SEDMA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 16.12.2010.

2. dan rada

OBRAĆANJA

...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Šest minuta iskorišćeno je vremena ovlašćene predstavnici poslaničke grupe. Reč ima narodni poslanik Milan Dimitrijević.

Milan Dimitrijević

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, danas na dnevnom redu imamo raspravu o dve izmene i dopune, a to su Zakon o zdravstvenoj zaštiti i Zakon o komorama zdravstvenih radnika i Predlog zakona o psihoaktivnim kontrolisanim supstancama.
Svakako da ovaj treći zakon zaslužuje da se nađe na dnevnom redu, s obzirom na činjenicu da mi u prošlosti nismo imali dovoljno valjanih zakona vezano za ovu oblast. Taj zadnji zakon datira iz 1973. godine i on glasi – Zakon o ratifikaciji konvencije o psihotropnim supstancama. Svakako da je dobro da se ta oblast uskladi i reguliše sa međunarodnim standardima.
Sve tri tačke dnevnog reda zaslužuju opširnu raspravu, a ne da budu objedinjene u jedinstvenu raspravu. Poslovnik koji je donela vladajuća koalicija to ne dozvoljava. Šteta što je tako, mislim da je tema vrlo značajna i dotiče svakog građanina Republike Srbije.
Moram podsetiti i vas, gospodine ministre, a i javnost Srbije na vaše izlaganje pri raspravi prilikom donošenja Zakona o zdravstvenoj zaštiti, Zakona o zdravstvenom osiguranju i Zakona o lekarskim, stomatološkim i farmaceutskim komorama.
Dakle, to je bilo nekako u ovo vreme pre pet godina, 2005. godine. Poslovi zakona: svako će u Srbiji biti zdravstveno osiguran, osobe koje su ispod socijalnog minimuma neće imati samo zdravstvenu knjižicu, a da za nju ne mogu da dobiju ono što treba da dobiju, nego neće morati da plaćaju nikakvu participaciju za usluge koje dobijaju.
Kada ste govorili o donacijama i pomoći zdravstvenom sistemu Srbije, rekli ste – pre nekoliko dana premijer Republike Češke bio je u gostima u Beogradu i obišao je, zajedno sa ministrom zdravlja, Kliničko-bolnički centar "Dragiša Mišović" jer su građani Republike Češke poklonili građanima Srbije dva i po miliona evra za otvaranje bolnice "Dragiša Mišović" i pomoći će još.
Da li ta bolnica radi u punom kapacitetu u današnje vreme? Po mojim saznanjima ne. Pomenuli ste tad i komore – profesionalci će posle šest decenija imati komoru kakvu njihove kolege imaju ne tako daleko odavde, na 200-300 kilometara, gde god da krenete na zapad, na sever, na istok, na jug, naći ćete komore. Imaćemo ih u Srbiji 2006. godine.
Imamo mi i danas sve komore. Šta se dešava sa Stomatološkom komorom? Izneo sam nekoliko vaših razmišljanja vezanih za reformu zdravstva, zdravstvenog sistema iz 2005. godine. Valjalo bi videti kako stvari stoje na kraju 2010. godine. Da krenemo redom, da počnemo do prihoda koji se ostvaruje na osnovu doprinosa za zdravstveno osiguranje.
Podaci Republičkog Zavoda za zdravstveno osiguranje govore da je u 2009. godini bilo 84 milijarde neplaćenih doprinosa. Ti podaci govore o padu zaposlenosti: avgust 2008. godine 2,1 milion zaposlenih, a oktobar 2010. godine 1,8 milion zaposlenih.
Neplaćanje računa od strane budžeta Republike Srbije za lica bez prihoda, rast kursa i cene lekova, energenata, medicinskog materijala, sve to govori o politici Vlade Republike Srbije koja je uništavajuća. A govorili ste, i vi i predsednik Vlade, o socijalno odgovornoj Vladi.
Koliki je budžet Republičkog zavoda zdravstveno osiguranje u 2010. godini, ako je u 2009. godini bilo 84 milijarde neplaćenih doprinosa. Kad smo kod budžeta Republičkog zavoda zdravstvenog osiguranja, red je prokomentarisati rad na našem nacionalnom zdravstvenom računu. I evo kako stvari tu stoje.
Nacionalni zdravstveni račun je okvir za analizu zdravstvenog sistema i trebalo bi da odgovor na sledeće pitanja: Koliki su ukupni rashodi za zdravstvo u promeni strukturi rashoda? Kontrola troškova rasta, i na kraju to je alat za praćenje učinka reforme u zdravstvu. Tu je naša zemlja imala podršku.
Na sajtu Instituta za javno zdravlje "dr Milan Jovanović Batut" može se videti da je rad na razvoju Nacionalnog zdravstvenog računa počeo krajem 2004. godine, ali ko je pratio donacije može naći podatke da je za tu namenu država dobila donaciju u 2002. godine, ugovor od 18. maja 2002. godine u iznosu od 297.454,80 evra. I kome sad verovati?
Šta se dešavalo u periodu od 2002. do 2004. godine sa tom nepovratnom pomoći za Nacionalni zdravstveni račun. Da li ga danas imamo? Ne. Zbog čega?
Kolika je potrošnja u zdravstvu u odnosu na bruto društveni proizvod: 6% koliko kaže RZZO, 8,2% koliko kaže Ministarstvo ili 11% po izvorima Svetske banke.
Svi poslanici su dobili upitnik EU. Na strani 353, pitanje broj 39 glasi – koliki su vaši sadašnji troškovi u zdravstvu izraženi kao procenat bruto društvenog proizvoda u apsolutnim iznosima, u evrima, i kako su strukturisani, uključujući iznose koji se troše u javnom i privatnom sektoru, i iznose koji se troše za prevenciju ili promovisanje zdravlja.
Kako ćete odgovoriti na to pitanje, gospodine ministre? Prema podacima RZZO, prema podacima vašim ili podacima kako je to našla Svetska banka?
Kako ćete da odgovorite na pitanje broj 41, na strani 354, koje glasi – da li primenjujete OCD priručnik sistem zdravstvenih računa? Ako je odgovor negativan, kada to planirate?
Ovo su samo dva pitanja koja otvaraju zabrinutost, a ima ih još.
Kako je očigledno da je Nacionalno zdravstveni račun kod nas privid i fikcija, on nije moguć zbog sistemske greške srpskog zdravstva, a to je neintegrisanost privatnog sektora u sistem, što iznosi 3,5% bruto društvenog proizvoda. I to je očigledno od 2002. godine.
Simulacija izrade Nacionalnog zdravstvenog računa traje osam godina, sa direktnim i indirektnim troškovima. Ta mistifikacija prikriva nepostojanje reformi RZZO i sistema finansiranja zdravstva. To sprečava kontrolu tokova novca u zdravstvu, praćenje trendova troškova, realnu lokaciju resursa, efikasno planiranje, određivanje prioriteta, taj privid podstiče sistemsku korupciju u zdravstvu.
Sad dolazimo na temu o čemu bruji naša javnost.
Nema medija, kako štampanog, tako elektronskog, koji nije posvetio veliku pažnju ovoj temi. Dok se u pojedinim ustanovama uskraćuju na najdrastičniji način i krše osnovna prava, kakvo je pravo na pravovremeno lečenje Instituta za onkologiju u Kamenici, nadležne institucije ćute.
Kada javnost ogorčeno reaguje, tad se oglašava zaštitnik prava građana i potvrđuje celu priču, a republičke i pokrajinske institucije i dalje ćute.
Dešava se afera sa citostaticima, čitava struka je na stubu srama zbog takvih pojedinaca i nečinjenja nadležnih institucija. Umesto efikasnih mera, Ministarstvo zdravlja polemiše sa ministrom policije o curenju informacije. Još veći je problem sprovođenja čitavog niza projekata, tako je nastao dokument Ocena međunarodne pomoći zdravstvenom sistemu Srbije.
EU je angažovala nezavisne stručnjake, grupa Ekoris, da naprave analizu trošenja novca evropskih poreskih obveznika. Verovatno da taj dokument ne bi video svetlost dana, kao i kod reforme pravosuđa, da nevladin sektor nije reagovao.
Šta taj dokument sadrži? Da li postoje ozbiljne zamerke u tom izveštaju, da li su pojedini projekti, koji su loše koncipirani ili loše izvedeni od strane domaćih partnera, lažno prikazani kao uspešni. To javnost mora da zna.
Zašto se taj dokument drži u tajnosti? Šta se želi postići skrivanjem tog dokumenta? Da li je pričinjena šteta državi i da li je došlo do diskreditacije Srbije u očima donatora? Da li su ugroženi budući projekti koje finansira EU, a čija realizacija i kontrola potpuno prelazi na Vladu RS u 2011. i 2012. godini.
Neke projekte sam ranije napomenuo kao donacije iz 2002. godine oko izrade nacionalnog zdravstvenog računa, ali ima ih još, u jednom trenutku ću ih probrojati.
Dakle, 2002. godine, reforma i unapređenje transfuziološke službe 5,5 miliona evra. Na projekte vezane za razvoj zdravstvenog informativnog sistema 6,2 miliona evra, 2003. i 2004. godina. Projekat podrške javnog zdravlja, 2002. godine i 2003. godine, jačanje kapaciteta Ministarstva zdravlja da sprovodi zdravstvenu reformu tri miliona evra, a ovo uključuje i pripremu za implementaciju kredita Evropske investicione banke od 50 miliona evra za rekonstrukciju 20 plus jedna bolnica u Srbiji, kao i kredita od 200 miliona evra za rekonstrukciju kliničko-bolničkih centara u Srbiji.
Dalje, 2004. godina, razvoj preventivnih zdravstvenih službi, formiranje 25 preventivnih centara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, 3,8 miliona evra. Šta od toga radi u današnjem trenutku? Projekat osnivanja Agencije za medicinska sredstva, umesto da je zaposleno, a neophodna su još 34 stručnjaka, otpušteno je 70. Institut "Torlak" nekoliko projekata, a vakcina nema i šta je sudbina Instituta "Torlak" danas?
Umesto da se ministarstvo bavi i rešava ovakve probleme, ono se bavi izmenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti i na taj način pravi privid da stvarno vrši reforme u zdravstvenom sistemu Srbije. Zahvaljujem.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Dvanaest minuta iskorišćeno vremena poslaničke grupe. Reč ima narodni poslanik Mileta Poskurica.
...
Srpska napredna stranka

Mileta Poskurica

Napred Srbijo
Dame i gospodo narodni poslanici, mi danas imamo kao i uvek ili najčešće objedinjenu raspravu o temama koje predstavljaju pokušaj ispravke grešaka nastalih onda kada su zakoni donošeni. To je značajno zato što se i u momentu donošenja zakona dešavalo da poslaničke grupe opozicije predlože određene amandmane ili u načelnoj diskusiji stave primedbe da nešto u zakonu neće funkcionisati, da to neće ići baš tako dobro kako je zakonom predlagač u inicijalnom zakonskom tekstu predvideo.
Zbog toga, mi danas, treba da popravimo dva zakona. Da pokušamo da u jednom od njih autorizujemo nadmoć ministarstva nad komorama koje se inače predstavljaju kao nezavisni partneri, u opštem zadatku dobrobiti za građane Srbije, ali bogami i za lekarsku struku.
I tu priču, naravno, pokreću same komore, pokreće je moguće je trenutno ničim naročito prozvana lekarska komora, ali moguće da i lekarska komora očekuje slične reformske zahvate koji će ojačati administrativno-autoritarne mehanizme razrešavanja sporova.
Zašto je to bitno? Bitno je zbog nadležnosti komore, lekarska kao najveća i često kad mislim i govorim o komorama, misliću na lekarsku komoru, zbog toga najvažnija i najuticajnija i u okviru svojih izvornih i prenetih nadležnosti se veoma tiče svakog lekara pojedinačno. Bilo kog lekara u Srbiji danas da pitate kakvu je korist osetio zato što je postao članom komore, reći će da zapravo i ne zna sem onih uskozainteresovanih da na izbor uđu koji budu članovi Skupštine regionalnih lokalnih komora, ne znaju, ali znaju da svakog meseca izdvajaju pristojnu apanažu i da je samo prva kotizacija bila oko 100 evra.
Danas kada predajemo licence vi niste u stanju da vam i ako treba kopiju licence urade na licu mesta, tamo gde inače postoji kopirni aparat, gde postoji kancelarija, gde rade zaposleni, a govorilo se da će to biti maltene volonterski rad i da to ništa neće koštati.
To je jedna od primedbi koja se komori može staviti. Šta bi bilo kada bi ta komora zaista htela da se bavi opisom svojih nadležnosti, provođenjem u delo kako je u opisu nadležnosti dato, kada bi zaista štitila interese zdravstvenih radnika. Od čega? Od mnogo čega.
Od načina finansiranja, recimo kako su sad po sistemu kapitacije eksperimentalni centri u Srbiji već prošli dobar deo priče i to će biti namera da se kapitacija provede na sve nivoe u svim institucijama primarne zdravstvene zaštite. Ima jako veliki broj primedbi.
To je novac koji je dala EU, o čemu smo maločas govorili. Pojavili su se ljudi koji su nosili projekte i koji su za to dobro plaćeni, koji su ubeđivali da to kako je predložen model finansiranja, videli smo ga u Strategiji ovlaš naznačenog. Tu se komora nije oglasila.
Da li misli da takav način plaćanja lekara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti jeste dobar, da li misli da će se stvoriti novi razdor među njima? Da li su kriterijumi po kome biti izabran i imati određeni broj izabranih, biti izabran lekar određenog broja pacijenata, imati određeni broj za sebe vezanih osiguranika i biti racionalan u pristupu terapijskom i dijagnostičkom, vuče 80% neophodnih bodova, a dobijete makar sadašnju platu.
Postoji opravdana bojazan lekara u unutrašnjosti da ako se zaista budu pridržavali predviđenih skorova i načina bodovanja pretvoriti se prosto u nekakve mini menadžere koji će svakog dana posle radnog vremena završavati svoj posao tako što će videti koliko su tog dana stekli možda negativnih bodova time što su nekog postavili na ponovljeni ili drugi pregled, ili je zato onaj iz sekundarne ili tercijarne zdravstvena zaštita njega tražio da bi postavio dijagnozu i da on piše ponovo uput.
Da li će napisati ovaj ili onaj lek, da li će lokalna samouprava kupiti koverat i markicu i pozvati bolesnika na skrining i sve će to biti racionalnost i efikasnost i na neki način se meriti.
Dakle, komora i pitanje je koliko ona o tome vodi računa. Pitanje koliko komora vodi računa o skoro pokrenutoj raspravi o tome šta farmaceutske kuće mogu, a šta ne mogu da urade u Srbiji u smislu pomaganja održavanja skupova, stručnih skupova tzv. kontinuirane medicinske edukacije.
Utvrđena vrednost boda čini se previsokom. Komora po opisu svojih nadležnosti treba da participira u obrazovanju, a ne znam gde ona to radi. Možda na nama nevidljivom nivou, ne znam lekara kome je komora platila da učestvuje na kontinuiranoj medicinskoj edukaciji.
Komora treba da pomogne zdravstvenom radniku zbog stručne greške, najčešće komora čeka da kad se stručna greška dogodi da on bude osuđen i da se onda ona sekundarno, kao u samoupravnim vremenima nekadašnjim, posle svih izjasnimo o tome šta mislimo o tome.
Ne treba da ima milosti prema onom ko uzima novac i zavlači ruku u džep, ali prema onima koji iz kombinacije različite vrste nehata ili blagovremeno neprepoznatih razloga i toka bolesti učine i neko utvrdi da se učini formalna procedura da ti ljudi, kao i u drugim zemljama koje drže do značaja i statusa komore, budu na određeni način pomognuti, a ne samo odstreljeni.
Ovo o čemu govorimo o promenama komora je proisteklo iz zahteva i ponašanja Stomatološke komore, koja je jednostavno, kao i cela stomatološka struka, prosto sklonjena donošenjem novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti, u kome je gotovo više od polovine njihovog posla i nadležnosti i otišlo, da uslovno kažem, to nije privatni sektor, naravno više njih radi privatno nego u državnim ustanovama, prosto mora sve da se participira i plati.
Stomatolozi često, bilo je tu govora i o štrajku u Beogradu i mnogim drugim mestima, danas danji nisu u stanju da radeći danas na uslovima i po načinu kako je to propisao Zakon o zdravstvenoj zaštiti zarade platu ni za sebe, a kamo za svog pomoćnika koji tu radi. Jer, ako već mora pacijent da plati ići će u privatno i platiće tamo.
Dakle, ta komora nešto nije profunkcionisala i dogodio se slučaj da prosto grupa ljudi može da uruši rad ili instituciju. To ono u osnovi čega zaista čovek mora da podrži i da razmišlja o tome da mora da da institucionalnu prednost Ministarstvu da spreči samovolju pojedinaca.
Direktor te komore da kaže da to funkcioniše, sem što ne može niko osim ministra da potpiše licencu, to funkcioniše i sad je pitanje koliko je možda ministarstvo koristilo priliku da naiđe na slab dokaz funkcionisanja institucije i da je administrativnim merama i svojom nadmoći prisili da radi po pravilima koje u startu po zakonu nisu donete.
Zašto to tada nije doneto, zašto se slično dešava i u obrazovanju, kad se ti zakoni menjaju? Zašto lično u Zakonu o psihotropnim supstancama. Mnoge stvari unapred nisu uređene, pa će se zbog toga uskoro doći na izmenu takvih zakona.
Komora bi trebala da bude podvrgnuta snažnoj kontroli Ministarstva u pogledu finansija. Komora bi trebala da bude ocenjena od strane fakulteta, visokih škola, medicinskih škola srednjih.
Komora bi trebalo da primi k znanju ocene tih institucija i da zajedno sa nacionalnim zdravstvenim savetom donosi kriterijume za kojima ministarstva, a da ne kažem ministar, da ne bude da nešto lično tu pričam, nema govora, vapi u svojoj strategiji da neko mora jednom da kaže koliko Srbiji treba lekara, pa samo ovog časa to su tri institucije koje mogu da procene, plus fakulteti. Tu negujete autonomiju, a to je potpuna autonomija fakulteta o upisu, konferencija univerziteta koja praktički ne rešava ništa.
Mi ne možemo nikako da napravimo nikakvo pitanje, sa jasnim odgovorom šta je i koliko Srbiji u pogledu zdravstva potrebno, koliko školovati, a koliko, opet je nadležnost i stručnog zdravstvenog saveta, a posebno komora, odobriti specijalizaciju i zašto hijatus, praznina u specijalizacijama, koje se zato što su potrebne narodu usluge koji oni daju plaćaju višestruko nego rad drugih specijalista, dakle, promenjen bodovni sistem uredbama, naredbama itd, plaćaju se višestruko više oni koji su kadrovski deficitarni.
Zašto? Gde je prošlo deset godina? Zašto nemamo ni kardiohirurga, onkohirurga, zašto su višestruko veće plate onima koji rade u interventnoj, ne umanjuje se značaj onog što ti ljudi rade, ali zašto tako veliki dijapazon razlika u platama. Najčešće se do tih mesta ipak ne dolazi konkursom, to su ipak preporuke, to su deca profesora, na ovaj ili onaj način došli ljudi preko veza i vezica na takva mesta i još u vremenu kad nisu bili posebno plaćeni.
Sada kad jesu, jedini drugi način je široki front specijalizacije usavršavanja ljudi, a to neprekidno ponavljam, specijalizacija najmanje koštaju, a komora to radi. Komora treba da se pita o tome. Ne, moraju da se pitaju različite komisije i tela i organi koje formira Ministarstvo da bi bolje funkcionisalo, ali tu boljeg funkcionisanja očigledno nema.
Tako da se oko toga, kad to čovek pogleda, da bi komora zaživela ili naterala da radi, potrebno je doneti nekakve obavezujuće modele ponašanja da se ne dogodi da nastupi hijatus, praznina u radu, afunkcionalnost komora, ali da komora mora da pokloni više i građanima zbog kojih jeste, bolesnicima, i lekarima koji je čine u svom sastavu, zaista mora da pokloni više.
Naravno, neću govoriti o detaljima, videćemo amandmanima gde se šta i u okviru predloženih članova pokušamo i da promenimo, a nešto od toga deluje obično napisano, a nešto i dosta tendenciozno, pa bih prešao da govorim o Zakonu o zdravstvenoj zaštiti.
Mi, naravno, ovaj zakon često menjamo. To je jedan krovni zakon, veoma važan, veoma bitan, trebalo je da pruži jednakost i pravo svima za zdravstvenu uslugu, pravo na izbor lekara, pravo na blagovremenu intervenciju. Ponudio je pacijentima prava da mogu da se žale na lekare kad požele.
Evo, sad i da ih prijavljuju ako izađu da puše ispred zgrade, što je ponižavajuće, po cikoti da izađu na ulice i da puše, ispred prodavnica. Žene stave tašnu na rame, doktorke liče na uličarke da bi zapalile cigaretu, nemaju prostorije u kojima mogu, ali i to nam niko nije tražio, ultimativno stavio, ili EU ili prostorija za pušenje, a bogami 30% populacije danas u Srbiji se smrzava.
Koliko će ih imati zapaljenja pluća, koliko ovoga, koliko onoga, ne znam, ali smo intervenisali da i to sprečimo, da uvedemo strogu kontrolu za šta se može uvesti, što je logično, a i čega nije logično.
Naravno, ovaj zakon koji ste doneli, ovaj treći, o kojem ću govoriti, prati te kazne. Prosto, valjda treba te pušače po visini kazne od milion dinara, iracionalno neprihvatljivo, to je gubitak radnog mesta za onoga.
Uzgred se dotičem tog pušenja, eto setio sam se šta smo sve morali da progutamo, a da ipak budemo svesni da nemamo ni gaze da operišemo, ko u nekim vremenima kada su od trgovine već zaboravljeni milioni, koji su nosioci tog vremena žele da ta vremena budu zaboravljena. Oni su se lepo uklopili u jednake šanse za sve i sada mi ne smemo ni da pominjemo u njihovo ime ta vremena u kojima su privatne apoteke prodavale gazu. Pravili su kuće, organizovali su raznorazna putovanja, jednostavno, lepo su živeli, jer su se bolje snašli od države u kriznim vremenima. Da li nam se to vreme ponovo vraća, to ćemo tek videti.
Zakon o zdravstvenoj zaštiti, trebalo bi da vidimo oko državnog ispita, nešto što će ministar da propisuje – državni ispit. To je jedna vrlo osetljiva tačka. Uslove i kriterijume smo amandmanima menjali, da ga malo razvlastimo, da se još neko pita.
Ima li negde logičnijeg mesta da se pita o tome i komora, a da se pita o tome i zdravstveni savet. Koliko sam čuo, teško je naći sajt na kome piše, ali se kuloarski priča. Od koga? Od strane ljudi koji su unapred kaptirani da obave taj posao. Uvek postoji poneki genijalac na nekom fakultetu, ko će smisliti testove i način obrade testova i uopšte tehnologiju državnog ispita.
Svi smo mi prošli kroz državni ispit, to je više poznavanje prava, Ustava, informativno je bilo znanje oko sudske medicine, nešto iz preventive. Prosto da se osveži neki nivo znanja. Sada će to imati očigledno novine, čim je ovde ušlo u promenu, znači, sprema se nešto novo i o tome ćemo saznati iz medija, iz štampe, šta ove mučene studente čeka kad sve to obave. Sigurno nešto još restriktivnije.
Danas čeka apsolvente da plate 5.000, recimo, overu svog apsolventskog staža ili da pišu molbu dekanu za 1.500 dinara da ne plate zbog 15 dana do ispita čitavih šest meseci apsolventskog staža. Sve je pretvoreno u novac, tako se i ovde traži. Isti je budžet, ali nema značaja, vi kada uzmete nekome novac, da li će ići u budžet ili će ići ministarstvu da ga potroši na svoj način, to je već nevažno.
Izgleda, eto čitaćemo, sad bi bili u prilici da to menjamo. Ne znamo ni kako se zamišlja koncept državnog ispita. Biće nov, biće teži. Neki dekani kažu da će biti takav da će se prepoznati ko sa kog fakulteta dolazi, pa će se onda nagrnuti na te fakultete i upisivati.
Ako je to tako, onda ko generalno stoji iza toga. Jer uvek imate ingenioznog stručnjaka, profesora, koji je u stanju da uvede čitav predmet ili paletu predmeta na fakultet. Nemate više dogovoreno i jasno – fakultet medicinski u Srbiji svi uče to isto. Ne, to je daleko od onoga što smo imali nekada. Kakva je ta unutrašnja usaglašenost, unutrašnja mobilnost, bog gospod zna, ali takve mobilnosti više gotovo i da nema.
Što se tiče izbora u primarijusa, primarijata, to je nešto što je i ranije postojalo, može biti u različitim strukama primarijat, u farmaciji, stomatologiji, primarijus u zdravstvu.
Potrebno je da se komore o tome pitaju, ne samo da budu predlagači zvanja primarijus, nego da se i nešto više o tome pitaju, koliko će to da košta, koliko će recenzenti uzeti, ali njihov rad očigledno mora da bude proveren, jer to su ljudi koji su zaslužni u struci, a morali su nešto u svom životu i da napišu.
Ne tako ozbiljno i ne tako rigidno kako podrazumeva za nastavni kadar, ali bi to trebalo da se odradi na neki način. Mi smo tu nekim pokušajem nekih rešenja pokušali tu situaciju da dovedemo u red i da se pitaju ljudi kojih će se ticati, da pokušaju kroz predloge koje komore daju ispred sebe da uvedu reda u ta zvanja koja su kurtoazna, akademska, koja možda negde nešto i nose od nivoa, koeficijenat za platu, a možda negde i ne.
To verovatno zavisi od ustanove do ustanove. U institucijama koje su nastavne baze fakulteta to i tako nije bitno, ali u manjim sredinama je to jako bitno. Nekada su to zaista bili ljudi sa visokom stručnom prednošću u odnosu na one koji nisu imali takva zvanja. Dakle, birali su se najkvalitetniji.
Što se tiče treće intervencije, član 5, i kada se donosio zakon govorili smo o tome da to što ćemo decentralizovati zdravlje ne možemo decentralizovati bolest i spustiti deo primarne zdravstvene zaštite na nivo lokalne samouprave. To pokazuje probleme kod onih koji nisu ni tada ni sada imali novca da to pokriju.
Oni koji se pretvaraju da imaju novca ili ga odista imaju, ponešto još urade. Pratim po budžetu Kragujevca u kojem ta stavka polako raste, ali to je 10-12 miliona, to je besmisleno malo za slučaj ozbiljnijih intervencija, ozbiljnijih potreba da osim nadležnosti da bira i postavlja direktore, a onda da telefonom i po članu zapošljavaju do aktuelizacije konkursa kada prime svoje političke kadrove, to je masovna pojava, o tome apsolutno ne treba diskutovati, šta lokalna samouprava time dobija, kakav to specifičan problem?
Lekar će u Kragujevcu imati u odnosu lekara u Boru i samo će tu moći da ga sprovodi pod kontrolom samouprave. Inače, da nije, da je država kontrolisala i bila u vertikali primarne zdravstvene zaštite, kao i za druge sekundarne i tercijarne nivoe, ne bi mogao da zna i ne bi mogao da uradi.
Mislim da sad čovek ne zna ni kako da se postavi, da aminujete onome ko je zakon predložio i državi generalno, da još dalje tri godine plaća sve troškove funkcionisanja domova zdravlja. Onda će se ovi pitati što su pristali na to, oni su na gubitku, stalno su u deficitu.
Pristali su da nešto ulažu, da nešto plaćaju, i sad će možda oni tražiti da jednostavno prijave da nisu u prilici da finansiraju te troškove, a da lokalna samouprava može da gazduje direktorskim, načelničkim mestima, ali bogami i primanjima na radno mesto, što se očigledno dokazuje i rešava se na neverovatne načine.
Zakon o psihoaktivnim kontrolisanim supstancama je zakon koji će verovatno biti potrebno dorađivati.
Proveravam vreme, ali vi me slobodno prekinite, da ne bi gledao prema satu, kada vreme istekne.
Gledano po članovima, zakon, kao što i jeste sam za sebe, deluje nedorađeno. Vidi se da je veliki trud uložio neko ko ga je pisao, ali je zaista trebalo da objedini rasvetljavanje problema sa više aspekata. To je jedan pravni, sudski, policijski, čak je stavljena negde i lokalna samouprava, dakle, dotiče se i tiče se svih, i obrazovanja i prosvete. Uopšte nekako multidisciplinarni pristup.
Nije bilo lako onoj grupi ljudi koji su zakon pisali. Naravno, ne personifikujem da je ministar pisao zakon, to uvek rade službe u ministarstvima. To nije bilo lako uraditi.
Verovatno se zato po našem mišljenju provuklo nešto što se amandmanom može popraviti, ali koje, ako se ne popravi, kad-tad će doći na red. Recimo, već u članu 4, kada definišete, uvodite instituciju komisije, formira je Vlada i to je sve.
Tu nedostaje i koliko će tu biti članova, koliko po strukturi iz pobrojanih institucija, kakav će im biti mandat, kakva nadležnost. Onda u članu 105. pominjete opet komisiju koja prati uništavanje zaplenjenih psihoaktivnih supstanci. Znači, imate dva puta reč "komisija", gde se ova u zagradi zove komisija, a ova verovatno mora da nosi ime i prezime. To je tehnički problem. Ako čovek piše amandman, onda na koju komisiju misli? Moralo bi to tačnije da se kaže.
Uključuje lokalna samouprava. Ministarstvo za lokalnu samoupravu ne postoji, nego za državnu upravu i lokalnu samoupravu. To je valjda tehnička greška. Rokovi postupanja ovde nisu dati uopšte. Verovatno će to nekada zbog nečega biti predmet ispravke ovog zakona.
Kada je reč o spisku i listi lekova, jesu pomenuti, ali u glosaru termina, nije bilo zgoreg da se makar opisno pomenu, da znamo, da ne tragamo za službenim glasnicima SFRJ 1963, 1964. godine itd, da bi prosto videli spisak lekova onoga što je na raspolaganju i što je utvrđeno, umesto onolikih dokaza o usklađenosti zakona, koji su nama tamo u agendi predočeni.
Kada je reč o laboratoriji, stiče se utisak kao da već ova laboratorija postoji, da je u ministarstvu neko ima i sad samo da je aktivira. Zašto to kažem? Po načinu kako se kreiraju uslovi za stvaranje laboratorije i koje uslove će propisati ministar. Znači, odradiće mu stručne službe to. To će doći kao akt. Mi mislimo da o tome treba da se pita i komisija.
Dakle, komisija bi morala da donese odluku, posebno ko bi bila referentna laboratorije, zbog toga što referentna laboratorija zaista ima ogromne nadležnosti. Mi mislimo da već imamo jake laboratorije po Srbiji, za kontrolu lekova, toksikološke, raznorazne, veliki broj laboratorija koje bi uslovno mogle da obavljaju deo poslova iz ove nadležnosti. Sad ćemo verovatno praviti još jednu novu.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Dvadeset minuta. Vreme koje je na raspolaganju je iskorišćeno.
Da li se još neko od predsednika ili ovlašćenih predstavnika javlja za reč? Narodni poslanik Simo Vuković.

Simo Vuković

Ujedinjeni regioni Srbije
Poštovana gospođo Čomić, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, sigurno da od ova tri zakonska predloga najveći značaj i pažnju u našoj debati treba da zauzme zakon o psihoaktivnim kontrolisanim supstancama.
Taj zakon, o kome će i moje kolege iz poslaničkog kluba mnogo više govoriti, zapravo predstavlja jedan kontinuitet politike koju ne diktira samo Ministarstvo zdravlja, već i Vlada Republike Srbije, a nalazi se u sklopu strategije borbe protiv droga.
Samo ću podsetiti da taj kontinuitet sačinjavaju Komisija za prevenciju zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, koja je formirana još 2004. godine, nakon čega je usledila i strategija, a danas donosimo ovaj zakon i ceo taj regulatorni okvir sigurno bi trebalo da bude zaokružen donošenjem zakona o mentalnom zdravlju. Važnost ovog zakona, pre svega, proističe iz učestalosti i značaja mentalnog poremećaja koji su praktično na drugom mestu, posle kardiovaskularnih oboljenja.
Želim da se osvrnem na ova dva zakona koji si tiču izmena sistemskih zakona o zdravstvenoj zaštiti i komorama zdravstvenih radnika. Oni, pre svega, treba da budu dobar povod da razgovaramo o principima koji su uspostavljeni još 2003. i 2004. godine, a pogotovo donošenjem zakona 2005. godine, a koji se tiče decentralizacije i statusnih promena unutar zdravstvenih ustanova koje se tiču osnivačkih prava.
S druge strane, kada su u pitanju komore, dotaći ću se svakako principa koji je utvrđen donošenjem zakona 2005. godine, a to je da se uspostave nezavisne profesionalne organizacije. Da li se uspelo u tome i kakvi su rezultati, moram reći da jeste, da je urađen ogroman posao po tom pitanju, pitanje decentralizacije i srpskog zdravstva je pitanje koje kada u nekom kratkom istorijskom osvrtu pogledamo, jeste jedno smenjivanje centralizacije i decentralizacije, tako da od 1945. do šezdesetih godina praktično smo imali centralizovan sistem u zdravstvu, koji se lagano decentralizovao da bi 1972. godine, sa uvođenjem SIZ-ova koji su bili praktično na opštinskom nivou, ta decentralizacija čak je dobila i nekakve paradoksalne elemente i izazvala ogromne probleme, pre svega u održivom finansiranju zdravstvene zaštite.
Naravno od 1992. do praktično 2002. godine, sa donošenjem Zakon o lokalnoj samoupravi i proširenjem nadležnosti Autonomne Pokrajine Vojvodine, ta centralizacija se vratila, tako da i taj proces praktično mora u ovom momentu sa merom da zameni javni proces decentralizacije, koji pre svega mora da dovede do jednog održivog sistema funkcionisanja zdravstvene zaštite.
Ovo što je sasvim sigurno zacrtano u zakonu koji je donet 2005. godine, to je da praktično primarna zdravstvena zaštita, tj. postojeći domovi zdravlja, apoteke od 1. januara 2007. godine u smislu osnivačkih prava su preuzeti od strane opština i gradova.
Moram da se ovde osvrnem da se veoma često govori, da li iz neinformisanosti ili neznanja, nekad i zbog zlonamernosti, da su u sklopu preuzimanja osnivačkih prava praktično i domovi zdravlja i neke apoteke prepušteni ionako osiromašenim lokalnim samoupravama. Moram da kažem da je te ustanove i dan-danas zaključuju ugovore sa Republičkim zavodom za zdravstveno osiguranje, to znači da i zdravstveni radnici primaju plate i dalje iz Fonda, snabdevaju se lekovima, medicinskim sredstvima itd, a da osnivačka prava su pre svega podrazumevala da gradovi i opštine preuzmu investiciono tekuće održavanje, nabavku nekakve tehničke opreme, voznog parka itd, ali i u tome je bilo uvek pomoći i intervencije Ministarstva zdravlja.
Dakle, taj proces koji je postavljen Zakonom iz 2005. godine, a koji je podrazumevao ovo o čemu govorim – preuzimanje osnivačkih prava, praktično je u Beogradu završen preuzimanjem tih prava na četiri kliničko-bolnička centra i domova zdravlja, u Vojvodini su sve ustanove od primarnog, sekundarnog i tercijarnog nivoa.
Ideja je bila da i u sklopu svega toga zdravstveni centri koji su, da kažemo, takve ustanove koje su relikti jednog prošlog vremena, trebalo je da se razdvoje na domove zdravlja i opšte bolnice, pri čemu bi domovi zdravlja bili preuzeti takođe od gradova ili opština, dok bi osnivač bolnica bila Republika.
Danas kada vidimo taj skor, a on se, pre svega, odnosi na područje centralne Srbije, od ta 22 centra, dva su završila taj postupak, 18 zdravstvenih centara je daleko odmaklo što se tiče procesa tzv. razdvajanja, dok su dva zdravstvena centra na samom početku. Kada biste ušli u analizu tih uzroka, oni su veoma različiti od centra do centra.
Pre svega i u najvećem delu su se ljudi suočili, govorim o upravama zdravstvenih centara, sa objektivnim problemima na terenu. Oni su se ticali, pre svega jedne teškoće u definisanju i izradi deobnog bilansa, gde je došlo do problema u raspodeli objekata, kadrova, opreme itd.
S druge strane, negde je bilo nespremnosti i jedne nesolidnosti lokalne samouprave da preuzme osnivačka prava, bilo da nije imala administrativnih kapaciteta, bilo političke volje. Svakako da, po onoj operativnoj proceduri koju je napravilo Ministarstvo, a koja se sastoji od nekakvih 16 administrativnih koraka, gde je najveći broj zdravstvenih centara u finalizaciji tog procesa i on će se svakako završiti.
Zašto mi danas donosimo ovaj zakon? Zato što je, praktično, istekao taj rok od pet godina i ne treba da dozvolimo da zdravstveni centri koji nisu završili ovaj postupak dođu u jednu vrstu pravnog vakuuma, gde eventualno ne bi mogli da zaključe, npr. ugovor sa Republičkim zavodom za zdravstveno osiguranje, gde bi sasvim sigurno bila ugrožena isplata plata ili snabdevanje lekovima i medicinskim sredstvima.
Dakle, omogućava se taj kontinuitet i mislim da mi, kao ljudi koji smo u zakonodavnoj vlasti, treba da omogućimo da se sprovede ono što je osnovno načelo, a to je jedan kontinuitet u sprovođenju zdravstvene zaštite.
Što se tiče drugog zakona koji se tiče izmena u oblasti komora zdravstvenih radnika, moram da kažem da je povod, pretpostavljam, za predlagača bila situacija u Stomatološkoj komori Srbije. Sigurno da je donošenjem zakona 2005. godine proklamovano načelo da se formiraju nezavisne profesionalne organizacije koje treba da omoguće, pre svega najbolje moguće uslove za funkcionisanje profesije.
U najvećem delu komore su uspele da uspostave jedan kvalitetan rad. Da li to može da bude bolje, pošto su se neki od prethodnika osvrtali na to, sigurno da može, ali čini mi se da institucije kakve su komore, koje u nekim društvima postoje stotinama godina, nerealno je i preoptimistički očekivati da će se ustrojiti i imati takav ugled za svega nekoliko godina.
Ono što se događalo u Stomatološkoj komori jeste bila jedna vrsta manjkavosti zakona, jer u sukobu koji je nastao u samoj upravi komore između direktora i upravnog odbora, odnosno skupštine, nije bilo predviđene zakonske procedure koja bi taj sukob razrešila. Kao i svaki zakon, gledajući u praksi, treba da ga unapređujemo i u tom smislu smatram da su ovo dobri predlozi koji će nas poštedeti ubuduće takvih problema kakvi su se javili u Stomatološkoj komori.
Ono što moram na ovom mestu da kažem, to je jedna stalna udvojenost u razmišljanju prema nezavisnosti institucija. Sa jedne strane, imamo stalnu potrebu ljudi iz nekih komora za mešanjem izvršne vlasti u njihov rad i za stalnom intervencijom. S druge strane, mislim da je Ministarstvo našlo jako dobru meru da se ne umeša u nezavisnost komora.
U ovom trenutku želim, sa ovog mesta, da poručim kolegama da je najveća odgovornost zapravo na svima nama kao članovima komora da li ćemo izgraditi njihov ugled. Sigurno da postoji jedan deficit u legitimitetu predstavnika u pojedinim komorama. Sigurno da postoje određeni problemi organizacioni koje je možda ovde neko i apostrofirao, ali mi svi zajedno treba da učinimo napor da te institucije učinimo do te mere uglednim da i taj, da kažem, nemedicinski svet, koji to spolja i posmatra, ima jedan respekt kakav inače lekari i uopšte ta struka imaju u našem društvu.
Dakle, što se tiče sva ova tri zakonska predloga, poslanička grupa G 17 plus će naravno podržati ove predloge i kao što sam rekao, moje kolege će nešto šire govoriti o Zakonu o psihoaktivnim kontrolisanim supstancama. Zahvaljujem.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Jedanaest minuta iskorišćeno vremena predstavnika poslaničke grupe. Da li se još neko javlja za reč? (Da.) Narodna poslanica Gordana Paunović Milosavljević.

Gordana Paunović-Milosavljević

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, evo, opet po ustaljenoj praksi imamo objedinjenu raspravu o setu zakona iz zdravstvene sfere, tri zakonska akta, dve su izmene i dopune, znači, Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Predlog zakona o dopunama Zakona o komorama zdravstvenih radnika i treći, koji mislim da je sistemski jako važan, Predlog zakona o psihoaktivnim kontrolisanim supstancama.
Ove zakone danas u veoma kratkom i ograničenom roku razmatraćemo u okviru ove objedinjene rasprave i to je jedna od najvećih kritika SRS, jer smatramo da poslanici neće imati dovoljno vremena da u ovako kratkom roku iznesu sve primedbe koje se odnose na ove zakone, posebno na ovaj treći, koji je poseban zakon i koji smatramo da je zakon koji treba da bude od nacionalnog značaja i za koji na ovaj način nećemo rešiti probleme koji su do sada postojali u našoj zemlji.
Što se tiče ovog prvog zakona, zakona o izmenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, već ne znamo po koji put se ovde u ovom uvaženom domu raspravlja o izmenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti.
Pre mesec i po dana, 19. oktobra ove godine, raspravljali smo o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti kojim se reguliše oblast tzv. dopunskog rada zdravstvenih radnika, zdravstvenih saradnika i zbog toga bih, pošto je ministar prisutan, postavila pitanje – gde i u kojoj evropskoj zemlji, kojoj toliko težimo, ima da se zakoni menjaju bukvalno na svakih dva meseca?
Svi znamo, koji smo imalo putovali po Evropi i po evropskim parlamentima, da zakoni u evropskim zemljama neki važe i traju i do 100 godina.
Sledeće logično pitanje je, koje ne postavljam samo ja, vidim da su postavili i poslanici iz drugih poslaničkih grupa – čijom krivicom su napravljeni propusti i nedostaci koji dovode do tako čestih izmena i dopuna zakona iz oblasti zdravstva i do stvaranja opšte konfuzije?
Vama, poštovani poslanici, želim da skrenem pažnju da nakon rasprave Odbor za zdravlje i porodicu nije doneo odluku o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, shodno članu 80. stav 1. i članu 155. stav 2. novog pravilnika o radu u Narodnoj skupštini.
Bio je kvorum, bilo je 12 poslanika, ali za predloženi zakon je glasalo za šest poslanika, pet protiv i jedan poslanik nije glasao.
Ono što je takođe važno je da ovo nije prvi put da u Odboru za zdravlje i porodicu vladajuća koalicija koja ima većinu nije bila saglasna sa predloženim zakonima.
Sada ću da pređem na ovaj predlog zakona koji ima izmene koje su uglavnom da se pet-šest članova menja. Počeću prvo od članova od 1. do 4, gde je izvršeno usklađivanje sa propisima kojima se uređuje oblast budžetskog sistema, odnosno budžeta za 2011. godinu. Navode se odredbe koje se odnose na uređenje načina i postupka polaganja tzv. stručnih ispita, za zdravstvene radnike, zdravstvene saradnike.
Tu je takođe naša primedba – zašto je ministar ta kompetentna osoba koja postavlja propise za polaganje stručnih ispita? Zatim, dobijanje naziva primarijusa i navedeno je da sva ta ostvarena sredstva pripadaju budžetu Republike Srbije, kao i namena trošenja tih sredstava.
Pitanje je – gde su do sada išla sredstva na osnovu uplate naknade za polaganje stručnih ispita zdravstvenih radnika, zdravstvenih saradnika i sticanje naziva primarijus koji sada idu u budžet?
Zakon o budžetu je najvažniji u svakom parlamentu i reforme treba prvo da počnu od načina finansiranja zdravstvene službe, a ne unošenjem modernih rešenja koja nemaju realnu pretpostavku da se ostvare.
U dosadašnjim budžetima nigde se ne vidi iznos koji Ministarstvo zdravlja ostvaruje uplatom naknade za polaganje stručnih ispita i za sticanje naziva primarijus, niti kome ta sredstva idu. Dalje se ne bavimo otklanjanjem sistemskih uzroka koji su doveli zdravstvo u ćorsokak, već posledicama, odnosno krpljenjem rupa u budžetu.
U članu 5. zakona propisali ste da se rok od pet godina za preuzimanje osnivačkih prava nad domovima zdravlja od strane lokalne samouprave produžava na osam godina. Zato zakon i donosite po hitnom postupku, jer do 10. decembra ove godine, znači, rok je već istekao, prema važećem Zakonu o zdravstvenoj zaštiti svi zdravstveni centri prestali bi da postoje kao takvi, a umesto njih funkcionisali bi domovi zdravlja i apoteke, koje bi finansirala lokalna samouprava, a opšte bolnice bi i dalje bile pod ingerencijom Republike Srbije.
Kako ste mislili da završite ovaj posao, kada su transferna sredstva za lokalne samouprave nekada bila oko 60 milijardi dinara, a u međuvremenu su smanjena i negde na 23 milijarde, sa kojima ćete teško uspeti da pokrijete ove dodatne troškove.
Lokalne samouprave ističu problem preuzimanja osnivačkih prava, odnosno deobe koja se vrši između doma zdravlja i opšte bolnice iz prostog razloga što dugo godina na ovim našim prostorima egzistira zdravstveni centar u mnogim opštinama kao jedinstvena ustanova, tako da razdvajanje nimalo nije jednostavno, pre svega iz fizičkog razloga, jer se radi o zajedničkim objektima, o zajedničkim službama, o zajedničkim kadrovima koji optužuju jednu i drugu ustanovu, tako da apelujemo da zaustavite ovaj proces.
Novi oblik organizacije zdravstvene službe neće doneti boljitak Srbiji, niti bolju zdravstvenu zaštitu i zbog toga građani Srbije strahuju.
Proces razdvajanja počeo je deobnim bilansom i tu su nastali i prvi i najčešće nerešivi problemi. Ako i uspe i dom zdravlja stekne svojstvo pravnog lica, ono što je prosto neprihvatljivo, nehumano i što će stvoriti još veći haos u zdravstvu, a to je da i dom zdravlja i opšte bolnica imaju zajedničku dijagnostiku, laboratoriju, rendgen, ultrazvuk i neke specijalističke službe.
I do sada su postojale razne liste čekanja. I do sada su ljudi iz svog džepa plaćali uslugu da ne bi po šest meseci čekali ove specijalističke preglede. Zato smatramo da je ovo nehumano i neprihvatljivo.
U većini evropskih zemalja preko 80% usluga zdravstvene zaštite obezbeđuje privatna praksa. Zar ne bi bilo efikasnije ukoliko bi se uključila i privatna praksa sa svim raspoloživim kapacitetima i pružanjem usluge primarne zdravstvene zaštite obavezno osiguranim građanima? Time bi se povećala i dostupnost i obim i kvalitet zdravstvene zaštite.
Na ovaj način bi se zaposlio veliki broj zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika. Znamo da na birou ima oko 1000 lekara i oko 4000 medicinskih sestara. S druge strane, ukoliko bi zdravstveni radnici i zdravstveni saradnici bili adekvatno plaćeni ne bi bilo potrebe za dopunskim radom, u kome neki lekari i po 12 sati rade. Zato smatramo da o ovom zakonu morate da razmislite još jednom.
Smatramo da efekti ovog dopunskog rada predstavljaju izvor konflikta interesa. U vezi sa tim ukazujem na direktivu EU o radnom vremenu zdravstvenih radnika. Mislim da je tu ograničeno vreme zdravstvenih radnika i o tome bi trebalo više da znate.
Smatramo da zdravstveni centri nisu prevaziđena rešenja i da je to selektivni pristup, imajući u vidu da nije prevaziđen važeći način finansiranja zdravstvenih centara.
Ne bih se više bavila ovim izmenama i dopunama zakona. Ima gomilu manjkavosti. Prešla bih na druge zakone. O tome će da nastave dalje moje kolege.
Sada bih se kratko osvrnula, koliko mi vreme dozvoljava, na Predlog zakona o dopunama Zakona o komorama zdravstvenih radnika.
Izražavamo neslaganje sa obrazloženjem predstavnika Vlade prema kojem se ovim predlogom stvaraju uslovi za kontinuiran rad komora zdravstvenih radnika, te da se ovim dopunama daje mogućnost za ponovno konstituisanje organa komora, član 27b ovog predloga zakona.
Smatramo da ovim predlogom ministar i Srpsko lekarsko društvo imaju najviše uticaja u predlaganju članova odbora za raspisivanje izbora za skupštinu komore, što stavlja u pitanje rad komora kao nezavisnog tela.
U predloženim dopunama zakona obrazloženje ne korespondira sa konkretnim situacijama, pa zbog svih iznetih razloga poslanička grupa SRS neće podržati ovaj predlog zakona.
Sada bi i kao psihijatar i kao lekar i kao poslanik se najviše zadržala na ovaj predlog zakona o psihoaktivnim kontrolisanim supstancama. Donosi se po hitnom postupku i bez učešća konsultanata u izradi propisa i njihovog mišljenja o usklađenosti, što smatramo da nije dobro.
Naša primedba predlagačima je da sve sistemske zakone upućuju u skupštinsku proceduru po hitnom postupku. I ovaj zakon spada u sistemske zakone, veoma je opširan. Ima 117 članova u 15 poglavlja i smatramo da je od nacionalnog značaja i da nije primeren način na koji se donosi.
Sledeća primedba je na dato obrazloženje u kojem, između ostalog, kao razlog navodite potrebu harmonizacije propisa, a zatim se nabrajaju propisi još 1961, 1971, 1996, 2004, pa i 2005. godine, zatim Strategija EU o drogama i akcioni plan EU za sprovođenje ove strategije. Da li to znači da naša država do 2005. godine nije bila u obavezi da se pridržava navedenih evropskih propisa?
Takođe, naša primedba je zašto ovde nije spomenut dokument EU "21 cilj za 21. vek", odnosno tačka 15. ovog dokumenta u kojoj se navodi da se mora smanjiti broj zavisnika od psihoaktivnih kontrolisanih supstanci do 2015. godine?
Na ovaj način narodni poslanici se dovode u nezavidnu situaciju da ozbiljnu materiju na brzinu moraju da čitaju te ne mogu kvalitetno da rade. Ovakav rad nije tipičan ni za jedan evropski parlament. Znamo da se u ovim parlamentima obavljaju i po tri čitanja pre nego što se zakon donese ili ne donese.
Ovakva zakonska regulativa je nesporno potreba. SRS se sa tim slaže, ali ovako nekvalitetan način rada je za svaki protest.
Ovde nedostaje zakon o mentalnom zdravlju kao krovni zakon i to nigde nije navedeno. Ministarstvo zdravlja je imalo od 2001. godine dovoljno vremena od kada govorite da ćete doneti ovaj zakon da ovaj krovni zakon donese i postavljam pitanje zašto to nije urađeno.
U obrazloženju je navedeno da donošenje ovog zakona ne zahteva dodatna finansijska sredstva u budžetu. Na strani 3. predloženog zakona, član 4, gde se govori o komisiji za psihoaktivne kontrolisane supstance, navedeno je da se sredstva za rad ove komisije obezbeđuju u budžetu Republike Srbije.
Sa ovom komisijom se na ovaj način prvo uvećava državni aparat. Smatramo da bi postojeća administracija u ministarstvu trebala da preuzme odgovornost za ove aktivnosti i da treba da ih radi efikasno a ne da se administracija na ovaj način umnožava.
Kao što smo već napomenuli, o ovom zakonu se raspravlja u objedinjenoj raspravi i zakon je preopširan, ali nedorečen. Evo, dodirnuli smo se ovog člana 4. i komisije. Ovde nigde u članu 4. ne spominjete, navodite samo da su predstavnici ministarstva članovi komisija, ali nigde na navodite koliko ćete imati istaknutih stručnjaka iz ove oblasti. Smatramo da je ova komisija, kao još jedna komisija koju uvodite dodatni udarac za državni budžet i za sve, ali i niste dovoljno jasno i precizno definisali.
Ovaj zakon o supstancama je jako neophodan, kao što sam rekla, naročito jer je ugrožena u Srbiji mlada populacija i mislimo da na ovaj način donesen zakon neće zaštititi od zloupotrebe, bolesti zavisnosti, kriminala i nasilja naročito mladu populaciju. U obrazloženju razloga za donošenje zakona navodite da je predloženo sistemsko regulisanje uslova za proizvodnju, promet, izvoz, uvoz i tranzit psihoaktivnih kontrolisanih supstanci, uslove za gajenje, preradu biljaka od kojih se mogu dobiti psihoaktivne kontrolisane supstance, a na kraju, kao i druga pitanja značajna za zaštitu života i zdravlja.
Smatramo da ovaj predlog zakona neće učiniti efikasnim ono što treba da bude efikasno, a tu pre svega mislim na smanjenje broja zavisnika od droga, odnosno od psihoaktivnih kontrolisanih supstanci.
U Srbiji postoje mnogi zakoni koji regulišu ovu materiju koja je u ovom predlogu zakona ponuđena. Od 2009. godine sprovodi se i nacionalna strategija, kao i Akcioni plan za lečenje bolesti zavisnosti. Kakvi su rezultati? Država i dalje nema tačno evidenciju koliko postoji zavisnika od narkotika. Pretpostavlja se da ima negde između 30.000 i 130.000 zavisnika od psihoaktivnih supstanci, a 24.000 njih su heroinski zavisnici.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskorišćeno je 20 minuta. Zahvaljujem.
Narodni poslanik Simo Vuković, zamenik predsednika Odbora za zdravlje. Pravo na repliku.

Simo Vuković

Ujedinjeni regioni Srbije
Korektnosti radi i činjeničnog stanja, ovde se često Odbor za zdravlje i porodicu koristi ne bi li se prikazalo da možda politika ministarstva nema većinu na Odboru. To apsolutno ne stoji, jer praktično od početka rada samog odbora, čak i uz neke poslanike opozicije, ministarstvo je dobijalo punu podršku i tako je i danas.
Nekorektno je govoriti o tome da neki zakonski predlog nije dobio podršku zato što se u isto vreme npr. zakaže neki drugi odbor na koji poslanik koji takođe treba da učestvuje u radu trenutno izađe. Mislim da ne sporim legitimno pravo opozicije da se bavi tim stvarima, ali nije korektno predstavljati Odbor na taj način da poslanici većine, koji uz maksimalno zalaganje u radu tog odbora, pružaju maksimalan napor da bismo unapredili kvalitet rada Odbora i gotovo po pravilu na plenumu se netačno izveštava o sednicama tog odbora. Zahvaljujem.