Kao što sam malopre i najavila, mi smo u članu 14, koji inače govori o zabrani sticanja prihoda od komercijalne delatnosti, prebacili onaj deo koji je vezan za raspolaganje nepokretnostima i izvodeći svoju ideju dosledno, da politička stranka treba da se bavi političkom aktivnošću, a ne komercijalnim, privrednim i bilo kakvim sličnim delatnostima, pa smo promenili taj član 14. i on po nama treba da glasi na sledeći način: ''Zabranjena je nabavka i korišćenje postojećih nepokretnosti i pokretnih stvari radi izdavanja u zakup i obavljanja komercijalnih delatnosti.'' U drugom stavu smo rekli: ''Sticanje sredstava od promotivne aktivnosti prodajom publikacija, simbola i drugih oznaka stranke dozvoljeno je pod uslovom da se prodaja vrši samo fizičkim licima za lične potrebe po unapred određenim cenama koje mogu biti uvećane do 5% po jednom predmetu.''
Znači, izbegli smo onu situaciju da neko može jednu značku da proda za 10.000 evra ili da može jednu knjigu da plati 1.000 evra, već da se zaista u odnosu sa biračima, kojima se obraćamo, u prodaji tih promotivnih elemenata nastupi na način da oni znaju koliko šta plaćaju i da finansiranje, prilozi, članarina budu odvojeni onako kako to i treba. Ali, šta je posebna težina ovog člana?
Nepokretnosti kojima neke političke stranke u Srbiji raspolažu, po pravu, koje se ne može nazvati pravednim, po nasleđenoj imovini, a reč je u najvećoj meri o SPS, koja je nasleđem od Centralnog komiteta SK KPJ, kako se to već zvalo, pa svih ostalih mutacija koje su imali u svom političkom, kad kažem mutacija ne kažem ni u kakvom pežorativnom smislu, nego u promenama koje su imali, raspolažu ogromnom imovinom koja se izdaje u zakup fakultetima, od kojih istovremeno vlast, ne vlast, nego korisnici zakupa dobijaju akreditacije.
Koriste i razne druge organizacije koje od stranke na vlasti očekuju neku, takođe, korist koja se može materijalizovati pored ove koja se zove zakup, odnosno izdavanje viška nepokretnosti i plus neke druge koristi, protiv kojih se mi borimo, kao nešto što je korupcija u političkom životu.
I, u trenutku kada se svi pitamo kakvim ćemo to zakonom izaći pred građane, pre svega, ne pred Evropu, rešavajući goruće pitanje restitucije, u smislu pravednosti, kada nam je ispražnjen budžet, kada je potrošen onaj deo od 5% koji se svojevremeno izdvajao iz procesa privatizacije, kada kažemo da ćemo završiti privatizaciju i da neće ostati ničeg materijalnog da se obeštete oni koji su sticali svoju imovinu generacijama, zaista ne vidim način, sem da neko dosledno želi da izvede partijsku delatnost kao jedinu unosnu i jedinu dobru i pametnu investiciju za sebe i svoju decu.
Mislim da je krajnje vreme da se ovom organu, kojem je poveren veliki deo posla, a to je Agencija za borbu protiv korupcije, poveri onaj deo posla u smislu donošenja podzakonskih akata, kako bi se uradio ovaj deo posla, da sve političke stranke raspolažu onim što im je potrebno za delatnost, a da višak ide u zajednički budžetski fond koji će omogućiti restituciju i vraćanje imovine građanima.
Jer, vi se, sa jedne strane, zalažete da svi politički činioci, parlamentarni, neparlamentarni, ne oni preko 5%, nego oni ispod 4%, mogu da dobijaju novac iz tekućih sredstava budžeta, mogu da pristupaju svim sredstvima koja imaju javna preduzeća, javni izvori, da dobijaju prostor za promocije, obuke itd, a, sa druge strane, ono nad čime trenutno važni, bitni činioci drže šapu, e, to ne daju ni po koju cenu.
Gde je tu pravda? Gde je tu logika?
Nemam iluziju da vlast donosi zakon da bi ostvarila pravdu. Isuviše imam godina, iskustva i znanja da bih poverovala da ovim zakonom želite da uvedete pravdu, ali uvedite makar minimum reda i pokažite da vam je makar u minimalnoj meri stalo do onoga što se zove pravda za najveći broj građana Srbije. Hvala.