TRINAESTO VANREDNO ZASEDANJE, 21.09.2011.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

TRINAESTO VANREDNO ZASEDANJE

2. dan rada

21.09.2011

Sednicu je otvorila: Gordana Čomić

Sednica je trajala od 10:10 do 23:05

OBRAĆANJA

...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Nikola Novaković. Izvolite.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije
Gospođo potpredsedniče, gospodine potpredsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, ne malo sam iznenađen zakonom o kojem razgovaramo, jer sam očekivao nešto sasvim drugo, ali ću vrlo pažljivo i relativno kratko samo da vam govorim na jedan potpuno drugi način o ovoj tački dnevnog reda, usput pokušavajući da dam kompliment na ono što smatram dobrim i da izrazim svoja očekivanja da će i ono što smatram lošim biti popravljeno usvajanjem brojnih amandmana podnetih na ovaj zakon. Po prostoj statistici, na 66 članova podneto je 4,5 amandmana po članu.
Hrabrost je vrlina koja uživa moje nepodeljene simpatije. Nije bilo hrabrosti do sada da se izađe sa bilo kakvim predlogom zakona, a u ovoj skupštini imamo, mislim negde između 10 i 15 predloga u arhivi, između ostalih, i predlog koji je podnela Skupština Vojvodine i pretposlednji, našeg pokojnog prijatelja i kolege dr Batića.
Prihvatam da se od nekih principa moralo krenuti, ali ne razumem zašto se nije krenulo od principa od kojih je, na primer, dr Batić krenuo u svom predlogu. Tri ključna principa koje je Vlada sa ponosom nama ovde iznela,
To je ispravljanje nepravde, to je nešto što je podobno za kolokvijalnu raspravu na pravnim fakultetima, jer ovde se radi o ideološkom nepravu koje ovim zakonom treba nekako smestiti u pravo, bez ideoloških premisa i predsednika.
Dakle, ne pričamo o nepravdama, pričamo o nepravu, ne pričamo o ispravljanju nepravdi, nego o uvođenju u pravni sistem onoga što je nepravom prouzrokovano.
Drugo, ne praviti nove nepravde, to je jedna novokomponovana floskula protivnika restitucije, tj. povraćaj imovine, da se nekim novim nepravdama ne mogu prouzrokovati pravne nepravde. To me podseća na jednu katedru u Advokatskoj komori Vojvodine, kada smo raspravljali o više ugovora o kupoprodaji iste nekretnine, pa se rasplela priča na dva sata da bi se na kraju shvatilo da je to nemoguća pravna situacija.
Tu postoji samo jedan ugovor o kupoprodaji, a to je onaj prvi kojim se kupac uknjižio kao vlasnik. Svi ovi ostali nisu ugovorili kupoprodaju. I treće, ono što je najinteresantnije i na šta skrećem pažnju i potpuno podržavam kao mera Srbije, kao mera stvari, a to je usklađivanje zakona sa raspoloživim imovinskim i finansijskim resursima naše države. Sjajno.
Problem je samo u tome što niko danas pojma nema koliki su to resursi. Nažalost. Jer, bilansi, inventure ili kako hoćete da ga nazovemo danas ne postoje. Neverovatno, ali istinito, država je vlasnik imovine za koju ne zna kolika ja, koliko je ima, ko je drži u pritežanju, ko njom rukovodi i raspolaže i šta se uopšte sa njom događa. Zbog toga je veoma teško i pričati o supstituciji, a ne kamoli ono što ja duboko mislim i u šta sam čvrsto uveren reći da u suštini, a naročito ako se radi o zemljištu nema restitucije bez supstitucije. Dakle, nećemo uraditi ništa, ako ne predvidimo mogućnost zamenskog vraćanja imovine. Takvih amandmana ima.
Razlozi da je to komplikacija da su to problemi, molim vas da ne iznosite, naravno da su problemi, naravno da je komplikacija. Da li su veći problemi, i da li je to veća komplikacija i da li dolaze u nezgodnije vreme, u odnosu na 2001. godinu i zakon o vraćanju stare devizne štednje, u onoj siromašnoj Srbiji nisam siguran.
Dakle, radi se o puno posla, radi se o volji da se taj posao uradi, i u krajnjem slučaju, mada je znam da postoje kadrovi o znanju koje treba uložiti, trudu, da bi se na tu granu izašlo i tada možemo pričati o pravičnosti.
Dokle god se vraćanje imovine na takav način ne radi, a obeštećenje pod b) kao silom prilika posledica nepostojanja imovine, ili nemogućnosti vraćanja, do tada, a to smo mogli videti iz ovih prethodnih diskusija mojih kolega, nema otklona od boljševičke svesti, i ne možemo reći da smo u svojoj biti i suštini demokratska država.
Stalno će nam u malim sivim ćelijama ostati neki molekul nečega koje je proizveo boljševizam. Dakle, uz još neke korake, ovo je važan korak, da uverimo i nas i Evropu da smo stvarno po svojoj suštini jedna ozbiljna demokratska država.
Nažalost, ono što sam ja očekivao da ću dobiti kroz čitanje ovog predloga zakona je izostalo, a to je zaključak da se ne radi o preduzetničkoj restituciji, i to je šteta. Dakle, država kada je već prinuđena da se bavi restitucijom trebalo je to stati na taj stepenik i kazati, hajde sada da vidimo kako tu imovinu ta zemljišta koja vraćamo i ispravljamo ono što je nepravom urađeno, staviti u funkciju i tu doneti prateće propise kroz postojanje novih poreskih oblika, kroz obaveze drugih vrsta, dakle svih onih koje u zemljama gde je neprikosnovenost privatne svojine bila jasna od prvog vagona, najnormalnije postoje i o čemu sam siguran da vi imate možda i veće znanje od mene.
Dakle, taj duh, preduzetničkih duh u ovom zakonu ja ne prepoznajem. Hteo bih nešto da kažem na činjenicu koja se ovde čula, a to je da se zakon donet 2006. godine tretira kao anketa. Sada mi možemo to da se ovde slažemo, u stvari ne slažemo, ali zakon je zakon. Načela pravne sigurnosti o kojima je govorio šef poslaničke grupe LDP i još neki, po meni upravo zahtevaju da se to završi na način kako je tada i urađeno, a ne skloniti taj zakon definitivno iz pravnog sistema Srbije, pa krenuti praktično od novog, a isto to već imamo. Šteta je uništiti tu bazu podataka koja postoji u Direkciji o sredstvima imovine Republike Srbije, ili kako se već zove. To je šteta.
Onog momenta kada Direkcija bude, kako kažete preporučenom poštom vraćala dokumentaciju koju je primila, tog momenta ne možemo govoriti o bazi podataka ako ne postoji registar isprava. Znači, možemo da verujemo ili ne moramo. Iz te baze podataka proizilazi da ima četrdesetak hiljada, ponavljam četrdesetak hiljada obrazloženih dokumentovanih zahteva. To je veoma važna činjenica za raspetljavanje svega ovoga što amandmanima zakon pokušava da popravi.
Da li ćemo ili nećemo i kako ćemo glasati? Stereotip je, ali videćemo šta će Vlada od amandmana da uradi. Imam pitanje na koje nemam trenutno odgovor. Šta je veća šteta, koliko će država pretrpeti štetu ako mi ovaj zakon ne usvojimo, a koliku će pretrpeti štetu ako ga usvojimo? Dakle, siguran sam, mnogo veću ako se radi o onom prvom pitanju.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Izvinjavam se narodnom poslaniku. Upozoravam vas da prestanete sa kršenjem Poslovnika i sa dobacivanjem ako treba da pomenem i poimence poslanike koji to upravo čine, to ću i učiniti, ovo vam je poslednje upozorenje. Sa pažnjom smo dužni da saslušamo kolegu koji nam se obraća. Izvinite poslaniče još jednom.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije
Nema na čemu, obraćam pažnju kad mi nešto neko pametno dobacuje.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Narodni poslanik Dragan Živkov, molim vas da ne dobacujete i da ne budete nepristojni. Kada vas podsetim da ste obavezni da poštujete odredbe Poslovnika Narodne skupštine ako želite da dokažete da sednica može da teče samo onda ako ja narodnim poslanicima Vjerici Radeti, Zoranu Krasiću i vama narodni poslaniče Dragane Živkov, izričem mere opomene zato što ometaju rad sednice, rugaju se proceduri i ometaju govornika, onda ću to i učiniti. Ali  ne želim da se tako šta događa na ovoj sednici i zato sam vas upozorila da ne dobacujete, niko od vas jer je to zabranjeno odredbom Poslovnika Narodne skupštine. Izvinite poslaniče još jednom, ali zaista se pređu granice pristojnosti koje krše Poslovnik Narodne skupštine.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije
Imao sam finale još samo ovu jednu rečenicu, a to je rečenica mog dobrog prijatelja koji je veliki aspirant, jedan od suvlasnika bivših velikih kapitala, koji kaže na moju primedbu, kako je on tako mrtav 'ladan, a ja nešto uzbuđen, a on kaže – ne, ja više ne mogu da se nerviram, imam samo jedan poziv i jednu molbu, usvojite šta god što pre, jer ionako će sve to da se završi u Strazburu. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Iskorišćeno je 12 minuta od vremena poslaničke grupe. Još jednom izvinjenje što sam bila prisiljena da vas ometam, podsećanjem drugih narodnih poslanika na odredbe Poslovnika Narodne skupštine.
Reč ima narodni poslanik Dejan Mirović.

Dejan Mirović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, ministre, pažljivo smo proučili ovaj zakon i prva naša primedba je principijelne prirode, javna rasprava je bila nedovoljna.
Mislim da ćete se složiti, jer jednostavno, mesec dana javne rasprave za ovako značajan zakon koji po vašem priznanju i piše u obrazloženju zakona, vredi da se tako izrazim, dve milijarde evra, i to je više nego nedovoljno.
U tom smislu, proučili smo i primedbe onih koji potražuju imovinu sa pravom i proučili smo primedbe pravne nauke, i između ta dva zakona došli smo do zaključka da je ipak pravna sigurnost važnija od bilo čega i da jednostavno, jedna vrsta retroaktivnosti koja se primenjuje u ovom slučaju, neće biti samo povoljna za, mada kako ste vi rekli u zakonu piše 100.000 porodica, a vi govorite 150 i priznaćete da to nije mala razlika, već da se radi o jednostavno jednom zakonu koji će porušiti u potpunosti jednu pravnu sigurnost koja već kako-tako postoji decenijama u ovoj zemlji.
U tom smislu, mi ne smatramo da ljudi poput naslednika, gospodina Garašanina, koji je imao veliku istorijsku ulogu i pozitivnu, pre svega, kao gospođa Julija Garašanin, ne zaslužuju i moralno i svako drugo pravo, da povrate ono što im je oduzeto ili imovinu svog pretka.
Kažem, sa druge strane, postoji jedna pravna sigurnost koja se mora poštovati i mi smatramo da iza ovog zakona stoji jedan predizborni motiv i to jasno govorimo, jer priznaćete da nigde ni u primarnom, ni u sekundarnom pravu EU, iako se vi pozivate u obrazloženju zakona na Lisabonski ugovor, ne postoji obaveza vraćanja svojine.
Postoji samo neki zaključak, odnosno odluka Saveta EU, ako se ne varam od 18. februara 2008. godine, koja je opšta i koja je doneta u kontekst tzv. nezavisnosti, tzv. Kosova.
Dakle, radi se o nekim stvarima koje se ne mogu povezivati i koje izazivaju kod nas sumnju.
Takođe, u vašem opširnom izlaganju rekli ste da će primeniti iskustva drugih republika. Ja vas sada konkretno pitam, zašto na javnoj raspravi koja je ovde bila u Domu Narodne skupštine, nije bilo ambasadora bivših republika, nego je prisustvovao ambasador Nemačke. To kod nas izaziva jednu vrstu sumnje, posebno kada imamo u vidu član 5. ovog zakona o kojem se već govorilo, a koji može biti i više nego sporan.
Naš stav, što se tiče člana 5. se zasniva na iskustvu jedne države na koju se vi pozivate i više puta smo čuli u raspravi, a to je Češka Republika, odnosno Čehoslovačka, jer 1990. godine kada je donet zakon koji je uređivao vraćanje imovine u Čehoslovačkoj, postojala je jedinstvena država Češke i Slovačke. Dakle, radi se o nečemu što se već pojavljivalo kao problem i pojavljivalo se kao problem vraćanja imovine pripadnicima nemačke manjine, u Republici Srbiji, a radi se o folksdojčerima ili pripadnicima nemačke manjine koji su živeli na teritoriji Vojvodine i procena udruženja Nemaca u Republici Srbiji jeste da ih je bilo oko 500.000. Sa druge strane, kod Češke Republike, radi se o studentskim Nemcima. Kako su Česi rešili ovaj problem koji će se pojaviti ako se bude primenio član 5. ili ako se bude, a vidim i imamo najavu, primenio ovaj amandman kolega iz SVM.
Dakle, radi se o tome da jednostavno ozbiljna država bi u ovoj situaciji ograničila važenje zakona samo na domaće državljane. U suprotnom, doći će do ozbiljnih pravnih problema i pripadnici nemačke manjine i drugih manjina će imati puno pravo da traže svoju imovinu, jer kao što smo čuli, mi se sa tim slažemo i ne postoji kolektivna odgovornost.
Vi ste rekli u javnoj raspravi i to je opšte poznata vaša izjava da što se tiče pripadnika nemačke manjine folksdojčera sve je rešeno sporazumom, navodno Titov ili Brant sporazum, 1973. godine.
Pitam vas sada pred javnošću, pred svim poslanicima, gde je taj sporazum, da li imate pismeno taj sporazum? Nema, on ne postoji u pismenoj formi, on je u pravnoj teoriji i vidim kod kolega koje se bave istorijom, naziva se džentlmenski sporazum, tako da nije moguće da se pozivate na usmeni sporazum i da kažete da će to biti rešeno tako što će se primeniti jedan usmeni sporazum između Josipa Broza i Vili Branta. Priznaćete da je to malo neozbiljno i da jednostavno doprinosi pravnoj konfuziji i pravnoj nesigurnosti koja će ući u naš pravni sistem ako se usvoji ovaj zakon.
Što se tiče člana 5, nama nije jasno zašto se insistira na tome da se obeštete i žrtve holokausta. Priznaćete da je to širok pojam, umesto da ste se usredsredili na vraćanje imovine, konkretnim ljudima i njihovim naslednicima, ako postoje, vi imate jedan deo člana 5. koji je potpuno neprikladan, jer priznaćete i ovo što govorite o Starom Sajmištu, memorijalnom centru, nema nikakve veze sa Republikom Srbijom, jer se radi o jednom zločinačkom logoru koji je postojao na teritoriji okupatorske NDH i bio je pod vlašću Gestapoa.
Dakle, ne vidim nikakvog razloga da Republika Srbija uopšte ima neku vrstu odgovornosti i opet vam kažem, postoji toliko imovine pripadnika te zajednice, na primer u Knez Mihailovoj od Gece Kona, pa nadalje gde ste mogli da primenite naturalnu restituciju.
Međutim, kao da nije postojalo dovoljno hrabrosti da nije bilo dovoljno volje da se jednostavno onima koji danas imaju faktičku moć u Republici Srbiji, ovim zakonom ipak ograniče neka prava.
Podsećam vas na vašu konstataciju, da će ovaj zakon doprineti razvoju zadužbinarstva u Republici Srbiji. Molim vas, priznaćete da je to neozbiljno. Razvoj zadužbinarstva u Republici Srbiji može se postići nekim drugim zakonima, Zakonom o ekstra profitu, Zakonom o ekstra porezu, u slučaju gospodina Miškovića. To je pravo rešenje da se takvi tajkuni oligarsi nateraju da nešto daju i narodu putem zadužbina i putem drugih dobrotvornih akcija.
Govoriti o nekom faktičkom uticaju ovog zakona na tu vrstu zadužbinarstva, priznaćete da je više nego neozbiljno.
Takođe, ovde smo čuli da MMF te dve milijarde evra neće uračunati u javni dug Republike Srbije. Čuli smo od kolege iz PUPS, to je više nego neozbiljno i radi se o ogromnoj cifri za spoljni dug Republike Srbije, jer vi znate da je on prešao 23 milijarde evra i jednostavno, jedna zemlja koja je u tranziciji, na početku tranzicije, nije mi jasno šta ovde mislite, ne može da izdrži još dve milijarde daljeg zaduživanja koje će se izvršiti i to je, priznaćete skandalozno u obveznicama države koje će nominirati u evrima. Vi ste ovde rekli u vašem uvodnom izlaganju da još 20 godina u Republici Srbiji neće biti uvedena neka druga valuta, verovatno ste mislili na evro, ako bude tada postojao.
Sa druge strane, u Predlogu zakona, ključ ili kičma ovog zakona su te državne obveznice, jer u naturi je nemoguće vraćanje, vi nominirate u evrima.
Priznaćete da je to velika nelogičnost i sa pravne i sa ekonomske i sa svake druge tačke gledišta ili, da budem potpuno jasan i ovde pred javnošću Srbije da kažem, Vlada Republike Srbije, zakonodavac i predlagač ovog zakona, ne veruju u svoju zvaničnu valutu. To proizilazi iz ovog predloga zakona, iz vašeg uvodnog izlaganja i jednostavno stvara jednu vrstu pravne nesigurnosti koja će se preliti i na ekonomski sistem Republike Srbije.
U obrazloženju zakona se, to je jedna činjenica, priznaćete, koja govori da se ovaj zakon uopšte ne donosi zbog nekakvih zahteva EU, već isključivo u predizborne svrhe, pozivate na Lisabonski ugovor i kažete da postoje dva člana Lisabonskog ugovora koji propisuju da se mora izvršiti restitucija imovine. To nije, jednostavno, tačno. Odgovorno tvrdim i pozivam se na tekst ovog lisabonskog ugovora da to nije tačno.
Ta dva člana na koje se pozivate regulišu promet kapitala između država članica i trećih zemalja. To nema nikakve veze sa ovim zakonom. Ne znam zašto ste to uopšte stavili u obrazloženje zakona. Molim vas da mi to objasnite jer ovo je činjenica koja pokazuje da se zakon ne zasniva ni na kakvim primarnim ili sekundarnim izvorima EU.
Možete da kažete da se zasniva na Povelji o ljudskim pravima, ali tu se radi o garanciji ljudskih prava, garanciji imovine, a jedan od članova Lisabonskog ugovora, na koji se vi pozivate, upravo govori da su sve svojine ravnopravne. Dakle, on vas i direktno demantuje da se radi o jednoj vrsti pravnog oslonca za donošenje ovakvog zakona.
Takođe, ponovo vas pozivamo, to je jedna vrsta naše konstruktivne kritike, da uvažite iskustvo Republike Češke. Mi u SRS smatramo, iako smo protiv EU u ekonomskom, pravnom, političkom i svakom drugom smislu, da ste morali makar jednu dozu političke hrabrosti da pokažete, kao što je pokazao predsednik Češke Republike.
Gospodine Đeliću, sigurno znate da je uslovio potpis na Lisabonski ugovor, na koji se pozivate u obrazloženju ovog zakona, time da se neće retroaktivno pominjati i zahtevati povraćaj imovine Sudetskih Nemaca.
To je najmanje što ste mogli da uradite. Naravno, Srbija je daleko, daleko godinama od pridruživanja EU i pitanje je u kakvoj će formi postojati ta nacionalna organizacija, ali vi ste, gospodine Đeliću, bili šef pregovaračkog tima za potpisivanje SSP. Trebali ste u tom veoma značajnom pravnom aktu, protiv koga smo mi, naravno, umesto ovih članova o dobrosusedskoj saradnji, koji su voda na vodenicu nezavisnog Kosova, jednostavno staviti jednu vrstu prepreke, jednu vrstu pozivanja jednog člana koji bi garantovao da neće biti, i tu ćemo biti potpuno jasni, vraćanja imovine za 500 hiljada folksdojčera koji su imali negde po njihovim podacima 51% zemljišta u AP Vojvodini. Dakle, radi se o problemima koji se mogu pojaviti i koji će se pojaviti i biće sve veći i veći ako usvojite bilo koji od ovih amandmana koje ste rekli da ćete usvojiti na član 5.
Dakle, ključ ovog zakona je taj član 5. i on će stvoriti velike probleme i priznaćete da je više nego neozbiljno da se pozivate na jednu vrstu usmenog dogovora između Josipa Broza i Vili Branta.
Takođe, govorite ovde i to smatramo kao jednu vrstu predizborne kampanje, da će svi koji dobiju pravosnažno rešenje imati akontaciju u visini od 10 hiljada evra. Ako se ne varam, to je član 63, ispravite me ako grešim.
Daću vam ponovo jedan primer koji pokazuje koliko je to nerealno, koliko je to za jednu državu, koja je ipak u teškom ekonomskom stanju, neprikladno. Nemačka je kao najbogatija država EU i Evrope donela 1991. godine zakon koji je, između ostalog, regulisao i vraćanje imovine, restituciju u vezi sa Istočnom Nemačkom. Uglavnom se radilo o naturalnom obliku vraćanja, međutim što se tiče novčanog obeštećenja on je limitiran na 10 hiljada maraka. Dakle, iz ovog uporednog primera se jasno vidi da ćete davati veće obeštećenje nego jedna Nemačka. Slažete se? Prema tome, to je više nego neprikladno i to će biti novi udar na budžet Republike Srbije i to priznaje gospodin iz Ministarstva finansija koji je, vidimo u javnosti, upravo autor zakona. On kaže u jednoj izjavi, parafraziram, da jednostavno taj zakon će se pre svega u novčanom smislu oslanjati ne na privatizaciju, gde imate negde oko 100 miliona evra u tom fondu, već na budžet Republike Srbije.
Sada ću biti potpuno jasan i otvoreno reći – građani Republike Srbije, preko državnog budžeta će plaćati ovaj predizborni zakon i ovaj selektivni zakon koji će uneti veliku pravnu nesigurnost i veliku pravnu konfuziju ne samo u sistem Republike Srbije, nego i šire, ako imate u vidu ove strane državljane iz Mađarske, Nemačke i Austrije koji će sa punim pravom, po ovom nakaradnom zakonu, imati mogućnost da pod firmom tzv. lične odgovornosti, tačnije da neće biti kolektivne odgovornosti, da traže svoju imovinu.
Dakle, unosi se jedna pravna konfuzija, unosi se jedna velika šteta u budžet Republike Srbije i ne mogu da razumem, osim ako imate jednu realnu pretpostavku da, jednostavno, MMF nije imao dobronamerne pretpostavke kada je odobrio ovaj zakon jer možda su kod njih bili motivi dalje zaduživanje Republike Srbije.
Pošto imate deficit u budžetu od preko 4%, jedini način da ovaj zakon zaživi je dalje zaduživanje Republike Srbije. Zato je ovaj zakon više nego štetan. Znači, velika većina budžetskih korisnika će plaćati ovaj nerealan, neprikladan i pravno štetan zakon. To je prava istina o ovom zakonu i zato smo protiv ovog zakona. Jednostavno, ne vidim bilo kakvu argumentaciju sa vaše strane niti sam je čuo u ovih 40 i nešto minuta vašeg opširnog izlaganja gde bi nas ubedili da je ovo zakon koji će doneti prosperitet našim građanima.
SRS nikad neće obmanjivati svoje građane možda bi u nekom momentu bilo korisnije za nas da kažemo – prihvatićemo zakon, glasaćemo, ali zbog pravne sigurnosti, zbog realnog značaja ovog zakona, zbog međunarodnih posledica koje mogu nastati usled primene člana 5. mi nećemo glasati za ovaj zakon i zato smo podneli veliki broj amandmana koji su, pre svega, zasnovani na načelu pravne sigurnosti.
Takođe, postoji još jedan veliki pravni problem, niste nas ubedili niti ste spomenuli šta je sa imovinom koja je opterećena hipotekama pre Drugog svetskog rada. To je jedna vrsta problema i priznaćete u situaciji gde banke i finansijske organizacije i sl, nažalost, kao i u Kraljevini Jugoslaviji i zapadnoj Evropi, sada se to zove EU, imaju monopol finansijskom tržištu Republike Srbije. To će biti više nego realan problem.
Dakle, naši motivi za odbacivanje ovog zakona za jednu konstruktivnu kritiku koja pokazuje da se radi o zakonu, koji je u celosti neprimenjiv, su više nego jasni. Pre svega, radi se o članu 5. Član 5. će stvoriti velike probleme za vaš evropski put jer pojavljivanje nemačkog ambasadora i njegova uloga ipak u ovom kontekstu i drugih događaja koji se dešavaju u južnoj srpskoj pokrajini pokazuju da tu postoji jedna vrsta zle namere.
Ako mislite da je to nerealno, da je to teorija zavere, ja ću vam navesti jedan drugi primer, a to je da u Bavarskoj postoji jedna vrsta veoma moćnog udruženja koja traži povraćaj imovine Sudetskih Nemaca.
Ne bi nas iznenadilo s obzirom na sve ovo što se dešavalo u zadnjih 20 godina da se pojavi i takva jedna vrsta udruženja potomaka folksdojčera u Austriji. Prema tome, to su neke kritike koje su realne i koje nisu proizvod našeg stava da EU ima alternativu, već proizvod realnosti i proizvod ovog zakona koji je više nego štetan, koji narušava pravnu sigurnost, međunarodni položaj Republike Srbije, jer smatramo, i to ćemo otvoreno reći on može biti još jedna vrsta poligona za ucenu Republike Srbije. Da budem konkretan i time ću završiti svoje izlaganje. Može se pojaviti još jedan uslov na tzv. putu ka EU, a to je vraćanje imovine folksdojčerima. Zahvaljujem.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Da li još neko od predsednika ili ovlašćenih predstavnika poslaničkih grupa želi reč?
Narodna poslanica Nada Kolundžija.

Nada Kolundžija

Za evropsku Srbiju
Poštovana gospođo predsedavajuća, poštovani potpredsedniče Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, mislim da se slažemo svi oko toga da ovo jeste važan zakon, ali moram reći da i sama, a vidim da i iz diskusije svih drugih učesnika svi imamo podjednak problem da do kraja se izjasnimo o tome kako je ovu oblast bilo moguće u uslovima u kojima se Srbija nalazi urediti drugačije. Dakle svi koji imaju primedbe na ovaj zakon, pitanja i nedoumice na neki način nedostaje im odgovor kako je to bilo moguće uraditi na drugi način, a da ne ostane podjednako dilema i podjednak broj nedoumica. I sama, duboko verujući da je ispravljanje onoga što nije bila samo nepravda, već je vrlo često bilo i uništenje života nekih porodica i u osnovi tih činova bila ja ideologija, osećam potrebu kao čovek da učinim ono što je moći ove generacije da se ta nepravda ispravi.
Dakle, ovaj zakon može da se kreće, kada je nepravda u pitanju, s jedne strane podstaknut potrebom svakog od nas da se ta nepravda ispravi i s druge strane osećajem odgovornosti da se ispravljanjem ove nepravde ne nanese neka nova nepravda nekim novim nedužnim ljudima. Kada u tom prostoru treba da tražimo rešenja onda odmah shvatamo da ovaj zakon mora imati ograničenja, jer je nemoguće nepravdu koja je za posledice imala mnoge promene u toku ovih 60 i više godina ispraviti tako da ona bude u potpunosti bude ispravljena prema onima prema kojima je učinjena, a da pri tom ne budu učinjene neke nove nepravde ili pak da čitave generacije buduće ne opteretimo obavezom koju će oni morati da plaćaju generacijama i generacijama, bez izgleda da i tada kažemo ovaj posao je urađen na najbolji mogući način, sve smo obeštetili u punom iznosu, a nikoga nismo nanovo oštetili.
Naravno, da ovakva rasprava podstiče opet i pokazuje ideološke razlike među nama. Naravno, da ono što jedino ne sme da se desi da to što imamo različite ideološke poglede na prošlost, pa na sadašnjost takođe i budućnost ne sme da znači da oko stvari kao što su ispravljanje nepravde i očuvanje nevinih, od novih nepravda, treba da polazi od naših daljih ideoloških razlika.
Zato mislim da je možda najbolje, ako bismo ovom poslu pristupili bez ikakvih ideoloških predznaka, pokušavajući samo da kažemo, da li mi treba da budemo društvo koje će nedvosmisleno pokazati da je privatna svojina i pravo na privatnu svojinu osnovno ustavno pravo zagarantovano svakom građaninu ove zemlje i da zapravo zakonom pokušavamo to pravo da potvrdimo, ispravljajući ono što je u prošlosti bilo negirano.
Kada razgovaramo o ovom zakonu, naravno da ograničenje sa kojim se suočavamo, sa jedne strane jeste želja da se nadoknadi sve što je nekome oduzeto, a sa druge strane, da se pođe od toga šta su zaista ekonomske mogućnosti države i šta je ono što može da se uradi, a da pri tom, država ne trpi posledice sa kojima će se svaki građanin, ne samo ove generacije, nego i buduće generacije kasnije, suočavati sa ogromnim ekonomskim problemom.
Naravno, dolazimo do situacije da je Srbija zemlja koja nema ekonomsku snagu da u punoj meri nadoknadi ono što je nekada oduzeto, i to samo po sebi znači, da ta nadoknada neće biti u onoj vrednosti u kojoj je pretpostavka bila vrednost koja je nekada davno oduzeta.
Ono što je takođe za nas važno kada raspravljamo o ovome jeste – da li smo dobro definisali i obuhvatili sve one na koje ovaj zakon treba da se odnosi? Da li smo slučajno propustili da obuhvatimo neke na koje bi trebao da se odnosi, a zaboravili smo da ih spomenemo, zato postoje amandmani na koje treba posebno obratiti pažnju.
Isto tako, mislim da je podjednako važno da ne smemo dopustiti da ovaj zakon obuhvati pravo na vraćanje imovine i one koje su nedvosmisleno predstavljali jednu ideologiju fašizma, ideologiju sa kojom savremena Evropa, u odnosu na koji je i savremena Evropa i ceo demokratski svet, imaju potpuno jasan i nedvosmislen odnos.
Ne smemo dopustiti da se izbriše razlika između onih koji su bili na strani fašizma i onih koji su bili antifašisti. Ne smemo dopustiti da ova zemlja izgubi sopstveni orijentir i nasleđe antifašističko koje do sada negovala.
Zato mislim da je jako važno definisati pravo svakog ko se nije u tom smislu ogrešio, da mu se vrati ono što mu je nepravedno oduzeto. Istovremeno, zaista ne izjednačavajući one koji su bili nevine žrtve jednog ideološkog obračuna, jednog vremena u odnosu na one koji su bili krivi za zlo koje je u to vreme zadesilo čitav svet.
Kada govorimo o konkretnim rešenjima, ono što se postavlja kao pitanje je – da li su ovde građani izjednačeni u svojim pravima? Mnoge diskusije do sada su to dovodile u pitanje. Mislim da ostaje da vreme pred nama pokaže da li je država učinila maksimalan napor da ih izjednači u pravima. Sigurna sam da je učinila u granicama onih ekonomskih mogućnosti koje država ima. S obzirom na to da se već uveliko spominje Strazbur mislim da ćemo videti da li je zakon nepravedan prema građanima ili je zakon jedino moguć, s obzirom na ekonomsku mogućnost zemlje.
Mislim da postoje neke stvari koje bi sasvim sigurno trebalo malo razmotriti i možda nekim amandmanom pokušati ispraviti neke stvari. Na primer, postavlja se pitanje, uzeću samo jedan primer iz zakona. Postavlja se pitanje, ukoliko se vrati vlasniku zemlje na kojoj je zasađen vinograd, ovim zakonom je predviđeno da 40 godina ne može da se menja ugovor, ni jedna stavka ugovora.
Država je davala u zakup zemlju koja će biti predmet restitucije i tu zemlju je izdavala po simboličnim cenama vrlo često. Sada kao predmet restitucije ostaje građanima da razmisle da li da prihvate tu imovinu, jer će na nju plaćati porez, a zakupnina neće biti ekonomska. On 40 godina ne može da menja cenu tog zakupa.
Dakle, još jedno pitanje, ovo sada postavljam kao dilemu i verujem da ćemo dobiti do kraja rasprave i u načelu i u pojedinostima odgovore na ova pitanja, ne vraća se ono zemljište na kom je izgrađen objekat u funkciji, to je definicija. Nema definicije šta je objekat u funkciji, vrednost objekta u funkciji? Da li je čardak, koji jeste objekat u funkciji, razlog da se zemlja ne vrati? Mislim da je neophodno precizirati takve odredbe koje ostavljaju prosto arbitrarnog tumačenja, pa samim tim i mogućnost za eventualne zloupotrebe.
Samo da zaključim na kraju. Zaista mislim da nikome danas nije jednostavno govoriti o ovom zakonu, nikome nije lako reći – našli smo najbolju formulu da jednu ogromnu nepravdu koja traje decenijama ispravimo na najbolji mogući način, u kome će svi oni prema kojima ispravljamo tu nepravdu biti zadovoljni, a da istovremeno ne dovedemo situaciju neke nove, nedužne, da im se opet učini nepravda.
Ono što mogu samo da kažem jeste da je važno što je ova vlada, znajući sve ove probleme, znajući sve moguće napade koji će doći sa različitih strana, ipak predložila zakon kojim je pokušala da nađe pravu meru između onoga što jeste potreba da se odredimo prema tim događajima iz prošlosti, nadoknadimo štetu koja im je naneta i sa druge strane, da kažemo – ovo je ono što država može da uradi, a ne ono što želi da uradi.
Zato mislim da su zaista neosnovane i neprincipijelne kritike svih onih koji su bili u vladama, koji se navodno srčano zalažu da se sve vrati po svaku cenu, a to nikada nisu uradili, da prigovaraju ovoj vladi i ovoj parlamentarnoj većini koja, ako hoćete ipak, preuzima ne samo odgovornost, već pokazuje i hrabrost da u ovakvim komplikovanim okolnostima sa ovoliko mogućih problema koji se vide u nagoveštaju, ipak kaže – mi ćemo uraditi ovaj korak, ako on u budućnosti može da se ispravi, spremni smo da ga ispravimo, ali nemojte prigovarati nama koji smo preduzeli taj korak, a oni koji su mogli da ga preduzmu ranije u boljim ekonomskim okolnostima nisu to čak ni pokušali. Hvala.