Peto vanredno zasedanje, 12.06.2013.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

Peto vanredno zasedanje

2. dan rada

12.06.2013

Sednicu je otvorio: Nebojša Stefanović

Sednica je trajala od 11:20 do 22:55

OBRAĆANJA

Snežana Stojanović-Plavšić

Ujedinjeni regioni Srbije
Zahvaljujem.
Poštovane koleginice i kolege, iskoristiću priliku da i lično čestitam kolegi i zamolila bih sada, ako možemo, da se vratimo temi koja nam je na dnevnom redu.
Današnja rasprava za mene je bila veoma inspirativna i, sa manjim izuzecima, mislim da je dala zaista značajan doprinos odgovoru na pitanje kuda želimo da naš obrazovni sistem ide. Ona je, takođe, poštovani gospodine ministre, potvrdila moj stav i uverenje da ste vi najmoćniji ministar u zemlji i da je u vašim rukama najveća moć, zato što verujem da svet ne pokreće sila oružja, zato što verujem da svet ne pokreće ni sila novca. Naprotiv, one mogu biti veoma destruktivne i često jesu. Ono što pokreće svet jeste sila i moć znanja.
Vi ovih dana, i nekoliko godina, u rukama držite ključ najveće riznice naše zemlje koja čuva često veoma skrivena blaga, a to su potencijali svakog mladog čoveka, učenika, ali i svakog građanina naše zemlje. Ti potencijali su nemerljivi resurs koji moramo staviti u funkciju i to jeste jedan od poslova obrazovnog sistema.
Ostvarenje ovih potencijala na ličnom planu dovodi do ličnog zadovoljstva i same aktuelizacije, koja jeste vrhovni motiv na piramidi motiva, onih stvari koje nas u životu suštinski pokreću i time nas, ukoliko smo u tome uspeli, čini zadovoljnim i kreativnim pojedincima. Ona, takođe, omogućava da takvi pojedinci zajedno doprinose ekonomskoj i razvojnoj moći svoje zemlje, naše Srbije, ali isto tako stvara i jedan veliki potencijal za političku stabilnost, jer ljudi koji su obrazovani, zadovoljni, oni sigurno mogu i izabrati najbolje među sobom da vode politiku njihove zemlje.
Sa druge strane, ukoliko su ovi potencijali osujećeni, oni se često mogu pretvoriti u aktivnu ili pasivnu destrukciju i to je ono što nam se, nažalost, često dešava na sportskim terenima, na ulicama, da srećemo nezadovoljne mlade ljude koji su destruktivni, ili, pak, veoma apatične građane naše zemlje. Zbog toga je ova velika moć koju imate i velika odgovornost.
Meni je drago da ovi zakoni prepoznaju da ste vi spremni da tu odgovornost delite sa čitavim društvom, da ste na taj način, priznajući to, uveli i mnoge druge faktore našeg društva, koji sa vama treba da dele odgovornost obrazovanja i mladih i odraslih u našoj zemlji. To, svakako, jesu i ministarstva koja se bave privredom i zapošljavanjem i radom, ali i mnogi drugi faktori, uključujući i udruženja i strukovna udruženja, lokalne zajednice i sve druge u našem društvu.
Vi ste, gospodine ministre, juče rekli da smatrate da je naš obrazovni sistem dobar. To je teza koju smo danas svi preispitivali, pa ću i ja malo sa njom polemisati.
Šta je, u stvari, dobar obrazovni sistem? Jedna mudra misao kaže da je dobar obrazovni sistem onaj sistem koji nas uči koliko toga ne znamo, šta je to što ne znamo i kako da ta znanja steknemo.
Da li je naš sistem takav? Rekla bih da, nažalost, u mnogim aspektima još uvek nije. On jeste dobar, ako govorimo o količini informacija koju učenici ponesu iz sistema. On jeste dobar, ako govorimo o količini činjenica, o reprodukovanju naučenog znanja, a verovatno i u sticanju radnih navika. Nažalost, često u konformizmu koji se razvija u školi i u jednom, rekla bih, opštem uprosečavanju mladih ljudi.
Ono što nam nedostaje u obrazovnom sistemu je podsticaj slobode mišljenja, individuacije, kreativnosti, razvoja kompetencija, primene znanja, razvoja sposobnosti za timski rad, razvoja sposobnosti za kritičko mišljenje, za analizu problema i njegovo rešavanje. To se često oličava u zahtevu profesora da učenik reprodukuje gradivo, da ispriča onako kako mu ne izdiktirano, da kaže ono što profesor želi da čuje, da ne polemiše sa profesorom. Često se čuje rečenica – nije tvoje da misliš, tvoje je da učiš itd.
Rekla bih da je naš sistem dobar u onom smislu da on daje jedan mali broj izuzetno kvalitetnih i dobro obrazovanih ljudi i jedan ogroman broj prosečnih. Nažalost, tako je i kada govorimo o nastavnom kadru. Jedan mali broj izuzetno dobrih profesora i jedan ogroman broj onih koji nemaju dovoljno motivacije za svoj rad i nemaju dovoljno znanja i kreativnosti da približe učenicima gradivo na način koji je njima zanimljiv, izazovan i inspirativan.
Kada govorimo o efikasnosti samog sistema, izdvajanje u našem budžetu za obrazovni sistemom iznosi oko 5% BDP, i to nas dovodi negde na nivo koji je sličan zemljama u okruženju, a samo je nešto malo manji od zemalja 27 članica EU, koja izdvaja 5,7% BDP prosečno za obrazovanje.
Kada govorimo o efikasnosti utrošenog novca, najčešće govorimo o obuhvatu. Kada govorimo o obuhvatu, odnosno o stopi upisa u osnovne i srednje škole, takođe smo tu u proseku. Znači, pratimo nivo koji imaju zemlje u okruženju i nešto smo malo ispod nivoa koji imaju zemlje EU.
Međutim, kada govorimo o broju upisanih studenata na fakultete, onda smo značajno ispod tog nivoa. Imamo 49,1% upisanih studenata, za razliku od drugih zemalja u okruženju i EU koje imaju 60% - 61% upisanih studenata.
Međutim, šta je sa tim upisanim đacima i sa studentima? Njihova postignuća su, nažalost, niska u odnosu na ove zemlje. Kao što su mnogi pominjali, na PISA testu smo još uvek loši. Nalazimo se na 45-om mestu od mogućih 65 mesta.
Kada govorimo o visokom obrazovanju, imamo sedam privatnih i sedam javnih, odnosno državnih univerziteta. Od tih univerziteta je samo jedan, Beogradski univerzitet, se nalazi na listi 500 najboljih univerziteta u svetu. Drugorangirani je Novosadski univerzitet, koji se nalazi na listi od 1.00 do 1.500 najboljih fakulteta u Srbiji. Najbolje privatni rangirani univerzitet je tek negde između 5.000 i 10.000 mesta.
Nemamo baš puno razloga da budemo ponosni ni na one koji su visoko obrazovani, jer se školuju, nažalost, na ne baš konkurentnim fakultetima. To govori da je naš sistem još uvek troškovno neefikasan. Još uvek imamo oko 35% građana koji su završili ili nisu završili samo osnovnu školu i samo 10%, kako sam rekla, sa visokim obrazovanjem koje, očigledno, nije na zavidnom nivou.
Tačno je da mi, kao što sam rekla, imamo izuzetno dobre pojedince, koji prenose slavu našeg imena širom sveta i veoma su uspešni u mnogim obrazovnim institucijama u svetu, ali su oni, nažalost, izuzetak koji potvrđuje pravilo.
Šta je ono što je u ovim zakonima dobro? Ima mnogo stvari. Pre svega, to je ono što sam već rekla, podela moći i odgovornosti, uključivanje drugih sistema, partnerstvo škole i roditelja, uključivanje lokalne zajednice, jedan korak napred još ka inkluzivnosti obrazovnog sistema koji je, meni se čini, još uvek mnogo više pomeren ka učenicima sa smetnjama u razvoju, a mnogo manje ka učenicima koji imaju posebne talente i sposobnosti.
Svakako jedan veoma značajan koncept kroz Zakon o obrazovanju odraslih, je Koncept celo-životnog učenja i dozvolite mi da citiram jednu misao Lao Cea, koji je rekao – da je učenje kao vožnja čamca uz bujicu. Dakle, onog trenutka kada prestanete da veslate vraćate se jako mnogo unazad. Zato je neophodno učiti celog život i to je ono što naš sistem obrazovanja do sada nije prepoznavao kao značajnu činjenicu. To je naravno ono što će se omogućiti i usklađivanjem zahteva tržišta rada sa obrazovnim sistemom i to je ono što jeste jedan veliki potencijal koji treba da nas približi većem stepenu razvijenosti.
Naravno, mislim da i Koncept učenja na daljinu jedan dobar pomak. Delim zabrinutost kolega koji veruju da to nažalost nekada može biti i zloupotrebljeno i zato apelujem na vas u zakonu ipak to bude samo izuzetak i onda kada je to u najboljem interesu deteta. Ono što je važno to je da ste dodato ojačali zakon kontrolom osipanja, odnosno odlaska učenika iz sistema obrazovanja i mislim da je uključivanje i roditelja i škole u rešavanju ovog problema nešto što je dobro.
Zaista je veoma pohvalno što ste Koncept školskog sporta prepoznali u zakonu. Mislim da je to nešto što je do sada jako nedostajalo našem sistemu i škole i sporta, jer smo sa jedne strane imali vrhunski sport, s druge strane smo imali neke časove fizičkog koje je većina izbegavala i zato mislim da je školski sport nešto što zaista treba podržati i negovati. Naravno, ishrana, prevoz su takođe značajni aspekti ovih zakona koji će doprineti da veći broj učenika bude uključen u kvalitetno obrazovanje.
Takođe, afirmacija kulturnih aktivnosti i povezivanje sa ustanovama kulture je nešto što mislim daje jako značajno i nešto što je do sada nedostajalo našem obrazovnom sistemu. Posebno vas pohvaljujem što ste još jednom u zakonu naglasili da se završetak osnovne škole može slaviti samo u školama ili u ustanovama kulture uz dogovor sa lokalnom zajednicom. Mislim da ovo moje mišljenje deli većina roditelja i prenosim vam njihovu zahvalnost, jer to u šta su se, nažalost, pretvarala naša petnaestogodišnja deca te noći nije bilo na čast ni društvu, ni roditeljima, ni njima samima.
Takođe, delim mišljenje onih koji veruju i misle da ste, čini mi se, malo uveli u red versku nastavu i vratili je u okrilje države. Mislim da je to važno jer ne mogu verske zajednice biti odgovorne za ono što se dešava u sistemu obrazovanja. To je posao države i mislim da ste ovim elegantnim jednim, nežnim rešenjem to dobro uradili.
Naravno, podražavam vas u tome što ste potencirali aktivniju borbu protiv nasilja u školama, partnerstvo sa roditeljima, što ste uveli školske vežbaonice, karierno vođenje. Sve su to izuzetno dobra rešenja i kvalitetni pomaci.
Naravno, imam i neke zamerke koje su iznele i druge kolege. To su pre svega, to uvođenje specijalnih odeljenja, to je suprotno konceptu inkluzije, mislim da nije dobro. Odlaganje upisa škole takođe mislim da treba da bude samo izuzetno, izuzetno i onda kada je zaista u najboljem interesu učenika, jer i sama sam radila na proceni zrelosti za upis u školu i mislim da većina dece jeste u određenom uzrastu zrela za upis u školu. Ukoliko se radi o maloj emocionalnoj nezrelosti onda se ona svakako bolje može prevazići upravo u školi sa svojim vršnjacima. U protivnom kada to dete izdvojite iz njegove generacije preti opasnost da će ono još dublje upasti u problem nezrelosti. Naravno, ukoliko govorimo o smetnjama u razvoju, onda one neće biti nadoknađene za tih godinu dana tako što će dete sedeti kod kuće već upravo suprotno.
Agencija. Sami ste rekli u obrazloženju zakona da ne nameravate da zapošljavate nove ljude i da je to nešto što će sam sistem unutar sebe rešiti, verovatno boljom organizacijom onih ljudi koji već u sistemu rade. Imajući u vidu da imamo Zavod za unapređenje obrazovanja i Zavod za vrednovanje i veliki broj školskih uprava. Mislim da u reorganizaciji ili boljoj organizaciji svih ovih kapaciteta je moguće postići efekte onoga što ste imali na umu da agencija treba da radi.
Podnela sam amandman koji je na viši nivo podigao partnerstvo roditelja i škole. Vi ste predvideli mogućnost da škola na svakom polugodištu anketira roditelje. Podnela sam amandman kojim sam predložila da anketiranje roditelja na kraju školske godine, nešto manje nego što ste vi predvideli, ali sa većim stepenom obaveznosti. Verujem da je obaveza škole da čuje roditelje, da čuje svakog roditelja i zato mislim da je dobro da anketa bude obavezna i da škola obavezno usaglasi svoj rad sa onim što su roditelji stavili kao primedbu i istakli kao vrednost.
Mislim da je najvažnija evaluacija uspeha. Mislim da u tu evaluaciju treba uključiti i učenike i roditelje i da ona treba da bude kontinuirana i stalna jer naši zakoni nisu loši. Mi poslednjih godina donosimo reformske zakone u oblasti obrazovanja, ali nažalost, imamo decu u školi i znamo da se to jako retko primenjuje. Kako da naterate školu da to primenjuje, kako da naterate profesore i nastavnike da to primenjuju? Verovatno kroz jednu stalnu evaluaciju njihovog rada, kroz stalno usavršavanje tih profesora i rekla bih kroz sistem kvalitetnog nagrađivanja.
Mislim da nije tačno da deca ne vole školu. Mislim da je u prirodi svakog čoveka, posebno mladog čoveka da ima intelektualnu radoznalost, da ima potrebu da sazna i da nauči. Ono što je problem je kako mu prezentujete ono što treba da nauči. Imamo primere Istraživačke stanice "Petnica", koja znam da nije u sistemu, ali je sjajan primer. Imamo festivale nauke. Imamo brojne druge inovativne metode koje pokazuju da deca hrle na ove događaje, da su veoma zainteresovana za nauku, da su veoma zainteresovana za učenje. Ono što je potrebno je da njihovom uzrastu prilagodimo način prezentovanja onoga što oni treba da nauče.
Zato mislim da treba podsticati profesore i da treba nagrađivati one koji to dobro rade. Za sada kažem da su oni na nivou izuzetka iz prostog razloga što je to deo njihovog ličnog entuzijazma i činjenice da svoj posao doživljavaju kao misiju. Oni sa kojima to nije slučaj, oni ne rade tako. Mislim da to ne treba prepustiti slučaju i ono u šta verujem je da smo pogrešili onda kada smo ukinuli obnavljanje licenca. Mislim da svi oni koji dobro rade ne treba da se boje toga da njihov rad na određeno vreme bude proveren i ne treba da se boje toga da stalno unapređuju svoje kompentencije i znanja. Ministre, to je bilo 2004. ili 2005. godine. Niste vi tada bili ministar.
Zašto? Zato što mislim da ne treba popuštati pred pritiskom sindikata. Ministre, pošte ne postoje zbog poštara, bolnice ne postoje zbog lekara, ministarstvo ne postoji zbog ministra, parlament ne postoji zbog poslanika, pa ni škole ne postoje zbog nastavnika. Dete mora da bude u centru sistema i zbog toga i sindikati i nastavnici moraju se prilagođavati stvarnim potrebama deteta.
Završiću sa ovim. Veliki Albert Anštajn, pored teorije relativiteta i brojnih znanja u oblasti nauke nam je ostavio i jednu naizgled zabavnu misao koja, rekla bih, u suštini govori o jednom konceptu reforme obrazovnih sistema. On je rekao – obrazovanje je ono što vam ostane kada zaboravite sve što ste naučili u školi. Šta je on ovim hteo da kaže? Manje memorisanja i reprodukcije, više inovacija, kritičkog mišljenja, intelektualne radoznalosti koja će nam ostati kao trajno blago koje nosimo sa sobom iz obrazovnog sistema.
Mislim ministre da ste vi na tragu ovog Anštajnovog koncepta i u onoj meri u kojoj ga efikasno, hrabro, sa puno energije i brzo budete sprovodili, u toj meri ćete imati podršku URS i moju lično. Hvala.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Narodna poslanica Snežana Bošković Vukosavljević.
...
Socijalistička partija Srbije

Snežana Bogosavljević-Bošković

Socijalistička partija Srbije
Poštovana predsedavajuća, uvaženi gospodine ministre, predstavnici Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, u predloženom setu izuzetno važnih zakona iz oblasti obrazovanja koji su predmet naše današnje rasprave, smatram da Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o učeničkom i studentskom standardu zavređuje posebnu pažnju. Ovaj zakon zavređuje posebnu pažnju zbog toga što nam pruža mogućnost da govorimo o našim učenicima i našim studentima koji postižu najbolje rezultate u svom školovanju.
Podrška ovim mladim ljudima, u smislu obezbeđivanja još boljih uslova za obrazovanje i postizanje vrhunskih rezultata, mora biti predmet posebne pažnje našeg društva, posebno danas, kada svi dobri nemaju materijalne uslove da bez podrške države nastave svoje školovanje. U tom smislu smatram da je izuzetno važan kontinuitet u obezbeđivanju stipendija i kredita za one učenike i studente koji postižu najbolje rezultate u svom školovanju.
U situaciji kada se broj korisnika studentskih stipendija iz godine u godinu značajno uvećava, samo u poslednje tri godine broj ovih korisnika je gotovo udvostručen, i kada su sa druge strane budžetska sredstva namenjena za ovu svrhu limitirana, kao logično i jedino moguće i realno rešenje koje se u ovom momentu nameće je rešenje koje Vlada i resorno ministarstvo predlažu kroz ovaj predlog zakon, a predloženo je rešenje da među odličnim studentima ubuduće stipendije dobijaju najbolji. S tim u vezi predlaže se izmena kriterijuma za ostvarivanje prava na korišćenje stipendija. Predložen kriterijum je da se, za ostvarivanje prava na korišćenje studentske stipendije, prosečna ocena sa 8,5 poveća na 9. Tako bi svi studenti koji ispune ovaj poseban uslov stekli pravo na stipendiju, naravno, ukoliko ne koriste druge stipendije i kredite, npr. od lokalnih zajednica, preduzeća itd.
Kako se ovim rešenjem ne menjaju uslovi za ostvarivanje prava na studentski kredit, to se omogućava studentima koji ne steknu pravo na stipendiju da budu korisnici studentskog kredita. Prosečna ocena od najmanje 8,5 bila bi im dovoljan uslov za oslobađanje od obaveze vraćanja korišćenog studentskog kredita. Sa druge strane, izmene ovog zakona mogu biti podsticaj i dodatan stimulans odličnim studentima, da i ubuduće, odnosno u narednim godinama svog školovanja postižu dobre rezultate i da koriste ovaj vid podrške društva.
Pored navedenog, predlog ovog zakona predviđa materijalnu podršku učenicima i studentima koji poseduju izuzetne sposobnosti i sklonosti. To su tzv. stipendije za izuzetno nadarene učenike i studente. Zakonom su precizno definisani uslovi i postupak za ostvarivanje ovog prava. Takođe treba istaći i naglasiti da predložena rešenja obezbeđuju sigurnost i kontinuitet ove prestižne stipendije u jedinstvenom sistemu obrazovanja i vaspitanja.
Ovim zakonom, između ostalog, predlaže se ukidanje Republičkog fonda za razvoj naučnog, umetničkog podmlatka, kao posebne budžetske institucije. Predviđeno je da sva prava, obaveze, arhivu i predmete preuzme ministarstvo koje je nadležno za poslove prosvete. Ovo rešenje je razumljivo i opravdano ako se imaju u vidu troškovi funkcionisanja Fonda, organizacione teškoće, kao činjenica da se sredstva za stipendije za izuzetno nadarene učenike i studente obezbeđuju isključivo iz budžeta Republike Srbije i to sa pozicija Ministarstva prosvete. Ovim se potpuno racionalizuje raspolaganje budžetskih sredstava namenjenih kreditima i stipendijama.
Iz navedenih najznačajnijih rešenja iz ovog predloga zakona, jasno je da se njima izgrađuje i uređuje kompletan sistem materijalne podrške učenicima i studentima, u zavisnosti od njihovog socijalno ekonomskog statusa i postignutog uspeha i to kao pravo na učenički, odnosno studentski kredit i stipendiju i posebno stipendiju za izuzetno nadarene učenike i studente.
Naglašavam da zakonska rešenja omogućavaju da učenike, odnosno studente koji dobije stipendiju za izuzetno nadarene učenike i studente, ovo pravo ostvaruje od treće godine srednje škole do završetka školovanja, odnosno od treće godine studija do završetka studiranja. Važno je istaći da su predloženim izmenama i dopunama Zakona o učeničkom i studentskom standardu obezbeđene i neophodna usaglašavanja sa propisima u oblasti zaštite podataka ličnosti i sa propisima u oblasti visokog obrazovanja.
Polazeći od navedenog, smatram da je Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o učeničkom i studentskom standardu u najboljem interesu naših učenika i naših studenata, da nudi kvalitetna rešenja za problematiku koju tretira i da svakako treba da bude usvojen i dosledno primenjen u praksi. Uz činjenicu da država pored stipendija i kredita najboljim učenicima i studentima pod izuzetno povoljnim uslovima obezbeđuje smeštaj i ishranu u domovima, možemo zaključiti da je obezbeđen celovit i sistematičan pristup učeničkom i studentskom standardu.
Iz svih ovih razloga će poslanička grupa SPS, partije koja se iskreno zalaže za konstantnu i doslednu materijalnu i svaku drugu podršku našoj učeničkoj i studentskoj populaciji, podržati predlog ovog zakona, kao i druge predložene zakone iz oblasti obrazovanja o kojima je Narodna skupština raspravljala na ovom zasedanju. Hvala vam na pažnji.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Narodni poslanik Milan Lapčević.
...
Nova Demokratska stranka Srbije

Milan Lapčević

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Poštovani ministre, poštovano predsedništvo, verujem da se svi slažemo danas u ovoj sali, da je nepodeljeno mišljenje da raspravljamo o setu zakona koji su jedni od najvažnijih za jedno društvo. Siguran sam da ova rasprava koja se vodila juče i danas ovde ne treba da se shvati kao oponiranje zakonu, nekim odredbama zakona, već prosto jedan razgovor i razmena mišljenja o tome kako da učinimo to obrazovanje što boljim, što kvalitetnijim, upravo iz činjenice da obrazovanje jeste temelj društva i da jedini resurs koji jedno društvo i jedan narod imaju, naravno i Srbija, jesu ljudi i to oni najobrazovaniji i najpametniji.
Jedino obrazovani i pametni ljudi, kvalitetni ljudi mogu da napravi neki kvalitativan pomak u društvu, neki kvalitativan uspeh, promenu razmišljanja, promenu svesti, neki tehnološku revoluciju, nešto što će doprineti da čitavo društvo krene napred. U skladu sa time, interes nam je verovatno svima da obrazovni sistem koji imamo u našoj državi bude što kvalitetniji, što podređeniji onima koji ga pohađaju i da iz tog sistema izađu što je moguće obrazovaniji ljudi, usmereni prema onim znanjima koji ih interesuju i da u tim oblastima daju što veći rezultat.
Iz ovih napred navedenih ciljeva koje bi trebao da postigne jedan obrazovni sistem se nameću i druga pitanja. Da li mi zaista imamo danas kvalitetno obrazovanje u našoj zemlji i da li sistem koji funkcioniše u predškolskom obrazovanju, osnovnim školama, srednjim školama, da li je na najbolji način organizovan i da li su deca koja danas izlaze iz škola kao svršeni učenici, da li osnovnih, da li srednjih škola, kvalitativno bolja, da li imaju više znanja nego što smo imali mi pre 20, 25 ili 30 godina? To je zaista suštinsko pitanje kada razgovaramo o ovim zakonima.
Siguran sam da i vi delite mišljenje i da ste čuli neki opšti stav u društvu da su nam malo popustili kriterijumi u školama i da danas deca, iako se trudimo da im pružimo što više znanja, što više nekih novih dostignuća, nažalost, ti kriterijumi su takvi da deca koja izlaze iz osnovnih i srednjih škola nemaju onakva strukturno kvalitetna znanja kakva su možda imale generacije pre 20 ili 30 godina. To je činjenica, nažalost, koja nam ne daje za pravo da budemo zadovoljni time, već da se trudimo da nešto promenimo.
Pre petnaestak godina smo krenuli u reformu sistema obrazovanja i to je sasvim dovoljna vremenska distanca da danas izmerimo ili da godinama merimo šta smo to uradili za tih 15 godina, da vidimo da li smo postigli neke boljitke i da li dobijamo te nove generacije pametnije i obrazovanije, koje mogu upravo da budu neki novi naučnici, neki novi bolji profesori koji će čitavo društvo podići iz ove prilično teške situacije.
Siguran sam da delimo mišljenje da ima puno problema u školama i da taj nastavni proces nije onakav kakav bi možda trebao da bude. Pomenuću jedan segment koji je meni kao roditelju koji ima dvoje dece poprilično zasmetao, nešto što bih ja nazvao, bez želje da bilo koga uvredim, za sebe sam to nazvao jednim vidom komercijalizacije obrazovanja. Pre 20, 30 ili 50 godina, nebitan je vremenski period, a svi smo otprilike tu negde, pet do deset godina razlike je među nama, pohađali smo škole i ne sećam se da je iko ili je veoma mali procenat tadašnjih đaka imao potrebe da ide da pohađa neku dodatnu nastavu ili da ide kod drugog profesora, nastavnika, učitelja da uzima dodatne časove. Da li je to slučaj danas? Da, i vrlo raširen.
Sve ono što sam ja učio pre 20 godina na časovima, bilo mi je potrebno možda sat ili dva kući da doučim i nisam imao nikakvih problema da dobijem najbolju ocenu, da idem dalje i da to znanje koje sam stekao primenim. Danas moja deca dolaze iz škole i ja moram sa njima da radim nekoliko sati nakon te škole da bi oni utvrdili ono što su radili u školi. Sada se postavlja pitanje da li zaista prosvetni radnici u školama pružaju dovoljno znanja toj deci, da li na pravi način pružaju ili tu ima nečeg drugog? Dolazimo čak i do onih ekstremnih situacija. Izvinjavam se najvećem delu prosvetnih radnika koji časno i pošteno obavlja svoj posao, ali ima i onih koji otaljavaju taj posao na časovima, a onda kažu – idi, uzmi časove kod mog kolege, a ja ću dati onima koje ti učiš.
Drugi deo komercijalizacije obrazovanja se tiče udžbenika. Jedan od velikih problema poslednjih 10-ak godina je taj što, bio sam na jednom roditeljskom sastanku pre mesec dana i dolazi jedna žena koja je samohrana majka i ima troje dece, recimo, sedmi, peti i četvrti razred i kaže – za ovih sedam godina imam troje dece koja idu jedno za drugim u školu i nije se desilo da jedno dete ima isti udžbenik kao ovo pre njega. Svake godine svaka nova generacija ima nove udžbenike. Ja znam kada sam pohađao školu, kupujem udžbenike od onog koji je prethodno završio razred i prodajem onom koji ide iza mene. Ne kažem da je to bio idealan sistem, ali, da li je moguće da za 10 godina svake godine menjamo set udžbenika koji uopšte nisu jeftini? Na primer, set udžbenika za četvrti ili treći razred je oko 15 hiljada dinara. Pomnožite to sa dvoje ili troje dece koji pohađaju školu, plus ekskurzije ili nastave u prirodi, razne učeničke dinare, školsko obezbeđenje, doći ćete do prilično ozbiljnih cifara koje opterećuju obične porodice koje imaju jednog zaposlenog ili nijednog.
Sledeći problem koji je uočljiv u današnjim školama jeste disciplina. Koliko prostora zakon, podzakonska akta, akta škola, pružaju prostor nastavnom osoblju da tu disciplinu drže pod kontrolom? Razumemo da su današnje generacije i aktivnije, dinamičnije, to vaspitanje koje ne dolazi samo u školi, koje je prouzrokovalo da i ta disciplina u školi popusti, ali danas praktično imate problem da sputate ili da stavite pod kontrolu dete koje vam pravi nered na času, pa ne smete čak ni da podviknete na njega jer će se odmah žaliti školskom psihologu, tužiće vas i onda nastavnici imaju problem da bilo šta rade na polju discipline i imate haos u razredu. To ide dotle, ne znam da li imate tu informaciju ali neki od vas su možda došli do nje, pre par godina je na jednom času u jednoj niškoj gimnaziji ušlo dete, inače dete jednog od viđenijih i bogatijih ljudi, sa motorom u razred. Imate taj snimak na "Ju tubu", sva su deca aplaudirala, bila u delirijumu, a nastavnica je bila šokirana i zamislite da nije to smela ni da prijavi direktoru. Zamislite do kog nivoa smo mi došli.
U zakonu se o pravima i obavezama učenika u srednjoj školi govori u čl. 45, 46. i 47. O obavezama samo u članu 47. i to jednim pasusom – redovan učenik je dužan da pohađa nastavu i izvršava druge obaveze. A šta ako ne izvršava? Šta ako ne pohađa? Bojim se da bez ozbiljne discipline i ozbiljnijeg pristupa rada na časovima nećemo daleko stići.
Sledeći problem koji imamo jeste vrednovanje kvaliteta nastave. Danas imamo opštu pomamu, ili da kažem opštu eksploziju, ekspanziju privatnih škola, što osnovnih, što srednjih i privatnih univerziteta i fakulteta. Prošle godine kada smo raspravljali u parlamentu o Zakonu o visokom školstvu smo pričali na tu temu i ministar je imao argument da bi trebalo da u stvari tržište diriguje time da li je neko kvalitetno obrazovan ili nije i da ne možemo apriori da kažemo da neko ko je završio beogradski ekonomski fakultet više zna nego neko ko je završio "Megatrend" ili neki "Fabus" ili neku drugu privatnu instituciju. Nažalost, u našoj zemlji ne postoji tržište privrede i privrednih subjekata, da bi moglo da pegla te varijacije u kvalitetu obrazovanja, niti u osnovnim niti u srednjim školama. Mislim da tu problem jeste veoma dubok.
Danas imate liniju manjeg otpora kod đaka koji žele da dođu do diplome, upisuju uglavnom, ograđujem se, ovo nije usmereno ni protiv koga lično, neke manje poznate privatne fakultete, dobijaju diplome tako što plaćaju školarinu, izlaze na ispite ili kvazi-ispite i na diplomama piše ono što vi hoćete. Ako hoćete da budete najlepši, napisaće vam – vi ste najlepši, evo vam diploma. Sa tom diplomom se sutra ravnopravno konkuriše za bilo koju ustanovu, uglavnom državnu, pošto u privatnom sektoru, nažalost, odavno nema posla.
Da bismo izbegli taj problem koji jeste raširen i koji je sve veći i veći, mislim da je potrebno da se vrednuje kvalitet onog što se proizvodi, odnosno kvalitet ljudi i njihovog znanja kad izađu sa tih fakulteta. Na primer svake godine, na kraju godine za jednu struku na primer ekonomsku, pravnu ili tehničku, pozovete sve svršene studente sa svih fakulteta, što privatnih što državnih, da urade jedan te isti test ocenite, napravite srednju ocenu, pa kažete – sa Beogradsko, ili sa Niškog pravnog fakulteta su osvojili 95 poena prosečno, a sa nekog privatnog su osvojili 70. Pa će, ako se to desi dve tri godine zaredom taj privatni fakultet izgubiti licencu.
Dakle, to je jedini način da se spreči ovakva komercijalizacija obrazovanja, odnosno dobijanja diplome za pare. Posle se naravno, ta diploma unovči tako što se opet na vezu neko primi u državnu ustanovu, jer ima potpuno isti status kao i svaki drugi, a nema instituta provere znanja da li nešto znate ili ne znate kad dođete da radite tamo.
Ima još puno stvari koje vredi pomenuti u ovom zakonu. Samo ću taksativno par stvari, možda ću malo probiti vreme, verujem da će predsedavajuća imati za to razumevanja, to je problem zdravstvenog stanja naše dece u školama.
Prema raznim ispitivanjima koja su radili eminentne institucije za zdravlje "Milan Jovanović Batut", domovi zdravlja, Institut za sport itd, dolazi se do frapantnih podataka da čak i do 70% dece, osnovno školske, do četvrtog razreda ima neke od problema zdravstvenih, da li je to deformitet kičme, stopala, gojaznost, motoričke sposobnosti itd, što je poražavajući podatak.
Mi smo nacija koja je negovala i danas neguje kult sporta. Imamo da kažem, izgrađen brend u tom delu, dičimo se našim sportistima, a imamo poražavajuću činjenicu da 70% ili 50% naše dece u osnovnim i srednjim školama ne ume da potrči, ne ume da uhvati loptu, gojazno je, nema motoričke sposobnosti.
Dakle, mislim da ministarstvo mora ozbiljno da razmatra ovu problematiku i da uvede obaveznost i povećanje broja časova čak i u nižim razredima, trećem i četvrtom, da bismo sprečili ove probleme koje kasnije mnogo veći problem prave kod zdravstvenog stanja u odrastanju.
Još jedna stvar koja se tuče povećanja broja.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Gospodine Lapčeviću imala sam razumevanja, čitav minut. Hvala.
Narodni poslanik Zoran Babić. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Zoran Babić

Srpska napredna stranka
Gospođo predsedavajuća, gospodine ministre,  poštovani članovi Ministarstva prosvete, dame i gospodo narodni poslanici, pažljivo sam slušao skupštinsku raspravu u nekom delu i uživao u dobrim diskusijama narodnih poslanika. Pratio sam zato što sam otac dvoje dece koja idu u osnovnu školu, ali i neko koji shvata da se ovim zakonima u stvari vaja budućnost naše države.
Nisam mislio da ću ovu diskusiju započeti replikom, ali ću morati jedan deo vremena da iskoristim i za to, jer mi ovde ostala nejasna jedna stvar, da li smo bili u pravu gospodine ministre i vaša sugestija koja je bila dobronamerna, i ja kao direktni predlagač za produženje vremena rada, jer vidim da je to nekome zasmetalo. Zašto nije pet, zašto je deset, ili zašto je 15 ili voleo bih da samo u budućnosti nas kolege obaveste i sebe i nas da li je to potrebno ili nije potrebno, ali u svakom slučaju da to bude pre samog glasanja, a glasali su za produženje vremena rasprave.
Takođe nisam razumeo i jednu kritiku da 10% škola u Srbiji je mlađe od deset godina. Kome je ta kritika upućena? Ovoj Vladi Srbije koja je ovde godinu dana? Što nema čarobni štapić? Što izlazi pošteno pred građane Srbije i kaže za šta ima novca, zašta nema novca, šta ćemo raditi ili nećemo uraditi.
Ko je odgovoran što nemamo više novih modernijih škola. Ko je odgovoran što su možda te škole pojedene, potrošene ili otišle u privatne džepove? Čuo sam danas i kritiku ovih zakonskih predloga i od onih ljudi koji su čini mi se zalagali se za uvođenje nekih elektronskih dnevnika, gospodine ministre, ili elektronskih tabli, ili ne znam ti čega sve u prošlosti, a efekta od svega toga nije nikakav.
Molim vas, da u buduće pre nego što dođemo ovde, pre nego se javimo za reč, kada se brijamo ili kada nameštamo šminku ujutru, da se dobro pogledamo u ogledalo i da dobro kažemo zašta smo u prošlosti bili odgovorni i šta sve to nije urađeno u prošlosti da bi ovu Vladu Republike Srbije i ove zakonske predloge kritikovali onako po difoltu.
Školstvo je najveći sistem u Srbiji. U okviru osnovnog i srednjeg obrazovanja 876 hiljada 222 đaka, 250 do 300 hiljada studenata, 70 hiljada predškolaca iako su predškolske ustanove obaveza lokalnih samouprava, ali to su neki mali, mladi ljudi koji su na pragu školskog sistema, 125, 126 hiljada zaposlenih, ne računajući one odrasle ljude koji će, i zahvaljujem vam se što ste dali taj predlog zakona u proceduru o školovanju odraslih osoba. Nekako smo ga svi stavljali, gurali u stranu taj zakon i više smo pričali o nekim drugim stvarima, a manje o tome o tom zakonu koji je izuzetno bitan, zahvaljujem se gospodine Pejčiću, što govorite jer sam pratio da vi govorite o tom zakonu.
Milion i 400 hiljada ljudi je u tom sistemu i taj sistem zaslužuje jedan moderniji zakon, odnosno modernije zakone koje danas imamo u proceduri, jer recimo za Zakon o osnovnom obrazovanju koji je donesen 1992. godine, a 2002. godine je doživeo jednu vrstu dorade. Međutim, period od dvadeset i nešto godina zavređuje bolju pažnju, moderniji pristup koji nam ovi zakoni zapravo i donose.
Mislim da će škola ovakvim pristupom i ovakvim zakonima omogućiti kvalitetnije obrazovanje i vaspitanje za svako dete i učenika, pod jednakim uslovima bez obzira gde se škola nalazi, odnosno gde se obrazovanje i vaspitanje odvija.
Školstvo je vajanje budućnosti svake države i tu ne možemo da svedemo odgovornost samo na one direktne izvršioce, na direktne zaposlene. Svi smo odgovorni i mi kao predstavnici najvišeg zakonodavnog tela i Vlada i Ministarstvo, ali i 126 hiljada zaposlenih u prosveti. Na nama je ogromna odgovornost, ali mislim da ovi zakoni polako izlaze iz jednog sistema gde, a pričali smo o tome gospodine ministre i bio sam pod utiskom ovih poslednjih nekoliko dana, te želje šta će ovi zakoni i doneti. Mi smo do sada imali u školstvu zvezde koje su iskakale, pojedince koji su sjajni. Da li matematičare, da li fizičari, ogromne nagrade, zlatne medalje. Setimo se mladog čoveka Teodora fon Burka i koliko je on radosti doneo nama kao društvu, kao državi u celini. Ali, su sve te zvezde, svi ti mladi ljudi koji su pokazali ogromne rezultate su u jednom trenutku u školstvu i u napredovanju došli do jednog trenutka, mi im kao država nismo mogli pružiti više, a onda su oni trbuhom za kruhom odlazili iz ove zemlje. Nama je ostajao prosek. Zbog toga podržavam vašu želju i želju Vlade da se ceo sistem podigne.
Ne može sistem da se zasniva na pojedincima, ma koliko oni sjajni i dobri bili i osvajali zlatne medalje bilo gde. Ne može sistem da se zasniva samo na pojedincima i ne možemo da se ljutimo na te ljude što će sutra zarad boljeg obrazovanja, daljeg obrazovanja, daljeg napredovanja ili karijere odlaziti iz ove zemlje.
Nama trebaju ljudi koji će ostati ovde i ta znanja stečena ovakvim zakonima i primenjivati u Srbiji. Jedino na taj način imamo budućnost i mislim da je to dobar trend, da je to sjajan trend i između ostalog zbog toga će i poslanička grupa SNS u danu za glasanje, naravno, podržati ovaj predlog zakona.
Kada govorim o 125 hiljada, 126 hiljada ljudi zaposlenih u prosveti, moram da vam kažem da se nalazim tu u svojevrsnom sukobu interesa, zato što je moja supruga prosvetni radnik, učiteljica celog života i ništa drugo u životu ne ume i ne želi da radi i neće da radi, koliko uživa u učionici i sa dnevnikom.
Ti ljudi su najodgovorniji za direktan prenos znanja. Ti ljudi su najodgovorniji za vaspitanje naše dece, a ako se prisetimo i ako se vratimo unazad – ko od nas se ne seća svoje učiteljice? Ko se od nas ne seća nekog možda i neomiljenog profesora? Bez tih 126 ljudi su ruke ovog sistema. One vajaju budućnost, one vajaju te buduće generacije. Glava je u ministarstvu. Glava smo i mi koji donosimo ovakve zakone. Jedno bez drugoga ne može. Ruke bez glave ne mogu, ni glava bez ruku takođe neće imati nikakav efekat.
Razumem te ljude. Razumem jer njihova odgovornost se ne završava samo u učionici. Njihova odgovornost je velika i na odmoru, njihova odgovornost je i kada deca krenu kući, njihova odgovornost je i onda kada se dese neke tužne i ružne stvari, kao što su se desile poslednje, nadam se da su i zadnje u mom mestu, u gradu iz kojeg sam ja potekao, u Vrnjačkoj Banji, kada se na ekskurziji ugasio jedan mladi život. Ma kolika kazna bila za te ljude i za odgovornost, jer je trebalo tako nešto sprečiti ne može da izbriše tu tugu tih ljudi, te porodice, celog sistema, cele države, zbog gubitka jednog mladog života na ekskurziji.
Razumem i njihovu želju da se ograniči broj dece u odeljenju na 25, razumem, ali razumem i Vladu i vas gospodine ministre gde kažete – u redu je, želimo i mi to, idemo ka tome, ali u ovom trenutku novca za tako nešto nema. To je politika ove vlade Republike Srbije koja kaže iskreno ono što jeste, ne zavijamo u celofan, lep celofan, ne zavijamo prazno, ne zavijamo vazduh, ide se ka tome. Biće u budućnosti. Radićemo na tome, ali u ovom trenutku je to zaista nemoguće i podržavam vas, gospodine ministre, u toj iskrenosti.
Zabrinut sam nad činjenicom da 94% budžeta za prosvetu ili 94% od onih 130 milijardi dinara odlazi na plate, ne zato što 94% odlazi na plate nego samo što 6% ostaje za modernizaciju školstva u Srbiji. Malo je to. Isuviše malo i vi to jako dobro znate i mislim da bi možda trebali u budućnosti da razmišljamo da ono što je urađeno u okviru Ministarstva poljoprivrede i u okviru zakona o merama, podsticaju poljoprivredi i ruralnom razvoju, taj procenat je fiksni, a onda ćemo se svi zajedno truditi da nam ti budući budžeti budu veći. Sa tim budućim budžetima biće veće i izdvajanje i za prosvetu a samim tim i za plate zaposlenih ali i za modernizaciju školstva, što on zaista i zaslužuje.
Ovaj zakon donosi puno novina koje su dobre, koje prate sadašnje vreme. Jedna od tih stvari da se uvodi nastava kod kuće, odnosno na daljinu. Mislim da se to prvenstveno odnosi na decu koja su dobri sportisti, na decu koja se profesionalno bave sportom, koja zbog toga, iako je sada granica za bavljenje sportom, profesionalnim sportom sve niža i niža, ne možemo da stavimo pred nekoga pitanje – hoćeš li da ideš u školu ili ćeš se baviti profesionalno sportom iako pokazuješ sjajne rezultate i na jednoj i na drugoj strani?
Ovaj zakon pokazuje i daje mogućnost bavljenja odnosno završenje ili školovanje na daljinu, naravno tamo gde postoji mogućnost, kao i što mislim da bi trebalo da se odnosi, a svi smo gledali, ili dan danas gledamo situacije kojih ima u Srbiji, da deca koja pešače i po 10, 12 kilometara u jednom pravcu, pohađaju škole, jer bližih škola nema. Koncentracija stanovništva je sve veća i veća ka gradovima, malo ljudi ostaje u ruralnim područjima i voleo bih da taj zakon konzumiraju i ta deca, da ne bi rizikovala ni svoj život, ni toliko vreme u hodu od škole do kuće.
Takođe, ono čime se malo kolega bavilo je i ishrana učenika u okviru školskih objekata. Naravno da ona podrazumeva i neke nove izdatke i lokalnih samouprava, jer će se ishrana obavljati samo i isključivo u okviru školskih objekata, ali je i to poziv i moj apel svim društveno odgovornim i firmama i pojedincima da u svemu tome učestvuju i pomognu.
Javno se obavezujem da ću pomoći školu koju pohađaju i moja deca, koju sam i ja pohađao, koju će pohađati buduće generacije, da ću pomoći prilikom pravljenja takvog jednog objekta u okviru škole, odnosno za pravljenje jedne kantine, ili kako će se sve to zvati.
Milim da je to dobro iz više razloga jer na taj način se obezbeđuje jedna socijalna pravednost i nije prijatno kada deca, naročito adolescentnog uzrasta gledaju kako njihov drug iz odeljenja možda je uzeo za jelo nešto što oni žele a što njihovi roditelji nemaju novca da im daju. Treba nam ta jednakost.
Potrebno je, ako ćemo svi da jedemo hleb i pekmez, pa svi ćemo jesti hleb i pekmez, a ne da gledamo sa željom ili žaljenjem u ruke nekoga drugog. Nemojte da odvajamo decu i to je dobro što ovaj zakon donosi, da ne govorimo o bezbednosti dece, da ne govorimo o tome koliko je bilo slučajeva, loših slučajeva oko škole, brze voženje, deca su bila povređena. Nažalost, ovako bi sve ostalo u okviru jednog školskog dvorišta.
Nećete mi zameriti, ako ću za trenutak privatizovati sve ovo i setiti se moje učiteljice koja je sada u ozbiljnim godinama, zove se Mara Petrović, ja sam joj bio pretposlednja generacija, mnogo dobrih ljudi je izvela i zbog čega se sećam toga? Zato što nas je učila kako mi živimo u najlepšoj zemlji na svetu, kako imamo sve. Imamo i more, imamo i planine, imamo i rude, imamo i ravnicu, imamo i žitnicu, ma imamo sve. Zamislite sada situaciju kad jedan mladi čovek nastupa naučen da ima sve. Zašto da se bori? Zašto da se edukuje? Zašto da radi kada ima sve i kada će mu njegova država dati sve?
Mislim da moramo da preokrenemo ceo taj postupak, da se vratimo unazad i da postupamo kao što se postupa recimo u Japanu, gde su deca naviknuta da moraju da recikliraju svoj otpad da bi taj otpad spuštali u more, da bi se borili za teritoriju, da bi na taj način pobedila manjak u teritoriji. Mi moramo našu decu da naviknemo na realnost, a realnost je da je Srbija lepa zemlja, zemlja dobrih ljudi, ali nažalost siromašna zemlja. Zemlja gde svaki pojedinac mora da radi i na sebi i na društvu i mora da se trudi da bude bolji i mora da radi. Ne može ništa da padne sa neba. Ne smemo da imamo školstvo koje će podržavati takvu ideju.
Što se tiče obrazovanja odraslih, zahvalan sam što prvi put imamo takav jedan zakon u proceduri. Nažalost, o obrazovanju odraslih u Srbiji se uvek razmišljalo i gledalo kao u onoj seriji koju smo nažalost na Nacionalnom servisu gledali ne brojano puta, koja se zove "Kamiondžije", pa su bili tamo neki likovi kao Paja i Jare, koji su išli u neku večernju školu, učili neke pesmice i pravili takve neke stvari.
Zahvaljujem vam se na aplauzu, ali, gospodo, vi ste ti koji ste odrasle prvo terali na ulicu silnim privatizacijama gde su ostajali bez posla, a onda smo gledali te ljude, koji imaju ozbiljne godine, koji imaju zanimanja, koja u ovom trenutku nama kao društvu, kao industriji, kao privredi ne trebaju, a nisu imali šansu za školovanje. Čemu aplauz? Aplauz zato što se ovakav zakon jednom stavio u skupštinsku proceduru, zato što u tom zakonu postoji i program za takvo školovanje, zato što će ti ljudi imati šansu samo ako žele da se bave sobom, a mislim da trebamo da promovišemo ideju da čovek sve dok radi, sve dok živi treba da radi na sebi, treba da uči, treba da osvaja nove veštine. Ne treba da se predaje, ma gde ostao bez posla. Iako mu je obećano 200 hiljada radnih mesta, a on ostao bez posla, treba da radi na sebi da se edukuje, da postane konkurentan na ovakvom suženom tržištu novih radnih mesta.
Još jednom, zahvaljujem vam se na pažnji i u danu za glasanje SNS će u punom kapacitetu podržati ovaj set zakona.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Hvala.
Narodni poslanik Janko Veselinović, povreda Poslovnika. Izvolite.
...
Stranka slobode i pravde

Janko Veselinović

Demokratska stranka
Član 106. koji govori da govornik može da govori samo o tački dnevnog reda o kojoj se vodi pretres.
Uvaženi gospodin Babić nas je juče podučavao da ne mešamo njegovu porodicu, mada ni eksplicitno, ni implicitno niko njegovu porodicu nije pominjao. On je danas sve o svojoj porodici ispričao, i o učiteljici Mari, i o deci itd.
Na jedan vrlo, rekao bih, neprimeren način urušavao je ugled ove Skupštine, slao poruke koje ne odgovaraju jednom poslaniku, ali on to čini već danima.
Razumem njegov interes za vaspitanje odraslih. On je o tome veoma detaljno elaborirao. Za neke je možda to kasno, ali ja svakako smatram da bi bilo mnogo primerenije uložiti u užine za decu i obezbediti užine za decu svoj deci Srbije, nego kupiti, recimo, jedan vojni avion.

Vesna Kovač

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Gospodine Veselinoviću, moram u skladu sa Poslovnikom da vas opomenem da treba da govorite samo o povredi Poslovnika, a ne da replicirate.