Gospođo Brnabić, pre vas je ovde sedela na vašem mestu gospođa Raguš i postavila se u ulogu narodnog poslanika. Bilo je priče o patriotizmu, bilo je priče o NATO bombardovanju. Ja želim još jednom samo da kažem, ta stvar je u vezi NATO agresije na našu zemlju. Tom prilikom 1999. godine srušen je kompleks Generalštaba.
Kad pričam o patriotizmu, svi ovde prisutni, vrlo dobro vam je poznato šta je plan ove države kada je u pitanju mesto gde je nastala srpska vojna misao i srpska vojska. Ako je patriotizam da ga poklonite Trampovim kumovima i da tamo gradite džakuzije i hotele sa pet zvezdica, gospođo Raguš, onda vama svaka čast. Ako je patriotizam da 24. marta, na dan bombardovanja, napunite Arenu i dovedete Gerharda Šredera, kome ste aplaudirali, onda opet svaka čast. Ako je patriotizam to što radite, da prodajete naš bakar, naše zlato, našu zemlju, naše vodne resurse...
Evo, ovde je jedan primer, pošto je malopre rečeno da se ovde nešto paušalno izriče. Gospođo Raguš, ovo što vidite na ovoj fotografiji, to je deponija kod Užica, Duboko, koja je gorela prošle godine dve nedelje. Za to nam nisu krivi ni Kinezi, ni „Ziđin“, ni „Knauf“ nemački, za to smo krivi mi sami. Nikada niko nije izmerio čime su se tačno dve nedelje i više trovali građani Užica i okolnih sela. To je posao ove države, ako država, ponavljam, postoji, ako postoji Agencija za zaštitu prirode, ako postoji Sara Pavkov, kao nova ministarka. Ako postojite, dajte da rešavamo to, ako hoćete. Ako nećete, možemo da se raspravljamo ovde danima, to neće pomoći ni građanima Bora, ni Smedereva, da udišu onu otrovčinu. Isto važi i za vode, isto važi i za šume.
Hvala lepo.