Zahvaljujem, predsedniče Skupštine gospođo Brnabić.
Drugarici i drugovi, dame i gospodo, ja ću ovde danas govoriti prvenstveno o Zakonu o udžbenicima, jer je napokon na dnevni red, u jednom potpuno prihvatljivom i jasnom formatu, koji smo mi podržavali i zahtevali od 2016. godine, stigao ovaj predlog zakona.
Dosta je vremena trebalo da se steknu uslovi da ono što smo svi davno shvatili, da obrazovanje koje smo ispustili iz ruku, pričam kao država, ne ova koalicija, ponovo nađemo načina da vratimo u one kanale koji su jasno određeni kao neophodni. A ti kanali koji su neophodni da budu minimum onoga što naši udžbenici iz srpskog jezika, književnosti i sveta oko nas, prirode i društva, istorije, geografije, muzičke kulture, likovne kulture, za učenike pogotovo osnovnog, a i višeg obrazovanja, moraju da sadrže u sebi jesu vrednosti koje apsolutno odražavaju vrednosti, tradiciju, jezik i kulturu i oni treba upravo da posluže izgradnji i očuvanju identiteta i nacionalne kohezije, samim tim stabilnosti i otpornosti Republike Srbije na spoljne uticaje.
Videli smo u proteklih godinu dana, baš onako u punoj meri, a i prethodne tri godine gde nas je dovelo to što smo pustili svaku šušu da nam piše udžbenike, traži sporadične kanale koje su napravili, preko nevladinih organizacija koje su finansirali USAID i drugi, da ih plasiraju preko prosvetnih radnika koje su zavrbovali, našoj deci.
Nije tu da su svi bili nepatriotski udžbenici iz istorije, da su svi izbacivali i neistinu, ali stvorili su različitu podlogu i time stvorili jedan manipulativni prostor, vrlo suptilno, kroz dug vremenski period, da nam deca i omladina budu zbunjena, jer kada sede i razgovaraju, nisu izašli sa istom podlogom koju su imali prilike da čuju u školi, iz svih ovih stvari koje udžbenik od nacionalnog značaja praktično sada će poklopiti. Dobiće jedinstvenu platformu, moramo biti zaista uporni i strpljivi da sačekamo da stigne to vreme i da mladima pružimo priliku da razmišljaju svojom glavom, a ne da razmišljaju preko društvenih mreža.
Jednostavno, hibridni rat koji se vodi protiv Republike Srbije je, i o tome očigledno više niko i ne spori, kao jednu činjenicu koja je potpuno jasna, nešto što se upravo vodi putem društvenih mreža, ali i uz ogromnu pomoć, podršku, a moram reći i rukovođenje od strane prekograničnih televizija, koje očekujem da budući Savet REM-a, što smo već govorili u ranijim diskusijama, dovede u red. Ili će ti mediji raditi onako kako je to u skladu sa propisima na osnovu kojih ovde reemituju program ili ih treba jednostavno ugasiti, pokazati da je Srbija na pravom putu.
Što se tiče naših stavova i odnosa prema ovim bitnim i ključnim referentnim stvarima, još jedna stvar je takođe bitna sa kojom smo opet malo utihnuli, ali jasno je iz kog razloga i očekujem da ćemo i to uskoro kompletirati, a to jeste vraćanje obaveznog služenja vojnog roka u Republici Srbiji. Onda stvarno možemo da očekujemo da naši potomci budu pravi rodoljubi u ovoj državi koji će znati da cene prave vrednosti, a ne ono što im se nameće kroz razne performanse.
Zaista ne znam, možda nije ni bitno, kada će se prestati sa ovakvim performansima, kao ovaj što smo danas imali prilike da gledamo ispred Skupštine ili ono bacanje baklji, dimnih bombi u Skupštini, možda je ovo ponašanje neka najava za to, ali videćemo kuda to vodi, uostalom to je slika onih koji to rade. Ali, ono u što sam siguran da nakon uvođenja kategorije udžbenika od nacionalnog značaja, načina na koji će njegov tekst biti pisan i sve ostalo, siguran sam da se jednog dana u udžbenicima neće naći kao značajna istorijska činjenica današnji performans koji se desio ispred Skupštine, kao nešto mnogo važno i bitno, što bi se moglo očekivati ukoliko nastavimo da nam neki sa one strane Dunava i dalje serviraju istorijske činjenice, a današnji performans verovatno bi se vodio kao restajling „Bitke na Neretvi“.
Znate, ne znam zašto mi je to palo na pamet, da li zbog Fabijana Šovagovića ili onog čuvenog pokliča – za mnom braćo tifusari, ajmo Boško komandante, gledajući ono danas što se desilo preko ograde tamo ili pored ograde ispred Skupštine, tu su i Fabijan i Boško komandant, pa možda iz tog razloga sam dobio tu asocijaciju.
Ono što je važno, tu sramotu nećemo evidentirati kao istorijsku činjenicu bitnu za Republiku Srbiju u nekim budućim udžbenicima i mladi će imati prilike da jasno razgraniče da je Srbija država koja poštuje sve svoje susede, poštuje sve one koji žive u Republici Srbiji i nikada nije bila, niti će biti genocidna. Hvala.