Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Vesna Pešić

Govori

Hvala vam na tome što ste mi dali reč i što smo morali da izdržavamo ove rasprave, koje nisu imale mnogo veze sa Poslovnikom.
Kad je reč o ovom problemu, mislim da su stvari kristalno jasne i da su se sve vreme vodile rasprave koje uopšte nemaju nikakve veze. Znači, u principu, nisam čula ovde da je neko osporavao da vladajuća većina u svim odborima dobije većinu. Mada, moram da kažem, to nekad nije bilo uobičajeno i naravno da je to ponižavanje opozicije da nigde, ni u jednom odboru ne može imati većinu, nego uvek to mora biti vladajuća većina. Čak i u ovoj skupštini to nije bio običaj, ali sad ste uveli takav običaj da svuda morate imati većinu.
Znači, ako to niko nije dovodio u pitanje, a ovde je reč o jednom odboru, da specijalno taj odbor, Administrativni odbor, krši član 23. Poslovnika, a zatim i član 28. Zakona o Narodnoj skupštini, gde se govori o proporcionalnosti predstavljanja, i reč je samo o tome, nisam čula gospođu Kolundžiju kako je objasnila zašto se ta proporcionalnost krši kad je reč o Administrativnom odboru. Odbijam da ponižavam ovu skupštinu i da pričam o ovom ili onom poslaniku, o nekim pojedincima, jer čim pričamo o pojedincima, to znači da više nismo Skupština Srbije, to nema nikakve veze s Parlamentom.
Prema tome, niste odgovorili kako je to moguće. Ako napravimo jednostavnu računicu, kad se 250 poslanika podeli sa 129, što predstavlja vašu većinu, to je jednako 17, i dobija se da, kad je reč o ovom odboru, koji ima 17 poslanika, vladajućoj većini pripada 8,8, a to znači devet poslanika. Odnos u tom odboru bi trebalo da bude 9:8. Zašto je taj odnos 10:7 – mi ovde nismo uspeli da dobijemo odgovor. Znači, to je suština naše rasprave.
Moram da kažem da nema drugog objašnjenja sem da vladajuća većina hoće da zadrži diskreciono pravo da se ne pridržava ni Ustava ni zakona ni pravila koje sama donosi, nego da, kad je reč o mandatima poslanika, ona, jednostavno, prekraja volju građana kako njoj padne na pamet. Drugog objašnjenja, po meni, nema.
Upozoravam vas da deset godina posle Petog oktobra kršite pravilo reprezentativnosti, što je osnovni princip demokratije, i to je upravo ovo što se danas dešava, i zaista možemo da kažemo da Srbija, kad se hvalite da ste demokratska država, demokratska država odavno više nije. Princip reprezentativnosti je ovde pogažen da biste krojili većinu kako vama odgovara i da biste zaista uveli totalni voluntarizam kad je reč o mandatima.
Podsećam vas da je LDP, i ja sam lično u mnogim svojim tekstovima kritikovala potpisivanje blanko ostavki, jer nema većeg poniženja za poslanika nego da potpisuje unapred blanko ostavku. Međutim, čemu vama služe te blanko ostavke? Neki put se blanko ostavka prihvati, pa se taj čovek izbaci, sačeka ga na vratima i bude izbačen, a drugi put, kad se ta blanko ostavka podnese regularno na šalter Skupštine, onda se, jednostavno, pređe preko toga kao da se to uopšte nije dogodilo. Da li znate da postoji i član 102. Ustava, koji kaže da je poslanik slobodan da svoj mandat kojim raspolaže vrati poslaničkoj grupi, odnosno stranci od koje je taj mandat dobio?
Međutim, sva ta pravila su ovde prekršena, zbog toga što treba da se dešava od slučaja do slučaja, da pokušavate da održite ovu većinu i da manipulišete glasovima naroda. Zašto više uopšte da imamo izbore? Najbolje proglasite da imate većinu jedanput zauvek, jer ćete te većine moći da konstruišete prema slobodnoj volji i prema voluntarizmu, kako vama odgovara.
Znači, o tome je reč. Mi nismo dobili odgovor zašto je u Administrativnom odboru napravljena ovakva greška. Pri tom se ne upuštam u odnose u samoj vladajućoj većini, uopšte me ne znanima koga ćete vi da stavljate, ali ova proporcionalnost ne odgovara reprezentativnosti i prekršili ste dva člana koja sam navela.
Hvala vam što ste mi dali reč. Ova je diskusija bila interesantna, ali da nastavimo dalje.
Uvaženi predsedniče Republike, uvaženi ministri, uvažena predsedavajuća, htela sam da naglasim da je LDP smatrala da je danas zaista važno da prodiskutujemo šta bi mogli da uradimo u budućnosti da ne doživljavamo više ovakve debakle kakve smo doživeli pre nekoliko dana, upravo povodom ove odluke o kojoj danas razgovaramo, znači o mišljenju Međunarodnog suda pravde, koji je doneo izuzetno negativnu odluku kada je o Srbiji reč.
Baš zbog toga bih htela da prvi put možda ovako javno kažem da se ne slažem s mojim kolegom Nenadom Čankom. Tačno je to da su onda u ono vreme, kada je posle bombardovanja potpisan Kumanovski sporazum, neki drugi ljudi bili na vlasti, i da je tada izgubljen suverenitet na Kosovu, kada su neke druge trupe ušle, a mi znamo šta to znači, na teritoriju Kosova.
Ali, gospodine Čanak, niko nije došao posle toga na vlast, a da nije hteo da svoj legitimitet ogrebe na te izgubljene bitke. Svako se ponovo uvalio i zloupotrebljavao Kosovo, a vi ste sada ovo iskoristili da i sada, kada pogledamo šta se danas dešava, kada ponovo gubimo još jednu bitku, da mi sada gledamo i pričamo šta je bilo pre deset godina.
Upravo smatram da je došlo vreme da se vlast više ne legitimira negativnim identitetom i izgubljenim bitkama, nego da sada od 2006. godine, kada je Srbija postala samostalna država, napravimo jednu pozitivnu viziju naše zemlje, da kažemo koji su njeni glavni prioriteti, da preispitamo spoljnu politiku, koja očigledno nije vođena kako treba, da je preispitamo kako je vođena, koji su je igrači vodili i da izađemo iz ovih gubitništava koje sada, po prvi put, moram da kažem, jeste u potpunosti u našoj režiji.
Zašto? Poslednji put kad se ova skupština našla i kad je razgovarala o Kosovu, mi smo razgovarali zato što su albanski predstavnici naroda doneli deklaraciju o jednostranom proglašenju samostalnosti Kosova.
Mi sad prvi put razgovaramo o jednoj situaciji gde smo gubitništvo u potpunosti sami izrežirali. Znači, niko spolja, čak su se i protivili drugi ljudi koji je trebalo da budu naši saveznici, rekli su vam, pa dobro, šta će vam to pitanje u UN. Mi smo isforsirali to pitanje, izrežirali smo strategiju, evo, tu je ministar koji se hvalio kako nam je to pitanje prošlo.
Posle dve godine pumpanja kako ćemo ovaj spor na pravnom terenu da dobijemo, sad je ispalo da smo ovaj spor na pravnom terenu izgubili. Noćas sam do 12 sati u celini pročitala odluku tog suda. Nema nikakve podvale. Jednostavno, ispravno od reči do reči je doneta odluka da to pitanje koje smo mi postavili pravno nije u sukobu sa međunarodnim pravom.
Šta se sad dešava? Da bismo izbegli to i da razgovaramo zašto smo došli dovde i da vidimo ko je snosio odgovornost, sad kažemo, sad smo igrali na pravnom terenu, hajde sad da trčimo na politički teren. Rekli smo, pa dobro nećemo politički hoćemo pravni, sad nećemo pravni hoćemo politički.
Ne možemo mi sami da režiramo svoje gubitke. Ne možemo mi sami da režiramo svoje utakmice koje ćemo da izgubimo. Ovo je u potpunosti naša režija. Očekivali smo da će se sad povesti jedna ozbiljna rasprava o nama samima, ne o istoriji, nego šta se danas dešava.
Da li će predsednik da preduzme određene korake? Ko su bili izvođači ovakvih radova? Smatram da ministar ovo nije dobro vodio i njegova ekipa, navešću da i šef pregovaračkog tima, ovo što sam danas čitala u novinama to ne liči na šefa pregovaračkog tima i to koji je istoričar po struci.
On kaže, bio je pritisak na sud. Pa, kakav je to način? Sad kad smo mi to izgubili, sad kažemo da je bio pritisak na sud, pa onda još kaže pobeđuje jači, kaže, Amerikanci, sud je prepisao američko gledište. Čoveče božiji, Tači sedi kod Amerikanaca, gde ti sediš?
Da li možemo da revidiramo i da kažemo da nismo dobro vodili politiku ni sa velikim silama. Da li smo mi deca u osnovnoj školi da ne znamo ko odlučuje dana u svetu, da li odlučuju najmoćnije sile ili možemo mi da odlučujemo kako nama padne na pamet da postavljamo ne sad ovo pitanje nego neko drugo ćemo pitanje.
Pa onda se izvrgava čak i ovo postavljeno pitanje. Znate, kažu, gde je odgovor na pitanje koje nismo postavili. Nismo postavili to pitanje. Sad je gospodin Jeremić rekao da smo postavili to drugo pitanje, o secesiji, kaže, još bi bilo gore za nas, a onda jedan član tima, gledala sam, ne moram ime da mu pominjem, kaže, koje god da smo pitanje postavili isti bi ishod bio. Pa, što ste pitali onda uopšte, što pitate kad nema razloga da to radite?
Znači, molim da se više sa ovakvim stvarima pred Skupštinu, sa ovakvim odlukama, ne izlazi, gde se izvrgavamo ruglu i mi, kao poslanici, gde se traži da potvrdimo dosadašnju politiku, umesto da raspravljamo o tome gde smo pogrešili i da ispravimo te greške, da učimo na svojim greškama, odnosno sa velikim silama da popravimo.
Da znamo gde se donose odluke. Ne kao naivna deca da kažemo, dobro, hajde igrali smo malo u ovom polju, sad ćemo malo ovamo i da kažemo, sad ćemo da trčimo u UN i da preokrećemo stvar. Ništa, gospodo, tako preokrenuti nećete. Ako ovako nastavimo, mislim da od ovog pitanja neće biti ništa.
Predlažem vam i ono što sam mogla da vidim u novinama, dosta nam se stvari interesantnih nudi. Čini mi se da od ovih izgubljenih bitaka nikad ne vidimo gde su naše prave šanse, a ima dosta sad šansi. Vidim da je gospodin Bajden zvao predsednika Tadića.
Možemo puno stvari sad da rešimo na Kosovu, od specijalnog statusa, do drugih stvari. Priznanje Kosova, to nije važno, niko nas na to ne tera. Iskoristimo sve dobre mogućnosti koje sad imamo umesto da idemo u nove zavade i nove sukobe koji se ovde pripremaju. Hvala.
Uvažena gospođo ministarka, uvaženo predsedništvo, htela sam prvo da kažem nešto o tome šta je suština problema ovog zakona i izmena i dopuna, ali bih ukazala i na neke konkretne, što smatram, neurednosti koje bi možda ministarka mogla da ima u vidu i u redakciji uzme u obzir, ako smatra da je to potrebno.
Prvo, kad smo donosili ovaj zakon, mi smo o njemu raspravljali kao o sistemskom zakonu, kao zakon koji smo dugo očekivali, da se on površno bavi korupcijom, jer je i još onda bilo rečeno da je on više jedno proširenje nekadašnjeg Odbora za sprečavanje sukoba interesa, nego što zaista tempira celokupnu problematiku korupcije u Srbiji, niti tempira glavne izvore korupcije, nego su uglavnom svodi manje-više na sukob interesa.
Tamo gde proširuje određene nadležnosti, recimo kontrola finansiranja političkih stranaka, još onda smo ukazali da nema u stvari nikakvih metodoloških uputstava kako uopšte se Agencija bavi tim poslom. Kao što vidimo, nije dosad ni zasukala rukave da se time bavi.
Pošto je tek počela rad, možemo naravno dozvoliti da će te metode usavršiti u budućnosti. Onda smo ocenjivali taj zakon nedovoljno temeljnim da bi mogao da bude glavni oslonac u borbi protiv korupcije.
Sad ovim izmenama koje smo dobili, videli smo da su te izmene koje su došle da su bile praćene nekom vrstom "afera", tako da kažem. Šta smatram aferama? Prvo, imali ste Ustavni sud koji je obustavio onaj čuveni član 82., da funkcioneri po stupanju zakona 1. januara 2010. godine na snagu, koji se nalaze na dvostrukim funkcijama, moraju do 1. aprila da se opredele za jednu funkciju. To je već bilo stavljeno i nije se primenjivalo na predlog Ustavnog suda.
Vi ste davali određena mišljenja koja jeste u sukobu interesa, a ko nije. Preuzeli ste ulogu Agencije. Na kraju ste imali konsultacije sa Agencijom za borbu protiv korupcije i dostavili ste jednu verziju ovog zakona, pa onda na njihovo insistiranje, prosto njima da učinite, onda ste sa njima zajednički dali ovu verziju, a ovu prethodnu ste povukli. Samo kažem da je bilo jako mnogo trzavica i kod samog ovoga što smo sada dobili kao izmene i dopune zakona.
Htela bih da kažem još nešto, da je u međuvremenu otkako smo doneli ovaj zakon, da je svaka posebna, namenska institucija koja se bavi korupcijom, ona nikad nije sama u stanju da se izbori sa ovim fenomenom, nego mora imati i okruženje drugo institucionalno i sve te institucije moraju da funkcionišu da bi jedna ovakva institucija mogla dati svoj puni kapacitet.
Od onog vremena kada smo doneli taj zakon, to okruženje institucionalno se odronilo, da tako kažem. Pogledajte, ako čitate bilo kakvu literaturu, najobičniju o borbi protiv korupcije, a pogotovo u jednom društvu gde nemate ništa nigde da pipnete a da nema korupcije, jer je o partijskoj državi bilo govora ovde.
Bez istraživačkog novinarstva nema borbe protiv korupcije. Pogledajte u kakvoj situaciji je pokušaj istraživačkog novinarstva ovde, recimo, Brankica Stanković je sada pod policijskom zaštitom. Ne može više time da se bavi, jer nije mogla da dobije društvenu podršku da se time bavi, a bez tog bavljenja i takvog novinarstva ovakva jedna institucija ili druga koja bi se bavila specifičnom borbom protiv korupcije nema nekakvog velikog značaja.
Pored toga, moram da ukažem i na zakon koji smo doneli, mislim 2005. ili 2006. godine, izvinite ako grešim, mislim da je bio juli. To je Zakon o državnim službenicima u državnoj administraciji. Velike smo nade polagali da će Srbija da dobije preko tog zakona neutralnu administraciju, profesionalizovanu i stabilizovanu administraciju.
Videli smo da smo to menjali od decembra do decembra i, ono što bi se reklo, taj zakon je načisto pukao, zato što je ispunjavan isključivo partijskim, kronističkim sistemom prijatelja i drugova iz partijskih krugova, tako da nismo uspeli da dobijemo relevantnu administraciju, koja bi bila temelj, takođe, kada je reč o ovom zakonu.
Onda da ne kažem i da je sama državna institucija revizorska imala ogromne probleme, bez koje ne može da se govori o ovom problemu, koja kontroliše svo trošenje sredstava koje ide iz budžeta, pre svega iz prihoda građana, tako da je i tu bilo mnogo problema, pa čak i ona institucija o zaštiti konkurencije, i ona se nije pokazala, i ona je imala teškoće.
Drugim rečima, sve te regulatorne institucije zaista se nisu pokazale kao efikasne, pa onda kao kruna svega imamo jednu vrlo dubioznu reformu sudstva. Izvinite, ne mislim da otvaram tu temu, ali ima vrlo značajnih primedbi.
Prema tome, ako nam ni sudstvo ne funkcioniše, celo to okruženje jedne ovako specifične institucije, onda je u međuvremenu smanjilo njen uticaj i značaj, zato što su se te institucije u međuvremenu u priličnoj meri urušile, ono što zovemo nezavisne regulatorne institucije, pa čak i uključujući Narodnu banku, o čemu smo ovde govorili veoma skoro.
Ako je situacija takva, onda možemo da vidimo da se ovo urušavanje, i zbog toga sam i tražila da vam na to skrenem pažnju, da ovo urušavanje institucija ovakvog tipa, sistemskog, koje treba da budu nezavisne i koje treba da se hvataju u problem, pre svega sa pravnom državom, jer korupcija je druga strana nepostojanja vladavine prava, vidimo da i ovaj zakon praktično se donosi, ove izmene i dopune, zbog ogromnog pritiska koji su funkcioneri izvršili da mogu da zadrže veći broj funkcija i da je to suština ovih izmena koje ste ovde nama predložili.
Vidite, ovde se vrlo često vodila rasprava o sukobu interesa i o mogućnosti da se vrši veći broj funkcija. Volela bih da razdvojimo ta dva pitanja, zato što gomilanje javnih funkcija ima potpuno drugo značenje od sukoba interesa, zato što neke funkcije koje su javne funkcije, Agencija ne mora da ustanovi sukob interesa, recimo, između toga da je neko direktor preduzeća, javnog preduzeća npr. i da bude pri tom poslanik u Narodnoj skupštini. To su dve javne funkcije. Možda ne biste mogli izvesti nekakav direktan sukob interesa.
Takođe, ovo što je bilo problematično, što se pozivalo na Ustav, da gradonačelnici jesu izvršna vlast, pa onda kao razlog stvaranje razmaka između izvršne vlasti, zakonodavne i sudske, da onda ne može da neko ko je i u izvršnoj vlasti ima istovremeno funkciju u zakonodavnoj vlasti, pa i ti gradonačelnici, možemo samo neformalno da govorimo o tome, da oni mogu time što se približavaju centru vlasti da na neformalan način dovlače sredstva u svoju opštinu, jer su tu veoma blizu, pa da se popločavaju putevi, kao što znamo, videli smo to na lokalnim izborima ili da druge usluge čine i da preko toga dobijaju popularnost i da se preko tog prelivanja sredstava iz centra određenim izabranim feudalcima u pojedinim delovima Srbije, da se njima preliju sredstva i da se oni utemeljuju u tim delovima Srbije, kako bi se pripremili za izbore.
Ako pogledamo načelno, ne mora da bude nikakav sukob interesa, zato što ovde ne reprezentujemo opštine, niti nekakve gradove, nego, takav nije naš izborni sistem, tako da načelno tu ne bi mogao da bude sukob interesa, bez obzira ako bi stajala ta zakonska zabrana, ustavna zabrana, ako se bude protumačilo da to ne može da se spoji.
Kada je reč o gomilanju funkcija, čini mi se da se ovde nije razumelo o čemu je tu reč i zbog čega su promenili zakon da bi mogle da ostanu nagomilane funkcije. Problem je u tome što ne mogu da se gomilaju funkcije i zakon je počeo ispravno, da jedna ličnost može da ima jednu funkciju, a samo iznimno može da ima dve funkcije, i to tako što će Agencija da dozvoli tu drugu funkciju ili pak u onim slučajevima kada je zakonom omogućeno da funkcioner ima dve funkcije.
Naravno, to je takođe ostavljeno veoma široko, kada je to sve dozvoljeno, jer ste sami bili u toj situaciji, kad niste kršili zakon, kada ste kao ministar pravde mogli da budete članica RIK, niste kršili zakon, ali naravno da tako nešto ne bi bilo dozvoljeno da ministar pravde ili sudija ide da tezgari u nekim drugim državnim organima. Onda ste ispravno postupili što ste to vratili.
I tu je moglo da se napravi mnogo više restrikcija, zato što naši ministri imaju suviše velika diskreciona ovlašćenja, recimo, da dele novac gde god stignu. Ode Dinkić, npr, na Palić i kaže – ovde ću da dam 150 miliona. Ovaj ode tamo, kaže – daću ovde ovoliko.
Drugim rečima, mogućnosti da učestvuju u drugim nekim stečenim institucijama, zatim da učestvuju u dodeli, recimo, fonda za razvoj. To su sve dvostruke funkcije koje su po zakonu omogućene, ali njima daju veliku količinu moći.
Hoću da kažem da se u teoriji zabrane gomilanja i kumulacije funkcija praktično sprečava akumulacija društvene moći. Pitajte one koji hoće da zadrže te dve funkcije da li ih motiviše to što dobijaju novac, recimo, Bajatović verovatno ne dobija. Da li ih motiviše to što dobijaju, recimo Bajatović ne dobija kao čovek koji ima veliku platu, na dva mesta, u dva naftna preduzeća? Nije njemu do neke plate u Narodnoj skupštini. Verovatno i ne dobija nikakvu naknadu ovde, ali hoće da ima više funkcija, zato što hoće da ima više moći. Kada imate više moći, imate više uticaja i zbog toga ovakvi zakoni brane gomilanje funkcija.
Naravno, pošto oni neće da se odreknu svoje moći, oni hoće da zadrže te funkcije i onda izmene koje ste doneli, praktično ste učinili njima da mogu i dalje da gomilaju količinu moći koje u stvari u demokratskim društvima nisu dozvoljene.
To je glavni problem koji ovde nije bio dovoljno jasan.
Sada ću da navedem primere. Recimo, imate ljude koji su na vrlo visokim funkcijama, koje niko živi ne pominje, nego se pominje vojvođanski slučaj, oni koji su u opštini ili, recimo, poslanici u parlamentu Vojvodine, da bi to mogao biti nekakav sukob interesa, ili da je to gomilanje funkcija.
Šta ćemo da radimo sa ljudima, visokim funkcionerima, gde Agencija, niti bilo ko, nije reagovao niti će reagovati? Uzmimo, recimo, ministra Ljajića. On ima kancelariju preko puta Save, u staroj zgradi, u zgradi Saveznog veća ili zgrada Palata Srbija, gde ima kancelariju. On je predsednik Nacionalnog veća za saradnju sa Haškim tribunalom ili je dao ostavku u međuvremenu, ali je šef Koordinacionog tela za jug Srbije.
Sada ću da navedem, da mi vi objasnite – da li ako se pogleda, možda se on odrekao, ali uzeću primer gde se sigurno nije odrekao, možda se u međuvremenu odrekao svih tih funkcija, ne znam, to Gordana Čomić sad kaže, mogu da poverujem ili ne poverujem, možemo da proverimo tako nešto, ali da li je negde kada pogledate nadležnosti predsednika Republike, da li su dvostruke funkcije kada je on na primer predsednik Saveta za nacionalnu bezbednost, kada je, recimo, predsednik Saveta za infrastrukturu? Da li su to funkcije ili nisu? Da li je to kumulacija većeg broja funkcija ili nije?
Drugim rečima, uzela sam i te primere, a uzeću i ove druge gde se ne odriču ni ovih drugih, zbog toga što im kumulacija tih funkcija omogućava veći društveni uticaj i veću društvenu moć. Inače, zašto bi tražili da sede u Skupštini? Što se ne bi vratili u svoju opštinu? U čemu je problem? Novac? Ne.
Upravo ovaj zakon treba to da spreči. Šta ste vi uradili? Vi ste u ovom članu 82, čini mi se da je to poslednji član, kada se to pogleda, vidi se tačno šta se tu dogodilo, praktično ste tim članom dezavuisali osnovnu ideju da jedna osoba ima jednu funkciju, zato što ste posle toga omogućili da svi funkcioneri mogu da prijave da imaju te dve funkcije i da sada posle toga Agencija omogućava, dozvoljava im ili ne dozvoljava, možda po sili zakona nekom će zabraniti, ali ste praktično omogućili da se svi oni, čak i ovi drugi opredele.
Na primer, sada imate datum ovde da ovi koji su sveži, novi, dvostruke funkcije po stupanju na dejstvo samog zakona, znači od 1. januara, ovi funkcioneri koji su do 1. aprila trebalo da prijave svoje dvostruke funkcije, tu se pre svega misli na vojvođanske poslanike i one koje su gradonačelnici u opštinama i na druge slučajeve.
Kada se to pogleda, zašto ovaj datum nisu ispoštovali da se opredele za jednu funkciju do 1. aprila, a sada im dajete mogućnost da su dužni da najkasnije do 1. septembra, zašto ne u roku od sedam dana, zašto ne odmah, obaveste Agencije koje sve funkcije, poslove ili delatnosti obavljaju. Valjda se zna koje, oni su to prijavili. Zašto oni sad to ponovo prijavljuju, to mi nije jasno i ne vidi se zašto odlažete do septembra? Da prođu godišnji odmori?
Zašto se daje tako veliki rok kada je već taj rok od 1. aprila prekršen i oni se nisu, neki su se i opredelili, ali mnogi se nisu opredelili da li će uzeti jednu ili drugu funkciju nego su to ignorisali. Ustavni sud je to stavio ad akta, da se to ne primenjuje i vi ste predložili da bude 10. septembar.
Koji je to razlog da produžite do 10. septembra i da ponovo prijavljujete iste funkcije koje su prijavili pa su morali da dobiju funkciju, jer moraju da se prijave i da daju Agenciji onaj list koji smo ranije popunjavali?
Posle toga ona odlučuje da li su oni u sukobu interesa ili nisu u sukobu interesa. Problem je u tome što ne mogu da imaju dve funkcije. To je moja poenta ovoga što vama objašnjavam. Samo izuzetno, i to nema u kojim slučajevima je to izuzetno, može da se to dogodi, ali ovako dajete ponovo Agenciji da bez ikakvog načina da odredi kada, niti se daju objašnjenja kada oni mogu da vrše veći broj funkcija, nema nikakvog objašnjenja kada i pod kojim uslovima mogu to da rade, tako da ste ponovo spaseni, da oni mogu i dalje da vrše veći broj funkcija.
Ne zna se zašto je to omogućeno iako je zakon od početka bio tanak, ali ste ga vi sada još stanjili zato što su izvršili pritisak da hoće da vrše veliki broj funkcija i da hoće da zadržavaju količinu moći koju su do sada svojima karijerama stekli.
Mislim da je to razlog zašto su donete ove izmene i zašto ste ovo radili, tako da ste i ovu instituciju, kakva god da je bila, da li je zakon bio sasvim dobar ili manje dobar, vi ste ga ovim mnogo olabavili i čitavu tu ideju te deakumulacije funkcija i zabranu većeg broja funkcija praktično ste ovim dozvolili. Ne znam koji vas je motiv, izuzev političkog pritiska, na to motivisao?
Evo, izašla je gospođa Nada Kolundžija, koja je rekla da je Agencija ovim izmenama i dopunama ojačana. Htela sam samo da pročitam, da bi bilo potpuno jasno ono o čemu sam govorila, član 82. i da pročitam sadašnji član 82. i da se onda potpuno jasno vidi razlika o kojoj sam govorila.
Član 82. glasi: "Funkcioner koji obavlja više javnih funkcija na dan početka primene ovog zakona, dužan je da se u roku od 90 dana od dana početka primene ovog zakona izjasni koju će javnu funkciju vršiti i dalje. Izjašnjenje iz stava 1. ovog člana funkcioner dostavlja Agenciji". To je potpuno jasno.
Umesto člana 82, reći ću vam kako taj član zvuči u izmenjenom izdanju. Funkcioner koji je vršio više javnih funkcija, odnosno uz javnu funkciju obavljao drugi posao ili delatnost na dan 1. januara 2010. godine, a nije se do 1. aprila 2010. godine opredelio koju će javnu funkciju nastaviti da obavlja, dužan je najkasnije do 1. septembra 2010. godine, ne da se opredeli koju će da vrši, nego da obavesti Agenciju koje sve funkcije, poslove ili delatnosti obavlja, a onda će, kao što vidimo, Agencija, po prijemu obaveštenja, da utvrđuje da li se vršenjem ovih javnih funkcija, odnosno obavljanjem posla ili delatnosti "ugrožava nepristrasno vršenje".
Znači, jasno je bilo u čemu ste promenili ovaj zakon. Dok je član 82. u izvornom zakona kako je bio donet kao sistemski zakon jasno stavio na znanje da funkcioneri ne mogu vršiti dve funkcije, nego da se do 1. aprila moraju izjasniti, sada do 10. septembra prijavljuju ponovo funkcije, niti se izjašnjavaju koju zadržavaju, dakle, mogu da zadrže sve, a Agencija će onda da vidi da li su one u saglasnosti, nisu, da li nepristrasno vrše ili ne vrše. To je ogromna promena, gospođo Kolundžija. Nema veze jedno s drugim.
Nije da nije tačno, objasnila sam vam da ste zaista to pogrešno shvatili, niste namerno, pretpostavljam, ali ako pročitate ova dva člana onda ćete videti ovo što je govorila gospođo Tabaković. Da li ste onda kada ste ovde uspeli da ih ubedite da odustanu od ovog strog kriterijuma da nema kumulacije funkcija, nego da sad ne moraju, sada do 10. septembra praktično samo obaveštavaju koje funkcije imaju, a onda će Agencija, ne zna se na osnovu kojih kriterijuma, da to sve ustanovljava, umesto ovoga kako je bilo na početku. U istom zakonu kažete da povećavate plate, da ima zamenika, da sama bira zamenika i to pri tom ne navedete uopšte koji su uslovi za tog zamenika. Nemate uslove za zamenika.
Znate, ne mogu sada time da se bavim, imate jako mnogo neurednosti u samom zakonu. Recimo, imate zamenika direktora za kojeg ne kažete koji su uslovi da se neko izabere za zamenika direktora. Ne kažete - isti uslovi kao za direktora ili nešto slično, nego nema toga, nego da će ova sama može od troje da izabere koga hoće, a nema uslova za zamenika direktora.
Onda imate i 10%, 20% povećanje plate. Znate šta, stvarno onda čoveku pada napamet da je to neka vrsta trgovine bila i da ste onda na osnovu toga uspeli da dođete do ovakvog predloga. Ne kažem to samo zato što znam gospođu koja jeste, imam poverenja u nju, ne verujem da je to bilo tako, ali je ovo neukusno kako je ovde ispalo.
Možemo da imamo sumnju i da tu sumnju izrazimo, iako lično imam još uvek poverenja u tu osobu koja je direktora da nije takva osoba, da se nije tome izložila, čemu je mogla biti izložena. Ali, sada ste vi zaista to uradili sa članom 82, sada ste izbrisali tu mogućnost da jedan funkcioner ima jednu funkciju, sada ste to raširili i omogućili da se ponovo vrši veći broj funkcija, Agencija će odlučivati da li može ili ne može.
Drugo, nije reč o nesaglasnosti, niti o nepristrasnosti, kako ovde stoji, zato što neko ko vrši dve funkcije, na mnogo mesta niste odlučili koja funkcija traži celo radno vreme, puno radno vreme ili stalni radni odnos. Da li, recimo, poslanik traži puno radno vreme ili ne traži puno radno vreme? To uopšte, recimo, nemate precizirano u zakonu.
Ali, reč je o tome da vi ne možete fizički, tako narušavate javni interes kod kumulacije funkcija, zato što ne možete vredno u interesu građana da obavljate toliki broja funkcija. Kako može neko ko je direktora na tri mesta obavlja silne te poslove, da bude još negde funkcioner i da u interesu građana to vrši?
Nije reč samo o nepristrasnosti, nego i o tome da štetite građane. Drugo, zašto da vrši jedan član tolike funkcije? Šta je on, nekakav genije pa vrši tolike funkcije? Kad stiže, kad spava noću uopšte?
Znači, reč je koncentraciji moći koju ste pod pritiskom prihvatili, od toga ne mogu da odustanem, žao mi je što Nada ne može ovo da shvati, nego, evo, pokušava da se ovde na neki način opravdava.
Htela bih da nastavim raspravu o ovom zakonu. Moram da kažem iz nekog svog iskustva, a bila sam i poslanik u Skupštini za vreme vladavine Slobodana Miloševića od 1994. do 1997. godine, verujte da nikada ovakav zakon nismo dobili. Ako je mogla da ode Agencija za borbu protiv korupcije u Vladu i kaže – šta se to radi u Vladi, kako se dostavljaju zakoni, da li vi, gospođo predsedavajuća, možete jedanput da napravite jednu delegaciju Skupštine i da i mi odemo u Vladu i kažemo da ovakve zakone ne mogu da nam dostavljaju?
Imamo osam članova zakona koji poriču bilo kakvo pravilo kada treba da se koristi državni novac, odnosno novac građana koji su totalno osiromašili. Problem je u tome što smo dobili zakon koji treba da ukida sva moguća pravila i da uvede pravilo da ministri dobijaju nova diskreciona ovlašćenja prilikom deljenja novca.
To su zakoni kao što je npr. Zakon o Fondu za razvoj. O tome smo već jedanput govorili. Ništa, nekoliko članova, ali kako će da se radi, odlučuje sam Fond. Onda imamo situaciju da gospodin Dinkić ode na Palić i kaže – tu ću da dam 150 miliona, ovde ću da dam 50 miliona, ovde ću da dam 30. Sad je i gospodin Dulić sebi uzeo takva prava da izdaje lokacijske, građevinske i upotrebne dozvole.
Bilo je veoma, po mom mišljenju, nepromišljeno kada je ministar Dulić jednom poslaniku, kada je izrazio sumnju da je ovaj zakon zaista zasnovan na diskrecionom pravu koji poništava sva pravila, jer nema ni kako se prave liste onih koji će dobiti dozvole za gradnju da dobiju angažman, niti koji su to kriterijumi, pravila su obustavljena, pre svega, kod javnih tendera, lokacijske, građevinske i upotrebne dozvole izdaje i može da potpisuje ministar lično, kazao – vi imate autopercepciju o tome, pošto ste vi ti koji znate kako ste korumpirani, pa mislite da smo tako i mi.
Gospodine Duliću, uzmite bilo koje istraživanje javnog mnjenja, pa ćete da vidite koje poverenje građani imaju u ovu vladu i uopšte u državne institucije. Svaki član ovog zakona omogućava diskreciono pravo da se odlučuje kako vama padne na pamet. Znači, nemate gotovo nikakva ograničenja, a reč je o državnim novcima, o novcima građana. Prva stvar, ako trošite pare građana za bilo kakve poslove, pa i za ovo, recimo, da podstaknete građevinsku delatnost, taj zakon mora da bude apsolutno transparentan. Shvatite to jedanput zauvek.
Vi ste sami već imali problem s Agencijom za borbu protiv korupcije. Što sad ovde nastupate toliko arogantno kada vam s pravom ukazujemo da je ovaj zakon pre svega koruptivan, da će se ljudi ugrađivati, da će se deliti poslovi po partijskoj liniji?
Pitam vas – jeste li vi doputovali s neke druge planete? Zar vi ne znate da mi živimo u partijskoj državi? Je l' vi znate da će iduće godine, kao što se sve deli, svi krediti i sve se deli, kako kome treba da kupuje izbore? Znate da su sad u Boru bili kupovani izbori, znate da su lokalni izbori pokazali da se bez stida i srama kupuju izbori. Vi niste odavde, došli ste odnegde, niste to čuli.
Kada ukazujemo da nema pravila, jer od prvog do poslednjeg člana praktično ukidate sva pravila, dajete diskreciono pravo da vi odlučujete o tome ko će i kako ove pare da koristi (pa i ovi koji treba to da kontrolišu će se tu ugraditi), znači ako mi s pravom ističemo da ovakav zakon zaista ne bi trebalo da može da prođe, da bi zaista skupštinska delegacija morala da ode i demonstrira pred Vladom što nam ovakve zakone dostavlja, vi jednostavno kažete – to je vaša autopercepcija, pa mislite da su, kao što ste vi korumpirani, svi ostali korumpirani.
A kad ste nešto pošteno uradili? Dajte da čujemo primer, da vidimo kad je toga bilo. Prema tome, kad mi zahtevamo da razradite kriterijume, da vidimo kako će biti pravljene liste… (Predsedavajuća: Narodna poslanice, vreme poslaničke grupe je iskorišćeno.) …da ste dali neke procedure, bar vanredne, za ovaj posao, mislim da je trebalo da uvažite tu argumentaciju umesto što ste se služili arogancijom.
Zaista nije tačno da sam rekla za vas lično. Nije se odnosilo na vas lično, samo sam rekla da ste vi pravili insinuaciju na jednog kolegu poslanika da je njegova autopercepcija, da on sad zna iz sopstvenog iskustva, ako misli da su oni bili nepošteni, da su sad svi drugi nepošteni. Znači, vi ste prvi rekli jednu stvar koja možda nije bila u redu.
Za vas sam rekla samo da ste vi napravili grešku kad ste podnosili… Tako je bilo i u novinama. Znači, vi ste pogrešili i zbog toga je trebalo da budete kažnjeni. Znači, to se može događati.
Jedino na čemu mi ovde, gospodine, insistiramo sve vreme, to je da, ako ukidate sve kriterijume i sva moguća pravila, a da biste diskreciono odlučivanje smanjili i naše sumnje odagnali, koje nisu neopravdane, pa vas zato pitam da li ste došli s neke druge planete, da li je to potpuno nemoguće da će se tu ljudi ugrađivati, da će se deliti po partijskoj liniji, samo sam tražila dodatnu argumentaciju o ovom zakonu da vidimo kako ćemo se obezbediti od takvih mogućnosti. Toga nema i zbog toga trpite, praktično, jednu istu kritiku već tri sata. To sam htela da vam kažem.
Htela bih da nastavim tamo gde je Čedomir Jovanović morao da prekine svoje izlaganje, da kažem kakve su to okolnosti koje je verovatno i guverner u ostavci imao u vidu kada je predložio i potpisao ovakav zakon o NBS, na koji smo mi stavili primedbe.
To su okolnosti koje možemo da gledamo svakodnevno ovde u Skupštini, a samo delimično možemo da pratimo u sredstvima javnog informisanja, a to je da ova vlast u Srbiji postaje sve autoritarnija i autoritarnija. Jednostavno, više ne može da podnese da bilo koja institucija zadrži svoju samostalnost i vrši ulogu koju treba da vrši.
Niste vi jedini kojima se to događa. Istu situaciju smo imali i kad je reč o Zakonu o elektronskim komunikacijama, o kome smo takođe govorili jer smo videli da su namerno iz vladajuće koalicije hteli da kažu jednoj nezavisnoj instituciji da ona to više nije i da više ne dolazi u obzir da ona podnosi amandmane.
Recimo, kada je Saša Janković, kao ombudsman, podneo amandman da BIA, odnosno Udba ne može da koristi skladištenje informacija bez dozvole suda, što je u prethodnim nacrtima tog zakona postojalo, ali kada smo ga dobili u proceduru u Skupštini, nestalo je da ta skladištena informacija o privatnim komunikacijama svih pojedinaca u Srbiji mora, ukoliko bude korišćena, da bude korišćena uz dozvolu suda. To je odbijeno.
Znači, to su te okolnosti, koje ste i vi imali u vidu. I vi ste to iskusili i videli ste kako to izgleda. Znači, nema više prčvarnice, nema više institucije, nema više bilo čega gde se oni nisu upetljali i gde neće da postave svoje ljude. To su te nove okolnosti, gospodine Jelašiću, koje su vama vrlo dobro poznate.
Zato smo mi, upravo podstaknuti i vašim kolegama, sada ću na to da podsetim ovde, da to nije samo neka ishitrena ideja neke političke stranke u parlamentu koja vam stavlja primedbu na novi član 23, da ste preko tog člana i čitavom promenom uloge guvernera, Saveta, Izvršnog odbora, odnosno Monetarnog odbora, otvorili vrata toj zloupotrebi o kojoj mi ovde govorimo, da zaista NBS bude ispostava Vlade, odnosno nekih partijskih vrhova, korupcije ili čega god hoćete, jer to je, kada govorimo o našem društvu, jedno te isto.
Znači, vi ste tu mogućnost preko člana 23. otvorili. Mi smo pokušali da ukažemo da ne možete da se igrate jezičkim igrarijama kada je reč o ovom zakonu i da vrlo dobro razumete šta je razlika između politike kursa i politike režima kursa.
U novinama sam videla šta je rekao o tome gospodin Stojan Stamenković. On je isto signalizirao. Odmah kada smo mu pokazali zakon signalizirao je to da se sada otvara mogućnost da ovaj Savet Narodne banke bude politička ispostava i Vlade i raznih drugih političkih partija i drugih faktora moći. Prvi je to rekao. Da li ste pročitali da je on to kazao?
Pokazaću vam izjavu i drugih ekonomista, koje su u "Politici" objavljene. Gospodin Vladimir Vukčević kaže: ''Nemam ništa protiv koordinacije centralne banke i izvršne vlasti''. Tačno, to je i ranije bilo i nemamo mi ništa protiv da tu postoji izvesna koordinacija, i to u članu 38, gde smo stavili primedbu, u stvari je rečeno i to samo treba i da ostane, a član 23. treba da se reformuliše.
Nemam ništa protiv koordinacije centralne banke i Vlade, izvršne vlasti, ali ovako je otvoren prostor za direktan uticaj politike - ubeđen je gospodin Vučković. Ako je Izvršni odbor, koji čine guverner i viceguverneri, prvi u lancu, zašto onda u članu 12, koji se bavi ovlašćenjima Izvršnog odbora, tako ne stoji? - pita se i gospodin Vučković.
Skrećem vam pažnju na to da u ovom članu gde govorite o Izvršnom odboru nema uopšte te nadležnosti da raspravlja o režimu kursa, niti da ga on predlaže Savetu guvernera, nego upravo stoji da se bavi politikom kursa dinara. Odjedanput, posle toga, u članu 23, sa igrom reči – Izvršni odbor namerno predlaže režim kursa dinara. Dobro, zašto to ne uskladite?
Sada ću vam citirati i budućeg, pretpostavljam, pošto je već takoreći imenovan od strane vladajuće većine, gospodina Šoškića, koji na prvoj stranici "Politike" odgovara na ovu dilemu koju smo ovde postavili. On misli da predloženim rešenjima nije ostavljen otvoren kanal preko koga će vladajuće partije moći da vežu ruke novom guverneru i da kroje sudbinu nacionalne valute. Veruje on.
Sporni član 23 (znači, i on registruje da je sporan član 23), u kome se navodi da režim kursa određuje Savet NBS, na predlog Izvršnog odbora centralne banke, uz saglasnost Vlade, on tumači kao mogućnost da vladajuća većina postavljanjem članova Saveta direktno utiče na politiku kursa. On dalje kaže – pa, dobro, takav tekst člana 23. je još uvek predlog i to, usvajanjem ili neusvajanjem, može biti promenjeno.
Ako postoji sumnja, a pokušala sam da vam iz javne rasprave u medijima pokažem da to nije nikakav ćeif koji sad ovde gospodin Jovanović ili ja ili gospodin Ivan Andrić isterujemo sa vama, nego je u javnosti već obelodanjeno da taj član 23. nije u redu i da se koristi igra reči između toga šta je politika kursa, a šta je režim kursa.
Znači, oni ističu da je režim kursa stariji od politike kursa. Morala sam da pitam jednu ekonomistkinju, koja je nekad radila u saveznoj vladi, Milicu Uvalić: ''Gospođo Uvalić, hoćete li da mi objasnite razliku između politike i režima kursa?'' Žena mi je lepo objasnila tu razliku. Zašto se vi, koji to najbolje znate, pravite ludi da ne postoji razlika između režima i politike kursa? Nemoguće je da vi to ne znate. Kako to da se u članu 12. Izvršni odbor bavi politikom kursa, a odjedanput se u članu 23. bavi i režimom kursa, a u članu 12. uopšte ne stoji da se on time bavi.
Prema tome, zašto se sada skrivate iza tih reči kada svi jasno znaju šta je politika kursa, a šta je režim kursa? Vi ste režim kursa prebacili promenom uloge guvernera, načinom izbora članova Saveta, na šta sam vam prošli put ukazala, koji će biti birani od nekih opskurnih odbora Skupštine, a ne znamo ni kojom će procedurom birati te ljude, na osnovu čega, kakve će biografije tu biti, kakva komisija će da ih predlaže da budu u Savetu guvernera koji treba da odlučuje o tome.
Pored toga, prošli put sam istakla i to da predsednik jedne stranke, Demokratske stranke, predlaže guvernera. Znate, nije on samo predsednik države, nego je i predsednik stranke, i to pravi veliku zbrku u našem političkom sistemu. Da nema te zbrke oko predsednika stranke i predsednika države, pa još da uzmemo to u obzir, ali ovako, ta strašna zbrka koja je tu napravljena i koja ceo politički sistem ruši, a to je da je predsednik države istovremeno i predsednik političke stranke, tada će guverner biti predložen od Demokratske stranke. Jasno je da je čovek već u igri DS-a, a to je gospodin Šoškić, koji je već savetnik u Vladi i raznim upravnim odborima. Sada je u Upravnom odboru Saveta guvernera.
Prema tome, to je situacija na koju smo ukazali, da ni sam predsednik kao predlagač, što po Ustavu ima pravo, nema nikakvu proceduru s kime se konsultuje kada treba da predloži guvernera, niti ima ikakve procedure ovog nekog skupštinskog odbora kako do Saveta dolazi. A promenjena su ovlašćenja, nije isto kao što je bilo. Zašto nas uveravate u nešto što i ljudi spolja, koji to gledaju, imaju u vidu, pa će svaki budući guverner da kaže – promenite član 23. ukoliko ima dileme da će biti političkog uticaja preko ovih promena.
Zato vas molimo da se vratite na ove primedbe, na amandmane koje smo podneli. Ili, promenite član 12, da Izvršni odbor predlaže režim kursa Savetu, stavite to u taj član 12. i tako rešite to. Dajte da tamo gde su guverner i viceguverneri, gde je Izvršni odbor, taj bivši monetarni odbor, stavite onda to njemu u nadležnost, da on to predlaže. Ovako, bez tog predloga, kada ste jezički podelili te uloge, da se Izvršni odbor bavi politikom kursa, to je samo koliko deviza da proda, da se samo fino štimuje, tako su mi ekonomisti objasnili, a režim kursa, ona četiri moguća režima kursa, on je stariji od politike kursa. To su mi vaše kolege objasnile.
Ako su mi to objasnili i ako vi to morate da znate, mi vas molimo ili da promenite član 23, da bi se te dileme koje u javnosti postoje otklonile, ili da promenite prethodni član pa da stavite da se Izvršni odbor bavi i režimom kursa. Ovako je ostala dilema da će, ko iz praćke, još jedna institucija biti likvidirana, kao što su mnoge druge likvidirane i mi sad imamo krizu institucija u državi. Ne možemo da funkcionišemo. Ove države nema.
Juče slušam gospođu Kolundžiju, ona primenjuje sistem iz 19. veka - čija je vlast, toga je i država. Kad je nešto bilo u državi pre dve godine, a nisu oni bili na vlasti, kaže - kakve to veze ima sa nama? Zato smo vas birali, da uklonite to što je bilo pre toga, a ne da kažete - to sa nama nema veze, to je bila država Vojislava Koštunice, nije bila naša država. Ni odgovornost neće da prime, kažu - to je Milošević bio, mi smo sada demokratska vlast. Ma, sve što je rađeno u toj državi je i tvoja odgovornost. Nije - kako ko dođe na vlast, njegova je i država.
Ovo rušenje države, čemu prisustvujemo svaki dan u parlamentu, i ovo danas o čemu razgovaramo... Ovo je ozbiljna institucija, mi se zalažemo da vi iskoristite vaš autoritet, pošto vrlo dobro znate o čemu govorimo, i da promenite ovaj član 23. i da ga uskladite. Kako je i sam budući guverner rekao, to se još uvek može popraviti ako postoje nekakve dileme u toj igri politike kursa i režima kursa, a i vaše kolege ekonomisti su već samostalno, nezavisno od Skupštine, ukazali na ovaj problem.
Zato vas molim da se ne pravite i dalje ludi kada je reč o ovoj primedbi, zato što pokušavamo da zaustavimo politizaciju, koja je moguća. Ne kažem da će se ona dogoditi, zato što ne mogu da gledam u kristalnu kuglu i da znam šta će da se radi, ali je to otvoreno. To se sistematski radi. Znači, mi te vaše okolnosti veoma dobro razumemo. To su te okolnosti - više nijedna institucija ne može biti samostalna i tačka, to je naš kraj. Pogotovo što se naš ulazak u EU daleko odlaže, to svi znaju. Pa, hajde onda da napravimo u Srbiji blato, hajde da ovde ne postoje više nikakva pravila, hajde da se radi kako kome padne na pamet, hajde da vidimo kako da kupujemo izbore i dalje, kao što sad imamo na delu kupovinu izbora.
Znači, mi želimo i pokušavamo da zaustavimo taj trend i molimo vas da ove naše primedbe uzmete krajnje ozbiljno i da član 23. promenite, a ne da olako preko toga prelazite, zato što ćemo smatrati, kako je to već gospodin Jovanović rekao, vas odgovornim. Znači, vi ste vodili neku politiku banke, vi ste sada u ostavci... Ali šta, vi sada odrađujete to što odlazite? Morate da odradite preko ovog zakona? Da li vam preti neko? Neko vas ucenjuje, pa ste zaboravili šta je razlika između politike i režima kursa, pa mešetarite sad s ovim zakonom?
Smatram da kad neko odlazi i, ako ste bili dobar guverner, da to treba da ostanete do kraja, da svoju čast sačuvate. Svi smo mi, bar neki od nas ako ne svi, reskirali nešto u svom životu i nešto pokušali da činimo za javni interes Srbije. Učinite i vi to da ovu razliku jasno istaknete, da se zna ko o čemu odlučuje i da vidimo da li je ova sumnja, koja je iskazana ovde u Skupštini, u javnosti i u medijima, tačna ili nije, i da vi donesete odluku da to popravite i ne dozvolite da ovakva sumnja o politizaciji banke, o kojoj govorim, bude sprovedena u delo. Hvala.
Poštovani gospodine guverneru Narodne banke, poštovana predsednice, poštovane kolege, prvo da kažem da bih koristila pola vremena od ovlašćenog izlagača, zato što smatram da ćemo verovatno u ponedeljak ili utorak nastaviti raspravu, jer koliko sam čula danas se radi svega do jedan, pola dva, pa da jedan deo vremena zadržimo za nastavak rasprave.
Htela bih prvo da ukažem na dva problema. Vladajuća koalicija često ističe da je ''stabilnost'' jedan od najvažnijih ciljeva ukupne politike Srbije. Moram da kažem, ako se pogleda statistika u regionu da smo najčešće menjali guvernera i čitava ova situacija da ponovo biramo guvernera, iako guverneru nije istekao mandat, kao i celokupni kontekst koji se pojavljuje, da se tu pokazuje jedna ključna nestabilnost Srbije u pogledu toga šta ona hoće, pa, sada, i kada je reč o monetarnoj politici.
Za tu nestabilnost, koja viri iz ovoga što danas radimo, istakla bih dva argumenta. Prvo, ne znam zašto Skupština Srbije dozvoljava da o ovako ključnom zakonu, kao što su izmene i dopune Zakona o Narodnoj banci, vršimo po hitnom postupku. Mogla sam lično da utvrdim da stručna javnost, i to, naših vrhunskih ekonomista nikada nisu videla ovaj zakon, niti o njemu bili obavešteni, da su narodni poslanici ovaj zakon dobili u petak, da se izlažemo kritici da nas ljudi pitaju – da li ste pročitali Zakon o elektronskim komunikacijama ili Zakon o Narodnoj banci, da niko nije mogao ovakve zakone da pripremi, savlada, zato što su podneti u petak, a sednica je zakazana u ponedeljak i da ovo smandrljavanje zakona, ovako ključnih i temeljnih, kao što je ovaj, ukazuje da zaista smandrljavamo i ono što smo uspeli da izgradimo od naših institucija i da su te ključne institucije dovedene u pitanje.
Zato bih zamolila, ako predsednica Skupštine može da odbrani ugled ove institucije da ne dozvoli da zakoni koji nemaju nikakvog osnova u hitnom postupku da se donose kada im nije vreme. Sam hitni postupak je određen. Nijedan zakon koji sada razmatramo ne bi zadovoljavao taj uslov. Smatramo da oštećujemo naše građane ako ovakve zakone razmatramo u hitnom postupku.
Ovo smandrljavanje pokazuje i strmoglav kojim možemo krenuti, upravo, ovim izmenama i dopunama koje smo danas dobili.
Ukazaću sada na nekoliko argumenata zašto ovaj predlog zakona LDP smatra neodgovarajućim, evo iz sledećih razloga. Prvo je bilo reči u javnosti da će po novom zakonu, koji bi se doneo, guverner biti deo nekog kolektivnog tela, pa je onda bilo reči – ne, neće se menjati zakon, biraće se novi guverner po starom zakonu, pa se onda čekalo. Gospodin Jelašić, koji je ovde prisutan i zahvaljujem mu što je danas sa nama, imao je dovoljno vremena da se pripremi, ako se menjao zakon, za redovnu sednicu. Šta se čekalo, da li se tu čekalo neko odobrenje? Zašto smo čekali poslednji momenat da sada smandrljavamo ovaj zakon, umesto da smo ga dobili na vreme?
Druga stvar, koju zameram u ovom kontekstu gospodinu Jelašiću, jeste što je on dao ostavku na ovako važnu i suštinsku funkciju, kao što je guverner Narodne banke, sa obrazloženjem da to daje iz ličnih razloga. Mislim da je to nedozvoljeno, da mora da kaže u kom kontekstu je dao tu ostavku. Jer, utisak je javnosti da je on bio izložen velikom pritisku i izvršne vlasti, da je izgubio političku podršku i da je, što smo svi mogli da vidimo, naša pseudobiznis elita, ono što se ovde zovu tajkuni, vršila pritisak da se troše devizne rezerve, da se to očekuje da preko monetarne politike oni dobiju neku vrstu fiksnog kursa dinara, da je taj pritisak bio neizdrživ i da je on zbog toga morao da ostavku da.
To je ukupni deo onoga što je javnost osećala da se dešava, kada je reč o njegovoj ostavci.
Sada kada vidimo taj kontekst – da je bio veliki pritisak da se uvede fiksni kurs dinara, nisam ekonomista i neću držati predavanje, dakle, da je to apsolutna katastrofa da se uvede fiksni kurs ili nešto što liči na fiksni kurs dinara i koje bi sve negativne posledice od toga bile. Smatramo da je bila dobra dosadašnja politika fluktuirajućeg kursa, sa intervencijom na deviznom tržištu samo radi dnevnih oscilacija, ali je očigledno da se od guvernera tražilo više – da on brani jedan određeni nivo kursa i da se nepotrebno troše devizne rezerve, a da se, svi znamo toliko ekonomiju, taj kurs dinara ne može odbraniti samo tako što ćemo trošiti rezerve.
U toku ove godine Narodna banka je prodala milijardu i 108 miliona, a dinar i dalje pada. Znamo zašto dinar pada, da su to drugi problemi, a ne monetarna politika koja se vodila u Narodnoj banci.
Kada sam ovaj uvod napravila, sada vidim da ovo zbog čega ste vi, gospodine Jelašiću, morali da podnesete ostavku. To nisu bili nikakvi lični razlozi, nego niste mogli više da izdržite te pritiske koji su na vas vršeni, da je sada ovim zakonom omogućeno ono što su oni i hteli.
Ovim zakonom je uvedena politizacija Narodne banke. Pokušaću kratko da pokažem u čemu se ona sastoji. U tom smislu LDP je podela amandman na član 23, a i na neke druge članove, ali to je najvažnije što smo hteli da kažemo.
Vi ste sada uveli i dali veće ovlašćenje Savetu Narodne banke gde ste bez ikakve procedure propisali da Odbor za finansije Skupštine većinom glasova bira Savet sa nekakvim kriterijumima službe, što uopšte nije važno, ali ste otvorili jeda kanal preko koga će sada moći da se vrši uticaj izvršne i druge tajkunske vlasti na rad Narodne banke.
A, onda, ste tom istom savetu dali odobrenje da on određuje šta će biti režim kursa, uz saglasnost Vlade. To je u članu 23. Tu stoji – i na predlog Izvršnog odbora, koji se do sada zvao Monetarni odbor, a sada se zove Izvršni odbor.
Jednom političkom telu, moram da kažem političkom telu, koje se sada zove Savet, u koji ne znamo uopšte po kojem kriterijumu će ljudi biti predlagani, a s obzirom na to da ne možemo da zatvorimo oči na dosadašnje iskustvo, naravno da znamo da će to biti politički Savet koji sada ulazi u Savet Narodne banke.
Na koji način će se birati taj Savet, na koji način će biti određen, nema nijedne reči u ovom zakonu kakva će to biti procedura.
Drugo, što, takođe, smatram kao element politizacije, jeste i to, što, u principu, ne bi smetalo da predsednik Republike predlaže guvernera, jer to bi moglo biti u skladu sa Ustavom, ali smo više puta isticali da je naš predsednik istovremeno i predsednik DS, što je nedozvoljeno, pa, kada predlaže funkcionere, on predlaže u kapacitetu predsednika DS.
Pored toga, smatramo da i kad predsednik predlaže guvernera da mora da se uspostavi određena procedura na osnovu čega i sa kim se on konsultuje, na koji način predlaže guvernera. Nije mala stvar, i zbog guvernera i procedura kojima se bira guverner.
Ovaj kanal otvorenosti koji je sada napravljen da imamo jedan Savet koji diktira režim kursa, a onda na neki način i politiku kursa, ostvarili smo to da će sada, bilo da je reč o uticajima izvršno-tajkunske vlasti, taj kanal biti ubuduće otvoren.
Naveli ste da Savet donosi odluku o režimu kursa dinara, uz saglasnost Vlade, u članu 23. ili na predlog Izvršnog odbora. U članu 14, kada je reč o tome šta su nadležnosti Izvršnog odbora, jasno se vidi da Izvršni odbor uopšte nema tu nadležnost da predlaže režim kursa dinara Savetu. Postavlja se pitanje – zašto je napravljena ta konfuzija da, navodno, Izvršni odbor predlaže Savetu, a Savet, ponavljam još jedanput, članovi tog saveta dobijaju najveće ingerencije, a nisu zaposleni u banci. Oni ne podležu toj odgovornosti, nego su ljudi koji se biraju sa strane, koji će se birati politički i koji će na taj način sprovoditi, pre svega, politički uticaj i na kurs i na režim.
Vrlo je teško napraviti razliku između režima, kao nekog šireg pojma, i politike, ukoliko se ovako zamešateljstvo napravi, da navodno Izvršni odbor predlaže, a nema uopšte takve nadležnosti.
Prema tome, ukazala sam na to, da smo tražili da se menja član 23, i time sada završavam, dakle, da se izbaci – da Savet može da donosi odluku o režimu kursa dinara, nego da to ostane, kao što je bilo i do sada, pre svega, u nadležnosti Banke. I, kao što ste vi na kraju formulisali, kada je reč o ekonomskoj politici, sigurno da je NBS u konsultacijama sa onima koji vode ekonomsku politiku i sigurno da ne radi nešto potpuno suprotno od onoga što je ekonomska politika države. Ta saradnja je uvek bila otvorena. Mogli ste da prisustvujete sednicama Vlade i da se oko toga, naravno, konsultujete i dogovorite.
Ali, kada je reč o režimu kursa i ovoga što je do sada rečeno, smatramo da intencije da se fiksira kurs i da dođe do promene tog režima koji se vide u javnosti, kao i politizacija banke neće doneti ni stabilnost, ni dobrobit Srbiji, nego mislim da vas može strmoglaviti u veće ekonomske probleme nego što imamo danas. Hvala vam.
Poštovana predsednice, poštovani ministri, poštovani gospodine premijeru, dame i gospodo narodni poslanici, mislim da danas razgovaramo o veoma ozbiljnoj temi i tu je ključno pitanje da li Srbija ima ozbiljnu državu ili nema. Ako govorimo o izveštaju DRI, reč je o tome.
Dobili smo jedan izveštaj, za koji smatram da možemo da ga tretiramo kao generalnu probu, jer niste mogli da iskažete kompletno mišljenje o situaciji kako se troše sredstva građana u ovoj zemlji, nego ste samo 27% obradili i koncentrisali se uglavnom na izvršenje budžeta, a druge oblasti, koje su takođe veoma bitne, u kojima je stanje možda još katastrofalnije nego što je u ovoj sferi, nismo mogli da vidimo.
Vi ste se uzdržali, hoću da naglasim to, da date mišljenje i prva stvar koja se vidi u ovom vašem izveštaju jeste da vi kažete da niste dali svoje mišljenje. Znači, mi još uvek nemamo to mišljenje. Ni po obimu, ni po resursima, ni po kapacitetu niste mogli da date celokupno mišljenje o trošenju sredstava građana. Postavljam prvo pitanje – kada ćete vi to biti u stanju da date?
Zato što, gospodine Sretenoviću, znam da je istorijat bio sledeći. Ova skupština je 2005. godine donela Zakon o DRI. Dve godine je trebalo da se izabere Savet DRI i vi ste bili izabrani. Sretali smo se nas dvoje u liftu i pitam vas, gospodine državni revizore, šta radite. Kažete da ne radite ništa. Pitam vas kako to ne radite ništa kad smo vas izabrali, a vi kažete da nemate prostorije. Dve godine niste imali prostorije, dve godine nemate revizore, ni sada nemate revizore, niti dobro plaćene revizore da možete da radite posao.
Postavljam sada pitanje gospođi Dragutinović, koja se hvali kako je blagonaklona prema vama (niko nije bio blagonakloniji) – kako to da zaista, kako ste rekli, posle tri-četiri godine (a od 2005. godine, kada se uzme, to je sada više od četiri godine) ne možemo da dobijemo relevantnu DRI koja može da nam da celokupan izveštaj? Jesmo li mi pleme Zulu, pa da nemamo ni spoljašnu kontrolu, a, kao što vidimo, prema vašem izveštaju, nemamo ni unutrašnju?
Prvo je pitanje – kako je moguće da nema resursa za DRI? A, videli smo i slušali kako se arče pare. Kažu - novinari su krivi što reprezentaciju preračunavaju u ćevapčiće. A što da ne preračunavaju, gospođo Dragutinović? Ako i nemate resurse, kako ste malopre rekli, za revizorsku komisiju, kako imate para da bacate na razne druge stvari, prezentacije, honorare, javne nabavke itd.?
To je prvo pitanje, a posle ću nastaviti.
Zaista moram da kažem, neka čuju svi građani, da od 2005. godine, otkako je donet zakon, mi imamo samo četiri revizora. Draga gospodo, to je ipak katastrofa. Kada sam rekla katastrofa, vi ste malo slegli ramenima, ali jeste katastrofa.
Ovo tumačim time da ne postoji želja onih koji imaju javne funkcije da uopšte budu kontrolisani. Lako je biti premijer, ministar, poslanik ili biti na bilo kojoj javnoj funkciji ako nema nikakve spoljašnje kontrole. A nemamo ni unutrašnju kontrolu, kao što smo videli. Ministarstva niti daju finansijske izveštaje niti se time bave.
Kakva je to država? Je li je ovo ozbiljna država ako sada, posle toliko godina, imamo četiri revizora, koji rade subotom i nedeljom i padaju u nesvest da nam daju ovaj izveštaj? Ova država nema kapaciteta da poveća te resurse i da nas učini pristojnom državom. Znači, moram zaista da kažem, kada sam rekla da je ovo katastrofa - to jeste katastrofa.
Hoću sada da postavim direktno pitanje za koje mislim da je dosta važno, koje je pomenuto u ovom izveštaju, a to je računovodstveni sistem. Moram da postavim to pitanje jer ga do sada niko nije postavio.
Vidite, vi ste obradili računovodstveni sistem, u čemu se on sastoji, ali sada vidimo da, kada je reč o računovodstvenom sistemu u Ministarstvu finansija, u Upravi za trezor, utvrđeno je sledeće: računovodstveni sistem je zasnovan na evidencijama koje se vode u Ministarstvu finansija, u Upravi za trezor, koje se vode kod korisnika budžetskih sredstava i izveštajima koje Upravi za trezor dostavljaju NBS i drugi korisnici.
Vidite šta je prvi zaključak – glavna knjiga Trezora se ne vodi u skladu sa članom 2. stava 1. tačke 15. Zakona o budžetskom sistemu. Sledeći zaključak (da ne čitam ovde, da ne zadržavam, pošto nema vremena) isto tako nije u skladu sa članom zakona. Zatim, u vašem ministarstvu, kada je reč o Upravi za trezor, trebalo je da napravite neko odeljenje za standarde interne finansijske kontrole i obezbeđenje kvaliteta izvršenja budžetskih sredstava. U sledećem zaključku stoji da niste ništa od toga napravili. Znači, toga nema.
Prema tome, ono što spada u internu kontrolu, sada sam dala kao primer Upravu za trezor, i takođe, kada je reč o računovodstvu u budžetskom sistemu, vi se tu ne držite zakona. Ovde je sistemski problem u pitanju. Ne samo da nemamo sistem kontrole trošenja javnih sredstava kada je reč o eksternoj kontroli, nego nemamo ni unutrašnju kontrolu. Vidimo da se ne poštuje čak ni računovodstveni sistem i da se ne držite zakona.
Znate šta, da li mi možemo na svako pitanje da odgovorimo da je Srbija embrion? Svaki govornik ovde iz vladajuće koalicije nam kao objašnjenje da da je to početak. Pa, mi smo jedan embrion, a hoćemo da budemo lideri u regionu. Kad god se postavi konkretno pitanje, ispada da smo tek u embrionu i dalje od embriona se razvili nismo.
A drugo je opravdanje - nasledili smo. Od koga ste vi nasledili, gospođo Dragutinović? Oni su svi ministri danas. Kako to da su oni ministri? Pre vas su ministri finansija bili gospodin Cvetković, sad je premijer, gospodin Dinkić i gospodin Đelić. Što su oni sada ministri ako nisu postavili dobar sistem i ako vi morate da kažete - ja sam nasledila? Ja to vama u potpunosti verujem, ali (Predsedavajuća: Tri minuta.) oni su i dalje ministri i i dalje se nekontrolisano troše sredstva, kao što sam pokazala.
Htela bih da se pridružim ovoj kritici. Zaista se ima utisak da je Nacionalni savet nekako suviše zavisan od Ministarstva i da nema onu ulogu koju bi trebalo da ima. Recimo, u mnogim članovima je u prethodnom zakonu bilo "na predlog Nacionalnog saveta", a sada se pribavlja mišljenje i onda odlučuje ministar.
Moj je utisak da se Nacionalni savet, koji treba da bude vrhunska institucija, koji bi morao da ima rang kao Visoki savet sudstva, pretvara u nekakav debatni krug. Jeste da on, što je rekao ministar, dostavlja kriterijume naučnoistraživačkog rada, ali nekako se pokazuje tendencija, i to ne samo u ovom zakonu, nego i kada smo raspravljali o drugim zakonima, iz zdravstva, o veštačkoj oplodnji, svugde se daje poslednja reč ministru, da on odlučuje. Ta tendencija se vidi i u ovom zakonu o naučnoistraživačkom radu, da se sve veća ovlašćenja daju državi, umesto da Nacionalni savet ima glavnu ulogu.
Sad ću da ilustrujem. Može da se baci pogled na bilo koji član ovog zakona, može i na ovaj o kojem sada raspravljamo, član 6, gde se pokazuje to – daje prethodno mišljenje, a ranije je bilo – na predlog. Ovako se stiče utisak da ministar svaki put pribavi to mišljenje, ali ne mora da uzme u obzir to mišljenje. Znači, nije na predlog, nego na pribavljeno mišljenje. On je pribavio mišljenje Saveta, a kakva će odluka biti, biće odluka na ministru. Evo, recimo, da uzmemo stav 8. u članu 28. Reči "donosi Nacionalni savet na predlog matičnih naučnih odbora" zamenjuju se rečima "donosi ministar uz prethodno mišljenje Nacionalnog saveta". To je jedan primer.
Sad ću vam dati drugi primer. U prethodnom članu 3, koji ste prošli, samo da pokažem kako to sistematski ide, kaže se ovako: "Programe od opšteg interesa, osim Programa naučnoistraživačkog rada Srpske akademije nauka i umetnosti i Programa naučnoistraživačkog rada Matice srpske, donosi ministar nadležan za naučnoistraživačku delatnost (u daljem tekstu: ministar), uz prethodno pribavljeno mišljenje Nacionalnog saveta za naučni i tehnološki razvoj, što je novina u odnosu na postojeće odredbe člana 10. Zakona kada je programe od opšteg interesa donosio ministar na predlog Nacionalnog saveta…'', a ovde se ide na pribavljeno mišljenje.
Gde god bacim pogled, vidim da imamo sada tu umesto predloga pribavljeno mišljenje i da donosi ministar. I u javnosti su se pojavile kritike da je ovaj zakon donet na brzinu, da se oseća centralizacija i politizacija, da tamo gde su mogli i ti određeni matični naučni odbori da daju predloge, ne, više ne daju, nego daje ministar. Pored toga, ne znam zašto se iz opšteg društvenog interesa ili nacionalnog interesa (ili kakva je već formulacija, nije bitno) izuzimaju Akademija nauka i Matica srpska. Znači, one su takve ustanove i tu nema pribavljanja nikakvog mišljenja, one su izvan ovoga sistema.
Videli smo pre neki dan kakav je intervju Čedomir Popov dao "Novostima". To šta je taj čovek sve izjavio je takav nacionalistički fundamentalizam da ja nemam reči. Te ustanove koje su kritikovane i u ranijem periodu da su doprinele ratovanju, širenju nacionalizma, mržnje itd. i da su fundamentalističke u tom pogledu, ne podležu ovoj kontroli ministra, one mogu i dalje da teraju tu svoju politiku, da prave izdanja i da se dalje bave u stvari politikom kako su se do sada bavile, a svi ostali projekti, gde spada i, gde sam i ja bila, Institut za filozofiju i društvenu teoriju, gde smo relativno samostalno formirali projekte, mi moramo da budemo pod direktnom kontrolom ministra, dok se ove dve institucije lepo izuzimaju.
Znači, bilo gde da bacim pogled i bilo gde da pročitam nekakav tekst o tome, svugde je kritika ista, vrlo slično onome što je uradio i gospodin Šami.
Kad govori o sastavu Naučnog saveta, zaista se ne vidi koherencija rada toga tela. Prvo, čini mi se da je broj privrednika preveliki. Zašto su se toliki privrednici pojavili u tom naučnom savetu? Slažem se da treba u nekim tehnološkim naukama, ekonomskim naukama, pa i u sociologiji i društvenim naukama da postoji nekakva veza između privrede i nauke, to je sigurno jako dobro, ali zašto Privredna komora? Ko su ti ljudi iz Privredne komore koji treba da sede u Naučnom savetu? Njih ne vidim. Da li bi to bili neki doktori nauka koji su se tu našli, koji bi slučajno spajali i jedno i drugo?
Onda imate ovu ikebanu - treba da učestvuje dijaspora u Nacionalnom savetu. Ali, oni se nigde nisu složili, to je tačno. Kaže – jedan iz dijaspore. Jedan agronom iz Kanade, na primer, njega ćete da izaberete, a šta ćemo sa nekim fizičarem, na primer doktorom Maglićem sa Prinston univerziteta? To je sve dijaspora. Znači, kako se to bira, na koji način i koja oblast će tu da uđe, ostalo je potpuno nedefinisano. A, kao što vidim, nije ni važno, jer Nacionalni savet nije dobio onakvu ulogu kakvu mislim da treba da dobije, nego su i Akademija nauka i Matica srpska i ovi drugi ili samostalni ili su potpali pod vlast ministra.
Mislim da ovo nije dobro, a to je opšta tendencija u svim zakonima koje donosimo. I ovde suviše imamo politizacije, što ne bi trebalo da bude kada je reč o naučnoistraživačkom radu. Hvala.
Poštovani poslanici, poštovane poslanice, poštovana gospođo ministarka, smatram da je opravdano doneti zakon o amnestiji i da su ova obrazloženja koja su data u ovom zakonu verodostojna zato što jeste došlo do određenih promena u samim zakonima o vojsci koje smo doneli ovde oktobra 2009. godine.
Naročito se ova amnestija odnosi na naše državljane koji su na studijama, koje nisu mogli da prekinu pa je zbog toga došlo do izbegavanja vojne obaveze, ili pak one koji su državljani a žive u inostranstvu i nisu izvršavali tu svoju obavezu.
Znam, i kao ambasador, da su imali velike probleme zbog toga što su bili proganjani od strane naših organa vlasti u pogledu služenja vojske, koju oni nisu hteli da služe jer su živeli u drugoj zemlji i više nisu osećali ni potrebu da dolaze, a imali su tu nepriliku da zbog studija ili zbog školovanja nisu mogli da se vrate, jer bi ih policija čekala na granici, hapsila ih i odvodila u zatvore. Mislim da je ovo sigurno dobar razlog da se takvi, po pravilu mladi ljudi oslobode od toga i da mogu da dođu i da se vrate u zemlju.
Međutim, ovi zakoni o amnestiji su zaista privremeni. Obećano je da će se vojska profesionalizovati 2011. godine, kada bi moralo da dođe do ukidanja ovih krivičnih dela, jer u međuvremenu će sigurno opet biti sličnih slučajeva, kao i ovom prilikom o kojoj sada govorimo. Onda će ponovo biti takvih koji će da se amnestiraju, jer će ovo da se nastavi u istom ovom stilu, zato što su se pozvali na te iste zakone. Ovaj zakon je privremen i opet ćemo donositi zakon o amnestiji za slučajeve od današnjeg, znači, sa stupanjem na snagu do profesionalizacije, kada mora doći do ukidanja ovih krivičnih dela.
Zalažemo se za profesionalizaciju vojske, za ukidanje ovih krivičnih dela, ali moramo ukazati na privremenost ovoga, što su i drugi pokazali, da svaki čas moramo, svake treće, pete godine, da donosimo ovakav zakon.
Takođe moram da pomenem da je Nataša Mićić, kao vrhovni komandant vojske, prva uvela civilno služenje vojske, koje jeste uzdrmalo ovu obavezu, to je potpuno tačno. Civilno služenje je vojske je zaista dovelo do toga da mnogi naši državljani, pre svega oni koji žive u inostranstvu, nisu tu obavezu izvršili.
Naravno, nisam očekivala da Ministarstvo pravde to kaže, ali moram da istaknem da razlozi koji su dovodili do izbegavanja vojne obaveze nisu samo življenje u inostranstvu, studiranje itd. Moramo da kažemo da je tokom poslednjih dvadeset godina, a tu je i ovih poslednjih deset godina, dolazilo do velikog pada ugleda vojske i da ljudi iz principa nisu hteli da idu u tu vojsku.
Vi znate i za slučaj Vlada Trifunovića, koji je spasao živote 220 vojnika u Varaždinu kada je herojski branio tu kasarnu i na kraju je uspeo da iz te kasarne izvede vojnike, regrute, molim vas lepo, gde je tek sada Vrhovni sud ukinuo tu presudu, ali nije završeno, on nije oslobođen, nego je samo ukinuta ta presuda.
Mi moramo da se osvrnemo na taj period kada Srbija oficijelno nije bila u ratu, ali su ljudi bili mobilisani, mladi ljudi, regruti, i slati na frontove, odakle su se vraćali u mrtvačkim sanducima.
Takođe moram da kažem da nikad nije bilo odato priznanje tom čoveku koji je te živote spasao. On i dan-danas stanuje u hotelu, nije mu skinuta ljaga i nije... Umesto da bude odlikovan zbog toga što je spasao te živote, on se i dan-danas u Srbiji smatra izdajnikom. Iako formalno Srbija onda uopšte nije bila u ratu, sud ga je maltretirao godinama, to se povlačilo i po vojnim sudovima, a posle toga po normalnim sudovima, običnom sudu, dok na kraju nije došlo do ukidanja te presude.
Znači, ko je bio spreman i devedesetih godina i kasnije da ide u takvu vojsku gde je, samo da napomenem, namerno trebalo da budu žrtvovani ti mladi ljudi, da bude epopeja, dignut spomenik njima, nije trebalo da im dođe pomoć, lažno im je obećavana pomoć, da će navodno biti spaseni, trebalo je svi da izginu... To je tadašnja vlast radila i to je Vojska Jugoslavije, koju je Vojska Srbija nasledila. Taj ugled mi imamo i mi sa tim „neugledom“ treba da izađemo danas na kraj.
Htela bih da kažem da i u ovom drugom periodu, posle petog oktobra nikada nije... To se odnosi i na vaše sudstvo, gospođo Malović, ja sam lično pisala gospodinu Predragu Važiću, kao predsedniku gradskog suda, povodom ubistva dva vojnika u kasarni u Topčideru. Svi znate da je tada uveliko bila demokratska vlast, da nikada nije istraženo, pa je taj predmet slat u Vizbaden, pa je tamo bila nekakva gužva, pa ste onda odugovlačili, nije bila otvorena istraga, pa onda protiv nepoznatog učinioca ništa nije urađeno; mislim da je neki gospodin Lazarević nešto pokušao da uradi, ali je bio onemogućen. Onda je to poslato kod FBI, da on istraži, pa je rekao da to nije moguće, pa je bila ona nezavisna komisija.
Bilo je i drugih slučajeva u ovom periodu da su ljudi odlazili na služenje vojnog roka, a da su se vraćali u mrtvačkim sanducima. Dok, i po vojnoj hijerarhiji, vojska ne izađe sa tim šta se dogodilo sa ta dva vojnika, pošto mi znamo, i sve komisije koje sam sad navela su ustanovile da su oni tamo ubijeni, mislim da morate navesti i to kao razlog zašto mladi ljudi neće da služe vojni rok – zato što je vojska doživela veliki poraz jer se vojnici u mirnodopsko vreme, čak nije bilo ni ratova u okruženju, vraćaju u mrtvačkim sanducima. Hvala.
Ja bih, veoma kratko, u okviru ova dva minuta, koliko imam da govorim o ovom amandmanu, neću se više vraćati na ovu veliku i važnu polemiku i raspravu koju smo vodili povodom člana 37, jer mislim da je gospođa Nada Kolundžija ispravno odlučila tako što je to kontroverzno pitanje prosto izbacila iz ovog zakona i ispravno ostavila za neku drugu priliku, a verovatno za promenu Ustavu. Prema tome, više se neću vraćati na ovo pitanje zato što član 38. jeste malo kontradiktoran sa članom 37, jer kaže: ''Narodni poslanik se opredeljuje, istupa i glasa po sopstvenom uverenju. Dakle, priznaje se slobodno uverenje svakog poslanika da zastupa u ovoj skupštini.
Ono što smo mi hteli ovim amandmanom jeste da se poslanik na neki način obaveže u svom ponašanju i da ovo – ''sloboda'' dobije nekakvu sadržinu, pa smo onda smatrali da je on dužan da te svoje radnje koje ima, dakle, da će da se ''opredeljuje'', ''istupa'' i ''glasa'', da sadržinski uzima u obzir; sve ono što mu se dostavi u argumentaciji, da koristi tu argumentaciju i da svoja mišljenja koja zastupa u parlamentu argumentuje, čak i kada je glasanje u pitanju.
Mislim da bi bilo dobro da je ovaj amandman usvojen, da poslanik ne bude samo nekakva mašinerija, nego da on i ona mišljenja koja mu se dostavljaju i van parlamenta, recimo, mogu biti nevladine organizacije, mogu biti pojedinci, da argumentaciju koja do njega stiže uzima u obzir i donosi na osnovu argumenata svoje mišljenje u parlamentu.
Takođe, drugi deo ovog našeg amandmana nije uzet u obzir. Htela sam da ukažem da je ova skupština 2005. godine donela Strategiju o borbi protiv korupcije, dakle, da učestvuje i parlament. Zato smo kazali da bi bilo jako dobro da poslanik uvek prijavi ukoliko neko pokuša da kupi njegovo mišljenje, upravo o čemu smo malopre govorili, da mu sugerira, da mu neku nečasnu ponudu povodom glasanja predlaže, da odmah tako nešto prijavi. Takođe, smatramo da bi bilo dobro da ukoliko se nađe u situaciji sukoba interesa, odmah tako nešto prijavi predsedniku Skupštine, znači, organima Skupštine.
Mislim da bi bilo dobro da je ovaj amandman prihvaćen, jer je sadržao elemente borbe protiv korupcije i da svaki poslanik treba da učestvuje u realizaciji, inače, dobro napisane Strategije o borbi protiv korupcije. Hvala.
Povodom člana 11, mislim da se ocene ovog zakona u potpunosti potvrđuju – umesto da podignemo ugled Skupštine, gde god smo to mogli relevantno da učinimo, mi to praktično nismo učinili.
Ja bih ovaj zakon, koji smo mi sami uradili, a radimo ga dve godine, nazvala klin-čorbom. Samo da objasnim šta je to klin-čorba: to je kad se pravi čorba bez mesa, samo brašno i zaprška. Znači, gde god je mogla da se pokaže naša sposobnost, pre svega zakonodavna sposobnost... Vi znate da mi ne moramo da čekamo samo Vladu da nam dotura zakone, nego da možemo sami da pišemo zakone i da rešavamo ključne probleme. Recimo, da donesemo zakon o vraćanju imovine opštinama.
Ovakvim pisanjem zakona smo pokazali da nismo sposobni da pišemo ozbiljne zakone, jer kada smo ovo donosili videlo se da ovaj zakon uopšte nije ni bio potreban. Za ono što smo mislili da nam je potrebno, kad smo radili Poslovnik rekli su – biće u ovom zakonu. Sada kad imamo ovaj zakon, sad neće biti tu, nego će biti u Poslovniku.
Sada ću se koncentrisati na ovaj član koji dokazuje tu površnost i tu mast sa zaprškom, a bez ikakvog mesa i bez ikakve sadržine.
Pogledajte, mi smo predložili jedan veoma opravdan amandman, koji nije usvojen. U članu 11, a povodom uvida javnosti u to šta radi Skupština, na jednom mestu se kaže: „uvid u stenografske beleške i zapisnike sa sednica Narodne skupštine“. Umesto toga, mi smo predložili da stoji: „omogućava pristup informacijama u posedu Narodne skupštine, u skladu sa Zakonom o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja“.
Mislim da je ovo moderniji način, znači, to su potpunije informacije. Mogla bih da navedem ovde čitav spisak šta bi sve moglo da bude na našem internetu, pa čak i rasprava sa ove sednice. Međutim, to nije uzeto u obzir, nego se ostalo pri tom uvidu u dokumentaciju. Moraju sve preko Rodoljuba Šabića, ili da prete Rodoljubom Šabićem, pa onda da im se te informacije dostave, a mogli smo unapred da se uskladimo sa ovim zakonom i da omogućimo uvid javnosti bez ikakvih teškoća.
Druga stvar koju smo stavili kao amandmansku primedbu jeste isključenje javnosti, znači, da je moguće sa određenih sednica isključiti javnost. Umesto toga, mi smo dali jednu mnogo bolju formulaciju, predložili smo da bude privremeno ograničenje javnosti.
Zašto je ovo važno? Ovo je važno zbog toga što ova prva formulacija može da podrazumeva ne samo da ne može da se gleda televizijski prenos, nego da se onemogućava pristup i dokumentima sa takve sednice, što bi zadiralo u propis kojim se utvrđuje tajnost podataka.
Znači, umesto da se kaže „privremeno ograničenje“, ovde se upotrebljava to starovremensko „isključenje javnosti“, gde se implicira da postoji nekakva tajna, gde zadiremo u ovaj drugi zakon.
Konačno, možda izgleda da je jezička primedba, ali nije, nego se vidi taj nemar o kome govorim: „Novinarima akreditovanim za praćenje rada Narodne skupštine omogućeno je praćenje...“. „Omogućava se“. Znači, ništa od ovih korisnih primedaba koje smo dali.
Naravno, slažem se sa prethodnom raspravom da se ovde televizijski prenos uslovljava, što znači da može da se kaže da se nisu stekli uslovi da se ukine. Ono što je suština, javnost rada ove skupštine nije obezbeđena članom 11. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospođo Mesarović, gospodine tužioče, htela bih da kažem da je dobro što su uvedene promene u sudstvu. Mi smo se složili da naše pravosuđe ne radi kako treba, da ima ogromne probleme. Kada su prošle godine ovi zakoni, na osnovu kojih se radila ta reforma, pre bih rekla promena nego reforma, zato što mi reforma suviše pozitivno zvuči, a ovde ima još uvek mnogo problema koji su ostali, da kažem da je glavni problem bio to što sam i rekla prošle godine.
Ako jedna izvršna vlast sebi preuzme jedan neviđen zadatak da postavi jednu nultu tačku pravosuđa u jednoj zemlji, to znači da u jednom momentu raspusti sve sudije i tužioce, znači da ponovo, bilo da je prvi put ili reizbor, sve od početka uradi i, da ne kažem izmeni i sedište itd, znači, ako uzme jednu tako opsežnu reformu, da je onda bilo potrebno da se napravi jedno prethodno istraživanje, i to veoma detaljno, i da se vidi gde su bili osnovni problemi našeg pravosuđa. Znači, samo jedno istraživanje bi moglo da pokaže kako bi se ta reforma tempirala da otkloni one probleme koji su suštinski problemi.
Evo zašto to kažem. To kažem zbog toga što, ako ne znamo koji su ti problemi, govori se o kriterijumu dostojnosti sudija, o dostojnosti tužilaca. Međutim, da li je problem našeg pravosuđa bio to što oni nisu dostojni, da li je problem bio to što nisu bili efikasni, da li je problem to što su bili nestručni? Svaki od ovih problema je mogao da se reši na drugi način.
Ako je problem bio dostojnost sudija, onda smo morali da reagujemo i da vidimo na koji način su oni to nedostojni. Nedostojnost bi mogla da se ustanovi, recimo, na sledeći način. Mogla bi da se ustanovi tako što smo mogli da pretpostavimo da su sudije korumpirane, tako što bi možda primali novac sa strane. Lično smatram da je u pravosuđu bio najmanji broj onih koji su primali novac od ljudi da bi doneli ovakvu ili onakvu presudu.
Da li su pretrpeli političke pritiske, da li je to bio problem našeg pravosuđa, znači da je neko sa strane vršio pritiske? Da li je bio problem to što su postojale bračne veze, srodničke veze, nepotizam, pa je preko toga išao pritisak na sudstvo? Da li ste vi ikad ustanovili šta je od toga glavni problem ako se donosi ovakva pretumbacija neviđenih razmera? Moram da kažem da ni autoritarni režim Josipa Visarionoviča nije odlučio da u jednom momentu promeni sve sudije i sve tužioce.
Prvo, ni komparativno nam niste dali primer na osnovu čega ste izveli ovako koncipiranu reformu pravosuđa, da vidimo gde je još neki takav primer na koji možemo da se ugledamo i da onda komparativno pratimo rezultate onoga što smo uradili. Smatram da ni ova vlada, ni ovi ljudi koji su to radili, nemaju kapacitet da izvedu takvu zamašnu promenu kakvu su oni sebi zapisali.
Ako je tako, a jeste, istraživanja nije bilo, mi ne znamo šta se po sudovima radilo, mi nemamo predstavu, onda se to može raditi i na voluntaristički i provizorni način i takve sumnje u javnosti i postoje. Da je ovde ozbiljno shvaćena ova tema, da je neko preturio celokupno pravosuđe u ovoj državi i da mi o tome danas razgovaramo, vi, kao predsednica Visokog saveta sudstva, isto tako i gospodin predsednik Veća tužilaca, vi ste morali već danas da otvorite pravu raspravu na sve sumnje koje su se u javnosti pojavile, a pojavile su se, a ne da jedan i drugi izađete sa jednim papirom kao što rade ministri, pa pročitaju obrazloženje, kao kad nastavnici drže predavanja, oni čitaju svoj udžbenik i tako uče svoje studente. Svako može da sedne i nešto da pročita.
Znači, ako stanete za ovu govornicu, mogli ste da nam objasnite nešto od toga kako ste radili, da nam objasnite čitavu metodologiju rada Visokog saveta pravosuđa, da odagnete i najmanju sumnju koja se u javnosti pojavila. To se takođe odnosi i na Veće tužilaca. To je trebalo danas da vi nama objašnjavate, a ne da nam čitate list papira koji možemo i sami da pročitamo. To je za mene zapanjujuće, da niste smatrali potrebnim da nam bilo šta od toga objasnite.
Postaviću pitanje. Recimo, ako imate metodologiju sa tri kriterijuma: osposobljenost, stručnost i dostojanstvenost, kako ste kombinovali tri kriterijuma? Da li su oni koji su izabrani ispunjavali sva tri kriterijuma ili možda jedan ili dva? Da li je, recimo, dostojnost sudija apsolutno nužni uslov, jer onaj koji možda nije osposobljen, osposobiće se, ako ne zadovoljava, naučiće, ali ako nije dostojan, kako može biti izabran?
Očekivala sam da ćete nam objasnite kako ste donosili te odluke, jer to je ta metodologija rada. Bilo bi strašno važno da čujemo kako ste se opredeljivali. Kako ste definisali taj kriterijum?
Ova druga dva kariterijuma koja ste imali, to je moglo da se definiše objektivno. Znači, ako neko ima puno zaostalih predmeta, ako nema određenu efikasnost, ako nema određenu stručnost, ako mu je viši sud dao negativnu preporuku, ne znamo da li ste vi radili uvek u plenumu, da li ste svi uvek bili prisutni, da li su postojale neke radne grupe, da li ste trošili pet minuta po kandidatu, da li ste mogli to javno da radite i da vodite te rasprave sa kandidatima. Ništa od toga nismo saznali.
Zašto se vraćam na pitanje dostojnosti? Zato što mislim da taj kriterijum nije definisan u javnosti i da je to izazvalo ogromne probleme kod primene tog kriterijuma. Evo zbog čega. Očigledno je da ste vi u taj kriterijum ubrajali i pitanje sukoba interesa, pa ste negde rešili da je sukob interesa, recimo, bračna veza sudije i advokata. To je izazvalo dosta velike polemike u javnosti.
Recimo, vi niste na to pitanje ovde stali nama i odgovarali. Niste rekli da li je to uzimano u obzir. Mi ne znamo, javnost se pita. Da biste otklonili i najmanju sumnju, trebalo je na ta pitanja ovde da odgovarate. Ako ja to znam, vi ste sigurno morali znati koje su se sumnje pojavile u javnosti. Znači, da li ste uzimali u obzir sukob interesa i kako ste definisali sukob interesa? Recimo, neki kažu da su uzimali samo bračne veze u obzir, neko kaže da su uzimane i familijarne veze u obzir, pa onda kažu – ne, negde su ovako, negde onako.
Recimo, vi niste odgovorili na pitanje da li ste se izuzeli kada ste radili kad je biran vaš sin? Sigurno da to nije zgodno. Ako ste se izuzeli, mora da postoji zapisnik o tome, da mi to možemo da proverimo. Znači, morali ste se izuzeti. Izvinite, vi mašete rukom, ali izuzeće je bilo zaista potrebno ukoliko se radi o sukobu interesa. Gospođo, molim vas da mirno saslušate ovakve primedbe.
Dalje, isto tako imate sudije koji imaju vrlo visoku reputaciju, koji su muž i žena. Recimo, Nevenka Važić ima odličnu reputaciju, i Siniša Važić. Znači, muž i žena u sudstvu. Da li ste igde pokušali da učinite ovaj kriterijum transparentnim zato što se tu pojavljuju veliki problemi?
Pored toga, pokazaću vam i kod ovog novog izbora, vi ste 876 ljudi nama dostavili u petak uveče, gde mi nismo mogli da napravimo nikakvu analizu i da vidimo koji su kriterijumi primenjivani.
Takođe, ne samo što nam niste objasnili metodologiju samog rada, da nam bilo šta iznutra od tog rada pokažete, kako ste donosili te odluke, moram da kažem da i transparentnost... i time ste izazvali veliko nepoverenje, isto tako i transparentnost nije bila velika.
Kada je reč o novim sudijama, ovima koji se biraju prvi put, to se odnosi isto i na ove druge, vidite, vi ste imali potpuno objektivne kriterijume, kažete ovako - uspeh na studijama, dužina studiranja, dobijana ocena i u kolektivu i kako su radili u kolektivu, naravno i dostojnost.
Budući da za sve to postoje određeni kvantifikovani pokazatelji, svako je mogao i svako je dobio određenu ocenu. Ako ste stavljali na sajt tih 876 sudija, da li ste mogli ipak da stavite i tu ocenu, da vidimo kakve su ocene oni dobili? Da li ste po nekakvom redu, da li je to bio problem da se to uradi, da li je to neko tehničko pitanje?
Za javnost znači da nam to pokažete. Zato što, ako sam se potrudila da makar malo istražim ovo novo, znači što je danas na dnevnom redu, a ne one, a i o tome ću nešto reći... Vidite, ako pogledamo to, onda možemo ovako da kažemo, evo šta sam ja istražila. Predložen je kao kandidat Đurić Aleksandar, majka Olga Đurić, sudija Upravnog suda, ranije sudija Vrhovnog suda Srbije, prosek ocene 7,20, dužina studiranja šest godina. Zašto niste stavili to sve na sajt?
Dalje, pod 2) Dejan Stefanović, majka Margita Stefanović, sudija Apelacionog suda u Beogradu, prosek 7,8, dužina studiranja šest godina. Ana Trifunović, otac Predrag Trifunović, sudija Vrhovnog suda, prosek ocene 7,85, dužina studiranja četiri godine, Nataša Petrićević-Milosavljević, majka Nada Petrićević, neizabrani sudija Vrhovnog suda Srbije, prosek 8,6. Dalje, Maja Peković-Savić, otac Novica Peković, neizbrani sudija Vrhovnog suda, takođe, dužina studija, 8,6. Izazvao je veliko iznenađenje.
Ima još jedan kuriozitet kod ovih predloženih sudija. Predložena je kao kandidat Tanja Trkulja-Vasić. Njen muž je vođa zvezdinih navijača, Dragan Vasić, koji je vođa grupe "Ultras", ali i njena sestra radi u Advokatskoj kancelariji, Maja Trkulja, koja zajedno da gospodinom Jugoslavom Tintorom, koji je plaćen za zvezdine navijače... njih dvoje, ta advokatska kancelarija, plaćena je od Zvezde da brani ove njihove navijače koji dođu pod udar zakona.
Samo za ovo malo smo mogli da vidimo da godine studija, ocene, sve smo to mogli da dobijemo na sajtu i da vidimo, možda sa nekim višim ocenama i niste imali šanse. Govorim čisto principijelno. Da ste to stavili, da ste ovo što ste izračunali stavili na sajt, da to svako može da vidi, onda bi to bilo mnogo jasnije i onda bi bilo manje zabune.
Ovako sam morala da tragam i da vidimo da li mogu da izračunam neke godine na brzinu, jer ste taj materijal dali u subotu.
Prelazim na pitanje nepristrasnosti povodom pritiska i izbora određenih sudija. Da li je dostojnost sudija, gospođo predsednice, Visokog saveta sudstva, da li je dostojnost ako je neki sudija klečao pred politikom ili ako je donosio presude pod uticajem apolitičkih odluka? Da li to spada u dostojnost ili nedostojnost?
Mislim da bi to bio red da nam objasnite, zato što po onome što sam istražila mogla sam da utvrdim, a vi ste morali biti upoznati sa tim, da ste izabrali sudije koje su primenjivale političke kriterijume u donošenju sudskih odluka, pod vidom primene prava, a naročito u izbornim sporovima 1996, 1997. i 2000. godine, u sporovima u kojima su kao stranke sudelovale političke partije, u postupcima u kojima su kršena ljudska prava, npr. protivpravnim pritvaranjem, kao i da među izabranim sudijama ima onih koji su razvlačenjem postupka doveli do zastarelosti.
Sada da ne bi bilo to da vam govorim napamet, takve sudije koje su donosile i kršile pod političkim uticajem, a znate da je tada bio spor, mislim na 67 opština i u svim beogradskim opštinama, da su sudovi donosili i kršili izbornu volju građana, takve sudije vi ste smatrali dostojnim. To su: Ana Popović, Vesna Obradović, Smiljka Nigarac-Nićiforović, Miroslav Vučetić, Jasna Belović, Bojana Paunović, Milomir Nikolić, Danijela Nikolić, Jasminka Obućina. Nažalost, ovaj spisak nije potpun jer nismo imali vremena da proradimo sve ono što ste tu uradili.
Na toj istoj izbornoj listi imate takođe i one koji su kao, npr, Vesna Mitrović, Okružni sud Požarevac, koja je potpisala zahtev za pokretanje istrage i odredila dvomesečni pritvor pripadnicima Otpora Veljkoviću, Lukoviću i Sokoloviću. One koji su radili, to je dostojnost...
Molim vas, to bi bilo jako dobro da ste nam objasnili - šta je dostojnost? Mogli ste to da uzimate kao porodične veze, kao sukob interesa, kao bračne veze, kao politički pritisak, kao korumpiranost. Šta je dostojnost? Pošto to nije dovoljno jasno ovde rečeno, mislim da onaj koji prihvata da trpi politički pritisak, da tu ne može biti govora o dostojnosti. Međutim, očigledno je da taj kriterijum koji smo ovde uzeli u obzir jednostavno nije funkcionisao.
Moram da vam kažem, nije u redu ako je ovakav stav u pitanju i kada je reč o tužiocima, samo da kažem gospodinu Radovanoviću - verujte, lično sam dobila predstavke, evo, ovako mogu da vam podnesem ovde, javnost Zrenjanina, gde su građani potpisali da je njihov zamenik javnog tužioca, mislim da se zove Zoran Đuretin - Đuran, da li je izabran? Pišu predstavke poslanicima ...
(Predsedavajuća: Narodna poslanice, vreme koje je na raspolaganju vašoj poslaničkoj grupi je iskorišćeno.)
... Molim i jedne i druge da date odgovor tim ljudima - zašto oni nisu izabrani? Sve ove sumnje koje su ovde iznete, bilo je dobro da ste unapred otklonili ili da ste pokušali da kažete - zašto i kako je metodološki rađen izbor ovih sudija i tužilaca?