Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Momir Marković

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, prosto je neverovatno da se ne prihvata amandman koji do kraja definiše član i ne dozvoljava nedorečenost, improvizaciju i voluntarizam u primeni tog zakona.
U najboljoj nameri, da pomognem da bar jedan član ovog zakona bude valjan, predložio sam amandmanom da se u članu 15, odnosno u novom članu 53b, stav 4, zapeta i reči „odnosno lice koje on ovlasti“ brišu, iz prostog razloga. O čemu se zapravo radi?
Ovde se u članu 15. kaže, odnosno u članu 53b – dokumentacija koja ima oznaku poverljivosti vojnopolicijski inspektor, odnosno lice koje on ovlasti može pregledati itd.
S obzirom na to da nije definisano koja su to lica koja može vojnopolicijski inspektor da ovlasti, pa da lista bude sužena na one koji će u svakom slučaju biti ti koji će čuvati tajnu koja se nalazi u dokumentima koja Vojna policija ima i koju vojnopolicijski inspektor kontroliše, predložio sam da se briše ovaj deo „i druga lica koja vojnopolicijski inspektor ovlasti'' .
Razlog je vrlo jednostavan. Ko će biti taj koga će vojnopolicijski inspektor ovlastiti? Da li ovakvim zakonskim rešenjem vi omogućujete vojnopolicijskom inspektoru da ovlasti koga god hoće od osam miliona Srba? Tačno, jer niste definisali koja su to lica, da li može ovlastiti bilo koga ko je u Vojsci Srbije, da li može ovlastiti bilo koga ko nema nikakve veze sa Vojskom Srbije. Zbog toga sam podneo amandman i smatrao sam da će bar ovaj član biti očišćen i da će bar ovaj član moći da se primenjuje.
Kao što vidite odbija se, ovaj amandman, i to sa obrazloženjem: ''Amandman se ne prihvata iz razloga što se predloženim rešenjem stvaraju uslovi za kontinuirano i nesmetano vršenje ovlašćenja vojnopolicijskog inspektora.''
Niko ne zadire u ovlašćenje vojnopolicijskog inspektora, ali vrlo tražimo da se raščisti i da se definiše ovaj deo kojim on svoja ovlašćenja prenosi na neko treće lice.
Zato predlažem poslanicima iz vladajuće koalicije da u danu za glasanje izglasaju ovaj amandman i da bar jedan član u ovom zakonu bude valjan i do kraja dorečen. Hvala. (Aplauz.)
Dame i gospodo narodni poslanici, da je ministar tu, pitao bih ga, pre nego što pređem na odbranu mog amandmana, a pretpostavljam da bi da je tu i prihvatio moj amandman posle mog obrazloženja, šta znači ''vreme koje kadet Vojne akademije provede'' itd.
Koliko znam, postoji ''opel kadet'', a onaj ko se školuje za oficira, podoficira itd. zove se ''pitomac Vojne škole ili pitomac Vojne akademije.'' Toliko o poštovanju jezika i starih dobrih načela koje je Vojska u Srbiji negovala sve do današnjih dana.
Podneo sam amandman na član 13 i tražim da se 3. stav promeni i da glasi: „Uputstvo o regrutovanju i popuni Vojske Srbije u miru donosi Ministarstvo odbrane“, a da ovaj drugi deo koji se odnosi na član 13. da glasi – „a u ratu vrhovna komanda“.
Pre svega, ministar je načelnik organa koji se zove Ministarstvo, dakle, državne institucije i Ministarstvo donosi uputstvo o regrutovanju itd. a ne donosi ministar. Drugo, ministar za sebe uzima previše prava da i u ratu zameni vrhovnu komandu u smislu popune jedinica, u smislu trenutne mobilizacije i trenutnog regrutovanja, i pripreme za odbranu zemlje.
Naravno, ministra nema, a gospoda koja sede iz Ministarstva mogu samo tu da sede, jer nemaju pravo da uzmu reč i da mi objasne zašto moj amandman nije prihvaćen. Pretpostavljam da bi ministar obrazložio tako što bi rekao – izvinite, ali ja bih da i u ratu budem ''tata'' svim oružanim snagama. Nažalost, dešava se često da ministri sednu i onda se pokupe i odu i ostanu činovnici iz Ministarstva koji nam ovde samo popunjavaju te klupe, a ne mogu ništa da urade. Hvala.
Imam blagi osećaj, dame i gospodo narodni poslanici, da ministar prvo pogleda zaglavlje, pa vidi koja je poslanička grupa, pa ovo dole nije ni bitno, jer kad pogledate amandmane koji su usvojeni, usvojeni su amandmani poslaničke grupe DS, koje potpisuje Vlatko Ratković, vidim pet njegovih amandmana je usvojeno. Ako nije tako, onda stvarno ne znam zašto ovaj moj amandman nije usvojen. Radi se o amandmanu na član 32, koji kaže: ''Na služenje vojnog roka ne upućuje se regrut: 1) koji je pravosnažno osuđen na kaznu zatvora, 2) prema kome je primenjena vaspitna mera, 3) protiv koga je pokrenut krivičnih postupak.'' i tako dalje.
Tražio sam da se kao stav 1. upiše – ''koji je ocenjen nesposobnim za vojnu službu.'' U obrazloženju zašto mi amandman nije usvojen, piše: ''Amandman se ne prihvata zato što je predmetna materija već regulisana članom 25. stav 1. Predloga zakona.'' A član 25. kaže: ''Na služenje vojnog roka upućuje se regrut'' i tako dalje. Pa, nisam podneo amandman na član koji kaže – ko se upućuje na služenje, nego, upravo, ko se ne upućuje na služenje. Vidite kako vam je malo trebalo da shvatite i da prihvatite amandman.
A ovamo kaže – u skladu sa članom 19. Članom 19. je regulisano kako regrutna komisija ocenjuje sposobnost regruta i kakve su ocene – sposoban za vojnu službu, privremeno nesposoban za vojnu službu i nesposoban za vojnu službu.
Ministre, prihvatite amandman, ovde upišite ovo – da se ne poziva nesposoban za vojnu službu, i liči će vam zakon na nešto. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, da nam je ministar predložio zakon o sistemu obrazovanja i vaspitanja po kome je on vaspitavan i obrazovan, naravno dopunjen svim naučnim, tehničkim i obrazovnim dostignućima u tom poprilično dugom periodu, smatram da SRS ne bi imala ovoliko amandmana i ne bi imala primedbe na taj sistem obrazovanja odnosno zakon o sistemu obrazovanja, jer je taj sistem obrazovanja i vaspitanja davao prvo fundament, jedno široko obrazovanje, i sa druge strane, golicao dečiju maštu i stvarao preduslove za nova saznanja i znanja i razvijao interesovanje za sve druge oblike. Bio je fundament za usvajanje svih drugih oblika vaspitanja, obrazovanja i veština.
Uostalom, naši gastarbajteri koji su po tom sistemu vaspitavani su za vrlo kratko vreme savladavali najsavremenije mašine i ispunjavali normu, a domicilni radnici koji su bili u tim fabrikama su morali da idu na tečajeve, kurseve da bi sa jedne operacije prešli na drugu. Naši radnici su bili izuzetno cenjeni. E, onda je krenulo eksperimentisanje.
Da vam kažem, gospodine ministre, ni vi ni ovi pre vas, ni ovi pre njih, nisu ni prvi ni originalni, jer je prvi tvorac ideje o uništavanju obrazovnog sistema u Srbiji, odnosno u tadašnjoj Jugoslaviji, Stipe Šuvar, koji je izmislio onu čuvenu školu usmerenog obrazovanja, gde su se školovali obućari za pravljenje gornjih delova obuće, pa ako bi mučenik hteo da otvori radnju, morao je da nađe onoga ko je školovan za pravljenje donjih delova obuće i onda da zajedno otvore radnju.
Onda je došao Gašo Knežević sa njegovim čuvenim radionicama – oslobodimo se stida itd, da vas ne podsećam na sve šta se u njegovo vreme ministrovanja dešavalo.
I suviše je kratko vreme da se kaže štošta o ovom zakonu i kolege iz SRS će obrazlažući amandmane i kritikujući ovaj zakon puno štošta reći, a ja ću samo da pomenem dva člana iz ovog zakona koji mi direktno bodu oči. To je član 82. koji se odnosi na završni ispit u osnovnom obrazovanju i vaspitanju i član 83. koji se odnosi na opštu maturu.
Da li, ministre, mislite da će dete koje završi osmogodišnju školu moći tog dana, kada polaže taj završni ispit, da li će moći ta ispitna komisija da utvrdi tačno stepen i nivo njegovog obrazovanja za tih osam godina?
Da li to dete neće biti pod stresom, pod tremom, a sigurno hoće? Da li će to dete tog dana biti bolesno? Da li će to troje profesora ili nastavnika, koji sede u toj komisiji, moći tog trenutka da ocene šta je to dete naučilo za osam godina?
Smatramo da je ocena za osmogodišnji rad daleko svrsishodnija i daleko bolje pokazuje kakvo je određeni učenik znanje stekao.
Druga primedba se odnosi na član 83. i na tzv. maturu. Malu maturu ponovo uvodite u škole, a odbačena je davnih godina, kada smo vi i ja bili u toj osnovnoj, ili u završnim razredima osnovne ili u prvim razredima srednje škole.
Član 83. uvodi opštu maturu za gimnaziju i kažete da opštu maturu mogu polagati, odnosno posebnim zakonom ćete regulisati to, ali opštu maturu mogu polagati i oni koji završe druge srednje škole.
SRS smatra da nijedan od ovih ispita nije potreban, jer takođe četiri godine postoji, a profesori su stručni, bez obzira što sada u srednjim školama se na profesore vrši atak od mnogih, pa čak i od učenika, u moje vreme i u vaše vreme, ministre, profesor je bio institucija, ali to ostavimo na stranu, to je za neku drugu priliku. Smatramo da ta komisija…
(Isključen mikrofon.)
Dame i gospodo narodni poslanici, uvek kad se donosi zakon osnovno pitanje koje se postavlja – šta taj zakon donosi novo u odnosu na zakon koji je važio u prethodnom periodu? Prva stvar koju ovaj zakon o izvršenju krivičnih sankcija, jer ću o njemu govoriti, kao novinu donosi jeste – više se neće zvati zatvorske sankcije, nego će se zvati krivične sankcije, a i sam zakon će se zvati zakon o izvršenju krivičnih sankcija.
Napraviću malu digresiju. Pade mi napamet da vas podsetim na reči Nikole Pašića, kada su ga svojevremeno pitali da li da ulože izvesnu sumu novca u izgradnju škola ili zatvora u Požarevcu, on je rekao – gradite vi zatvor, mi u školu više da idemo nećemo.
Ponet tom idejom jedan ministar pravde iz prethodnog perioda obećao je građanima Srbije bar 20 zatvora. Doduše kratko mu je trajao mandat, pa nije uspeo da izgradi neke nove, ali je zato u Požarevcu, Zabeli, napravio bazen i još mnoge druge stvari. Renovirao je bivši vojni zatvor i napravio Specijalni sud i zatvorsko odeljenje za one koji dolaze na suđenje ili su pod tim tretmanom, pa gore leže u zatvoru.
Još može da se kaže, vama gospodo iz DOS-a, u bilo kom agregatnom obliku od 2000. godine naovamo, neki od vas, može se reći i većina onih koji sada vrše vlast ili koji su vršili vlast verovatno će upravo po ovom zakonu biti korisnik usluga ustanova za izvršenje zavodskih sankcija. Interesantno je da, osim verbalne izmene, gotovo se ništa ne može promeniti, jer praksa i po ovom zakonu i po mnogim drugim zakonima od teorije koja se nalazi u zakonu je često dijametralno suprotna – teorija šumom, praksa drumom. Zapisao sam nekoliko članova na koje se odnose izmene i sada bih samo analizirao par njih.
U dosadašnjem članu 26. Zakona za izvršenje zavodskih sankcija, sada zakona za izvršenje krivičnih sankcija, predviđeno mesto direktora Uprave za izvršenje krivičnih sankcija, do sada je bilo da ima najmanje sedam godina radnog iskustva nakon sticanja visoke stručne spreme u poslovima izvršenja sankcija ili u pravosuđu, dakle uskostručno ili vezano za pravosuđe, za sudove, tužilaštva ili da je već čovek radio tamo. U izmeni, tog uslova više nema, pa se ja pitam – koga to pripremate, gospodo iz DOS-a, na ovu vrlo odgovornu funkciju? Usput da vas upozorim, posle promene vlasti i posle sledećih izbora, on sigurno neće biti direktor Uprave za izvršenje krivičnih sankcija. Prema tome, privilegija je to što ste ga postavili. Pri tome ne mislim na vas, gospođo ministar, već mislim na neke druge nosioce vlasti u ovoj državi. Prema tome, privilegije kojima ga postavljate tamo nećete moći da koristite.
Član 23. bivši član, odnosno starog zakona koji se takođe menja, odnosi se na zdravstvenu zaštitu, prevenciju i lečenje osuđenih i pritvorenih lica. Mnogo lepo piše ovde u zakonu, uđite u jednu od zgrada Zavoda za izvršenje krivičnih sankcija, pa proverite kakva je zdravstvena zaštita onih ljudi koji su osuđeni, pritvoreni, priprema im se suđenje ili već izdržavaju zatvorske kazne.
Znate, kao neko koji je, zahvaljujući milosti DOS-a, imao prilike 2003. godine da oseti blagodeti ovih ustanova, mislim da sam vrlo kompetentan da kažem da zdravstvene zaštite tamo nema – tamo pre svega nema čoveka. Apsolutno je cela institucija pripremljena, konstruisana da obeščoveči, da obezliči, vi postajete tamo broj. Pripremite se...
Dame i gospodo narodni poslanici, na Odboru za evropske integracije izdvojio sam svoje mišljenje u odnosu na ovaj zakon, jer smatram da ovaj zakon ne može ni u deliću izbistriti mutnu vodu koja se u toj oblasti koja se zove kultura već godinama taloži.
Ovaj zakon ne rešava ništa. Ovaj zakon naprotiv će doneti još nedorečenosti u ovoj oblasti. Ovaj zakon neće razrešiti elementarne probleme koji se nalaze u kulturi, koji obitavaju već dugi niz godina, tačnije od "buldožer" revolucije naovamo, a delimično i pre toga.
Smatram da je kultura u Srbiji postala jedan deo sive zone, koja inače vlada u Srbiji, i da hobotnica koja se zove mafija ima mnogo krakova, pa se sećate da postoji i saobraćajna, i đubretarska, i auto itd. mafija. Jedan krak mafije se nalazi u oblasti kulture, a u ovom zakonu nema ni slova kako će se ministar kulture, kako će se kulturni poslenici izboriti sa ovim problemom.
Ovo se ne odnosi na one radnike u kulturi koji čitav radni vek provedu na daskama pozorišta i odlaze u penziju sa mizernim primanjima, sa mizernim penzijama, sa nerešenim statusom, sa nerešenom egzistencijom, jer su i oni žrtve upravo te hidre koja je bacila svoj krak i u kulturu.
Pre ovog ministra i pre onog ministra pre ovog ministra bio je ministar Kojadinović i tada sam na Odboru za kulturu pokrenuo pitanje jedne neverovatne pljačke koja je bila u to vreme u toku u Srbiji. Radi se o pljački u Muzeju istorije Jugoslavije, današnjem Muzeju istorije Srbije.
Imao sam gotovo kompletnu dokumentaciju kod sebe, čak i popisne liste, gde lepo piše, kutija broj 46 itd. pod određenom šifrom, u kojoj je plaketa poklonjena Titu, težine 750 grama zlata, toliko i toliko dragih kamena i kutija prazna, a plakete nema. Svaka druga, treća ili četvrta kutija je bila prazna.
Samo da vas podsetim da je upravo ta mafija koja se tamo nalazila i kojoj niko do sada nije ni pokušao da stane na rep, dan-danas hara u tom delu.
Oziris, koga je Tito dobio negde kada je putovao širom sveta, koji ima nultu vrednost, dakle neprocenjivu vrednost, i prema takvim eksponatima se u muzejima koji drže do sebe i do dostojanstva nacije kojoj pripadaju sa posebnom pažnjom odnose, Oziris koji se nalazi u Muzeju istorije Srbije, 2002. ili 2003. godine je, nemojte me držati za reč, zubarskom bušilicom izbušen da se vidi da li je kompletan od zlata. Sreća te nije, nego je bronza koja je pozlaćena i tako je Oziris preživeo.
Ne znam koliko primeraka takvih eksponata ima u svetu, ali znam da se jedan oštećeni nalazi ovde kod nas. Godinu i nešto dana je u tom Muzeju istorije Jugoslavije sedeo i radio jedan izuzetan falsifikator umetničkih dela. Falsifikovao je sva dela koja su se nalazila u Muzeju istorije Jugoslavije, odnosno sada Muzeju istorije Srbije, i pitanje je da li su one slike koje se sada tamo nalaze falsifikati, a originali otperjali negde na zapad ili ima još poneki original da se zadržao.
Kada je čovek hteo u trenutku da otvori, verovatno ga savest pritiskala, dušu i u jednim novinama je napomenuo da se to tako radi, umro je u prisustvu vlasti. Strefio ga je infarkt, a da ga leče natakli mu kesu na glavu. Neću da kažem ime tog čoveka, pošto je pokojni, pretpostavljam da svi možete da utvrdite.
Dame i gospodo narodni poslanici, u Muzeju umetnosti koji se unazad bar dva puta renovirao, evo sad mislim da je završeno renoviranje…
Građani Srbije, srećna vam Nova 1984. godina. Izgleda da je „Veliki brat“ odlučio ne samo da vas posmatra, nego da preduzima i određene konkretne mere. Izgleda da je dalekovidi Džordž Orvel pišući bestseler imao na umu, ili se prikazalo čoveku, da će nekada negde neka država primenjivati njegove principe iz knjige. Ili su pisci ovog zakona i tvorci ovog sistema u Srbiji mnogo čitali Džordža Orvela, pa im se svidelo i onda su krenuli da praktično primene to što se u njegovoj knjizi nalazi.
Zamislite situaciju da jedan gradonačelnik koji se, recimo, zove Knežević i koji je gradonačelnik Zrenjanina, dođe u situaciju da ga hapse zbog nekih njegovih dela. On ima policiju koja ima pravo da pendreči, da hapsi, da bije i da privodi. Zamislite sudar policije i komunalne policije koja je pod direktnom vlašću gradonačelnika.
Pošto niste uspeli, gospodo iz vlasti, da policiju svedete na nivo gradova, na nivo opština i predate gradonačelnicima u ruke, vi ste krenuli da pravite neku drugu parapoliciju i paravojsku na ovaj način. Ne bi me iznenadilo da već sutra, prekosutra, kada ovaj zakon stupi na snagu, nekoliko meseci kasnije, donesete zakone i za ostale delatnosti i za ostale nosioce komunalnih poslova, pa da nas, recimo, mogu hapsiti radnici gradske čistoće jer smo bacili pikavac na ulicu, da mogu da nas hapse šinteri ukoliko nam kuče zalaje iz dvorišta, da nas hapse šumari, da nas hapse čuvari polja.
Na šta svodite Srbiju, gospodo iz vlasti? Na policijsku državu. Na šta svodite Srbiju? Na državu koja će imati 40 vrsta policije. Jedino se može zaposliti u policiji, a da li će biti komunalna, da li će biti ovakva, onakva. Niko po Ustavu, niko po zakonu nema prava da sprovodi prinudu nad građanima, osim MUP-a i državne policije. Sve ostalo je farsa, sve ostalo je način da prigrabite još malo mogućnosti da zaplašite građane Srbije. Neće vam uspeti.
Dame i gospodo narodni poslanici, kada je najavljeno da će u proceduru ući i ovaj zakon, možda sam bio naivan, ali očekivao sam da će konačno taj zakon da dovede u red taj sektor koji se zove nevladin sektor. Kada je Predlog zakona došao pred nas narodne poslanike bilo mi je jasno da sam bio naivan.
Očekivao sam da će ovaj predlog zakona da napravi jasnu razmeđu između nevladinih organizacija koje su postojale vekovima u ovoj državi i delovale u narodu, ali su se možda malo drugačije zvale, nisu se zvale nevladine organizacije (mislim na Mlade gorane, Crveni krst, na razna dobrovoljna vatrogasna društva i druga udruženja koja su se uglavnom bavila dobrovoljnim radom i finansirala, eventualno, iz dobrovoljnih priloga), i nevladinih organizacija, ili en-dži-o (NGO), kako vi volite da im tepate, koje su direktno finansirane iz inostranstva, od Soroša, šiptarskog lobija, obaveštajnih službi, haškog tužilaštva itd., čija je aktivnost uglavnom bila subverzivna, antidržavna, antinarodna.
Da vas podsetim na delovanje „Žena u crnom“, „Otpora“, koji je izvozio „buldožer revoluciju“ u Ukrajinu, Belorusiju, Gruziju. Negde je završen taj postupak, a u Belorusiji to još uvek traje; od pet, koliko ih je otišlo, jedan im se vratio, a četvorica već deset godina dižu revoluciju tamo.
Da vas podsetim da je isti predsednik Soroševog fonda i, recimo, „Političke izuzetnosti“, finansiran od Soroša onda, i sada verovatno, gospođa Sonja Liht.
Da vas podsetim da su „Žene u crnom“ šamarale ljude ovde, na 150 metara od ove skupštine, šamarale su izbeglice, starce od 72 godine!
Da vas podsetim na sva nedela koja su pod plaštom nevladinih organizacija pojedina udruženja, uglavnom instruisana iz inostranstva, sprovodila u ovoj državi. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, svi amandmani Srpske radikalne stranke na članove ovog predloga zakona od 73. do 96. jasno govore da je SRS protiv formiranja ovakvog garantnog fonda.
Dakle, nisam ni ja ovim amandmanom na član 82. protiv formiranja upravnog odbora ili bilo kog drugog tela u tom garantnom fondu, nego sam protiv formiranja garantnog fonda. Razlog je vrlo jednostavan: garantni fond ništa ne garantuje, osim nove birokratske piramide. Još jedan klonirani birokratski monstrum organ, izuzetnog apetita, koji će parazitirati na leđima građana Srbije.
Vi to, gospodo predlagači iz Vlade Srbije, jasno kažete u članu 73. u zadnjem pasusu; zadnji stav kaže: „Sredstva za osnivanje i početak rada garantnog fonda obezbeđuju se u budžetu Republike Srbije.“
Dakle, kad vam na vrata kuca „seka“, kad vam u kući sedi „deka“, odnosno domaća ekonomska kriza, kad ste prinuđeni da zakidate i zdravstvu, i prosveti i lokalnoj samoupravi dotacije iz budžeta, vi ćete davati sredstva iz tog istog budžeta za formiranje garantnog fonda i za početak rada.
Kaže, član 75: „Izvori sredstava garantnog fonda su: 1) doprinosi društava za osiguranje“, dakle, društvo za osiguranje će morati iz svog budžeta, od para koje je prikupilo od građana Srbije koji plaćaju osiguranje, deo sredstava davati garantnom fondu, „2) sredstva budžeta Republike Srbije“, dakle, ne samo prvi put, ona inicijalna injekcija finansijska, nego će parazit, dok god postoji on ili dok god postoji budžet, zavisi šta će pre da umre, sisati iz budžeta pare, „3) prihodi od ulaganja i drugi prihodi garantnog fonda“, baš me zanima koji su to drugi prihodi garantnog fonda, „4) drugi izvori u skladu sa zakonom.“ Koji su to drugi izvori, a da opet posredno ili neposredno nisu sa grbače srpskog naroda?
Dalje, u članu 74. kaže: „Garantni fond se osniva radi zaštite putnika u javnom saobraćaju“, i tako dalje, „upotrebom neosiguranog ili nepoznatog prevoznog sredstva...“.
Dame i gospodo iz Vlade, pošto ste već dozvolili...
(Predsednik: Vreme.)
Još da završim rečenicu, ako može.
(Predsednik: Vaša grupa više nema vremena.)
Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodo iz Vlade, polazeći od pretpostavke da će one vaše bajke i bajalice koje već devet godina pričate građanima Srbije konačno da se ostvare, da će privreda ubrzano da oživi, da će naše fabrike da krenu da proizvode, da ćete nas uvesti u EU i da će naši transportni kapaciteti biti maksimalno zaposleni, da će naši prevoznici krstariti uzduž i popreko Srbijom (računajući i ovaj nedovršeni Koridor 10), da će naša roba da preplavi Evropu, u tom slučaju može se desiti da neko pošalje kamion, ali u tolikoj gužvi kamion ne može da se vrati do dana kada je registrovan, pa može da zakasni jedan dan, dva dana i, naravno, po članu 100. vi biste tog čoveka, odnosno organi bi tog čoveka kaznili kaznom od 10.000 do 300.000 dinara.
Predložio sam da ta kazna bude od 5.000 do 100.000, jer smatram da je to daleko primerenije. Jer, čovek koji vodi jedno transportno preduzeće je toliko zauzet, treba da ispuni rokove, da preveze svu tu robu koju smo proizveli, da popuni evropske rafove našom robom i smatrao sam da bi ovo bilo mnogo primerenije.
Odgovor zašto se moj amandman ne prihvata: „Kaznenom odredbom i njenom visinom želi se sprečiti prestup od strane preduzetnika - vlasnika prevoznog sredstva.“ Sada me baš zanima kojim ste to kantarom merili da ne može pet, a može deset, i ne može sto, ona druga, a može 300. Koji su to kriterijumi koje ste vi odredili, osim ako to nije uvezeno iz Evrope, a da mi u Srbiji ne znamo?
Smatram da je mnogo primerenija kazna od 5.000 do 100.000, jer je i taj raspon izuzetno veliki, možete da uklopite – ovog ćemo kazniti sa sto, onog koji je nama bliži sa 5.000. Ništa zakon ne bi izgubio, jer on u stvari ništa i nema; ne bi ništa izgubio sa ovom odredbom.
Dame i gospodo narodni poslanici, malo ću da vas vratim u istoriju ovog parlamenta, neću daleko, tri-četiri godine, da vas podsetim na neka dešavanja iz tog vremena.

Pred narodne poslanike je 2005. godine donet Zakon o zaštiti konkurencije, za koji ste govorili da je to put u Evropu, da Evropa ne može da čeka, što pre to usvojimo, pre ćemo se primaći „belom šengenu“ i svemu ostalom.

Srpska radikalna stranka je taj predlog zakona kritikovala kao nedorečen, nefunkcionalan, neprimenljiv, kao zakon koji se sprema za policu ministra, za policu nekih funkcionera, uglavnom Demokratske stranke, da taj zakon neće moći da nađe primenu i da neće odgovoriti onome zbog čega ga donosimo. Tada smo pretrpeli žestoke kritike da smo evroskeptici, da će ovaj zakon zaštititi građane, da će zaštititi državu Srbiju, da će zaštititi našu privredu, naše tržište itd.

Šta se desilo? Danas ovim predlogom zakona, gospodine ministre, vi priznajete, citiram: „U periodu od stupanja na snagu i početka primene ovog zakona do danas praksa je pokazala da je ovaj zakon nedorečen i da ima nedostatke koji se prevashodno tiču ovlašćenja Komisije, definicija radnji kojima se narušava konkurencija, odvijanja postupka koji se vodi pred Komisijom, sankcionisanja povreda konkurencije, kao i u pogledu sudske kontrole akata Komisije.“

Sada ste došli na ono na šta vas je Srpska radikalna stranka upozoravala 2005. godine kada je ovaj zakon donesen. Sada ste došli u situaciju da ste priznali da onaj zakon ne valja. Čitajući ovaj zakon ja sam konstatovao da ni ovaj zakon ne valja i da ćemo za dve godine opet doći u situaciju da donosimo novi zakon o konkurenciji, jer ćete onda ustanoviti da ni ovaj nije svrsishodan, da ne omogućava zaštitu konkurencije, naših privrednika itd. Evropa ne može da čeka, i bojim se da ćete te dve godine vi biti glavni krivci i kočničari našeg ulaska u Evropu, pod znacima navoda.

Koliko je štetnih ugovora od 2005. godine do današnjeg dana, dok ovaj zakon ne stupi na snagu, doneto? Koliko je štete naneto državi zbog primene, odnosno neprimene neprimenjivog zakona? Koliko su štete građani Srbije doživeli?

U ovom obrazloženju zakona kažete na strani 30: „Evropska komisija će prilikom ocenjivanja napretka u sprovođenju SSP-a u prvim godinama njegove primene naročito budno motriti na oblast konkurencije, gde je donošenje ovakvog zakona samo nužan, ali ne i dovoljan uslov za ispunjenje obaveza koje je naša zemlja preuzela.“

Koga ćete štititi ovim zakonom na srpskom tržištu? Koga, kada ste jednostrano doneli odluku da primenite SSP, trgovinski deo Sporazuma, kada je srpsko tržište preplavljeno proizvodima iz EU? Hoće li ova komisija Evropske unije štititi naše proizvođače? Odgovorno kažem – neće, štitiće njihove proizvođače koji dolaze na naše tržište. Nisu njima trebali naši proizvodi, trebalo im je naše tržište. Koliko god da je narod siromašan, koliko god da je država iscrpljena, ipak je ovo tržište gde oni mogu debelo da se obogate. Jeste li obezbedili da naša roba bude zaštićena od konkurencije tamo, kad izađe na ono tržište?

Zaštitili ste, dame i gospodo iz vladajuće koalicije, tajkune iz Srbije. Mišković pokupovao sve živo. Zatvorio je sve druge trgovinske kuće, sve manje trgovinske kuće je bukvalno ugušio. Nema više dućana sa ćoška gde su građani godinama uspevali da se snabdevaju, gde su se čak uspostavili prijateljski odnosi između vlasnika te prodavnice, trgovca i onoga ko kupuje. Sve je preuzeo Mišković.

Naravno, Mišković ovde finansira, dobrim delom, vladajuću koaliciju i neke druge stranke koje je on i napravio jer mu trebaju. Ima ekonomsku vlast, ima trgovinsku vlast, sad mu treba i politička vlast. Bojim se da će jednog trenutka Mišković tražiti da sedne na mesto na kome vi sedite, ministre, ako ne bude želeo da sedne na mesto gde sedi Cvetković.

(Predsednik: Vreme. Završite rečenicu.)

Uveli ste tajkune iz okruženja, imate „Ideu“, imate „Pevec“, imate Todorića, imate sve živo sa strane. Koliko naše robe izlazi na strano tržište? (Isključen mikrofon.)
Dame i gospodo narodni poslanici, kritika koju sam izneo jutros u odnosu na Predlog zakona o zaštiti konkurencije odnosi se i na ovaj zakon predloga zakona. Pošto jutros nisam mogao da odgovorim gospođi Kolundžiji, iskoristiću ovo vreme, moram da joj kažem neke stvari.

Gospođo Kolundžija, Zakon o zaštiti konkurencije je usvojen 2006. godine, Zakon o fondovima 2006, Zakon o obaveznom osiguranju u saobraćaju 2004. godine. Vi ste jutros rekli – nismo mi učestvovali u donošenju zakona i ne snosimo odgovornost za to što zakoni nisu u delu primenjivi itd.

Gospođo Kolundžija, vi ste glasali za sva tri zakona. Pored toga, predsednik vaše stranke je potpisao ukaz o proglašenju tih zakona. Da li to predsednik vaše stranke ne govori sa vama, da li vi to imate neke probleme u Demokratskoj stranci? Rešavajte ih unutar DS-a, nemojte nas da opterećujete time, a njega ili disciplinujte ili ga menjajte, to je vaša stvar, ali ne može da bude – malo jesmo, malo nismo.

Znate, ovaj krov, ova zgrada, ova sala (stolice su bile drugačije, spaljene su u „buldožer revoluciji“), ova sala pamti, iz nekih drugih vremena, totalitarnih, pa malo liče i na ovo sadašnje, pamte neke takve izjave; jedan od ondašnjih delegata (tada nisu bili poslanici) govorio je – znate, to je moje mišljenje, ali ja se sa njim ne slažem. Nemojte da se sa vašim mišljenjem ne slažete.

Što se tiče ovih zakona, Zakon o investicionim fondovima je stupio na snagu 2006. godine. Gledajući ovaj predlog, član 23, mislim da ću da poklonim onima koji su ovaj zakon pisali jedan kalendar, jer, gospodo, ili ste vi pobrkali neke pojmove ili polako, na mala vrata uvodite retroaktivnu primenu zakona. Član 23. kaže: „Odredbe člana 1, člana 2. stav 1, člana 7. stav 1, člana 8. stav 1, člana 9, u delu koji se odnosi na ovlašćenja Komisije za hartije od vrednosti“, i tako dalje, „primenjuju se od 28. marta 2009. godine.“

Gospođo ministarka, gospodo iz Ministarstva, znate li vi kada je bio 28. mart 2009. godine? Pre tri meseca. Da se niste malo zabrojali, ili je očigledno ovaj predlog zakona trebalo na početku godine da dođe?

Da vidimo sada, zašto se ovaj zakon sada predlaže. „Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o investicionim fondovima (u daljem tekstu: Predlog zakona) nastao je kao rezultat višemesečnih analiza realnog stanja na finansijskom tržištu, sagledavanja problema sa kojima se suočavaju investicioni fondovi“, i tako dalje, „iskazanih potreba industrije fondova i njihovih postojećih potencijalnih članova za određenim izmenama.“ Biće da nije ovo, nego ovaj drugi pasus o ovim razlozima: „Cilj donošenja ovog zakona je da se u uslovima globalne finansijske krize, koja je zahvatila i naše finansijsko tržište, usled čega je značajno pogoršan finansijski položaj i poslovanje društva“ itd.

Ne morate narodne poslanike da obmanjujete u obrazloženjima. Ovo je osnovni razlog, finansijska kriza vas je naterala da promenite deo zakona.

Da pređem na ovaj drugi zakon, gde sam takođe izdvojio mišljenje – obavezno osiguranje. I to je zakon koji je stupio 2004. godine u pravno dejstvo. Razlozi za donošenje ovog predloga zakona se najbolje ocrtavaju kroz drugi stav, koji ste vi sami napisali, samo citiram: „... što važeći zakon ne sadrži celovita rešenja kojima se obezbeđuje funkcionisanje obaveznog osiguranja“. Zašto važeći zakon, koji ste takođe vi predložili, u bilo kom agregatnom stanju, mene to ne zanima, zašto taj zakon koji je važio ove četiri godine, odnosno pet godina, nije sadržao celovita rešenja kojima se obezbeđuje funkcionisanje obaveznog osiguranja u saobraćaju? Kaže: „zbog potrebe podizanja kvaliteta obavljanja delatnosti obaveznog osiguranja“. Zar ta potreba podizanja kvaliteta obavljanja delatnosti obaveznog osiguranja nije postojala...

(Predsednik: Vreme.)

...samo još dve rečenice, doduše, rečenice su složene. „Zbog potrebe usklađivanja regulative iz oblasti...“
Dame i gospodo narodni poslanici, pre svega stvarno nije korektno, jer amandmani nisu istovetni i nisu u istovetnom tekstu, ali da ne trošim vreme.
Podneo sam amandman na član 2. stav 1, tačka 14), gde tražim da se u ovom zakonu doda još i ''biološko-tehnološke i druge'' evidencije da bi se zaštitili građani Srbije, da bi se zaštitili potrošači i da bi se zaštitili proizvođači.
Dobio sam odgovor od Ministarstva, kaže – amandman se ne prihvata iz razloga što je definicija u predmetnom članu sačinjena u skladu sa itd, i radi se o suštinskoj, a ne o pravno-tehničkoj redakciji teksta.
Gospodine ministre, nisam ni lektor Ministarstva poljoprivrede, niti sam advokat, pa da pravno-tehnički sređujem tekstove zakona koje vi predlažete.
Baš me briga što ćete se vi brukati ako nema interpunkcije ili ako nije u skladu sa zakonom. Tražio sam ovim amandmanom suštinsku izmenu, koja će zaštititi s jedne strane proizvođače, a sa druge strane građane Srbije.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman u kome tražim da se reč – ministar zameni rečju "ministarstvo", jer je ministarstvo institucija, ministar je inokosni organ, ali je ministar i prolazna pojava.
Podsećam gospodina ministra da se seti samo otkad je "buldožer revolucija" krenula pa dosad koliko je bilo ministara poljoprivrede, Ministarstvo poljoprivrede je opstalo. Doduše, nisu ni oni propali, uhlebili su se poprilično, ali u drugim oblastima.
Odgovoreno mi je – amandman se ne prihvata iz razloga što je Zakonom o državnoj upravi ministar ovlašćen za donošenje podzakonskih akata, a ne ministarstvo.
Mi smo i ovaj Zakon o državnoj upravi i sve zakone koji su regulisali na ovaj način ovu materiju kritikovali, podnosili amandmane, ali "dosmanlije" su htele tako, već od 2000. godine, pa na ovamo, htele su tako, da krivo postave stvari i sad moraju da se povinuju ovome.
Međutim, postoji ono što je Valtazar Bogišić rekao "što se grbo rodi, vreme ne ispravi", ovo samo mogu izbori da isprave. Savetujem vam ministre, potpisujte vi, ali usvojite amandman. Neka ministarstvo donosi ove akte i neka ministarstvo donosi rešenja.
Dame i gospodo narodni poslanici, opet stara priča, ministar, ministarstvo i gospodin Krasić je maločas rekao otprilike ono što je suština čitave ove dileme. Ministar nešto može raditi, nešto ne može raditi. Ko je taj ko je određivao gde će ministar bliže određivati, gde će ministarstvo propisivati, pitanje je?
U svakom slučaju ministarstvo je institucija, ministar je izvršni organ, potrošna roba u DOS vladama od početka pa dosad. Kada već niste prihvatili ovaj moj amandman, predlažem intervenciju na član 14. zakona, tačku 10), gde kaže – onesposobljavati petlove da se oglašavaju kukurikanjem. Predlažem da ministar bliže propiše kako će petlovi kukurikati i tako imate u ovih 14 tačaka još mnogo toga što bi mogao ministar bliže da propiše.

Whoops, looks like something went wrong.