Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Krasić

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

Naš amandman na član 2. Predloga zakona je pravno-logička posledica prvog amandmana, kojim smo tražili da i dalje ostane obaveza plaćanja akcize za luksuzne proizvode.
Uvažavajući sve probleme na tržištu i evidentiranje, praćenje tog prometa, naplate itd, smatramo da ne postoji proizvod na kome se bolje oslikava materijalno stanje i ekonomska snaga pojedinca. Onaj ko kupuje bunde, on ima. Pošto ima, treba više da da. Još uvek smo, praktično, na terenu oporezivanja krajnje potrošnje i to ima tu logiku, kada pređemo na oporezivanje na osnovu dodate vrednosti, onda su neka druga pravila, ali kad su u pitanju luksuzni proizvodi, verovatno ne toliko suprotna pravila od ovih postojećih.
Član 8. u stavovima od 2. pa do kraja reguliše utvrđivanje osnovice za plaćanje akcize kad su u pitanju luksuzni proizvodi. Mi praktično predlažemo da to i dalje ostane, jer treba da se plaća akciza za ove proizvode, jer ne samo vrednošću, nego i činjenicom da mali broj građana kupuje te proizvode, oni na taj način manifestuju svoju ekonomsku snagu i imaju obavezu da učestvuju u finansiranju države i svih službi i funkcija koje država ispunjava.
Ako se ne usvoji ovaj amandman, onda je jasna poruka koju šalje Narodna skupština građanima. Poruka je - možemo da uvedemo akcizu i ako dobijete rešenje da platite porez, možemo da uvedemo akcizu i za sve drugo, ali za luksuzne proizvode ne, jer treba da se sačuva neki lobi, interesi nekog lobija, a taj lobi očigledno ne vodi računa ni o budžetu ove države, ni o privredi i građanima ove zemlje.
Ne mogu da verujem. Da li ima neka zemlja u kojoj se na takav način oslobađa bilo kakve obaveze prema državi promet luksuznih proizvoda? Većina država u prometu luksuznih proizvoda, cigareta i nafte, gotovo zadovoljava 90% potreba svoje budžetske potrošnje.
Ako je ovo jedna od mera kojom se želi postići rezultat, da se zaštiti naša vinogradarska proizvodnja i proizvodnja vina, onda moram da kažem da je ovo pogrešna mera. Činjenica je da smo mi od nekadašnjih 25.000 hektara plantaža spali na, pretpostavljam, 5.000 hektara, da nije zaustavljen trend krčenja tih naših vinograda, da je to jedna nestabilna proizvodnja, pogotovo ako nema trajnih ulaganja, a sve naše vinarije su opterećene nedostatkom obrtnih sredstava i drugim problemima sa kojima su suočeni i drugi učesnici u privrednom životu u Srbiji.
Ako neko misli da oslobađanjem plaćanja akciza za prirodno vino može da se pomogne, grdno se vara. To je mera kojom se ne pomaže. Ali Vlada ima druge mere, a to su mere carinske politike kojima može da štiti naše tržište i naše proizvođače.
Međutim, naša vlada ne koristi te mere nego koristi ovu da bi pokazala da ispunjava ranije preuzetu obavezu koja se tiče pre svega proizvođača vina iz Makedonije. Opet smo suočeni sa problemom što naša Vlada ne zna šta je prioritet i šta je interes ovog naroda i ove države. Verovatno da nećemo uspeti sa ovim amandmanom, ali je potrebno da se kaže da svi oni koji glasaju znaju za šta glasaju.
Ne glasaju za Fruškogorski biser. To je istina i to je naša realnost. Tržište je otvoreno kao jedna konzerva i svako može da upada i kako koji lobi izboksuje koju povoljniju situaciju sa ljudima pri vlasti dobija satisfakciju i potvrdu baš u predlozima zakona. Neko dogovarao, a vi glasate. Ko će biti kriv za sunovrat naše industrije vina? Verovatno Narodna skupština.
Ako se ne usvoje amandmani Srpske radikalne stranke, koji se odnose na luksuzne proizvode, onda treba da se kaže šta će to u praksi da  znači kada usvojite ovaj predlog zakona. To će da znači da po nekoj logici maloprodajna cena luksuznih proizvoda trebalo bi da padne za 20 do 30%. Moguće je da se to desi, a verovatno ono što sledi to je da svi oni koji se bave proizvodnjom i prometom ove robe neće imati više niti straha, niti potrebe da iznose po jedan ili dva proizvoda, da bude u rafu, nego da slobodno iznesu količine za koje smatraju da su dovoljne, jer praktično neće biti u mogućnosti da naprave bilo šta što nije u  skladu sa zakonom.
Ovo je praktično legalizacija onoga što su do sada radili na crno. Ukoliko ostane ista i cena, onda znači da se država odrekla svog prihoda i omogućila malom broju proizvođača ovih proizvoda, a velikom broju prometnika i uvoznika ovih proizvoda, da debelo zarade. To su dve alternative. Kao što vidite, i u jednoj i u drugoj alternativi nema poreskog obveznika, građanina Srbije, prosečnog građanina Srbije. Nema ničega što može biti interes niti budžeta, niti privrede, a čiji je interes valjda znate.
Kada bi svrha i cilj ugradnje člana 40a i 40b bilo povećanje cene naših fabrika koje su u postupku privatizacije, a u tom postupku učestvuju stranci, onda bi nešto moglo da se prihvati od toga.
Međutim, svrha i cilj nije to. Ova garancija koja se pruža izmenom ovog zakona je kratkotrajna, biće poprilično skupa, nekoliko pojedinaca će uzeti poprilično sredstava, biće odgovorna Narodna skupština, jer je pokušala da arbitrira u sukobu nekoliko multinacionalnih kompanija koje se bave proizvodnjom i distribucijom cigareta.
U svim varijantama napravićete grešku zato što taj rivalitet kompanija skupo košta Evropsku uniju, godišnje oko četiri milijarde dolara. Trenutno se vodi postupak u Njujorku protiv najvećih svetskih proizvođača cigareta koji sedište imaju u Njujorku, a nezakonite poslove rade preko svojih dilera na pet različitih destinacija. Jedna od tih je naš prostor. Otkup naših fabrika uz garancije o kojima sam vam juče pričao samo će da pomami još veće interesovanje, jer ovu oblast ova vlada niti može niti želi principijelno da reši.
Svi standardi će biti poremećeni.
Prošli put sam vas upozorio, sada ću samo da vam ponovim, kada bude počeo da se primenjuje ovaj zakon, odnosno ove izmene i dopune u narednih nekoliko meseci, ili pola godine, biće puno novinskih članaka o tome ko je koliko uzeo, a onda nemojte da se čudite kakve će posledice da budu, jer oni sa zapada mnogo više cene svoje pare nego bilo koga od nas.
SRS pokušaće sa 16 amandmana da malo uredi ovaj predlog zakona, pošto je sasvim očigledno da ovakav predlog nije dobar, da ne obezbeđuje onaj nivo sigurnosti, pre svega, mislim na sigurnost koja obezbeđuje nezavisnost Nrodne banke Srbije i onaj nivo sigurnosti koji obezbeđuje sprovođenje ekonomske politike, a koja neće biti ugrožena monetarnom, deviznom i politikom vođenja finansijske discipline itd.
Jedno od pravila o ekonomskom životu i stabilnosti glasi - stabilan novac daje stabilnu privredu i stabilna privreda garantuje stabilan novac. Nažalost, niti imamo stabilnu privredu, niti imamo stabilan novac. Ovo malo naše privrede što radi je na izdisaju, a ova sredstva koja su došla iz inostranstva po raznim osnovama morala su da se preštampaju, da se izda nova količina dinara, da Narodna banka Jugoslavije, odnosno sada Srbije, jednom restriktivnom monetarnom politikom održi stabilnost dinara. Ali slaba vajda od stabilnosti dinara kada u ovoj zemlji društveni proizvod niti može da se ostvari, niti može da se poveća.
Neminovna posledica toga jeste pad životnog standarda koji svakodnevno osećamo.
Ovim predlogom zakona, kao ni prethodnim zakonima koji regulišu status Centralne banke, ne ide se do onih detalja koji ugrožavaju vođenje monetarne politike i samostalnost koja je neophodna. Ne daju se naznake kakva treba da bude ta monetarna politika i to nije tema zakona. Verovatno postoji neko opravdanje što se monetarna vlast odlučila da stabilnost dinara veže samo za devizne rezerve, a ne za finansiranje fiktivnih robnih fondova.
Možda je to i rešenje da ne eksplodira ovaj ekonomski balon u našoj zemlji, međutim, svedoci smo da se danak plaća i svakodnevno ta cena će biti veća i veća, ova ujudurma oko zakona i oko guvernera u stvari predstavlja samo pokriće za nešto što se sprovodi dve godine i u ovom trenutku pravi predah i zauzimaju pozicije za naredne dve godine.
Ako je bilo nekog opravdanja za razaranje onih banaka pre godinu dana, banaka prepunih dubioza, danas smo svedoci da su sve domaće banke svojinski definisane sa poznatim kapitalom, sa manje ili više rizičnim plasmanima na udaru monetarne vlasti, a na udaru su zbog toga jer u zemlju konstantno ulazi kapital organizovanog kriminala iz Evrope, koji će u nastavku ovog procesa privatizacije za naredne dve godine da omogući da naša privatizovana preduzeća budu tuđa preduzeća.
Ovo je startna pozicija. Oni koji se interesuju, verovatno su imali prilike da saznaju da i ove naše privatizovane i u pogledu kapitala definisane banke su mrtvo slovo na papiru i ukoliko nema priliva nekih sredstava iz inostranstva možemo samo da konstatujemo da mi nemamo domaći bankarski sistem.
Sa stranim bankarskim sistemom mi smo doživeli prosperitet i sreću; osim pet-šest plasmana, koji su maltene dovedeni pod znak pitanja, strane banke ne finansiraju, ne kreditiraju našu privredu, već imaju zadatak praktično da pomognu da se ona uništi.
Mi trenutno plaćamo ceh slepog, poslušničkog sprovođenja, nekritičkog sleđenja politike MMF-a, a ovaj prostor pravi dužničkim prostorom, gde će kapital biti u stranim rukama, a u određenom trenutku neko će da nas obavesti da nemamo ni vlast, ni državu.
O tome treba da se vodi računa i kada se bude odlučivalo o ovom predlogu zakona, a ovo pričam da biste što bolje shvatili ovu fiktivnu svađu između guvernera i ministra finansija.
Pozadina ovog sukoba nisu ni dečiji dodaci, ni štampanje novca, nego stvaranje predispozicija za nastavak dvogodišnjeg procesa privatizacije u kome ćemo ostati bez naše privrede.
Kakav je naš postojeći guverner? Mi smo prošle godine tražili njegovo razrešenje. Po ovom predlogu zakona poslanici nemaju mogunosti da traže razrešenje guvernera. To je taj novi kvalitet, ekspertski rad, sinoć smo čuli da ovo sve pišu stranci. Vidite, svađaju se oko prevoda sa engleskog jezika. Guverner ne poštuje ni jednu odluku, njemu je odgovaralo, kao i onom Kariću, da se ugasi Astra banka, iako je tri-četiri puta Savezni sud poništio rešenja guvernera i nikada nije sproveo svoje rešenje.
Mi smo pokušali malo da ga uozbiljimo, pa smo rekli da po tom osnovu, kao zarobljeni depozit SRS, ostalo je 300.000 dinara i sudeći po sudskim presudama, odlukama, lično je odgovoran samo guverner Narodne banke. Tek ćemo mi za nekoliko godina, a verovatno prilikom prve promene vlasti da saznamo sve bankarske tokove, da saznamo koliko je dinara promenjeno za evre, koliko je maraka došlo iz inostranstva promenjene u evre i kako je opran mafijaški novac u ovoj zemlji.
Nemamo razloga da branimo guvernera, sve je tačno što pričate o njemu, još niste raspravili onaj njegov upad sa dugim cevima, samoproglašavanje za guvernera, vođenje jedne lične politike, a koja predstavlja preslikanu politiku MMF-a.
Ovo sve pričam iz jednog prostog razloga, da za nekoliko meseci ne dođemo u situaciju da se jurimo po ulicama i da gladni građani obijaju tuđe stanove, kako bi obezbedili ono najosnovnije za egzistenciju.
Pre tri meseca sam vam najavio opasnost tog događaja kao što se desio u Argentini, smejali ste se, niste shvatili ozbiljno to upozorenje. Krajnje je vreme da se dignete iznad te crte ispod koje ste prošli. Nije jednostavno voditi državu. Narodna banka Srbije sa Mlađanom Dinkićem, Vlada Republike Srbije u ovom sastavu, ne mogu da obezbede prosperitet. Zapamtite, ne mogu da obezbede prosperitet, jer tu nema izvorne ideologije koja odgovara ovom narodu i to je glavni razlog.
Zapamtite drugi fenomen koji se javlja od 1990. godine, to je druga polovina treće godine vlasti. Sve naše vlasti od 1990. godine imale su problem u drugoj polovini treće godine, to je nerešiv problem. Verujte, nerešiv je problem, vreme je da se uradi makar nešto, pa makar i minimalno da građani osete neki boljitak i pomeranje nabolje.
Ljudi gube posao, socijalna zaštita, znate i sami, na izdisaju je. Tu disproprciju ne može da reši ni ukidanje prenosa sednica Narodne skupštine, niti bilo koji duel od ovih časnika koji zastupaju strane interese ovde, vodite računa.
Mi smo hteli ovim amandmanom da vrlo precizno kažemo šta je predmet i sadržaj ovog zakona. Ako se ovaj amandman usvoji, verujte da 99% odredbi ovog zakona ne bi smele da budu sporne, ako se sledi ovaj stav o mestu i ulozi Narodne banke Srbije. Pročitaću kako glasi taj amandman. Naravno, on je u potpunosti u skladu sa Ustavom Republike Srbije i do sada poznatim standardima koji se primenjuju kada su u pitanju centralne banke.
Znači, amandman na član 1. glasi: "Ovim zakonom uređuje se status, organizacija, upravljanje i poslovanje Narodne banke Srbije, kao samostalne i jedine emisione ustanove monetarnog sistema Republike Srbije, koja je odgovorna za monetarnu politiku, za stabilnost domaće valute, finansijsku disciplinu i obavljanje drugih poslova određenih zakonom".
Ne radi se o stilskoj razlici u odnosu na član 1. iz Predloga zakona, već o suštinskoj razlici. Ovde se garantuje nezavisnost, ovde se tačno utvrđuje koji su poslovi Narodne banke Srbije, za šta je ona odgovorna i ovde se precizno propisuje da se ovim zakonom, odredbama koje slede, reguliše organizacija, način upravljanja, status, a to znači položaj, ovlašćenja i svi mogući odnosi u koje upada Narodna banka Srbije, po Ustavu i po zakonu, kao paralelni organ izvršne vlasti zadužen za monetarnu politiku i za obezbeđenje stabilnosti domaće valute.
Na ovaj način i ovim amandmanom, naročito sa još tri sledeća amandmana, mi definišemo duh ovog zakona. Ukoliko Narodna skupština prihvati ovo, a ovo je u svakom pogledu standard koji važi za centralne banke, onda bi predlagač mogao da donese ovde još jedno 30-40 svojih amandmana i da usaglasi sve ove odredbe sa ovom početnom odredbom.
Mislimo da se na ovaj način izbegavaju i zatvaraju sva otvorena i sporna pitanja iz one emisije koja je sinoć dva sata trajala. Ovim članom se reguliše i nezavisnost, odgovornost i sve ono što je neophodno.
Mi smo ovim amandmanom hteli da potenciramo razliku u odnosu na član 1. stav 2. Predloga zakona. Tu je predlagač naveo i kaže: "Za obaveze Narodne banke Srbije jemči Republika Srbija". Deluje vrlo slično sa onim što mi predlažemo, a to glasi: "Za obaveze iz poslovanja Narodne banke Srbije jemči Republika Srbija".
Hoću da kažem da Republika Srbija ne može da bude jemac za sve što radi Narodna banka Srbije. Ona može biti jemac za ono što se tiče zaduživanja Narodne banke Srbije u inostranstvu i kod domaćih banaka. Može da jemči za sve ono što se tiče obaveza i odgovornosti po osnovu vođenja emisione politike, ali ne može da jemči Republika Srbija za nešto što bi uslovno mogli da kažemo da je interno, a tiče se zaposlenih i klasičnog ugovornog odnosa između Narodne banke Srbije, kao pravnog lica, sa bilo kojim pravnim licem na našem tržištu.
Znači, reč i pojam "jemči" koristi se u tačno određenim situacijama, za tačno određene stvari gde se država javlja kao garant. To smo mi izvukli i stavili u član 2, da bi to potencirali, i naravno naš član 2. stav 2. praktično, ne samo da preformuliše ceo član 2. Predloga zakona, nego stvari postavlja na pravo mesto. U članu 2. poslednji stav Predloga zakona kaže - "neće primati niti tražiti uputstva". To je otprilike kao da smo u zakonu rekli - "časna reč, Narodna banka neće nikoga da sluša".
Ali, to je "časna reč, neće". Nema ni jedne druge reči, niti termina koja ukazuje na zabranu. Nema. Da bi ukazali na postojanje te zabrane i zakonom i Ustavom garantovane samostalnosti i nezavisnosti Narodne banke Jugoslavije, koja, opet se koristi Kardeljev termin "funkcija", posluje u ime države kao emisiona ustanova i ostvaruje druge nadležnosti. Mi kažemo: "Za svoj rad i poslovanje, Narodna banka Srbije odgovara samo Narodnoj skupštini Republike Srbije". Sa jednom pozitivnom definicijom, otklanjamo sve zablude i sprečavamo TV emisije, u kojima se čak vređa dostojanstvo naroda.
Vlada kao predlagač zakona, i u ovom zakonu po maniru koji važi već nekoliko meseci, obično na početku zakona ubaci neki član da kaže šta je cilj zakona, institucije ili neke oblasti. To nije materija koja se ubacuje u zakon jer ne može da bude norma, bez obzira kakva norma da je u pitanju.
Mi smo pokušali ovim amandmanom da pomognemo Vladi Republike Srbije da shvati zbog čega postoji Narodna banka, za razliku od njih, kada tvrde da je cilj Narodne banke, a cilj je poslednja uporišna tačka, mi ne robujemo tim emotivnim pojmovima, već koristimo nešto što u pravu znači, što može da obavezuje. Mi smatramo da tzv. cilj, kako oni to kažu, jeste svakako uspostavljanje unutrašnje i spoljnje stabilnosti privrede. Ako to ne bi bio zadatak Narodne banke Srbije, onda nam ne treba privreda. Oni beže od toga. Oni kažu samo stabilnost cena. Doći ćemo i do toga.
Kažemo da je zadatak da čuvaju stabilnost i zdravlje nacionalne valute. Jeste zdravlje malo arhaičan izraz, iz vremena Lazara Pačua, ali oni se i toga odriču. Dalje, stabilnost cena roba i usluga, tu se donekle slažemo. Mi smatramo da je Narodna banka Srbije, bez obzira da li se radi o politici koja se primenjuje prema bankama, operacijama na otvorenom tržištu ili zaduživanjem i na drugi način, dužna i da vodi računa o usaglašavanju vrednosti kapitala, odnosno o kamatnoj politici. Ne mora ona direktno da se meša, da propisuje, da limitira kamatne stope, ali ima ona svoje instrumente, može odlukama i naredbama da utiče na banke kako će da formiraju kamatnu stopu i na taj način da obezbedi stabilnost cena.
Pošto je pri kraju ovo vreme, samo bih rekao nešto što je svim laicima jasno, Narodna banka Srbije bi morala da očuva vrednost našeg rada. To znači da ne radimo za jednu marku, to znači da ona naša količina rada, kada dobije svoj novčani izraz, bude adekvatna uloženom radu i jedini garant je onaj koji garantuje stabilnost domaće valute. To mora da bude Narodna banka Srbije, nezavisno od televizijske emisije.
"Za stabilizaciju cena treba primenjivati mere koje će uticati na takav stepen domaće tražnje koja je prilagođena rastu društvenog proizvoda. Rast društvenog proizvoda oko 6% dozvoljava porast domaće tražnje iznad 5%.
Međutim, treba izbegavati primenu direktnih mera regulisanja cena poput zamrzavanja, koje su po svojoj koncepciji uvek kratkoročne, izazivaju krupne poremećaje, siva tržišta i disparitete. Za ostvarivanje ovih mera treba koristiti monetarnu, ali i fiskalnu politiku. U tom smislu nužno je preispitivanje privrede i deficita javnog sektora koji bi trebalo pokrivati javnim zajmovima. Ovakva politika bi mogla doprineti itd".
To su delovi programa SRS, koje je vrlo vešto, odmah kada je sišao na beogradski aerodrom, Mlađan Dinkić još 1997. godine preformulisao kao neka svoja zapažanja i počeo da se radikalno bavi ekonomskom politikom. Znači, gospodin Dinkić nije izmislio rupu na saksiji, ona odavno postoji. Naravno, nismo mi hteli da ga sporimo. Nama je drago da što više ljudi prihvati naš ekonomski program.
Ovde pričamo o amandmanu poslanika koji se odnosi na jedan od ciljeva Narodne banke Srbije, a to je obezbeđenje stabilnosti cena roba i usluga. To je neki novi manir pod uticajem Međunarodnog monetarnog fonda, javio se od prošle godine, da sve krajnje domete monetarne politike vezuju za stabilnost cena, jer preko stabilnosti cena kažu da se garantuje ispravna monetarna politika i stabilnost domaće valute.
Međutim, šta to vredi, kod nas su devalvirali i marka, evro i dolar i sve što dođe ovde mora da se devalvira. Mora da se devalvira iz jednog prostog razloga što je naše tržište otvoreno kao konzerva, ulazi roba iz inostranstva po damping cenama, bez carinske kontrole, bez plaćanja nekih obaveza i tako niske cene stranih proizvoda konkurišu našoj privredi koja je opterećena visokim porezima, doprinosima i drugim davanjima, opterećena obaveznom privatizacijom i ona mora da stagnira, a Vlada ne želi da jedan od njihovih navodnih ciljeva bude uspostaljanje unutrašnje i spoljne stabilnosti privrede.
Nema stabilnosti cena ako nema stabilne privrede. Stabilan novac - stabilna privreda. Stabilna privreda - stabilan novac. Ova virtuelnost kod nas, da navodno imamo stabilan kurs, a nemamo privredu, to je Argentina.
Manje-više nema nekog većeg neslaganja kada je u pitanju član 4, jer i mi predlažemo osam tačaka, kao što stoji u predlogu Vlade, a naravno većina tih tačaka su čisto tehničke stvari, osim prve tačke koja je utvrđivanje i sprovođenje monetarne politike, u čemu je apsolutno nezavisna i samostalna Narodna banka Srbije.
Skrenuo bih pažnju na alineju 2. ovog člana, odnosno ovog našeg amandmana, a to je da Narodna banka vodi i utvrđuje politiku kursa dinara, ali režim kursa samo predlaže Vladi.
To je naš predlog, a to što vi nećete, to je druga stvar. To je ono što smo juče ovde ukazivali da Vlada i Narodna banka Srbije kao paralelni organi na istoj visini i istoj udaljenosti od Narodne skupštine, paralelni organi izvršne vlasti, moraju ovim zakonom da se dovedu u ovu situaciju kada je moguć konflikt, ali je neophodna saradnja zbog odgovornosti Vlade za ekonomsku politiku i Narodne banke za stabilnost cena.
To je taj balans gde se izbegava uplitanje, ali i apsolutno, samostalno vođenje politike od strane Narodne banke Srbije. To je ključni amandman koji treba da se prihvati i da reši problem da nam se ministar javlja kada postoji direktni prenos, ne.
Tu treba da se izbalansira ta moć, da se ne bi desilo ono što s pravom ljudi ukazuju ovde, da je moguće da guverner, monetarni odbor i cela Narodna banka bude autonomni organ vlasti, nezavistan od bilo koga, a doduše ovde nema odredbi o nekom efikasnom razrešenju guvernera. Savet, kao nadzorni organ, postavljen je kao društvo staraca koji samo usvaja izveštaje i gotovo da nema nikakvu nadzornu funkciju. Ako je tako, zašto moraju da budu stručnjaci, to mogu da budu bilo koji ljudi.
Tako su postavili savet, kao neku navodnu političku kapu, navodno stručnjaci, a pitaju se za nebitne stvari, usvajaju završni račun, usvajaju izveštaj o finansijskom poslovanju, određuju naknade koju banke treba da plaćaju za platni promet i kraj priče. Eventualno mogu, ako postignu većinu, da predlože smenu, odnosno razrešenje guvernera, a paralelno postoji strateški savet na nivou Narodne banke, pa ne sa Vladom, nego sa ministrom opet preuzimanja. O tome treba voditi računa, treba da se ovo naglasi da se čuje, jer ovo je ipak Narodna skupština, nije štala.
Ako Vlada Republike Srbije, kao jedini organ  odgovoran za sprovođenje ekonomske politike u Republici, nema nikakvog uticaja i ne pita se kakav će biti režim kursa dinara, onda nema ekonomske politike.
Kako može neko da odgovara za nešto što se dešava pod uticajem dejstva nekog drugog, trećeg ili pet. Koje su to poluge ekonomske vlasti u rukama Vlade Republike Srbije? Nema ih. Šta može da se desi? Vlada Republike Srbije ne kontroliše rast monetarne mase. Vlada Republike Srbije ne ostvaruje uvid u količinu novca u opticaju. Vlada Republike Srbije može da ima uticaja i u jednom periodu je imala i presudnog uticaja, ali verovatno najveći uticaj imaju banke, privreda i Narodna banka na formiranje sekundarnog novca, na funkcionisanje finansijskog tržišta i na druge stvari koje bitno utiču na cenu, stabilnost i ekonomsku politiku.
Ova politika štampanja novca na bazi deviznog pokrića je neophodna, nužna, ali nema ekonomskog rasta, samo ima ekonomske stagnacije. Pogledajte zatvorene fabrike, pogledajte ovu privatizaciju. Šta mi predlažemo? Gotovo svi koji su tražili amandmansku intervenciju na član 4, predlažu da Vlada Republike Srbije odlučuje o režimu kursa dinara, ali na predlog Narodne banke Srbije. Znači, moraju da se dogovaraju, da dođu do zajedničkog predloga, da dođu do zajedničke odluke.
Posle, neka Narodna banka vodi politiku kursa dinara. Kakav će on biti? Da li će biti fluktuirajući, da li će biti povezivanje, nije bitno, da li će da finansira fiktivne robne fondove, ni to nije bitno u krajnjem slučaju. Snosi odgovornost. Ovako nema odgovornosti.
Ovakvu ekonomsku politiku vodi MMF preko Narodne banke, odnosno njenog guvernera, preko G17 i onih ljudi koje su ubacili u Vladu, Kori Udovički, Pitića itd. Nema ekonomske politike. Maltene, dođe vam da vam bude žao da prozovete Zorana Živkovića, a čovek niti ima poluga da vodi ekonomsku politiku, ali šta da radimo, takvo mu je društvo.
SRS neće da podrži ovaj amandman, iz prostog razloga što nazivi teritorijalno-organizacionih jedinica, bilo da su u pitanju autonomije ili jedinice lokalne samouprave i njihovi nazivi koji označavaju, neka bude i toponime, nisu materija koja ulazi u zakon. Ovaj zakon ne zabranjuje ovo što se predlaže amandmanom, ali ne da bude u zakonu, već u statutu, kao akt kojim se uređuje unutrašnja organizacija Narodne banke Srbije.       
Članom 6. samo se kaže da postoji mogućnost da Narodna banka Srbije obrazuje filijale, kao organizacioni oblik Narodne banke Srbije na određenoj teritoriji i prepušta to da se bliže uredi statutom. Moram da vas podsetim da je prethodnim članom regulisano da se taj statut potvrđuje u Narodnoj skupštini Republike Srbije.
Zašto bi bilo pogrešno ako bi se usvojio ovaj amandman? Praktično, onda bi ova skupština, na neki način, prejudicirala rad Ustavne komisije, jer ako oni idu na regionalizaciju, to bi bilo šest do osam regiona, onda bismo morali da menjamo ovaj zakon i da ubacujemo glavne filijale regiona.
Drugo, mi imamo tu prokletu sreću sa Zakonom o Narodnoj banci Jugoslavije, gde je postojalo jedno slično rešenje - Narodna banka Jugoslavije ima dve glavne filijale, u Beogradu i Podgorici. Znate šta se desilo.
Mi nećemo da podržimo ovaj amandman, jer na sve moguće načine pokušavamo da sprečimo da se tako i nešto slično desi. Verujem da amandman nije sa tom namerom dat, ali ovo nije materija koja treba da se uredi zakonom.
Ovaj amandman je logična posledica naših amandmana na prvih nekoliko članova ovog predloga zakona; "izvršavanje svojih funkcija" treba da se zameni rečima "svoje poslovanje". Ako je nesporno da Narodna banka Srbije treba da radi na nekim principima tržišne ekonomije, a to stoji u Predlogu zakona, i sve ono što radi je poslovanje, onda treba da se izbegne korišćenje ovog zurovskog termina "funkcije" - "u ostvarivanju svojih funkcija".  
To danas ništa ne znači u uslovima tržišne ekonomije i ovakve organizacije države, kada se, po onome što rade državni organi, govori kao da su poslovi iz nadležnosti, za šta država, organ ima prava i dužnosti, pojedinci prava i obaveze. Znači, nije samo u pitanju terminološko usklađivanje.
Osim toga, da se ljudi ne bi zbunili i da pomisle da predlažem nešto što nije u skladu sa Ustavom i sa postojećim pravnim sistemom, reč "poslovanje" više odgovara Narodnoj banci Srbije, iz jednog prostog razloga što ona ima svoj bilans stanja, ima bilans uspeha, ima svoje posebno knjigovodstvo. Ona trguje jednom specifičnom robom koja se zove novac. To što liči na funkcije je izvršavanje poslova iz nadležnosti Narodne banke Srbije, a to je da može da donosi opšte akte kojima propisuje pravila poslovanja za banke i za neke druge organe.
Obzirom da je većina tih poslova koje obavlja Narodna banka Srbije u domenu ovoga što pripada poslovanju, ova terminološka ispravka jeste suštinska, jer ide u prilog tome da damo pravi značaj i pravo mesto Narodnoj banci Srbije.
Ovaj amandman bi morao da se prihvati, zato što to predstavlja interes i Vlade i Narodne banke Srbije. A da vam kažem, skida se malo i bruka sa predlagača. Ne znam ko bi mogao da objasni šta znači ovo "radi izvršavanja svog osnovnog cilja". Ako je cilj poslednja uporišna tačka, on se ne izvršava, nego se dostiže, postiže, ostvaruje.
Opet neki prevod. Ali, suštinsko je pitanje. Narodna banka Srbije mora da sarađuje sa međunarodnim organizacijama i institucijama, i ta saradnja mora na neki način da bude uokvirena. Mora da se obavlja u granicama, limitima propisanim zakonima, Ustavom i naravno odgovarajućim ciljevima koji su zacrtani, ekonomskom politikom Vlade Republike Srbije.
Ukoliko to ne bi predstavljalo jedan jedinstveni put i ono što rukovodi Narodnu banku Srbije, i u saradnji sa inostranstvom, onda bismo imali ovu situaciju koju danas imamo. Vlada Republike Srbije ne pita se za ostvarivanje ekonomske politike. Gleda samo kakvo je stanje likvidnosti budžeta, da li može uredno da servisira obaveze, da li je dovoljno štampano dinara, po osnovu toga što je došla neka pomoć iz inostranstva, da li su povećane rezerve, pa vraćena ta devizna sredstva Narodnoj banci, i na drugi način obezbeđeno da dinar bude koliko-toliko stabilan.
Šta imamo? Koja je to ekonomska politika? To je ekonomska politika MMF-a. Nama ne treba Narodna banka Srbije koja će da vodi politiku Međunarodnog monetarnog fonda. Nama ne treba Narodna banka koja će da vodi politiku drugih međunarodnih organizacija. Nama treba Narodna banka Srbije koja će da sarađuje sa inostranstvom radi ostvarivanja ciljeva i interesa naroda koji živi na ovom prostoru.
Verovatno, taj kurs dinara i ne mora da bude zakucan ovako. Mora da bude u nekoj funkciji da naša privreda živi, radi, funkcioniše, da privreda ima reproduktivnu sposobnost, da se ne prodaju firme za džak para, pa se na kraju ispostavi da su veće zalihe u magacinima firme koja je prodata, nego para koliko je došlo po osnovu privatizacije. Zbog toga kažemo, neki limiti, neke granice postoje u toj saradnji, a ne slepo da se sluša.
Juče sam rekao, i na onaj zakon o Narodnoj banci Jugoslavije 1993. godine, koji je jedva shvatio Labus kada je glasao za taj zakon, MMF je dao saglasnost i rekao je "fantastično". Na verziju, sinoć smo čuli, koju je napravio Đelić, "fantastično". Na verziju, koju je ponudio Dinkić, "fantastično". A šta je tu sve "fantastično"? Fantastično je to što idemo prema pepelu, da se sve pogasi, pa će onda valjda nešto da nikne.
Poslanička grupa SRS nije imala nameru da interveniše na gotovo svim članovima ovog zakona koji se tiču Narodne banke Srbije.
Mi smo u načelnoj raspravi pokušali da otklonimo dilemu oko nekog rešenja koje je bilo pre nekoliko godina, kada je Narodna banka Jugoslavije, pored guvernera, imala zamenika i savet. Savet je praktično odlukom Saveznog ustavnog suda ukinut jer je tada neko zbog političkih interesa procenio da u onoj odredbi, onom jedinom članu Ustava SRJ gde se kaže da Narodnom bankom Jugoslavije rukovodi guverner i da je on odgovoran za sprovođenje politike Narodne banke Jugoslavije, nema mesta za neki kolegijalni organ koji bi ga kontrolisao.
Verovatno je tada napravljena greška, ali verovatno je i to rešenje Saveznog ustavnog suda bilo uzrokovano odnosnom između SRJ i vlasti u Republici Crnoj Gori. Načelno, guverner treba da bude čovek koji predstavlja, zastupa i koji je najviše odgovoran za rad Narodne banke Srbije.
On mora da ima neki kontrolni organ u samom sastavu Narodne banke Srbije. Ono što je važno, onaj ko bira, taj i razrešava. Defekt ovog predloga zakona je upravo u tome što 20 poslanika u Narodnoj skupštini mogu da pokrenu inicijativu i da podnesu predlog da se izglasa nepoverenje Vladi Republike Srbije, a ne mogu da pokrenu postupak da se razreši guverner Narodne banke Srbije.
Monetarni odbor je kolegijum, odnosno, ako to preslikamo danas, ja i moji viceguverneri, ja i moji kućni prijatelji, verovatno je sa njima čekao Novu godinu. Da li postoji privatizovan organ? Ne postoji. Da li je to opasnost? Strahovita opasnost. Ćerka ovoga, zaposlena žena ovoga, zet ovome, ovaj se zabavlja sa ovim... To smo slušali ove dve godine. To je ta mera koja treba da se nađe, koliko ko treba da bude daleko i blizu od Narodne skupštine, kao jedinog organa koji ima to pravo da postavlja i smenjuje.
Mi nismo hteli mnogo da vam smetamo, jer dovoljni ste vi sami sebi da i ovo izmasakrirate. Ali vodite računa. Narodna banka Srbije mora da postoji i da posluje i kada se ovaj zakon donese.