Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Miroslav Petković

Govori

Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, meni je žao što ministar nije trenutno tu. Očigledno da je gospodin Dimitrijević pogodio pravu temu, pa ministar ima mnogo toga da mu objasni ispred ove sale.
Ono što nisam uspeo da saznam iz uvodnog izlaganja ministra u načelnoj raspravi, koja je trajala 15 minuta i 45 sekundi povodom 15 zakona, potpuno je razumljivo da čak ni gospodin Dragin za minut i tri sekunde ne može da obrazloži svaki zakon pojedinačno, jeste podela nadležnosti koja je predviđena članom 12. Predloga zakona.
Pošto smo se spremali dobro za ovu raspravu, mi smo proučili hrvatski zakon o hrani iz aprila 2007. godine, koji je dosta sličan ovom predlogu zakona. Imamo i jednu prezentaciju Ministarstva zdravlja Bugarske.
Ovo govorim zato što je ministar rekao – da ovaj predlog zakona treba da uskladi naš sistem sa sistemom Evropske unije.
Interesuje me, zašto postoje određene razlike – Hrvatska je kandidata za EU, a Bugarska je član EU, zašto u Predlogu zakona nigde nema Ministarstva zdravlja? Naime, Srbija je na osnovu ovog predloga zakona jedina zemlja u Evropi gde Ministarstvo zdravlja nema nikakav nadzor nad bezbednošću hrane, nad njenom proizvodnjom, čak i nad uvozom hrane.
Samo prenosim pitanja ljudi, lekara i zaposlenih u ustanovama za zaštitu javnog zdravlja. Njima jednostavno nije jasno zašto neke poslove obavljaju fitosanitarne, veterinarske, poljoprivredne inspekcije, a nigde nema sanitarnih inspekcija.
Ne mogu da ne primetim da večeras u sali nema nijednog poslanika G17 plus, s obzirom da su oni u prethodnom sazivu, kada je Ivana Dulić-Marković bila iz G17 plus, pa je i Saša Vitošević bio ministar poljoprivrede, vrlo zainteresovani za razvoj poljoprivrede, a danas ih nigde nema.
Verovatno da je gospodin Milosavljević uključen u ovaj posao, on bi danas bio tu, pa bi bio neko i od njihovih predstavnika. Tako, saradnici ministra, prenesite mu da obezbedi podršku G17 plus za ovaj zakon, izgleda da su mnogo ljubomorni što nema Ministarstva zdravlja u svemu ovome. Hvala puno.
Poštovano predsedništvo, uvaženi gospodine ministre, vrlo ću kratko, samo da razjasnimo. Kolega Ostojić i poslanička grupa DSS su imali istu nameru, da Vlada bude u obavezi da najmanje dva puta godišnje podnosi izveštaj Narodnoj skupštini. Ali, ako pogledate pažljivo amandmane, kolega Ostojić je predložio da to stoji u stavu 1, a poslanik, naš uvaženi kolega, Miloš Radulović je tražio da u oba stava člana 14. umesto „jedanput“ stoji reč „dvaput“. Mislim da je ta razlika bitna i da ne bi došlo do zabune prilikom neke tehničke redakcije teksta, amandman kolege Radulovića obuhvata i želju kolege Ostojića, ali na kompletan način reguliše materiju. Hvala.
Poštovano predsedništvo, uvaženi gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, zaista želim najpre da izrazim veliko zadovoljstvo što je 10 amandmana DSS-a prihvaćeno od strane Vlade i nadležnih odbora, ali mislim da je dragoceno i prisustvo gospodina Mrkonjića danas ovde, jer je pet amandmana DSS-a prihvatio i nadležni Odbor za saobraćaj.
Znači, i poslanici vladajuće većine su glasali za naše amandmane, a vi možete danas da ih prihvatite kako bi oni postali sastavni deo teksta, jer zaista se bojim da, u moru amandmana prilikom glasanja i odlučivanja, kada to budemo radili za nekoliko dana, može da se desi da nešto što bi trebalo da prođe bude zaboravljeno. Činjenica je da smo imali zaista dobru nameru i odgovorno i stručno pristupili pisanju amandmana. Mislim da se naša želja da se popravi zakon ne dovodi u pitanje, kao i svih ostalih kolega koji su podnosili amandmane.
Prilikom podnošenja amandmana na ovaj član imali smo takođe dobru nameru, jer nam je zaista bila želja da vozila kojima upravljaju osobe sa posebnim potrebama budu jasno obeležena kako bi oni imali prednost prilikom parkiranja i prilikom učešća u saobraćaju, da svim učesnicima u saobraćaju na pravi način skrenu pažnju i omoguće licima sa posebnim potrebama da se lakše i jednostavnije kreću i bolje snađu u saobraćaju.
Koleginica Gordana Rajkov je podnela istovetni amandman kao i mi, da se mora obeležiti takvo vozilo, i naša namera je zaista bila dobra, a bojim se da obrazloženje Vlade ide u nekom drugom pravcu. Nismo mi hteli da diskriminišemo te osobe, već smo zaista želeli samo da im olakšamo učešće u saobraćaju. Mislim da je greška što i ovaj amandman nije prihvaćen.
U članu 25. stoji: ''Vozač vozila koje obilazi vozilo za javni prevoz putnika, odnosno autobus kojim se obavlja prevoz putnika za sopstvene potrebe, koje se nalazi na stajalištu, mora da upravlja vozilom tako da ne ugrožava lice koje u to vozilo ulazi ili izlazi''.
Naravno da je to njegova obaveza, ali da bismo to preciznije definisali i da bi to zaista bilo u svakom trenutku tako, mi smo svojim amandmanom pokušali da to popravimo, da to izgleda – vozač vozila koji ima nameru da obilazi to vozilo. Kada krene u preticanje, ako već nije obratio pažnju, onda je, bojimo se, u tom trenutku veoma kasno da reaguje.
Čak i u obrazloženju Vlade kojim se ne prihvata ovaj amandman stoji da ga Vlada ne prihvata jer je ''propisano da vozač koji namerava da pomeri vozilo udesno ili ulevo, menja saobraćajnu traku, pretiče, obilazi, zaustavlja ... to može da učini na bezbedan način''.
Mi ovim amandmanom upravo to hoćemo da uradimo - da njegova pažnja mora biti pojačana kada ima nameru da obilazi to vozilo. Ne kada obilazite autobus na stajalištu, krenuli ste, pa tada da vas neko obaveže da pazite malo više, jer pešak može izaći sa prednje strane autobusa i pasti pod točkove. U pitanju je tehnička redakcija, ali mnogo preciznije definiše ovaj član zakona.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, nažalost, Srpski parlament raspravlja o stanju u našem pravosuđu samo kada su na dnevnom redu odluke o razrešenju sudija ili tužilaca. Odavno nismo videli ovde predstavnike Ministarstva pravde da nam odgovore na bitna pitanja. Nekad su se pravdali time da nisu ovlašćeni predlagači, nekada su to bili neki drugi razlozi.
Podsećam vas samo koliko je vremena proteklo od usvajanja Zakona o Visokom savetu sudstva i koliko dugo ovaj parlament bira prvi saziv Visokog saveta sudstva. To može da bude veliki problem, a gospodin Ristić, kao predsednik Odbora za pravosuđe, kao ovlašćeni predlagač za ovu tačku dnevnog reda i kao član, po funkciji, Visokog saveta sudstva, nije danas prisutan da nam odgovori da li je u međuvremenu održan sastanak tog nekompletnog Visokog saveta sudstva na kome su donošene određene odluke, na kome je raspravljano o broju sudova i donošeni neki dokumenti na osnovu kojih će Visoki savet sudstva raditi.
Nije dobro ako je to učinjeno bez predstavnika advokata, bez predstavnika profesora pravnih fakulteta i, u tom trenutku, sigurno bez predstavnika opštinskih sudova, jer još uvek nisu bili izabrani.
Da je zakon hteo drugačije da reguliše, ne bi ni predvideo da predstavnici advokature, profesure i svih sudova, i opštinskih i okružnih sudova u Srbiji, budu predstavnici u Visokom savetu sudstva.
Bilo je veliko mučenje u ovoj skupštini birati predstavnike Advokatske komore, jer znate i sami da nije uspostavljena saglasnost oko toga da je Upravni odbor advokatskih komora doneo odluku i prvobitni predlog za članove Visokog saveta sudstva.
U ovom parlamentu su doneti zakoni, donet je set pravosudnih zakona, ali problem je kad će krenuti njihova primena. Mi smo mnogo puta do sada ukazivali na to kada će se sprovesti reizbor sudija u Srbiji, kada će profunkcionisati mreža sudova u Srbiji, šta je s apelacionim sudovima, kada će oni početi da rade, kada će se, na kraju, kompletirati sastav Ustavnog suda Srbije. Ako neko smatra da Ustavni sud Srbije nije bitan, onda to njemu služi na čast.
Podsećam vas da je državni sekretar Ministarstva pravde, gospodin Slobodan Homen, još 18. februara 2008. godine izjavio da 1. januara 2009. počinju rad apelacioni sudovi i Vrhovni kasacioni sud. Sada je kraj maja i šta je urađeno da ovaj sistem profunkcioniše 1. januara 2010. godine, za kada je pomerena primena ovih zakona?
Takođe vas podsećam da je ovaj parlament, da su poslanici vladajuće većine glasali za to da se u Srbiji ukine više od 100 sudova. Sada mi nije jasno kako pojedini, u kampanji za lokalne izbore koju vode, imaju obraza da izađu pred svoje birače i kažu da su im ukinuli sudove u tim gradovima i tim opštinama.
Mi iz DSS-a smo vam rekli da će ovi zakoni ponovo doći na dnevni red. Sigurni smo da primena ovih zakona neće moći da se sprovede do 1. januara 2010. godine. Očigledno je da ste bili gluvi na sve naše primedbe, ali ima vremena, u narednih nekoliko meseci to će se pokazati, pa ćemo ponovo raspravljati o svemu ovome.
U našim sudovima je povećan broj predmeta. Ne znam da li uopšte postoji komunikacija između Ministarstva pravde i predsednika sudova u Srbiji, jer svi oni se žale da imaju povećan broj predmeta i da im nedostaje određen broj sudija, a sigurno je da će, kada bude primenjen ovaj zakon, ako ikada bude primenjen, doći do smanjenja broja sudija u Srbiji. Mislim da je najmanje što ti ljudi mogu da očekuju, što je odgovorno prema njima, to da se kaže koji je to broj sudija, za koliko će biti smanjen broj nosilaca pravosudnih funkcija, kako bi oni mogli da planiraju svoje poslove, ili neko zaista pokušava na ovaj način da sve one čestite, poštene i vredne ljude, koji imaju rezultate u sudovima, otera u advokaturu ili u neke druge profesije.
Šta je urađeno u međuvremenu na poboljšanju sistema zaštite nosilaca pravosudne funkcije? O tome se mnogo priča, a ništa nismo čuli da je popravljeno.
Šta je s informacijom, koju smo zahtevali ovde u Parlamentu i u Odboru za pravosuđe, o stanju pravosudnog sistema Republike Srbije na prostoru Kosova i Metohije?
Na prostoru KiM-a, Euleks preuzima predmete i procese iz srpskog pravosuđa. Znači, lažni sudovi lažne države o lažnim zakonima sude građanima Srbije.
Mislim da je to nedopustivo i najmanje što smo mogli da dobijemo od ministarke pravde jeste odgovor na ovo naše pitanje, ali očigledno je da i Ministarstvo pravde i ova neodgovorna vlada ravnodušno posmatraju integrisanje srpskih sudija u kosovsko pravosuđe, kao da se to dešava na nekoj drugoj planeti.
Interesuje me šta je s postupkom protiv državnog sekretara u Ministarstvu pravde Slobodana Homena i državnog sekretara u Ministarstvu ekonomije, gospodina Ćirića, zbog sukoba interesa, koji je pokrenut i, koliko se sećam, koji je okončan, odluka je doneta? Očigledno je da zakoni ne važe jednako za sve građane Srbije, ili su pojedinci iz Vlade zaštićeni kao beli medvedi.
Da li je borba protiv korupcije i kriminala, zalaganje za pravnu državu, samo prazna floskula ili filozofska kategorija vas iz DS-a ili je to obaveza da se Ustav i zakoni ove zemlje dosledno poštuju jednako za sve građane, bez obzira na to gde se nalaze ili da li obavljaju neku značajnu državnu funkciju? Po meni, mogu da budu samo dva razloga, ili je to iznenadna demencija, ili velika bahatost koja karakteriše DS.
Zamolio bih ministre u Vladi gospodina Cvetkovića da ponovo pročitaju zakletvu koju su položili pred narodnim izabranicima u Parlamentu. Oni su tu zakletvu dali građanima Srbije, a ne Borisu Tadiću, koji očigledno aminuje i toleriše sve njihove postupke koje sprovode.
Podsećam vas i na sledeće. Približava se kraj školske godine i ''razredni starešina'' će uskoro na Glavnom odboru DS-a ponovo ocenjivati svoje ministre i funkcionere. Neki će sigurno ići na produžnu nastavu, neki će ponavljati, ali građani Srbije nemaju više vremena za loše đake i za ponavljače.
Gospođo predsednice Narodne skupštine, vi ste pre izvesnog vremena, jutros, u toku ove rasprave, rekli jednu neverovatnu stvar. Izgleda da ste zaboravili da je vaš novi ljubimac Boris Tadić na predsedničkim izborima pobedio vašeg kandidata Ivicu Dačića, pa drugi put, ponovo vašeg kandidata, gospodina Mrkonjića. Za razliku od ljudi iz DS-a koji se ponašaju bahato, izgleda da je u pitanju kod vas velika demencija. Hvala vam najlepše.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, još jednom izražavam nezadovoljstvo što se o velikim problemima u srpskom pravosuđu veoma retko govori u ovom parlamentu.
Nama je danas bio potreban predstavnik, odnosno predsednik Odbora za pravosuđe da obrazloži ove predloge i da nam odgovori na konkretna pitanja koja su postavili narodni poslanici i članovi Odbora za pravosuđe.
Mi smo nedavno usvojili set pravosudnih zakona i izneli niz zamerki, koje su vezane, pre svega, za primenu tih zakona i mogućnost da sistem u Srbiji profunkcioniše od 1. januara 2010. godine. Podsećam vas da smo kao Poslanička grupa DSS-a podneli niz amandmana na Visoki savet sudstva i da je sedam ključnih amandmana prihvaćeno, na osnovu čega je ovaj zakon znatno popravljen, ali je nedopustivo da se toliko dugo čeka na formiranje ovog organa, odnosno telo koje treba da vrši izbor svih sudija u Republici Srbiji.
Takođe, želim da istaknem da nije normalno i sigurno je da postoji sukob interesa kada je predsednik Odbora za pravosuđe narodni poslanik, koji je po funkciji član VSS-a, a privatno, profesionalno obavlja svoju ulogu kao branilac u advokatskoj profesiji. Zamislite kakva je to situacija – kada neki sudija zna da o njegovom reizboru odlučuje advokat koji postupa kod njega u predmetu. Mislimo da je nenormalno da jedan isti čovek obavlja četiri funkcije. Kao član VSS-a, ne samo da učestvuje u izboru sudija, već i u izboru tužilaca, tako da se njegovo postupanje pred sudovima u Srbiji može osporiti na mnoge načine. Mi vam na to na vreme ukazujemo. To je rečeno i u načelnoj raspravi povodom seta pravosudnih zakona.
Smatram, takođe, da i ministar pravde, kao predstavnik izvršne vlasti, nije trebalo da bude član VSS-a, već da taj posao poverimo, pre svega, sudijama, tužiocima, advokatima i profesorima pravnih fakulteta.
Što se tiče one najbolnije teme koja pogađa sudije – reizbora, odnosno prvog izbora novih sudija, smatramo da će tu doći do velikih poteškoća. Osnov je da se najpre odredi broj sudija koji će se birati u Republici Srbiji, jer je činjenica da će, ukoliko se primene ovi novi zakoni, ukoliko se, kako je to zakon predvideo, ukine više od 100 sudova u Republici Srbiji – mnogi od njih ostati bez posla i treba na vreme krenuti u čitavu tu proceduru.
Nama je u interesu da srpsko pravosuđe bude nezavisno i da radi posao onako kako to zakon predviđa. Ovo nije sumnja u iskrenost, sposobnost i poštenje pojedinih sudija, nego se otvara mogućnost za brojne manipulacije – da samo oni najpodobniji budu ponovo izabrani, odnosno prvi put izabrani za sudije, s obzirom na to da je VSS pod velikim pritiskom, s jedne strane, izvršne vlasti, a, s druge strane, zakonodavne vlasti, a samim tim, tu se objedinjuje i partijski pritisak u samom tom telu koje treba da radi jedan vrlo odgovoran posao.
Mi se u ovoj skupštini, sem nekih izuzetaka, praktično, od novembra 2005. godine, nismo na ozbiljan način bavili izborom nosilaca pravosudne funkcije. Uglavnom su to bila razrešenja i prestanak, zato što su ljudi odlazili u penziju ili odlazili na lični zahtev. Činjenica je da postoji potreba za velikim brojem sudija i kadrovska osveženja sudova su zaista neophodna.
Stanje u našem pravosuđu je, po mnogim objektivnim ocenama, i ljudi koji rade u pravosuđu, i onih koji prate njihov rad, alarmantno. Osnovni uslov da se loše stanje popravi jeste da se stvori jedan dobar, održiv i funkcionalan sistem, u kojem bi učestvovala i zakonodavna i sudska i izvršna vlast. Umesto toga, Ministarstvo pravde predlaže, a Skupština usvaja, oktroisane zakone, za koje već može da se nasluti, samo što nisu navedena imena i prezimena ljudi koji treba da budu izabrani od strane Parlamenta, i mislim da je najveći problem što će biti apsolutno nesprovodivi u praksi.
Moram da izrazim sumnju u to da će do kraja ove godine biti opremljene zgrade apelacionih sudova i da će, u svim onim mestima u kojima su ukinuti sudovi, ostavljene sudske jedinice biti moguće, odnosno predmeti, tehnika, a i ljudi koji su zaposleni, ispremeštati u neke različite gradove.
Kada se usvajao taj zakon, naše zamerke su se odnosile i na mnoge postupke koji podrazumevaju da se sprovede, pre svega, istražni postupak, koji će biti nemoguće sprovesti u pojedinim predelima Srbije. Po našem mišljenju, nije normalno da gradovi kao što je, recimo, Prijepolje, za apelaciju putuju u Beograd, a da se preskače, recimo, Kragujevac. Imali smo ideju i razgovarali smo o tome s ministarkom pravde – da se broj apelacionih sudova u Srbiji poveća, jer smatramo da nije dovoljno da samo četiri apelaciona suda funkcionišu.
Konkretan primer je grad iz koga dolazim, to je Čačak. Recimo, Moravički okrug obuhvata Čačak, Gornji Milanovac, Ivanjicu i Lučane, pa je Ivanjica, što se tiče policije, vezana za Čačak, a što se tiče pravosuđa – za Užice, tako da svi predmeti iz Opštinskog suda, umesto da idu u centar okruga, idu u Užice, znači, u drugi region. Na taj način se dosta komplikuje i mogućnost građana da, kada već dolaze u centar okruga i završavaju neke poslove, obave i ovo što se odnosi na njihovu zaštitu u samom sudu.
Najbitnije za nas je što nisu uvažene dobronamerne sugestije, i od strane struke, a i od narodnih poslanika. Vi znate i sami da je Društvo sudija Srbije iznelo niz zamerki na ove zakone, da su prelazne i završne odredbe u pojedinim zakonima doživele ozbiljnu kritiku i od Venecijanske komisije, ali gospođa Malović je u raspravi samo isticala da je Venecijanska komisija pohvalila određene odredbe, dok je sve one zamerke preskočila. Mi smo o tome govorili, ali nije zgoreg ponoviti.
Neke stvari i praksa koja je postojala u dosadašnjem radu Ministarstva pravde moraju se promeniti. Činjenica je da to izgleda uzaludno i da ćemo se suočiti s jednim velikim problemom.
Veliki je broj razloga zašto je stanje u pravosuđu ovakvo. Pored loših zakona, koje ne otvaraju nikakvu nadu da će se nešto promeniti nabolje, nedopustivo je da se putem medija sudije vređaju, omalovažavaju, da pojedini sudovi, zbog toga što se nalaze u manjim sredinama, pošto se ljudi u maloj sredini međusobno poznaju, budu optuženi i za nepotizam, i za povezanost s advokatima, i da tu postoji sprega između policije, advokata i pravosuđa. To bi onda značilo da sudovi treba da rade i funkcionišu samo u velikim centrima, u milionskim gradovima, kakvih u Srbiji, nažalost, nema mnogo.
Smatramo da je to zaista nekorektan odnos i pojedinih poslanika, a i predstavnika Ministarstva pravde, koji su nam to izneli kao argumentaciju za ukidanje određenog broja sudova.
Mislimo da je dostupnost pravde načelo koje mora da važi u Srbiji, a na osnovu mreže sudova kako je predviđena ovim zakonima to neće biti moguće da se sprovede.
Takođe, zabrinjavajući je podatak da 78% građana nema poverenja u naše sudove. Nedavno sam imao priliku da pročitam da je baš u opštini Ivanjica, u sudu, predmet trajao više decenija i konačno je stranka u postupku uspela da ostvari svoje pravo i od države naplati odštetu za sve ovo što je učinjeno. Zamislite da 25 godina traje postupak u prvom stepenu! To niko ne može da pravda ni lošim zakonima, ni nekim procesnim opravdanjima, već zaista postoji zla namera tih ljudi.
Srpsko pravosuđe treba da bude očišćeno, da ne bismo dolazili u poziciju da zbog par ljudi koji ne rade svoj posao kako treba, za koje je dokazano da su se bavili nekima protivzakonitim i nečasnim radnjama, koji treba da budu žigosani, izvedeni pred lice pravde, da odgovaraju za sve to što su učinili, čitavo pravosuđe, stotine i stotine ljudi koji odgovorno rade svoj posao stavljamo u isti koš.
Kod građana se mora vratiti poverenje u sudove. Mora se vratiti poštovanje prema tim sudijama, ali ja sam to isticao i u malopređašnjem izlaganju. Mi moramo obezbediti tim ljudima ne samo objekte u kojima će da rade, tehniku kojom će da rade, jer sad je, izgleda, najveće dostignuće kada pojedini sud u Srbiji dobije desetak računara i kada se oni umreže, jer je to onda razlog da se pojavi neko od državnih sekretara, ili sam ministar, da otvori neko novo odeljenje, a da na polju onoga što je veoma bitno za njihov nezavisan i stručan rad – da se zaštite ti ljudi na pravi način, nije zgoreg pomenuti da smo imali nedavno i tragične situacije u kojima su stradale ili sudije ili članovi njihovih porodica, nije napravljen nikakav pomak od Ministarstva pravde.
Podsećam vas da je još gospodin Petrović, kada je bio ministar pravde, rekao da će se ponovo izraditi sistem zaštite nosilaca pravosudnih funkcija. Zaista smo svi verovali u to i mislim da je, pre svega, zadatak saradnika gospođe Malović da na tom polju učine nešto, jer nije prijatno kada pročitate da je na kuću sudije ili na njegov automobil bačena bomba, da počinioci mogu tako da se ponašaju, jer to stvara strah kod ljudi koji treba da rade odgovorno svoj posao i za svoj život i za svoju porodicu. Nije dovoljan podatak koji nam je državni sekretar rekao da ne znamo koliko poslednjih meseci nisu imali nijednu dojavu o postavljenoj bombi u zgradi suda.
Vi znate kako se to jednostavno promeni, ukoliko to neko hoće da radi. Ali, ljude koji su uhvaćeni da su tako nešto učinili treba izvesti pred lice pravde i najstrože sankcionisati, kako bismo došli u poziciju da se ne prekidaju pojedina suđenja, da ljudi koji su došli da ostvare neko svoje pravo, bilo da se radi o overi ili podnošenju određenih podnesaka, mogu da ostvare to pravo, a ne da satima čekaju da specijalne i interventne jedinice MUP-a provere objekte i da zbog toga budu odlagana suđenja, jer najveći problem i jeste što pojedina suđenja traju godinama. Mislim da na tom polju postoji veliki prostor da se nešto promeni.
Takođe je izuzetno bitno da što pre dobijemo podatke da bi ljudi mogli na vreme da planiraju i da sprovode sve ono što zakon predviđa oko reizbora sudija, oko broja nosilaca pravosudnih funkcija. Ne znam šta je urađeno s Državnim većem tužilaca, da li su tu kandidati, svi koji su bili predloženi, konačno prošli potrebnu proceduru; to su ljudi koji, takođe, odgovorno rade svoj posao. Jedan od kandidata, lično ga poznajem, pošto je ugledni advokat iz mog grada, pitao me je šta je razlog i zašto se to nije dogodilo.
Ako već predlažete neke ljude, onda nemojte da dođu u poziciju da budu streljani a da niko za njih na glasanju ne pritisne dugme, odnosno da svi ti predlozi budu vraćeni. To se mora ozbiljno pripremiti i s Advokatskom komorom i s pravnim fakultetima. Mi smo isticali, kada je bila načelna rasprava oko donošenja ovog seta pravosudnih zakona, da će se to dešavati, ali očigledno je da nije bilo razumevanja. Sigurni smo da to neće dovesti do realizacije svega onoga što je predviđeno, tako da ćemo u nekom novom postupku do kraja godine, kada budu dolazili predlozi o izmenama i dopunama važećih zakona, ispraviti to putem amandmana i tada će nas razumeti na pravi način.
Ono što treba reći, a predlagač ove odluke nije danas tu, jeste ono što danas potenciramo, a to je ispitivanje i podroban izveštaj o stanju pravosudnih organa i radu srpskog pravosuđa na prostoru KiM-a. Ne treba da vas podsećamo da je Euleks tamo preuzeo sve ingerencije.
Ukoliko neko smatra da je normalno da se građanima Srbije koji žive u južnoj srpskoj pokrajini sudi po nekim lažnim zakonima neke nepostojeće države, onda je to sramno i nedopustivo. Mi smo ostavili dovoljan rok ministarki pravde da nam o tome da izveštaj, pošto je više od mesec dana proteklo od onog odbora za koji smo zahtevali da se održi.
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, vreme koje vam je na raspolaganju kao ovlašćenom predstavniku je iskorišćeno.)
Završavam. Nismo dobili taj izveštaj, tako da ima još mnogo pitanja koje je potrebno otvoriti, ali za to je potreban dijalog, za to je potreban razgovor, za to nije dovoljno samo objaviti, koristiću vreme poslaničke grupe…
Daleko od toga. Hvala vam.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, ovaj parlament je u novembru prošle godine raspravljao o dva vrlo bitna zakona. To su bili Zakon o Javnom tužilaštvu i Zakon o Državnom veću tužilaca. Ova dva zakona treba da doprinesu većoj efikasnosti tužilaštava i kvalitetu njihovog rada, koji treba da bude podignut na mnogo viši nivo, ali zbog nove organizacije tužilaštava, biće izvršen, kao i kod sudija, novi izbor javnih tužilaca i njihovih zamenika.
Kao predstavnici opozicije, koji su argumentovano kritikovali predloge ovih zakona, ubeđeni smo da tužioci neće biti oslobođeni uticaja vlasti i politike. Nažalost, ista situacija kao i kod sudija. Dobro je da su zakoni koji regulišu rad tužilaca bolji od onih zakona koji se odnose na izbor sudija, mrežu sudova i svih ostalih zakona koje smo razmatrali u tom setu. Međutim, problem je što Zakon o sedištima sudova i javnih tužilaštava otvara neke nove komplikacije, koje smo mogli da izbegnemo ovog puta. Bojim se da on poništava sva ona dobra rešenja koja su predložena u ovom zakonu, jer ono što se odnosi na sudije, na sudove, to se odnosi i na tužilaštva u Republici Srbiji.
Jedna od najbitnijih zamerki poslanika DSS-a bila je što je prvi sastav Državnog veća tužilaca, najspornije mesto u tom zakonu, podložan izuzetnom političkom uticaju, jer kandidate predlaže sadašnji Visoki savet pravosuđa. Mnogo puta smo govorili o članovima Visokog saveta pravosuđa, o prvom sastavu Visokog saveta sudstva, o sukobu interesa koji postoji, pritisku od strane izvršne i od predstavnika zakonodavne vlasti.
Zakoni koji regulišu rad tužilaštava predstavljaju razradu ustavnih odredaba. Međutim, problem je što će u mreži tužilaštava veliki broj tužilaca, reizborom, ostati bez posla, ista situacija kao i sa sudijama u Srbiji, ali je tajna koji je to broj ljudi koji će usvajanjem ovih zakona i njihovom primenom ostati bez svog radnog mesta.
Kao odgovorni ljudi, koji su dobro proučili ove zakone, uputili smo niz kritika, s najboljom namerom da se ovi zakoni poprave. Još jednom moram da izrazim zadovoljstvo što je većina amandmana DSS-a usvojena tom prilikom, ali naše kritike su bile usmerene i na pitanja uticaja Vlade na rad tužilaštava i novoformiranog tela – Državnog veća tužilaca.
Ono što je nezgodno, što nije dobro, što je nedopustivo, po našem mišljenju, jeste da će vlast imati, ipak, apsolutnu kontrolu i nad tužilaštvima. Novim zakonima je predviđeno postojanje više vrsta tužilaštava, njihova hijerarhija, predviđeno je vrednovanje i disciplinska odgovornost tužilaca i njihovih zamenika.
Prema predloženim rešenjima, Tužilaštvo za ratne zločine i organizovani kriminal biće određeno kao tužilaštvo posebne nadležnosti. Javne tužioce biraće Parlament, na predlog Vlade, sa liste kandidata koju je sačinio taj novi organ, novo telo – Državno veće tužilaca. Mandat javnog tužioca, prema novom zakonu, iznosiće šest godina, a zamenike tužilaca bira Državno veće tužilaca. Njihova funkcija je stalna posle tri godine od prvog izbora. O prestanku funkcije tužioca odlučuje Skupština, a o prestanku funkcije zamenika, Državno veće tužilaca. Da li je to najbolje rešenje, pokazaće se u praksi.
Činjenica je da tužilaštvo, kao organ progona, treba da predstavlja, u najboljem smislu, perjanicu u borbi protiv kriminala i korupcije i to je u Srbiji nasušna potreba. Za to se ne treba samo deklarativno zalagati, već to pokazati i kroz primenu zakona i svakodnevno delovanje ovih organa.
S obzirom na to da nas očekuje kako reizbor sudija, tako i reizbor tužilaca, ogroman problem jeste i ukidanje tužilaštava u mnogim opštinama i u mnogim gradovima. Učestvovanje Visokog saveta pravosuđa u predlaganju kandidata za Državno veće tužilaca uticaće i na mere borbe protiv kriminala i korupcije.
Kakva je situacija trenutno u Srbiji i u srpskom pravosuđu? Činjenica je da postoji ogromna zavisnost sudstva od vlasti i od politike. Činjenica je da su pojedini kadrovi podložni korupciji i da oslobađajuće presude onima koji su grubo prekršili zakon proizvode, praktično, to i dovode do očajnog stanja u našem pravosuđu. Prema podacima s kraja prošle godine, samo 5% građana Srbije veruje u srpsko pravosuđe. To je ono što je nedopustivo i to je ono što nikako nismo smeli da dozvolimo.
Podaci i brojke iz decembra prošle godine su zaista poražavajući – 4.300 krivičnih predmeta je zastarelo, hiljadu krivičnih postupaka traje duže od 10 godina, 96% zatvorskih kazni narkodilerima je ispod ili na granici zakonskog minimuma.
Da li je to normalno u jednoj demokratskoj i pravno uređenoj zemlji? Mislim da je svima jasno da je to nedopustivo. Osamdeset osam posto zatvorskih kazni za korupciju su ispod minimalnih kazni i onda kada čujemo da se Vlada Republike Srbije zalaže za borbu protiv kriminala i korupcije, neka povede računa, upravo, o funkcionisanju pravosuđa i svih organa koji treba da se bave ovom problematikom.
Problem je što je pravosuđe zaista rak-rana države Srbije i čitavog srpskog društva. Zavisnost sudske vlasti od politike, ali i nestručnost kadrova, za koju moramo priznati da postoji, veliki su problem. To neće biti jednostavno rešiti. Zato, hajde da pokušamo da, kroz kvalitetno donošenje zakona i omogućavanje da se oni primene u praksi, ispravimo ovu situaciju, jer je to u interesu svih građana Srbije, bez obzira na političke stranke i njihov trenutni položaj, da li su na vlasti ili u opoziciji.
Ono što ne mogu da izbegnem u ovom trenutku da kažem, jeste da li je jučerašnja poseta potpredsednika SAD-a, gospodina Bajdena, i čitavo obezbeđenje i blokada grada, bila samo predstava za narod, da se o nečemu priča, da pokažemo kako imamo helikoptere, kako imamo MIG-ove, kako imamo policiju koja je sposobna da uradi dobro taj posao i ova vrlo ozbiljna situacija koja je, koliko sam čuo, konačno razrešena u Predsedništvu Srbije. Mislim da na pravi način nije odgovoreno na tu situaciju i da odgovorni ljudi za ovo treba da podnesu odgovornost i da građanima Srbije objasne kako je moguće da se takve situacije dešavaju u Srbiji.
Nemojte da ispadamo smešna država, da u onom trenutku, onom danu kada nam dolazi potpredsednik SAD-a, navodno, sve funkcioniše, kada su ljudi bili zaustavljeni na raskrsnicama i nisu mogli slobodno da se kreću kao pešaci. Uz puno razumevanje građana Beograda za čitavu tu proceduru, koju je ministar Dačić i najavio pre neki dan, ovo što se danas dogodilo predstavlja pravu sramotu za državu Srbiju, za MUP i za sve ljude koji treba da se bave bezbednošću i sigurnošću i građana i državnih funkcionera. Hvala vam najlepše.
Poštovano predsedništvo, poštovani gospodine ministre, razumem da imate Vladu u jedan pa zbog toga nećete biti prisutni, ali na osnovu vaše diskusije jasno mi je da ste dobre volje da prihvatite veliki broj amandmana koji je DSS uputio na ovaj predlog zakona.
Po meni, vrlo je značajno da su i predstavnici MUP-a danas ovde, da čuju naše primedbe kako bi ovaj zakon izgledao mnogo bolje. Za DSS je apsolutno nesporna činjenica i potreba da se što pre donese zakon o bezbednosti saobraćaja, ali ne samo da se donese zakon da bi ga uvrstili u broj donetih akata u ovoj skupštini, već da taj zakon zaista bude dobar i da da rezultate kakve svi u ovoj sali želimo da on proizvede.
Važeći zakon iz osamdesetih godina prošlog veka je u mnogo čemu prevaziđen i svakako je potrebno da ga menjamo. Ministar Dačić je juče rekao da se na ovom zakonu radilo šest godina. Činjenica je da je u svim tim proteklim godinama postojalo više predloga. Ovaj predlog koji je došao u Skupštinu nije obuhvatio sva ona rešenja i predloge za koje smatramo da su bili dobri, a iz različitih razloga su izostavljeni.
Na njemu su radile i različite stručne grupe i profesori Saobraćajnog fakulteta i predstavnici različitih ministarstava. Danas imamo, praktično, neku mešavinu u kojoj mi vidimo, pre svega, želju MUP-a, odnosno policije, da stavi šapu na određene stvari koje regulišu bezbednost u saobraćaju.
Zakon uvodi agenciju i mi u načelu nemamo mnogo da kažemo protiv toga što se uvodi jedno regulatorno telo, ali činjenica jeste da, što je najveći problem, ta agencija nema ona ovlašćenja i one nadležnosti koje je neophodno da ima da bi zaista mogla da radi ovaj posao kako treba.
Ono što je poražavajuće jeste da Srbija još uvek nema nacionalnu strategiju za bezbednost saobraćaja. Dobro je da je ovaj zakon predvideo da se ona što pre usvoji, jer se na našim putevima dešava veliki broj saobraćajnih nezgoda, veliki broj nastradalih lica i, što niko nije rekao, iz tih saobraćajnih nezgoda kao posledica nastaje i veliki broj invalidnih lica koja zaista trpe ogromne posledice zbog nečije neodgovornosti, bilo da su to učesnici u saobraćaju ili nadležni organi koji je trebalo da to prate.
Meni smeta što u prvoj rečenici obrazloženja ovog zakona stoji koliko država godišnje gubi u odnosu na bruto nacionalni dohodak zbog svih saobraćajnih nezgoda koje se dešavaju u Srbiji, a na pretposlednjoj strani imamo podatke o nastradalim licima i broju saobraćajnih nezgoda. Ovaj zakon jeste nejasan i jeste neprecizan i uvaženi kolega profesor Šami je rekao da smo mi podneli 73 amandmana i drago mi je ukoliko je veliki broj tih amandmana prihvaćen. Može da se popravi donekle i neke stvari mogu da se regulišu i da se na ovaj način uvedu u neki bolji sklad da bi dali zaista bolje efekte.
Mogu vam navesti, a imaćemo priliku i u raspravi u pojedinostima o tome da govorimo, niz situacija koje ovaj zakon predviđa, a koje je lako amandmanima ispraviti. Smatramo da je već u načelima ovog zakona trebalo navesti prioritet bezbednosti za pojedine kategorije. To su i deca i lica sa posebnim potrebama i starija lica i sve ono što je vezano za javni prevoz. Tako da, svakako, ukoliko želimo zaista ozbiljno da postavimo ovu materiju, to već treba da stoji u načelnim odredbama.
U članu 7, koji ima more nekih tačaka, intervenisali smo već na prvu tačku - to je definicija saobraćaja. Smatramo da je potpuno nepotrebno na ovaj način i na ovom mestu da to bude regulisano.
Tu ima još nelogičnih stvari. Ukoliko prihvatite naše amandmane, mislim da će biti mnogo jasnije. Jedna od primedbi jeste kako zakon definiše "naselje". Mi smo dali predlog da se definiše "naseljeno mesto" i da se tačno odredi koji je prostor naseljenog mesta u kome se predviđa određeno ograničenje brzine.
Neke naše kolege su danas navodile, a i ja mogu da ponovim primer Ibarske magistrale. Ukoliko ovo posmatramo ovako, čitava Ibarska magistrala jeste naselje. Jer, ako posmatramo par kuća sa leve i desne strane, policajac izađe i kaže "ovo je naseljeno mesto", a nije definisano precizno zakonom, onda ćemo zaista biti u poziciji da 140 kilometara prelazimo za tri sata, čak u nekim situacijama i duže, u zavisnosti od toga kog dana putujemo.
Takođe, postoje neke potpuno neprirodne formulacije. U jednoj tački stoji "trolejbus je autobus ". Nemojte da nam, kada radimo neki posao, takve stvari prolaze, već dajte da precizno definišemo nešto, jer to je u interesu i svih nas ovde i ljudi koji se bave određenim poslom.
Što se tiče zaustavljanja vozila, jedan od mojih kolega je izneo ovde taj problem. Smatramo da pet minuta jeste predugačak period za zadržavanje vozila. Zamislite kako bi to funkcionisalo u Beogradu, u gradskom prevozu ili u nekim drugim situacijama. Svakako da to vreme treba smanjiti na tri minuta. Ja se iskreno nadam da će Ministarstvo prihvatiti ovaj naš amandman.
Takođe je nelogično i skretanje lica koje upravlja biciklom ili motorom, odnosno na koji način može da da signal da će da izvrši skretanje u levu ili u desnu stranu ukoliko to ne pokaže rukom, pa smo na to takođe ukazali i sugerisali.
Ono što je po nama takođe nelogično, jeste upotreba mobilnih telefona kod pešaka. Naime, svaki pešak kada prelazi ulicu moraće da prekine vezu ukoliko u tom trenutku razgovora, da ne koristi telefon, kako bi mogao da prati situaciju u saobraćaju. Bojim se da je ovo neprimenjivo u praksi i vrlo je teško da policija, pre svega, utiče na to.
Jedna od ključnih zamerki jeste da stanjem bezbednosti na putevima treba da se bavi, pre svega, Vlada Republike Srbije. Bezbednost na putu jeste veliko državno pitanje i sigurno je Vlada Republike Srbije najvlasnija da se bavi ovom problematikom. Nadam se da ćete prihvatiti amandman koji smo podneli i na ovu materiju.
Zakon predviđa da Vlada donosi strategiju nacionalne bezbednosti. Naša ideja jeste da Vlada bude predlagač te nacionalne strategije, a da 250 narodnih poslanika u Narodnoj skupštini donese tu nacionalnu strategiju u jednom opštem konsenzusu, u dogovoru, uz predlaganje svih pravih rešenja, za koja se nadam da će biti prihvaćena i kada govorimo o ovom zakonu.
Mi smo predložili da se jedan novitet koji se uvodi u ovaj zakon, a to je nasilnička vožnja, na neki način proširi, pored onoga što je predviđeno. Lice koje dva puta prođe kroz crveno svetlo naravno mora da bude pozvano na odgovornost i dobije određen broj kaznenih poena za to, kao i lice koje pretiče vozilo na punoj liniji, i to apsolutno podržavamo. Ali, predvideli smo i da budu kažnjeni oni vozači koji kroz naseljeno mesto voze dvostruko većom brzinom i da lica koja upravljaju motornim vozilom van naseljenog mesta za 70 kilometara (verujte mi da takvih ima na autoputevima), prelaze dozvoljeno ograničenje brzine, svakako moraju biti kažnjena.
Čak sam nedavno imao situaciju da sivi metalik ''bmw'' bude parkiran na gradskom šetalištu, pored kafića, jer je dasa hteo da izađe iz svog automobila da ga svi vide i da tu popije kafu.
Kada sam pozvao saobraćajnu policiju, stanicu u Čačku, dobio sam odgovor - znate li vi čiji je to auto? To je ono što je nedopustivo i na šta policija mora da reaguje. Mene ne interesuje ko vozi taj auto. U gradskoj zoni, u šetalištu, gde je predviđen prostor za pešake, za ljude koji izvode svoju decu, gde se voze dečiji autići, oni na akumulatore, da neko uđe sa motornim vozilom zato što ima neki kontakt i link u policiji, to je apsolutno nedopustivo.
Što se tiče polaganja vozačkog ispita, mislim da se tu policijski službenik apsolutno mora isključiti. Nema tu šta da traži policajac prilikom polaganja vozačkog ispita, odnosno on ne bi trebalo da bude ispitivač. Drugi ljudi su sigurno mnogo stručniji za to.
Kolega Šami je takođe izneo jednu primedbu koja se odnosi na verodostojnu ispravu i čak naveo odličan primer. Mislim da to nije dobro jer stvara mogućnost za zloupotrebe, čak i ukoliko one nisu namerne. Može se dogoditi da neko godinama posle ima probleme na sudu da bi tu situaciju razjasnio i razrešio, a da ne dođe konačno do pravog rezultata.
Takođe, kada smo kod auto-škola, mislim da je njihova pozicija veoma otežana, jer apsolutno zavise od policije. Naime, ukoliko neko radi posao onako kako to odgovara nekome u policiji, on će mati dozvolu da njegova auto-škola radi, a postoji velika mogućnost da policija zabrani rad pojedinim auto-školama. Vi znate koliki je broj auto-škola i da sve one ne ispunjavaju uslove. Dajte da one koji kvalitetno obavljaju svoj posao i obučavaju učesnike u saobraćaju, ne samo da ih obuče za tih 20 ili 40 časova da polože vozački ispit, već da sutradan, kada izađu na puteve Srbije, mogu bezbedno da upravljaju svojim vozilom, i zbog sebe i zbog drugih učesnika u saobraćaju...
Odredbe vezane za vanredni tehnički pregled vozila stvaraju mogućnost neverovatne zloupotrebe. Zamislite situaciju da na jednom punktu policajac upućuje ljude na vanredni tehnički pregled zato što sa njihovim vozilom nešto nije u redu, a verujte da se u praksi dešavalo da policajac kaže - idi uradi tehnički pregled, ali u tu i tu auto-kuću. Sigurno postoji sprega između pojedinih auto-kuća, auto-škola i ovih tehničkih pregleda, koja mora biti raskinuta, i to se ne sme dozvoliti.
Bojim se da koncept čitavog zakona jeste da se skloni odgovornost sa MUP-a i da se prebaci, pre svega, na vozače i same učesnike u saobraćaju. Zakon jeste represivan utoliko što je na jedan zaobilazni način u potpunosti izbegao, pre svega, edukaciju i prevenciju, a o tome najbolje govori prikupljanje onih famoznih 18 poena.
Kada neko skupi dva, četiri, šest poena, dajte da ukažemo tom čoveku gde greši, da se sa njim obavi određeni razgovor, da se izvrše određena testiranja, a ne da ga pustimo. On može tih 18 poena da skupi za jednu noć u Beogradu, to je najmanji problem.
Nije rešenje da mu se oduzme vozačka dozvola, da mu se omogući ponovo da polaže i da niko sa njim nije obavio nikakav razgovor i ukazao mu upravo na probleme koje pravi.
Ono što želimo i što treba izbeći, jeste da se zakonom izbegne policijska kontrola nad državom, već da se sprovedu ona načela civilne kontrole nad policijom.
Gospodine Dačiću, drago mi je da ste ovde. Ja imam jedan savet, jedno zapažanje. Beograd je juče bio blokirani grad, ali ne zbog radnika koji su protestovali ispred Vlade. Ko je prošao sinoć preko Terazija u 20.40 časova, a ja sam imao priliku da se u to vreme nalazim na ulici, to je bilo strašno - bebe koje plaču u kolicima, mala deca koja se drže za uši zbog zvuka sirena sa motora i automobila policije, zbog kolone od 20 crnih limuzina, što "mercedesa", što ''bmw''-a.
Ja znam da je juče u Beogradu bio izuzetno značajan gost, ali ne mora ceo Beograd da čuje da je gost koji je došao kod predsednika Tadića prošao preko Terazija, kroz ulicu Kralja Milana. Mislim da se to nije dešavalo ni u mnogo rigoroznijim režimima, odnosno, da kažemo lepo, u režimu Josipa Broza, da se tako sve ulice, sve raskrsnice blokiraju da bi prošla jedna kolona vozila.
Nemojte onda da nam gospodin Tadić izlazi, kada se otvaraju radovi na mostu u Beški, izvinjava se građanima što je zaustavio saobraćaj na 10 minuta, a juče je blokirao ceo Beograd. A vi znate najbolje da su vaše policijske patrole bile i na Novom Beogradu, iako su se u tom trenutku oni nalazili na Terazijama. Mislim da to nije dobra slika. Ne treba policiji da bude stavljena u funkciju koja je apsolutno nepotrebna. Zna se tačno šta treba policija da uradi za određeni protokol, za određenu proceduru.
Smatram da je ono sinoć bilo zaista preterano i degutantno videti. Ne zbog mene, ali zaista, onu decu kada sam pogledao, kako su reagovali roditelji, oni izbezumljeni ljudi, ne znam ko se nije okrenuo i samo sam očekivao da još nadlete helikopteri dok ''otac nacije'' sa svojim gostom prođe preko Terazija. Hvala vam najlepše.
Poštovano predsedništvo, poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, građani Srbije, dobro jutro.
Možda je ovo dobra prilika da na jedan plastičan način pokažemo kako funkcionišu savremene komunikacione tehnologije u Srbiji. U ovom trenutku gledaoci Drugog programa RTS-a mogu da gledaju dugometražni crtani film, glavni junak je Garfild, a vi, dragi gledaoci koji posmatrate ovaj prenos, vi mislite da sada stojim u Narodnoj skupštini.
Međutim, nisam u Beogradu, u ovo vreme sam već stigao u Čačak i sa svojom porodicom gledam TV prenos, obezbeđujem javnost ove rasprave.
Takođe sam srećan čovek jer znam u ovom trenutku da li je Srbija ušla u finale pesme "Evrovizije", a do početka "Evrovizije" ima još dva sata. Veliko mi je zadovoljstvo što Hudini i gospodin Tijanić mogu da nam priušte, jedini oni na ovom svetu, ovakvo zadovoljstvo.
Ali, da se vratimo u budućnost. DSS smatra da je neophodno doneti zakon o elektronskoj trgovini, ali sigurni smo u to da sa ova 23 člana nećemo regulisati materiju koja je potrebna da se reguliše da bi ova oblast dobro funkcionisala i zaživela u Srbiji.
Mislimo da je ovo oblast u kojoj možemo veoma brzo da napredujemo, za koju nisu potrebna velika materijalna sredstva i da za relativno kratko vreme možemo da napravimo značajan iskorak i veliki napredak.
Na ovaj način i ovim zakonom, koji je, kako smo čuli, prepisan od nekih drugih zemalja koje ga već godinama primenjuju, ali ne vidim da je ovaj zakon dao kod njih neke značajne rezultate, sigurni smo da bez izmene i donošenja nove zakonske regulative ni ovaj zakon neće biti primenjiv u praksi, ali to je još jedan u nizu neprimenjivih zakona o državi Srbiji.
Osvrnuću se na neke ključne probleme koji se pojavljuju u ovom predlogu zakona, a to je, pre svega, član 8. i pitanje neželjene elektronske pošte, odnosno "spama" koji ovaj zakon tretira samo u jednoj rečenici. Nažalost, to je veliki problem u svetu, jer 80% elektronske pošte upravo ide ovim putem. Oblast "spama" jeste jedna kompleksna oblast, koju je potrebno regulisati i pogledati sva uporedna rešenja, kako su to zemlje u kojima je ova tehnologija zaživela odavno regulisale, da vidimo koji su to načini kako provajderi mogu da se kontrolišu prilikom njihovog delovanja, da li postoje crne liste u nekim drugim zemljama i da li mogu da se primene i kod nas i sve ono što može dovesti u zabunu i ljude koji se ne razumeju mnogo u ovu oblast, ali o tim problemima možemo svakodnevno čitati u štampi i pratiti to po medijima, a onda se naši roditelji čude što im deca svašta čitaju na Internetu, što imaju pristup i ponude od različitih ili manijaka, ili ljudi koji se bave prevarama putem Interneta, tako da je to neophodno sprečiti, a mislimo da ovako kako je to predviđeno u jednoj rečenici, to zaista nije moguće.
Mi smo podneli amandman i mislimo da barem nekim podzakonskim aktima ova materija može da bude uređena. To su značajni problemi i nije bezopasno da preko toga tek tako pređemo.
Siguran sam da ovaj zakon neće biti primenljiv i zbog toga što sam očekivao da će zajedno u proceduru doći i zakon o elektronskoj dokumentaciji, jer jedan bez drugog oni u praksi ne daju nikakva rešenja.
Naša ključna zamerka kod ovog zakona jeste na član 15. Predloga zakona, jer ne rešava pitanje tzv. "tajm stempinga". To ste vi u jednom trenutku pomenuli, a i neke kolege koje su danas govorile.
Naime, putem elektronskih komunikacija i tehnologija mogu se zaključiti ugovori, ali ono što je činjenica, niko sa sigurnošću ne može tvrditi kada je sklopljen neki ugovor, jer to prostim vraćanjem vremena na svom računaru možete dovesti uvek u pitanje i osporiti. Praksa u svetu je pokazala da je za to potrebno jedno regulatorno telo nezavisno koje će se baviti tom problematikom i mi smo podneli jedan amandman.
Takođe u većini evropskih zemalja su pošte zadužene za tako nešto, ali potrebna nam je jedna institucija koja će staviti tzv. elektronski pečat koji će potvrditi tačno u kom trenutku se odigrala koja transakcija. Internet naravno omogućava da u jednoj sekundi milioni takvih poslova mogu da se obave.
Ukoliko ne možemo ustanoviti kada se zaista odigrala određena operacija, kada je stigao odgovor na ponudu, to otvara mogućnost raznih zloupotreba u elektronskoj trgovini.
Što se tiče elektronskog sertifikata koji se pominje takođe na jednom mestu u ovom zakonu, smatramo da je nedovoljna primena Zakona o elektronskom potpisu, da tu Srbija može mnogo više da uradi, da cene mogu da se spuste, da tu treba otvoriti konkurenciju, a ne samo jednom provajderu, jednoj instituciji omogućiti da prodaje ove sertifikate. Zaista bih voleo da čujem koji je to broj koji je do sada prodat. Nije dovoljno početi sa primenom nekog zakona, slikati premijera i ministra koji dobijaju tej sertifikat, a da se stvar završi nedaleko od toga.
Gospodine ministre, vi ste u svom izlaganju pomenuli koliki je obrt sredstava putem elektronske trgovine. Mi smo daleko od tih milijardi nažalost. Mi smo daleko i od i ljudi koji se zanimaju za ovu vrstu trgovine preko svojih prijatelja koji recimo žive u Nemačkoj, koriste njihove šifre da mogu da vide šta na E-buy može da se nađe.
Ne želimo da se bavimo na jedan neregularan i nelegalan način. Dajte da tu oblast uredimo. Sigurni smo da ovo možda jeste onako grebanje po površini. Neki početak i možda neka šansa da se ova oblast ozbiljnije uredi, ali bez zakona o elektronskoj dokumentaciji, bez primene Zakona o elektronskom potpisu, zaista ovo će ostati samo pokušaj.
Zato pokušajte da što pre dostavite ovaj zakon o elektronskoj dokumentaciji ili da nekim podzakonskim aktima ozbiljno uredite ovu materiju da ne bi bilo zloupotreba, a da bi mogli da na jednostavan, lak, brz i dosta jeftiniji način komuniciramo sa svim ljudima koji se bave na ovaj način trgovinom i poslovanjem uopšte. (Aplauz.)
Poštovano predsedništvo, gospođo Kalanović, uvažene kolege narodni poslanici, Poslanička grupa DSS-a je podnela niz amandmana na predloženi tekst zakona i od prihvatanje tih amandmana zavisi i naša podrška ovom zakonu.

Za razliku od poslanika vladajuće većine koji podnose amandmane u raspravi u pojedinostima, brane te amandmane i kritikuju predloženi tekst zakona, a u danu za glasanje podržavaju tako loš predlog zakona, mi moramo da se ponašamo drugačije i zaista ćemo odgovorno pristupiti raspravi u pojedinostima povodom ovog zakona.

Činjenica je da su ovo veoma bitni zakoni, i onaj o kome smo juče razgovarali i ovaj danas, a cilj je, pre svega, da se zaštiti jedna vrlo osetljiva i brojna kategorija stanovnika i građana Republike Srbije.

Ono što retko radimo, to je da se interveniše već na 1. član Predloga zakona, ali mislimo da je potpuno normalno da, ukoliko zakon reguliše ovu materiju i njegov naziv glasi – Predlog zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, da upravo u 1. članu ovaj zakon uređuje, pre svega, profesionalnu rehabilitaciju, a zatim sve druge oblasti.

U obrazloženju Vlade, dobili smo mišljenje da je koncepcija zakona drugačije postavljena, da su primenom nomotehnike i drugih pravnih pravila drugačije uređene ove oblasti.

Mislimo da je dobro da se, na prvom mestu, to istakne, da upravo počnemo od profesionalne rehabilitacije, a da se sve druge oblasti koje ovaj zakon uređuje tim drugim redosledom i nabrajaju.

Ovo nije tehnička ispravka Predloga zakona, već mislimo da je suštinska i da bismo na taj način pokazali koliko je bitna ova oblast koju regulišemo, da ta profesionalna rehabilitacija dobije onakav značaj kakav i treba da ima ovim zakonom. Hvala vam.
Poštovano predsedništvo, gospođo Kalanović, dame i gospodo narodni poslanici, poslanici DSS su ovim amandmanom pokušali da dopune član 2. Naime, tražimo da se unese samo jedna rečenica, koja bi osobe s invaliditetom uključila u sve procese u kojima se odlučuje o njihovim pravima i obavezama.

Ova obaveza je utvrđena i Strategijom za unapređenje položaja osoba s invaliditetom, koju je ova skupština usvojila 2006. godine. Mislimo da je dobro da već u načelima na kojima je postavljen ovaj zakon stoji i ova rečenica, koja je, ukratko, i najznačajniji zahtev osoba s invaliditetom i njihovih udruženja – da se, kada se odlučuje o njihovim pravima, oni u potpunosti uključe u sve procese odlučivanja. Mislimo da je dobro da već u načelnim postavkama ovog zakona to bude jasno i definisano.
Poštovano predsedništvo, uvažena gospođo Kalanović, dame i gospodo narodni poslanici, DSS je podneo amandman na član 9, ali pre toga želim da kažem da Narodna skupština nije pekara. Mi ovde ne pravimo kifle i perece, već donosimo zakone.

Ne radimo ovaj posao zato da bi predsednica Narodne skupštine izašla pred kamere i rekla da smo doneli 50, 100 ili 150 zakona, već, ukoliko razmatramo neki zakonski predlog, trudimo se, valjda, da on izgleda što bolje i da bude primenljiv u praksi.

Upravo smo intervenisali na ovaj član zakona u tom pravcu, da bi on mogao da donese određene rezultate, koji bi odmah počeli da deluju. Naravno da znamo da ovu oblast i potrebe osoba s invaliditetom regulišu, praktično, tri ministarstva, ali, s obzirom na to da su ministri iz različitih stranaka, da iz medija često stičemo utisak da oni međusobno ne razgovaraju, ne komuniciraju, predložili smo da obavezu donošenja akta o pravima, troškovima, načinu i čitavom postupku zapošljavanja osoba s invaliditetom obavlja jedno ministarstvo, u konsultaciji s nadležnim ministarstvima za ovu oblast.

Nije mi jasno zašto ovaj amandman nije prihvaćen, jer, verujte mi, imam invalida u porodici. Dobro znam koliko je teško da dođe do njihove integracije u društvu, da se zaposle i da se osećaju, makar malo, ravnopravni i jednaki sa većinskom populacijom u zemlji Srbiji.

Želim još jednom da istaknem dobar primer, to je grad Čačak, koji je jednom ozbiljnom i promišljenom odlukom lokalne samouprave, u saradnji s nadležnim institucijama, odvojio određena sredstva u budžetu i aktivno se bavi politikom zapošljavanja osoba s invaliditetom.

Pored toga što smo, već pre nekoliko godina, uklonili sve barijere za invalide, postavljanjem rampi i na pešačkim prelazima, i u svim značajnim institucijama odvojili značajna sredstva za njihovu integraciju, mislim da će jedno ministarstvo, u konsultaciji i dogovoru s nadležnim ministarstvima mnogo bolje obavljati ovaj posao, jer ako budemo čekali da tri ministra sednu da se dogovore, bojim se da će potrajati donošenje ovog akta i da će ovaj zakon biti još jedan u nizu neprimenljivih zakona koje je donela ova skupština.
Poštovana potpredsednice, gospođo Matić, dame i gospodo narodni poslanici, smatram da je nedopustivo da ministar Dinkić ne prisustvuje današnjoj raspravi o pojedinostima, kada se govori o ovako važnom zakonu. Siguran sam, pogotovo, mogu da potpišem, da uvažena gospođa Matić neće reagovati do kraja rasprave i prihvatiti bilo koji amandman.
Takođe, moram da istaknem da je postojala dobra saradnja i razumevanje od strane Vlade Poslaničke grupe DSS, jer je veliki broj suštinskih amandmana na ovaj zakon prihvaćen i na taj način smo zaista kvalitativno popravili ovaj zakon. Ono gde je izostala ta saradnja i to razumevanje, jeste upravo ova oblast koja reguliše ugostiteljske usluge u domaćoj radinosti. Naime, ovim amandmanom smo pokušali da promenimo član 72, koji glasi: ''Fizičko lice može da pruža turističke ugostiteljske usluge smeštaja, pripremanje i usluživanje obroka u kući, apartmanu i sobi čiji je vlasnik u objektima smeštajnih kapaciteta do 30 ležajeva.''
Amandmanom koji smo podneli kao DSS tražimo da se briše deo ovog člana koji je vezan za pripremu hrane ili pružanje usluga u sobama ili apartmanima, ali je očigledno da Vlada u svom obrazloženju nije shvatila našu nameru na pravi način jer kaže da bi se time onemogućila fizička lica da pružaju ugostiteljske usluge u domaćoj radinosti. Naša intencija je bila suprotna, da seoska turistička domaćinstva imaju mogućnost da u svojim objektima pripremaju hranu upravo od onih proizvoda koje sami proizvode u tom domaćinstvu.
Ukoliko bi ostala ovakva odredba smatramo da bi se pojavila mogućnost zloupotrebe od pojedinih lica koja se bave turističkom delatnošću, da će to dovesti neminovno do pripremanja hrane za treća lica koja nisu gosti njihovih pansiona i njihovih objekata, već će sa strane dolaziti i koristiti njihove usluge i činjenica je da turistička inspekcija neće biti u mogućnosti da sprovede adekvatnu kontrolu svih tih objekata i na pravi način spreči ovakvo delovanje.
Pošto je sledeći amandman o kome ću govoriti usko povezan sa ovim, samo želim da se nadovežem na izlaganje koleginice Raguš. Pored ''male Svete Gore'' na Fruškoj Gori, koja pleni svojim turističkim lepotama, moram da istaknem i svu lepotu kulturno-istorijske vrednosti i prirodne lepote ''srpske Svete Gore'', a to jeste Ovčarsko-Kablarska klisura koja zaista ima mnogo toga da pruži i domaćim i stranim gostima. Turističke organizacije Čačka će se svakako potruditi da još više otvore vrata i privuku veći broj turista u ovu našu lepoticu, jer to što može tamo da se vidi time zaista možemo da se ponosimo i retko koji deo Srbije ima takvo pre svega duhovno, kulturno i istorijsko bogatstvo (Aplauz.).
Amandman na član 73. usko je povezan sa amandmanom koji smo podneli na prethodni član. Naime, mi u prva dva stava ne diramo u određene obaveze nadležnih organa i institucija da sprovode zdravstvene preglede, sve one kontrole koje su potrebne da obezbede higijenske i sanitarne uslove koji su neophodni da bi se neko domaćinstvo bavilo turističkom delatnošću, ali činjenica je da u mnogim turističkim centrima u Srbiji koji pružaju određene usluge ne postoje adekvatni uslovi.
Brisanjem člana 3, praktično bi se doveo u sklad prethodni član 72. i na jedan celovit način regulisala ova materija. Naime, mi želimo da ovim amandmanom sprečimo lica koja nemaju registrovane ugostiteljske radnje da izvrše zloupotrebu predloženih članova i na taj način, pružanjem usluga trećim licima, zloupotrebe pravo koje im ovaj zakon daje.
Najbolji primer kako to dobro funkcioniše svakako jeste jedna od najlepših destinacija u Srbiji, a to je naš prelepi Zlatibor, gde jedna ozbiljna lokalna samouprava i profesionalni stručni ljudi iz turističke organizacije na najbolji mogući način pokazuju kako treba da se radi i predstavljaju pravi primer za sve ostale turističke radnike u Srbiji, tako da mislim da od njih ima mnogo toga da se nauči. Ukoliko bi se prihvatili ovi amandmani, mislim da bi se dovele u sklad ove zakonske odredbe koje su predviđene i da će na mnogo bolji način doprineti razvoju pre svega seoskog turizma u Srbiji. Hvala vam najlepše. (Aplauz.)