Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Snežana Stojanović-Plavšić

Govori

Nemam pravo na repliku, jer imamo ovlašćenog predstavnika, a to nisam ja, ali imam pravo da se javim po Poslovniku, jer je ovde zaista povređen član 100, povređena sam ja lično. Dakle, poslanik sam G17 plus i ne pripadam nijednoj mafijaškoj organizaciji. Želim veoma jasno da kažem da nećemo dalje tolerisati da se onako usput, u svakoj diskusiji, pominje G17 plus u negativnom kontekstu i bez ikakvih argumenata.
Dakle, ja sam psiholog po profesiji, jako sam uredno završila svoje školovanje, radim u struci 20 godina, uživam izvestan ugled u svojoj profesiji i u svom gradu, imam porodicu, majka sam dvoje dece i apsolutno ne pripadam nikakvoj mafijaškoj organizaciji. Želim to vrlo jasno da kažem građanima Srbije. Dakle, ne pripadam nikakvoj mafijaškoj organizaciji; 31 poslanik G17 plus koji ovde sedi ne pripada nikakvoj mafijaškoj organizaciji, poseduje biografije koje su slične mojoj i želim veoma jasno da to kažem.
Sa potpuno istim argumentima, odnosno bez ikakvih argumenata i dokaza mogu da uputim i kontraoptužbu, ali naravno, nisam do te mere bezobrazna da bih koristila optužbe bez ikakvih dokaza. Dakle, molim vas da ubuduće vodimo računa o tome šta govorimo.
U protivnom, možemo svi govoriti takvim jezikom, ali mislim da to nije ono što građani Srbije od nas žele da čuju.
Ovo je replika na pominjanje stranke. Želim odmah jasno da kažem da netačne i tendenciozne navode nećemo tolerisati ni prilikom ove rasprave.
Pre svega, odnosi se na podatak da većina zdravstvenih ustanova u Srbiji ima direktore koji su iz G17 plus i da G17 plus sprovodi neku vrstu kontrole u onim oblastima u kojima ima ministre koji potiču iz ove stranke.
Dakle, još jednom ću naglasiti da je to potpuno netačno. G17 plus je, kao odgovorna stranka i stranka koja je dobila poverenje građana na izborima, preuzela odgovornost u određenim oblastima. Mi stojimo iza toga da naši ministri rade odlično. Raspravu o tome možemo voditi, možemo ovom prilikom voditi i raspravu o tome kako funkcioniše zdravstveni sistem u Srbiji.
Jasno želim da vam kažem podatak, dakle, da baratamo ciframa, a ne insinuacijama - od 290 zdravstvenih ustanova u Srbiji, tokom protekle godine smenjeno je svega šezdesetak direktora tih zdravstvenih ustanova, a od tih šezdesetak iz G17 plus je možda 20 njih. Brojke vrlo jasno govore, a sve ostale insinuacije o kumovima, strinama, tetkama i ostalo molila bih da zadržite za neke kuloarske priče ili kad sedite sa prijateljima u nekim opuštenim atmosferama.
Danas smo ovde da bismo govorili o zakonu, da bismo govorili o jednoj izmeni jedne tačke, jednog zakona i o izmeni koja donosi dobrobit svim građanima Srbije. Molila bih vas da se koncentrišemo na to. Naravno, spremna sam da o ovoj izmeni i ovom zakonu i dalje raspravljamo.
Želim da iskoristim priliku da na kraju ove rasprave, u ime poslaničke grupe G17 plus, prenesem poslanicima, gospodinu predsedniku, uvaženom gospodinu ministru i javnosti Srbije stav poslaničke grupe G17 plus po pitanju ovog zakona.
Najpre, želim, kao i koleginica koja je govorila pre mene, da izrazim veliko zadovoljstvo zbog činjenice da ćemo ovaj zakon, nadam se po najavama, usvojiti u Skupštini jednoglasno. To zaista čini veliko zadovoljstvo svima nama, ali moram da konstatujem da je, nažalost, današnja rasprava iskorišćena, pre svega, za raspravu o stanju u zdravstvu i kritiku Ministarstva zdravlja, što mislim da je zaista bilo moguće uraditi u nekoj drugoj prilici.
Da se vratimo na zakon oko koga smo se svi složili. Zakon je dobar, dobronameran i on će doneti dobrobit građanima Srbije. U slučaju ovog zakona želim da istaknem još nešto, to je nešto o čemu sada nismo govorili. Mislim da je ovo jedan od zakona, mogu da kažem jedini otkako sam poslanik u ovoj skupštini, koji je zaista usvojen i čija je inicijativa došla direktno od građana Srbije, čak ne ni preko poslanika koji jesu njihovi predstavnici.
Naime, inicijativa je zaista potekla od ljudi koji su imali problem i čija su deca imala, nažalost, 15 godina i nekoliko meseci ili 16 godina.
Mogu sa zadovoljstvom da vam kažem da je i deo poslanika imao učešće u celoj ovoj priči, jer se čitava inicijativa dogodila tako što smo ovde u skupštinskim klupama pročitali članak pod nazivom - "Zakon važniji od života deteta".
Danas sa zadovoljstvom mogu da kažem da zakoni, na sreću, nisu važniji od života dece. To je bio naslov koji je podstakao mene i poslanike G17 plus, naravno, pozvali smo i našu dobru saradnicu gospođu Dacin. Tog istog dana smo pozvali i oca devojčice o kojoj je bilo reči. Naravno, želeli smo da čujemo u čemu je problem. Čuli smo priču o devojčici koja ne može da ostvari pravo na lečenje jer ima više od 16 godina.
Naravno da nismo mogli da obećamo tog trenutka lečenje, ali ono što smo obećali i ono što smo rekli, to je da ćemo se svim silama zalagati da zakon koji stavlja ovakva ograničenja bude promenjen i da ćemo, naravno, ono što jeste naša druga funkcija, biti posrednici građanima u kontaktu sa Ministarstvom zdravlja, da ćemo obezbediti kontakt sa ministrom i da će Ministarstvo zdravlja učiniti sve što je u njihovoj moći da ovo dete bude lečeno u inostranstvu.
Zaista ne želim da ovo koristim u marketinške svrhe. Smatram da to nije potrebno. Tom prilikom, svi poslanici koji su prisustvovali tom razgovoru, zamolili su dotičnog gospodina da nijednom, ni u jednom javnom nastupu ne iskoristi to. Tako se i dogodilo. Ubacili su se neki drugi koji su to rado iskoristili, moram da kažem, no poslanici koji su tada prisustvovali i pomogli ovoj porodici nisu do sada o tome govorili.
Danas to želim da kažem ne iz marketinških razloga, nego zato što želim da isteknem dobru praksu koja je moguća, a to je praksa da građani Srbije posredstvom poslanika i izvršne vlasti menjaju zakone u svoju korist. To je ono što smo mi danas uradili i na tome svima vama, uključujući i Ministarstvo zdravlja, zahvaljujem. Da li Ministarstvo zdravlja radi dobro ili ne, tema je za neki drugi dan.
U više navrata sam direktno prozvana od nekih drugih poslanika i imam potrebu da na to odgovorim. Tačno je, siromaštvo u Srbiji je veće nego što smo želeli i tačno je, korupcija u Srbiji je znatno viša nego što bismo želeli. Verovatno da je i u zdravstvu znatno viša nego što bismo želeli. Mislim da je svima koji o ovim pojavama žele ozbiljno da razmišljaju jasno da su to pojave koje ne nastaju preko noći i da su to pojave koje moramo svi zajedno iz korena da menjamo, onako kako su i nastajale - dugotrajno i uporno.
Moram da odgovorim, trudiću se kratko, na prozivke oko toga da G17 plus favorizuje svoje kadrove u zdravstvu. To nije tačno.
Ne stojim jako dobro sa matematikom, ali ako sam rekla da od 290 jedva dvadesetak direktora jeste na čelu zdravstvenih ustanova, onda to svakako ne može biti 20%, nego nešto ispod 10. Zašto su oni tu gde jesu? Ne zato što su prethodni dobro radili, već zato što su loše radili.
Da li oni rade dobro? O njihovim rezultatima možemo razgovarati na osnovu brojki, a evo nekih brojki. Reći ću ih za Leskovac, pošto dolazim iz Leskovca. Rukovodstvo je zateklo sledeću situaciju - 124.989.000 i dalje dugova prema dobavljačima. U roku od devet meseci ovi ne da su samo nove nabavke bile redovno servisirane, nego su dugovi smanjeni na 110 miliona. Znači, negde blizu 15 miliona smanjeni dugovi.
Dalje, što se tiče troškova reprezentacije, koji su za 2003. godinu iznosili 456.000, u ovoj godini odnosno za devet meseci novog rukovodstva smanjeni su na 200.000. Znači, više nego duplo.
Što se tiče uštede u sredstvima, sredstva koja su se odlivala na ime refundacije, u prvih šest meseci 2004. godine bilo je 8.254.000 dinara, a sada je 20 puta manje. Za prva tri meseca iznosi samo 230.000. Znači, to su rezultati o kojima možemo govoriti. I, možemo govoriti o tome koliko su pacijenti zadovoljni ovim rezultatima.
Mislim da tokom današnje rasprave nije pomenuto da Ministarstvo zdravlja kontinuirano prati zadovoljstvo pacijenata radom zdravstvenih ustanova u Srbiji i da o tome imamo vrlo jasne i egzaktne rezultate. Ispitivanja javnog mnjenja možda baš nisu ono što daje relevantne rezultate i podatke o ovome.
Opet ću vam reći za Leskovac, odnosno za leskovačku bolnicu. Na pitanje - koliko ste problema imali da dobijete mesto u bolnici, 96,3% pacijenata odgovorilo da je mesto u bolnici dobilo bez ikakvih problema. Ovo možda jeste i odgovor na to koliki je stepen korupcije. Ako nemate nikakvih problema, onda nemate ni potrebe da koristite dodatna sredstva da biste te probleme rešili.
Na pitanje - kakav je bio odnos vašeg lekara prema različitim bolesnicima, 95,7% je odgovorilo da lekar nije pravio razliku među bolesnicima. Na pitanje - u kojoj meri ste zadovoljni radom vašeg lekara, 91,4% je odgovorilo da je lekar, po njihovoj proceni, dobar stručnjak, a na pitanje o ukupnom zadovoljstvu lečenjem u bolnici, 88% je odgovorilo da su potpuno zadovoljni tim lečenjem.
I, samo kratko ću još reći rezultate za službu za zdravstvenu zaštitu dece i omladine, u kojoj je na pitanje - koliko obično čekate da vas pedijatar primi, 53,1% odgovorilo da na prijem čeka svega 10 minuta, a 35% da čeka oko pola sata, što čini 90% onih koji čekaju manje od pola sata na prijem kod pedijatra. Na pitanje - da li ste zadovoljni vašim pedijatrom, 86% je potpuno zadovoljno, a 0,4% odgovara da je vrlo nezadovoljno, 2,3% je relativno nezadovoljno.
(Glas - u kojoj to zemlji?)
U zemlji Srbiji, u Leskovcu gradu, izvolite, možete da proverite, rezultati su egzaktni i jasni. Dakle, o ovome ćemo još govoriti kada tema bude vlada i rad Ministarstva zdravlja, a sada još jednom zaista želim da pozdravim inicijativu Ministarstva zdravlja i snagu svih nas da ovaj zakon usvojimo.
Jer, zašto žurimo? Na kraju, želim da dam odgovor i na to pitanje. Žurimo zato što veliki broj dece, koja prelaze 15 godina, imaju 16, 17 ili 18, u ovom trenutku čekaju na to. Ovaj zakon je u proceduri već više meseci. Za nekoliko meseci veliki broj dece u Srbiji mogao je da ostvari ovo pravo. Zašto se to nije desilo? Zato što smo ovu sednicu produžili unedogled. Zato što ne znamo kada će na sledećoj sednici biti na dnevnom redu i zato što sistemski zakoni, za koje se svi zalažemo, čekaju na taj red.
Apelujem još jednom da požurimo, da radimo efikasnije, u korist građana Srbije. Hvala.
Naravno, po amandmanu, ali ćete mi dozvoliti, dame i gospodo, pošto dolazim iz poslaničke grupe koja se uvek zalagala za rad i konstruktivnost, da izrazim žaljenje što zaista danas, tokom čitavog dana, gotovo da nismo stigli da govorimo o zakonu i amandmanima.
Moja poslanička grupa teško razume opsednutost ličnostima i zaista mislimo da o ličnostima u ovoj skupštini ne treba, u ovolikoj meri, govoriti. No, govoreći o amandmanu, i ovom zakonu koji je danas na dnevnom redu, želim da kažem da je on zaista neophodan da bi Srbija nastavila putem ekonomskih reformi i stabilizovala svoju ekonomsku i finansijsku situaciju.
Naravno, mi radimo, možda malo manje pričamo, ali su zato naši rezultati vidljivi. Umesto da stalno ponavljamo kako građanima treba vratiti novac, mi građanima novac vraćamo. Da vas podsetim da je građanima isplaćeno 350 miliona evra stare devizne štednje i da je nakon 15 godina otpočela isplata zajma za preporod Srbije.
To je ono što se tiče dugova prema građanima. Ali, zašto se ovde tako puno govori o ministru finansija i gospodinu Miroljubu Labusu, potpredsedniku Vlade? Zato što svi znamo da su oni zaslužni za ekonomski deo politike Vlade.
A, šta on znači? Pre svega - očuvanje makroekonomske stabilnosti, vođenje čvrste fiskalne politike i stvaranje uslova za nove investicije i promenu strukture proizvodnje.
Podsetiću vas, takođe, da smo prošle godine ostvarili rekordno nizak budžetski deficit. Ostvarene su uštede, a o tome najbolje govori podatak da je u 2003. godini deficit bio 42,9 milijardi dinara, odnosno za 47,9% veći od minusa u 2004. godini. Budžetski prihodi su, suprotno tome, povećani. U 2004. godini prihodi od 333 miliona 567 hiljada dinara povećani su 27,3% u odnosu na 2003. godinu.
Istovremeno, rashodi za 2004. godinu su smanjeni u odnosu na 2003. godinu. Najveće subvencije date su poljoprivredi. Isplate penzija, svih socijalnih davanja, plata u javnom sektoru, stare devizne štednje i zajma za privredni preporod, kao što sam već rekla, idu redovno. Prosečna penzija u prošloj godini bila je 9.294 dinara, što je realno povećano za 5,7%.
Sprovodi se reforma državne uprave. Počelo je restrukturiranje javnih preduzeća. Ministarstvo finansija već u prvoj godini svoga rada uspelo je da potvrdi sve aranžmane sa međunarodnim finansijskim institucijama, kao što su MMF i Svetska banka. Obnavljanjem ovih dijaloga dobijeno je 105,7 miliona evra od Svetske banke, kao i 9 miliona evra bespovratne pomoći od Evropske unije.
Posle uspešno završene pete revizije aranžmana sa MMF-om i pozitivnom ocenom borda direktora ove institucije, Srbija će dobiti dodatni otpis od oko 15%, 700 miliona dolara duga Pariskom klubu poverilaca, otpis duga od oko 62% prema poveriocima Londonskog kluba, kao i reprogram preostalih obaveza u iznosu od milijardu dolara na rok od 20 godina.
Takođe, Srbija je po prvi put u svojoj istoriji dobila kreditni rejting, koji za sada iznosi B plus. Naravno, njime nismo zadovoljni. Idemo dalje, ali je ovo prvi put da je Srbija dobila kreditni rejting, čime se vratila na investicionu mapu Evrope.
Uskoro će Srbija imati čast da ugosti preko 2000 učesnika Generalne skupštine Evropske banke za obnovu i razvoj. Ovo će biti prilika da naši privrednici pokažu potencijal i kapacitete da sklope nove poslove.
Za samo godinu dana mi u Skupštini Srbije usvojili smo set od preko 400 ekonomskih zakona, koje je predložilo Ministarstvo finansija.
Izmenom Zakona o porezu na dobit preduzeća smanjena je poreska stopa sa 14 na 10%, što je najniža stopa u odnosu na druge zemlje. Promenama u Zakonu o doprinosima na obavezno osiguranje, da li treba da vas podsećam, izvršeno je značajno fiskalno rasterećenje obveznika i uvedena jedinstvena minimalna osnovica doprinosa od 40% od prosečne zarade isplaćene u Republici.
Predviđene su određene stimulacije za zapošljavanje lica starijih od 45 godina, kao i lica koja su izgubila posao u procesu tranzicije.
Uspešno su uvedene fiskalne kase. Priveden je kraju i proces fiskalizacije i već 170.000 fiskalnih kasa funkcioniše u Srbiji.
Početak primene novog Zakona o igrama na sreću....
(Predsedavajući (Vojislav Mihailović): Molim vas, prekoračili ste vreme.)
...omogućio je, odmah ću završiti, da budžet konačno ima korist od ovih delatnosti. Jer, recimo, državna lutrija je za samo dva meseca ove godine budžetu uplatila 243 miliona dinara, samo od organizovanja lotoa državna kasa ima priliv od 730 miliona dinara, dok je u celoj prošloj godini ovaj prihod bio 800 miliona.
Takođe, Agencija za osiguranje stambenih kredita počela je da radi. Šest banaka potpisalo je ugovor sa ovom agencijom....
(Predsedavajući: Molim vas, prekoračili ste vreme.)
...(odmah ću privesti kraju) koja je osigurala 70% rizika bankama, tako da je moguće da sa kamatama od 7,45% do 8,95% građani dobiju dugoročne stambene kredite. Uspešno je uveden PDV.
Prihodi u budžetu po osnovu PDV-a do sredine februara bili su oko 7,3 milijarde dinara, a već su, mada je bilo određenih sumnji da će država zadržati novac, izvršeni i prvi povraćaji velikih iznosa u vrednosti od 400 miliona dinara.
Ne brinite, dame i gospodo, idemo u Evropu. Jedan od razloga je i taj što se uspešno sprovode ekonomske reforme, i to je pozitivna ocena koju smo dobili od svih, i zbog toga ćemo dobiti pozitivnu ocenu Studije izvodljivosti vrlo uskoro. To je ono što mi radimo.
Poštovane dame i gospodo, G17 plus se, kao što znate, otpočetka i uvek zalagao pre svega za rad i za inicijativu u rešavanju problema. U to ime zamolila bih vas da i dalje tako radimo i da danas radimo na taj način.
U tom smislu, želela bih zaista da zamolim sve da ne koriste ime G17 plus kada to nije neophodno i pogotovo da ga ne koriste onda kada je to netačno. Zaista smatram da svi mi treba da se zalažemo za toleranciju u političkom nastupu i govoru i za toleranciju u međusobnoj komunikaciji. Podsetiću vas da su ovi dani obeleženi upravo borbom za toleranciju.
Pozivam vas da zaista, i kao neko ko se puno ovim problemima bavi, svojim primerom pokažemo i mlađima od sebe, a i našim građanima, kako to treba raditi. Nije dobro da za ovom govornicom koristimo najružnije moguće reči i građani to Srbije nikada ne bi podržali.
U tom smislu pozivam vas da zaista reči koje neću ponoviti, ali najblaža od njih je - kriminalci i lopovi, ne koristimo za ovom govornicom. Dame i gospodo, vi ste juče sami tvrdili, da bismo za nekoga rekli da je kriminalac, to treba da dokažemo na sudu, ali bih podsetila, kriminalac je neko ko krši zakon. Za G-17 plus do sada još nije bilo takvih indicija, ali za neke druge stranke jeste.
Neću čitati sada u ovom nastupu kako i na koji način su sve zakoni kršeni, ali ću podsetiti da neplaćanje poreza, neplaćanje računa, svakako jeste zakonski prekršaj i da se oni koji to čine mogu nazvati imenima koje vi vrlo rado koristite.
G-17 plus naprotiv nije kršio zakon, niti zakon krši. G-17 plus iza sebe ne ostavlja dugove, kao što su to neki radili, a imamo naravno i te podatke. G-17 plus suprotno tome vraća dugove građanima Srbije, vraća zajam za preporod Srbije koji je oduzet građanima Srbije, vraća staru deviznu štednju, vraća dugove prema inostranstvu, puni devizne rezerve, a mi imamo sve podatke o tome kolike su one bile u vreme kada su ljudi iz G-17 plus došli do mesta na kojima jesu, a kolike su sada.
Znači, budžet Srbije dobro funkcioniše, penzionerima se ne daju bonovi za struju, grejanje i ogrev, nego im se daju penzije, i to redovne penzije iz budžeta, koji se puni naplatom poreza koji svi građani, pa i G-17 plus naravno, plaćaju.
Pozivam vas da se ponašamo na taj način i da u komunikaciji koristimo činjenice. Naravno, spremna sam da se javim i nakon replike.
Naravno, gospodin nije koristio ružne reči ovom prilikom, ali je jedna poslanica pre njega iz iste stranke iskoristila termin "kriminalci" i kriminalcima je nazvala lidere naše stranke.
Dozvolićete da su to jako ružne reči i da sam samo u jednom redosledu koji je jednostavno stalno prozivao G-17 plus izašla da kažem da bi bilo dobro, u cilju konstruktivnog nastavka naše diskusije, da se to više ne dešava.
Što se tiče moje prethodne replike, ona se odnosila na to da je G-17 plus izjednačena sa određenim institucijama u zemlji i takođe, pozvavši se na pravni poredak, moram da kažem da nijedna stranka nije institucija, da nijedna vlast, politika ne može sebi dati takav mandat.
Dakle, G-17 plus učestvuje u vlasti, G-17 plus je preuzela odgovornost u nekim institucijama, ali G-17 plus nije jednako institucija, što ste vi, gospodine, rekli u svom govoru i stenografske beleške mogu da svedoče o tome.
Reagovala sam na to da Agencija nije jednako G-17 plus, da Ministarstvo finansija nije jednako G-17 plus. Naravno, stojimo iza toga da smo preuzeli odgovornost i da poslove u tim oblastima radimo dobro i odgovorno. I naravno da se penzije ne isplaćuju u celom iznosu iz budžeta, i tu ste u pravu. One se isplaćuju iz fonda gde su građani uplaćivali.
Podsetiću vas da je taj fond, blago ću reći osiromašen, ali neću iskoristiti pravu reč šta se sa njim desilo u vreme kada ste vi bili na vlasti.
Dakle, nažalost, penzioni fond ne funkcioniše kako bi trebalo, jer je potpuno ispražnjen u neka druga vremena, pa sada moramo iz budžeta u velikoj meri da dopunimo i fond za zdravstvo, i fond za penzije i sve ostale fondove, i naravno da i sada, plaćanjem poreza, iz budžeta se to isplaćuje.
Dakle, istine radi, to jeste tako. Dozvolićete samo još jednu ispravku, što se tiče ministra finansija i njegovog odnosa prema Skupštini, tu apsolutno niste u pravu, jer ne radi se o tome ko je iznad koga, a tema o kojoj je gospodin ministar finansija govorio nije se ticala toga da je Skupština javno preduzeće, nego se ticala toga da i Skupština, kao i svi drugi, treba da poštuje zakone i to je potpuno jasno.
Ministar je radio svoj posao. On je štitio budžet, a budžet smo, podsetiću vas, ovde mi izglasali, i sasvim je normalno da ga mi poštujemo i ne vidim nikakvih nesporazuma oko toga.
Zahvaljujem. Sada ću sebi dozvoliti jedan citat: U vreme vlasti SRS u Zemunu opštinske vlasti su prodale 6.596 placeva, na kojima je niklo između 1.500 i 2.000 privremenih objekata, ukupne površine više od 4,5 miliona kvadrata. Prema podacima, ostvaren prihod od prodaje placeva prelazi 230 miliona dinara. Pitanje je gde je taj novac otišao, s obzirom da su radikalske vlasti u Zemunu ostavile opštinskoj kasi dug od 68 miliona dinara.
Javno preduzeće ZIPS je bilo protočni bojler za prelivanje budžetskih sredstava opštine na račun SRS i ljudi iz ove stranke. Tako npr. na osnovu odluke Upravnog odbora od 12.1.1999. godine SRS su ustupljena osnovna sredstva na upravljanje i gazdovanje u ukupnom iznosu od 2.242.559.000 dinara. Protivvrednost 774.000 maraka.
Setite se, građani Srbije, 1999. godine šta je to značilo, kolike su vam tada bile plate. Naravno da porez na promet nije plaćen. Da li je to kriminalno delo, dame i gospodo, i ko je kriminalac?
Suprotno tome, za vreme radikalske vlasti nije bilo štednje u bankama. Setite se svi da li ste smeli da stavite jedan dinar u banke. Danas ona iznosi 1,4 milijardi evra. Da li su banke upropašćene ili nisu, neka sami kažu građani Srbije. Da li su tada smeli da stave dinar u banku i da li danas smeju da ga stave? Da li je poenta toga da imamo bezbroj banaka koje će nas pljačkati i koje će na naš račun živeti, ili je poenta u tome da imamo zdrav bankarski sistem, u kome možemo da štedimo i gde možemo da imamo kredite kakve danas imamo, između ostalog i dugoročne kredite za stambenu izgradnju.
Što se tiče deviznih rezervi, one su povećane sa 360 miliona na 4,3 milijarde dinara. To je naše zajedničko bogatstvo. To je ono što je G17 plus i ono što su sadašnja i prethodna Vlada uradile za građane Srbije. Ono što je bilo pre toga, preporučujem građanima Srbije da zaborave.
Zahvaljujem. Javila sam se da govorim o ovom amandmanu, mada nisam bila ubeđena da je potrebno navoditi ovako mnogo argumenata za jedan amandman koji je potpuno razumljiv i za koji verujem da ćemo ga svi podržati.
No, posle sve ove rasprave čini mi se da je potrebno reći još par stvari. Naime, ubeđena sam da Ministarstvo, koje je predložilo ovako dobar zakon, moderan zakon, sa ovakvim rešenjima, apsolutno nije imalo nameru da ovim članom ograniči pravo žene na rađanje ili na slobodu odluke o rađanju.
Uverena sam da se radi samo o nespretnosti i u tom smislu sam sigurna da će ministar na kraju ove rasprave podržati naše nastojanje da ovo ipak bude preciznije i jasnije definisano, zato što je potpuno jasno da odredba "svako" u pravu može da bude definisana da zaista znači – svako. A, svako apsolutno ne može odlučivati o rađanju deteta.
Mislim da je potpuno jasno da gotovo da nema poslanika u ovoj sali koji bi se vratio u situaciju u kojoj bi prava žene na rađanje bila ograničena, s obzirom na to da smo čuli da većina poslanika podržava tekovine modernog društva, civilizacijske tekovine koje govore o tome da je apsolutno žena ta koja odlučuje o rađanju deteta. Naravno, u krajnjoj liniji, i u onim slučajevima kada je nemoguće postići dogovor između partnera.
Jasno je i poslanička grupa G17 plus smatra da bi bolje rešenje možda bilo da u dogovoru sa partnerom žena konačno odlučuje o rađanju deteta. Naravno da je, kao što smo već iz više argumenata čuli, najnormalnije i najbolja situacija u kojoj partneri zajedno donose odluku o rađanju deteta, i da je podizanje deteta u okviru partnerstva, bilo da se radi o bračnoj ili vanbračnoj zajednici, najbolje rešenje za njegov rast i razvoj. I naravno da je najbolje rešenje kada je dete željeno od strane oba roditelja.
Nažalost, ima i mnogo drugačijih situacija. I u toj situaciji vrlo je jasno i treba definisati ko u takvim slučajevima donosi konačnu odluku. Mislim da je to pravo ženi zagarantovano u našem društvu jako davno, da je to nešto sa čime se većina nas žena u ovoj zemlji rodila, da je to pravo koje je jednostavno urođeno svima nama i mislim da je zaista bespredmetno razmišljati sada, u ovom trenutku, o mogućnosti da to pravo bude ukinuto.
No, ne bih se složila sa argumentima koji govore o tome da je nemoguće da jedno pravo koje imamo u jednom trenutku izgubimo. Moguće je, nažalost. Naročito je moguće, čini mi se, u ovom trenutku, u našem društvu razmišljati o tome. Zbog toga je jasno da treba precizno definisati i reći da je to pravo neotuđivo pravo žene i zbog toga u punoj meri podržavam amandman koji je koleginica podnela, a naravno da ću za taj amandman i glasati.
Poštovane dame i gospodo, mi smo u ovom parlamentu usvojili zaista rekordan broj zakona u pokušaju da stabilizujemo institucije naše države, da stabilizujemo pravni i ekonomski sistem naše države. Poslanička grupa G17 plus glasala je za ove zakone sa dubokim uverenjem da je svaki od njih podjednako važan, jer predstavlja jednu važnu kariku u čvrstom lancu. Svaki od njih predstavlja korak koji našu državu čini stabilnom i jedan korak koji nas vodi ka Evropi.
Zaista, jako je teško reći za neki zakon da je više ili manje važan, ali ću sebi dozvoliti slobodu da, delom i sa ličnog aspekta, kažem da ovaj zakon o kome danas raspravljamo smatram jednim od najvažnijih zakona. Zašto? Pre svega, iz ličnih razloga, jer da je ovo jedini razlog koji je usvojila Vlada koju podržavam, za vreme svoje političke aktivnosti, smatrala bih da je moja politička misija uspešna, jer bih mogla da se vratim svom osnovnom poslu, a to je takođe zaštita dece. Drugi je razlog što svako od nas ima porodicu i što je svakom od nas važno da ova oblast bude detaljno i dobro uređena.
Dame i gospodo, složiću se i sa onima koji kažu da se zakonom ne regulišu porodični odnosi, jer su oni izvan zakona, jer su oni pre svega u emotivnoj sferi. Podsetiću vas na reči velikog pisca koji je rekao – sve srećne porodice liče jedna na drugu, ali nažalost sve su nesrećne na svoj način. Naravno, srećnim porodicama ni ovaj naš ni prethodni zakon možda nije bio važan i možda nikada nije bilo važno da znaju nijedno slovo ovog zakona.
Nesrećnim porodicama, onima koje su nesrećne svaka na svoj način i koje se svakog dana suočavaju sa delom te svoje nesreće, u jednom trenutku njihovog života može postati važno svako slovo i svaki zarez ovog zakona. Zato je jako važno da bude precizno i jasno definisan. Zato bih rekla da je jako važno što ovaj zakon, za razliku od prethodnog, jasno definiše neke oblasti, neke stvari i neke pojmove koji nisu bili definisani prethodnim zakonom.
Koleginice i kolege iz poslaničke grupe G17 plus govoriće tokom ove rasprave o raznim aspektima ovog zakona, zbog kojih G17 plus ovaj zakon podržava, ali ja ću reći one koje smatram najvažnijim i probaću da to zaista bude u kraćem vremenskom periodu.
Naravno, neću reći ništa posebno novo ako kažem da je ovaj deo koji je vezan za korpus dečijih prava jedan od najvažnijih delova ovog zakona, ne samo zato što se njime definišu neka dečija prava, već zato što je ovo prvi zakon u našem zakonodavstvu koji jasno uvodi ovu definiciju, koji jasno govori o dečijim pravima.
Zašto dečija prava? Da li je to zato da bismo razmazili našu decu? Da li dečija prava postoje zato da bi vaspitni postupci roditelja bili marginalizovani? Da li je to zato da bi se smanjio autoritet roditelja i porodice? Ne, upravo suprotno. To je zato što svi znamo da je dete otac čoveka, to je zato da bismo pokazali da su nam deca važna zaista suštinski, ne samo zato što smo za njih emocionalno vezani, nego i zbog toga što smo svesni da zdrav razvoj jednog društva zavisi zaista od zdravog razvoja dece.
Zašto je uopšte došlo do potpisivanja Konvencije o dečijim pravima? Ne iz luksuza i zbog toga što deca treba da ostvare neka prava koja možda nisu toliko važna, nego zbog toga što se širom sveta i danas u svim zemljama sveta dečija prava flagrantno krše, od toga da se deca zloupotrebljavaju u oblasti rada, nezakonitog rada, u oblasti pornografske industrije, u oblasti zlostavljanja dece, već i zbog toga što su ona zaista korišćena u ratovima i zloupotrebljavana na razne druge načine.
Naravno, naša država je potpisnica ove konvencije i Konvencija bi trebalo da se automatski primenjuje, ali nažalost moram da vam kažem da iz svoje dugogodišnje prakse znam da to nije tako.
Želim da kažem da posebno važnim delom ovog zakona smatram i onaj deo koji govori o stručnom usavršavanju sudija koje se bave zaštitom dečijih prava i koje sude u ovim procesima, zbog toga što sam zaista imala prilike da učestvujem u jednom istraživanju koje je, nažalost, pokazalo da veliki broj sudija u Srbiji nije dovoljno informisan o Konvenciji o dečijim pravima, bez obzira što bi ona, kako sam već rekla, trebalo da se automatski primenjuje.
Zbog toga je ova oblast posebno važna, ali takođe se slažem sa koleginicama koje su govorile da je jedan posebno važan deo ovog zakona i onaj koji govori o zloupotrebi roditeljskog prava i koji tačno definiše šta to zloupotreba roditeljskog prava jeste. Slažem se sa onima koji će reći da u normalnim porodicama normalni ljudi ne rade takve stvari, da normalni roditelji imaju prirodan poriv da se o svojoj deci brinu, staraju i štite ih na svaki mogući način, ali reći ću vam, verujem ne veliku istinu, da nažalost nije tako u svim porodicama i da svi ljudi nemaju takve stavove. Naravno, ovo mogu da potkrepim brojnim podacima iz prakse, života, naučne literature.
Reći ću vam da, nažalost, u situacijama kada roditelji nisu sposobni ili nisu u stanju da zaštite svoju decu država i društvo jesu odgovorni da preuzmu na sebe tu zaštitu. Moram da kažem da je to ono što je do sada u našem društvu škripalo. Zaista poznajem porodice koje nisu u stanju da se o svojoj deci staraju. Poznajem majke koje su teški psihijatrijski bolesnici, koje su samohrane majke, čija su deca prepuštena njihovoj brzi, koja naravno nije dovoljno kompetentna.
Poznajem nažalost i slučajeve porodica u kojima su deca umirala zbog nebrige ili su dobijala teške telesne povrede zbog nebrige roditelja ili zbog fizičkog zlostavljanja.
Mi često volimo da ćutimo pred tom istinom ili da pak na drugi način, senzacionalistički, o njoj govorimo, ali naravno podaci su neumoljivi. Reći ću vam da u svetu 57.000 dece godišnje umre od posledica fizičkog zlostavljanja u porodici; 93% ovih teških fizičkih zlostavljanja dešava se, nažalost, u porodici.
Šta je sa seksualnim zlostavljanjem? Potpuno ista situacija: od četiri prijavljena slučaja tri su devojčice, od pet zlostavljača četiri su muškarca. Od svih prijavljenih slučajeva u 39,12% zlostavljač je otac, a u 53,22% figura oca, znači neko ko oca zamenjuje, a sve skupa 98,25% onih koji seksualno zlostavljaju decu su poznati, poznate muške figure. Dakle, za devojčice u Srbiji nisu najopasnije nepoznate čike, već porodica.
Isti je slučaj i sa fizičkim zlostavljanjem. U Srbiji su 2002. godine prijavljena samo 52 slučaja fizičkog zlostavljanja, da bi u 2003. godini bilo prijavljeno 199 slučajeva. To nije zato što je došlo do porasta fizičkog zlostavljanja dece, nego zbog toga što je došlo do povećane senzibilnosti, do povećanog broja prijavljivanja ovih slučajeva. Zato je jako važno da svi građani u Srbiji prepoznaju fizičko zlostavljanje dece, da se zlostavljanje dece prijavljuje i da se u našem društvu o njemu govori.
Ovde, nažalost, imam članak koji o tome govori, ali neću ga sada citirati ni u jednom delu, pošto shvatam da bi to možda u ovom trenutku bilo previše, ali želim da vam kažem da je zbog toga važno to što ovaj zakon jasno definiše da fizičko, seksualno i emocionalno zlostavljanje dece, izrabljivanje dece, podsticanje dece na vršenje krivičnih dela, navikavanje dece na odavanje rđavim sklonostima, napuštanje deteta jeste grubi prekršaj i grubo zanemarivanje roditeljskih prava i da zbog toga u takvim slučajevima država mora da reaguje. To je obaveza svih nas.
Želim da vas podsetim na to da je samo u Beogradu u proteklih nekoliko meseci nažalost došlo do tragičnih slučajeva, čiji smo svedoci svi mi zajedno. Želim da vam kažem da sam evo i danas u jednom članku potpuno slučajno, što samo govori o tome da je to svakodnevna pojava, naišla na informaciju o porodičnom nasilju. Naime, ovde piše da kada je patrola policije ušla u kuću, nakon što se iz nje čula velika buka i zapomaganje, zatekla je pretučenu ženu i dvoje dece, od četiri i osam godina.
Možda će, dame i gospodo, zato što se preduzimaju mere da bi se zaštitile porodice od porodičnog nasilja, u izvesnim slučajevima doći i do neke zloupotrebe, ali ja apsolutno smatram da je mnogo veća zloupotreba ukoliko takve slučajeve ne otkrijemo na vreme.
Želim da vam kažem da ona naša "batina je iz raja izašla" apsolutno ne stoji, zbog toga što fizičko nasilje nad decom nije incidentan čin, zbog toga što se ono uvek ponavlja, zbog toga što ako jedno pretučeno dete vratimo u njegovu porodicu ima 60% šanse da bude ponovo teško pretučeno i izloženo najtežim povredama i ima 10% šanse da od tih povreda umre. Reći ću vam da sam bila u prilici, nažalost, da vidim snimke sa obdukcije ovakve dece koja su završila sa smrtnim ishodom i sasvim pouzdano mogu da vam kažem da je batina nad decom iz pakla izašla i da je ona najgori deo nas i našeg društva.
Zbog toga vas pozivam da glasamo za ovaj zakon. Zbog toga vas pozivam da predložimo i usvojimo zakon o deci, koji će decu posebno štititi, i zalagaću se naravno i za to da u ovoj skupštini bude formiran odbor koji će se posebno baviti decom. Mislim da je to obaveza svih nas, jer kada na ovakav način jedno dete ode iz naše države sa njim odlazi deo svih nas, kao što kaže veliki pisac - ne pitaj za kim zvono zvoni, ono uvek zvoni za tobom, jer niko od nas nije sam, svi smo mi deo kontinenta i deo zemlje.
Zbog toga, dame i gospodo, sa tom decom odlazi najbolji deo nas, ali nama ostaje najveća obaveza i srazmerno našoj obavezi koju imamo u ovoj državi ostaje i obaveza da o deci brinemo. Zato vas G17 plus i ja pozivamo da ovaj zakon podržite.
Želela bih da govorim o ovom amandmanu, a pre svega iz razloga što verujem da treba čuti i drugo mišljenje kada je ovaj amandman u pitanju, a imam drugačije mišljenje.
Drugi razlog je taj što mi se na trenutak učinilo da je ovo priča po sistemu, doktore, kako je to biti majka, pa pošto imam dvoje dece, želim da kažem da verujem da govorim u ime većine majki u Srbiji ako kažem da podsticaj za rađanje trećeg deteta sigurno ne bi bilo i ne može biti duže odsustvo sa posla.
Tačno je, pad nataliteta je ogroman problem u Srbiji i tačno je da ovo pitanje treba tretirati jako ozbiljno. Verujem da je ovom padu nataliteta značajno doprinelo i ogromno iseljavanje mladih ljudi iz naše zemlje, koji su, zatim, svoje potomstvo rađali u nekim drugim zemljama, a ne u Srbiji. Uzrok toga treba lečiti i to u Srbiji treba menjati.
Treba mladi ljudi da imaju razloga i da ostaju u Srbiji i da ovde rađaju svoju decu. Kako ćemo to postići? Kako ćemo postići da ne samo oni, već i oni mlađi ljudi koji su ostali u Srbiji, pored osnovnih bioloških, psiholoških i emotivnih motiva, imaju i druge motive da decu rađaju.
Znači, treba im pružiti, u svakom slučaju, ekonomsku podršku, treba stvoriti zemlju koja će biti u stanju da zadovolji potrebe porodica koje žele da imaju veći broj dece. Sada to svakako nije slučaj. Dakle, zalažem se za to da treba graditi takav ekonomski sistem koji će omogućiti da možemo svojoj deci da pružimo sve ono što im je potrebno, a to ćemo uraditi zalaganjem za rad, a ne za odsustvo sa rada.
Zalažem se za to da majke rade nakon godinu dana, bez obzira na to koje dete rađaju, i da svojim radom doprinesu ekonomskoj stabilnosti zemlje. Verujem da bi se žene, koje su u stanju da svojom efikasnošću na radu značajno doprinesu ovom pitanju, takođe sa mnom složile.
Takođe, nakon godinu dana o detetu može da se stara i neko drugi. To kažem i kao psiholog. Prvi meseci su najosnovniji za formiranje odnosa majke i deteta. Već nakon godinu dete je u stanju da uspostavlja emocionalne veze i sa drugim ljudima, i u stanju je da ostane i da se o njemu brinu i drugi ljudi.
Ono što je važno, to je da treba da jačamo sistem podrške porodici i majci. Dakle, treba razvijati adekvatnu društvenu brigu o deci, treba vrtići da nam budu bolji, da budu takvi da se o 30 ili 40 dece ne stara jedna vaspitačica, već da budu male grupe dece, da bude bolje organizovan rad, da bude adekvatna stručna podrška ljudima koji rade sa decom u vrtićima. Znači, treba razvijati kompletnu društvenu brigu o deci.
Zatim se zalažem za to da, naravno kada budemo o tome govorili, porezi budu manji kada je u pitanju dečija odeća ili hrana za decu. Dakle, kompletan sistem treba da bude takav da omogućimo suzbijanje pada nataliteta. Mislim da to apsolutno ne možemo postići time što ćemo žene zatvoriti u kuću, što ćemo društvo lišiti njihove radne efikasnosti i njihovog velikog doprinosa koji one svojim radom daju.
Moram da kažem da je ovde, pored ekonomskog elementa, jako važan i taj drugi element, koji se možda na mala vrata uvodi, a to je potreba da žene budu vezane samo za kuću i za odgajanje dece. Žene u našem društvu sigurno imaju mnogo širu ulogu od toga. Naravno da je jedna od njihovih najvažnijih uloga vezana za porodicu, ali one sigurno mogu da daju pun doprinos, kao što i pokazuju na svojim radnim mestima, ekonomskom oporavku naše zemlje, a samim tim da daju podršku i stagnaciji pada nataliteta.
Javljam se po Poslovniku, jer se zaista pitam po kom osnovu je prethodni govornik dobio reč, s obzirom na činjenicu da nisam ni jednom rečju pomenula ni poslaničku grupu iz koje poslanik dolazi, niti njega lično.
Volela bih da date odgovor na to pitanje, jer verujem da sam apsolutno imala prava da iznesem svoje mišljenje za ovom govornicom, ne ulazeći u polemiku ni sa čijim stavovima. Poštujem stav svakog narodnog poslanika, zadržavam pravo da iznesem svoje stavove i ne vidim razloge da na bilo koji način ulazimo u polemiku kada se jedni sa drugima ne slažemo. Nisam se uvredljivo izrazila ni o kome, nisam prozvala nikoga i smatram da je apsolutno bilo neosnovano pravo da se da reč.
Reklamiram povredu Poslovnika u onom stavu koji kaže da se može govoriti samo o onome što je na dnevnom redu sednice. PDV danas nije na dnevnom redu, o tome smo već govorili.
Ali, kada smo već kod PDV-a, moram da ponovim još jednom da je PDV zakon koji je donesen u skladu sa potrebama naše zemlje i da je PDV zakon koji je na dobrobit svih građana. Dakle, to je zakon koji je u skladu sa evropskim zakonodavstvom, koji podstiče investicionu klimu. U tom smislu on možda ima neke veze sa ovim o čemu danas raspravljamo, jer nova radna mesta mogu se obezbediti samo ukoliko investicije dođu u Srbiju.
Da bi se investiciona klima, dame i gospodo, poboljšala, potrebno je da imamo poreske zakone koji su u skladu sa onim što svet prepoznaje kao takvo. Kada investitori dođu u Srbiju, oni apsolutno ne znaju šta to znači porez na promet, ali jasno i odlično znaju šta to znači PDV. Isto to imaju i u svojim zemljama. Dakle, da ne bismo raspravljali nadugačko i naširoko, zahvaljujem što smo dobili priliku da ponovo nešto kažemo o PDV-u, ali PDV jeste zakon koji će poboljšati investicionu klimu, koji će dovesti strane partnere u Srbiju i koji će omogućiti da radnici dobiju nova radna mesta.
U tom smislu on ima veze sa zakonom o radu. Inače nema nikakve druge veze i zbog toga smatram da je nepotrebno da danas po peti put koristimo ovu govornicu radi političke promocije, a ne oko onoga o čemu govorimo.
Poštovane dame i gospodo, dozvolićete mi, pošto je pomenuta naša stranka po ko zna koji put, da probam da dam par pojašnjenja, što se našeg stava tiče. Uverena sam da gospodin Dačić jako dobro zna šta je politički pragmatizam, i kako se političke prilike mogu menjati i kako se sa njima menjaju i neki politički stavovi. Ali, navešću ovde jedan primer iz života koji je, sigurna sam, poznat svima nama, pa i njemu i nama ostalima.
Možete ući u jedan brak iz ljubavi, većina nas je tako i činila, ali ako posle izvesnog vremena postane jasno da je to neodrživa zajednica, onda je potpuno neprirodno pokušavati da nekog zadržite na silu u tom braku. Ispod je civilizacijskih normi pokušavati na svaki način da održite jedan brak koji više ne uspeva. Upravo to se, dame i gospodo, desilo sa našom zajednicom.
Kakav je stav G17 plus po tom pitanju i zašto je G17 plus, tako je, u ono vreme smo postojali kao ekspertska mreža, zašto je gospodin Labus potpisnik Beogradskog sporazuma? To je pitanje na koje smo više puta dali odgovor. U tom trenutku je G17 plus smatrao da zaista dezintegrativni procesi više nikuda ne vode. Nama je jasno da mi u tome nismo učestvovali.
Neke druge stranke su učestvovale u rasparčavanju bivše Jugoslavije i učestvovale u tome da ona bude sve manja, manja i manja. Mi smo smatrali da taj proces treba da se zaustavi. Mi se zalažemo za integrativne procese i mi Srbiju vidimo u Evropu. U tom trenutku smo smatrali da Srbija i Crna Gora mogu zajedno da krenu put Evrope. To je bio interes Srbije u tom trenutku.
Drugo, želim da naglasim da Beogradski sporazum i Ustavna povelja nisu isti dokumenti, a G17 plus ni na koji način nije učestvovala u potpisivanju Ustavne povelje. Treće, postalo je vrlo brzo jasno, već između Beogradskog sporazuma i Ustavne povelje, da je ta zajednica neodrživa, da je neodrživa i politički, i ekonomski i na svaki drugi način.
Postalo je jasno, iz brojnih razloga, da Srbija u toj zajednici ne može da napreduje. Postalo je još nešto jasno: da Srbija u toj zajednici do Evrope nikada neće stići, iz prostog razloga što su interesi drugačiji.
Moram reći da je taj stav G17 plus, na neki način, naišao na odobravanje međunarodne zajednice, jer je postalo jasno da je sada u Evropu moguće stići samo putem dva koloseka. Dva koloseka do Evrope, za Srbiju jedan, za Crnu Goru drugi, na neki način jeste priznanje činjenice da Srbija i Crna Gora, kao zajednica, ne mogu da se harmonizuju do te mere da bi kao zajednica država ušli u Evropu.
Dakle, sve su to razlozi zbog kojih G17 plus smatra da je ta zajednica dalje neodrživa, ne zato što je u njoj neko bolji a neko lošiji, ne ni zato što neko ima više neko manje interesa da u ovakvoj zajednici živi, već zato što smatramo da je civilizacijsko pravo svakog naroda, i srpskog naroda i naroda u Crnoj Gori, da odluči kojim će putem dalje ići, da li hoće zajedno ili neće zajedno.
Mi smatramo da je bolje da Srbija i Crna Gora svojim putem uđu u Evropu i da ponovo u Evropi, kao i sve bivše jugoslovenske države, kao sve države u Evropi, budemo svi zajedno, ali kao jedna Evropa. To je stav G17 plus i potpuno je razumljiv naš stav danas ovde.
Što se tiče toga da li Vlada, odnosno stranke koje podržavaju Vladu moraju uvek da imaju jedinstven stav, naš odgovor je - naravno, u onoj meri u kojoj je opstanak Vlade uslovljen tim stavovima i u onoj meri u koliko je on neophodan po nekim pitanjima koja su krajnje važna za održanje Vlade. Međutim, što se ovog pitanja tiče mi se potpuno slažemo da je to viši interes od stranačkog, da je to nacionalni interes i naravno da će se u ovom domu sve stranke po tom pitanju izjasniti.
Što se tiče opstanka Vlade i uloge koju G17 plus u njoj ima, nama je potpuno jasno, a mi verujemo da je to jasno i svima, G17 plus nije u Vladi zato da bi Vlada opstala, G17 plus je u Vladi da bi sprovela svoj program i do one mere gde su kompromisi neminovni, ali kompromisi imaju granicu, samo do one mere u kojoj smo spremni i u kojoj možemo da u ovoj vladi sprovedemo svoj program, do te mere mi u toj vladi ostajemo i podržavamo je.
Smatramo da po ovom pitanju apsolutno možemo imati svoj stav. Naš stav je jasan i mi smo ga i ovom prilikom rekli, što naravno ničim ne ograničava sve druge stranke da kažu svoj stav.
Zahvaljujem se kolegama koji su odustali u razumnom pokušaju da ovu diskusiju vratimo u malo mirnije i racionalnije tokove. Uprkos tome javljam se za repliku, jer je poslanička grupa G17 plus i stranka G17 plus pominjana u veoma negativnom kontekstu i to je nešto što je zaista nedopustivo.
Niti je stranka G17 plus tema naše skupštinske rasprave, niti je dopustivo da se za ovom govornicom iznose takve neistine i insinuacije. Ali, nama u G17 plus potpuno je jasno zašto G17 plus jeste tema političih rasprava, zašto G17 plus jeste tema nekih medijskih hajki koje se u Srbiji vode. Naš narod kaže "za dobrim konjem prašina se diže". G17 plus je stranka koja radi, koja održava svoja predizborna obećanja, koja se odgovorno ponaša prema građanima Srbije.
Prema tome, dame i gospodo, potpuno je jasno da su ovde izrečene pune neistine. Zašto? Zato što smo ove godine imali osmopostotni rast bruto društvenog proizvoda, koji nije zabeležen u prethodnim godinama, zato što smo vraćali kredite, dugove našim građanima.
Neke prethodne vlade ove dugove su načinile, neke vlade koje su došle posle toga ove dugove nisu bile u stanju da servisiraju, ali ova vlada i G17 plus, kao neko ko je odgovoran za finansije, ove dugove, dame i gospodo, vraćaju, pa smo tako ove godine vratili 350 miliona evra stare devizne štednje i započeli smo čak i sa vraćanjem kredita za preporod Srbije.
G17 plus uradio je još mnoge druge stvari. Usvojili smo svi zajedno, doduše vladajuća većina u ovoj skupštini tokom ove godine 84 zakona, na čemu svima nama čestitam i samo zarad poređenja reći ću vam da je prethodna vlada u prethodnoj godini usvojila samo 47 zakona. Polovinu od ovih zakona predložili su ove godine ministri iz G17 plus.
Zato sada imamo bolje lekove i sigurniji promet lekovima. Redovno servisiramo penzije, spoljne dugove koje, takođe, mi nismo načinili. Otpisano je 62 posto duga prema Londonskom klubu. Srbija je, dame i gospodo, ove godine prvi put dobila kreditni rejting, prvi put u svojoj istoriji, što je, takođe, zasluga ove vlade i ljudi koji u ovoj vladi rade u okviru resora koje je preuzeo G17 plus.
Naravno, kada sve ovo radite, morate biti predmet kritika onih koji nisu bili u stanju da sve to urade. To je potpuno razumljivo i G17 plus spreman je da se sa ovim kritikama nosi, ali isto tako neće biti pokoleban u svojoj nameri da i dalje uporno radi za dobrobit građana Srbije.
Moram zaista da se javim da opovrgnem ono što je rečeno, s obzirom na činjenicu da je to potpuna neistina.
Naime, želim da naglasim da stoji činjenica koju građani znaju da je ovo godina u kojoj je postignut privredni rast, da je ovo godina u kojoj je ova vlada značajno povećala industrijsku proizvodnju i da ona nije bila veća u proteklih 20 godina nego što je bila ove godine. Naravno da građani ne mogu očekivati, i nisu očekivali i ne može se ni od jedne vlade očekivati da u periodu od osam meseci značajno podigne standard građana i to je potpuno jasno.
Međutim, želim da naglasim da je građanima takođe jasno da je poreska politika koju ova vlada vodi takva da ona dovodi do izjednačavanja svih onih koji plaćaju porez i da siromašni građani plaćaju znatno manji porez od bogatih. To je suština ove poreske politike. Takođe želim da naglasim da se ovim zakonima značajno smanjuju brojni porezi koji opterećuju građane Srbije, i to jeste deo predizbornih obećanja i ona su održana. U tome je i razlika između nas i nekih drugih.
Što se tiče šverca cigareta, želim da naglasim da je šverc cigareta sigurno najmanji ove godine. Kada je cvetao šverc cigareta, nafte i ostalih proizvoda, građani Srbije jako dobro znaju, kada su ih kupovali na ulicama kod preprodavaca, i benzin, i cigarete i mnoge druge proizvode. U čije džepove je to išlo, građani takođe znaju. To su oni novoformirani bogataši koji su sada sigurno na nekoj drugoj strani, a ne na strani ove vlade.
Takođe pozivam sve odgovorne građane Srbije, pa i one koji to govore za ovom govornicom, da prijave svaku trafiku u kojoj se prodaju švercovane cigarete. Ukoliko sumnjate, možete da prijavite meni, a ja ću sigurno preduzeti sve što je potrebno da takva trafika bude zatvorena. Ja sam odgovorni građanin Srbije i preduzeću sve moguće da poreska uprava zatvori takvu trafiku. Sve informacije koje mi imamo je da takvih trafika nema i da one ne postoje. Izreći za ovom govornicom da Vlada stoji iza takvih trafika, to je zaista više nego drskost.