Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Zlata Đerić

Zlata Đerić

Nova Srbija

Govori

Pre svega, ispred poslaničke grupe Nova Srbija moram da zahvalim gospodinu ministru što je veliki broj amandmana koji smo podneli prepoznat kao dobronamerna intervencija u samom Predlogu teksta zakona, tako da je ovo jedan od onih malobrojnih amandmana koji nije usvojen, a upravo na taj član zakona sam ja i u načelnoj raspravi skrenula pažnju, jer smo smatrali, u članu 23. stav 2. tačka 8. da bi trebalo da se briše. Evo šta je njome predviđeno u Predlogu teksta zakona, a odnosi se na prava i dužnosti tržišne inspekcije.
Tržišna inspekcija koja vrši nadzor nad sprovođenjem zakona u okviru svojih prava i dužnosti, dužna je da privremeno zadrži do odluke suda optičke diskove, proizvodne delove, sirovinu ili opremu za proizvodnju, odnosno umnožavanje optičkih diskova, ako izrazi sumnju, tu smo posebno bili skeptični da je učinjena povreda ovog zakona koja je propisana kao prekršaj ili povreda drugog zakona koji je propisan kao privredni prestup ili krivično delo, povrede prava intelektualne svojine i da o tome obavesti nosioca prava intelektualne svojine, odnosno organizatore.
Time smo shvatili da ovu tačku treba brisati, jer ostavlja prevelik prostor tržišnoj inspekciji, odnosno smatramo da ostavlja prostor za šikaniranje subjekata koji vrše delatnosti u vezi sa optičkim diskovima od strane tržišnih inspektora.
Mi nemamo tako čiste inspekcijske organe u mnogim oblastima i uvek imamo problema sa inspekcijom koja je često leglo korupcije, a ono na šta smo posebno skrenuli pažnju, to je reč sumnja.
Sumnja je suviše neodređena kategorija da bi se samo na osnovu nje zaplenjivala osnovna sredstva za rad nosilaca licence.
Sumnja ostavlja veliki prostor, pa ili je trebalo to drugačije precizirati, ili smanjiti tu vrstu ovlašćenja, i na taj član zakona smo smatrali da treba da se primeni ova amandmanska ispravka. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, poštovani gospodine ministre, pre nego što počnem svoje izlaganje samo ću se obratiti gospodinu predsedavajućem,  vreme moje poslaničke grupe, mislim da mi je ostalo jedno tri minuta od ovlašćenog predstavnika koje nije iskoristio moj šef poslaničke grupe, ako slučajno preteram, da znate. Neću zloupotrebiti veću jedinicu vremena.
Dakle, imamo pred sobom dva predloga zakona. Ministar Obradović je dobio čast da brani jedan svoj zakon, koji on veoma i stručno i rado, vidim, dobro brani i ovaj drugi, u kome smo mi manje - više prihvatili da je to zakon o optičkim diskovima, koji je došao malo pod pritiskom EU, da bi se uredilo jedno polje za koje znamo da postoji, kao siva zona tržišne ekonomije, ovde to je trgovina, promet, proizvodnja, uvoz i izvoz optičkih diskova. Po nekim saznanjima oko 90% te robe je sumnjivog porekla, pošto smo uglavnom samo konzumenti toga. Reći ću da i pre par godina pokušaj da se suzbije trgovina na sivom tržištu optičkim diskovima, nije dala neki poseban rezultat. Nadamo se da će ovim zakonom neke stvari da se urede. Samim tekstom zakona, u tehničkom smislu, nismo bili najzadovoljniji. On ima bitne propuste, bukvalno u tehničkom smislu. Tu smo amandmanski intervenisali i kod člana 23. zakona, posebno u tački 8) smo smatrali da se nejasno zakon odnosi prema delovanju Tržišne inspekcije i da se daju neka problematično široka ovlašćenja, koja bi mogla biti predmet zloupotrebe. Tu smo amandmanski intervenisali, ali videćemo oko usvajanja amandmana, kako će biti prepoznata naša dobra namera. Obzirom da smo kao poslanička grupa, dakle Nova Srbija, do sada u svim zakonima ozbiljno pristupili svojim amandmanskim intervencijama i to su uglavnom ministri, mada smo opoziciona stranka, prepoznavali. Imamo verovatno najveći broj usvojenih amandmana, obzirom na veličinu poslaničke grupe.
No, da govorimo o obrazovanju koje, pre svega, Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, jer vaspitanje i obrazovanje je, pre svega, istrajno i odgovorno rukovođenje i rečju i primerom, ako želimo da definišemo ovaj stub ili temelj društva, jedan od osnovnih stubova ili temelja društva ili države. Ne mogu da ne podsetim gospodina ministra da danas donosimo izmene i dopune upravo oko nekih članova oko kojih smo i pre dve godine, 2009. godine, kad smo donosili taj zakon, polemisali i znamo da smo bili na istoj, tako da kažem, talasnoj dužni po pitanju upravo ocene iz vladanja i tako nekih stvari, fundamentalnih u prosveti. Drago mi je da ste danas ispravljajući zakon, a tad ste samo delimično usvojili neke naše amandmane, potvrdili da je problem nastao u praksi, a ja bih to rekla, život je upravo dao odgovor. Život škole je dao odgovor.
Ono što je bilo potrebno danas ovim zakonom, pokušavate delimično da ispravite. Obrazovanje je u savremenom društvu i to smo konstatovali kroz diskusiju većine kolega do sad nešto o čemu svi rado govore, nerado priznaju da je najvažnije obrazovanje u modernoj državi. Bilo je važno uvek, uvek je jednako važno, ali danas kad smo u ovakvom trenutku ne postoji drugi resurs koji može državu da pomeri unapred osim obrazovanja. Ono što urade mudra društva koja politiku vide dalje od sledeće izborne kampanje, oni koji vode državničku, a ne političarsku politiku, oni onda ulažu u obrazovanje. Najsporije se vidi i najveći su rezultati i najisplativiji. Uvek bih se vratila i kad govorim o obrazovanju, uvek moramo da citiramo najvećeg pedagoga Antona Makarenka koji je rekao "Naša deca, to je naša starost, pravilno vaspitanje naša srećna starost, loše vaspitanje je buduća nesreća, a naše suze, naša krivica, naša sramota pred drugim ljudima i pred čitavom zemljom". To je onako na jedan ljudski način objašnjeno šta mi možemo dobrim i šta ne možemo da učinimo ako ne pristupimo obrazovanju i vaspitanju na način na koji to treba da bude strategija ovog društva.
U samom zakonu, u samih 30-ak članova kojima menjate postojeći zakon iz 2009. godine, stavili smo svega četiri amandmana i to one koje smo mogli suštinski da objasnimo. Dakle, možemo oko nekih stvari da se složimo, možemo oko nekih stvari da se ne složimo i da predložimo da možda smatramo da bi rešenje koje predlažemo bilo bolje. Smatram da ste napravili kvalitativan pomak u izmenama i dopunama, a pogotovo u tome što ste pomalo pomogli da se neke stvari učine prividno, kažem, prividno strožijim, preventivno strožijim, a da omoguće dalekosežnije da daju bolje rezultate u vaspitavanju i obrazovanju mladih.
Kao roditelj i kao prosvetni radnik uvek mi je smetalo kada se mnogo maše pričom o dečijim pravima. Pravi vaspitač, dobronameran, prvo decu nauči da sva prava proizilaze iz obaveza i dužnosti. To je ono što mi moramo da kažemo. Dakle, nemamo mi sva prava i pravo na sve. Nemaju ni naša deca, ako ih volimo. Znači, to je ono što Zakonom o obrazovanju, kao jedan odgovoran i rukovođeni proces, treba da bude jasno definisano.
Kažem – imamo i mi zamerki. Nije ni ovaj zakon savršen. Neće ni ove vaše promene doneti savršenstvo toga zakona. Biće tu još promena. Ono na šta bismo skrenuli pažnju, ja uvek ministru volim da kažem i da ga podsetim da sam lično kao poslanik svaki put kada je bio donošen budžet ili rebalans budžeta pred poslanike uvek imala amandman koji je negde tražio sredstva za Ministarstvo prosvete. Ali, nikada nije bio nijedan amandman usvojen, što, naravno, nije bila moja krivica. Ali, čisto da znate da ovo nije samo deklarativno zalaganje, jer zaista mislim i zaista navijam da se na Vladi izborite za daleko veća sredstva za prosvetu. Jer, odgovorno društvo i odgovorna država zna – ako tu uloži, neće imati rezultat na prvim sledećim izborima, ali će oni koji su dobronamerni prema ovom narodu i ovoj državi imati dalekosežno bolji rezultat.
Ministarstvo prosvetiteljstva, ministarstvo današnjeg obrazovanja je ministarstvo sa najstarijom tradicijom u srpskom narodu i prema tome na njemu je posebna odgovornost za sve. Gospodine ministre, ja ću vas podsetiti na nekoliko članova na koje smo amandmanski intervenisali. Recimo, član 13, gde tražite da se brišu reči da se mogu učenici izjasniti u učeničkom parlamentu o izboru udžbenika. Nije ta kvalifikacija: "izbor udžbenika" ni tad bila srećna, ali treba im ostaviti kvalifikaciju da mogu da se izjasne o udžbenicima, da imaju o njima svoj stav. To ne može da škodi jer nije obavezujuće.
U članu 14. mislim da smo se tu sreli, da ste pomerili neke stvari, upravo kod ocene iz vladanja i mislim da smo se sada složili, a videćete i uskoro će budućnost, da li ćete vi biti, ministre, ili neko drugi u nekoj sledećoj vladi, ali svakako će budućnost doneti još jednu potrebu intervencije oko ocene iz vladanja. Vratili smo je u prosek u osnovnoj školi. To je bilo veoma važno. Treba je spustiti još na niži uzrasni nivo u proseku, kako bi se prenebregle neke posledice. Jer, znate, na svu sreću, još uvek, bez obzira što imamo eksterne pojave u školama, vrlo nemile događaje, vrlo neprijatna iskustva, vrlo često prisustvo nasilja, pogotovo između dece prema nastavnicima i profesorima, dakle, to su ekstremni slučajevi. Čime su oni podstaknuti i kakva su ona posledica, to je druga priča i vi ste to dobro rekli, ali, ovakvi strožiji članovi postoje zbog takvih ekstrema i svi ostali nemaju razloga da budu zabrinuti.
Smanjenje broja neopravdanih časova u srednjoj školi lično, i kao profesor i kao roditelj, pozdravljam. Ja imam dete u srednjoj školi i smatram da moje dete koje ide u srednju školu nema razloga da izostane ni pet časova neopravdano, a kamoli 25. Zaista smatram da ako mi se to kao roditelju desi, da prvo ja imam problem, pa tek onda škola. Dakle, to je nešto sa čim se mi moramo suočiti. Nemam potrebu da koketiram sa biračkim telom roditelja, ni prosvetnih radnika, niti mladih birača, nego zaista mislim da to jeste za njihovo dobro. Onaj ko dođe do 25, između 25 i 35 je nikakva razlika, a onaj ko dođe do 25, verujte, on je već poprilično na lošem putu.
Dakle, sve ovo su neke stvari koje smatramo da treba da popravite. Još bih vam skrenula pažnju na jednu reč na koju sam svojevremeno skrenula pažnju kod jednog drugog zakona. Ali, kod vas isto smatram da morate da obratite pažnju, jer je u pitanju Ministarstvo prosvete. Dakle, ovo je samo tehnički, pravopisni detalj, bukvalno. Kod člana 16, gde kažete: "od čega više od 15 časova nakon pismenog obaveštavanja roditelja". Trebali ste da kažete: "pisanog". Pismeno i pisano nije isti pojam. Nešto je pisani dokument, ali on može da bude i pismeno i nepismeno napisan. Znate, ja ako nešto pišem, ne znači da sam istovremeno i dovoljno pismena. To je samo detalj i molim da to ispravite.
Svojevremeno, kao profesori književnosti dugo smo polemisali i nekoliko godina je bilo na snazi da se piše – prvi školski pismeni zadatak ili prvi školski pisani zadatak i upravo oko toga smo imali jednu polemiku, da se zauzme stav, ali, kažem vam, tu mi zaista proveravamo pismenost pa može da stoji i ovo, ali, ovde mora da bude pisani dokument. Dakle, to je ono na šta vam skrećem pažnju.
Da bi država imala mogućnost da bude država i da to bude u pravom smislu reči i da njeni zakoni funkcionišu, da njeni građani budu zadovoljni, da oni krenu putem nekog progresa, mora pre svih drugih resursa da ima zdravu i dobru prosvetu. Da zakoni koji uređuju odnose u prosveti budu pozitivni.
Mi smo kao poslanička grupa zaista želeli da budemo konstruktivni i da amandmanima neke nejasnoće i kod ove popravke, kao i 2009. godine, učinimo boljima, neka rešenja jasnijima. Jer, biće opet prilike da ovaj ili neki drugi ministar kaže da nas praksa demantuje. Ono što smo predložili jeste praksa i nadam se da ćete to u svakom slučaju prepoznati. Jer, u svakom slučaju, mi smo u ovom trenutku, upotrebiću jedan aforizam – država sa teškoćama u razvoju i sa političarima sa posebnim potrebama. Hvala vam lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, pre svega, moram da vam se zahvalim što ste na tako lep način rekli da su ljudi stariji od zakona i da su zakoni tekovina ljudi, a ne obrnuto, da su ljudi važniji od toga. To je jedan lep humoristički pristup. Znajući vašu vokaciju, znam da ste i prema ovim zakonima koje danas pred nama branite sigurno na isti način benevalentni, pa ću vas, čisto izazvana tom vašom konstatacijom, podsetiti na jednu mudru ženu Mariju Montesori, Italijanku koja je svojevremeno rekla da je istina ljudskog života sigurna kao gravitacija, da bismo živeli potpuno, moramo naučiti koristiti stvari i voleti ljude, a ne voleti stvari i koristiti ljude.
Dakle, ovi zakoni treba da budu na korist, pre svega ljudima i da očuvaju kulturna dobra koja su takođe tekovina ljudi. Obzirom da se radi o tri veoma važna zakona koji tretiraju bibliotečku delatnost, svakako ćete se složiti sa mnom da je reč najveće otkriće čovečanstva i da je upravo reč ta koja je omogućila da čovečanstvo krene putem civilizacije, nijedno drugo otkriće nije to omogućilo. Zato mi danas sedimo ovde.
Dakle, danas se pred nama nalazi set zakona: Predlog zakona o bibliotečko-informacionoj delatnost, Predlog zakona o staroj i retkoj bibliotečkoj građi i Predlog zakona o obaveznom primerku publikacija. Vi ste veoma lepo obrazložili razloge za njihovo donošenje.
Ono što mi na početku smeta ne odnosi se na vas nego na Vladu koja je te zakone uputila poslanicima 30. juna i već 5. jula očekuje da se o njima poslanici izjasne na jedan adekvatan način. Oni su svakako važni, oni su vrlo kvalitetno urađeni. Imamo neke sitne zamerke koje smo amandmanima pokušali da sugerišemo da se otklone.
Ono što moram da kažem, Vlada nema korektan odnos prema Narodnoj skupštini. Opet kažem, ne odnosi se na vas nego na Vladu koja uglavnom na ovaj način, šaljući zakone po hitnom postupku, ne ostavljajući dovoljno vremena poslanicima, ostavlja dodatnu sumnju da ne želi da nam da vreme da o nekom zakonu, a ovo su sistemski zakoni, razmišljamo i donesemo odluku na pravi način ili potcenjuje samu materiju kojom se zakoni bave. U svakom slučaju, ni jedno ni drugo nije kompliment za Vladu.
Vratila bih se samim zakonskim predlozima. Kada se pogledaju razlozi za donošenje ova tri zakona po hitnom postupku, odmah se uočava kontradikcija. Sa jedne strane se insistira na tome da se bibliotečka informativna delatnost kao delatnost od izuzetnog značaja, sa čim se u potpunosti slažem, što pre usaglasi sa međunarodnim odnosno evropskim standardima i da se na taj način otklone problemi koji su uočeni u dosadašnjoj svakodnevnoj praksi. Ovakva konstatacija se ponavlja po sva tri predložena zakona i upućuje na izuzetnu hitnost i želju predlagača da se uočeni problemi u ovoj oblasti što pre prevaziđu.
Sa druge strane, međutim, konstatuje se da je postojeći zakon o bibliotečkoj delatnosti na snazi još od 1995. godine i Vlada tek posle 16 godina primećuje da je niz rešenja u njemu prevaziđeno, pre svega razvojem novih tehnologija i da je stoga nužno donošenje novih zakona. Svakako je da su internet i informativne tehnologije široko zastupljene u Republici Srbiji više od jedne decenije i mislim da se trebalo mnogo ranije setiti i pristupiti upravo osavremenjavanju ove delatnosti.
Kada kažemo – biblioteka, prva i neizbežna asocijacija svakog od nas jeste – knjiga. Osnovni cilj bibliotečke informativne delatnosti jeste popularisanje knjige, odnosno čitanja knjiga kao neophodnog preduslova za sticanje novih znanja. Konstatujući ovo, jednostavno ne mogu a da se ne osvrnem na činjenicu da ćemo ovde praktično istovremeno raspravljati i o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o osnovnom sistemu obrazovanja i vaspitanja. Vi znate koliko su te oblasti duboko prožete jedna sa drugom.
U našem obrazovnom sistemu leže nagomilani dugogodišnji uzroci dobrog dela problema kada je u pitanju nezavidno mesto koje pisana reč ima u ovom društvu, da ne kažemo da je knjiga već dugo prognana na razne načine iz društva, pre svega zahvaljujući elektronskim medijima, da je lepa reč na neki način proterana iz društva, da se kulturno i lepo obraćanje odavno ne primenjuje na mnogim mestima gde bi trebalo da se primenjuje.
Knjiga se u srpskim elektronskim medijima, nažalost, posebno onim najgledanijim, pominje jednom godišnje, i to tokom sedam dana meseca oktobra, to svi dobro znamo, dok traje sajam knjiga. Tada je knjiga prisutna i posle toga vrlo stidljivo, vrlo skromno i vrlo retko, a mislim da bi elektronski mediji, pogotovo Javni servis, mogao da doprinese ozbiljnom popularisanju knjige i pisane reči u ovom društvu.
Takođe bi ministarstvo i politikom otkupa knjiga, za koje nikada nema dovoljno sredstava i drugačijim pristupom otkupa knjige od naših raznih izdavača, i privatnih i onih koji to nisu, doprinelo boljem očuvanju knjige i većoj popularizaciji knjige u društvu.
Apsolutno podržavam zalaganje Ministarstva kulture da kroz odredbe ovih zakona afirmiše opštu vrednost pisane reči u našem društvu, kao osnovne bibliotečke građe i preduslov osvajanja novih znanja. Ono što me plaši je samo da će hronični nedostatak novca u budžetu predstavljati razlog da ovo zalaganje ostane samo mrtvo slovo na papiru, pa očekujem od ministra da se za taj deo kolača sa onim aždajama u Vladi izbori.
Finansijsko-materijalno stanje u kome se nalazi najveći broj biblioteka u Republici Srbiji ne daje nam u ovom trenutku puno razloga za optimizam. Za pravu popularizaciju knjige potrebno je sadejstvo svih relevantnih subjekata koji kreiraju društveni ambijent u Srbiji, države, medija, najrazličitijih udruženja, organizacija.
Nažalost, opšta komercijalizacija je stvorila ambijent u kome su televizija i internet izvor svih informacija i u kome čitanje knjiga i pravo, temeljno znanje uzmiču pred tzv. instant znanjem, instant informacijama, koje se stiče surfovanjem po društvenim mrežama. Zato mi imamo danas tinejdžere, osmake, 15-godišnjake i starije koji sriču dok čitaju. Najveći broj đaka u školske biblioteke, a da ne kažem u gradske biblioteke, ulazi kao po kazni, kad treba da uzme lektiru, i to obično da bi se popravila već vrlo loša ocena iz maternjeg jezika. SMS poruke su slike nepismenosti našeg društva. Imamo puno razloga da budemo ozbiljno zabrinuti i oko očuvanja jezika. Zato pozdravljam napore koji se vide kroz ovaj zakon da se očuva jezik i da očuva naše ćirilično pismo i to posebno podržavamo.
Poslanička grupa NS pokušala je da doprinese poboljšanju ovih zakonskih predloga kroz nekoliko svojih amandmana. Kada je u pitanju sistemski zakon koji treba da uredi ovu oblast, Zakon o bibliotečko-informacionoj delatnosti, imamo nekoliko primedbi. Rešenje predloženo u članu 22. stav 3. dovodi do sukoba nadležnosti između Narodne biblioteke Srbije i biblioteke Matice srpske, kada je u pitanju obavljanje matičnih funkcija na teritoriji AP Vojvodine. Pošto ovo sigurno nije bila namera predlagača, ponudili smo amandman kojim se pitanje nadležnosti ove dve institucije u ovom domenu precizno uređuje. Molim vas da obratite pažnju na taj amandman.
Ovaj zakon u članu 9. izdvaja Narodno-univerzitetsku biblioteku "Ivo Andrić" na Kosovu i Metohiji, kao instituciju koja se po svom položaju razlikuje od drugih biblioteka. Pozicionirana je odmah iza Narodne biblioteke Srbije i biblioteke Matice srpske. Međutim, u članu 28. Zakona je na potpuno dvosmislen način regulisano finansiranje rada ove institucije iz budžeta Republike. Kao da se predlagač nećkao, plašeći se da će svojim rešenjem u ovom domenu prejudicirati buduća politička događanja na Kosovu i Metohiji. I ovde smo intervenisali amandmanom, u nameri da se ova institucija precizno definiše.
Čudi nas činjenica da u zakonu nije precizno regulisanje pitanje imenovanja upravnika Narodne biblioteke Srbije, što ostavlja prostor sumnji da Vlada sa nekim samo njoj znanim razlogom daje sebi široka diskreciona ovlašćenja kada je ova materija u pitanju. Ima tu još nedoumica koje pojedini članovi zakona ostavljaju, zato smo na više mesta intervenisali amandmanima, kao na primer član 32. stav 1. tačka 4. Zakonom je predviđeno da je jedan od osnovnih zadataka Narodne biblioteke Srbije popularisanje i promocija knjige, čitanja i slobodnog pristupa informacijama za sve građane. Ovaj zadatak koji se stavlja pred Narodnu biblioteku je praktično neizvodljiv ukoliko se pre svega mediji i drugi subjekti koji kreiraju opšte-društveni ambijent ne angažuju na ovom poslu, odnosno u ovom smislu.
U zakonu o obaveznom primerku publikacije intervenisali smo sa nekoliko amandmana, najviše sa namerom da popravimo neke tehničke detalje i nepreciznosti. Ovde, kao i u preostala dva zakonska predloga imamo bitnu primedbu. Naime, u kaznenim odredbama ovih predloženih zakona predviđene su za naše okolnosti i oblast koja se uređuje izuzetno visoke novčane kazne.
Smatramo da je kažnjavanje, pre svega biblioteka, ovako drakonskim kaznama kontraproduktivno i u tom smislu smo predložili smanjenje zaprećenog maksimalnog iznosa novčane kazne. U članu 10. zakona o obaveznom primerku publikacije predviđeno je da Narodna biblioteka Srbije i Biblioteka Matice Srpske u ostvarivanju opšteg interesa, prati izvršenje obaveza dostavljanja obaveznog primerka i da preduzimaju mere prema obveznicima u skladu sa ovim zakonom. Ovakvo zakonsko rešenje smatramo da nije precizno i ostavlja nedoumicu oko toga koji subjekt i na koji način inicira i realizuje sprovođenje kaznenih odredbi ovog zakona.
Iz zakona o staroj i retkoj bibliotečkoj građi u članu 30. predviđa da Narodna biblioteka Srbije i Biblioteka Matice Srpske pokreću inicijativu za restituciju stare i retke bibliotečke građe, otuđene od sopstvenika po raznim osnovama. Međutim, potpuno je nejasno više stvari – koji je pravni osnov za ovo, pred kim i na koji način, kao i u saradnji sa kojim državnim organima se ova inicijativa pokreće? I kada je u pitanju član 53. ovog zakona, koji reguliše kontrolu prometa stvari retke bibliotečke građe propisuje se da pravna lica mogu obavljati promet ove građe ukoliko su za tu delatnost registrovane u skladu sa zakonom.
Sa druge strane, fizičkim licima se dozvoljava prometanje ove građe bez ikakvog ograničenja, što ne deluje nimalo logično, obzirom na značaj ove delatnosti. Zato smo intervenisali amandmanima i predložili da fizička lica ne mogu da se bave prometima stvari retke bibliotečke građe u vidu zanimanja.
Svakako, bibliotečka delatnost je delatnost koja u Srbiji počiva na tankim finansijskim osnovama, da samopregoru, veštini i entuzijazmu zaposlenih ljudi o kojima ste pričali... Dolazim iz grada čija je biblioteka pre dve godine proslavila 150 godina postojanja, iz Sombora, i mi smo ponosni na sve naše tradicije, pa i na ovu, i posebno na to što je biblioteka što vek i po postoji je jedna od najmodernijih sigurno u Srbiji u ovom trenutku, a upravo zahvaljujući samopregoru, veštini, naporima i entuzijazmu ljudi koji u njoj rade.
Svakako, kada govorimo o gradu, reći ću vam samo jednu svoju ličnu opservaciju. Za mene je grad – grad, ako ima biblioteku i muzičku školu, onda je to grad bez obzira koliko stanovnika ima. To mu daje atribut grada.
Ovi zakoni kada se usvoje u ovom parlamentu sa onim izmenama i amandmanima koje smo svi predložili u najboljoj nameri i uz vašu dobru volju da ga učinite još boljim, nedvosmisleno i da ga sprovedete, će sigurno biti određeni otisak autora, svakako vas kao ministra, koji ste ih ovde danas branili.
Nije ovo replika u pravom smislu, jer ministar to nije ni zaslužio, samo sam želela da mu zahvalim što je imao upornosti da to sada dođe.
Kada govorimo o hitnom postupku, ne sporim razloge za hitan postupak usvajanja, nego zašto, ako ste već rekli da je u oktobru završena javna rasprava, zašto nismo dobili ranije? To je ono što pomalo smeta, a vi ćete se složiti i podeliti mišljenje samnom, kada je kultura u pitanju onda se, ne ova Vlada, već mnoge vlade prema njoj ponašaju kao prema pastorčetu i uvek se na kulturi štedi. Narod koji je počeo da štedi na kulturi počinje da gubi na svim ostalim poljima, samo vas za to molim da se borite i dalje na Vladi onako lavovski.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, neću iskoristiti svo svoje vreme koje mi stoji na raspolaganju, reći ću nekoliko stvari koje treba reći u ovoj plenarnoj diskusiji. Dakle, imamo pred sobom važan set zakona koje smo konstatovali da kasne, da su trebali pre biti doneti. Naravno, to ne spočitavam nikome, najmanje ministru. Objasnio nam je kako se izborio da oni dođu pred nas i dobro je da ih imamo pred sobom. Knjiga je već dugo prognana na ovim prostorima. Kada dođem kriza i kada dođu neki ekonomski nepovoljni vetrovi, onda se knjiga prvo odbaci i baci, a nije to ni jedini razlog, to nam je izgovor za kulturu koju smo počeli da proganjamo, jer je ustuknula pred instant znanjem, instant informacijom i instant emocijom koju je nametnula elektronska komunikacija.
Očekujem, naravno, da će ovi zakoni koji će urediti bibliotekarstvo, jednu ozbiljnu delatnost u ovom društvu, pomoći pre svega jednoj armiji nevidljivih ljudi koji rade sa krajnjim entuzijazmom i velikom ljubavlju prema ovom poslu ovaj posao opšte koristan i da ćemo svi zajedno pokazati da su naša kultura i tradicija stariji od svih naših partijskih i političkih podela.
Dakle, što se knjige tiče, kao neko ko jeste zaljubljenik u knjigu, a znam da je i gospodin ministar neko ko je i poštovalac i poznavalac knjige i literature, preporučila bih mu da se ponaša prema savremenoj političkoj sceni, promovišući knjigu i ove zakone koji uređuju ovu oblast, kao što je Duško Radović preporučio da s odnosimo prema vaspitanju dece - moramo da im podvalimo, da ih vaspitavamo da oni to ne primete, a kada primete biće kasno, već će biti vaspitani. Tako i mi moramo da nagdamo našu javnost da se vrati knjizi i čitanju, jer sve više je onih kojima je jedina literatura u toku života bila u SMS porukama i to nepismenim SMS porukama.
Dakle, nadamo se da će knjige nadživeti internet, da ćemo ove zakone imati na korist jednoj važnoj delatnosti i da ćemo svi jednoga dana moći da se ponosimo da smo učestvovali u očuvanju, ozakonjenju i negovanju upravo delatnosti koja će biti vrlo važna za srpsku kulturu. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, poštovana gospođo ministar, amandmani koje je poslanička grupa Nove Srbije podnela bi promenili suštinu ovog zakona, ali za ovaj amandman smo bili ubeđeni da će biti prihvaćen, da će biti shvaćen i prihvaćen.
U članu 5. stav 2, posle reči "zabranjeno je svako", tražili smo amandmanom da se briše reč "neopravdano". Zašto? Zato što vam u ponuđenom tekstu Predloga zakona stoji ovako: "Zabranjeno je svako neopravdano pravljenje razlike ili nejednako postupanje prema mladima". Smatramo da reč "neopravdano" posle reči "svako" mora biti obrisana, jer inače ona dopušta da postoji opravdano pravljenje razlika, a to je nedopustivo, jer ovo "svako" isključuje. Dakle, ovo se u leksičkom, gramatičkom i stručnom tumačenju jezika zove tautologija.
Prema tome, ovaj član bi trebalo da glasi, u ovoj prvoj rečenici "Zabranjeno je svako pravljenje razlike ili nejednako postupanje prema mladima". U obrazloženju koje ste nam stavili za neprihvatanje amandmana upravo ste naveli takvo gledište ovog člana. Znači da ne želite da bude bilo kakva razlika u načelu jednakosti zabrane diskriminacije. Ako ste stavili reč "svako", onda ni slučajno ne smete staviti "neopravdano", jer ta reč sa negacijom upućuje da je dopušteno da postoji opravdano. Zabranjeno je svako pravljenje razlike. Mislim da je to bila intencija predlagača zakona.
Razmislite samo o toj rečenici, kako glasi. Ovo je zaista reč koja suštinski menja i, ako ostane u zakonu, suštinski dopušta opravdano, koja može i ne mora biti zloupotrebljena bilo kad, ali ona ne sme u članu zakona uvesti ovu vrstu terminološke nepreciznosti. Molim vas da o tome razmislite, jer zaista smo očekivali da će ovaj amandman biti prihvaćen.
Samo ću kratko reći, ako zadržite ovaj termin vi omogućavate diskriminaciju. Upravo činite ono suprotno od onoga što ste obrazložili. Ja kažem da je vaša intencija bila da eliminišete svaku vrstu diskriminacije. Ostavite na stranu tu rečenicu i videćete, čućete kako terminološki zvuči, pa ako je nešto neopravdano znači da postoji i nešto što je opravdano. Stavili ste – svako neopravdano. Da ste zadržali samo termin, svako, to je pozitivna diskriminacija. Znači, vi dopuštate neke vrste diskriminacije i onda menjate suštinu odnosa prema pozitivnim diskriminacijama.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, poštovani ministri, prvo pitanje koje ću postaviti je pitanje ministru ekonomije i regionalnog razvoja, novom ministru i tiče se ekonomske diplomatije, koju sam već jednom delegira ovde kao pitanje i dobila odgovor kojim nisam zadovoljna. Dakle, sad eksplicitno pitam, u kojim zemljama Srbija ima ekonomske diplomate ili ekonomske ambasadore? Koliko su oni do sad koštali budžet RS? Koliko su oni do sad i koje konkretno investitore doveli u Srbiju? Koliko su oni do sad omogućili firmama iz Srbije da plasiraju svoje proizvode u inostranstvo, tj. da izvezu iz RS i da podstaknu izvoz.
Njihovi konkretni efekti sada bi već morali biti merljivi i vidljivi u ekonomiji Srbije. Obzirom da se u svakodnevnom životu i prevazilaženju krize to ne vidi, očekujem konkretan odgovor od ministra ekonomije i regionalnog razvoja, jer se svi sećamo ogromne kampanje koja je vođena po pitanju duple diplomatije za koju je jedino Srbija imala interes i za koju je, izgleda, jedino Srbija, od svih zemalja, se setila da pronađe takav jedan patent. Očigledno da Srbija ima više para nego što joj treba, pa ih može rasipati po svetu.
Drugo pitanje koje postavljam jeste pitanje što se tiče televizijske pretplate, dakle, direktoru RTS-a i ministarstvu nadležnom za ovo pitanje, pošto su sva ministarstva prepakovana, više ne znam koje je ministarstvo konkretno zaduženo, pretpostavljam da je ekonomije i regionalnog razvoja ili energetike, dakle - po kojim zakonima se RTV pretplata naplaćuje građanima uz brojilo za električnu energiju? Pre svega, da li je tačno da se krše tri zakona takvim načinom naplate, jer ne postoji ugovoreni odnos između građana i RTS-a?
To što neko ima brojilo, ne znači da ima i televizijski prijemnik. Na isti način bi se mogla registrovati i vozila, to što neko ima električno brojilo, ne znači da ima i vozilo. Znači, to su neke stvari koje su nezakonite. Prema tome, tužbe koje se upućuju građanima ne mogu da budu realizovane i ja na ovaj način upozoravam građane, odnosno pozivam ih da nastave da ne plaćaju pretplatu, jer je ona potpuno nezakonita.
Treće pitanje koje imam direktno Vladi – zašto Vlada ima ovako omalovažavajući odnos prema Parlamentu koji bira? Zar zaista misle da je 126 ruku alhemičara dovoljno da ona opstane? Mi svaki put vidimo sve manje i manje ministara koji žele da odgovore, ne na poslanička pitanja, ovo nisu poslanička pitanja, ovo su pitanja građana koja oni upućuju preko institucije narodnih poslanika.
Zahvaljujem se dvojici ministara koji su došli, ali uvek vidim da dolaze oni ministri koji imaju najmanje toga da kažu. Oni za koje imamo ozbiljna pitanja i koji imaju ozbiljnu odgovornost se ne pojavljuju.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, poslanička grupa Nova Srbija neće podržati ovaj sporazum u danu za glasanje, iz nekih razloga koje ću pokušati samo kratko da obrazložim. Dakle, ja sam žena, nisam vojnik i govorim sa pozicije nekoga ko je građanin i ko je samo dužan da kaže nekoliko stvari o NATO paktu i o onome što mislimo o NATO paktu, mi koji nismo stručni, a treba malo više informacija da podelimo, možda jednog dana da se na nekom referendumu i izjasnim. Naravno, referendumska pitanja nikada nisu pitanja stručnosti nego pitanja emocija i pitanja jedne ozbiljne propagande koja se vodi.
Iza NATO pakta i njegovog uticaja na ovim prostorima stoji jedna ozbiljna propaganda. Da li su NATO standardi zaista savršeni standardi koji treba da budu prihvaćeni, to je uvek diskutabilno. Od onih sam koji smatraju da apsolutno sve treba podvrgnuti sumnji, pa i te NATO standarde.
U ovom sporazumu se tretira pitanje informacija. Laički sam postavila pitanja zašto je NATO baš tako zainteresovan da štiti neke informacije i da nas štiti od nekih informacija i naše službenike? Čisto bi me zanimalo da mi to odgovore, jer znamo da je najskuplja roba na svetu, u organizaciji države, politike, ratnih i mirnodopskih doktrina, informacija. Rat i mir počinje, traje, dobija se i gubi upravo na informacijama. To je istorija do sada pokazala.
Ono što bih želela zbog građana Srbije da kažem, to je taj kulturni identitet NATO saveza, koji je dosta različit od srpskog kulturnog identiteta, jer to je jedan dinamičko-kulturni model ratno osvajačko identiteta, dok smo mi u Srbiji prepoznati kao odbrambeno oslobodilački identitet u vojnom smislu.
Moramo da znamo da je osnovni kulturni obrazac ponašanja NATO saveza preuzet od anglosaksonske kulture, u kojoj je dozvoljeno pravo na preventivnu upotrebu sile, a koje je povezano sa kulturnim identitetom SAD i Velike Britanije, pretežno, koje imaju odlučujuću i rešavajuću ulogu u NATO. Moramo da znamo da su to dve demokratske države, od kojih SAD zasnivaju svoju demokratiju na nezapamćenom genocidu, ne nad jednim narodom, nego nad jednom čitavom rasom, a da je Velika Britanija najveća imperijalistička i kolonijalna sila koja je na tome zasnovala celu svoju vojnu doktrinu.
Ono što nas uglavnom ovde može zbunjivati, to je opravdano pitanje da li bi srpska nacija integracijom u NATO izgubila na svom specifičnom tradicionalnom kulturnom identitetu. Mi mislimo da bi izgubila. Ulaskom u NATO savez, srpska država mora da prihvati sve ponuđene obrasce NATO, uključujući matricu ponašanja, odnosno da zaboravi na svoju prošlost, pravoslavni, hrišćanski i slovenski kulturni identitet. U NATO je osnovni službeni jezik engleski, i to američka verzija engleskog, iako su formalno ravnopravno i francuski, nemački i ruski. Sva korespodencija, logistika, direktna i indirektna, članica NATO se odvija na engleskom jeziku. Sve privremene i stalne komande NATO, bez obzira na to što ih čine predstavnici različitih članica, moraju da prihvate i komuniciraju isključivo na engleskom jeziku.
Dakle, to su neke stvari koje mi moramo znati kada je u pitanju NATO savez. Tamo se prihvata taj model ponašanja i on nema neku drugu ponuđenu alternativu. NATO je integrisan, a Srbija bi morala da prihvati sistem vojnog školstva NATO, koji je nametnut od strane SAD i koji se svodi na to da se podificirski čin dobije za 21 sedmicu obuke, a ne kao u Srbiji za četiri godine intenzivnog vojnog školovanja i obrazovanja. Slično je sa oficirima.
Dakle, to su neke vrednosti koje se razlikuju u dosadašnjem iskustvu srpske vojske. Uz reformu vojnog obrazovanja Srbija bi morala da prihvati i određene ustavne promene koje dozvoljavaju upotrebu srpskih vojnih formacija pod stranom, tj. NATO komandom i reformiše postojeći sistem civilnog obrazovanja u Srbiji i posebno u istoriji, to je zanimljiv detalj, pedagogiji i psihologiji. Određene političke strukture u Srbiji koje zagovaraju NATO savez kao neki srpski eldorado i koji nam govore da on nema drugu alternativu, bojim se da su brzo zaboravili na evro-američki i zapadno-evropski oblik ponižavanja koji smo pretrpeli u vidu vojne intervencije, bombardovanja, ekonomskih blokada, medijskih zloupotreba, uključujući i američko natovsko oduzimanje državno-nacionalnog i srpskog suvereniteta na KiM.
Pročitaću nekoliko izjava sa imenima o tim standardima koji govore o ljudima koji zastupaju NATO standard. Kaže ovako – pilot je bacio bombu sa dobrom namerom, kao što biste i očekivali od obučenog pilota iz jedne demokratske NATO države, to je rekao Džejmi Šej, portparol NATO 15. aprila 1999. godine, dan nakon bombardovanja izbegličke kolone kosovskih Albanaca kod Đakovice. Dakle, sa dobrom namerom na civile je bačena bomba. Pa zatim - videćemo kako će se osećati nakon što ih još nekoliko nedelja i meseci budemo pretvarali u komadiće, general Nauman, komandant NATO za vreme bombardovanja Srbije 5. maja 1999. godine. Pa onda – odgovornost za tragediju je na srpskim snagama koje su naterale te izbeglice da se vrate u Korišu, tih sto izbeglica, i da se smeste u ta dva objekta, Robin Kuk, britanski ministar spoljnih poslova, nakon što je NATO laserskim raketama pobio 100 albanskih izbeglica blizu Prizrena. Pre ćete videti kako se zgrada UN demontira ciglu po ciglu i baca u Atlanski okean nego što ćete videti pilota NATO pred Tribunalom UN - Monson, američki senator član Komiteta za međunarodne odnose. Onda jedna ovako simpatična izjava jednog aktivnog pilota, kaže – mi nismo romantični ljudi, mi smo svega generacija.
Dakle, ono što stoji iza ove alijanse svakako jeste sila i moć koja se demonstrira na svaki način. Da li smo mi to u prilici da prihvatimo ili ne, odlučiće naravno neki drugi interesi, ali smo sigurno u prilici da se bar upoznamo sa tim ko oni jesu, šta oni jesu, da li oni zaista jesu naši prijatelji ili zaštitnici ili zašto nam ne dopuštaju vojnu neutralnost koja je nama svojstvena i koja bi nam u ovom trenutku bila svakako nužna i potrebna.
Imamo mi za njih mnogo pitanja i bolje nego bilo kakvo tumačenje postaviti pitanje zašto je NATO geoprostoru Balkana nametnuo dezintegraciju, zašto je NATO geoprostoru Balkana nametnuo destabilizaciju, zašto je NATO geoprostoru Balkana nametnuo ratni sukob, zašto je NATO geoprostoru nametnuo istorijsku podelu na zapad, na istočni Balkan, koja je to posebna vojna strategija i interes? Zašto NATO i EU nisu podržali ni jednu integraciju Jugoslavije i zašto je NATO realizovao vojnu intervenciju na Srbiju 1999. godine? Za to nikada niko nije odgovorio i za te vojne intervencije stoje tek pitanja i dugo, dugo analiziranje štete koja nam je tada naneta.
Dakle, NATO savez je vojni savez sa potpuno drugačijom tradicijom i drugačijim interesima nego što mi imamo. Samo bih podsetila, još jednom, da je to ona vojna alijansa čiju kičmu čine dve države od kojih je jedna uništila milijardu pripadnika jedne rase, osvajajući njihove prostore samo zato što nisu bili dovoljno militantni u svom mentalitetu kako su oni bili koji su došli da otmu taj prostor, koji su zasnovali svoju demokratiju na otetom kontinentu i druga koja je vekovima otimala, pljačkala, žarila i palila i zasnovala najveću kolonijalnu imperijalističku silu na svetu. One su sada zaštitnici nečijeg mira i nezavisnosti? Neće biti. To se baš ne može tako lako poverovati. Hvala vam.
Vrlo rado ću vam odgovoriti i nije moguće da vi zaista taj podatak ne znate. Pa, taj podatak, vi znate kako su Indiosi nestali sa američkog tla i kako je severna Amerika osvajana i koliko je, doduše, da li je taj podatak oko milijardu ili osamsto miliona, oko toga se vrlo spore. Indiosa, nažalost, tamo nema gotovo ni u tragovima. Ne znam da li vam je uopšte poznato koliko se oni pokušavaju izboriti da se tragovi o njihovom nestajanju sačuvaju i to uglavnom oni koji su prešli u evropske zemlje, koji o tome pišu. Vrlo se malo ovde zna.
Preporučiću vam knjigu Ronalda Vajlija "Oteti kontinent" koja je dokumentacija o četiri najznačajnija plemena Indiosa koja su nestala na američkom kontinuitetu. To nema veze sa NATO savezom, govorila sam o tradiciji na kojoj je nikla demokratija tog tipa koja se sada zagovara svagda, ne želeći ništa drugo. Rekla sam da nisam vojni stručnjak, da govorim samo o demokratiji koja je nikla na najvećem genocidu i to je fakat koji ne možete da osporite. Dakle, ovo nema veze ni sa aktivnim učešćem mog predsednika ni sa bilo čim ostalim što se danas događa. Ni vi niste bili savremenik toga, kako bi neki drugi možda pomislili, nisam ni ja, na svu sreću.
Druga sila koju sam pomenula, Velika Britanija, morate da priznate daje to imperijalna i kolonijalna sila najveća na svetu, da su najveće kolonije bile u njihovom vlasništvu, jedna od najvećih kolonijalnih sila.
To su dve drugačije vojne tradicije dva naroda koji su kičma ovog saveza. Samo sam o tome govorila. Morate priznati da ja nikada ne govorim ostrašćeno, govorim vrlo argumentovano i govorim ono što sam, ne pročitala na blogovima, ovim istrebljenjem Indijanaca sam se iz ličnog interesovanja bavila veoma dugo i proučavala te knjige. To je nešto što je neosporna činjenica.
Da bih vam citirala jednog Srbina koji je profesor na Univerzitetu, pitali ste me da li znam gde ima najviše Srba, da, ima ih u Americi, verovatno, znate taj broj, nisam to pratila, mada imam tamo i neke rođake.
Crkve su tamo pravili oni o svom trošku i to nije sporno, u Americi može svako za svoje pare da napravi šta hoće, kao što bi verovatno i ovde mogli…
(Predsedavajuća: Dva minuta.)
Mogu li samo da završim rečenicu? Dakle, ono što je ovde samo pomenuto, to je ta naša istorija i tradicija i njihova istorija i tradicija. Citiraću vam samo jednog našeg Srbina koji je profesor na univerzitetu koji je rekao – da današnji indiosi imaju manje prava nego psi lutalice u Srbiji.
Moram da vam kažem, gospodine ministre, žao mi je što površno slušate. Rekla sam u prvom milijardu, pa sam rekla da je nemoguće, pa sam rekla ako je 800 miliona ili milijardu, koja je to razlika? Ako je samo milion ljudi, ako je samo jedan čovek na onaj način ubijen, sa onim motivima sa kojima jesu indiosi na tom severnom, zaboravili ste da je u pitanju kontinent koji je podeljen na tri kontinenta – Južna, Srednja i Severna Amerika i koji jeste osvajan od konkvistadora i evropejaca u svom severnom delu. To je istorija.
Da ne bismo polemisali o tome i da me ni biste stalno pogrešno tumačili i da me ne biste tumačili ovde u javnosti Srbije kao nekoga ko je ratni huškač, to nisam. Govorila sam o tradiciji, odnosno proučavala i nemojte me stalno pozivati na blogove. Nerado čitam blogove, rado čitam knjige. Ne stidim se toga. Pozivam i vas da rado pročitate neku knjigu, jer kako Kinezi kažu – ne postoji nijedna knjiga na svetu iz koje nešto nećete naučiti i to čim je otvorite, proverite tu tvrdnju. Ona sigurno stoji.
Nemojte svoje retorsko umeće, koje ne sporim, i svoje stručno znanje, koje ne sporim, i svoje profesionalno angažovanje sada da zloupotrebite da biste mene prikazali javnosti Srbije kao nekoga ko je ratni huškač. To apsolutno nisam.
Što se tiče tih dobrih namera, uvek ih, kao i sve, podvrgavam sumnji i imam za to lični primer i lični dokaz i neću vam to sada elaborirati. Bio bi vrlo neprijatan i vrlo ružan. Nisam zagovornik toga da je neko nama veći prijatelj od nas samih, ali da smo imali saradnike i saveznike, to stoji. Bili smo u jednom savezu u Prvom i Drugom svetskom ratu, bili smo žrtve i bili smo njihov interes.
Pogledajte malo istoriju posle rata, ko je šta od ratne odštete Srbima naplatio. Kako kažu nekadašnji istoričari – svaku pertlu srpskih vojnika smo mi platili kroz eksploataciju naših ljudi. To je dalje priča, nećemo je dalje produbljivati. Zaista vam više neću odgovoriti, bez obzira šta mi budete rekli. Govorila sam o faktima. Imam pravo da imam stav, imam demokratsko pravo da imam stav o tome i o NATO paktu, jer jednog dana na neinformisanosti treba da počiva odluka, a ne na informisanosti. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, imamo pred sobom dve naizgled nespojive odluke. Jedno je Predlog odluke o organizaciji i radu službe Narodne skupštine, a drugo je Predlog odluke o obrazovanju komisije za kontrolu izvršenja krivičnih sankcija. Pre svega mislimo da se to odnosi na uslove izvršenja krivičnih sankcija.

Na prvi pogled deluju nespojivo, ali se moramo setiti jednog mudrog predsednika Vlade iz prošlog veka, koji je rekao drugom mudrom ministru da ne treba da grade škole, nego treba da grade zatvore, jer kaže ti i ja ćemo u zatvor otići a u školu više ići nećemo.

Da ne zaboravimo mudrost u našoj tradiciji, dobro je setiti se u ovom trenutku i mislim da je ova komisija govorimo veoma važna zbog budućnost Srbije, a i zbog budućnosti mnogih političkih subjekata u ovoj zemlji, bar narod to očekuje od nas.

Dakle, šalu na stranu, Narodna skupština ima pred sobom odluku kojom treba da se organizuje rad Službe Narodne skupštine i mi nismo stavili neke ozbiljnije zamerke, jer Narodna skupština ima jedan vidljivi deo svog posla, to je ovaj deo koji građani svakodnevno mogu da gledaju u medijima, to je taj naš javni rad, to je nas 250 koji zastupamo ovde interese građana Srbije na najbolji način, na koji to umemo i kojim nas predstavljamo i onaj nevidljivi rad koji je sadržan u organizaciji rada službe Narodne skupštine.

Dakle, javnosti radi, Narodna skupštine je najviše predstavničko telo i nosilac ustavotvorne i zakonodavne vlasti. Da bih mogla nešto reći samo o ovom nevidljivom radu u Skupštini, mora da kažem šta predstavlja vidljivi rad Skupštine. Ona donosi i menja Ustav, odlučuje o promeni granica Republike Srbije, raspisuje republički referendum, potvrđuje međunarodne ugovore kada je zakonom predviđena obaveza njihovog potvrđivanja, odlučuje o ratu i miru i proglašava ratno i vanredno stanje. Nadzire rad Službe bezbednosti, donosi zakone i druge opšte akte iz nadležnosti Republike Srbije, daje prethodnu saglasnost na statut AP, usvaja strategiju odbrane, usvaja plan razvoja i prostorni plan, usvaja budžet i završni račun Republike Srbije na predlog Vlade, daje amnestiju na krivična dela. Dakle, Skupština ima i svoje izvorne funkcije, ona bira Vladu i bira sudije Ustavnog suda i odlučuje o njihovom razrešenju i prestanku mandata, bira predsednika Vrhovnog kasacionog suda, predsednike sudova, republičkog javnog tužioca, javne tužioce i odlučuje o prestanku njihovih funkcija, bira sudije i zamenike javnih tužilaca u skladu sa Ustavom i zakonom, bira i razrešava guvernera NBS i Savet guvernera, bira i razrešava Zaštitnika građana, bira i razrešava druge funkcionere određene zakonom.

U ostvarivanju svoje kontrolne funkcije, Narodna skupština vrši nadzor nad radom Vlade i odlučuje o prestanku mandata Vlade i ministara, Službe bezbednosti, guvernera NBS, Zaštitnika građana i drugih organa i tela u skladu sa zakonom i u ostvarivanju svoje predstavničke funkcije Narodna skupština, odnosno narodni poslanici, razmatraju predstavke i predloge građana, održavaju sastanke sa građanima u Narodnoj skupštini i u kancelarijama Narodne skupštine ili sedišta i van sedišta Narodne skupštine. To je ono za šta su nas građani birali, a da bi sve to bilo reprezentativno, a tvrdim da Narodna skupština Republike Srbije jeste jedna od najreprezentativnijih skupština, odnosno parlamenata u Evropi, sigurno, to odgovorno tvrdim, opslužuje nas jedna ogromna grupa, jedna velika armija skromno plaćenih ljudi koja predano radi svoj posao i ova odluka se odnosi, pre svega, na drugačije organizovanje njihovih radnih mesta.

Ono što očekujemo, to je svakako da to bude odgovorno urađeno i pratićemo koliko će te službe biti efikasnije, jer znamo svi koja je povika na administraciju, na svaku administraciju, koliko ona može da bude velika kočnica ako je spora i troma. Kao narodni poslanici, da bismo mi bili efikasniji i bolji korisniji svojim građanima, važna nam je efikasnost upravo tih službi.

Što se tiče ove druge odluke o izvršenju krivičnih sankcija, odnosno o obrazovanju komisije, tužna je činjenica da su naši zatvorski kapaciteti gotovo duplo popunjeni u odnosu na to koliko su stvarno njihovi smeštajni kapaciteti. Tužno je to što je Nušić svojevremeno u komediji "Naravi" pokazao da u Srbiji se ništa ne menja osim lica, a da komedija ostaje ista i ja u okviru toga imam samo još jedno poslaničko pitanje za nadležno ministarstvo, mislim da je za to zaduženo ministarstvo policije – šta je sa izgradnjom zatvora u Medveđi, dakle, imamo potrebe još za zatvorima, gde je trebalo gradnja da počne ove godine, gde je određena lokacija i ugovor sa vlasnicima zemljišta sklopljen 5. maja 2011. godine, isplata je trebalo da bude izvršena u roku od osam dana, do dana današnjeg nije izvršena, a sredstva za obnovu i razvoj zemlje, poslušajte ironiju, i zatvori spadaju u zgrade koje se obnavljaju čime se razvija zemlja, dakle sredstva su prebačena. To pitaju građani Medveđe i oni očekuju da će dobiti neke važne sugrađane makar na ovaj način. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, poštovana gospođo ministar, poštovana javnosti Srbije, mi imamo pred sobom zakon o mladima koji smo nazvali krovnim zakonom. Uvek mi kao čoveku smeta kada se nešto nazove krovnim zakonom, mislim da treba da bude temeljni zakon, iz temelja proizilaze ključne stvari.
Kao poslanička grupa, Nova Srbija apsolutno smatra da jedan ovakav zakon treba Srbiji. Podatak da smo šesta zemlja u Evropi koja ga donosi jeste podatak koji treba da nam služi na čast. Kao neko ko je vrlo aktivan po pitanju prava deteta, prava mladih, pozdravljam svaki iskorak u tom pravcu.
Međutim, kao i svaka politička odluka, mi smo ovde pre svega politički odgovorni ljudi, bar to od nas očekuju građani Srbije, zato su nas ovde i birali. Moraćemo da damo odgovore na mnoga pitanja, pogotovo kada su mladi u pitanju, jer život je jednosmeran put, oni u naše godine dolaze, mi u njihove više nikad. Mladost ima snagu, starije godine iskustvo i to zajedno treba da da jedan boljitak, jedan napredak za sve vidljiv i za sve koristan.
Dositej Obradović, naš prvi popečitelj prosvete, svojevremeno u svom životu i priključenijima rekao da je mlada duša podobna topljenom vosku, u kakav je kalup saliješ, takav ćeš oblik i dobiti, i to je istina.
Ovakav jedan zakonski projekat donosi se da uredi prava i obaveze. To treba da bude njegov osnovni cilj. Ostalo - načela, pravila, navike i ostala transparentna zagovaranja se uređuju deklaracijom. Zakon mora da bude eksplicitan, jasan i primenjiv.
Dakle, to je ono što je osnovni nedostatak ovog zakona. On je sa dobrim namerama i on ima oblik i formu deklaracije koja je malo izletela u članove, pa se predstavila kao zakon. Zaista, ima dobre namere, one se ovde navode u ovim načelima. Ali, žao mi je što u Ministarstvu nije bilo dovoljno sluha da pre donošenja ovakvog predloga pred narodne poslanike pogledate samo jedno zakonsko rešenje, recimo BiH, koje je kroz 44 člana, dakle, nešto više članova, vrlo konkretno odredilo neke stvari, učinilo taj zakon primenjivim i pokazalo da bi se zakon primenio, da ne bi bilo samo treba da, može da, itd, znači, može da bude ne mora da znači, znači, da bi zakon doveo, odnosno vratio ili ustanovio institut poverenja u institucije, a institucije počivaju na zakonima i to je osnovni temelj poverenja u njihovo delovanje, jer znate šta će biti ako se one ne ponašaju u skladu sa zakonom ili se vi ne ponašate u skladu sa zakonom, na tome počiva moderno uređeno društvo, dakle, uveli su mere kaznene politike.
Šta ako neko ne uradi nešto od toga? To je osnovno što ovom zakonu fali, jer sve ovo ovde jeste spisak dobrih želja i dobrih namera, nedovoljnih, a moramo znati da je ovo zakon o mladima, da se mladi vaspitavaju, podižu i usmeravaju prema uzorima koje mi stvaramo i koji smo mi, između ostalih, da su obrazovanje i vaspitanje dva neodvojiva procesa i svakom ovom diskusijom i svakom našom javnom izgovorenom rečju mi ih vaspitavamo kakvi treba da budu ili kako mogu da se ponašaju ili kako ne mogu da se ponašaju.
Dakle, prava proizilaze iz obaveza. I to je, recimo, u tom zakonu kod naših suseda u BiH jasno rečeno. Oni su rekli koja prava imaju mladi, šta su njihovi ciljevi u tom zakonu da se postigne i šta su njihove obaveze prema tom zakonu. Toga ovde u zakonu nema.
Mi smo stavili dosta amandmana, nedovoljno koliko smo smatrali da treba. Osvrnuću se, recimo, na nekoliko članova za koje smatram da nisu najsrećnije rešeni. Recimo, već u članu 3. tačka 5) kod neformalnog obrazovanja, o kom smo govorili i koje je dobrodošlo, ali se mora mnogo preciznije urediti šta jeste neformalno obrazovanje, nemojte zaboraviti koliki je tu prostor za zloupotrebu mladih, a mi imamo, između ostalog, dužnost i obavezu da mlade zaštitimo od opasnosti karakterističnih za njihovu dob, kojoj mogu biti izloženi. To je jedna od naših obaveza i to moramo da uredimo zakonskim aktima.
Onda, u članu 4, recimo, gde se promoviše načelo podrške mladima. Član glasi ovako – svi, a posebno subjekti omladinske politike u okviru svojih poslova i delokruga podržavaju društveno osnivanje mladih na način utvrđen zakonom, strategijama i drugim instrumentima. Dakle, to je jedan opšti stav i zaista dobra namera. Šta ako neko to ne podržava? Ništa.
Onda, načelo jednakosti i zabrane diskriminacije. To je već uređeno drugim zakonima. Nisu oni izuzeti od tih zakonskih rešenja, već su doneti zakoni, svi mladi su jednaki. Šta, svi drugi nisu jednaki? Svi su jednaki po Ustavu našem. Nemojte da budu neki jednakiji od drugih. Onda ćemo se opasno približiti Orveu.
Načelo jednakih šansi, to je već malo hipokrizija ili licemerje. Mladi imaju pravo na jednake šanse i učešće u svim oblastima društvenog života u skladu sa sopstvenim izborima i sposobnostima. To je zaista promocija dobre želje i volje, samo da je vidimo na delu i da je vidimo kada neko neće da je ispoštuje. Kako to sprovesti? A najčešće neće i vrlo teško hoće.
Gde mi to vidimo u našoj praksi da se to sprovodi? I kad već imamo taj problem, gde vidimo kako ćemo sankcionisati onoga ko to ne sprovodi i gde ćemo to precizirati da neko ima obavezu? Znate koliko smo se namučili oko Zakona o invalidima itd, da pomognemo ljudima koji su na bilo koji način marginalizovani da nađu svoje mesto u društvu i morali to vrlo precizno i jasno da poslodavcima odredimo neke kaznene mere, da im odredimo koji broj itd, i to je ogroman pomak u tom smislu bio, tako da smo morali i ovo ovde urediti. Kažem, moglo je. To su neki uredili zakonom.
Pa, načelo jačanja svesti o značaju mladih i njihovoj društvenoj ulozi. To se ne može propisati zakonom. Ovo je načelo, može da uđe u deklaraciju, ali da vi zakonom propišete svest, i to u članu, pa kako ćete zakonom dokazati da po članu 7. nemam to u svojoj svesti ili bilo ko od nas, ili da ima? To je nešto što zakon prilično čini pismenim sastavom, a ne zakonskim rešenjem.
To je stvar kulture, tradicije, obrazovanja, vaspitanja, kroz generacije i generacije i opšteg društvenog miljea i opšte društvene krize ili opšte političke krize, opšte političkog načina života, privrednog delovanja i svega ostalog. Sve to utiče, kao i informativni sistem, na formiranje svesti.
Danas, kada imamo ovu elektronsku komunikaciju, svesni smo koliko je tu interes pojedinih moćnih ljudi vlasnika medija iznad svih etičkih i osnovnih skrupula i bar smo tu svesni koliko smo, ne stvarajući kriterijume, urušili sve, počev od jezika pa do ostalih kulturnih vrednosti, kao i sve ostalo sisteme vrednosti, upravo zahvaljujući nekontrolisanom delovanju medijskih kuća.
Načelo aktivnog učešća mladih, koje apsolutno pozdravljam, ali me interesuje kako se ono može sprovesti? Kaže: "svi, a posebno subjekti omladinske politike obezbeđuju podsticajno okruženje i daju aktivnu podršku" i ovaj član se završava jednom sintagmom koja kaže: "a na osnovu pune obaveštenosti mladih". Šta je osnova i šta je na osnovu pune obaveštenosti mladih primenjeno, učinjeno i šta će biti ako ne?
Dalje imamo načelo odgovornosti i solidarnosti mladih. Ovo je takođe nešto što je dobra namera, što jeste vaspitni cilj jednog društva i jeste u delokrugu Ministarstva prosvete. To je već decenijama vaspitni cilj svih škola. Mi ga ne moramo posebno propisivati, ono se sadrži i u našem moralnom kodeksu našeg osnovnog kućnog vaspitanja. Ako se osvrnete na to, biće vam jasno. Dakle, ne znam samo kako će se to primenjivati, kako ćemo utvrditi da li je ono narušeno po članu 9. ovog zakona ili nije. Šta ćemo ako otkrijemo da jeste? Već postoje drugi zakoni kojima se to pitanje u društvu kada se pojavi reguliše.
Nacionalna strategija za mlade apsolutno je nužna u neophodna. Nacionalna strategija treba da bude deo nacionalne politike. Nacionalnu politiku donosi jedna vlada. Sveukupni odnos prema mladima treba da bude nešto što treba da bude strategija i cilj društva. Međutim, kao i u mnogim situacijama kada dođe izborna godina onda gledamo ciljne grupe, pa prebrojavamo koje su ciljne grupe najbrojnije i kojima ćemo se obratiti. Svi mi koji se bavimo politikom, političkom kampanjama znamo o čemu govorim. Sada mladi jesu priličan politički ulog ili politički plen ako im se obratimo na pravi način.
Imamo samo jednu drugu začkoljici ili mali problem u toj komunikaciji sa mladima. Mladi od devedesetog godišta na ovamo nisu uopšte naivni, mnogo su toga prošli zahvaljujući nama i imaju mnogo pitanja za nas na koje mi nemamo odgovor, a moramo da im odgovorimo zašto su rođeni i žive u ovakvoj državi, zašto ona za njihovo prilično spasavanje i odrastanje nije uređena onako kako im svaki put, a nagledali su se bar u poslednjoj deceniji dosta političkih kampanja, nije onako uređena kako im stalno obećavamo i koje su garancije da ćemo je mi urediti onako kako obećavamo.
Znate, uči oni toga dosta u onom formalnom obrazovanju, pa su shvatili i ovako problematične medije da je grčka tragedija zasnovana na mitu, a srpska na mitu i korupciji. To oni dobro vide i prema tome stvaraju neke svoje kriterijume, neke svoje sisteme vrednosti. Nažalost i urušavaju mnoge sisteme vrednosti, ali za to smo odgovorni mi, jer smo obavezni da napravimo taj društveno poželjan milje u kome će oni rasti u zdravom i dobrom okruženju, pozitivnom pre svega za njih.
U ovoj strategiji koja ima dobre namere kaže se – subjekti omladinske politike deluju u skladu sa principima strategije. Nema nikakvih metodskih propisa, operativa, strategija i taktika kako to mladi da sprovedu. Znači, mi im namećemo neka načela i propisujemo neka pravila, a kako će oni to da sprovedu, morali bi smo im dati i uputstva. Imamo obavezu na osnovu svog iskustva da tu budemo jasni i konkretni. Ono što je trebalo propisati, što su se u BiH se usudili da članom 32. propišu jasno - političke stranke ne mogu da organizuju udruženja mladih, kraj. Time su pokazali da nisu licemeri, time su zaštitili od zloupotrebe političkih stranaka koje ovaj zakon prilično otvara na mala vrata i, ono što je kolega malo pre rekao, pogledajte kako deluju kancelarije za mlade, uglavnom su ispostave političkih stranaka. Tamo ne mogu da uđu mladi sa odličnim idejama, ma koliko kvalitetni bili. Slušala sam od mladih koji su odlazili sa fantastičnim projektima, nema sluha za to, nisi tamo gde treba, možeš da budeš genije, kraj priče. To je istina na terenu.
Dakle, to je jedan sitan član koji ih je trebao zaštiti. Moglo se to prepisati iz ovog zakona vrlo jasno. To je član koji pokazuje da neko zaista želi da mladi budu mladi, da stvaraju svoj svet i da ih zaštiti od nas, jer nismo mi savršeni ovde, mi se trudimo i svi mi ovde činimo u ime svojih birača koji stoje iza nas, da se pokažemo u nekom dobrom svetlu, da činimo najbolje, ali ako neko ko dolazi iza nas i ima snagu i crpi neka pogrešna i prava iskustva i na tome se uči, treba mu dati objektivno šansu. Možda neke potpuno nove političke snage se već pojave u sledećem sazivu i naprave ono što obećavamo da treba da napravimo.
Zatim imamo član 13. na koji smo takođe imali nekih primedbi. Mladi mogu da se udružuju u neformalna udruženja, to je stav 5, čiji su ciljevi ili oblast ostvarivanja ciljeva usmereni na mlade u skladu sa onim zakonima koji deluju u skladu sa zakonom kojim se uređuje osnivanje i pravni položaj udruženja. Dakle, neformalna i formalna udruženja, ovde se govori o projektima koja mogu formalno registrovana udruženja, ovde se već dopuštaju i neformalna, ali će se oni u svakom slučaju gledati da se negde kanališu u formalno i da to bude onda i politički dirigovano, upotrebiću taj izraz.
Dakle, savet, kancelarija i agencija za mlade u zakonu BiH nije predviđena agencija. Znači, nije to obaveza EU. Verujte da ako se krećete bilo gde po Srbiji, a mi neki dolazimo iz Srbije, vraćamo se svako veče u naše gradove i dolazimo ujutru ovde, postoji reč koja više ljude iritira u ovom trenutku, a to je reč agencija. Vezuju ih za najcrnje momente ove ekonomske krize na sve moguće načine. Dakle, još jedna agencija za mlade sa sve pratećom administracijom koja će da uđe u budžet samo će smanjiti sredstva tamo gde treba, a treba ih upravo uložiti u mlade.
Kancelarija za mlade, o njoj sam već govorila u članu 18. Kancelarija za mlade finansira se iz budžeta jedinice lokalne samouprave, kao i drugih izvora u skladu sa zakonom. Mislim da tu treba precizirati izvore. Znate, drugi izvori mogu biti ko je ko, a onaj ko plaća taj mnogo toga diktira. To je pravilo, onaj ko daje novac taj i diktira pravila ponašanja. Dakle, ako smo odredili da to bude lokalna samouprava, ako je to u interesu države, to da, ali šta ako lokalna samouprava to neće da uradi? Recimo, smeni se vlast, dođe neka politička stranka koja to ne može da sprovede i na drugi način sprovodi politiku, nemate predviđeno, a u zakonu BiH to je vrlo jasno predviđeno i precizirano.
O agenciji za mlade članom 19. je predviđeno jedino što mi smeta a to je jedna složena rečenica za realizaciju programa za mlade, a u skladu sa programima EU koji se odnosi na mlade, može se obrazovati agencija u skladu sa posebnim zakonom. Čak i tu stoji neobavezujući glagol može.
Finansiranje programa i projekata od javnog interesa u oblasti omladinskog sektora, tu ima zaista nekoliko stavki na koje smo takođe imali primedbe, međutim, ono što mi smeta kao nekome ko je 25 godina bio eks katedra i godinama se borila i sada kao poslanik, u svakom budžetu i rebalansu budžeta, kolege se sigurno toga sećaju da sam lično podnosila amandman tražeći, pošto se ovde u tački 11. kaže – pruža se podrška mladim talentima kroz nagrađivanje, stipendiranje i usavršavanje učenika i studenata, znamo da se Ministarstvo prosvete bavi time, znamo da postoji zakon koji se bavi time, Zakon o učeničkom i studentskom standardu itd, pa onda kaže – za finansiranje podrške mladim talentima kroz nagrađivanje, stipendiranje i usavršavanje učenika i studenata, sredstva budžeta Republike Srbije obezbeđuju se u okviru budžetskog fonda koji je Vlada osnovala za te namene, Fond za mlade talente u skladu sa zakonom kojim se uređuje budžetski sistem.
Načitali smo se po novinama kako naši talenti prolaze i koliko su nagrađeni. Godinama zagovaram, kažem ovde kao poslanica koja je svaki put podnela amandman, vrlo jasno i lično sam zamerila gospodinu Žarku Obradoviću, načelnom i odgovornom ministru za te poslove, što se nije izborio za više sredstava za finansiranje učeničkih takmičenja. To je prvo mesto odakle posle crpimo najbolje, najtalentovanije, stimulišemo i razvijamo.
To su toliko skromna sredstva, namerno, pomalo cinično sam podnosila amandman, tražeći da se za reprezentacije pojedinih potpredsednika vlade i ostalih, skinu sredstva, i da se tu dodeli. Vrlo skromna sredstva, a sećate se, nikada taj amandman nije prošao. Nijednom. Niko neće kafe jedne u Vladi da se odrekne u ime dece. Niko. To je istina. I to vam iskreno kažem.
Da je neko pokazao volju pa rekao – znate šta, nećemo sa ovih sredstava nego ćemo sa nekih drugih. Ma kakvi, o tome se nije ni pričalo. To je ta istina koja stoji tu.
Znači, tamo gde treba da to prepoznamo, i tada sam govorila i svaki put kažem da oni jesu budućnost. Oni jesu budućnost i oni treba da budu motr koji će posle proizvesti u ovom društvu sve potrebne uslove da možemo da sve one marginalizovane grupe podnesemo kao socijalno odgovorni ljudi, da im pomognemo i da im učinimo život dostojnim čoveka.
U ovom zakonu, u članu 20, 11. tačka, završavamo naravno sa brigom o talentovanima, ali u ovom zakonu nisu vidljivi oni o kojima isto ovo društvo mora da misli – oni mladi koji su socijalno ugroženi, toga ovde nema. Onda, resocijalizacija delinkvenata u mladoj dobi, i to su mladi o kojima moramo da brinemo i da učinimo ih korisnim …
(Predsednik: Vreme.)
… završiću.
Ovo su sve zamerke ovog zakona. Kasnije ću u svom delu rasprave nastaviti da iznosim primedbe koje imam na zakon. Nadam se da ćete imati sluha i za naš amandman.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, poštovana gospođa ministar, posle izlaganja u prvom delu današnjeg plenarnog zasedanja nisam uspela da kažem sve što sam želela da kažem kao primedbe na ovaj zakon. Nisam bila tu da repliciram, ali smatrala sam da je dovoljno u ovom delu da kažem ono što je gospođa ministar pokušala da odgovori na moje primedbe.
Uzela sam primer BiH koja je donela Zakon o mladima. U okviru članova ovog zakona koji je predložen, odnosno Predloga zakona koji je pred nama i onoga što smo imali kao suštinske zamerke rekla bih još jednu zamerku koju imam oko Saveta za mlade, nisam u prvom delu to iznela. Član 16. gde Vlada na predlog ministarstva u skladu sa propisima obrazuje savet za mlade kao savetodavno telo koje podstiče i usklađuje aktivnosti u vezi sa razvojem, ostvarivanjem i sprovođenjem omladinske politike, i to je u redu. Svakako da takvo telo je dobro došlo u okviru opšte strategije i brige o mladima, da smanji sumnju u to da mi zaista želimo to pitanje da rešimo. Onda ono što smatram zaista prema mladima nekorektnim je da Savet za mlade čine predstavnici organa državne uprave u čijem su delokrugu oblasti od interesa za mlade, to je u redu u određenom broju, pokrajinskog organa uprave nadležne za pitanja mladih, udruženja, saveza, itd. Sada ima stav 3. koji kaže: "najmanje jednu trećinu Saveta za mlade čine predstavnici mladih". Zašto jednu trećinu, zašto kao u svim savetima da ne budu oni u potpunosti zastupljeni? Govorimo o mladima od 15 do 30 godina. Zar nema predstavnika organa državne uprave koji su ispod 30 godina i mogu i po tom osnovu tu da budu. Zaista smatram da ta najmanje jedna trećina, znam da ćete reći da može i više. Zašto smo ih limitirali? Oni treba tu da budu u potpunosti, u njihove namere i u njihovu kompetenciju uopšte ne sumnjamo. To je jedna od stvari koju smo imali kao zamerku.
Što se tiče kaznene politike, jednostavno projekat zakona, zakon mora da ima konventne norme da bi bio zakon, da bi bio primenjiv. Nije to ništa što mi želimo kao predstavnici opozicije da uzmemo kao manu, nego jednostavno to je pravilo. Da bi zakon bio primenjiv on mora, da bi u svim članovima bio primenjiv i da bi bio koristan onima na koje se on odnosi mora da podrazumeva šta će biti sa onim ko se tih pravila ne pridržava. To je svuda tako, to vam je tako i u sportu, to vam je tako u saobraćaju. Svi znamo šta se događa kada prođemo kroz crveno i to je vrlo jasno. Tako je i ovde.
Od još nekih primedbi koje smo stavili na konkretne članove zakona, recimo u članu 23. u stavu 5, znači to je kod raspodele sredstava po pitanju programa i projekata o kojima smo danas govorili, više kolega je govorilo. To je ono što nas opravdano brine, ponekad i plaši, jer znamo koliko je zloupotreba tu bilo. Ne smemo mlade ljude podsticati na to da se može doći do nekih sredstava bez realnog rada. Nije to ni dobro ni vaspitno. Ne smemo da devalviramo vrednost rada ni u kom smislu, ne smemo da podižemo neke druge vrednosti i da se može, a znamo već kolika je fama oko projekata i dolaska do lakog novca preko projekata. Dakle, nosilac odobrenog programa ili projekta dužan je da u slučaju nenamenske upotrebe sredstava izvrši povraćaj ukupno dodeljenog novčanog iznosa davaocu sredstava, ali nigde ovim zakonom nije predviđeno – šta ako to ne učini.
Zbog toga vam govorim da su te norme bile vrlo potrebne, nužne i bez obzira što ćete mi verovatno reći da postoje drugi zakoni koji to regulišu, da, postoje drugi zakoni koji sve ovo ostalo regulišu. Znači, onda nam ni ovaj zakon nije potreban, jer već postoji Zakon o udruženjima i o svemu ostalom. To su neke stvari koje ovakav zakon, ako već postoji, mora da ima konkretno, jer vidim da su u zakonu Republike BiH oni to vrlo jasno naglasili.
Član 26. koji kaže jednu opet od stvari koja ostaje na dobroj volji, nikoga ne obavezuje. Kaže: "finansiranje potreba i interesa mladih u jedinicama lokalne samouprave vrši se u skladu sa interesima i potrebama jedinica lokalne samouprave i njenim ekonomskim mogućnostima". To apsolutno ne obavezuje nikoga na ništa, to je stvar apsolutno dobre volje i može da se tumači vrlo široko, a da vam kažem, može i da se zloupotrebi, jer jedinice lokalne samouprave ipak formiraju političke stranke. Mi smo se trebali potruditi, opet se vraćam na taj dobar primer BiH, da mlade zaštitimo od politizacije i da ih ostavimo da sami kreiraju, tako će nam biti od koristi. Imamo obavezu da ih zaštitimo od svakog lošeg delovanja i da ih samo usmerimo da pravilno, čisto i jasno sagledaju svoje potrebe u budućnosti. Mi smo odlazeći, oni su dolazeći. To je jednosmerni put u kom ništa ne može da se uradi, pa ga onda moramo kao takvog i poštovati.
Pročitaću vam član 32. Zakona o mladima u BiH, koji glasi: "Političke stranke ne mogu biti osnivači omladinskih udruženja, omladinsko udruženje se ne može ni na koji način angažirati u predizbornoj kampanji političkih stranaka, koalicija i nezavisnih kandidata, niti im pružati podršku. Političke stranke ne mogu ni na koji način, materijalno i finansijski, potpomagati rad omladinskih udruženja". To je ono što je ključni član u jednom ovakvom zakonu.
To su suštinske primedbe koje smo stavili i kroz amandmane i kroz diskusiju očekujući da se vrlo objektivno i vrlo dobronamerno i ministarka odnosi prema amandmanima svih poslanika, jer vidim da je bilo amandmana koje su podneli predstavnici stranaka koje predstavljaju vladajuću većinu. Tako ćemo doći zajednički do jednog zaista dobrog rešenja. Bez obzira što poštujem to da je bio uključen veliki broj mladih u kreiranje ovog zakona, u zakonu koji je zaista pionirski i na ovim prostorima, pa čuli smo i na prostorima Evrope, nikada dovoljno dobrih namera, dobrih želja.
Mislim da svi možemo doprineti da on bude primenjiv, to nam je svakako cilj. Da ga imamo samo na papiru i da nekome možemo da kažemo da imamo i taj zakon, slaba je vajda.
Znamo sa čim se srećemo u svakodnevnom životu i znamo koji je porast nasilja, znamo koliko su mladi izloženi i koja je šteta od noćnih izlazaka od 23,00 do 05,00 časova ujutru što je cela EU sankcionisala, a mi o tome ćutimo.
Dakle, mi neke stvari ključne kao društvo ne preduzimamo. Nemamo na to pravo da zatvaramo oči i da se ne aktiviramo, a svakako da ovaj zakon treba da bude podsticaj da se zabrinemo, da se svi angažujemo i da ne bude to samo u predizbornoj godini jedna politička priča, da ne završi to samo na nekim flajerima u kampanji i propagiranju određenih političkih stranaka nego da zaista zasučemo rukave i zajednički učinimo nešto bolje i sigurnije za sve one kojima ostavljamo ovu državu. Mi nju nismo osvojili kao vlasništvo, mi smo nju nasledili od predaka i ostavljamo je svojim potomcima, isto kao i sa planetom Zemljom. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, poštovani građani Srbije, poslanička grupa Nove Srbije i gospodin Miroslav Markićević podneli smo amandman na član 3. u kome tražimo a procenat 80% bude menjan procentom 100%, odnosno član 35. u stavu 1. tačka 1. podtačka 6) menja se i glasi: 100% od poreza na zarade koji se plaća prema prebivalištu zaposlenog. Pročitaću obrazloženje i usmeno nastaviti ga obrazlagati.
Naime, rešenje sadržano u Predlogu zakona predstavlja nekakvu kompromisnu varijantu u odnosu na važeći Zakon o finansiranju lokalne samouprave. Smatramo da je, ukoliko sve već hoće da poreska osnova zarada zaposlenih ostane tamo gde ti zaposleni žive, a velika većina od njih i radi, poštenije da taj procenat bude izražen u stopostotnom iznosu, odnosno da celokupan iznos poreza pripadne jedinicama lokalne samouprave.
Priznaćete, ima tu malo ironije kojom smo podneli ovaj amandman. Naime, građani, između onih 500 i nešto koji su potpisali, kažu da je njima obećano, upravo onda kada su davali potpis, da će porez od njihovih zarada ostati u njihovoj opštini. O procentu ispod 100 posto niko im nije govorio. Time smo bili motivisani da podnesemo ovakav amandman. Bilo je ovde mnogo reči o tome kako se obilazi Srbija i kako se obilaze siromašne opštine i kako mi ostali ne znamo kako tamo ljudi teško žive, za razliku od onih koji obilaze te opštine, vide ih i rasplaču se nad tim tužnim sudbinama, ali ipak se vrate u svoje beogradske stanove. Jedna sam od onih koja dolazi iz jedne od opština i to iz grada koji je bio evropski grad onda kada je Beograd bio turska kasaba i Sombora. Dakle, uvek to sa ponosom kažem i sa ponosom svako jutro odatle odlazim i tamo se svake večeri vraćam i tamo mislim da dočekam neke poznije dane i tu penziju koja je sad možda vrlo upitna, ako bude ovakvih zakona u primeni.
Slažem se u potpunosti sa gospodinom Dinkićem oko jedne stvari, da je republička administracija troma, da je preglomazna i da je preskupa. Samo jednu stvar on nije rekao ovde građanima Srbije, da je upravo jedan od onih koji je tu republičku administraciju nakrcao do enormnih količina. Pitala bih ga, odnosno podsetila samo na jedan deo te administracije koji bi mogao i bio obavezan sada da popuni upravo ta davanja u budžetu koja građanima obećava, recimo ekonomski ambasadori. Sećate se koliko je bilo halabuke oko izbora ekonomskih ambasadora koji će dovući za uši silne investitore, ima da nam krene, nećemo znati šta nas je snašlo i mi zaista ne znamo šta nas je snašlo. Oni tamo primaju neke plate, ne znaju građani Srbije koliko to košta, ali moram da vam kažem da to mnogo košta. Neka se pitaju sami građani, kada saberu, koliko to košta i videće – učinak nula. Do sada nismo videli ni jednog od tih ambasadora da je nešto prezentovao i da je nekoga ovde doveo.
Tih 500 hiljada potpisa za mene bi bili vrlo validni da nisu potpisnici u mom gradu rekli da nisu oni to potpisali, nego ovo što smo mi predložili amandmanom, to je njih ponukalo, mnogi, ne svi. Onda, ako im nije plaćeno unazad dve godine, lokalnim samoupravama, ono što je do sada bilo obavezno i što je manje od onoga što im se obećava, šta je ovo nego prazna obećanja. Nije li bio momenat da im se pomogne kada je donošen budžet za 2011, kada su ti isti predsednici opština i gradova, gradonačelnici prolazili tu hodnicima, mislim da svi znate i da su u svim poslaničkim klubovima bili i donosili nam svoje amandmane i molili nas, imam i sada u svojoj mejl pošti mnoge amandmane, tražeći da podnesemo amandmane, da im pomognemo, da im se ne uzme, da im se ne smanji, da im se bar nešto da, nije bilo sluha.
Moram da podsetim gospodina Dinkića, on je tada bio ministar ekonomije i regionalnog razvoja. Šta je tada učinio kao odgovorni ministar? Kada je on to počeo da sagledava tugu u nekim opštinama Srbije? Kao znak dobre volje mogao bi da učini nešto, da za početak uveravanja građana u to da njegova reč ima zaista specifičnu težinu, obećanje koje će biti ispunjeno, da ispuni jedno obećanje mnogo ranije dato. Dođe im skoro pet miliona njih, po 970 evra za početak da im se to plati, pa da oni to uliju u privredne tokove Srbije, odmah će da plate račune koje su dužni da im ne isecaju struju, vodu, gas, ostale prinadležnosti, naplaćuju sudski njihova dugovanja, jer ovde država sva svoja dugovanja naplati, a građani ne mogu da naplate ništa. Setite se koliko traju sudski procesi itd.
Dakle, to bi bio početak dobre volje i znak da ovde zaista neko hoće i brine o građanima, onima koji zaista teško žive i kojima tih 970 evra ovog momenta mnogo znače. To bi bilo uveravanje i uverenje da je jedna dobra namera zaista zaživela. Dakle, običnim jezikom, platite ono što ste obećali, što ste dužni, pa onda ova obećanja koja su u predizbornoj kampanji jako aktivna, jako aktuelna, jako zanimljiva, jako populistička, mila uhu, svako voli da čuje da će dobiti neke novce koje tako olako neko obećava, ali već poučeni lošim iskustvima znamo da i dosad nije bilo ničega. Za početak neka se plati ono što im Vlada do sada duguje.
Ne možemo da pristanemo na novu obmanu da nas, koji dolazimo iz tih gradova, vi koji ostaje u prestonici i živite tu, podsećate na to gde mi živimo, jer mi toga nismo svesni i optužujete nas da mi nismo dobronamerni prema samima sebi. To nije ni pošteno, ni licemerno, ni normalno.
Dakle, bilo bi dobro da nešto od onoga što se već duguje građanima i opštinama prvo ispuni, pa onda se priča svoja marketinška priča. U cilju toga, ponovo tvrdim i podsećam sve, da smo mi kao poslanička grupa tražili da 100% ostane opštinama. Mi znamo da je to neizvodljivo, kao što je neizvodljivo i ovo sa 80%. Prema tome, očekujemo da neko ko vodi politiku ove države, ko pretenduje da se i nadalje bavi politikom ne čini više Srbiju državom koja opstaje na samoj ivici verovatnoće, čija budućnost zavisi samo od smisla za humor nekoliko političara.

Whoops, looks like something went wrong.