Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Zlata Đerić

Zlata Đerić

Nova Srbija

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, poštovana gospodo ministri, budžet je već pomenut juče kao jedna vrsta koalicionog sporazuma i nama je jasno koja se vrsta ustupaka tu morala napraviti i to ne sporimo. To je, na kraju krajeva, pravo vladajuće većine, da se na takav način u ovom trenutku odnose prema budžetu, da bi se u ime tog najvećeg zakona ovog doma doneli neki drugi zakoni.
Ono o čemu sam juče govorila, kada sam se javila kao neko ko je izdvojio svoje mišljenje na Odboru za rad i socijalna pitanja, mislim danas samo da proširim jednom pričom koja je veoma važna i očekujem da je gospođa ministar razume i podrži, ne samo zato što je ministar, nego zato što je žena (usput smo i ispisnice), jer se tiče Ministarstva prosvete.
Ministarstvo prosvete je jedno od ministarstava koje je izuzetno bitno, a ako znamo da postoje tri stuba društva, zdravstvo, sudstvo i prosveta, i samo društvo i država koja ima zdrava ta tri stuba može da se nada budućnosti, onda ćete razumeti zašto je važno da u Ministarstvu prosvete neka dodatna sredstva već ovim amandmanima budu odvojena i to samo po jednoj stavci koju niko do sada nije pomenuo, a koja je veoma bitna. Obrazložiću zašto je bitna.
To su takmičenja učenika. To je jedna akutna rana u prosveti. Godinama se na toj stavci štedi, a takmičenja učenika u osnovnoj, pa u srednjoj školi, pre svega odabiraju, delegiraju, preporučuju najbolju decu koja treba da grade našu budućnost. To je način da i mi prepoznamo, stimulišemo i napravimo sigurnu i dobru budućnost.
Imamo uspešnu i neuspešnu decu. Kao društvo dugo se bavimo posledicama. Posledice su ovi neuspešni i oko njih se angažuju i policija i socijalne ustanove, razna ministarstva, razne institucije i troše ogromne pare. Uspešni su briga samo svojih roditelja i porodice, a oni treba da nose ovo društvo. U njih treba da uložimo, jer u njih se ulaže daleko manje. Čak i kada maksimalno ulažemo u njih, oni će biti daleko jeftiniji, a biće mnogo veće bogatstvo ovog društva i doneće mnogo više ovom društvu.
Govorili smo i o socijalnim davanjima koja smo juče pominjali, koja smo danas pominjali. Ima jedan porazan podatak iz budžeta, to je da socijalna davanja roditeljima za decu koristi mesečno šest hiljada roditelja, to je 72 hiljade u celoj godini. To je poražavajuća brojka, u broju koliko se koristi. Ne govorimo o novčanim ciframa, prostiremo sa toliko koliko imamo.
Govorila sam o podatku da mi, i juče i danas, kao društvo ne vodimo računa o demografskoj slici.
To je obaveza svakog budžeta. To je obaveza svake vlade da donese nacionalnu strategiju svoje budućnosti i da vidi koji su načini da se ta budućnost zaštiti. Verujte, najbolje i najznačajnije investicije treba da budu u našu najuspešniju decu. To je ono što će nam se vratiti i što će uvećati neke naše buduće budžete o kojima neće ova većina raspravljati, ali će raspravljati neki drugi i biće onda sigurno i bolja i srećna Srbija.
Pošto smo podneli amandman baš na ovaj deo zakona, molim vas da ga pažljivo razmotrite, jer 20 miliona i 21 milion na osnovno i srednje obrazovanje, od čega su samo 10% troškovi putovanja, neće moći da zadovolje ove potrebe. Najviše štedimo na najboljima, na najvrednijima, na onima koji ćutke i odgovorno izvršavaju svoju obavezu.
Kao neko ko dolazi iz prosvete, bila sam jednom u situaciji da troje izuzetne dece iz jedne seoske škole koji su se plasirali na republičko takmičenje i na tom republičkom takmičenju osvoje visoko drugo mesto, prvo, uopšte nisu mogli da odu na to takmičenje jer roditelji nemaju sredstva, škola nema sredstva, na kraju smo sveli sve na lično poznanstvo sa direktorom prevozničke firme, to može tako jednom da se reši, ali društvo mora imati strategiju, jer to su oni koji treba da iznesu progres ovog društva.
Nemojte da se bavimo samo posledicama, samo borbom protiv narkomanije, samo sličnim problemima koje ćemo i dalje imati. Ako budemo uložili u ovakve, videćete, imaćemo manje skandaloznih naslova u novinama i manje onih crnih hronika koje, nažalost, prodaju novine, ali treba da nas ozbiljno brinu. Hvala vam. (Aplauz.)
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, poštovana gospodo ministri, izdvojila sam mišljenje na Odboru za rad, boračka i socijalna pitanja upravo iz razloga koje je naveo kolega Pejčić, ali pre svega rukovođena jednom stavkom u ovom ministarstvu, a to je odnos Vlade, tj. ministarstva prema davanjima porodiljama.
Ako imamo u vidu da smo, kao nacija, veoma stari, da nas u Evropi tretiraju kao jedan od najstarijih naroda, ne u smislu kulture i tradicije, tu svakako imamo nešto čime se možemo ponositi, nego u tome da je prosečna starost u Srbiji veoma velika, mi se, u stvari, približavamo tome da jedna od perspektivnijih stranaka ovde bude PUPS, odnosno partija penzionera, a to nije dobro.
Pre svega, i ova i svaka vlada mora da ima u vidu jednu ozbiljnu nacionalnu strategiju stimulacije rađanja. Govorim vam to zbog toga što u Srbiji svake godine umre jedan manji grad, oko 30.00-40.000 stanovnika. Govorim vam to zbog toga što u Srbiji svake godine umre nekoliko škola, što prosečno odeljenje u osnovnoj školi više ne broji 30 učenika, nego se direktori škola muče da ''navuku'' odeljenja sa 16 i 18 učenika kako bi samo u ovom trenutku ugasili požar, odnosno zaposlili kolege koje već imaju na budžetu. To je ozbiljan problem i oko toga se mora napraviti ozbiljna strategija.
Nas ne može nikako da uteši istina da mi jesmo toliko stari i da je svaka taraba u Srbiji starija od američke istorije. To je lepo, slatko i vrlo zanimljivo reći u nekim diplomatskim krugovima, čak i provokativno, ali mi imamo ozbiljan problem, koji moramo da rešavamo u okviru Vlade, u okviru budžeta i to mora da bude prioritet svakog budžeta.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, samo u prilog podršci amandmanu kolege Stevanovića, a usput da se nadovežem na izlaganje mog stranačkog kolege, a po pitanju amandmana koji smo podneli, koji je prihvaćen na rebalans budžeta.
U prilog te priče, samo jedan kratak telegram koji smo dobili kao poslanička grupa i koji nas obavezuje, a mislim i vladajuću većinu, da se ovaj amandman, tako usvojen, realizuje do kraja i da imamo vrlo malo vremena da ispratimo ovu celu priču: "Poštovani poslanici, iskreno zahvaljujemo na razumevanju koje ste pokazali za lica sa posebnim potrebama, podnoseći amandman kojim se u rebalansu budžeta predviđa izdvajanje 12 miliona dinara za izgradnju sportskih terena za nas. Istrajte u toj humanoj borbi. Nismo često u prilici da se neko na ovaj način zauzme za nas.'' Udruženje obolelih od multiple skleroze Sombor.
Ovo je nešto što nas obavezuje, i levu i desnu stranu i smatram da ovde nema poslanika koji misle drugačije, samo treba da dobijemo i ovu bitku sa vremenom i da ova sredstva dođu tamo gde su namenjena.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, poštovana gospođo ministre, poštovani građani Srbije, ne želim da budem samo komentator ovih zakona o reformi pravosuđa, već da, u ime poslaničke grupe Nove Srbije, dam podršku amandmanu koleginice Radović koji na najbolji način kompletira zakon o sedištima i područjima sudova i javnih tužilaštava, naravno, ako bi bio usvojen.
Neprihvatanje ovog amandmana otvoriće brojne probleme građanima Srbije koji od pravosuđa očekuju pravdu i u ime toga finansiraju institucije koje su dužne da im je obezbede. Ovakvo novo teritorijalno ustrojstvo, koje se sprovodi bez vidljivih kriterijuma, a oni koji bi bili razložni nisu poštovani, dovešće samo do novih problema i onu krilaticu da je pravda spora ali dostižna, bojimo se, učiniće modernijom, više srpskom, u smislu – pravda je em spora, em je nema na vidiku.
Retorika jeste nauka na kojoj se temelji pravosuđe, ali ne možete nas ubediti da ovo nije gašenje sudova, a samim tim i opština. Nije tačno da je to isto, samo malo drugačije. To je istina koju je Orvel oborio onom tvrdnjom da su svi jednaki, samo su neki jednakiji.
Efikasnost ovog novog ustrojstva nije na vidiku. Kolege poslanici obrazlagali su juče i danas, mislim da će ceo dan to činiti, vrlo praktičnim životnim primerima šta će u praksi doneti ovakva nova organizacija. Izdvojila bih onaj primer koleginice Elvire Kovač koja je to juče lepo dokumentovala, a mislim da je i kolega Srđan Spasojević izneo brojne primere u prilog ovoj mojoj tvrdnji.
U momentu tranzicije, koja svakodnevno ostavlja na ulici ljude bez posla, pravda će biti i skupa i nedostižna, a sporost ne treba ni pominjati. Naravno da će ovo biti i izgovor za posebne sporove, one koji u sebi imaju političku obojenost, a svi mi koji dolazimo iz unutrašnjosti možemo da vam navedemo hiljade takvih slučajeva koji se odlažu ili se metodom iznurivanja i sličnim metodama građani onemogućavaju da dođu do željenog cilja, to jest do pravičnog ishoda.
Zapadnobački okrug, iz kojeg dolazim, svakodnevno se suočava sa novim otkazima. Ljudi pokušavaju da ostvare svoja prava na sudu, sudstvo je zatrpano predmetima i očigledno je da samo na ovom polju Sombor neće biti dovoljan da zadovolji potrebe građana Apatina, Kule i Odžaka, ukoliko se njima ne ostavi mogućnost da to rešavaju na svojoj teritoriji.
Policija već odavno tvrdi da imaju manjak inspektora u privrednom kriminalu. Građani čekaju po desetak godina da zadovolje neko svoje osnovno pravo. Navešću vam jedan drastičan primer koji je ovih dana vrlo aktuelan u opštini Kula, a istovremeno tražim i odgovor na pitanje. Dakle, radnici "Eterne" u Kuli pet godina nisu primili lične dohotke, tri godine im je račun u blokadi, a znamo da po zakonu može da bude najviše godinu dana; znači, inspekcije su u ozbiljnoj sprezi sa nekim drugim institucijama; policija tvrdi da nemaju dovoljno inspektora po pitanju privrednog kriminaliteta. Mali akcionari su na sudu, predali su sve to sudu i čekaju da neko nešto preduzme jer slute da je velika pljačka iza ovoga na vidiku, s obzirom na to da im je ostalo još nešto nekretnina u vidu građevinskog zemljišta u vrednosti od nekoliko miliona evra i jednog letovališta u Zlarinu, u blizini Šibenika, Republika Hrvatska, iste vrednosti.
Dakle, očekujemo da od Ministarstva pravosuđa i od nadležnih inspektorata dobijemo odgovor na ovo pitanje – zašto se ništa ne preduzima po pitanju zaposlenih u "Etarni" Kula, koji su se obraćali svim državnim institucijama? I, da li ona krilatica da život ne može da čeka važi za sve ili samo nečiji život ne može da čeka, pa oni, čuvši ovih dana sve što je rečeno, grabe na brzinu jer mnogo žure, a svi ostali mogu da sačekaju?
Gospođo ministre, ovo je korenita reforma i vaša hrabrost je za divljenje, ali imajte na umu, ući ćete sigurno u istoriju srpskog pravosuđa kao ministar koji se usudio da sprovede jedan ovakav korak i u prilici ste da odaberete način. Ako je gospodin Batić svojevremeno ušao u istoriju srpskog pravosuđa kao ministar koji je sudijama vratio dostojanstvo, onda se vi potrudite da ne budete upamćeni kao grobar srpskih sudova.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana gospođo predsedavajuća, poštovani predstavnici Ministarstva, poštovani građani Srbije, amandmanom koji sam podnela na član 104. stav 1. tražim da se iza reči "učestalo" doda reč "neopravdano".
Da vam bude jasnije, odnosno da javnosti Srbije bude jasnije odnosi se na disciplinske prekršaje javnog tužioca. Ovde je predviđeno da javni tužilac, odnosno zamenik javnog tužioca čini disciplinski prekršaj ako, između ostalog, učestalo propušta ili kasni na zakazane pretrese, rasprave i druge procesne radnje u predmetima koji su mu dodeljeni u rad.
Smatram da je obavezno ovde trebalo dodati reč "neopravdano", jer iz onoga što smo danas čuli vidimo da će tužioci biti najuposlenija privredna grana u Srbiji, da imaju repromaterijala bar za jednogodišnju "proizvodnju". Baš oni najvredniji, najprecizniji, najodgovorniji tužioci biće izuzetno zauzeti, a vreme nije rastegljiva kategorija. Dan svakog tužioca, pa i nas, ima samo 24 sata. Svakako da će morati da se preklapaju procesi, da će morati da se uđe u neke druge termine. Zato je nužno da tužilac ponekad pomeri svoj termin, odnosno da uzme od nekog drugog predmeta, ali to mora biti opravdano.
Dakle, ovde je moralo stajati svakako da samo neopravdani izostanci tužioca mogu biti disciplinski sankcionisani. Tužilac, pre svega, u Srbiji mora da bude javna institucija, jer je on stub pravosudnog sistema. Svi smo svesni odgovornosti koju tužioci nose, koju preuzimaju, pogotovo u ovakvom trenutku.
Primili smo k znanju činjenicu koju je koleginica Judita Popović ovde iznela da smo se za manje od godinu dana na rejting listi korumpiranih zemalja pomerili sa 79. na 85. mesto. Mislim da moramo imati prevashodno zadatak da strelica na toj rejting listi mora krenuti u drugom pravcu. Znači, moramo da se penjemo u bolje društvo i među one zemlje koje imaju mnogo manje korupcije.
Ako na ovaj način, a opet tvrdim da je to neustavno, budemo disciplinovali tužioce, ako budemo njima uterivali strah u kosti, ako oni budu uplašeni zbog nekih svojih disciplinskih prekršaja i ne budu mogli da se bave svojim poslom nezavisno, sigurno, samostalno, onda ćemo mi na ovoj rejting listi korumpiranih zemalja da se penjemo još više. Nemojmo da tužilaštvo bude ovde najzaposlenija privredna grana.
Nama je do pre samo mesec dana obećavano da će ova velika svetska ekonomska kriza, pred kojom su se uspaničile mnoge ozbiljne ekonomije i mnoge ozbiljne države, mnogo stabilnije od nas, koje nisu imale ovakvo iskustvo koje, nažalost, Srbija jeste imala, i uplašeno su zastale i počele da preispituju svoje resurse i svoju privredu... Nama je najavljivano da se to nas neće ticati, Bože moj, nas će to da zaobiđe.
Ali, sada se već najavljuje, čak stidljivo, da je sunovrat krenuo kroz prodaju naših deviznih rezervi, o kojima još uvek ne znamo kome se svakodnevno prodaju, po kom kursu, ali ostaje da slutimo, a i to će se saznati jednoga dana; ako ne pre, onda onoga dana kada ih guverner iscrpi. Dakle, da ova svetska kriza ne bi bila izgovor neodgovornima, nepoštenima, nesposobnima, a partijski lojalnima, za propast koja se događa, moramo pustiti tužioce da se obračunaju sa onima koji su nas u najvećoj meri doveli do ovakvog stanja i ovu krizu, koja je neminovna, učinili daleko težom nego što jeste. Tužioci moraju da reaguju u svakom trenutku i moraju biti spremni i hrabri da to učine, da im se ne bi pripisivali neki mali sitni disciplinski prekršaji koji će ih učiniti u ovom društvu minornim, jer mi hoćemo da tužioci budu i nadalje institucije, a nikako operativci, aparatčici, kakvim smo već ovim zakonom o sudijama u velikoj meri učinili sudije. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, podnela sam amandman na član 111. da se u stavu 2. cifra "30" zameni cifrom "8". Zašto?
Radi se o disciplinskom postupku protiv tužioca. Naime, ako se već o povredi discipline od strane tužioca izjasni disciplinski tužilac, ako se izjasni disciplinska komisija i da se rok od osam dana tužiocu da se žali Državnom veću tužilaca, onda je sasvim opravdano i logično da isti toliki rok Državno veće uzme sebi da bi moglo da odgovori tužiocu koji je u žalbenom postupku.
Pre svega, nema se previše vremena da bi se tužioci držali van postupaka. Mi smo danas videli dovoljno razloga da svu mašineriju tužilaca pokrenemo i bojim se da ih nećemo imati dovoljno za sve ono čime treba da se bave. Takođe, cenim i da ovo neće biti masovna pojava, pa će Državno veće tužilaca u roku od osam dana, uzimajući u obzir sve činjenice koje će im biti predočene, moći da odluči. Dakle, rok od osam dana, onoliko koliko ima tužilac da podnese svoju žalbu, toliko je vremena potrebno i Državnom veću tužilaca da mu odgovori. Mislim da je to sasvim opravdano i sasvim logično da bude prihvaćeno. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, podnela sam amandman na član 29. Amandmanom je traženo da se posle reči "neblagovremenu" dodaju reči "i nepotpunu". Odnosi se na dokumentaciju koju podnosi kandidat.
Motivacija ovog amandmana, za koji prihvatam obrazloženje koje sam dobila, ali želim da kažem, jeste u tome da se ovim izborima za Visoki savet sudstva mora dati poseban značaj kandidatima upravo na taj način što će kandidati koji se biraju u Visoki savet sudstva ''i pravovremeno i potpuno'' svoju dokumentaciju predati u izborni proces.
Dakle, to su ljudi koji ne učestvuju u običnim izborima. To nisu izbori za mesnu zajednicu, to su ljudi koji treba da budu krov našeg pravosuđa. Krov naše državnosti. Očekuje se da bar oni imaju i na vreme i potpunu dokumentaciju kojom će biti predstavljeni u tom izbornom procesu. Ovo je potpuna reforma našeg pravosuđa i mislim da je ovaj amandman moguć i dopustiv, zato što bi se i ceo član mogao malo drugačije preformulisati. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštujući vreme koje smo utrošili na analizu amandmana, i ono što je rekao kolega Palalić u odbranu svog amandmana, ono koje se odnosi na član 33, a član 34. se nastavlja na ovaj član po svom pravnom dejstvu, smatram da bi bilo dobro da su oba ova amandmana usvojena. Pre svega, zato što bismo, zaista, učinili mnogo transparentniji, mnogo vidljiviji sam proces izbora i otklonili mnoge sumnje koje se, ako se sve ne istakne, ne pokaže, ne bude vidljivo, ponekad javljaju u toku izbornih procesa koji se odigravaju. Ono što je u pravosuđu, i zbog čega je pravosuđe osetljivo, jeste ta vidljivost.
Ako smo se juče mnogo zalagali za onaj amandman da sudije ne iznesemo, na neki način, na giljotinu time što ćemo omogućiti svakom licu da pokrene inicijativu za njihovo razrešenje, onda je trebalo da bar ovaj deo izbornog procesa učinimo mnogo vidljivijim i mnogo transparentnijim. Time bismo im značajno olakšali sam taj izborni proces, odagnali mnoge sumnje koje se uvek u izbornom procesu javljaju. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajući, poštovana gospođo ministar, u ime poslaničke grupe NS, koja je podnela ovaj amandman, želim samo da skrenem pažnju, s obzirom da su kolege pre mene zaista iscrpno govorile o ovom amandmanu.
Čak mi je drago da je koleginica iz LDP-a vrlo stručno obrazložila zašto bi ovaj amandman morao biti usvojen. Zaista mislim, bez ikakve političke ostrašćenosti, čisto sa terminološkog gledišta i struke, ovaj amandman mora biti usvojen. Zašto?
Zato što ovaj član zakona ima pet stavova. U stavu 5. kažete: "Odluka o predlogu Visokog saveta sudstva mora biti obrazložena". U trećem stavu tražimo da se glagol "može" zameni glagolom "mora". Onda bi taj stav glasio ovako: "Pre predlaganja Visoki savet sudstva mora obaviti razgovor sa prijavljenim kandidatima".
Značenje glagola "može" i značenje glagola "mora" su veoma različiti. U sudstvu, u zakonodavnoj praksi, u terminološkoj sudskoj praksi, mislim da glagol "može" treba izbegavati što je više moguće, zato što on ostavlja mogućnost da se svašta može različito tumačiti.
Ono što je veoma važno kod ove terminološke zamene, na kojoj smo insistirali ovim amandmanom, jeste da obavljeni razgovor sa kandidatom, ono što se u stvari u nekoj savremenoj svetskoj poslovnoj praksi smatra najvažnijom ocenom kandidata, to je intervju koji se objavi, i vi znate da je u evropskoj praksi intervju veoma važan, da ne postoji nijedna agencija, nijedna firma u svetu ozbiljnija koja će ikoga zaposliti ako ne obavi sa njim razgovor, odnosno kako se to kaže savremeno - intervju.
Znači, moramo obavezati Visoki savet sudstva da sa svakim kandidatom obavi neposredan razgovor. Može i ne mora je drugo, ali ako mora, onda je taj razgovor obavezujući i ulazi u tu konačnu ocenu.
Time ćemo prema kandidatima pokazati objektivni sud, a ovako se ostavlja sumnja i među kandidatima. Ovo vam govorim zbog toga što su se i same sudije o tome tako se izjasnile.
Znači, za nekoga će postojati neka druga ocena, pa može i ne mora da se obavi razgovor. Mislim da je ta terminološka razlika bitna i da će bitno poboljšati kvalitet ovog člana. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, poštovana gospođo ministar, poštovani građani Srbije, podnela sam amandman na član 64. U amandmanu sam tražila da se stav 1. ovog člana briše.
Taj stav glasi ovako: "Inicijativu za razrešenje sudije može podneti svako lice". S obzirom da već postoji u zakonu poznat institut mogućnosti žalbe stranaka u postupku, gde može da se iskaže nezadovoljstvo radom sudija. znači, podneti žalbu na rad sudije. Znači, postoji već dovoljno disciplinskih mera kojima se može intervenisati u slučaju da sudija ne vrši svoju sudijsku funkciju u skladu sa Ustavom i zakonom.
Mislim da je ovaj stav suvišan, pre svega zato što on disciplinuje sudije strahom, a to nije dobro. Osim toga, on zadire u jedan ustavni član, to je član 149. koji se tiče nezavisnosti sudija. Radi javnosti Srbije, ću ga pročitati: "Sudija je u vršenju sudijske funkcije nezavisan i potčinjen samo Ustavu i zakonu. Svaki uticaj na sudiju u vršenju sudijske funkcije je zabranjen".
U obrazloženju za odbijanje ovog amandmana pomenuto je da je u pitanju javnost funkcije sudije, mislim da sudije u svom radu i suviše trpe uticaj javnosti. Oni treba da budu javno kritikovani, njihov rad treba svakako da bude javan, ali ne smemo od sudijske funkcije napraviti svojevrsnu estradu. Jer ako se na ovakav način može pokrenuti inicijativa za razrešenje sudija, zamislite interesne grupe, a svi znamo u kakvom okruženju živimo, načeli smo nešto što se tiče organizovanog kriminala, još je to sve u povoju i dugo će trebati Srbiji da se sa tim obračuna, ali zamislite te organizovane grupe, iza kojih stoje veliki interesi, na koje će sve načine oni izložiti sudije pritiscima. Dakle, sudije neće biti nezavisne.
Već imamo član 90. kojim na poseban način disciplinujemo sudije, što je takođe neustavno. Dakle, moramo sudije i njihov dignitet zaštititi i ovim zakonom.
Mislim da ne smemo prepustiti sudije javnosti i linču javnosti na ovakav način, upravo zato što će ovo pokrenuti sve one kojima ne odgovara rad savesnih i dobrih sudija, da ih stalno pritiskaju ovakvim svojim postupcima, ili će ih stalno izazivati, da sudije budu u prilici da više brane sebe, nego građane.
Već postoji mogućnost, u zakonu predviđena, da sudije mogu da budu opozvane, da sudije moraju da odgovaraju za svoj rad, pa mislim da ovaj stav, da im baš svako lice možemo natovariti na vrat, nije dobar i mislim da treba da bude brisan. To je obrazloženje amandmana. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, poštovani predstavnici Ministarstva, poštovani građani Srbije, u članu 90. stav 1. posle reči "povreda načela nepristrasnosti" dodaju se reči "članstvo u političkoj stranci i javno promovisanje političkih načela neke političke stranke" - dakle tako je glasio amandman.
Ono zbog čega sam amandman podnela na član 90, za koji sam već inače skrenula pažnju gospođi ministar da je on potpuno neustavan, jer zadire duboko u nezavisnost sudije, pre svega u instituciju imuniteta sudije, pa sam zbog toga podnela ovaj amandman, videvši da će taj član 90. ostati u ovom obliku.
Pokušaj da se sudije disciplinuju, odnosno da se ovom reformom izvrši lustracija sudija, ovim članom se pokazuje da će ona biti zaista do kraja izvršena. Ovim članom će se omogućiti da od sudija, dostojanstvenih, onakvih kakve mi očekujemo u društvu da budu, dobijemo sudije aparatčike.
U obrazloženju koje sam dobila je rečeno - da sudije inače ne mogu da budu članovi političkih stranaka. Daću vam komentar sudija koji to nisu - a šta ako sudije ipak postanu članovi političkih stranaka ili šta ako jasno pokažu u javnosti naklonost nekoj političkoj stranci? Ništa se ne događa, jer nije predviđeno ovim zakonom.
To je ono što sudije upravo žele da bude naglašeno. Jer većina sudija ipak traži da budu na neki način udaljeni od politike, svesni u svojoj radnoj i životnoj praksi da su vrlo često izloženi torturi, teroru, pritisku upravo politike, one svakodnevne, u kojoj svi živimo. Svi znamo koliko je sudstvo zloupotrebljeno i svi znamo koliko je politika izvor korupcije.
Prema tome, mislim da bi dodavanje ovog dela ovim amandmanom u članu 90. znatno bio popravljen bar ovaj član 90, kojim smo ih već disciplinovali, protiv čega se zaista bunim onako kao čovek.
Nadam se da ovim zakonom i svim ovim zakonima o pravosuđu, jer se zaista pristupilo jednoj korenitoj reformi pravosuđa, nećemo učiniti ništa gore od onoga što smo imali. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, poštovana gospođo ministar, poštovani građani Srbije, javljam se sa željom da, ipak, dobijemo dovoljno simpatija na strani vladajuće većine da se ovaj amandman podrži, jer ovaj amandman ima smisla u tome što je obrazloženje kojim je odbijen pomalo, ne mogu da kažem besmisleno, ali nije onako kako se poziva. Odbijen je s obrazloženjem da je u pitanju institut imuniteta sudija koji je sadržan u članu 151. Ustava Republike Srbije.
Da se zaista misli o imunitetu sudija, onda bi se u članu 90. ovog istog predloga zakona stav 1. obrisao, jer on, u stvari, disciplinuje sudije na način na koji se ruši njihovo osnovno dostojanstvo. Ovde se traži odgovornost sudije za učinjeno krivično delo s namerom, a namera uvek podrazumeva i predumišljaj, ili učinjeno krivično delo iz neznanja. I jedno i drugo je nedopustivo u sudskoj praksi. Od toga sudiju ne može zaštititi nikakav imunitet. Sve drugo što je sadržano u članu 90. stav 1. jeste ono od čega sudiju treba da štiti imunitet i mi smo i na taj član podneli amandmane.
Radi javnosti Srbije, ono što Ustav kaže u članu 151. po pitanju sudijskog imuniteta glasi ovako: ''Sudija ne može biti pozvan na odgovornost za izraženo mišljenje ili glasanje prilikom donošenja sudske odluke, osim ako se radi o krivičnom delu kršenja zakona od strane sudije''. Ovim amandmanom je, upravo, predviđeno da se to sprovede do kraja.
Hvala vam, ako pokažete razumevanje za ovaj amandman za koji smo izneli dovoljno argumenata da ga podržite.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, poštovani gospodine ministre, poštovani građani Srbije, pozdravljam donošenje ovog zakona, mada je on najavljen pomalo kao kabalističan zakon, jer čuli smo informaciju da svaki put kada je ovaj zakon ušao u proceduru pala je Vlada i zamislite i sada kada je u proceduri i pred usvajanjem, mi imamo najavu preispitivanja poverenja Vlade, tako da ga možemo odmah u startu nazvati kabalističnim zakonom.
Ono što je u tom zakonu dobro i pozdravljam pre svega jako dobre namere gospodina ministra da ovaj zakon uredi jednu važnu oblast u funkcionisanju države, to je pravo na udruživanje građana i to je partnerski odnos između države i civilnog sektora. Naravno, mislim da je država imala partnerske odnose i sa svojim vojnim sektorom.
Ono na čega ću se osvrnuti u svojoj diskusiji, to je ono na šta sam podnela i amandman i što mislim da je manjkavo u ovom zakonu, čak mislim da se gospodin ministar složio s tim, samo što jednostavno nismo u ovom trenutku našli bolje rešenje. To je član 19, u kome se omogućava udruživanje maloletnih lica od 14 godina.
Ono što mogu da kažem, govorim u ime svoje poslaničke grupe NS, oko čega smo se složili kada smo podnosili amandmane, očekujući razumevanje i podršku za te amandmane, to je da pre svega nemamo nacionalnu strategiju oko mladih.
Znate, imamo velike probleme, to govorim kao neko ko 25 godina radi sa ovim uzrastom, sa mladima odnosno velike probleme mladima ovo društvo je nametnulo, ne rešavajući neke druge probleme. Koliko smo svi u tome učestvovali, koliko smo odgovorni, to je evidentno. Mi smo dom koji je dužan da zakonskim rešenjima pomogne da funkcioniše država nabolje.
Omladini treba pomoći u mnogo čemu. Omladini treba omogućiti neke visoke standarde. Slažem se sa onim što je gospodin ministar rekao da je sa 14 godina neko deliktno odgovoran, da je sa 15 godina radno sposoban, da je sa 16 godina čak biološki zreo da osnuje porodicu i to je verovatno tako u celom svetu jer biologija ne poznaje one granice barijere koje mi postavljamo.
Ali, recimo, neke zemlje u EU koje imaju isto ove zakone drugačije su postavile svoju nacionalnu strategiju u zaštiti mladih i mogle bi da nam budu primeri u tome.
Pa na primer u jednoj Nemačkoj omladina do 18 godina ne može uveče da bude samostalno u gradu, ne može da izlazi. U jednoj Srbiji četrnaestogodišnjaci se vrlo često kući vraćaju u pet ujutru.
Da vam ne govorim, ovde ima dosta lekara i složiće se sa ovim što kažem, koliko je to zdravstveno pogubno, koliko je to psihološki opasno, koliko mi na taj način dopušteno da se destruktivno ruši naša mladost. Naša mladost, naša omladina, naša budućnost, to je najosetljiviji deo ovog zakona.
Gospodin ministar je tu bio vrlo kooperativan i rekao da bi prihvatio neko rešenje koje bi moglo da bude ponuđeno, čak i ako ovaj amandman ne bude usvojen. Tada sam predložila nešto o čemu valja razmisliti i o čemu predlažem gospodinu ministru da razmisli, i vrlo brzo pristupi nekom konkretnom rešavanju, a to je da se donese poseban zakon kojim se uređivati udruženje maloletnih lica.
Da pokažemo brigu i nadzor jer zašto bismo mi bili napredniji Nemaca koji su već u EU. Ako se već na sve njih ugledamo, pa hajde da prekopiramo i neki dobar primer koji nam zaista može mnogo pomoći, koji zaista istinski može da zaštiti ono što jeste i u ime čega mi sve to radimo, a to je naša budućnost.
Imamo veliki problem u društvu upravo sa ovim mladim ljudima i kada govorimo o udruživanju bojim se da će biti zloupotreba o kojima su ovde govorili prethodnici, ne bih da se ponavljam, i gospodin ministar je bio tu u pravu kada je rekao da ne možete sprečiti nekoga ako hoće da zloupotrebi nešto, to je nešto što ide uz upotrebu, uvek ide i mogućnost zloupotrebe, ali svakako moramo imati zakonski okvir i zakonske mogućnosti da sankcionišemo moguće posledice, jer one jesu upozorenje i one jesu onaj bič koji neke ipak drži sa ove strane zakona i poštovanja zakona, ili bar smanjuje pokušaje u tom smislu.
Mi se suočavamo, i to ste svakodnevno svi svedoci, imamo ovde uvek brdo štampe, da nam se događa, kao pre dve nedelje u jednom gradu u Srbiji, da su se tri maloletna lica udružila, pa su neke ljude opljačkali, pri tom jednog čoveka lišili života, suprugu teško povredili, i to je vrsta udruživanja, i to su baš tri, baš taj broj o kojem ćemo kasnije mnogo govoriti. Nisu čak ni registrovani, strašna jedna posledica, čak je pomalo i karikiram, ali to je strašno i to je naša svakodnevica.
To je nešto što moramo da predvidimo u tome kada mladima dajemo velika prava. Prava proizilaze iz obaveze i dužnosti. Ovaj član zakona je svakako trebalo da bude usklađen ili da se razmišlja o alternativnom rešenju, svakako u koordinaciji sa Ministarstvom prosvete, jer imamo dosta problema upravo u zakonima koje reguliše odnos školstva.
Mi smo neke stvari u osnovnim školama poništili, poništili smo ocenu iz vladanja koja je ranije ulazila u prosek, a koja više ne ulazi.
Time smo, verujte, samo tim jednim činom uveli haos u školstvu. Napravili smo ogromne probleme u funkcionisanju škole, da vam ne kažem srušili autoritet škole.
Nije dobro da preteramo u davanju nekih sloboda, ako nismo u mogućnosti da napravimo odgovarajuće mehanizme, kojima će ljudi znati, pre svega mladi ljudi, da te slobode pravilno, humano i iskreno iskoriste i da to bude na opšte zadovoljstvo svih nas.
To je ono što sam želela da kažem i da vas pozovem upravo da, ako ne podržite ovaj amandman, a gospodin ministar mi je to i najavio, nisam želela da ga povlačim, želela sam još o njemu da govorim, da svakako gospodin ministar, koji je pokazao veliko razumevanje i dobru volju, razmisli o mogućnosti jednog zakonskog akta koji će ovu najosetljiviju oblast, verujte, najvažniju oblast, udruživanje mladih, regulisati.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, poštovana javnosti Srbije, jedno kratko pitanje na pravu adresu, gospodinu ministru Dačiću, i na ovu pravu temu oko putnih isprava. To je pitanje koje se nameće od jutros, uz jednu fotografiju koja kola po Parlamentu.
Naime, ko izdaje putne isprave građanima koji žive na teritoriji KiM-a, Srbima i Albancima? S kojim putnim ispravama putuju Albanci po svetu, da li im izdaje Republika Srbija, Kosovo, definitivno, još uvek nije država, ili koriste putne isprave države Albanije?
Na koji način se oni legitimišu i determinišu u svetu i koji odnos tu ima Republika Srbija? Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća i poštovana gospođo ministar, kao i građani Srbije, pošto imamo vrlo malo vremena, iskoristiću ovo vreme svoje poslaničke grupe NS da pročitam saopštenje Društva sudija Srbije od 10.10.2008. godine.
Dakle, Društvo sudija Srbije konstatuje: "Nijednog trenutka Društvu sudija nisu bile dostupne verzije zakona o uređenja sudova i zakona o visokom savetu sudstva, sa sadašnjim prelaznim i završnim odredbama, niti zakon o sedištima i područjima sudova i javnih tužilaštava u bilo kojoj verziji, a posebno ne zakon o sudijama, sa prelaznim i završnim odredbama kojima se predviđa opšti izbor, odnosno reizbor sudija u Srbiji.
Sa nekoliko zahvata, ne brojnih, ali suštinskih, zakoni koji su sada u zvaničnoj proceduri značajno su izmenjeni u odnosu na one koji su bile pred Venecijanskom komisijom i pred Društvom sudija. Stručna javnost je u dva navrata razmatrala radne verzije zakona o visokom savetu sudstva, zakona o sudijama i zakona o uređenju sudova.
Prvi put je nakon okruglog stola, održanog dana 21. februara 2008. godine, razmatrajući navedene zakone, uz obrazložena mišljenja, predloge i kritike Društva sudija, Venecijanska komisija Saveta Evrope dala mišljenje o njima 15.03.2008. godine.
Zatim su na stručnoj raspravi, koju je Ministarstvo pravde organizovalo sa OEBS-om 4. i 5. septembra 2008. godine, razmatrane radne verzije navedenih zakona, sa drugačijim rešenjima određenih važnih pitanja u odnosu na prethodne verzije.
Izostala je neophodna javna rasprava o pravosudnim zakonima, iako su oni od ogromnog značaja za pravnu sigurnost i budućnost cele države."
Obzirom da su u pitanju korenite promene pravosudnog sistema u Srbiji, mislim da je trebalo uvažiti izuzetno važne sugestije Društva sudija Srbije.

Whoops, looks like something went wrong.