Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Nada Kolundžija

Govori

Gospodine predsedavajući, pitanje sam htela, pre svega, da postavim predsednici Skupštine, ali moram da postavim i pitanje vama.
Dakle, postavljam vam pitanje da li u ovom delu sednice važe pravila koja važe i inače za rad ovog parlamenta, što znači da nije dopušteno vređanje i iznošenje neistina kada su u pitanju poslanička pitanja?
Dakle, poslanik koji je danas prvi govorio na najgrublji mogući način, koji je potpuno nezamisliv u jednom pristojnom parlamentu, vređao je pojedince koji nisu ovde, vređao je institucije, ponižavao parlament. Dakle, postavljam pitanje da li je predsedavajući u obavezi i u ovom delu sednice da vodi računa o tome šta ko izgovara sa skupštinske govornice?
Drugo pitanje postavljam predsednici Skupštine. Pitam predsednicu Skupštine da li pravila važe za sve odbore, bez obzira ko njima predsedava? Dakle, mi smo svedoci da pojedini predsednici odbora na najgrublji mogućni način zloupotrebljavaju skupštinski odbor, vodeći svoje stranačke, ne želim da ih kvalifikujem kakve su to politike, ali svoje isključivo stranačke politike, potpuno zanemarujući činjenicu da postoje u ovom parlamentu pravila koja moraju jednako da važe za sve.
Naime, juče je sednica Odbora za KiM tačno odlagana zbog činjenice da je, zbog događaja koji su se desili na severu Kosova, šef pregovaračkog tima bio sprečen da dođe na vreme na tu sednicu, ali je on ipak došao kada je završio obaveze koje prethodno nije mogao da odloži. Onda se desilo to da je Odbor pretvoren u jednu stranačku tribinu u kojoj su reč dobijali oni koji su zastupali tu stranačku politiku i da je u trenutku kada je šef pregovaračkog tima trebao da dobije reč, bez ikakvog obrazloženja i bez izglasavanja od strane Odbora, dakle, o tome treba da se izjasne članovi Odbora da li će odbor biti prekinut i nastavljen sledećeg dana ili neće. Dakle, ne može predsedavajući sam da odlučuje o tome. Predsedavajući je, bez ikakvog obrazloženja, sprečivši šefa pregovaračkog tima da govori, prekinuo sednicu i zakazao je sutra, pri tom znajući da šef pregovaračkog tima danas, zbog obaveza koje je ranije preuzeo i koje ima, ne može da prisustvuje tom odboru. Sve to je jedna partijska ujdurma u kojoj se pokušava jedno užasno teško i važno pitanje, kao što je pitanje KiM, zloupotrebiti na najgori mogući način.
Verujem da građani prepoznaju te koji manipulišu tom temom i verujem da će građani to na izborima jasno oceniti. To nije moje pitanje, niti je to ono čime mi treba da se bavimo. Dakle, svako vodi politiku onako kako misli da treba da je vodi. Građani su tu i oni će ih oceniti i oni ocenjuju vrlo strogo one koji pokušavaju jedno životno, užasno teško pitanje, koje se tiče života ljudi, da zloupotrebljavaju na jedan bizaran način.
Ono što jeste nedopustivo je činjenica da se pravila procedure, koja su vrlo jasno definisana u ovom parlamentu i koja se primenjuju u drugim odborima, ne primenjuju u jednom odboru, samo zbog činjenice da tim odborom predsedava predstavnik jedne opozicione partije, koji misli i ponaša se kao da je odbor njegova privatna stvar. Dakle, on ga zakazuje bez da se prethodno dogovori sa članovima odbora da taj odbor bude održan, bez da se dogovori sa onima koje poziva da prisustvuju, kao da niko nema nikakav posao. Možda predsednik tog odbora i nema nikakav drugi posao nego samo da vodi stranačku politiku preko skupštinskih odbora, ali je sigurno da ministri i drugi predstavnici organa vlasti imaju i druge obaveze i ne mogu na taj način da budu pozivani i da se, nakon toga, to predstavlja kao njihovo odbijanje da oni pred narodnim poslanicima polažu račun o onome šta rade. Hvala.
Gospodine predsedavajući, ovo upućujem vama i očekujem od vas da u skladu sa članom 104. i 107. Poslovnika vodite računa o tome da se ne narušava dostojanstvo ovog doma time što se dopušta poslanicima da se uvredljivo izražavaju o drugim poslaničkim grupama, strankama ili predsedniku Republike.
Činjenica je da onaj koji se na taj način izražava o drugom, govori najviše o sebi i on je uvreda za sebe samog i za sve one građane koji ga gledaju i koji su ga poslali u ovaj parlament. Ali, kako bismo zaštitili integritet ove institucije, ja vas molim da ne dopustite takvo obraćanje u parlamentu. Hvala vam.
Poštovana predsedavajuća, uvaženi gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, danas smo po prvi put imali sednicu na kojoj je tema interpelacija o radu jednog ministra, odnosno odgovor Vlade na tu interpelaciju.
Nažalost, kao i mnogo puta do sada, ovu temu su oni koji su predložili da se o tome danas raspravlja i tražili da se o tome raspravlja obesmislili činjenicom da su pričali o svemu drugom, a ne o tome što je bila tema, da su pokušavali da se politički obračunavaju, što naravno ne sme da se radi, da su pokušavali da prave nekakve ideološke razlike između stranke kojoj pripadaju i stranke kojoj pripada ministar, pokušavajući valjda da pridobiju biračko telo. Nažalost, propustili smo jednu dobru priliku da ostvarimo ono što jeste uloga parlamenta, a to je kontrolna funkcija parlamenta kada je u pitanju rad ministara i rad Vlade.
Ono što je za nas danas tema jeste podnet zahtev za interpelaciju po pitanju zakonitosti rada, poslovanja i odgovornosti ministra vera i dijaspore Srđana Srećkovića. Oni su naveli ovde četiri razloga zbog kojih traže interpelaciju. Ono o čemu mi danas raspravljamo i o čemu ćemo u danu za glasanje da se izjašnjavamo jeste odgovor Vlade na interpelaciju. Dakle, ono što je danas moglo da se osporava, ovde danas predmet rasprave nije trebao i nije smeo da bude ni ministar, a naročito ne njegova stranka, naročito ne lider te stranke ili bilo koje stranke, ono o čemu smo danas mi trebali da raspravljamo jeste da li je odgovor Vlade potvrdio ili negirao navode iz zahteva za interpelaciju? Nažalost, oni koji su podneli zahtev za interpelaciju najmanje su se, ili skoro nikako, bavili upravo tom suštinom.
Više zbog građana Srbije, zato što mislim da svako ko je danas to pokušao da pretvori u međupartijski obračun ili obračun sa jednim ministrom – promašio je temu. I svako ko je pokušao da vodi nekakvu političku kampanju na neke teme koje jesu teške teme naše prošlosti – takođe je promašio temu. Ja verujem da građani to prepoznaju i da već odavno to znaju da kazne i kažnjavaju na izborima.
Ja sam očekivala od podnosilaca zahteva za interpelaciju da mi nekako dokažu da odgovor Vlade nije tačan, da ono što je Vlada odgovorila nije dobro ili postoji nekakav skriveni argument koji oni vide a mi ne vidimo iz odgovora Vlade. Dakle, pošto se zahtev za interpelaciju odnosio na pitanje namenskog trošenja sredstava Ministarstva, u zahtevu stoji da je kršen Zakon o Vladi, Zakon o ministarstvima i Zakon o budžetskom sistemu, u odgovoru Vlade nedvosmisleno stoji da je Ministarstvo raspolagalo sredstvima u skladu sa Zakonom o Vladi, u skladu sa Zakonom o ministarstvima i u skladu sa Zakonom o budžetskom sistemu.
Ako neko sumnja u to da li je Vlada odgovorila tačno, ja ga onda pozivam na to da postoje nezavisne državne institucije koje se bave kontrolom rada i kontrolom trošenja svih budžetskih sredstava i da kada god te institucije ukažu na neku zloupotrebu, onda isti ovi koji sada viču kažu – eto vidite, oni su pronašli da nešto nije rađeno u skladu sa zakonom, a kada ne pronađu, onda kažu – da, ali oni su vaši. Dakle, nešto nije u redu sa tim stavom, ili oni ne rade kako treba, ili ako rade kako treba, onda treba da verujemo da i u slučaju kada ne nađu propuste, rade u skladu sa zakonom i svojom odgovornošću.
Ono što je ovde takođe meni potpuno nerazumljivo zahtevano jeste da ministar sada podnosi izveštaj o radu Ministarstva. Kada bismo razumeli šta je ova sednica i kada bismo razumeli kako ovaj parlament funkcioniše i koje sve instrumente parlament ima, onda bismo znali da Odbor za dijasporu, odbor koji je nadležan za praćenje rada Ministarstva o kome danas govorimo, ima mogućnost da svaki put pozove ministra i Ministarstvo da podnese izveštaj. Podsetiću samo da je predsednik tog odbora član SRS koja je podnela zahtev za interpelaciju, ali nikada nije tražila da ministar podnese izveštaj o svom radu. Onda opet dolazimo do istog zaključka – ova sednica je pokušaj da se vodi partijska kampanja u svrhu sticanja nekakvih glasova.
Neću da govorim ovde o nivou komunikacije koji opet pada ispod onog nivoa za koga bismo zaista trebali da vodimo računa jer time vređamo dostojanstvo građana Srbije, ali opet, ponavljam još jednom – građani Srbije dobro to znaju i one koji se tako ponašaju već odavno ne vidi kao bilo kakvu svoju opciju. Hvala vam.
Postavljam pitanje Vladi Republike Srbije i zaista očekujem odgovor pre svega polazeći od toga da interes građana Srbije da se oko problema koje imaju ljudi na Kosovu i Metohiji ovde vodi političko nadmetanje.
Kao i mnogo puta do sada, danas na Kosovu i Metohiji živimo posledice politikanstva vezano za sudbine tih ljudi tamo. Danas, nažalost, ti ljudi plaćaju cenu politika koje su se koristile i zloupotrebljavale taj problem koji je nastajao decenijama, koji je došao do tačke u kojoj je rešenje ne jednostavno, kao što neki pokušavaju ovde da predstave, ekstremno rešenje o tome da se prizna stvarnost i da to bude završetak ili ekstremno rešenje da se negira stvarnost i da to bude početak nekakve politike. Svakako ni jedno ni drugo ne može biti rešenje.
Nažalost, Skupština Srbije je do sada u svakoj od rasprava pokazivala da je smisao rasprava o Kosovu i Metohiji smisao stranačkih nadmetanja u nekakvom patriotizmu i potrebi da se osudi onaj ko sada vodi politiku, i da pokuša da se amnestira onaj ko je u njihovo ime politiku vodio nekada ranije, kada je ta politika za rezultat imala ovo što mi danas živimo.
Iskreno verujem da će Vlada Republike Srbije dati odgovor na pitanje šta je ono što se dešava, dakle, šta je istina o tome šta se dešava i šta je ono što Vlada može u okolnostima koje nisu tako ni crne, ali nisu ni tako bele, kako neki vide, i kažu da je rešenje jednostavno.
Istovremeno ne mislim da sve institucije zemlje treba ovom temom da se bave tako da ona postane politički poligon za sukobljavanje različitih političkih opcija i pri tome da niko ne nudi konkretno rešenje, konkretno rešenje koje podrazumeva realnost, ali podrazumeva i odgovornost države da ne prepusti jedno važno pitanje samo tako tvrdeći kako je nemoćna.
Ako neko misli da danas može da dobije političke poene na nesreći ljudi na KiM, onda nije naučio lekciju iz prošlosti i izgleda nije platio cenu iz prošlosti. Dakle, onaj koji je takvu politiku vodio u prošlosti mislim da je morao da nauči bar osnovnu lekciju i da zna da su rezultat takve politike životi ljudi koji su izgubljeni i životi ljudi koji su sada mučni i teški na KiM, ali istovremeno zaboravljajući još jednu stvar, postoji odgovornost prema svim građanima Srbije i da ponekad, ako neki grupni interes prevlada u nečijoj politici, onda mora da bude svestan da time nanosi štetu svim građanima Srbije, a mislim da niko nema pravo da se zalaže za onu politiku, tvrdeći da je to nekakva politika u nečijem interesu i da pritom nanosi štetu svim drugim građanima.
Još jednom apelujem i verujem da postoji volja da o tom pitanju razgovaramo odgovorno, da postoji svest o tome da to pitanje ne sme da bude predmet stranačkih nadmetanja i da ako treba da se utvrđuje odgovornost, da onda niko ne pokušava da amnestira sebe, da vidimo gde je podvučena crta na osnovu jedne politike koja je zemlju dovela do ovoga, pa da kažemo – tu je nastala odgovornost nekog drugog, a ne da tvrdimo kako je politika koja je sada na nasleđu prethodnih politika koje su bile gubitničke treba da ispostavi rezultat koji je čista pobeda, onda mislim da ne postoji nikakva odgovornost onih koji ako nešto očekuju.
Poštovana predsedavajuća, prvo zaista mislim da ne može biti tema Demokratska stranka, a navodna lažna briga za Demokratsku stranku mislim da je deo pokušaja da se politizuje jedna tema koja nije danas ni na dnevnom redu, niti bi trebala da bude na ovaj način politizovana.
Što se Demokratske stranke tiče mi smo davali punu podršku nezavisnim regulatornim telima i dalje dajemo podršku nezavisnim regulatornim telima i ako mislite da zbog činjenice da Demokratska stranka podržavajući nezavisna regulatorna tela ne komentariše njihove postupke u kojima, dopustićete, ako ima nekoga ko je upotrebljen ili zloupotrebljen od strane predstavnika nekih nezavisnih regulatornih tela, onda ima i predstavnika Demokratske stranke i ukoliko neko misli da bi obračun sa nezavisnim regulatornim telima, zbog toga što postoji možda ponekad nerazumevanje ili ponekad nesnalaženje u radu pojedinaca u tim nezavisnim regulatornim telima, treba da bude predmet političkih pritisaka na ta nezavisna regulatorna tela, mi se onda u tome suštinski razlikujemo.
Dakle, ako postoje nesporazumi njih treba otkloniti ukoliko postoji nejasnoća u tome na koji način nezavisna regulatorna tela rade u skladu sa zakon, onda mislim da to treba raditi na drugi način i pozivati Demokratsku stranku da se obračunava sa nezavisnim regulatornim telima, pokazuje nerazumevanje suštine položaja nezavisnih regulatornih tela, s jedne strane, i s druge strane, nerazumevanje pozicije Demokratske stranke koja smatra da jačanje i izgradnja tih tela dovode do demokratizacije društva.
Poštovani predsedavajući, želela bih da postavim pitanje premijeru gospodinu Mirku Cvetkoviću. Obzirom na činjenicu da se od juče jedan važan događaj politički zloupotrebljava na način koji ne samo da može da unese zabunu među građane Srbije, već da utiče na to da razumeju evropski put Srbije kao put na kome oni nešto gube, a ne obrnuto – dobijaju.
Dakle, pitanje za premijera glasi: da li postoje, kao što se ovde priča, nekakvi skriveni zahtevi koji se ne vide ni iz Izveštaja Evropske komisije, niti iz izjava bilo kog od predstavnika EU? Ovde se uporno pokušava predstaviti kako Srbija ima nekakve uslove koji su nevidljivi, koji su sakriveni i koji će joj biti isporučeni u nekakvom mračnom trenutku.
Ono što je, takođe, zapanjujuće jeste zlovolja koja se ovde javlja čak i kod onih koji se pretvaraju ili sebe predstavljaju kao evrofanatike, zlovolja i negiranje važnosti onoga što je Srbija juče ostvarila. Dakle, pratila sam sve elektronske medije, danas sam gledala sve novine i ono što niko od predstavnika državnih organa nije izjavio, osim onoga što jeste činjenica, a to je da je ovo mišljenje, mišljenje EU, koje je važno za sticanje statusa kandidata.
Ako neko pokušava sada da predstavi da je to bilo ko falsifikovao i pretvarao kao nešto što je više od toga, onda, s jedne strane, negira važnost onoga što jeste učinjeno u fazu u kojoj smo sada, a istovremeno želi da negira ono što Srbija jeste učinila i napravila ogroman napredak. Žalosno je što joj svi priznaju taj napredak, samo oni koji bi trebalo da tvrde kako je to važno da bi se ostvario cilj – članstvo u EU, kažu da to nije ništa.
Još jedna stvar – da li nas je sramota i koga treba da bude sramota? Ako treba da bude sramota one koji su za tri i po godine ostvarili ogroman iskorak za koji ceo svet priznaje da je veći no što su mnoge druge zemlje na putu evropskih integracija ostvarile, onda neka vide koga treba da bude sramota, da li onoga ko tvrdi da je to sramota ili onoga ko je to radio i uradio, zaista u dubokom uverenju da to jeste u najboljem interesu građana Srbije, što će se svakako, u vremenu koje dolazi, nedvosmisleno potvrditi.
Ako je pitanje koga treba da bude sramota, a sedeo je u vlasti godinama i ni jedan problem nije rešio, onda oni neka odgovore koga treba da bude sramota. Ni jedan problem nije rešen, korupcija je cvetala kao nikada u istoriji ove zemlje, a onda postavljaju pitanje sramote. Dakle, sramno je do te mere biti licemeran i verovati da su i građani slepi i da su zaboravili ili ne znaju šta se sve dešavalo i šta se sve dešava.
Želim još jednom da čestitam građanima Srbije i svima kojima su verovali u evropsku ideju i koji su na tome radili, činjenicu da je Evropska komisija dala mišljenje kojim se preporučuje sticanje statusa kandidata za Srbiju. To jeste velika stvar, i pored napora mnogih da obezvrede rezultate onoga što je Srbija u ovom periodu uradila. Hvala vam.
Zaista ne želim da merim entuzijazam bilo koga i da svrstavam i klasifikujem. Ako mi polemišemo o tome i ako je to tema šta je ono što treba uraditi da bismo zaista ostvarili taj istorijski cilj, mislim da nikada niste imali zatvorena vrata, što se tiče ove Vlade i ove parlamentarne većine.
Mi smo uvek bili krajnje spremni da sve one što veruju u evropsku budućnost Srbije treba uključiti u taj proces zato što je on težak, komplikovan, nosi izvesne traume i nije tako jednostavno uraditi sve što je pred nama. U tom smislu zaista na pamet mi nije palo da bilo čiji doprinos ostvarivanju tog cilja umanjujem.
Razumem potrebu da se na nekoj ideji politički takmičimo. Činjenica je da su svi zakoni doneti zahvaljujući glasovima vladajuće većine. Činjenica je takođe da je LDP podržala svojim glasovima neke evropske zakone i to nikada niti smo negirali niti ćemo negirati. To smatramo izuzetno važnim ne samo za obavljanje posla, i činjenica je takođe da smo uvek bili osetljivi na sve sugestije koje u oblikovanju evropskih zakona mogu da doprinesu da ti zakoni budu bolji sa stanovišta interesa građana Srbije. U tom smislu mislim da mi nemamo nikakav spor, niti imamo prostor za spor.
Ono što je takođe možda razlika koju želim da potenciram jeste da mi imamo razumevanje za složenost problema koje Srbija treba da reši i razumemo da to nije tako jednostavno, jer se radi o ljudskim sudbinama. U tome se možda razlikujemo. Mi ne mislimo da je rešenje tako jednostavno.
Vrlo kratko. Dakle, ako je u pitanju spremnost Demokratske stranke, onda je cilj izvestan. Dakle, što se Demokratske stranke tiče, evropski put Srbije nikada nije bio pod znakom pitanja, bez obzira na to kako se tumače izjave nekih pojedinaca, jer ako bismo se na tome bazirali, onda bismo mnogo toga mogli da se zapitamo, jer razni izjavljuju razne stvari.
Želim da kažem samo još nešto i to vrlo kratko. Dakle, ljudi koji žive dole, ipak treba da prihvatimo to,da drugačije doživljavaju sopstvenu stvarnost od nas koji smo ovde. Mislim da niko nema pravo strogo da im sudi, zbog toga što su životno zainteresovani za ono što se dešava dole i zato što možda nama iz udaljenosti, ono što se dešava dole izgleda drugačije, nego njima koji su tamo. Hvala.
Poštovana predsedavajuća, uvaženi gospodine potpredsedniče Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, za poslaničku grupu Za evropsku Srbiju i poslanike Demokratske stranke nikada nije bilo sporno da je od izuzetne važnosti da se nepravda koja je učinjena Jevrejima za vreme Drugog svetskog rata ispravi.
Činjenica da je amandman, koji je u prvobitnoj verziji bio podnet, imao u sebi, da kažem, skrivenu opasnost da se to možda neće odnositi samo na njih i da stvara nekakav kontinuitet vlasti sa vlašću od 1941. do 1945. godine, je za nas bila sporna samo u trenutku kada smo taj amandman videli. Ali, s obzirom na izmenu koja je učinjena na ovom amandmanu i čime je otklonjena ova potencijalna pretnja da se to odnosi na neke na koje ni vi ni mi ne želimo da se odnosi, za nas je ovaj amandman prihvatljiv i mi ćemo u danu za glasanje glasati za ovaj amandman, smatrajući da je on odnos društva, ne samo prema žrtvama i izjednačavanje svih onih koji su nevine žrtve, već i odnos prema jednom narodu koji je stradao užasno u Drugom svetskom ratu, ako želimo da i naš narod, koji je takođe stradao u Drugom svetskom ratu, ima pravo da traži isto takvo razumevanje u svetu. Hvala vam.
Poštovana gospođo predsedavajuća, obraćam se vama i pozivam se na član 106. i 103. i molim vas se svi zajedno pridržavamo onoga što Poslovnik propisuje, a to je da se držimo dnevnog reda. Ja vas zaista molim da nedopustite međusobne rasprave u kojima neko daje sebi za pravo da iz svojih ideoloških ubeđenja ili svog političkog diskursa na prošlost, sadašnjost i budućnost vređa druge, omalovažava čitave narode i njihove istorije i njihove tragedije. Molim vas, da ne dopustite.
Mi danas ovde raspravljamo o zakonu o restituciji. To nema veza sa ideologijama, nema veze sa istorijama u kojima svako možda može da gleda ko je bio u pravu, a ko nije bio u pravu. Ono što je smisao i poruka ovog zakona jeste da je nekim ljudima u nekom periodu učinjena nepravda. Da smo mi kao društvo obavezni da tu nepravdu ispravimo u granicama mogućnosti koje ove društvo ima, a ne da ovde prebrojavamo žrtve, da utvrđujemo da li je neko bio nevina žrtva ili je to zaslužio, i da li je neko nekoga isprovocirao, pa je zato dobio ono što je treba da dobije. Dakle, to nikako ne sme biti predmet naše današnje debate. Ja vas molim da svakog govornika podsetite na to.
Poštovana gospođo predsedavajuća, poštovani potpredsedniče Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, mislim da se slažemo svi oko toga da ovo jeste važan zakon, ali moram reći da i sama, a vidim da i iz diskusije svih drugih učesnika svi imamo podjednak problem da do kraja se izjasnimo o tome kako je ovu oblast bilo moguće u uslovima u kojima se Srbija nalazi urediti drugačije. Dakle svi koji imaju primedbe na ovaj zakon, pitanja i nedoumice na neki način nedostaje im odgovor kako je to bilo moguće uraditi na drugi način, a da ne ostane podjednako dilema i podjednak broj nedoumica. I sama, duboko verujući da je ispravljanje onoga što nije bila samo nepravda, već je vrlo često bilo i uništenje života nekih porodica i u osnovi tih činova bila ja ideologija, osećam potrebu kao čovek da učinim ono što je moći ove generacije da se ta nepravda ispravi.
Dakle, ovaj zakon može da se kreće, kada je nepravda u pitanju, s jedne strane podstaknut potrebom svakog od nas da se ta nepravda ispravi i s druge strane osećajem odgovornosti da se ispravljanjem ove nepravde ne nanese neka nova nepravda nekim novim nedužnim ljudima. Kada u tom prostoru treba da tražimo rešenja onda odmah shvatamo da ovaj zakon mora imati ograničenja, jer je nemoguće nepravdu koja je za posledice imala mnoge promene u toku ovih 60 i više godina ispraviti tako da ona bude u potpunosti bude ispravljena prema onima prema kojima je učinjena, a da pri tom ne budu učinjene neke nove nepravde ili pak da čitave generacije buduće ne opteretimo obavezom koju će oni morati da plaćaju generacijama i generacijama, bez izgleda da i tada kažemo ovaj posao je urađen na najbolji mogući način, sve smo obeštetili u punom iznosu, a nikoga nismo nanovo oštetili.
Naravno, da ovakva rasprava podstiče opet i pokazuje ideološke razlike među nama. Naravno, da ono što jedino ne sme da se desi da to što imamo različite ideološke poglede na prošlost, pa na sadašnjost takođe i budućnost ne sme da znači da oko stvari kao što su ispravljanje nepravde i očuvanje nevinih, od novih nepravda, treba da polazi od naših daljih ideoloških razlika.
Zato mislim da je možda najbolje, ako bismo ovom poslu pristupili bez ikakvih ideoloških predznaka, pokušavajući samo da kažemo, da li mi treba da budemo društvo koje će nedvosmisleno pokazati da je privatna svojina i pravo na privatnu svojinu osnovno ustavno pravo zagarantovano svakom građaninu ove zemlje i da zapravo zakonom pokušavamo to pravo da potvrdimo, ispravljajući ono što je u prošlosti bilo negirano.
Kada razgovaramo o ovom zakonu, naravno da ograničenje sa kojim se suočavamo, sa jedne strane jeste želja da se nadoknadi sve što je nekome oduzeto, a sa druge strane, da se pođe od toga šta su zaista ekonomske mogućnosti države i šta je ono što može da se uradi, a da pri tom, država ne trpi posledice sa kojima će se svaki građanin, ne samo ove generacije, nego i buduće generacije kasnije, suočavati sa ogromnim ekonomskim problemom.
Naravno, dolazimo do situacije da je Srbija zemlja koja nema ekonomsku snagu da u punoj meri nadoknadi ono što je nekada oduzeto, i to samo po sebi znači, da ta nadoknada neće biti u onoj vrednosti u kojoj je pretpostavka bila vrednost koja je nekada davno oduzeta.
Ono što je takođe za nas važno kada raspravljamo o ovome jeste – da li smo dobro definisali i obuhvatili sve one na koje ovaj zakon treba da se odnosi? Da li smo slučajno propustili da obuhvatimo neke na koje bi trebao da se odnosi, a zaboravili smo da ih spomenemo, zato postoje amandmani na koje treba posebno obratiti pažnju.
Isto tako, mislim da je podjednako važno da ne smemo dopustiti da ovaj zakon obuhvati pravo na vraćanje imovine i one koje su nedvosmisleno predstavljali jednu ideologiju fašizma, ideologiju sa kojom savremena Evropa, u odnosu na koji je i savremena Evropa i ceo demokratski svet, imaju potpuno jasan i nedvosmislen odnos.
Ne smemo dopustiti da se izbriše razlika između onih koji su bili na strani fašizma i onih koji su bili antifašisti. Ne smemo dopustiti da ova zemlja izgubi sopstveni orijentir i nasleđe antifašističko koje do sada negovala.
Zato mislim da je jako važno definisati pravo svakog ko se nije u tom smislu ogrešio, da mu se vrati ono što mu je nepravedno oduzeto. Istovremeno, zaista ne izjednačavajući one koji su bili nevine žrtve jednog ideološkog obračuna, jednog vremena u odnosu na one koji su bili krivi za zlo koje je u to vreme zadesilo čitav svet.
Kada govorimo o konkretnim rešenjima, ono što se postavlja kao pitanje je – da li su ovde građani izjednačeni u svojim pravima? Mnoge diskusije do sada su to dovodile u pitanje. Mislim da ostaje da vreme pred nama pokaže da li je država učinila maksimalan napor da ih izjednači u pravima. Sigurna sam da je učinila u granicama onih ekonomskih mogućnosti koje država ima. S obzirom na to da se već uveliko spominje Strazbur mislim da ćemo videti da li je zakon nepravedan prema građanima ili je zakon jedino moguć, s obzirom na ekonomsku mogućnost zemlje.
Mislim da postoje neke stvari koje bi sasvim sigurno trebalo malo razmotriti i možda nekim amandmanom pokušati ispraviti neke stvari. Na primer, postavlja se pitanje, uzeću samo jedan primer iz zakona. Postavlja se pitanje, ukoliko se vrati vlasniku zemlje na kojoj je zasađen vinograd, ovim zakonom je predviđeno da 40 godina ne može da se menja ugovor, ni jedna stavka ugovora.
Država je davala u zakup zemlju koja će biti predmet restitucije i tu zemlju je izdavala po simboličnim cenama vrlo često. Sada kao predmet restitucije ostaje građanima da razmisle da li da prihvate tu imovinu, jer će na nju plaćati porez, a zakupnina neće biti ekonomska. On 40 godina ne može da menja cenu tog zakupa.
Dakle, još jedno pitanje, ovo sada postavljam kao dilemu i verujem da ćemo dobiti do kraja rasprave i u načelu i u pojedinostima odgovore na ova pitanja, ne vraća se ono zemljište na kom je izgrađen objekat u funkciji, to je definicija. Nema definicije šta je objekat u funkciji, vrednost objekta u funkciji? Da li je čardak, koji jeste objekat u funkciji, razlog da se zemlja ne vrati? Mislim da je neophodno precizirati takve odredbe koje ostavljaju prosto arbitrarnog tumačenja, pa samim tim i mogućnost za eventualne zloupotrebe.
Samo da zaključim na kraju. Zaista mislim da nikome danas nije jednostavno govoriti o ovom zakonu, nikome nije lako reći – našli smo najbolju formulu da jednu ogromnu nepravdu koja traje decenijama ispravimo na najbolji mogući način, u kome će svi oni prema kojima ispravljamo tu nepravdu biti zadovoljni, a da istovremeno ne dovedemo situaciju neke nove, nedužne, da im se opet učini nepravda.
Ono što mogu samo da kažem jeste da je važno što je ova vlada, znajući sve ove probleme, znajući sve moguće napade koji će doći sa različitih strana, ipak predložila zakon kojim je pokušala da nađe pravu meru između onoga što jeste potreba da se odredimo prema tim događajima iz prošlosti, nadoknadimo štetu koja im je naneta i sa druge strane, da kažemo – ovo je ono što država može da uradi, a ne ono što želi da uradi.
Zato mislim da su zaista neosnovane i neprincipijelne kritike svih onih koji su bili u vladama, koji se navodno srčano zalažu da se sve vrati po svaku cenu, a to nikada nisu uradili, da prigovaraju ovoj vladi i ovoj parlamentarnoj većini koja, ako hoćete ipak, preuzima ne samo odgovornost, već pokazuje i hrabrost da u ovakvim komplikovanim okolnostima sa ovoliko mogućih problema koji se vide u nagoveštaju, ipak kaže – mi ćemo uraditi ovaj korak, ako on u budućnosti može da se ispravi, spremni smo da ga ispravimo, ali nemojte prigovarati nama koji smo preduzeli taj korak, a oni koji su mogli da ga preduzmu ranije u boljim ekonomskim okolnostima nisu to čak ni pokušali. Hvala.
Poštovani gospodine predsedavajući, pozivam se na član 107. Mislim da zaista moramo da povedemo računa o tome kako teče ova debata.
Dakle, ne može biti osnov za repliku to što neko ima različit stav, pa se onda u replikama obračunavaju različiti ideološki politički stavovi. Dakle, vrlo je jasno Poslovnikom definisano u kom slučaju se može tražiti pravo na repliku. Mislim da je ta greška napravljena već pre sat i nešto i da ona još i dalje traje.
Mislim da debata treba da teče u skladu sa Poslovnikom. Svako ima pravo da iznosi svoje stavove. Jedino što mislim da ste u obavezi da uradite jeste da kada narodni poslanik iznosi svoje političke stavove ili političke stavove svoje stranke, vređa druge narode ili druge države, da onda morate da reagujete. Dakle, to je uvreda dostojanstva ove institucije, kada neko braneći svoje stavove vređa druge narode.
Želim samo još nešto da kažem. Ne treba da niko brine o tome da li će DS satti u odbranu svake žrtve i da li će DS naći najbolji način da se pozicionira u odnosu na fašizam i antifašizam, na zločin i žrtvu. Budite bez brige, sasvim sigurno ćemo znati da se postavimo, kao što smo i do sada znali. Mislim da čak ni retorički nije u redu postavljati takvo pitanje.
Poštovana predsedavajuća, uvaženi potpredsedniče Vlade, poštovane kolege i koleginice narodni poslanici, mislim da smo svi saglasni oko toga da danas pred sobom imamo jedan izuzetno važan zakon, zato što tim zakonom, primedbe postoje, iz različitih uglova, ali ovim zakonom se konačno u Srbiji definiše šta je čije i na koji način se time može ili ne sme raspolagati.
Kao i za ovaj zakon, osnov za donošenje ovog zakona jeste Ustav Republike Srbije, član 86. koji govori o oblicima svojine i između ostalog govori o javnoj svojini.
U tom članu se definiše da javna svojina može biti državna svojina, svojina AP, i lokalne samouprave.
U tom smislu ovaj zakon je konzistentan, što se tiče Ustava.
Dakle, Ustav je polazište za donošenje svakog zakona, pa i ovog zakona, ali je i granica za ona rešenja koja se zakonom predlažu, jer sve ono što Ustav nije predvideo ili je ograničio, ne može se uređivati zakonom i to svi podrazumevamo.
Mi ne sporimo da je ovaj zakon važan za Republiku Srbiju iz jednog razloga, važan je zbog toga što je 1995. godine, donošenjem Zakona o imovini u vlasništvu Republike Srbije, sva imovina na teritoriji Republike Srbije je prešla u državnu svojinu i na taj način je oneomogućena iluzija da postoji decentralizovana država, iluzija da postoje lokalne samouprave koje navodno nešto mogu da rade i sa nečim da raspolažu.
Ukoliko, neko ko ima nadležnosti, nema svojinu, imovinu, ne može se govoriti o stvarnim nadležnostima.
Zato je ovaj zakon važan sa stanovišta ostvarivanja ustavnog principa, podsećam, decentralizacije, i prenošenja vlasti na nivo lokalne samouprave i nivo AP.
Kada govorimo o ovome, uvek se sučeljavaju dva koncepta razmišljanja, dva poimanja države, jedan koji smatra da je decentralizovana država, slaba država, nemoćna da se odbrani od separatističkih težnji i drugog koncepta koji smatra da svaki oblik centralizacije, je u suštini loš i da sve što postoji, treba decentralizovati i preneti na niže nivoe organizovanja i upravljanja.
Kada god imamo društvo gde postoje ovakva dva suprotstavljena stava, uvek mislim da je dobro ono rešenje koje pravi najbolji mogući kompromis između ova dva suprotstavljena stava, vodeći računa o tome da se sačuva funkcionalnost nekih sistema, da se očuva neophodan jedinstven sistem odlučivanja kada su neke vitalne stvari u pitanju i kada je država u pitanju, a sa druge strane, da sve što može i što je logično da bude na nižim nivoima odlučivanja, da pređe na te niže nivoe odlučivanja.
Istovremeno, za nas je ovaj zakon važan i zbog toga što mi usklađujemo, imamo interes i želju da Srbija svoje zakonodavstvo uskladi sa evropskim standardima.
To nama nije važno sam zbog činjenice da želimo da postanemo punopravni član EU. Ne krijemo, želimo da postane Srbija što pre punopravna članica EU, ali je to nama važno i zbog toga što mislimo da su zemlje EU, mnoga pitanja uredila na najbolji način sa stanovništva ostvarivanja osnovnih principa demokratskog društva.
Zato mi želimo da se ugledamo na te zemlje i da po tim standardima gradimo srpsko društvo, kao društvo razvijene demokratije.
Ono što je ovim zakonom definisano jeste da zakon određuje ko je nosilac svojine, istovremeno definiše način upravljanja i raspolaganja svojinom, što znači da definiše šta je to što ne može biti predmet otuđenja, utvrđujući i šta je sadržaj onoga što je javna svojina.
Dakle, nije tačno i to samo pokazuje da neki ne čitaju zakon iako zdušno o njemu diskutuju, nije tačno da nije definisano šta je sadržaj svojine. Vrlo je jasno definisano šta je sve sadržaj javne svojine i čak je precizirano šta se pod javnom svojinom podrazumeva kao posebne celine – prirodna bogatstva, dobra od opšteg interesa u javnoj svojini, mreže.
Ono što smatram izuzetno važnim jeste da li ovaj zakon na najbolji mogući način definiše šta ne može biti otuđeno? Mislim da je interes svake države da vodi računa o onome što je najvažnije za njen ekonomski, politički i svaki drugi opstanak. U tom smislu, po meni, definicija šta ne može biti predmet otuđenja obuhvata sve ono što jesu najvažniji resursi države i mislim da u tom smislu ne stoji ničija primedba da će sada sve ono što je srpsko bogatstvo, sve ono što su nekakvi resursi, biti rasprodato i dato nekom drugom, jer ovaj zakon kaže da prirodna bogatstva ne mogu biti predmet otuđenja, da dobra u opštoj upotrebi ne mogu biti predmet otuđenja, da mreže u javnoj svojini takođe ne mogu biti predmet otuđenja, da vodno zemljište, dakle, priča o tome da će neko kontrolisati jednu stranu reke a neko drugu stranu reke je potpuno neutemeljena, zato što je u prirodna bogatstva i dobra od opšteg interesa jasno definisano šta jesu prirodna bogatstva i šta jeste dobro od opšteg interesa i to jeste vlasništvo Republike Srbije. Dalje se kaže da ne mogu biti otuđena prirodna dobra u javnoj svojini, kao ni kulturna dobra u javnoj svojini.
Možda je još nešto ispušteno, možda je nešto još važno, što jeste opšti interes i treba se podsetiti na to, ali ono što je za nas važno jeste da najvažniji resursi i ono što je nasleđe koje imamo obavezu da čuvamo i za sledeće generacije i opšte dobro ne može biti otuđeno.
Želela bih da kažem da te kritike da od 1995. godine nešto nije urađeno, i kada dolaze od onih koji su bili u vlasti pa nisu uradili, onda to tumačim kao samokritiku a ne kritiku upućenu onome ko to sada radi. Svi oni koji su 1995. godine mogli da reše ovo pitanje a nisu rešili, a govore o tome kako je to tek sada došlo na dnevni red, pretpostavljam da govore samokritički o sebi i svojoj ulozi u trenucima dok su bili u Vladi a nisu uradili to što je moguće.
Ono što je takođe jedna politička nekorektno prebacivanje odgovornosti jeste priča o tome kako je ovim zakonom Kosovo izuzeto od Srbije. Da podsetim, Kosovo je izuzeto iz Srbije Kumanovskim sporazumom 1990. godine, nakon bombardovanja, sporazumom koji je potpisan kao kapitulacija. I u tom smislu, od tog trenutka, nažalost, država Srbija sa svojim institucijama nije u punom kapacitetu, ako je uopšte prisutna na Kosovu i nema mogućnost da upravlja imovinom koja se nalazi na Kosovu. Zato mislim da prosto nije korektno obmanjivati ljude o tome kako se od nečega sada odustaje, ne priznajući da je to nešto već pre izgubljeno.
Ima dosta amandmana na ovaj zakon. Sama naša poslanička grupa podnosila je neke amandmane i ja verujem da ćemo mi u razgovoru sa predstavnikom Vlade razmatrati ove amandmane i videti kako da se ovaj zakon učini efikasnijim, preciznijim, kako da se, polazeći od Ustava, ispuni sav ustavni kapacitet i sve mogućnosti autonomije Vojvodine i prava lokalnih samouprava.
Zato mi u načelu podržavamo ovaj zakon, verujući da on možda nije potpuni iskorak, ali verujemo da je veliki korak ka, pre svega, ispunjavanju onoga što jesu ustavne odredbe, a s druge strane, ispunjavanju onoga što jeste evropski standard kada je u pitanju definisanje svojine i kada je u pitanju definisanje prava lokalnih samouprava i autonomne pokrajine da raspolažu, upravljaju i imaju svojinu. Hvala vam.
kao ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe, pošto nisam iskoristila svoje vreme, poštovana potpredsednice, potpredsedniče Vlade, htela bih samo na kraju da kažem da kompletna današnja rasprava pokazuje po meni nekoliko suštinskih stvari, da niko ne spori da je ovaj zakon jako važan. Niko u suštini nije doveo u pitanje da je on u skladu sa Ustavom i da je nastao kao obaveza da se pitanje javne svojine reguliše kako je to predvideo Ustav. Niko nije osporio, bez obzira što neki tvrde da postoji manjak decentralizacije, ali istovremeno i višak decentralizacije, pa je onda teško zaključiti, da li se oni deklarativno bore za to da lokalne samouprave dobiju više nadležnosti, pa samim tim i pravo na svojinu, a istovremeno veruju da centralizovana država je ono što bi trebalo da postoji.
Debate nekih narodnih poslanika su ovde pokazale, neki nisu ni pročitali zakon, da su neki čitali zakon samo sa stanovišta svojih usko ideoloških razumevanja države i načina na koji država treba da bude organizovana.
Naravno, kao i uvek, ova tema je bila prilika da se vodi nekakav politički i stranački obračun, pri čemu ja zaista ne vidim utemeljenost argumentacije u kojoj se činjenica da je Ustav predvideo, za koji se upravo oni koji su sada napadali ova rešenja busaju da je njihovom zaslugom takav kakav jeste, da je on predvideo upravo ove oblike svojine i da je predvideo ovu meru svojine koja podrazumeva svojinu lokalnih samouprava, autonomne pokrajine i svojinu Republike Srbije. Dakle, taj Ustav za koji tvrde da je njihova zasluga je zapravo ono od čega ovaj zakon polazi i u granicama čega se ovaj zakon kreće.
Postoje amandmani koje treba ozbiljno razmotriti. Dakle, postoji amandmani koji mogu da doprinesu da ovaj tekst zakona bude jasniji i ono što je jako bitno, da sve ono što može da doprinese da se podigne primenjivost ovog zakona i da se ovaj zakon učiniti efikasnijim mislim da i Vlada a i poslanici vladajuće većine treba sa pažnjom da razmotre i da sve te amandmane prihvate. Jer, ono što je važno kod ovog zakona je ne da ga donesemo, za ovaj zakon je važno da se on primenjuje. Hvala.
Poštovana gospođo predsednice, gospodine predsedniče, predsedniče Vlade, članovi Vlade, dame i gospodo narodni poslanici, danas smo se sastali da bismo raspravljali i na kraju ovog radnog dana verujem velikom većinom svih narodnih poslanika usvojili deklaraciju Narodne skupštine Republike Srbije o aktuelnom stanju na KiM, nakon jednostranih i nasilnih akata privremenih institucija samouprave u Prištini.
Namerno sam pročitala ovaj naslov, ove deklaracije kako ne bismo skrenuli sa onoga šta jeste povod i šta jeste razlog za današnju sednicu. Dakle, povod jesu događaji koji su usledili nakon jednostranih poteza Prištine, kriza koja je nastupila i potreba da o budućim koracima Vlade i institucija Republike Srbije raspravlja Narodna skupština i mislim da nije korektno prebacivati da je Vlada ovim želela zapravo da prebaci odgovornost na Narodnu skupštinu, jer podsećam da je opozicija želela da se održi ova sednica, ali nisu uspeli da se dogovore da prikupe potpise i da tu sednicu zakažu. U tom smislu, mislim da je Vlada iz dva razloga najmanje uradila dobar potez sa jedne strane.
Kriza jeste ozbiljna i jeste neophodno da se o toj temi razgovara na najodgovorniji mogući način, sa jedne strane, a sa druge strane, činjenica da je opozicija smatrala da je neophodno da Narodna skupština o ovome raspravlja i da se o ovome izjasni, je važna i bila i za Vladu i ona je smatrala da treba zakazati ovu sednicu.
Razlog zbog čega smo mi danas ovde jeste da još jednom našu opredeljenost za mir, da potvrdimo da želimo stabilnost u regionu i da damo pun doprinos stabilnosti, da potvrdimo da jesmo za toleranciju i da jesmo privrženi dijalogu.
Mislim da je važno da tu poruku uputimo da uputimo građanima koji na KiM očekuju današnji ishod ove sednice. Važno je da poruku uputimo i predstavnicima međunarodnog prisustva na KiM, jer je važno konstatovati da dijalog, za koji je Srbija bila iskreno opredeljena i kome se potkrpila punim svojim kapacitetom, nije ni na koji način prekinut nijednim aktom RS, već naprotiv da je dijalog prekinut i doveden u pitanje aktima koji su došli iz Prištine.
Istovremeno, ovo je važno da bismo uputili poziv da se strasti smire. Nije teško zapaliti strasti kad je KiM u pitanju i kad su ljudi, koji žive na KiM u pitanju. Duga je i tragična istorija vezana za probleme na KiM i najmanji povod je dovoljan da ljudima koji su prepuni straha, osećaja nesigurnosti i neizvesnosti upali neko baklju i pretvori to u plamen koji teško da se može kontrolisati. Zato moram da izrazim zadovoljstvo današnjom diskusijom koja pokazuje i kod svih narodnih poslanika, da nosimo odgovornost za poruku koju šaljemo i da nosimo odgovornost za ton kojim danas razgovaramo ovde, jer ovaj ton se preliva na život na KiM i u velikoj meri može da odredi buduće korake za koje i po oceni Vlade i Izveštaju kad nam je Vlada podnela, neće biti jednostavno rešavati sve ono što stoji pred nama.
Istovremeno, ova sednica treba da pošalje poruku i predstavnicima međunarodne zajednice na njihovu obavezu na osnovu Rezolucije 1244, na obavezu da ukoliko su opredeljeni za dijalog i podržavaju dijalog, moraju da osude i da spreče sve jednostrane akte koji taj dijalog ugrožavaju. Dakle, ovo je poziv istovremeno i svim akterima koji su vezani za događanje na Kosovu, da otklone sve one razloge koji su doveli do prekida dijaloga, kako bi u periodu koji je pred nama, ne samo rešili sadašnju krizu, već otvorili prostor da sva otvorena pitanja, koja stoje pred nama, rešavamo mirno i dijalogom.
Još samo nešto, mislim da je nezahvalno ulaziti u istoriju koja je dovela do toga gde se danas nalazi Srbija kada je KiM u pitanju, zbog toga što nas je dugi niz godina u kome se to pitanje postavljalo na pogrešan način i rešavalo na pogrešan način dovelo danas do ove tačke u kojoj mi imamo malo poteza. Nije odgovorno tražiti da Republika Srbija učini ono što na osnovu Rezolucije 1244 i Kumanovskog sporazuma nema pravo da čini. Dakle, odgovorno je tražiti da institucije i organi Srbije čine ono čime će pokazati da poštuju međunarodno pravo i međunarodna akta i istovremeno da pokazuje legitimno svoje interese vezane za KiM.
Još jednom pozivam sve narodne poslanike da se izjasnimo o ovoj deklaraciji, duboko verujući da će i ton koji sledi u ovoj raspravi doprineti da se sve strasti smire, da poruke koje šaljemo budu poruke koje će građanima na KiM garantovati da ćemo mi ovde učiniti sve kako tamo niko ne bi stradao. Hvala vam.