Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Nada Kolundžija

Govori

Mislim da nema mnogo potrebe polemisati sa političkim stavovima koji su dokazali svu neuspešnost, sve katastrofalne efekte koje građani znaju. Mislim da sa tim ne treba polemisati. Ono što je važno jeste činjenica da su ova Vlada i predsednik Republike upravo oni koji su pokrenuli istragu o tome šta se dešavalo sa trgovinom ljudskim organima, da su organi Republike Srbije u mandatu ove Vlade preduzeli ogromne korake i činjenica je, dakle, mi ne bežimo od toga da nije urađeno mnogo, jer još uvek niko nije odgovarao. Ali, u prikupljanju dokumentacije u meri u kojoj je to bilo moguće, s obzirom da to ipak morate da znate da Kumanovskim sporazumom organi Republike Srbije ne mogu da vrše funkcije na KiM, nemaju tamo nadležnost. Dakle, s obzirom na ograničenu nadležnost da je urađen ogroman posao koji je poslužio Diku Martiju u dokazivanju onoga što je sadržaj njegovog izveštaja.

Molim vas da tako jednu stravičnu temu, oko koje niko normalan u ovoj zemlji ne može imati drugačiji stav sem ljudsku potrebu da se istina utvrdi i da svi ono koji su odgovorni za to odgovaraju, ne koristite na tako jeftin način optužujući institucije i ljude u ovoj zemlji za nešto, zašta ne da nemate nikakvih osnova, već zaista predstavlja potpuno morbidan pristup politici.
Poštovana predsednice, poštovane dame i gospodo ministri, dame i gospodo narodni poslanici, želim da se zahvalim ministrima koji su danas došli ovde, što na neki način onima drugima upućuju jednu poruku koju mislim da će ubuduće razumeti.

Mislim da je naša uloga ovde da sva ona u javnosti otvorena pitanja, koja tište građane, postavimo ministrima kako bismo i mi, ali i građani, dobili odgovor na ta pitanja.

Posebno osetljivo je pitanje zdravlja ljudi, pa samim tim i pitanja koja su vezana za korupciju u zdravstvu. Svedoci smo ovih dana da je ta tema otvorena, što je dobro, ali i da je prati mnogo poluistina, navoda koji su bez dokaza itd, što je jako loše, jer to ne samo ljude koji rade u zdravstvu čini nesigurnima, već i građane koji treba da idu kod njih takođe čini nesigurnima i gube poverenje u te institucije.

Još je gore kada se nametne jedna teza za jedan veliki problem koji se pojavio, a to je pitanje nabavke vakcina za grip i moguće zloupotrebe ogromnih razmera kada je to u pitanju. Tada sva ta osetljivost postaje još mnogo izraženija. Dakle, građani se pitaju da li su izmanipulisani, sa jedne strane i sa druge strane, da li država adekvatno odgovara kako bi ih zaštitila od svake vrste zloupotrebe.

U tom smislu, u medijima se pojavljivalo i pojavljuje se još uvek i nekako opstaje i pored nekakvih odgovora koji su usledili, pitanje – da li je tužilac za organizovani kriminal zaustavio policiju u podizanju, odnosno istraživanju mogućih potencijalnih učesnika u onome što se sada zove korupcija vezana za nabavku vakcina? Kao što je loše da sumnja padne na zdravstvo, tako je isto loše da padne na bilo koju državnu instituciju.

U tom smislu pitam ministarku pravde, gospođu Malović, da li nam može odgovoriti na taj zaplet koji je napravljen, o tome da je jedan državni organ od drugog državnog organa tražio da sakrije nešto što je od opšteg interesa za sve građane Srbije? Hvala.
Mogu da zaključim da ne postoji osnova u tim medijskim spekulacijama oko toga da je bilo koji organ u tom lancu borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala bio, da tako kažem, da je imao osnova da se sumnja u to da radi u skladu sa zakonom i da sprovodi ono što je zakon. Tako zaključujem na osnovu svega ovoga.

Ono što sada sledi kao pitanje iz ovoga jeste da reforma pravosuđa jeste bio ogroman zahvat. Sa sobom je nosio mnoge izazove, mnoge rizike i mnoge probleme. Razumemo zašto je reforma rađena i u kojoj meri je ona bila nužna, zašto je ona bila tako duboka i tako sveobuhvatna.

Ono što je sada pitanje za sve nas koji smo učestvovali kroz donošenje zakonskih akata i na taj način sprovodili i stvarali uslove za reformu, a i za nas se sada postavlja pitanje – može li se sada proceniti, pošto još uvek imamo raznih spekulacija po medijima, raznoraznih nezavisnih stručnjaka, analitičara itd, koji nam stalno prete da je sadašnja staza reforme pravosuđa nešto u čemu se ne vidi kraj i što ne donosi rezultat, pa bih želela da ako možete da mi odgovorite na pitanje, odnosno dopunsko pitanje, da li mi možemo da kažemo u kojoj se fazi reforme pravosuđa sada mi nalazimo? To znači da će puni efekti te reforme građani osetiti brzo, tako reći, sada.

Dakle, na osnovu ovih izveštaja koje ste vi sada podneli Narodnoj skupštini mi vidimo da su efekti značajni. Vidimo da je taj sistem pretrpeo ozbiljnu reformu u kojoj se sada procesuiraju neke stvari koje su stajale godinama ili čak decenijama. Ali, možemo li reći zbog onih koji nas stalno optužuju i prozivaju kako je reforma promašena, kako ne daje nikakve rezultate, kako joj se ne vidi kraj itd, da li možemo da kažemo da je reforma sada u završnoj fazi, da je ceo sistem postavljen i da će, ovo što su rezultati, zapravo biti početak permanentnog dokazivanja da je ta reforma urađena na način na koji će, što se građana tiče, odgovoriti na njihove potrebe, a to je da živimo u pravno uređenoj državi, gde su interesi građana zaštićeni zakonom?
Želim da se zahvalim svim ministrima koji su danas ovde i da izrazim uverenje da će ministri, razumevajući važnost izgradnje institucije parlamenta i instituta poslaničkih pitanja, ubuduće u većem broju dolaziti na ove sednice. Hvala vam.
Poštovana predsedavajuća, naravno govoriću o ovom amandmanu. Činjenica je da je ovaj amandman otvorio mnogo šire temu od onoga što zapravo stavka u budžetu predstavlja, ali kad je već otvorio tu temu, prvo što želim da vas zamolim zaista da ne dopustite da se ovde zloupotrebljavajući govornicu iznose zaista monstruozne optužbe, kakve smo slušali 90-tih godina, od istih onih od kojih smo ih slušali 90-tih godina. Mogu se neslagati sa politikom, mogu smatrati da ta politika nije politika kakvu bi oni vodili, koja bi opet dovela do rata, jer je njihova politika i prethodno dovela do rata.
Dakle, imaju pravo da se zalažu i za to. Ali zaista mislim da ne smete da dopustite da se izriču ovakve optužbe koje zapravo predstavljaju poziv na linč. Radi se o vrlo teškom i osetljivom pitanju na koje su građani Srbije vrlo osetljivi. Drama koja se dešavala kada su oni bili na vlasti bombardovanje i stradanje koje je nakon toga usledilo je prilično traumatizovalo čitavo srpsko društvo. Ukoliko neko istim tim rečnikom i istim kvalifikacijama danas govori protiv onih koji pokušavaju da problem rešavaju sa užasno teškim nasleđem, koje su nam između ostalog oni ostavili, dakle, mirnim putem štiteći svaki pojedinačni život i štiteći svaki, čak i ekonomski interes svakog građanina ove zemlje, pa i građana na KiM. Nedopustivo da se na ovaj način obraćaju bilo kome u ovom parlamentu, zaista vas molim da to ubuduće ne dopustite.
Dakle, postavlja se zaista pitanje, naravno meni je potpuno jasno zašto neko ko smatra da ne treba dijalogom i razgovorom tragati za rešenjima, da nije potrebno izdvojiti nikakva sredstva za nekakvu minimalnu službu koja bi bila podrška pregovaračkom timu. Dakle, to je potpuno jasno kada neko kaže – ne treba razgovarati i onda slede sve ostale kvalifikacije, onda je potpuno jasno da svojim amandmanom traži da nema nikakvih troškova na stavci pregovaračkog tima.
U tom smislu mislim da sa takvom politikom teško čovek može argumentima i razumom da se suoči, jer sve to što se iznosi ovde je, sa jedne strane zaista politikanstvo koje je ovu zemlju i ove građane koštalo života u desetinama hiljada, ovu zemlju je koštalo desetine hiljada kvadratnih kilometara izgubljenih prostora itd. Kada se suočite sa takvom politikom onda jedino možete da insistirate da taj poziv na linč i taj poziv na zlo ne sme da se čuje iz sale Narodne skupštine. Politika za koju se zalažu ocenu će dobiti na izborima, kao i sve politike. Prema tome, mislim da ono što građani danas već ocenjuju i što sva istraživanja javnog mnjenja pokazuju, jeste da su se građani u potpunosti odrekli takve politike, jer je smatraju naravno, pre svega štetnom za sopstveni život.
Ono što želim da opet ponovim, dakle, s jedne strane podrazumevam obavezu države Srbije da se stara o građanima srpske nacionalnosti na KiM i da im pomaže da opstanu tamo. Mislim da niko ne treba da dovodi u pitanje obavezu države da izdvaja sredstva da se tim ljudima pomogne da opstanu tamo, jer sva priča o svim interesima Srbije prestaje onog trenutka ako Srba tamo nema, odnosno dobija potpuno drugačiju dimenziju. Ono što je bitno utvrditi jesu zloupotrebe i utvrditi da li je i ko zloupotrebljavajući kosovski problem sticao ličnu korist.
Dakle, iz nekih navoda koje možemo ovih dana da vidimo, među tim navodima ima izvesnih dokaza, očigledno je da je za neke kosovska politika i kosovski problem bio vrlo unosan biznis. Mislim da bi na to pitanje trebalo dati odgovor.
Moram priznati da je prilično kreativno tumačenje da je potreba da se obezbede sredstva za stručnu podršku pregovaračkom timu vezana za nekakve sukobe u Ministarstvu inostranih poslova i nemogućnosti da taj pregovarački tim bude u Ministarstvu inostranih poslova. Dakle, pregovarački tim je formirala Vlada kao posebno telo i podrazumeva se da to posebno telo ima nekakvu službu koja će pomoći da se ovaj pregovarački proces odvija. Uz svo uvažavanje potrebe da se pokaže kako postoje nekakve duboke podele unutar politika koje se vode, mislim da su ovakva argumentacije ipak previše. Naime, radi se o tome da ukoliko je procena da će pregovarački proces trajati i naredne godine, a sasvim sigurno je nemoguće sve probleme koje treba rešiti kroz dijalog, rešiti u kratkom vremenskom periodu. Mislim da je to iluzija. Možemo ocenjivati efikasnost nakon izvesnog vremena i videti da li je taj pregovarački proces i pregovarački tim imao efekte u svom radu, ali da će potreba za postojanjem biti i u narednom periodu to nikom nije sporno. Naravno, oni koji misle takođe dele sa nama uverenje da jedino dijalogom i mirnim sredstvima možemo da dođemo do rešenja i da to rešenje treba tražiti i ne odlagati taj problem. Verujem da su saglasni da je neophodno da postoji tim koji će to raditi. Verujem da nemaju nikakav problem oko toga da postoji nekakva mala, profesionalna potpora za rad tog tima. Hvala.
Poštovana gospođo predsednice, naravno nikad …
Oprostite, Bojan Đurić je imao repliku.
Poštovana predsednice, u potpunosti razumemo traumu koju ljudi na Kosovu i Metohiji, Srbi na Kosovu i Metohiji preživljavaju i koji su preživljavali u poslednjim decenijama, može slobodno da se kaže ali, za razliku od onih koji nas sada podsećaju na tu traumu, tu traumu ne zloupotrebljavamo ne bismo li dobili neki glas. Dakle, sa tom traumom postupamo tako da pokušavamo da nađemo najbolje rešenje, koje je u najboljem interesu onih koji su poslednjih decenija teško propatili na Kosovu i Metohiji.
Kažu da je naša politika možda sjajna politika, ali ne daje rezultate. Mogu samo da kažem da politika koju je stranka, koja nas optužuje za to, vodila, dala je odlične rezultate, dala je rat, dala je kapitulanski Kumanovski sporazum i dala je situaciju u kojoj je Kosovo i Metohija pod međunarodnom upravom.
Politika koju ste vodili tada teško je razumeti. Kako ne shvatate da je ta politika već poražena mnogo puta. Da li je moguće da ne odustajete od politike, koja je doživela tako stravične poraze sa tako stravičnim posledicama i da uporno insistirate na njoj?
Naravno, ne želim da učestvujem uopšte u toj bolesnoj igri dokazivanja patriotizma, dokazivanja pravovernosti, dokazivanja ko ima više saosećanja sa ljudima koji žive dole. Mislim da će građani oceniti sve one koji se time služe i na tuđoj muci pokušavaju da dobiju neki poen.
(Bojan Đurić, sa mesta: Replika.)
Kada govorimo o Rezoluciji 1244 i potrebi da se insistira na poštovanju Rezolucije 1244 onda svakako verujem da delimo svi isti stav, moramo da pođemo od nekoliko osnovnih činjenica. Prvo, to je jedini međunarodni pravni akt na osnovu kog se može utvrditi međunarodno-pravni status Kosova i Metohije i u tom smislu je to za Srbiju od izuzetne važnosti. Dakle, Srbija jedino iz Rezolucije 1244 može da crpi mogućnost i pravo da se zalaže za ostvarivanje svojih interesa na KiM jer je to jedini međunarodni pravni akt koji je usvojio Savet bezbednosti UN. Jedino neki novi akt Saveta bezbednosti može da promeni tu činjenicu. Zato je ta rezolucija važna.
Ne mislim da je Rezolucija prepreka da se problemi rešavaju u skladu sa interesima građana koji žive tamo. Naprotiv, mislim da je Rezolucija 1244 osnova za Srbiju, jedina osnova.
Kada kažem da je Rezolucija rezultat jednog rata koji je Srbija izgubila, onda pre svega mislim na to da je do te rezolucije Kosovo i Metohija bilo sastavni deo Republike Srbije i da je na Kosovu i Metohiji Srbija imala i suverenitet i teritorijalni integritet nad tom teritorijom. Rezolucijom 1244 to je postala teritorija pod međunarodnom upravom. Samim tim, Srbija ne vrši suverenitet na teritoriji Kosova i Metohije i u tom smislu je pozicija Srbije od trenutka kada je doneta Rezolucija 1244 lošija mnogo nego što je bila pre bombardovanja i pre Rezolucije.
Da li su potrebni pregovori i dalje? Ja zaista mislim da jesu, zato što ne postoji drugi način sem u neposrednom dijalogu, uz saglasnost obe strane, da se dođe do rešenja koje će biti pre svega održivo rešenje, jer će biti prihvatljivo za obe strane i samim tim garantovaće dugotrajnost tih rešenja. U tom smislu mislim, ako je potrebno, da se i duže pregovara, a da se izbegavaju svi konflikti i da se izbegava svaka moguća kriza koja ugrožava bezbednost i živote ljudi na KiM, onda mislim da treba nedvosmisleno da podržimo taj proces.
Da li proces ili rezolucija ugrožavaju naše evropske integracije? Ja sam duboko uverena da ne. Dakle, ne postoji ni jedna jedina tačka u kojoj insistiranje na poštovanju rezolucije i insistiranje na dijalogu i mirnom rešenju svih sporova može da ugrožava naše evropske integracije. Ukoliko bi ugrožavale, mislim da bi Evropa slala jasnu poruku da sama u odnosu na Srbiju ne poštuje osnovne principe na koje nas poziva da ih poštujemo kako bismo postali punopravna članica.
Poštovana predsedavajuća, uvaženi gospodine Cvetkoviću, podnela sam amandman na član 7. u razdelu 3. glava kabinet potpredsednika Vlade. Dakle, u osnovi se odnosi na isti razdeo.
S obzirom na činjenicu da je Narodna skupština 15. decembra 2011. godine konstatovala ostavku potpredsednika Vlade zaduženog za evropske integracije, gospodina Božidara Đelića i da samim tim prestaju razlozi za postojanje kabineta potpredsednika Vlade za evropske integracije, smatrala sam da bi sredstva koja su ovim budžetom predviđena za kabinet potpredsednika Vlade trebalo preusmeriti u oblast nauke, pre svega imajući na umu da je, zahvaljujući gospodinu Đeliću dok je bio ministar za nauku, zaista možda nakon dugo, dugo vremena prvi put ozbiljno skrenuo pažnju na važnost nauke. Prvi put je fokusirana nauka kao ekonomski resurs i mislim da bi bilo dobro da ova sredstva koja su predviđena za rad kabineta potpredsednika Vlade, koji prestaje da postoji, bila usmerena u oblast nauke.
Ovde u amandmanu je obrazloženo tačno na koji razdeo bi se prebacila ta sredstva, ali se radi o tome da bi ta sredstva trebalo iskoristiti za učešće u programu za mala i srednja preduzeća zapadnog Balkana koji je usvojen 7. decembra 2011. godine, pre svega imajući na umu da je opšti cilj programa za mala i srednja preduzeća zapadnog Balkana da se poboljša pristup finansijskim sredstvima za mala i srednja preduzeća.
Mislim da nema nikakve dileme da je osnovni prirodni resurs Srbije i potencijal upravo u malim i srednjim preduzećima i da bi učešće Srbije na ovom forumu i obezbeđivanje sredstava za razvoj malih i srednjih preduzeća svakako doprineo razvoju ekonomije. U tom smislu mislim da ima razloga da Vlada, bez obzira što je prvobitno odbila ovaj amandman, ponovo razmotri ovaj amandman i da ga prihvati. Hvala vam.
Poštovane kolege narodni poslanici, poštovana gospođo predsedavajuća, postavljam pitanje predsedniku Vlade, ministru za KiM i ministru finansija, a naravno, i drugim nadležnim organima, što će se iz pitanja videti na koga se ovo pitanje sve odnosi.
Postavljam pitanje – da li Vlada i nadležni organi ispituju koliko Srbiju košta unovčeni patriotizam već poslednjih 20 godina? Koliko Srbiju koštaju oni političari koji na Kosovu zarađuju pare? Koliko Srbiju koštaju oni koji, tvrdeći da iz patriotskih razloga, braneći KiM, zarađuju za svoj lični interes? Koliko Srbiju košta zloupotreba Kosova, kako bi se ostvarila lična korist? Da li Srbija preduzima neophodne mere kako bi se građanima Srbije predočilo koliko su oni koji su 1999. godine, sve braneći KiM, na KiM doveli međunarodne trupe, doveli do Kumanovskog sporazuma koji je isključio teritoriju KiM iz suvereniteta i teritorijalnog integriteta Srbije? Koliko košta one koji i danas, tvrdeći kako….
(Boris Aleksić: Laže građane. Nije pročitala sporazum. Pročitajte sporazum.)
(Predsedavajuća: Narodni poslanik Boris Aleksić, ometa red na sednici. Molim vas, vama nije uskraćeno pravo da se obratite i ne možete, kršeći odredbe Poslovnika, to pravo uskraćivati drugima. I dalje ometate red na sednici i sada vam izričem upozorenje. Sledeća mera je, naravno, opomena.
Izvinite, narodna poslanice. Narodni poslanici smatraju da imaju prava da krše odredbe ćutke i bez reagovanja predsedavajućeg. Nastavite.)
Potpuno razumem nervozu onih koji su odgovorni što je danas stanje na KiM ovako kako jeste. Potpuno razumem ono koji će sigurno, ne samo istorijski odgovarati za to, već će odgovarati i pred nekim drugim sudovima, zbog činjenice da su mnogi od njih za to sebi pribavili značajnu materijalnu korist, dok su sve, tobož, branili teritorijalni integritet i suverenitet Srbije na KiM.
Naravno, ne treba ponavljati da Vlada nikada neće priznati nezavisnost Kosova, ali isto tako, nećemo dozvoliti da se pravimo kao da se na Kosovu nije desila Rezolucija 1244. i Kumanovski sporazum, kao da se nije desilo međunarodno prisustvo, kao da se nije desilo da je Srbija, što se tiče njenog suvereniteta na KiM izgubila suverenitet tim dokumentima koji su posledica politike koja je vođena do 1999. godine.
Ono što je takođe možda važno isto reći, jeste da su dozvolu da se vrate, imali oni koji su trebali da razminiravaju teren. Ako vi mislite da je to dovoljan razlog da šaljemo naše mlade ljude da tamo gube živote, a da pri tom znate da je broj koji je bilo tada moguće poslati, vrlo ograničen. Govori se o 200 i o hiljadu.
Ako vi mislite da u tom okruženju 200 ljudi može da predstavlja državu pod oružjem, onda je to zaista takođe vrlo gruba manipulacija i potreba da se predstavi rezultat politike do 1999. godine uspešnijim nego što on zapravo jeste.
Dakle, još jednom postavljam pitanje i očekujem odgovor - da li Vlada preduzima sve, i nadležne institucije, kako bi se utvrdila puna istina o tome ko sve na koji način, zloupotrebljavajući problem KiM, stiče ličnu korist? Hvala vam.
Želim samo da kažem da je vrlo zanimljivo što je prethodni govornik insistirao da se utvrdi kako su dobili stanove Todorović, Toma Nikolić, Aleksandar Vučić. Zaista mislim da je korektno. Krasić, takođe, koji je bio ministar. Dakle, mislim da je korektno i mislim da to nagoveštava ozbiljne promene u razumevanju odgovornosti SRS. Mi ćemo to podržati.
Upravo sam rekla, ovo što ste vi opet ponovili da vi želite. Dakle, mi takođe želimo da se utvrdi puna istina kako su oni koji su bili ministri, pomoćnici ministara, razni državni službenici u vreme dok su bili na vlasti, u vreme dok su ljudi stradali, gubili kuće, živote, imovine, sticali stanove državne i kasnije ih otkupljivali. Neki od njih su se useljavali u zadužbine, dakle zaštićene. Šef poslaničke grupe čiji se član upravo ovde sada zalaže da se to preispita i da se izvrši revizija. Mi smo potpuno saglasni sa tim. Pre svega, imajući na umu da od 2001. godine kada je ta vlast promenjena, ministri nisu dobijali službene stanove, niti su mogli da ih otkupljuju.
Kada god je ova vladajuća većina ima priliku da odlučuje o tome nisu, kao u vreme o kome vi govorite, dodeljivani ministrima stanovi i pri tom posle toga im dopušteno da ih otkupljuju po smešnim cenama. Nije im dodeljivano zemljište za jedan dinar itd.
Potpuno sam saglasna da mi to ispitamo, da izvršimo reviziju i da ispravimo greške.
Oni koji su odgovorni za to što se tad dešavalo da odgovaraju.
Ako je to poruka da smo odgovorni što su svi oni pljačkali zemlju, što su neosnovano sticali imovinu, što su opljačkali građane Srbije, nisu već u sudovima onda priznajem, zaista jesmo odgovorni što nisu u zatvorima.
Poštovani gospodine predsedavajući, uvažena gospođo ministar, dame i gospodo narodni poslanici, kada na dnevnom redu imamo pitanja vezana za uspostavljanje stvaranja uslova za efikasniji rad Ustavnog suda, naravno da se postavlja pitanje, između ostalog, i kako ceo sistem funkcioniše? Istina je da smo mi ovih nekoliko godina ušli u ozbiljnu reformu pravosuđa, istina je da ta reforma nakon višegodišnjih loših iskustava daje prve pozitivne efekte i istina je da može da se kaže da pravosuđe još uvek nije završilo i zaokruženo u tom reformskom procesu i da još uvek treba tragati za boljim rešenjima, istina je da može da se prigovori.

Ali, ono što nije istina jeste da je sadašnji sistem gori od onog koji je reformisan, da je sadašnji sistem u bilo kom smislu pokazao više slabosti od onog sistema u čiju smo se reformu upustili i ono što nije takođe istina, a ovde se vrlo često to koristi kao nekakav politički argument protiv vladajuće većine, nije istina da je u ovoj reformi slušan bilo ko, osim potrebe da se ovaj sistem reformiše kako bi građani dobili ono što je za njih važno, a to je efikasno i sudstvo koje će obezbediti ostvarivanje njihovih prava.

Ovaj zakon omogućava nekoliko stvari. Ako posmatramo jedno demokratsko društvo i ako pođemo od toga da je sudska vlast nezavisna grana vlasti i kao takva morala bi da ima instrumente kojima se ta nezavisnost ostvaruje, onda to svakako podrazumeva i finansijsku nezavisnost i u tom smislu i ide deo izmena i dopuna ovog zakona, da se omogući da Ustavni sud ne zavisi od volje Vlade, kada su u pitanju finansijska sredstva i kada su u pitanju prinadležnosti sudija Ustavnog suda.

Onaj ko to pokušava personalno da vezuje, kao da se to radi zbog nekakvih pojedinaca, onda ili ne razume suštinu demokratskog sistema ili, sa druge strane, pokušava da diskvalifikacijom pojedinaca pokaže kako nešto nije u redu. I jedan i drugi pristup je pristup koji ne omogućava da se objektivno sagledava jedno važno pitanje, kao što je pitanje položaja i omogućavanje efikasnosti rada Ustavnog suda i pokazuje da onaj ko vrši ličnu diskvalifikaciju pojedinaca koji rade na ovim reformama ili pokazuje krajnju neodgovornost ili nema suštinski ozbiljan argument da kritikuje konkretan predlog zakonskog akta.

Ono što je takođe važno jeste da se finansijska nezavisnost sudija Ustavnog suda obezbeđuje i kroz način na koji se ostvaruje, odnosno vrši njihova nadoknada i usklađivanje njihove nadoknade.

Dakle, u situaciji u kojoj najviši organ sudske vlasti zavisi od izvršne vlasti, odnosno članovi tog suda zavise od izvršne vlasti, u tom slučaju zaista je teško govoriti o nezavisnosti ove grane.

Naravno, ovim predlogom izmena i dopuna zakona predviđeno je i ubrzavanje i podizanje efikasnosti rada Ustavnog suda, s obzirom na činjenicu da ogroman broj nasleđenih predmeta još iz državne zajednice stoji pred Ustavnim sudom, zbog nemogućnosti da se pojedini predmeti rade i u manjim većima, dakle, ovim predlogom zakona je predviđeno da se ti procesi ubrzaju tako da ne moraju u punom sastavu da rade sudije Ustavnog suda i time će se omogućiti da se odglavi ono što je godinama unazad bilo zaglavljeno.

Ono što zaista treba reći jeste da činjenica da se traga za rešenjima koja će biti bolja bi trebala na neki način da doživi pohvalu. Dakle, neinsistiranje na tome da je rešenje koje je jednom doneto najbolje rešenje, trebalo bi zapravo da pokaže da postoji ono što se zove analiza sprovođenja zakona i utvrđivanje činjenica oko toga kako taj zakon u praksi funkcioniše i potreba da u slučaju da postoji nekakva potreba da se zakon menja, da se taj zakon promenama usaglasi sa onim što praksa zahteva u sprovođenju.

Još samo želim da napomenem da zaista mislim, gospodine predsedavajući, da ne bi trebalo dopustiti da se govoreći o jednom zakonu koji je zaista važan, da se politički protivnik ma šta ko mislio o političkom protivniku vređa na način koji je zaista nedopustiv. Dakle, oni koji su pred ubistvom Zorana Đinđića stvarali jednu atmosferu linča, tvrdeći kako je ta vlada mafijaška vlada i kako je Zoran Đinđić mafijaški predsednik, danas ponavljaju potpuno iste reči. Činjenica je da je naša odgovornost što oni za to što su tada radili nisu odgovarali. Činjenica je da je naša odgovornost što oni za to što su tada radili nisu odgovarali tako da više niko od njih ne sedi u poslaničkim klupama i nema pravo da koristeći pravo na slobodnu reč u parlamentu iznosi ovakve kvalifikacije.

Dakle, jedino vas molim da ipak ne dopustite, kritikovati svaku vladu i kritikovati svakog predstavnika vlasti podrazumeva se u parlamentu, ali iznositi ovakve gnusne optužbe zbog kojih je čovek platio životom, jer su ti isti tu atmosferu stvarali pre njegovog ubistva, mislim da zaista nije dopustivo. Hvala.
Poštovana gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, pre svega zbog građana Srbije koji ne moraju da znaju neke stvari koje se ovde netačno iznose, imam potrebu da postavim pitanje – da li se možda promenio Ustav, pa time i nadležnosti Vlade Republike Srbije, odnosno nadležnosti parlamenta?

Dakle, Ustavom je definisano da je nadležnost Vlade Republike Srbije da kreira i vodi politiku. Stalno insistiranje da to preuzme parlament, pokazuje najmanje dve stvari – ili da se ne poštuje Ustav i da se namerno derogira institucija koja se zove Vlada, a time derogira i institucija parlamenta, za koji se zna, takođe, šta su mu ustavne nadležnosti ili, sa druge strane, je to spremnost da se ne poštuje Ustav. A ako se ne poštuje Ustav u takvim kardinalnim stvarima, pretpostavljam da postoji spremnost da se on ne poštuje i u drugim elementima.

Dovoditi u pitanje nadležnost Vlade da formira pregovarački tim i tvrditi da je pregovarački tim formirao predsednik Republike, namerno je obmanjivanje javnosti. Dakle, nadležnost Vlade Republike Srbije jeste da formira tela u skladu sa onim što je deo politike koju Vlada vodi i to je Vlada u skladu sa svojim ustavnim nadležnostima uradila i formirala je tim koji obavlja pregovore, kako bi se ljudima na KiM omogućilo da normalno žive.

Ja i verovatno većina građana je skoro oguglala na potrebu da se vodi nekakva stranačka jeftina politika kada su velike teme u pitanju. Ono našta ne možemo da oguglamo jeste neodgovornost za to u kakvom trenutku Srbija sada treba da rešava ovo pitanje.

Ono što je zahtev da se razgovara o temi, mi razgovaramo više puta u toku meseca u ovom parlamentu. Nekoliko sednica skupštinskog Odbora za KiM je bilo na ovu temu. Na njoj su prisustvovali ministar, šef pregovaračkog tima i mogao je da prisustvuje svaki poslanik koji je bio zainteresovan za tu temu. Istovremeno, u četvrtak smo, poslednji četvrtak smo imali Vladu i takođe smo sa njom mogli da razgovaramo o toj temi.

Šta je smisao zahteva da Skupština raspravlja u plenumu o nečemu što je direktna nadležnost Vlade. Možemo da kažemo – tražimo da Vlada podnese izveštaj. Vlada redovno podnosi izveštaj i Odbor raspravlja o tome. Jedini zaključak, tužan, koji se nameće iz ovih zahteva jeste da neko misli da na temi Kosova i toj teškoj tragediji koja traje decenijama, još uvek neko može da pridobije nečiju dušu i nečiji glas.