Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Nada Kolundžija

Govori

Želim samo, javnosti radi, da kažem da smo mi razmatrajući ovaj amandman sa koleginicom Juditom Popović razgovarali o tome da je prvi deo ovog vašeg amandmana potpuno prihvatljiv.
Jedino što nije prihvatljivo jeste stav 2. u istom članu – „privremeno ograničiti javnost“. Jer, moram da vam kažem da postoje zakonom, nekim drugim zakonima utvrđene državne tajne i posebna postupanja u tim slučajevima. Mi ne možemo ovim zakonom derogirati ili suspendovati odredbe zakona kojima se to reguliše, pa smo molili da se izvrši ispravka amandmana, u kome bi ostao prvi stav.
Naravno da nam nije problematičan stav – „omogućava se“, mislili smo da to takođe treba da ostane. Dakle, samo smo molili da se iz ovog amandmana izostavi ovo „privremeno ograničava javnost“ i onda je taj amandman za nas prihvatljiv. Ali, pošto to nije učinjeno, upravo zbog ovog privremenog ograničenja javnosti nismo mogli da prihvatimo ceo amandman.
Poštovana predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, sve dok Skupština ne bude imala svoj skupštinski kanal ona obezbeđuje uslove za TV prenose. Dakle, ne postoji drugačija formulacija, koja bi mogla biti tačnija.
Činjenica je da od 2000. godine, od kada se stranke koje su tada pobedila na izborima staraju o javnosti rada ove skupštine, Skupština ima direktne televizijske prenose. Dakle, 90% onoga što mi radimo ide u direktnom prenosu, a možda i manje od 10% ide u odloženim terminima, što moramo uzeti u obzir, jer Javni servis ima i nekakve svoje prioritete.
Dakle, prosto ne stoji činjenica da se ovakvom zakonskom odredbom na bilo koji način jedno pravo, za koje smo se mi izborili protiv vas, pokušava suspendovati. Naprotiv, želimo da se ovim zakonom obaveže Skupština da stvara uslove. U jednom trenutku možda ćemo imati skupštinski kanal, to neće imati veze sa RTS-om, i na taj način ćemo rešiti ovaj problem. Ono što smo mi hteli ovde da zakonom definišemo jeste da Skupština ima obavezu da stvara uslove da imamo televizijske prenose. Hvala vam.
Ne želim da se osvrćem na ono što je lično, ali želim da kažem da vi sasvim sigurno morate da znate kakav je pravni položaj Javnog servisa Srbije. To nije državna televizija. Ima potpuno drugačije definisan položaj u društvu i nijedan državni organ ne može da naloži RTS-u da nešto radi. To je tekovina, takođe, demokratskog društva, da se stvaranjem javnog servisa koji je u funkciji građana, a ne bilo koje političke garniture, stvara mogućnost za slobodno informisanje i za stvaranje javnog mnjenja koje će biti zasnovano na temelju nezloupotrebljene informacije.
Ne želim da polemišem o tome da sada vi sumnjate da ćemo ukinuti televizijske prenose. Vi ste isto tako tvrdili da nećemo da revizor radi svoj posao, da nećemo da bilo koje nezavisno državno telo radi svoj posao. Uveravam vas da hoćemo. Nama je stalo da imamo prenose skupštinskih zasedanja i zalagaćemo se, stvaraćemo uslove, i kako se tehnologija bude razvijala tako ćemo na osnovu tehnoloških dostignuća stvarati uslove da bez prekida sednice Narodne skupštine budu potpuno dostupne građanima Srbije. Ne želimo da krijemo ono što se ovde dešava, naprotiv, smatramo da je interes građana Srbije da znaju šta ovde radimo. Kako vi verovatno verujete da radite najbolje što znate, mi verujemo da radimo zaista u interesu građana Srbije. Mislimo da je dobro da oni to vide.
Ovi javni prenosi su pokazali, i što ih više ima, a vas uvek u njima ima najviše, pokazuju da to zaista nikako ne može nas da ugrozi, naprotiv, ugrožava vas. Tako izbori pokazuju da što vas više ima na tim neposrednim, direktnim prenosima, to sve slabije stojite među građanima. Tako da nikako ne može da se nama stavi prigovor da se mi plašimo toga, naprotiv, mislimo da je najbolje da građani vide ko ih zastupa.
Naravno da izlazimo sa programom i naravno da smo zahvaljujući tome što smo ostvarivali program sa kojim smo izlazili na izbore dobijali uvek sve veću i veću podršku građana Srbije. Naravno da ćemo i ubuduće izlaziti sa programom, ali ono što se nas tiče, možemo da kažemo da jeste dosledno, jeste činjenica da smo mi osnovne programske ciljeve od svog osnivanja pa sve do danas ostvarivali i da to građani prosto prepoznaju. Kako ćete vi svoje programske ciljeve predstaviti građanima, to je vaša stvar, ali ono što je važno jeste podsetiti se i šta ste radili, kakvi ste bili kada ste bili u prilici da budete na vlasti.
Poštovana predsedavajuća, nažalost, vi tvrdite da je i ustavna odredba protivustavna, pošto član 99. tačka 8) kaže: „daje prethodnu saglasnost na statut autonomne pokrajine“. Hvala.
Mislim da vi tražite od nas da mi popravimo Ustav, što mislim da ovim zakonom ne možemo da uradimo. Hvala.
Ako baš hoćete tim jezikom da govorite, vi ste zaspali kao nedemokrata i još se niste probudili.
Gospodine, u pravu ste. Juče smo razmatrali vaš amandman i shvatili smo da ste u pravu, ali vaša formulacija nije bila prihvatljiva. Čak smo pokušali telefonom da vas dobijemo i da tražimo od vas da izvršite ispravku amandmana. Kako nismo uspeli da kontaktiramo sa vama, danas je Odbor na sednici upravo u tom smislu intervenisao. Odbor za pravosuđe i upravu je intervenišući u tom duhu u stavu 3. predložio da se reči „donosi odluku o potvrđivanju mandata“ zamene rečima „potvrđuje mandate narodnih poslanika“. Uvažili smo ono što ste hteli da kažete, na način na koji je to bilo moguće. Hvala.
Poštovana predsednice, uvaženo predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, zapravo sada ovde predstavljam ovaj tekst zakona u ime svih onih koji su na njemu radili poslednjih, može se reći, dve godine.
Sećamo se da je Narodna skupština formirala radnu grupu, da je radna grupa različitim intenzitetom u toku ovog perioda radila na usaglašavanju teksta zakona koji bi na neki način mogli da kažemo da bi mogao biti zajednički. Ideja od samog početka jeste bila da bi ovo trebalo da bude zakon oko koga političke stranke ne bi trebalo da se spore, već smo pokušali da nađemo ono što jeste zajedničko za sve nas, a to je zajednička odgovornost za izgradnju institucije čiji smo predstavnici i čiji smo osnovni nosioci njenih funkcija.
Nažalost, u tom naporu nismo uspeli i do ovog teksta zakona se ipak nije došlo zajedničkim radom svih poslaničkih grupa, odnosno njihovih predstavnika, jer su neke poslaničke grupe napustile radnu grupu. Neke se nisu uključivale u nekim poslednjim fazama rada ove radne grupe i sa žaljenjem moram da konstatujem da ovaj predlog nije, nažalost, u tom smislu naš zajednički predlog.
Istovremeno, želim da verujem da svih 250 narodnih poslanika deli istu volju da ovim zakonom uredimo instituciju parlamenta na način koji ona ne samo zaslužuje, već je i neophodna kako bismo ostvarili ono što je osnovni princip demokratskog društva. Snažna institucija parlamenta je pretpostavka za izgradnju demokratskog društva.
Ustavni osnov za donošenje ovog zakona je sadržan u članu 110. Ustava, koji je obavezao Narodnu skupštinu da o Narodnoj skupštini donese zakon. Istovremeno, poštujući princip podele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, sve druge grane vlasti imaju svoj zakon, jedino Narodna skupština do sada nije imala zakon i mnoga pitanja bila su načelno rešena Ustavom, a ostala pitanja su bila rešena, pre svega, poslovnikom o radu Narodne skupštine, te je tako i sam sadržaj Poslovnika sadržavao elemente koji nisu poslovničke prirode, ali je to bilo neophodno zbog toga što nije postojao zakon koji bi razgraničio pravila procedure u strogom smislu od onoga što jeste pitanje položaja institucije i pitanje položaja narodnih poslanika.
Ono što je namera bila, jeste da ovim zakonom ne samo ispunimo ustavnu obavezu i najmanje, da tako kažem, jeste pitanje ispunjavanja ustavne obaveze da se donese zakon. Zaista duboko verujem da bez nezavisnog, snažnog, kredibilnog parlamenta, ne možemo govoriti o izgradnji demokratskog društva. Bez nezavisnog, kredibilnog, uglednog poslanika koji uživa ugled, takođe, ne možemo graditi demokratsko društvo, ne možemo graditi ni ovu instituciju.
Bez obzira na sva neslaganja koja se u našem radu ispoljavaju, ono što na neki način želim da verujem jeste da, i pored činjenice da se to ne dešava po pravilu u ovom parlamentu i da ima ispada koji narušavaju ugled svih i narušavaju ugled institucije, verujem da postoji u svima osećaj odgovornosti, da svako od nas 250 snosi odgovornost za kredibilitet i ugled ove institucije, a ne samo za svoj ugled.
Za nas je važna činjenica ne samo da prvi put donosimo zakon o Narodnoj skupštini, već da ovim zakonom pokušavamo da učvrstimo poziciju parlamenta na način na koji to do sada ni u praksi, a ni drugim zakonskim propisima nije bilo urađeno.
Istorija srpskog parlamentarizma nije duga i nije nam dala ni mnogo iskustva na koja bismo se mogli oslanjati, bez obzira što neki vole da se, vraćajući se u prošlost, tvrde kako smo imali neverovatne institucije i neverovatne napretke. Ali, ono što može sigurno da se kaže jeste, ako je i bilo svetlih trenutaka, nije bilo kontinuiteta.
Jedino kroz kontinuitet, duboko verujemo, na dobrim temeljima možemo da izgradimo kvalitetne, dobre institucije koje će preuzeti odgovornost za izgradnju jednog demokratskog društva, u kome će važiti jasna pravila, u kojima će nedvosmisleno postojati jednakost svih i u kojima će svaki poslanik biti odgovoran pred svim biračima, a ne samo pred svojim.
Dakle, ukoliko dođemo u stanje u kome verujemo da, bez obzira ko je za nas glasao, mi snosimo odgovornost za sudbinu svih građana u ovoj zemlji, mislim da ćemo uspeti da izgradimo odnose unutar parlamenta koji će omogućiti da parlament u najboljem interesu građana radi posao zbog kojeg su nas građani ovde izabrali.
Posebna pitanja kojima se ovaj zakon bavio i koja su na neki način bila potencirana u ovom zakonu jesu pitanje javnosti rada, koje mi smatramo izuzetno važnim pitanjem. Dakle, najvažnije u demokratskom sistemu jeste da građani znaju do kraja šta njihovi predstavnici rade. U tom smislu mi smo pokušali da razradimo javnost rada, otvarajući maksimalno rad parlamenta očima javnosti.
Videla sam da su u međuvremenu došli neki amandmani i hoću da kažem samo da ćemo svaki amandman, koji doprinosi osnovnom cilju koji smo postavili, prihvatiti sa namerom da zaista učvrstimo one elemente pozicije ove institucije za koje verujemo da su noseće kada je ostvarivanje ustavne uloge parlamenta u pitanju.
Dakle, javnost rada za nas je ključno pitanje i smatramo da od toga zavisi do koje mere će parlament u odnosu na građane i u odnosu na ono što smo preuzeli kao obavezu ostvariti rezultate koji će biti u interesu građana Srbije.
Kada smo radili na utvrđivanju prava i obaveza narodnih poslanika vezano za mandatsko-imunitetska pitanja onda smo, kao i u drugim pitanjima naravno, ali ovde posebno, imali izvesna ustavna, da tako kažem, ograničenja i opredeljenja kojih smo se dosledno držali.
Mnoga pitanja se postavljaju - zašto se nismo bavili mandatima u ovom zakonu? Zato što zaista verujemo da je pitanje mandata pitanje Zakona o izboru narodnih poslanika, a ne o Narodnoj skupštini. Verujemo da će Zakon o izboru narodnih poslanika u skorije vreme doći pred ovaj parlament i da ćemo o njemu raspravljati i da ćemo tada raspravljati o pitanju mandata, koje jeste u izvesnoj meri sporno i koje, koliko sam razumela iz dosadašnjih razgovora sa predstavnicima poslaničkih grupa, polarizuje poslaničke grupe.
Jer neke smatraju da pitanje mandata mora biti rešeno kao neotuđivo pravo poslanika, da je poslanik jedini taj koji raspolaže mandatom i da je ono što se zovu nekako blanko ostavke kategorija koja je suprotna osnovnim demokratskim principima, dok druga smatra da je ovim zakonom trebalo zakucati ustavnu mogućnost da narodni poslanik u raspolaganju svojim mandatom može pod određenim uslovima svoj mandat da poveri stranci.
Ono za šta smo se mi opredelili jeste definicija koja kaže da narodni poslanik slobodno raspolaže svojim mandatom, uvereni da je ona u potpunosti u skladu sa Ustavom, s jedne strane, ali s druge strane takođe ne ulazeći u razradu mehanizama kojim se utvrđuje na koji način narodni poslanik slobodno raspolaže svojim mandatom.
Kada su u pitanju imunitetska pitanja, moram reći da je dosta komplikovano razraditi mehanizam zbog činjenice da je Ustav, dozvoliću sebi da kažem, malo kontradiktorno definisao pitanje imuniteta i imali smo dosta ozbiljan problem kako da pitanje imuniteta u granicama ustavnih rešenja definišemo preciznije. Ono što je bila naša ideja jeste da se pitanje poslaničkog imuniteta ne proširuje bez granice.
Dakle, pitanje poslaničkog imuniteta za nas je bilo, u političkom smislu, pitanje šta imunitet kada je poslanička funkcija u pitanju treba da štiti, a šta ne treba da štiti. Mi smo polazili od toga da iza imuniteta ne sme da se skrivaju krivična dela koja nisu vezana za obavljanje poslaničke funkcije i pokušali smo da nađemo formulaciju koja u izvesnoj meri daje mogućnosti da se ograniči imunitet poslanika na ono što zaista nije vezano za obavljanje poslaničke funkcije, a da se istovremeno držimo i Ustava.
Ono što je takođe za nas bilo važno jeste pitanje ostvarivanja osnovnih funkcija parlamenta, a to je zakonodavna, mi smo nosioci najviše ustavotvorne i zakonodavne vlasti, to je kontrolna funkcija, to je izborna funkcija i to je predstavnička funkcija.
Mi smo pokušali ovim zakonom da malo detaljnije učvrstimo ono što jesu osnovne funkcije svakog parlamenta i mi verujemo da treba da budu i osnovne funkcije ovog parlamenta. Naravno da nismo ulazili u detalje jer smatramo da razrada svih ovih pitanja treba da bude predmet drugih podzakonskih akata koje će ova skupština u zakonom predviđenim rokovima doneti.
Analizirajući dosadašnji rad parlamenta i radnih tela, mi smo uočili da postoje u Poslovniku mnogi problemi vezano za određene postupke vezano za aktivnosti koje ova skupština ima. Dakle, imali smo problema da tumačimo i da sprovodimo različite vrste postupaka koji se sprovode ovde, od izbornih postupaka do donošenja zakona, do ratifikacija, i došli smo do zaključka da je neophodno da klasifikujemo ovim zakonom vrste postupaka koje ova skupština ima i da se posebnim aktom posebno utvrde ti postupci, kako bismo izbegli problem da nedostaju procedure za neke obaveze koje moramo da sprovedemo.
Ono što je takođe važno za sve, i mislim da oko toga možemo svi da se saglasimo, jeste da se u okviru zakona koji postoje i koji definišu druga pitanja definiše finansijska nezavisnost parlamenta. Naše duboko uverenje je da ukoliko parlament nema elementarnu finansijsku nezavisnost u odnosu na Vladu ne može da vrši svoju osnovnu funkciju, a to je kontrola rada Vlade.
Zato smo mislili da je način donošenje skupštinskog budžeta u kome Skupština predlaže svoj budžet, obavlja razgovore sa Vladom, traži saglasnost sa Vladom, ali u slučaju da ne dobije podršku Vlade, odnosno da Vlada nije spremna da podrži predlog budžeta, Vlada mora da prihvati budžet koji je predložila Narodna skupština.
Istovremeno, smatrali smo da je izuzetno važna odredba kojom kažemo da Vlada ne može jednostrano obustaviti i zaustaviti izvršenje budžeta prema Narodnoj skupštini, jer smo imali situacije u kojima Vlada kaže da ne može da prebaci pare parlamentu i to nedvosmisleno dovodi parlament u poziciju da je on, zbog finansijske zavisnosti u odnosu na Vladu, i politički ucenjen ili je bar moguće da bude politički ucenjen u odnosu na Vladu. Mislili smo da je to važno pitanje kome treba posvetiti pažnju.
Naravno, ovde imamo pretpostavku i ograničenja koja su vezana za Zakon o budžetskom sistemu. Dakle, onoliko koliko je to sada bilo moguće, mi smo to uradili.
Istovremeno, smatrali smo da ovim zakonom treba nedvosmisleno da obavežemo Vladu da učestvuje u radu parlamenta i njenih radnih tela i postoje odredbe u kojima se kaže da je na sednicama odbora, na kojima se raspravlja o zakonima i projektima i mišljenju Vlade, neophodno prisustvo predstavnika Vlade.
Na taj način želeli smo prosto da, uređujući taj odnos u jednom prirodnom sistemu u kome parlament ima nadzornu ulogu, odnosno kontroliše rad Vlade, dovedemo Vladu u situaciju da se ne postavlja pitanje da li su u obavezi ili nisu u obavezi da na taj način učestvuju u radu. Ovim zakonom je predviđena njihova obaveza.
Želim da kažem da smo tražeći načina da pojačamo rad odbora otvorili mogućnost da se na predlog odbora angažuju posebne naučne i druge institucije koje bi se bavile pružanjem stručne pomoći u radu odbora, kao i pojedinci koji bi takođe mogli da pomažu odborima.
Zaista otvoreno govoreći, sa stanovišta stručnog kapaciteta niko ovde ne može da kaže da Skupština ima kapacitet, profesionalni kapacitet kada su službe u pitanju, da odgovori na ogromne potrebe koje ovaj parlament ima u jednoj ogromnoj zakonodavnoj aktivnosti koja je i iza nas, ali posebno koja je ispred nas.
Mi zaista duboko verujemo da bez mogućnosti takve vrste angažovanja stručnjaka Skupština ili neće moći da odgovori na najbolji način svom zadatku, ili će ono što iz Skupštine bude izlazilo biti nedovoljno kvalitetno opservirano i na kraju nedovoljno kvalitetno intervenisano na zakonima.
Ovim ću završiti i želim samo da kažem da zaista verujem da, ukoliko postoje naravno primedbe na ono što su rešenja u ovom zakonu, mi smo spremni da ih ozbiljno razmotrimo i da sve ono što će poboljšati ovaj tekst uvrstimo u ovaj tekst.
Zaista verujem i pozivam sve narodne poslanike, ovo je zakon koji se ne tiče političkih partija. Ovo je zakon koji ne treba da nas deli na to da je neko vlast, a neko opozicija, jer će neko možda sutra biti vlast, a neko drugi će biti opozicija, i mislim da ako zajednički radimo na ovom tekstu možemo stvoriti zakon koji će svakoj vlasti i svakoj opoziciji u ovom parlamentu omogućiti da gradi ovu instituciju kao ključnu instituciju u demokratskom društvu, za koje verujem svi se zalažemo, čak i kada imamo različite poglede na to kako to treba da izgleda.
Imam potrebu da reagujem na neke konstatacije koje su ovde iznete, duboko uverena da ne stoje.
Počeću od poslednjeg izlaganja i o tome da ovaj zakon nema dovoljan reformski kapacitet. Ako se mislilo na izmenu statusa i položaja Narodne skupštine u političkom, pravnom i ustavnom sistemu Srbije, onda moram da kažem da je reformski iskorak u tom smislu moguć samo do granice koju određuje Ustav.
Tražili smo tu poslednju granicu koju dopušta Ustav da bismo instituciju parlamenta smestili s jedne strane u ustavni okvir, a sa druge strane dali joj kapacitet moderne institucije koja treba da odgovori potrebama jednog modernog demokratskog društva i potrebama onog što treba da on uradi.
Takođe, ne stoji činjenica da nedostaje kapacitet reformskih procedura koji će omogućiti da parlament ubrzano radi na ostvarivanju standarda koji su neophodni za ulazak zemlje u EU. Ovaj zakon se nije bavio procedurama i naglasili smo da je nastojanje da zakon ne sadrži procedure, jer su procedure predmet poslovnika.
Zato smo i rekli da postoje postupci i da se procedure oko postupaka za donošenje različitih akata posebno utvrđuju poslovnikom. Te procedure koje treba da omoguće efikasniji rad na donošenju evropskih zakona biće utvrđene poslovnikom i to je ovim zakonom čak i predviđeno.
Naravno, ovde je sada vrlo teško polemisati, mislim da je to i uvredljivo, narodni poslanici koji ovde govore o trgovini poslanicima vređaju sebe same. Mene ne vređaju. Znam da nisam neko ko može biti kupljen i ko je spreman da se proda. Oni koji govore o tome zaista pokazuju odsustvo ličnog samopouzdanja u sopstveni kredibilitet.
Mislim da je zalaganje da se zakonom zakuca odsustvo integriteta ljudskog kada je narodni poslanik u pitanju prosto nemoguće i mislim da takav zahtev apsolutno ne može biti nešto oko čega možemo da razgovaramo.
Ovde postoji suštinska razlika u razumevanju – šta je to višestranački život i parlamentarna demokratija? Mislimo da poslanici nisu vojska koja sluša generala ili vojvodu ili kako god, da su poslanici integralne ličnosti koje građani biraju zato što zadovoljavaju kriterijume, zato što umeju da komuniciraju sa ljudima, zato što im građani veruju da će u njihovo ime uraditi posao najbolje kako mogu.
Partije jesu posrednici između naroda i parlamenta, ali partija nije vojska, niti poslanik može biti vojnik.
Poštovana predsedavajuća, opet osećam obavezu da ukažem na stvari koje su ovde iznete, a koje ne stoje. Prvo, ne postoji kada je zakon o Narodnoj skupštini u pitanju ustavni rok. Dakle, ni u jednom članu zakona o sprovođenju Ustava ne postoji rok za donošenje zakona o Narodnoj skupštini i vrlo je precizno rečeno u kojim rokovima se koji zakoni usklađuju i koji se zakoni donose. Za, možda je greškom, ali je zakon o Narodnoj skupštini  ispušten iz bilo kakvog utvrđivanja roka, te tako ne znači da nismo ovo trebali da uradimo ranije. Tu sam potpuno saglasna da bi bilo dobro da smo to uradili ranije, ali nismo prekršili nikakav ustavni rok.
Ne stoji činjenica da se ovim zakonom ograničava pravo na ostvarivanje javnosti putem javnih prenosa. To nigde ne stoji u ovom zakonu. Meni je vrlo zanimljivo kako se iz ovoga što piše u ovom zakonu izvlači takav zaključak. Ovde se govori o tome, stvaranju uslova za direktne TV prenose.
Možda ako je neki izraz nedovoljno čvrst i obavezujući može da se govori o pojačavanju terminološkom, ali niko nije nikakvu nameru imao, ni skrivenu, niti je bilo kako u ovom tekstu zakona pokušao da izbegne nešto za šta misli da je tekovina za koju smo se mi izborili protiv vas i koju hoćemo da sačuvamo za ubuduće.
Ono što je insistiranje na tome da se u zakonu utvrdi procedura upotrebe himne, zastave, garde itd, prosto smatramo da to nije materija zakona i da će to kao i durge procedure, koje ćemo utvrđivati za druge postupke, utvrditi takođe Poslovnikom i prosto mislimo da to ne spada u zakonsku materiju.
Postavljeno je pitanje – pred kim poslanici polažu zakletvu i da li je poslanik narod? Tu postoji suštinsko različito shvatanje o tome šta mi jesmo, šta mi nismo. Nosioci suvereniteta jesu građani Srbije. Oni deo svog suvereniteta prenose na svoje izabrane predstavnike, koji rade posao u njihovo ime.
Ali, reći – nismo narod, zvuči u najmanju ruku, osim što je netačno, malo mesijanski. Mi nismo narod, mi jesmo narodu odgovorni i predstavnici smo naroda koji u njihovo ime rade posao u njihovom interesu. U tom smislu mislim da javno polaganje zakletve jeste polaganje zakletve građanima Srbije i ne može biti sporno.
Konstatacija da je kolegijum priča za malu decu, možda jeste. Znam samo da u svim parlamentima sveta postoji potreba i vlasti i opozicije da se dogovara, da pravi zajednički plan, da pokušava da usaglasi nekakvu dinamiku rada i način na koji će raditi i da mnogi parlamenti imaju različite oblike nekakvih kolektivnih tela koja se sastaju zbog toga.
Ono što mi želimo time da postignemo jeste institucionalizovanje međusobnog dogovaranja, a ne preglasavanja. Zato nijerazrađen sistem kako se donosi odluka i kako se preglasava. Namera je naša da stvorimo instrument zakonski kojim ćemo otvoriti mogućnost dogovaranja u okviru parlamenta između vlasti i opozicije. Ako neko za to nije zainteresovan, to ne znači da zakonom ne treba da otvorimo takvu mogućnost.
Predlog da se u zakon uvrsti da prestankom političke stranke prestaje mandat narodnog poslanika je u suprotnosti sa drugom vrstom zalaganja. Ako ste vi za to da je vaše pravo poslanika bilo da li da stavite na raspolaganje svoj mandat stranci ili ne, onda prestanak postajanja političke partije takođe ne može poslanika koji raspolaže slobodno svojim mandatom da dovede u poziciju da mu automatski prestaje mandat. Dakle, to je onda u kontradiktornosti ta dva stava i te dve pozicije.
Žao mi je što vam smeta da zakon obavezuje na međusobno uvažavanje. Nadam se da je to prečka koju će svaki narodni poslanik biti u stanju da preskoči.
Potpuno sam saglasna da je pitanje slobode suštinsko pitanje svakog demokratskog društva i verujem u ideale slobode i mogućnosti društva da osvaja prostore slobode.
Ne verujem da postoji idealno društvo, niti idealni prostori slobode, ali postoje društveni napori koji vode ka većim prostorima slobode. Potpuno sam saglasna da radimo zajedno na tome da proširujemo taj prostor slobode.
Ono što možda meni izgleda malo kao nefer, vaša rečenica da ste vi čekali ovaj zakon. Volela bih da ste rekli – radili smo na ovom zakonu, a vi niste hteli da nas čujete. To bi bila već nekakva argumentacija. Ili – mi smo predlagali nešto, niste hteli da uvažite, ali činjenica da je neko u Skupštini čekao na ovaj zakon pokazuje da bar nije u svim fazama, ove po meni potrebe da bude zajednički napor, učinio sve kako bismo došli do boljeg teksta.
Apsolutno nemam ni najmanju, ni trunčicu namere da tvrdim da je ovaj zakon dobar ili, ne daj bože, idealan. U onim granicama u kojima smo se morali kretati, trudili smo se da nađemo najbolje odgovore na ono što jeste ideal položaja parlamenta i, s druge strane, na ono što jesu ograničenja koja imamo. Razumem da postoje oni koji misle da Ustav ne sme da bude ograničenje. Nažalost, nisam od tih i mislim da Ustav mora da bude i polazište i ograničenje u svakom rešenju.
Kako je Ustav taj koji zapravo ograničava prostore slobode poslanika time što određuje da poslanik može, pod određenim zakonom utvrđenim uslovima, svoj mandat da poveri političkoj partiji sa čije liste je izabran, to je nešto što nama nije dalo prostora da ovim zakonom suspendujemo odredbe Ustava.
Ovaj zakon, kao nijedan drugi zakon, nema prostora da suspenduje odredbe Ustava i nažalost onih koji misle da je ovakva odredba nedovoljno osvojen prostor slobode, kažemo – ovo je najviše što je moglo u okvirima Ustava koji je obavezujući za nas.
Verujem da je potrebna politička pamet i računam na političku pamet, kako bismo stvorili pretpostavke da političkim dogovorima u ovom parlamentu rešavamo pitanja, bez obzira da li smo ih zakonom predvideli ili ne, da otvaramo prostore saradnje i podele odgovornosti u skladu sa pravilima koja važe u drugim demokratskim društvima.
Mislim da je uvek pitanje odgovornosti prema onome što se radi kada čovek ne tvrdi da je ono što zastupa i što je uradio najbolje na svetu i da ne može da se izloži kritici i da ne može da se popravi ukoliko postoje dobri razlozi da se to popravi. U tom smislu sam govorila o ovom zakonu.
Zaista mislim da je ovaj zakon dobar i dovoljno dobar da se nađe u Skupštini i da ga podrži čak većina koja ne čini samo parlamentarnu većinu, već i opozicija.
Ne bih se saglasila da on ne sadrži nikakve napretke u odnosu na početne verzije. Možda bi trebalo da vas podsetim kako su izgledale početne verzije iz 2007. godine, pa da svi zajedno zaključimo da je učinjen, ipak, značajan napredak u posebno važnim pitanjima koji su vezana za parlament.
Naravno, svako ima razloga da kaže, ako ne ispunjava one kriterijume za koje smatram da su kriterijumi za koje se zalažem kao krajnji kriterijum, za to ne želim da glasam. To je legitimno pravo, ali želim da kažem da politički sistem koji gradimo, gradimo usklađujući ga sa onim što nam je dao Ustav kao okvir i možemo da otvorimo polemiku o Ustavu, ali mislim da to nije tema.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, mnoge od ovih primedbi zapravo se ne mogu odnositi na ovaj zakon, one su isključivo materija poslovnika i, u tom smislu, sve one će biti uzete u obzir kada se bude, nakon usvajanja ovog zakona, pravio tekst novog poslovnika.
Želim da kažem jednu načelnu primedbu na sve ono što smo ovde čuli. Predstavnik vaše stranke je bio predsednik radne grupe za izradu zakona i mogla bih vas da pitam zašto taj posao nije uradio dovoljno pametno i brzo, pa bismo mi već danas imali zakon i danas o tome uopšte ne bismo raspravljali. Dakle, mislim da je to nekorektna primedba sa stanovišta istinskog napora da se do ovog zakona dođe.
Dakle, sve ono što je sadržaj zakona, po meni, zaista jeste tema za raspravu i vrlo sam spremna da čujem svaku primedbu koja će doprineti da ovaj zakon bude bolji. Ali, stavljati primedbu onima koji su ipak odlučili da ovaj zakon ugleda svetlost dana i da dođe pred narodne poslanike, u odnosu na one koji to nisu želeli da rade, nisu bili u stanju ili ocenite vi kako god hoćete, mislim da ipak nije korektno u komunikaciji.