Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Nada Kolundžija

Govori

Poštovana predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, ne mogu da kažem da ovo ne zvuči  simpatično, ali nije tačno. Dakle, to sve što ste rekli prosto ne stoji, bar većina toga.
Vi kažete da je odredba u zakonu koja Narodnu skupštinu definiše kao najviše predstavničko telo protivna Ustavu i da to u Ustavu ne stoji. Čitam vam član 98. Ustava Republike Srbije, koji kaže da je Narodna skupština najviše predstavničko telo. Žao mi je, vi se hvalite da je vaš ogroman doprinos u donošenju Ustava i tekstu Ustava. Bojim su ove nesuglasice i ove kontradiktornosti vaša zasluga. Pošto vi, kada govorite o Ustavu, sada i sami smatrate da neke od tih stvari ne bi trebalo da stoje u Ustavu, te tako računam da ste ih vi zato stavili u Ustav.
Vi tvrdite da u članu 8. ne pominjemo da Narodna skupština, između ostalog, donosi Ustav, ali ako se držite samo tog člana, onda ste u pravu, ali ako pogledate ceo zakon, onda se nedvosmisleno vidi da se u svojim nadležnostima navodi tačno da na prvom mestu Skupština donosi i menja Ustav Republike Srbije. Dakle, lepo zvuči to što govorite, ali nije tačno.
Naravno, nijednom odredbom zakona mi nismo doveli u pitanje činjenicu da je Narodna skupština, po samoj svojoj suštini, predstavničko telo i da sve što radi radi u kapacitetu predstavljanja građana koji su nosioci suvereniteta.
Dakle, to mi nigde nismo rekli, te tako ne možete ni da nam osporite da mi ne razumemo šta je parlamentarizam i da ne znamo kako treba da bude pozicioniran parlament, nigde to nismo osporili, mi samo govorimo o posebnoj ulozi parlamenta u ostvarivanju svoje predstavničke funkcije u neposrednoj komunikaciji sa građanima, dakle, samo u tom smislu. Ako mislite da je to nepotrebno da stoji, to je vaše mišljenje i prosto ne želim da polemišem.
Činjenica da smo mi u zakonu naveli da postoje predsednici poslaničkih grupa i zamenici predsednika jeste naša namera da damo posebnu važnost toj funkciji u parlamentu. Možda vi mislite da to ne treba raditi. Mi smo mislili da predsednici poslaničkih grupa i njihovi zamenici u organizaciji Skupštine imaju posebno mesto i da je zbog toga neophodno to definisati i zakonom.
Opet možemo da se sporimo da li je to potrebno ili ne. Podrazumeva se da poslanička grupa ima članove. Nismo smatrali da je to nešto što posebno treba izdvajati. Ali, smatramo da predsednici poslaničkih grupa imaju posebnu ulogu u radu parlamenta i zato smo smatrali da ih treba posebno navesti.
Ne želim da polemišem o tome da ste vi zapravo pokušavali da karikirate jedan osnovni demokratski princip u kome je narodni poslanik neko ko je vlastan da raspolaže mandatom, sa nečim što je pravilo ponašanja ili nekakva disciplina ili odnos većine prema činjenici da je birala Vladu, da je podržala Vladin program i da podržava Vladine projekte i mera discipline za tako nešto.
Prosto mislim da to ne možete da stavite u isti koš. Radi se o potpuno dve suštinski različite stvari. Dakle, integritet poslanika koji su podržali Vladu nije umanjen time što imaju potrebu da se u okviru nekakvog pravila i discipline ponašaju u procesu donošenja odluka, tu ne vidim da je trebalo na neki način karikirati.
Vi tvrdite da smo mi prekršili Ustav i time što smo predvideli polaganje zakletve, jer tvrdite da Ustav jasno propisuje ko podnosi zakletvu i tu ste odmah izrekli neistinu. Rekli ste da Ustav propisuje da zakletvu podnose predsednik države i Vlada. U Ustavu ne piše da Vlada podnosi zakletvu. Znamo da Vlada podnosi zakletvu, kao što znamo da podnose i sudije, a takođe ne piše u Ustavu da sudije podnose zakletvu. Prema tome, mislim da to vaše tumačenje Ustava u najmanju ruku nije dosledno ili niste bar dovoljno proučili Ustav.
Neću opet da polemišem o tome kako se meri sloboda poslanika i gde su granice te slobode, i šta znači kada poslanik glasa za Vladu i njen program i kako se opredeljuje za glasanje za zakon. Smatram da je ta tema potpuno izvan ovog konteksta. U ovom zakonu se ne bavimo tom temom, niti postavljamo pravila kako se tu ko ponaša, te mislim da to prosto nije tema naše polemike.
Što se tiče zakletve, činjenica je da sve zakletve koje se polažu u ovoj zemlji, kao laičkoj zemlji, jesu laičke zakletve. Ne zaklinjemo se nikakvoj višoj sili. Zaklinjemo se pred institucijom ili pred građanima i njima se obavezujemo na poštovanje Ustava, zakona i činjenje u njihovom najboljem interesu.
Opet ne želim da polemišem o tome čega se ko najviše boji i šta je za koga najveći autoritet. Želim da kažem da duboko verujem da za svakog narodnog poslanika građani Srbije jesu najviši autoritet i upravo zbog toga mislim da obaveza za koju se pred njima obavezujemo jeste dovoljna za svakog ko veruje da je ovde zbog njih, a ne zbog sebe i ne zbog neke druge više sile.
Samo da vas upoznam, masoni drže Bibliju kada se zaklinju.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, iz ovog što je rečeno ne mogu da zaključim zašto nećete glasati za ovaj zakon, pošto ono o čemu ste pričali, osporavajući ustavnost odredbi zakona, zapravo je dokaz da niste uporedili zakon i Ustav.
Naime, u članu 45. zakona piše da narodnom poslaniku mandat prestaje potvrđivanjem mandata dve trećine narodnih poslanika narednog saziva. Dakle, nismo suspendovali ustavnu odredbu ni slučajno, ali isto tako član 109. Ustava, poslednji stav, kaže da Narodna skupština koja je raspuštena vrši samo tekuće ili neodložne poslove određene zakonom. U slučaju proglašenja ratnog ili vanrednog stanja ponovo se uspostavlja njena puna nadležnost.
Ova ustavna odredba nedvosmisleno govori o tome da raspuštena Skupština nema punu nadležnost. Jedino ukoliko mislite da bi mimo Ustava trebalo ovim zakonima i protivno Ustavu uspostavimo punu nadležnost parlamenta, onda mislim da se ne razume šta znači kada je Skupština raspuštena, dakle, zašto raspuštena Skupština ne može imati pun mandat?
Zakon o Vladi definiše koje su nadležnosti Vlade u slučaju da je Vlada u ostavci. Takođe ima ograničene nadležnosti i Vlada, i u tom zakonu je jasno definisano koje su nadležnosti Vlade u slučaju kada je Vlada u ostavci.
Što se tiče rada u slučajevima kada je rad skupštinskih organa zatvoren za javnost, onda želim da vam kažem da sve procedure i razrade su predviđene poslovnikom. Dakle, mi mislimo da to nije materija zakona i da u slučajevima kada se neke sednice, iz interesa bezbednosti, zatvaraju za javnost, da se uslovi pod kojima tada odbor radi, način na koji se donosi odluka o zatvaranju za javnost, reguliše se poslovnikom, a ne ovim zakonom.
Poštovana predsednice, uvažene dame i gospodo narodni poslanici, potpuno smo saglasni oko onoga što mislimo da parlament treba da postane.
Možda se samo razlikujemo u tome što mi, s jedne strane, ne vidimo šta je ono što vi predlažete da bi se to ostvarilo u odnosu na ono što smo mi predložili, dakle, jedino sad to ne vidim. U raspravi o amandmanima verovatno ćemo videti i to, dakle, mi sad govorimo u načelu. Nisam čula konkretnu primedbu.
Dakle, jedina konkretna primedba koju sam čula jeste da nismo predvideli mogućnost angažovanja stručnjaka u radu odbora, kako bismo povećali stručni kapacitet. Vi ste potpuno u pravu, mi imamo organizacionu strukturu parlamenta koja je nasleđena iz nekog vremena koje je potpuno drugačije, iz uslova koji su potpuno drugačiji, sa prespektivama i ciljevima koji su bili potpuno drugačiji u odnosu na one koji su sada naši. Mi smo toga potpuno svesni.
Ono što mi želimo da uradimo jeste da, menjajući i same strukture koje treba da pomažu poslanicima da obavljaju svoj posao, stvorimo uslove da ovaj parlament radi efikasno. Potpuno smo saglasni s vama da je ponekad brzina kojom radimo prevelika. Mi to nikada nismo osporili.
Mi samo znamo da je ona bila nužna, jer smo prosto morali da uradimo neke stvari ako smo želeli da pređemo neke etape u kojima smo zaostajali u odnosu na druge zemlje 10 i više godina. Dakle, ni oko toga ne mogu da se sporim sa vama, zato što sam potpuno saglasna sa tim.
Mi imamo potpunu svest o tome da je to tako. Jedina razlika je u tome što mi ne mislimo da postoji čarobni štapić, da postoji čarobna formula kojom u jednom dahu, jednim zakonom, kako god da ga postavimo, možemo da razrešimo taj problem.
Nama je važno da čujemo šta je ono što vi mislite da su u ovim zakonom odredbe ili formulacije koje koče ovaj zajednički cilj, s jedne strane, ili šta je ono što nedostaje u ovoj fazi stvaranja pretpostavki da Narodna skupština bude parlament koji će odgovoriti na sve zahteve vremena i potrebe građana i potrebe ostvarivanja najvažnijih strateških ciljeva.
Dakle, kada su u pitanju odbori, mi smo predvideli mogućnost angažovanja stručnjaka sa strane. To piše u članu zakona koji se bavi pitanjima odbora, upravo imajući na umu da nemamo unutrašnje kapacitete koje možemo da stavimo na raspolaganje.
Formiran je istraživački centar. Za njega je potrebno i vreme i verovatno sredstva. Mi smo spremni i voljni da tražimo, to i radimo, čak i od međunarodnih organizacija koje žele da nam pomognu da podignemo kapacitete Skupštine, da nam pomognu i finansijski da to uradimo.
Mislili smo da se unutrašnjom organizacijom službi koje se bave podrškom radu narodnih poslanika ne treba detaljno baviti ovim zakonom, da je to pitanje za pravilnik, za čije donošenje postoji zakonom propisani rok, i da tamo treba predvideti sve najvažnije instrumente i alatke, kako vi to kažete, za ostvarivanje onih ciljeva oko kojih se apsolutno ne sporimo.
Poštovani narodni poslanici, možda je nekada davno srpski parlament vodio politiku, ali Ustav Republike Srbije, za koji vi kao partija i vaš predsednik sebe smatraju najzaslužnijim za njegovo donošenje, jasno propisuje da Vlada utvrđuje i vodi politiku i da Vlada predlaže Narodnoj skupštini zakone i druge akte.
Mislim da parlament Srbije ne može da raspravlja velike državne teme kao pravac utvrđivanja nekakve politike. Mi velike državne teme raspravljamo svaki put kada raspravljamo o zakonima kojima uređujemo važne oblasti u društvenom sistemu.
Parlament, bez obzira što znači raspravu i donosi raspravu, ali on za rezultat mora da ima akt. Ovo ne može biti prosto debatni klub, a sigurno rezultat naše rasprave ne može biti utvrđivanje politike, jer je to po Ustavu Republike Srbije nadležnost Vlade Republike Srbije.
Ustav je opet definisao jasno nadležnosti i odnose Vlade i Narodne skupštine. Narodna skupština istovremeno glasa o programu i izboru članova Vlade.
Mi smo, kada smo glasali za Vladu, glasali i za program Vlade. Ono što su naši mehanizmi koje ovde niko ne spori, jeste da se postavljaju pitanja Vladi, da Vlada dolazi određenim danima, kao što smo i predvideli, i da odgovara na pitanja. Da Vlada dolazi u dane kada imamo pitanja na aktuelnu temu i da tada postavljamo pitanja.
Prosto, ne može se osporiti da smo ukinuli instrumente, naprotiv, uveli smo instrumente koji omogućuju parlamentu da pred Vladu postavlja sva pitanja koja su od interesa za građane, da od nje traži odgovore i da inicira, naravno, razne čak i zakonske projekte. Svaki od narodnih poslanika ima mogućnost da pokrene inicijativu i za donošenje zakona.
Poštovana predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, zaista ne vidim na koji način vi možete da tumačite odredbu člana 37. kao suspendovanje ustavne odredbe.
Dakle, Ustav u članu 102. stav 2, koji vi pominjete, kaže - narodni poslanik je slobodan da pod uslovima određenim zakonom, neopozivo stavi svoj mandat na raspolaganje političkoj strance. Dakle, narodni poslanik je slobodan. Od njegove volje zavisi da li će to učiniti ili neće učiniti.
Mi samo u članu 37, ne razrađujući ovu odredbu, jer smatramo da to nije predmet ovog zakona već zakona o izboru narodnih poslanika, kažemo da narodni poslanik slobodno raspolaže svojim mandatom u skladu sa Ustavom i zakonom.
Dakle, zaista ne razumem na koji način vi uopšte možete da tumačite da smo mi suspendovali ustavnu odredbu i da smo sada ovim zakonom proklamovali nekakvo novo pravilo koje je izvan ustavnog rešenja i izvan zakona.
Potpuno sam saglasna da se i u razvijenim parlamentarnim demokratijama vodi debata o tome na koji način da se zaštiti izborna volja građana, da se istovremeno predstavnici naroda oslobode partijske diktature, da tako kažem, i da imaju slobodu u zastupanju interesa građana, i mnoge zemlje imaju različita rešenja. Ne može se reći da postoji jedno jedino rešenje koje se primenjuje.
Ovim zakonom niti smo hteli, niti smo mogli da idemo dalje od Ustava i nismo ni išli dalje od Ustava. Vi ovde optužujete vlast i kažete da bi vlast morala da obezbedi sistem vrednosti gde se poštuje moral, pri tom imate na umu kako su, u nekakvom sistemu vrednosti za koji smo mi navodno odgovorni, oni koje ste vi proglašavali svojim najvrednijim, biserima među sobom, najpoštenijim, najčasnijim, najkvalitetnijim, pokazali da taj isti moral o kojem vi pričate nemaju.
Dakle, kako smo mi mogli, kada ste vi stvorili njih, kada ste vi njima dali atribute časti, poštenja, morala, uzora za sve građane Srbije, a onda kažete - oni su se pokazali kao nemoralni. Ne znam gde je tu naša krivica.
Ne sporim to da li vi imate pravo da mislite da se to tako pokazalo ili ne, ali samo hoću da vam kažem da zakon i Ustav u tom slučaju nije bilo moguće poštovati, zato što ste vi njima poverili ostavke, i njihove i svoje, a ne nama. O tome se radi. Dakle, ako su oni bili čuvari, bankari vaših blanko ostavki, kako smo mi mogli da budemo odgovorni za činjenicu da su oni rekli, znate šta, tih ostavki nema, nema zakonskog osnova da se mandati oduzmu.
Ipak morate biti pošteni. Razumem vaš osećaj da vam je učinjena nepravda. Razumem vaš osećaj da ste prevareni. Razumem da ste vi verovali pogrešnima. Razumem da ste stvarali one koje sada nazivate raznim imenima, ne želim da upotrebim nijedno, ali za to ne možete optuživati druge. Ipak se osvrnite ka sebi i vidite kako je moguće da vam se to desilo.
Potpuno se slažem da neprincipijelni napadi na Narodnu skupštinu nanose štetu ne samo Narodnoj skupštini, nego i  Srbiji svim građanima Srbije. Podjednako, kao i vi, delim ogorčenje svih onih koji osećaju da je to ne atak i degradacija pojedinaca koji sede ovde, već atak i degradacija institucije.       
Kao i vi, boriću se svim sredstvima koje imamo kao parlament da se takve stvari ne dešavaju. Vrlo sam sklona čak i tome da Narodna skupština kao institucija traži odgovornost medija koji se tako ponašaju. Vrlo sam sklona tome, zato što zaista duboko verujem da se degradacijom institucije zapravo razara sistem demokratski i poredak koji treba, između ostalog, da počiva i na ovoj instituciji i oko toga sa mnom ne morate da se sporite.
Po onome što vi kažete, pre mogu da zaključim da je član 37. suvišan, nego da je protivustavan. Postavlja se pitanje da li su neke od ovih odredaba suvišne, jer su preciznije, više razrađene nekim drugim zakonima i samim tim, onda, po vašem ubeđenju i nekih drugih, nema potrebe da budu u ovom zakonu. Zaista o tome možemo da razgovaramo.
Ne mislim da je protivan Ustavu, i to je što se mog stava do sada tiče za nas jako važno, jer smo se zaista svi koji su radili na ovom tekstu striktno pridržavali odredaba Ustava i ni u jednom trenutku nikome nije bilo ni na kraj pameti da na bilo koji način povredi Ustav.
Htela sam samo još nešto da kažem. Mi smo želeli da u ovom poslu učestvujemo svi zajedno. Neću da skidam odgovornost sa nas što u tome nismo uspeli. Dakle, neću da skidam odgovornost sa nas. Možda pristup nije bio dobar, možda način na koji smo krenuli, pa prekinuli nije bio najsrećniji, ali želim da kažem da ipak odgovornost ne može biti samo naša.
Ako svi drugi ne pokazuju volju da učestvuju u tome, onda teško da jedna strana može, ma kakvim naporom, da dovede do toga da se ta volja te strane promeni. Ono što ste rekli, a što ipak nije tačno, ne postoji nijedan akt koji se donosi opštom saglasnošću.
Dakle, ne postoji nijedan zakon i nijedan akt za koji je propisana, neophodna, potrebna opšta saglasnost i to, dopalo se to nekom ili ne, jeste u osnovi parlamentarnog višestranačkog demokratskog sistema. Većina postoji, ono što je kvalifikovana većina, dakle, neka većina se utvrđuje i te većine mogu biti različite za različite akte, ali ne postoji nijedan akt, ne samo kod nas, koji se donosi opštom saglasnošću svih subjekata.
Dakle, da li je žali bože truda ne znam. Kada sam rekla da je dve godine rađeno htela sam samo da kažem da je još pre dve godine počet ovaj posao. Daleko od toga da je rađeno i to se vidi iz činjenice da je do sada, pred samu finalizaciju ovog teksta, bilo ogromnih pauza u kojima nije ništa rađeno. Dakle, ne mislim da kažem da je ovo nešto na čemu se radilo dve godine.
Hoću da kažem da je pre dve godine i možda više početo da se radi i da iz razloga koji nisu sada presudni to nije urađeno do sada.
Mislim da je sada teško polemisati kada vi kažete da nas je neko naterao na to, pošto je to potpuno besmisleno. Niko nema interesa, pravo da vam kažem, da nas na bilo šta natera. Apsolutno je svakoga baš briga.
Na nama je poslanicima da vidimo da li ćemo uložiti napor da ovu instituciju pozicioniramo kao zaista instituciju koja je najvažnija u jednom demokratskom sistemu ili ne. Drugog nikoga nije briga. Naročito nije Vladu, da se razumemo. Vlada se time apsolutno ne bi time bavila, niti to nju zanima.
Jesmo mi bili zainteresovani da se ovaj zakon donese? Jesmo mi bili rešeni da uradimo najbolje moguće što znamo? Da li je bilo dovoljno mudrosti ili je u vama više mudrosti, sa velim zadovoljstvom ću pogledati vaše amandmane. Svaku trunku mudrosti koju nađem više u odnosu na ono što smo mi uložili, sa ogromnim zadovoljstvom ću prihvatiti, i u ime predlagača i u ime parlamentarne većine.
Ono što je nama zaista važno jesu građani Srbije i kako god da okrenemo, svako od nas živi kao građanin Srbije, ne znam da li znate nekoga od ovih koji ne živi kao građanin Srbije, ima porodice, sestre, očeve i majke itd., i svi znamo kako se u ovoj zemlji živi. Ako se demagoški pristupi tome da zato što se živi teško, zato što ima problema, ne treba da se radi posao za koji jesmo ovlašćeni i od nas se očekuje da ga uradimo, onda se sa tim ne mogu saglasiti.
Mislim da paralelno sa rešavanjem problema građana, stvaranjem uslova da žive bolje, mi treba da radimo onaj posao koji je važan i kada je ova institucija u pitanju, i ne mogu da se saglasim sa tim da ovo nije tema o kojoj treba da razgovaramo i da ovo nije pitanje koje mi, na kojima je jedina odgovornost kada je ova institucija u pitanju, postavljamo na pravi način.
Ne mislim da ovim rešavamo svoja statusna pitanja i ne mislim da se ovde radi o nama. Ovde se radi o instituciji i kada tako gledam na stvar, onda smatram da je odgovornost svakog od nas, i vaša odgovornost podjednaka kao i moja, da učinimo sve da ovu instituciju pretvorimo u kredibilnu, koja će imati ne samo veće poverenje građana, nego će uživati ugled, i našim odlukama, bez obzira što se oko njih sporimo, građani će moći više da veruju.
Poštovana predsednice, uvaženi predstavnici Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca, dame i gospodo narodni poslanici, pozivam se na članove 101. i 104.
Prvo, ovde ne raspravljamo o sudijama koje su ponovo birane na sudijske funkcije ili tužiocima koji se ponovo biraju na te funkcije. Ovde danas na dnevnom redu imamo izbor sudija koji se prvi put biraju na te funkcije i izbor tužilaca i zamenika koji se prvi put biraju na te funkcije.
U tom smislu, mislim da je neophodno da u toku rasprave vodite račune da se svi koji govore pridržavaju onoga što jeste naša tema, o čemu danas ovde raspravljamo.
Potpuno smatram neprimerenim i uvredljivim za ovu Skupštinu i za nezavisne institucije koje rade jedan vrlo važan posao i, na kraju krajeva, kojim se ovim glasanjem u Skupštini završava jedan važan ciklus reforme, da se činjenica da parlamentarna većina koja je podržala reforme u pravosuđu, smatrajući da su one nužna pretpostavka suštinske reforme društva, da su neophodna potreba građana Srbije, ona većina koja je podržala zakone kojima se ta reforma sprovodi, ona većina koja je podržala formiranje nezavisnih institucija koje treba da sprovedu te reforme i ona većina koja će glasati za izbor sudija i tužilaca koji se prvi put biraju na ove funkcije, ne aplaudira nezavisnom telu koje je obavilo jedan ogroman i težak posao koji je bio pred njima.
Smatram da bi cela Srbija i verujem da većina građana Srbije aplaudira tim telima, podržavajući ih i smatrajući da su uradili jedan izuzetno složen, izuzetno odgovoran i težak posao, posao koji će za rezultat, sigurna sam, imati pravdu koja će biti dostupnija za sve, pravdu koja će biti brža i pravdu koja neće biti selektivna i da će imati takođe institucije u pravosuđu, koje neće biti podložne političkim uticajima, kako smo imali iskustva u prošlosti.
Zato mislim da je jedino tačno što je gospodin Aligrudić rekao, da je to njegovo uverenje, a da za to nema činjenica.
Poštovana predsedavajuća, uvažena ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, raspravljajući o ovom amandmanu sasvim je, da kažem, nepravedno i u suštini neosnovano što je markirana jedna poslanička grupa, jedna kategorija stanovnika Srbije.  
Želim da kažem da je vladajuća većina jednoglasna u tome, i to nije politika koja je utemeljena ove godine. Godine 2000. jedna vladajuća većina je konstatovala da su svi penzioni fondovi prazni, da se penzionerima duguju desetine penzija, da se drugim socijalnim kategorijama takođe duguju socijalna davanja na koja su imali pravo i ta vladajuća većina je tada odlučila da će bez obzira na sve, pod jedan, vraćati dugove penzionerima i, pod dva, uspostavljati sistem u kome će penzije tretirati kao zasluženo pravo, a ne kao socijalnu kategoriju. U kojoj meri je ovo društvo sposobno sada u ovakvim ekonomskim okolnostima sa nasleđenim problemima, sa ispražnjenim fondovima, sa padom zaposlenosti, sa razorenom ekonomijom itd, tranzicijom i svim što se dešavalo, ne tražim nigde krivca, hoću samo da govorim o tome da oni koji danas iz jednog ili iz drugog ugla kritikuju, moraju da znaju da imamo ono što je nasleđeno decenijama i godinama iza nas.
Država, postaviti pitanje – da li je država obavezna prema svim građanima i da li je država u obavezi da onim kategorijama stanovništva koji u procesima tranzicije teže podnose posledice te tranzicije, za nas se ne postavlja kao pitanje i to nije bilo potrebno da bilo ko postavlja uslove ili da ucenjuje poslaničku grupu ZES i Vladu, zato što naše razumevanje odgovornosti države jeste da država u granicama mogućnosti vodi računa podjednako o svim kategorijama stanovništva, pre svega, imajući na umu da neke kategorije teže podnose tegobe sa kojima se država suočava.
Hoću da kažem da je potpuno pogrešan pristup antagonizovati dve grupacije stanovništva, mlade i one koji su u penziji. Oni koji su zaslužili penziju su izdvajali za tu svoju penziju i za nas penzija nije socijalna kategorija, čak kada i zbog činjenice da su fondovi ispražnjeni i da se ne pune dovoljno u odnosu na to koliko bi trebalo da bi penzioni fondovi bili samostalni u odnosu na budžet, da bi budžet manje intervenisao kada su penzije u pitanju, i zaista ne tretiramo penzije kao socijalnu kategoriju, već kao pravo koje su ljudi radeći stekli.
Zbog toga je traganje za rešenjem za nas pre svega podrazumevalo da država preuzima sve one mere kojima će podizati ekonomske kapacitete zemlje, kojima će otvarati nova radna mesta, kojima će ubrzanjem procesa evropskih integracija i pretpristupnim fondovima naći mogućnost da se stvore uslovi, da se stvara nova vrednost, kako bi i oni koji dolaze kao mlade generacije imali šansu da se zaposle i imaju mogućnost da vode ekonomiju sopstvenog života, da ne zavise od roditelja, ali da se istovremeno i ona kategorija stanovnika koji su svoje penzije zaradili i koji nisu socijalni slučajevi, čak i kada se država ponaša tako da daje samo onoliko koliko može, poštujući sopstvene granice potrebe da imamo ekonomsku stabilnost, prosto mislim da ta vrsta konfrontacije je nešto što bi u interesu svih nas bilo dobro da izbegnemo i da govorimo o modelima kako da stvorimo uslove da se pitanje prava koja penzioneri nesumnjivo imaju ne postavlja kao pitanje ničije dobre volje ili posebnog razumevanja uloge i odgovornosti države.
Poštovana predsedavajuća, poštovane kolege, ne osećam uopšte da se odnosilo na ono što sam govorila, da sam bilo koga optužila za ono što je ovde izrečeno, zaista ničim to nisam učinila.
Ono što želim da kažem jeste da nije problem u tome što mi polemišemo o problemu koji postoji. I mi i oni koji su podneli ovaj amandman i koji se za njega zalažu smo svesni da taj problem postoji. Dakle, postavlja se pitanje i ono u čemu se mi razlikujemo jeste različito viđenje kako taj problem može da se reši, kao i različito viđenje uzroka tog problema, očigledno se i u tome razlikujemo.
Dakle, nema nikakve dileme da je reforma penzionog fonda nešto što mora da se uradi, oko toga nema razloga da se sporimo. Imamo različito viđenje oko toga da ukoliko budžet učestvuje u tom procentu u isplati penzija, da tada država ima problem. Dakle, ni to nije sporno, ali se postavlja drugo pitanje.
Ako je stanje kakvo jeste, a možemo da se vratimo unazad koliko god je potrebno da bismo utvrdili koji su sve razlozi da je stanje ovog trenutka takvo kakvo jeste, bez želje da bilo koga optužujemo na tom putu, ono što imamo sada jeste mogućnost izbora između toga da jednu kategoriju ljudi koja je svoje pravo ostvarila diskriminišemo tako što ćemo reći - ne, ne možete dobiti ni deo onoga što ste ostvarili jer je to veliki teret za državu i veliki je teret za druge korisnike, odnosno za druge oblasti koje je neophodno ovim budžetom namiriti.
Ili ćemo reći - u redu, podelićemo na neki način teret cele ove situacije, pa će i oni koji su možda imali pravo i očekuju s pravom veće penzije, sigurno veliki procenat građana ima pravo da očekuje veću penziju, jer je doprinos koji je dao kroz radni staž takav da bi trebalo da ima veću penziju, pa ćemo solidarno podeliti teret ove krize i reći - u redu, svi će pomalo da se odreknu, kako bismo kroz ovo prošli što je moguće bezbolnije.
Da li je najveći problem ovog društva činjenica da imamo toliko penzionera i tako malo zaposlenih? Tačno je. Da li su za to krivi penzioneri? Nisu. Da li je istina da je broj penzionera u odnosu na broj zaposlenih nesrazmeran za društvo koje može da računa na ekonomski napredak? Jeste nesrazmeran, ali za to nisu odgovorni penzioneri.
Dakle, ono o čemu mi samo želimo da razgovaramo jeste koji su to instrumenti, koji su to mehanizmi kojima mi možemo tu disproporciju menjati. Mislim da je u tome odgovornost države. Dakle, država mora da stvara uslove, Vlada mora da stvara ekonomski ambijent u kome će biti većih investicija.
Mi znamo da je činjenica da je svetska ekonomska kriza pogodila sve zemlje, pa i Srbiju, nešto što ostavlja ozbiljne posledice i nešto što menja čitavu projekciju koju smo mogli da imamo pre nego što se kriza desila. Ovo je sada Vlada koja sanira posledice krize i nema mnogo prostora da pravi ozbiljne projekcije razvoja, s obzirom na to da je i svetska ekonomija u krizi.
Ono što mislim da je važno, oko čega da se usaglasimo, jeste da vidimo koji su to načini da se pojača ekonomije, da se dovedu strane investicije, da se otvore nova radna mesta i da onda samim tim će ta disproporcija u budžetu biti drugačija.
Poštovana predsedavajuća, ne razumemo mi vas pogrešno, ono što mi samo razumemo jeste da je ono što predlažete nešto što nije prihvatljivo, bar za nas.
Dakle, mi smatramo da kao što ste vi malopre prava penzionera nazvali fiktivnim pravima, opet vas vraćam na 2001. godinu, kada smo odlučili da sva ta prava država mora da preuzme na sebe i da ispuni prema tim građanima. Tada smo odlučili, pre toga penzionerima su kasnile 20 i nešto penzija, dobijali su tri marke penziju. Tada je država rekla ne, to su prava na koja oni polažu puno pravo i država je obavezna da to ispuni.
Od tada pa do sada na istom smo tragu jedne iste politike u kojoj smatramo da to nije socijalna kategorija i da država jeste obavezna, bez obzira na stanje u kojem se nalazi, da prema tim ljudima iskaže maksimum odgovornosti.
Ono što je za nas neprihvatljivo da je celina našeg problema u tome. Mislimo da naš ceo problem nije u tome što postoji ova disproporcija, kada je budžet u pitanju i kada su u pitanju sredstva koja se izdvajaju za penziju. Potpuno se slažemo s vama. Imamo ozbiljan problem. Tom problemu treba ozbiljno pristupiti. Postoje mnoge stvari koje je neophodno uraditi.
Mogu čak da prihvatim da neke stvari koje je trebalo već uraditi, postojali su dobri trenuci u neposrednoj našoj prošlosti, kada je moglo ozbiljno da se izvrši restrukturiranje javnih preduzeća. Postojali su dobri trenuci. To nije urađeno.
Ovo je činjenica da sada nije dobar trenutak za tu vrstu akcije, ali samo želimo da kažemo da, čak i kada bismo usvojili vaš amandman, u suštini problem koji ova država ima, i opet neću da se vraćam, nasleđivan je godinama i decenijama, ne bi bio rešen. Samo bismo odlučili da jednoj kategoriji stanovništva u odnosu na neke druge kategorije uskratimo nešto na šta ona ima pravo.
Druga je stvar da li država solidarno, odnosno da li smo svi spremni solidarno da podnosimo taj teret. To je potpuno druga stvar, ali oni na to imaju pravo. To nije nikakvo fiktivno pravo. To je realno pravo koje su oni ostvarili svojim radom. Samo se o tome radi.
Ne sporimo mi da postoji problem, ne sporimo da je taj problem veliki i da on u budućnosti mora da se rešava sistemski. Potpuno smo saglasni s tim. Samo mislimo da način na koji je ovo problematizovano i rešenje koje se nudi nije adekvatno i da to rešenje ne donosi zaista boljitak zbog kojeg uopšte i vodimo zaista vrlo važnu raspravu.
Poštovana predsedavajuća, uvažena gospođo ministarka, ovim želim da završim, da tako kažem, ovu polemiku što se nas tiče. Ako je amandman podnet da bismo ovu temu otvorili, onda mislim da nema spora oko toga da jeste tema važna i da se njom treba baviti. Ne znam da li ćemo, raspravljajući o ovom amandmanu i na ovaj način, uspeti da je razrešimo. Prosto mislim da je način za to nešto drugačiji, ali zaista mislim da je bitno i to što smo otvorili tu temu.
Sve nepravilnosti koje su nasleđene, pa i činjenica da je 19%, kako tvrdite, penzionera ostvarilo pravo na penziju na osnovu punog radnog staža, jeste činjenica koju ne vidim kako možemo jednim potezom razrešiti.
Dakle, ako imamo problem velikog broja nezaposlenih mladih ljudi, tražiti da oni koji su sada u penziji rade, opet se postavlja pitanje novih radnih mesta. Samo ako se otvore nova radna mesta, onda može da se rešava i ovo pitanje na način na koji vi sugerišete. Svakako smislim da je otvaranje novih radnih mesta ključ rešenja i ovog problema, o kome mi sada govorimo.
Ne razumem da to možemo da uradimo danas. Mislim da su i predstavnici Vlade svesni ovog problema, da su pažljivo čuli sve ono što su bile primedbe i sugestije i da je vreme pred nama vreme u kome, mereći u kojoj meri savladavamo ekonomsku krizu, otvaramo perspektive da sledeće godine ovaj problem bude bar malo manji.