Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Ivan Andrić

Ivan Andrić

Liberalno demokratska partija

Govori

Hvala. Moram da se obratim u ime poslaničke grupe LDP, ali verujte da govorim u ime cele opozicije, zato što smo i jučerašnji i današnji dan proveli u pokušajima da rastumačimo šta će se danas u Skupštini desiti, na koji način ćemo moći da razgovaramo o temama za koje mislimo da su važne ili za koje smo sigurni da su važne, a da opet sve to ne izgleda kao nekakav, bez namere da uvredim bilo koga od nas, cirkus.

U vezi s onim što će se dešavati, osećao sam potrebu, pre svega zbog građana, da razjasnim neke stvari pre današnje sednice i ujedno uputim pitanje ljudima koji vode Skupštinu (ne mislim samo na predsednicu, već na sve ljude u predsedništvu). Dakle, mi ćemo danas imati naizmenično po tri minuta, poslanici opozicije, i mi treba, faktički, da se odredimo o jednoj od dve teme o kojoj treba da govorimo. Nama je onemogućeno da govorimo o obe teme. Direktna posledica toga će biti manipulacija u medijima i zloupotreba od strane vladajuće većine.

Reći ću vam jedan prost primer i kako mi danas vidimo situaciju. Danas su dve teme na dnevnom redu. Jedna je izveštaj Dika Martija, a druga je, potpuno neprirodno spojena, transformacija i rad javnih preduzeća. Obe teme su od presudne važnosti za budućnost ove zemlje. Moja poslanička grupa je podnela zahtev za održavanje posebne sednice vezane za rad javnih preduzeća. Mi ćemo o tome danas govoriti. Zatim će to uhvatiti ovaj ''rikošet ministar'' ili ''neraspoređeni'' Vuk Jeremić, koji će na RTS govoriti da je to njegov ključni dokaz da se mi protivimo izveštaju Dika Martija. To je realna situacija u kojoj živimo.

Pitam vas – da li mi danas imamo pravo da dva puta koristimo vreme, da jedanput govorimo o našoj tački dnevnog reda, da drugi put govorimo o tački dnevnog reda koju je podnela SRS, pritom mislim i na ovlašćenog predstavnika i na sve poslanike, ili je nama onemogućeno da o jednoj temi govorimo?

Kako izgledaju ove sednice, pored poslanika opozicije prepoznala je i Evropska komisija. Tu su kolege iz Odbora za evropske integracije. Čak i u izveštaju za prošlu i pretprošlu godinu te su sednice, kojima je navodno dato pravo opoziciji da raspravlja o važnim temama, proglašene farsom i jednom ljušturom bez sadržaja, zato što nije nikakav ozbiljan razgovor moguće voditi.

Dakle, mi imamo tri minuta da objasnimo, kao ovlašćeni predlagači, zašto mislimo da je neka tema važna i da postavimo pitanje. Zatim će nam se obratiti ministri, ako nas uopšte udostoje odgovora. Odgovoriće na nešto što ih najmanje boli, a mi ćemo imati još minut ili dva da dodatno objasnimo to. To je, govorim zbog građana ove zemlje, manje vremena nego što ja imam, kao poslanik, da postavim redovno poslaničko pitanje u četvrtak. Znači, ove sednice ne mogu imati nikakav zaključak, ne može se donositi nikakva odluka i one služe samo da bi Vlada dobila argument da može da kaže da je o tim temama već pričala.

Ovo je jako važno, da bi građani znali. Jedini način i jedini alat koji opozicija ima da kandiduje neku temu su posebne sednice ili sednice sa posebnom temom u Narodnoj skupštini. Pošto Vlada izbegava da govori o javnim preduzećima, izbegava da govori o ekonomiji, izbegava da govori o rekonstrukciji, izbegava da govori o izveštaju Dika Martija, izbegava da govori o svim važnim temama kroz instituciju Skupštine Srbije, tada je opozicija dužna da te teme kandiduje. Ali je čak i tada nama onemogućeno da govorimo o svim tim temama, nego se moramo opredeljivati između onoga što mislimo da je važnije.

E pa ja vam danas kažem, i poruka je Vuku Jeremiću, kome je važniji Vijetnam nego Skupština Srbije – LDP se zalaže za potpunu istragu povodom izveštaja Dika Martija i za smenu Vuka Jeremića, ''rikošet ministra, neraspoređenog'', čije su sve akcije dovele do toga da su danas veze Srbije i Kosova slabije nego što su ikada pre u istoriji bile. I kažemo vam da takvu zloupotrebu nećemo dopustiti.
Druga tema koja je važna, neka vam oproste žrtve, jeste tema javnih preduzeća. Dakle, javna preduzeća tako zovemo kolokvijalno i postoji nekoliko vrsta tih preduzeća. Da bi građani shvatili o kakvom se problemu radi, reći ću da ih u ovom trenutku u Srbiji ima oko 700 (ne postoji čak ni tačan broj koji bismo mogli da utvrdimo), da ona čine oko 50% srpske privrede (kada se gleda novac koji kroz njih prolazi) i da njih čine između 150 i 200 hiljada zaposlenih (jako je teško reći o kom se broju radi). Stanje u tim javnim preduzećima je više nego katastrofalno.
Ono što svako zna, verovatno, to je da ona predstavljaju, banalno rečeno, partijski plen. Bilo je pokušaja za vreme vlade Zorana Đinđića, i taj je pokušaj kasnije, odmah 2004. godine prekinut, a to je da se upravljačka struktura tih preduzeća bira na javnim konkursima. Kasnije je Zakonom o javnim preduzećima, ali i svim ostalim zakonima po kojima ova preduzeća posluju, uvedena potpuno drugačija praksa. Dakle, feudalne podele između partija, gde partije koalicionim ugovorom rešavaju o tome ko će voditi ta preduzeća.
Direktan rezultat toga je katastrofalna produktivnost tih firmi. One, dakle, rade najgore moguće. Ne zna se vlasnik, upravljačka struktura nije stimulisana da brine o dugoročnom poslovanju, već samo brine o ličnom i partijskom interesu. Javna preduzeća su takođe ogromni gubitaši. Procena je da je u januaru prošle godine kumulativni dug svih javnih preduzeća bio oko četiri milijarde evra.
Ona su takođe generator nelikvidnosti. Međusobno su povezani dugovi iz kojih ta preduzeća pokušavaju, kao što su EPS ili Srbijagas, da izađu tako što će povećati ukupnu cenu tih proizvoda, bez obzira što su glavni dužnici tim preduzećima upravo druga javna preduzeća. Takođe, tu su subvencije, direktne i indirektne. Nemam ni vremena, ali vidite koliko je ovo smešno. Kontrola rada tih preduzeća ne postoji. DRI će prvi put ove godine sprovesti kontrolu jednog ili dva.
Moje pitanje je vrlo jasno – da li će u najavljenoj rekonstrukciji Vlade mandatar ili premijer predložiti svojim koalicionim partnerima da se ovakvo feudalno upravljanje javnim preduzećima zaustavi, da se ne ponavljaju ''Kolubara'' i zloupotrebe koje postoje u svakom drugom javnom preduzeću, da li će se promeniti koalicioni ugovori među strankama na vlasti, da li će se ukinuti pravo strankama na vlasti da imenuju upravne odbore i direktore javnih preduzeća, i uopšte, na koji način će se promeniti odnos prema javnim preduzećima?
Očekivao sam, ali je nemoguća ozbiljna rasprava. Neverovatno je da ste odabrali NIS kao primer kojim želite da kažete koliko je ova vlada uznapredovala. To je firma koja je prodata protivustavno, protivzakonito, van tendera, van sistema privatizacije, dogovorom između dve strane, po mnogo nižoj ceni itd.
Naravno da nije tačno vaše tumačenje da se mi zalažemo protiv vlasničke uloge države u preduzećima u kojima ona mora da postoji, ali vlasnička uloga se ostvaruje na drugi način. Ova preduzeća su partijski plen. Kažite nam ko su članovi Upravnog odbora NIS-a, koji ste pomenuli, u ime države. Šta je tačno te ljude kvalifikovalo da to budu? Da li je sproveden javni konkurs kao u zapadnim državama kada postoje državna preduzeća? Da li postoji javnost rada tih ljudi? Da li postoji telo? Da li postoji kontrola koja prati rad tih ljudi? Da li postoji, na kraju, parlamentarna rasprava o odlukama koje oni donose?
I šta je EPS? Šta je sa "Srbijašumama"? Šta je sa RTB "Bor"? Šta je sa "Kolubarom", gde je nestalo 150 miliona evra za dve godine samo u jednom segmentu posla tog preduzeća? Šta je sa stotinama drugih? Vi ste rekli da je ovaj broj od 700 za javna preduzeća na lokalnom nivou. To je tačno. A njih uništavaju upravo ovih deset ili petnaest ili devet, to niko ne zna koliko ih ima. Šta je sa ''Jatom''? Koliko je subvencija dato ''Jatu'', ''Železnicama Srbije'', bilo kojoj od tih firmi, a da nikada Skupština nije dobila jasan plan za šta se te subvencije troše, a iz budžeta? Na kraju ste došli po kontragarancije za veliki kredit.
Molim vas, odgovorite na pitanje ko se i zašto u ime države nalazi u Upravnom odboru NIS-a, na primer, koji ste sami stavili kao temu.
Hvala. Ne znam da li da pitanje postavim na početku. Vi ste pročitali nekoliko ministara koji su sprečeni da dođu. Tu sedi još jedan broj ministara. Izgleda da nam je premijer bio aktivan između ove dve sednice, pa imamo mnogo manju vladu nego danas pre podne. Fali, ima rupa od bar 20-ak.
Ali da se vratimo na pitanja. Naravno, hvala svim ministrima koji su došli. Vidim da je jedna stranka dovela sve svoje ministre danas. Dugujemo im zahvalnost kao poslanici (ovo nije ironično).
Želeo bih da postavim pitanje premijeru na koje je on uspešno danas izbegao da odgovori u prepodnevnom delu rasprave. Pošto su se pojavila dva različita mišljenja, jedno je bilo naše, a drugo ministara iz SPS, zanima me mišljenje vladajuće, ili najveće stranke u koaliciji, a i premijera. Prvo ću ponoviti pitanje, a onda ću probati da ponovim o čemu smo danas razgovarali, ako se ne sećate.
Dakle, u najavljenoj rekonstrukciji Vlade, koja će se desiti u roku od nekoliko dana, da li će se prekinuti praksa da političke partije dele javna preduzeća i da svaka politička partija dobije neka direktorska mesta u javnim preduzećima, javnim komunalnim preduzećima, preduzećima čiji je vlasnik država, akcionarskim društvima, svim tim preduzećima?
Da li će se sa tom praksom prekinuti? Ovo pitam iz više razloga. Jedan je, naravno, bolji život svih građana i kasniji rad tih preduzeća, ali imam još dva razloga, koja su vrlo jednostavna. Jedan je, to je uslov u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, da se do kraja ove godine prekine s tom praksom, i drugo, video sam da je to istovremeno mišljenje MMF-a, na pregovorima koje su izneli juče.
Dakle, ne mislim da je tu reč o nekom diktatu. Prosto, mislim da je najnormalnija stvar na svetu da direktorska mesta u preduzećima čiji je vlasnik država, kako god ih zvali, ne budu predmet koalicionih sporazuma, nego predmet javnih konkursa. Ne znam da li mogu više da suzim ovo – da li će se u novoj, rekonstruisanoj vladi i novoj energiji koja će se desiti početkom marta, krajem ovog meseca, odustati od trenutne prakse da su javna preduzeća partijski plen?
Hvala. Ovo je vrlo kvalitetan odgovor, iako je kratak. Ne šalim se, mislim da je to vrlo kvalitetan i pošten odgovor. Istražujući ovu temu proteklih nekoliko dana, želeći danas da govorim, nekoliko puta sam naišao na stav gospodina Cvetkovića u prošlosti i potpuno se slažem sa tim stavom, koji se tiče ove teme.
Naravno da pitanje da li je nešto moguće uraditi ili ne, ne zavisi samo od jednog čoveka, i mi tu nikakve dileme nemamo. Zbog toga bih želeo da još jedanput ponovim stav LDP-a. Dakle, to je najveća rak-rana koju imamo danas u društvu, u privredi i ekonomiji. To su partijski direktori javnih preduzeća. To su preduzeća koja čine 50% privrede ove zemlje, gde, uz svo uvažavanje vaših osećaja koje imate kao ministri prema tome ko se postavlja na direktorska mesta, mislimo da je država jako oštećena tom necivilizacijskom tekovinom, time što ne postoje javni konkursi i što se na ta mesta…
Ne znam da li je gospodin Bajatović najbolji mogući direktor ''Srbijagasa'' ili je gospodin Ćeran najbolji mogući direktor ''Kolubare''. Ne znam, zato što nije bilo moguće ogromnoj većini građana ove zemlje da uopšte učestvuju u mogućnosti da se na tom mestu nađu. I nije dovoljno da neko ima završen fakultet. Ne sumnjam u nečiju stručnu spremu, nije to tema. Da ne zaboravimo direktora ''Železnica''. Zato što život demantuje te podatke koje ste vi izneli.
Danas javna preduzeća duguju četiri milijarde evra. Danas su javna preduzeća preduzeća kojima država daje subvencije od 20 milijardi dinara samo u ovoj godini. To su javna preduzeća koja imaju ogromne dugove, koja ne učestvuju u tržišnom poslovanju i time potpuno iskrivljuju zamišljenu sliku Srbije kao zemlje u kojoj postoji slobodno tržište, zato što ona posluju pod posebnim uslovima.
Gospodin Bajatović ima moć da odluči da li će staklara u Paraćinu, ispravite me ako sam pogrešio, ići u stečaj, da li će preuzeti akcije, na koji način će to rešiti. Međutim, to ne ide u okvire tržišnog poslovanja. To samo izgleda kao dobre ideje. Život vas demantuje. Taj sistem nema nikakvu budućnost.
Znam da vi kao premijer to jako dobro znate. Mogu da vam čitam vaše citate iz 2005, 2006. i 2007. godine s okruglih stolova. Dakle, to ne može biti tema u ekonomskom smislu. Državna preduzeća, ili preduzeća u vlasništvu države, prave mnogo veliki gubitak. Ona nisu dovoljno efikasna, nisu produktivna i nemaju nikakvu budućnost. Dok se ta stvar ne reši, ova zemlja ne može krenuti dalje.
Imam malo vremena. Žao mi je što sve vreme pokušavate da me naterate da pričamo o nekim ličnostima. Ne zanima mene gospodin za koga ste rekli da radi u ''Kolubari'' 20 godina. On je poslanik pet godina, ne znam da li radi u ''Kolubari''. Ali nije to tema.
Kao što su, gospodine Škundriću, naše dve stranke u koaliciji na nivou Beograda, pa kako su izabrani direktori javnih preduzeća u Beogradu? Da li su vam vaši funkcioneri sa beogradskog nivoa to objasnili? Dakle, moguće je. Imali smo konkurs i, zato što nam zakon u Republici ne omogućava da se direktno sa konkursa postavljaju ljudi, ljudi koji su pobedili na konkursu su kasnije imenovani od strane Skupštini grada. Ali je problem zašto nije moglo uz saglasnost SPS-a.
Dakle, ne optužujem ja vašu stranku da ona vrši nekakvu opstrukciju, kažem da se radi o dva pristupa problemu. Ja govorim samo politički. Ne mogu s vama da se sporim oko toga da ako vi meni kažete da od 700 preduzeća jedno nije gubitaš, a svih 700 su monopolisti, pa veći rekord treba u nečemu da se radi da budu gubitaši kada imaju prirodni resurs koji je vlasništvo svih građana ove zemlje. Kao profesor jako dobro znate koliko treba da bude uspešan u negativnom smislu rukovodilac koji ima monopol i resurs da bude još i gubitaš. To nije nimalo lako.
Znači, to što ste vi rekli nije argument. Moje pitanje je vrlo jednostavno – kada će se promeniti Zakon o javnim komunalnim preduzećima? Kada će se promeniti Zakon o privrednim društvima? Kada će u preduzećima koja su u vlasništvu države država koristiti samo svoju vlasničku ulogu, a odreći se upravljačke uloge?
Time kvarite tržište u ekonomiji, kvarite tržište u politici, nismo u ravnopravnom položaju kada se takmičimo u ekonomskom smislu, nismo u ravnopravnom položaju kada se takmičimo u političkom smislu, nismo ni na jedan način. Dok se to ne reši, nemojte nam govoriti o evropskim standardima u drugim oblastima jer oni nisu mogući. Hvala.
Hvala, gospođo predsednice. Poštovano predsedništvo, poštovana gospođo ministarka, i nas je, kao što ste videli po govorima, iznenadio taj nedostatak skupštinske većine za objedinjavanje rasprave, pa će mnogo veća rasprava biti po tački dnevnog reda za koju smo mislili da će biti spojena sa ovom, tako da i građani ne pomisle da je to jedna učmala atmosfera, da je ona posledica nekakvog raspoloženja u Skupštini, kao što je posledica ponašanje Vlade.
Što se tiče ovog predloga zakona i davanja kontragarancije, moram da kažem da, bez obzira na ovog prethodnog govornika i njegovo razumevanje te teme, nama tu izgleda kao jedan od retkih, da ne kažem jedini slučaj u kome je opravdano traženje novca od Narodne skupštine iz perspektive politike države.
Po našem mišljenju, a to će doći do izražaja naročito u raspravi o drugoj tački dnevnog reda, ovako bi trebalo da izgleda svaki postupak kada Vlada dođe i obrati se Skupštini Srbije tražeći od nje bilo živ novac, bilo potvrdu ili podršku za zaduživanje ili za davanje kontragarancije. Vrlo je jasno, siguran sam da će Ministarstvo odbrane, odnosno SDPR dostaviti i taj ugovor koji se pominje i nikakvih pitanja i rasprave o ovome ne može biti. Dakle, reč je o pametnom ulaganju i pametnom odvajanju sredstava, koje će doneti neka nova sredstva.
Ono što je za nas neprihvatljivo to je da prećutimo trenutak u kome se ova zemlja nalazi, jer smo očekivali od ministarke Vlade Republike Srbije ili, da kažem preciznije, ministarke nepostojeće Vlade Republike Srbije, da kaže bar neku reč o onome što se dešavalo u proteklih sedam dana i kako će to uticati na rad Vlade, između ostalog, i na ovaj posao, kao i kakva se rasprava očekuje u Skupštini.
Umesto toga, dobili smo jedno ''hvatanje za slamčicu'', to bih tako nazvao, pošto je ovo jedini izvozni posao o kome se u Skupštini raspravljalo ili će se raspravljati, a na bazi njega usledila je vaša procena da model rasta baziran na izvozu daje rezultate, pa je jedan od ključnih dokaza ovo. Drugi ključni dokaz jeste taj da je pao uvoz – on nije pao što je pao spoljnotrgovinski deficit, već zato što nema uvoza, jer građani nemaju para da kupuju ništa, pa ni stvari iz uvoza. Mislim da je takva situacija više posledica toga, a ne neke neverovatne energije koja se pojavila u srpskoj ekonomiji gde je naš izvoz rezultirao. Ali da to ostavimo za raspravu po 2. tački dnevnog reda.
Ono što je stvarno neprihvatljivo to je da se svi danas u Skupštini ponašamo kao da se ništa nije desilo protekle nedelje. Sa stanovišta nekog ko pokušava da se bavi politikom, koliko-toliko ozbiljno, ovo se stvarno pretvorilo u jedno pozorište. Dolazite u ime jedne nepostojeće vlade, ne zbog vašeg položaja, nego zato što je rekonstrukcija te vlade najavljena u narednih sedam dana. Na početku sednice smo konstatovali ostavku jednog potpredsednika, dva ministra i, zatim, najopuštenije, kao da je bilo koji drugi dan u godini, mi smo krenuli da raspravljamo o kontragarancijama SDPR na nekakav izvozni posao, za koji niko u ovom trenutku i ne zna da li će se desiti. Dakle, da li će tog posla biti ako budu izbori, da li će gospodin Šutanovac biti ministar odbrane ili premijer, da li se Mirko Cvetković, sadašnji premijer, jutros, takođe, razgoropadio i javio predsedniku države da je još nekog smenio, prosto, to je atmosfera u kojoj živimo.
Očekivali smo bar u ime Vlade, nažalost, vi ste, verujem ne svojom voljom, došli u ime te vlade. Ali, znate šta, poslanici su…
(Predsednik: Gospodine Andriću, molim da primerimo termine funkcijama, kada govorite o gospodinu premijeru, na to sam mislila.)
Izvinjavam se. Reč je o asocijaciji. Izvinjavam se. Nije mi bila namera da njega uvredim, nego pojava neukroćene goropadi, koja ustane u ponedeljak i razori politički sistem zato što je neko dao neku izjavu, ne doprinosi, baš, političkoj stabilnosti. Nije mi namera da ga uvredim, nego mi je, prosto, tako izgledalo. Nakon tri godine ćutanja, jednog jutra je rešio da uzme stvar u svoje ruke i promeni sve?!
Prosto, sve je svakome svoje. Nije nikakav problem. Očekivali smo bar nekoliko reči o tome, neko uveravanje da će sve biti u redu, koje ne očekujemo mi, jer imamo svoje mišljenje o tome, ali, za razliku od sednica Vlade ili sastanaka koji se vode u koaliciji, ovde postoji i prenos na Javnom servisu i ovu sednicu gledaju i građani – mislim da ih vrlo plaši to kada Skupština ignoriše nekakvu realnost. Mislim da nemamo pravo da se ponašamo kao da ta realnost ne postoji i da radimo nešto što je po nekoj svojoj dinamici stiglo na dnevni red, i da treba da prođe proceduru u Skupštini: da li je ovaj predlog imao većinu, da li postoji vladajuća većina? Znate, mora da se naslika malo taj kontekst u kome mi živimo.
Uz svu želju i dobru nameru da vam verujem da će ova godina biti godina u kojoj će srpski izvoz dominirati, a da će na bazi njega biti postavljen novi model privrednog rasta, koji će biti ne znam ni ja kakav, jako dobro znam u kakvoj zemlji živim i znam da od tih drugih stvari, o kojima niko iz vladajuće koalicije danas nije govorio, zavisi sudbina svakoga od nas u svakom smislu.
Jako dobro znamo da u ovoj zemlji političke prilike nisu takve da mi bez obzira na političku situaciju, razvoj političke situacije, možemo tvrditi da će ovaj ugovor biti do kraja sproveden. Tu je najmanje važno pitanje, mada nije reč o maloj svoti novca, o toj kontragaranciji, koja će, takođe, onda propasti, ali nije u tome suština. Suština je da taj trend u koji je Vlada upala nakon tih ishitrenih ili neishitrenih odluka, nije ni važno, to je stvar vladajuće koalicije, koje su protresale ovu zemlju protekle nedelje, pa su građani, kao u Alžiru ili kao u Libiji, gledali televiziju i gledali šta će sve da se desi do kraja dana, a potom nije usledila nikakva ozbiljna politička reakcija na to, koja bi nas ubedila da ima smisla da mi danas sedimo ovde i da raspravljamo o stvarima koje su stvarno redovne, a pre stvari koje će u mnogo čemu drugome odlučiti budućnost ove zemlje.
Dakle, ima li smisla govoriti o ovoj tački dnevnog reda, o sledećim tačkama dnevnog reda u četvrtak, ako ćemo ići na izbore 2. marta? To malo gubi smisao, potpuno. Razumem želju da se situacija prikaže sjajnom, lepom i sunčanom i da je sve redovno, ali redovno nije. Mi ne znamo ni da li ćete vi biti ministar. Očigledno je to počelo da zavisi od toga kako se probudi Mirko Cvetković i da li ima impulsa na svom mobilnom telefonu da javi Tadiću, ali, prosto, da uložimo neku ozbiljnost, 'ajde da se vratimo na našu realnost.
Mislimo da ukoliko se najavi rekonstrukcija Vlade ili bilo kakva ozbiljna politička promena, onda nije ozbiljno praviti se da to ne postoji. Možda je ipak trebalo sačekati još tih sedam, osam ili deset dana i u svetlu tih novih okolnosti raspravljati o tačkama dnevnog reda, možda ne o ovoj, ona je suviše redovna i suviše pozitivna da bi bilo ko ko želi dobro ovoj zemlji imao nešto protiv, ali već o sledećoj verujte da će se rasprava voditi potpuno u tom tonu i očekujem od vas da odslikate nekakav kontekst, bar toliko koliko je u meri onoga što je vaša struka i vaša nadležnost u vašem ministarstvu. Hvala.
Hvala na ovom opširnom objašnjenju. Stvarno mi je teško da počnem raspravu o ovome zato što mislim da je ovo najniža tačka u kojoj se našao parlament od dana izbora ove vlade. Ponoviću još jednom, ovo je, dakle, najniža tačka u kojoj se parlamentarni život Srbije našao u ovom mandatu!
Kolega Šaroviću, ako možete to ispred da završite sa vašim bivšim prijateljem.
(Predsednik: Kolege, zaista vas molim da ne ometamo jedni druge u radu. Izvolite, gospodine Andriću.)
Prosto je neverovatna situacija u kojoj se ova zemlja nalazi. Verujem da iz vaše situacije to izgleda tako da, pošto je to predviđeno u budžetu, dođete i razjasnite nam mehanizme, u koje, više ili manje, niko nije ni imao sumnju oko toga da ste našli najpovoljniji kredit, i to je to. Iz vladajuće koalicije nemaju nikakav komentar, ni nadležni odbori ni predstavnici vladajućih. Šefovi poslaničkih grupa koji čine vladajuću koaliciju nisu ni u sali. Premijer je, to su mi rekli novinari, u Bugarskoj. Sve je kako treba, samo još mi da dignemo ruke, da se Srbija zaduži 400 miliona dolara i da idemo kući. Nažalost. Evo, mi ćemo probati da na neki način otvorimo bar minimalnu raspravu o tome i da pokušamo da ukažemo na te nelogičnosti u kojima danas živimo.
Dakle, vaša perspektiva je takva, naša je potpuno drugačija. Ovaj predlog je upućen Skupštini 28. januara ove godine, prema pečatu koji mi imamo. Od tada su se desile neke stvari, a i da se nisu desile mislim da je Vlada bila dužna da uradi najmanje nekoliko stvari. Prva stvar je da kada se od parlamenta jedne zemlje traži podrška za pozajmljivanje 400 miliona dolara, mislimo da je premijer bio dužan da sedi tu i da on objasni za šta će tačno tim budžetom biti predviđeno trošenje 400 miliona dolara, koje će vraćati svi građani ove zemlje, a ne vi, ne taj premijer, ne bilo ko drugi, nego svi građani ove zemlje.
Imajući to u vidu prvo pitanje je – da li ova zemlja ima premijera? To što je smenio jednog potpredsednika Vlade ne čini ga premijerom. Premijerom treba da ga čini to da kada se usudi da traži takvu pozajmicu da, onda, lično dođe i da objasni za šta će taj novac biti potrošen.
Čemu ta emocija? Pitam vas da li će taj novac biti potrošen između ostalog i za subvencije u "Kolubari", da bi se deset kriminalaca obogatilo time što otkupljuju zemlju koju su prethodno kupili novcem građana ove zemlje, time što svoje mašine iznajmljuju toj istoj "Kolubari", tako da one rade 48 sati dnevno?! Da li za to služi taj novac? Da li taj novac služi za subvencionisanje PIO fonda, za koji nam svake druge nedelje neko dođe i kaže – biće reformisan, šta vam je, što se nervirate? Da li taj novac služi za to? Da li služi za ''Železnicu Srbije'', još jednog majstora u potrošnji, bez ikakvih rezultata iza sebe?! Da li služi za pravljenje tih fiktivnih puteva koji postoje samo na sednicama Vlade, u razgovorima koji tamo teku iza zatvorenih vrata, pa mi moramo da kupujemo novine i da čitamo da vidimo šta će se u ovoj zemlji dešavati?
Hiljadu je pitanja za šta će taj novac biti potrošen, hiljadu pitanja. Nije sporno da neka zemlja ima deficit i da se taj deficit mora pokriti. To nije sporno. Ono što je sporno, to je da nama nije dovoljno objašnjenje pomoću kojeg mehanizma ste vi izabrali najpovoljniji kredit i za taj delić svaka čast. Mi pitamo nešto drugo – zašto ste uzimali kredit? Da li nije bilo moguće nešto uraditi u protekle tri godine, pa ovaj kredit nije ni bio potreban? Ako nije bilo moguće, zbog čega i zbog koga nije bilo moguće? Da li je taj krivac Mlađan Dinkić? Ako je taj krivac Mlađan Dinkić, onda njega više nema, što znači da nije potrebno ni zaduživanje. Ko je krivac? Oliver Dulić? Dragin, nosač džakova na nacionalnom dnevniku Televizije Srbije?
Dakle, prosto, nama je potrebno mnogo više objašnjenja, nama kao predstavnicima građana, ne lično, nego zato što time dajete objašnjenje mehanizma kako se došlo do ove kamatne stope. Nemam nikakvog razloga da sumnjam da ste vi radili protiv svog interesa i da ste izabrali kamatnu stopu koja je veća, nego najbolja, i to nije tema. U ovoj zemlji tema su sasvim druge stvari. Nažalost, za šta se Vlada odlučila? Vlada se odlučila za sednicu na koju će većina poslanika vladajuće koalicije i otići, na kojoj šefovi uopšte nemaju razloga da objasne zašto se traži novih 400 miliona dolara, ili starih od decembra, i nemaju nikakvu unutrašnju potrebu da objasne političku situaciju u kojoj se od parlamenta traži da taj novac pozajmi.
Recimo, da vam postavimo banalno pitanje – šta ako ova Vlada nema većinu i ako se raspišu izbori, to sam i malopre rekao, 2. marta? To znači nova vlada, nova ministarstva, novi budžet. Je l', onda, nema veze, pošto, ko god da dođe njemu će biti potrebno tih 400 miliona. Je l' tako? Pa, možda nije tako? Evo, mi vam kažemo da postoje ljudi u ovoj zemlji koji su spremni, a bez obzira na to što na televiziji postoji emisija koja kaže da se ukralo 150 miliona evra, to je trećina ovoga, u poslednje tri godine, samo na jednoj stvari, na iznajmljivanju mašina, dakle, će da nam kažu – nama nije dovoljno, što je to bilo na televiziji, dakle, potrebno je da se to više ne radi. Pa, jesmo li mogli tako da smanjimo bar 50 miliona? Jesmo li mogli da damo uveravanja građanima ove zemlje da se to u ovom trenutku ne radi više i da takve krađe nema, pa da nam onda ne treba 400, nego nam treba 350? Je l' bilo moguće pokrenuti najmanju reformu PIO fonda, uštedeti tu možda još 10 miliona? Je l' bilo moguće izvršiti reformu Fonda za zdravstvo? Kako te stvari utiču?
Razumem vašu poziciju i ne bio vam niko u koži. Vama kažu koliko treba i – "nađi"! "Kako da nađem"? Pa, "raspiši javni tender ili postupak javne nabavke tako da bude najjeftinije"! Nije to tema. Tema je zašto uzimamo?! Razmislite da ste vi direktor ili vlasnik neke firme, ili vaše domaćinstvo, u kojoj ne obraćate nikakvu pažnju na svoje troškove, nego samo računate koliko vam treba i samo pozajmljujete i pozajmljujete.
Naravno da nije tačna konstatacija da je ova zemlja prezadužena i naravno da je tačna konstatacija da ova zemlja uludo baca novac zato što nije sposobna da se izbori sa korupcijom u javnim preduzećima, i naravno da je to tačno. Mi ne mislimo da ste vi osnovni uzrok za to što se događa, ali tražimo odgovor na političko pitanje – do kada, je l' do 1. marta – pa, kada se smene svi iz G17, onda toga nema? Je l' do kraja ove godine, do 12. oktobra, kada će Evropska komisija? Recite bilo šta, ne vi nego premijer! Ne postaje se premijer izborom u Skupštini i time što se skupi hrabrost, kada ministarka ukine porez na račune za mobilni telefon, da se okrene predsednik države i smeni jedan ministar.
Ovo je mnogo važniji posao. Zašto taj čovek nije tu?! Predsednica Skupštine je tražila da mi imamo poštovanje prema njegovoj funkciji. Objasnite nam kako da imamo poštovanje, kada je poslednji put, kada je govorio o budžetu, kraće trajao njegov govor nego koliko mu je vremena bilo potrebno da istrči iz ove sale, samo da ga niko ništa ne bi pitao. Takva situacija je neodrživa! Bez obzira što vi možda imate, možda nemate većinu, mislili ste jutros da imate za objedinjavate tačaka, možda i nemate za ovo, ali taj manir stvara pojačan osećaj nesigurnosti. To je razlog zbog koga ova vlada ne može imati, u ovakvom obliku, nikakav autoritet, zato što zanemaruje 90% naše stvarnosti, a takav sistem je neodrživ, naročito je na nivou države potpuno neodrživ.
Znam kolika je moja plata, znam sa kim živim i koliki su mi troškovi kod kuće i nikada neću lično doći u situaciju da, zato što mislim da mi nešto pripada, to uzmem i onda da ne računam, šta me briga kako će to na kraju da se vrati. Takvi ljudi se zovu neuračunljivi, kada se radi o njima, o njihovom životu. Koji je naziv, a da je pristojan, kada se tako ponaša Vlada u jednoj zemlji? Koji je pristojan naziv za tako nešto?
Sklonite sa strane svu demagogiju o korupciji – kada mi dođemo, neće je više biti zato što smo mi bolji ljudi. To nije tačno. Nema dobrih i loši ljudi, postoje sistemi koji se sa korupcijom bore i sistemi koji za to nemaju snage. Ova vlada nas svakog dana, svakog sata, svakog minuta uverava u mišljenju da nije sposobna da se sa tim izbori, a kao rešenje za to ona dolazi u parlament i traži novih 400 miliona dolara, pod sjajnim uslovima. To nije sporno, ali nije to tema.
Znate šta, bilo koji poslanik koji više vodi računa o svojoj zemlji, pre glasanja za ovo tražiće vrlo jasan plan za šta će taj novac da ode. Mi smo malopre imali jedan antipod u ovoj raspravi, to je bila rasprava o kontragarancijama za Ministarstvo odbrane, za SDPR. Je li nam sve bilo jasno? Je li neko imao neko pitanje? Nije. Sve je jasno iz dve strane tog predloga zakona. Šta je ovde jasno? Trebalo nam je 400 miliona, našli smo ih pod fenomenalnim uslovima i idemo dalje, ništa nije više važno. Gde su odgovori na sva druga pitanja? Gde su putevi? Šta se desilo sa Fondom PIO? Šta se desilo sa Fondom za zdravstvo? Šta se desilo sa 900 i nešto javnih preduzeća gubitaša, koje subvencionišete? Niste vi krivi za to, ali šta se promenilo za tri godine? Koja je razlika danas u odnosu na prošlu godinu? Da prevedemo pitanje u političkom smislu, da li uopšte ima smisla da uzimamo ovoliki novac, kada znamo da ćemo ga baciti niz vetar?
Jedini rezultat ovoga, ukoliko se nešto ne promeni, jeste to da ćemo biti samo dužniji ili, u slučaju reprogramiranja, bolji će nam biti uslovi duga, ali u realnom životu rezultata neće biti. Izdržali smo, još koliko: četiri meseca, šest meseci, godinu dana – možemo to mi? A, šta dolazi posle tih izbora ili to ne treba da bude problem ovog parlamenta, pošto će biti neki novi saziv parlamenta koji će onda o tome brinuti; pa novih 400 miliona, 600 miliona, milijardu, 100 milijardi, kamate 4,8%, 3,5%. Ne radi se o tome, nema nikakvog života.
Jedno pitanje direktno za vas – danas je izašao intervjuu predstavnika garanta Vladi Srbije u ovom poslu, predstavnika Svetske banke, u kome se kaže, ili nije dobro prevedeno ili ne znam ni ja, da će taj novac biti iskorišćen za popravljanje poslovnog okruženja ili deo tog novca. Tako piše u novinama. Nažalost, mi nemamo premijera da možemo njega da pitamo. Mi kupujemo novine, čitamo, prevodimo u sebi i onda dolazimo da vas molimo da nam odgovorite, umesto da je čovek došao ovde i o tome otresito, kao što je imao razgovor sa predsednikom Srbije, da je i sa svima nama imao, pa da nam kaže šta se u ovoj zemlji dešava. Da ne pominjem predsednika Republike, ali 'ajde, on nama nije dužan, izabran je na drugi način.
Ako je to tačno, pošto se tu pominje i nikakva giljotina propisa, o tome bolje da ne razgovaramo, našao sam ovde samo neke izjave koje hronološki, od nastanka te ideje 2008. godine, do danas, koliko je tu kontrasta u izjavama manje ili više istih faktora, koliko je odlučnosti i otresitosti u tim izjavama, kada se one daju, a onda se objašnjava kako su se okolnosti promenile i ništa nismo mogli da uradimo. Ali, valjda je greška u tom prenesenom intervjuu. Prosto, ne mogu da verujem da smo tražili 400 miliona dolara za sprovođenje reforme propisa, odnosno za giljotinu propisa. Nadam se da nije tako.
Što se tiče drugih stvari, molim vas, iako to nije vaš posao, iako nam je premijer u Bugarskoj, i gde su zamenici premijera, ako ih imamo, ne znamo, mi smo došli jutros ovde, nisam gledao vesti, imali smo raspravu u Skupštini, možda nemamo više nijednog potpredsednika Vlade, a ako ih imamo, onda oni nisu tu, objasnite nam šta se u ovoj zemlji dešava, kako će se odraziti ta nova situacija, koja je nastala, a koja će direktno odrediti ko će taj novac trošiti, ako vi ostanete ministarka, pitanje je ko će vas sad zvati telefonom i za šta, i moliti vas zato što je situacija neodrživa, a prethodno ne radeći ništa u svom sektoru da tu situaciju promeni?
Da li se situacija u ovoj zemlji ikako može stabilizovati u narednom periodu? Naravno da mi za ovaj predlog nećemo glasati, kao što nismo glasali ni za budžet, a to je stvar pre nego što kao poslanička grupa uopšte razmotrimo mogućnost da za ovo glasamo, očekujemo ozbiljno objašnjenje.
Završiću time, kada bih došao da vas zamolim za neku pozajmicu, stvarno bih morao da vam objasnim zašto će mi. To što ste vi došli umesto premijera u parlament, tražeći da vam parlament omogući tu pozajmicu, očekujemo bar minimalno objašnjenje – šire od toga da je reč o pokrivanju deficita i reprogramiranju dugova, kako piše u Predlogu zakona. Jasno vam je da to nije retoričko pitanje. Iza tog pitanja stajaće pitanje – a, šta se u tim sektorima do sada promenilo?
To je ozbiljno pitanje. Nažalost, ne mogu da očekujem odgovor od vas, ali od predstavnika Vlade svakako do kraja ove rasprave očekujem tako nešto, zato što je suviše ozbiljno pitanje da bismo kroz njega razmatrali da li je u potpunosti poštovana procedura javne nabavke. Hvala.
Moramo da postavimo pitanje po ko zna koji put, iako do sada nijedanput nismo dobili odgovor, a povod za današnje pitanje je opet po ko zna koji put, skandalozni intervju ili izjavu ministra za ljudska i manjinska prava gospodina Čiplića. Taj intervju se jutros pojavio na Javnom servisu i ne znam kome ga je gospodin dao, na početku da kažem da smo vrlo iznenađeni činjenicom da gospodin nije sprečen da daje izjave, a sprečen je da podnese izveštaj Skupštini Srbije na Odboru za međunacionalne odnose koji je trebao juče da bude održan, da je treba da podnese izveštaj o svom radu, ali nije došao pošto mu nije dobro, otišao je da legne. To ga nije sprečilo da da intervju Javnom servisu i time uradi još jedan korak protiv ljudiskih i manjinskih prava za koje je nadležno njegovo ministarstvo.

Moje konkretno pitanje je, da od toga krenemo, premijeru Cvetkoviću, šta tačno premijer Cvetković planira da uradi sa svojim, nadamo se, politički odbeglim ministrom Čiplićem.

Ovo što on radi je stvarno uvod u nove sukobe i mi možemo slobodno danas reći da je reč o najgorem ministru u ovoj vladi i čoveku koji je generator sukoba i svih problema u Sandžaku. Dozvolite da vam to i dokažem. Vrlo je jednostavno i lako.

Dakle, u tom intervjuu čovek je opet izneo gomilu laži i neistina. Prvo, moram da vas podsetim šta je tema. Tema je formiranje bošnjačkog nacionalnog saveta na kome je pobedio tzv. nepošteni Bošnjak, pa samim tim nije dozvoljeno da se taj savet konstituiše. Kao što smo imali 70-ih i 80-ih poštene i lojalne Albance i nepoštene i nelojalne, tako sada imamo poštene i lojalne Bošnjake i nepoštene i nelojalne. I sada, umesto da ministar Čiplić svoj posao obavlja tako što će taj sukob rešavati i što će se truditi da se Bošnjaci u ovoj zemlji osećaju kao u svojoj kući, što je cilj, to pouzdano znam, svih poslanika u parlamentu, ministar svaki svoj potez usmerava u suprotnom pravcu. Dakle, on želi da nas sukobi, većinski narod sa bošnjačkim narodnom i pri tome ni jedan jedini put nije otišao na mesto problema. Ministar Čiplić se nije udostojio čak ni da ode u Novi Pazar. Da se ovo ne bi shvatilo kao pretnja, ne savetujem mu ni da ide.

Šta je danas rekao gospodin Čiplić? Rekao je da je on lično odustao od toga da se pošalje zahtev Zakonodavnom odboru Skupštine Srbije koji je trebalo da da odgovor na niz pitanja. Dakle, to je priznao. Ja nemam drugo pitanje nego pitanje – da li je taj čovek normalan? To je dogovor tri strane, predstavnika OEBS-a, Saveta Evrope i Ministarstva za ljudska i manjinska prava, na sastanku održanom dana 9. novembra 2010. godine. Oni su se razne stvari dogovorili. Između ostalog, saglasili su se da će u cilju postizanja dogovora, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava zatražiti mišljenje Zakonodavnog odbora Narodne skupštine u vezi s tumačenjem člana 98. itd. Ministar danas kaže da je on lično od toga odustao, pošto se on uverio da je jedna strana odustala od bilo kakvih pregovora. Naravno da se uverio pošto je to njegova strana. On je odustao od pregovora. Njegov motiv bavljenja time je da širi mržnju i sukobe.

Pored toga, postoji još jedna laž. Kaže se da povodom ombudsmanovih preporuka, Čiplić je rekao da je značajno to što Saša Janković nije našao da ima nezakonitog postupanja pri izboru bošnjačkog nacionalnog saveta. Slušajte, ovo je Izveštaj Saše Jankovića koji je napisan povodom kontrole zakonitosti i pravilnosti rada Ministarstva za ljudska i manjinska prava Republike Srbije. Znači, Saša Janković utvrđuje: Tačka 1. da su u "radu Ministarstva za ljudska i manjinska prava načinjeni propusti koji su pogodovali kršenju prava građana na zaštitu podataka i ličnosti u vezi sa upisom u birački spisak". Pa jel to nije nezakonito? Tačka 2: "Narušili su samostalnost nacionalnih savetnika kao predstavničkih tela nacionalnih manjina". Pa to je ministarstvo protiv ljudskih i manjinskih prava. Dalje u Izveštaju se kaže da: "zaštitnik građana smatra da Ministarstvo nije bilo ovlašćeno da ovu oblast normira bez izričitog ovlašćenja u zakonu". Znači, treće kršenje. I četvrto kršenje: "Zaštitnik građana posebno ukazuje na neprihvatljivost stava Ministarstva da je poslovnik konstitutivne sednice nacionalnog saveta sporna odredba o dvotrećinskoj većini" itd. Znači, utvrđuje se da je razlog zbog koga Čiplić ne da da se konstituiše taj savet, da je on protiv zakona.

Pitam premijera Cvetkovića – ukoliko se želi normalizacija odnosa u Sandžaku, međunacionalnih odnosa, i ukoliko se želi da se svako, bez obzira koje je vere i nacije u ovoj zemlji oseća kao u svojoj zemlji, prvi korak mora biti smena Čiplića i drugi korak mora biti – nikakvi novi izbori, izbori su održani, nego konstituisanje saveta bošnjačke nacionalne zajednice. Hvala.
Ostalo je još vremena ovlašćenim predstavnicima, pa kada se već razvila rasprava da iskoristimo to vreme sada do kraja. Mogu reći da se u najvećoj meri slažem sa gospodinom Senićem, svojim kolegom, osim u ovoj poslednjoj rečenici. Sve je tačno što ste rekli, samo mi nije jasno kako na kraju ipak podržavate budžet, pošto je to izlaganje bilo prilično iskreno i stručno i to protiv budžeta, a nije ni čudo pošto čitamo istu literaturu. To je postkrizni model ekonomskog razvoja i rasta u Srbiji od 2011. do 2020. godine. On je mnogo ozbiljniji dokument od Plana 2020.

To moram da priznam. On je dosta realan i u njemu svako ko je objektivan, može da vidi razliku između onoga što Vlada govori, onoga što radi i kao treću stvar, onoga što je potrebno da se radi.

Dakle, mi sad možemo da krenemo od početka. Nije sporan i to su manje ili više svi poslanici opozicije rekli, nije sporna veličina javnog duga koji Srbija ima. To je tako. Mi smo siromašna zemlja, kako ćemo da živimo, moramo da se zadužujemo. Naravno, da treba da se zadužujemo sa što je mogućim manjim kamatama.

Ono što je sporno to je, zašto se taj novac troši? Da li se on troši u nešto što će u budućnosti novac donositi ili se troši tako što se baca kroz prozor? Po mišljenju, koliko vidim svih opozicionih stranaka, baca se kroz prozor. Po mišljenju predstavnika Evropske komisije u Srbiji od subote, ako se milijardu evra godišnje u Srbiji u javnim nabavkama slije u njegove džepove, ili je on u ovoj zemlji, Dežer, "persona non grata", pa mora zbog te izjave da ide iz zemlje, ili ćutanje znači da smo svi mi toga svesni. Znači, to je rekao predstavnik Evropske komisije.

Mi smo pitali ko je kontrola? Pa, naša parlamentarna i usvajanje završnog računa, usvajanje izveštaja revizora, diskusija o tim stvarima. Prosto, način na kojima se u stvari demokratija kontroliše. Mi za to nismo imali priliku. Nismo imali priliku ni da pročitamo budžet koji je stigao u nedelju, a u sredu se 1200 strana raspravlja. Pa, poslanici šta rade, oni snalažljiviji napišu "briše se, briše se, briše se", pa time kupe vreme da mogu o tome da diskutuju posle. Ovo je daleko od ozbiljne rasprave.

Program razvoja 20 20, pa nije potrebno gospodine Popoviću, ni da ga pročitate, zato što on nikakvog uticaja na naše živote nema. On je jedna "pi-ar" kako se to popularno kaže, kampanje koje služe da se izdrži i do kraja godine, pa ga zato predstavlja i nije važno, predstavlja ga ko je bio u Beogradu tog dana, kakve veze ima ko je. Tu je sve moguće u tom programu i sve će da bude super, ali mi u realnom životu nećemo uraditi ništa.

Taj program i bilo koji ozbiljniji ekonomski program `kada se čita, on treba da krene, ako je ovoj zemlji potrebna reforma finansijskog sektora, prvo i osnovno pitanje je da se pogledaju koji su najveći potrošači našeg budžeta? Jedno je javni dug. Prvo pitanje je – kako se taj novac troši? Da li se troši na subvencije "Železnice", kao da otvorite prozor od voza, pa bacate kroz taj prozor? Da li se daje "Srbijagasu" koji postoje vlasnik pola Srbije, privatizujući druge fabrike? Nama se nudi objašnjenje pošto neko nije imao para da plati gas "Srbijagasu", Srbija iz budžeta odvaja deo novca i subvencijama plaća da bi to preduzeće moglo da posluje.

Znači, kakva je situacija koju imamo? Da se razumemo, tu se ne radi o građanima koji troše gas. Građani kada potroše gas, ako ga ne plate dođu ljudi u crnim odelima i iseku im gas. Ovde se radi o preduzećima gubitašima, kojima država daje subvencije da daju i da postoje zašto, a onda još, kada ne plate gas i energente koje trošak, onda opet iz budžeta dajemo i tamo. Subvencije koje imamo i postoje ovde je lažan, on nije tačan, kao što je nivo subvencije u poljoprivredi – od 11,5 miliona evra koliko je dato u poljoprivredu u protekla tri meseca, dve trećine je otišlo u PIO fond.

To su te subvencije individualnim proizvođačima, a da bi dobili subvencije, oni moraju da se registruju, što znači da plaćaju svoje obaveze po socijalnom i penzionom osiguranju. Oni su se onda registrovali i sada individualni proizvođač mora da da 70-80 hiljada godišnje. To je ta vrednost subvencije koju je dobio. Toliko zemlje ljudi u Srbiji imaju. Oni nemaju hiljade hektara. Imaju hektar, dva, tri.

Pomnožite to sa 100 evra i od toga oduzmite penzione i socijalne obaveze i vidite kolika je stvarna subvencija. Ona nije ta, ona je lažno prikazana.

Jedna iluzija koju Vlada kreira, praveći ovakav budžet, jedinu svrhu ima da se zadrži status kvo i da se preživi do sledećih izbora, bez obzira na posledice. Svi problemi će biti odloženi za 2013. godinu, godinu nakon izbora. Tada će ti problemi biti nekoliko puta gori nego što su danas. Na to niko nema pravo. Mi vas na to upozoravamo, bez obzira ko bude tada činio Vladu. Bez obzira ko bude tada činio Vladu, niko danas nema pravo to da uradi toj budućoj Vladi, a u krajnjoj instanci i građanima, kao što je porez na imovinu.

Dali smo vam primer, tu su stvari vrlo jednostavne. Porez na imovinu i akcize, povećanje akciza na duvan su direktno prenošenje tereta krize sa, ne znam ni ja koga u ovom trenutku, na najšire i na najsiromašnije slojeve građanstva u Srbiji, koji puše zato što su nervozni i ne znaju gde će i gde udaraju, ne znaju kada će prvi i šta će da urade. Drugo, sada će i na najmanju udžericu da plaćaju tri ili četiri puta veći porez na imovinu nego što su to radili do sada. Oni koji su imali kuće od milion ili dva miliona evra će od usvajanja ovog zakona plaćati 50% manji porez na imovinu. To je realna politika Vlade. Toga nema u programu 20 20.

U programu 20 20 je svaki dan lepo vreme. Ne pada kiša i svi su srećni i nasmejani. Zato smo rekli da to nije ovo zemlja u kojoj mi živimo, to je neka druga zemlja. Bez obzira što se gospodin Mrkonjić smeje, njemu je život lep. Ali, postoje milioni ljudi u ovoj zemlji kojima život nije lep i kojima ništa ovo nije smešno. Oni ne razumeju možda o čemu mi pričamo, ali mi vas lepo pitamo – zašto je to tako? Zašto se postkrizni model ekonomskog rasta i razvoja Srbije razlikuje od našeg budžeta? Zašto se plan 20 20 razlikuje od našeg budžeta? Zašto se ono što Vlada priča razlikuje od našeg budžeta?

Penzije neće porasti 2% i 2% i 2% sledeće godine. Ne, penzije su realno manje, manje su u januaru nego što su bile prošle godine. Vi ste kao odgovorni to rekli, da treba da se vežu za plate. Plate su, gospodo, danas manje nego što su bile pre godinu dana i penzije su manje i sve je manje zato što vam inflacija jede to. I kakav god vam zakon bio tu, vaši potezi su pogrešni i ljudi svaki dan sve gore žive. Jedini način da se to prekine da se promeni politika ekonomska u ovoj zemlji.

To znači da nema više laži. Nema laži, ko ne plati gas, nema gas. Nema gas, bez obzira ko je direktor "Srbijagasa". Znate, ko ne plati struju, nema struju. Ne govorimo o građanima, govorim o onome što je akademija partijskih kadrova, a to su preko 800 javnih preduzeća, koje jedu džigericu građanima ove zemlje. Oni žive na iluziji, ne vašom greškom. Oni žive u toj iluziji 10 ili 15 godina unazad. Vaša je krivica što u proteklih nekoliko niste ništa uradila da i njima život bude bolji sutra. Apsolutno ništa.

Gde su planovi trošenja novca od te "Železnice"? Gde su planovi trošenja novca bilo koga? "Srbijagasa"? Da li mi dajemo novac "Srbijagasu", fabrici stakla u Paraćinu ili ne znam kome? Kome dajemo taj novac? Čemu? Za šta taj novac služi? Zbog toga su razlike takve, zato što mi, i pored toga, da se vratim na početak ne možemo kao ni jedan budžet do sada, nećemo ni ovaj podržati. Ne, zbog toga što je on, on je realan. To znamo, znamo da je on realan. Ono što nije realno, to je izbegavanje odgovornosti i političke volje vladajuće većine da uradi bilo šta u ovoj zemlji, čekajući samo dan do novih izbora i samo da preživi 19 stranaka vladajuće koalicije, da bi opet mogli nekog da prevare, pa da budu u istoj situaciji 2012. godine.

Zato ne možete da dobijete podršku bilo koga u ovoj skupštini osim vas. Zbog toga, ovaj razgovor, da li sedi gospodin Mrkonjić, Diana Dragutinović, Božidar Đelić, ko god da dođe, oni nemaju komentar na ovo, zato što oni znaju da smo mi u pravu, ali ih baš briga.

(Gorica Mojović sa mesta: Nemojte da se derete toliko.)

Znate šta, izvinjavam se, stvarno ovo – nemojte da se derete, ako imate neki problem, javite se. Stvarno ne razumem. Stvarno, molim vas predsednice, ovo je van svake, da se ne derem. Znate šta, mogao bih vama da kažem šta da vi ne radite sa ovim budžetom. Bolje to da slušate, nego da li se ja derem. Da. Hvala.
Prvo da raščistimo, iako mi ne smeta, ali mislim da je važno za vas da upamtite, prezime Andrić, to je jedini nobelovac iz ove zemlje, a to Nobel, to je ona nagrada koju je vaša Vlada bojkotovala pre nekih mesec dana.
Prvo pitanje predsednici Skupštine, obzirom da je sada usvojen amandman na član 35. Jorgovanke Tabaković i 36. da li možemo da dobijemo pauzu i da nam se da prečišćeni tekst.
Gospodin Mrkonjić je ovlašćeni zastupnik Vlade…
Onda povreda Poslovnika, to je povreda dostojanstva Skupštine. Nažalost, šarm kojim obiluje gospodin Mrkonjić ne može da nadomesti bedu u kojoj Srbija živi, ja imam da poručim da nikakve rekonstrukcije neće biti pošto sada usvajamo budžet koji ima 27 ministarstava. Prosto, vaše mesto je u narednih šest meseci bezbedno i ne morate više da se bavite time.
Bez obzira na te šale, mislim da se nismo razumeli, nije naš problem i reči su pogrešno protumačene, a mogu da imaju posledice i to je važno. Nije naš problem što vi dajete novac Železnici, ako se zadržimo u vašem resoru. Problem je što to – menjaćemo, reformisaćemo, slušamo još od vremena kada ste prethodno bili u Vladi, pre 15 godina, a nikada se ništa ne desi. Verujem da imate plan koji ste publikovali, ali to nije ozbiljno sve dok odbor i Skupština ne usvoji takav plan i onda bude u prilici svaki dan da vas pita šta ste danas uradili, šta je uradio direktor Železnice danas. Pod tim uslovima i to su uslovi koje opozicija traži, da bi rekla, u redu sada su subvencije opravdane. Bez toga, to su prazna obećanja. Mi se ovde raspravljamo sa jednom strankom oko penzionog fonda već tri godine i svake godine nam kažu – ovo je reformska godina, sve će da bude u redu i baš sada u januaru vi izglasate budžet i krećemo sa reformom PIO fonda i nikada ništa. Nemojte da opet dođemo u tu situaciju sa Železnicom. Sva sreća, daleko je manji novac u pitanju ili nažalost. Prosto, ono što vam mi zameramo i molim da ukoliko želimo ozbiljnu raspravu, da se ona tako i vodi. Mi ne znamo za šta se novac troši. Možda jeste opravdan, možda su sve te subvencije i manje nego što bi mi dali, ali mi rezultate toga ne vidimo i rezultate osim kampanje, mi ne vidimo.
Mi samo znamo da je danas situacija gora nego pre godinu dana i sumnjamo da će biti još gora za godinu dana.
Obraćam se gospodinu Seniću, tako da mu ne uskratim pravo na repliku. Možemo oko mnogo toga da se sporimo, ali ne možemo da se sporimo oko toga da penzije koje ste pomenuli, taj odnos vlasti prema bilo kakvom pominjanju tog problema koji postoji, neprihvatljiv je. Nije niko tražio da se smanje penzije. To je strategija. Mi ako kažemo, Penzioni fond mora da se reformiše vi ćete da kažete – penzioneri, ubijte njih, zbog njih imate male penzije. To je onda mnogo pametna strategija i sigurno je ekonomski vrlo opravdano.

Ono što vam mi kažemo, to je da samo poslušate vašu koleginicu Suzanu Grubješić koja je u načelnoj raspravi promovisala program reforme PIO fonda. Da

ste to počeli da radite prošle godine, danas bi bar LDP rekla, ove subvencije za PIO fond su opravdane, zato što ti ljudi stvarno rade reformu i možda im danas treba dati i više, da bi ta reforma dala rezultat, da u budućnosti penzioneri žive stvarno dostojanstveno, a ne u mikrosvetu premijera Cvetkovića, da taj PIO fond ne bude socijalna kategorija, nego ekonomska. Ništa se nije desilo od 2008. godine, što bi nas uverilo da vi ne želite samo da potrošite novac da bi stvorili nekakvu iluziju koja će omogućiti da opet dođete na vlast.

Što se tiče subvencije, ako niste vi odgovorni za to, ja ne znam, vi ste verovatno govorili u ime stranke i ministra Dinkića, da postrojimo sve stranke, pa svaka stranka da kaže koga je subvencionisala.

To je jedan mnogo težak put kojim ćemo ići. Mislim da nikome ne bi odgovaralo. Kad smo već kod toga, moje pitanje – koliki je PDV od sledeće nedelje na kompjutere? Pričao sam sa raznim poslanicima, niko ne zna.
Da. Ne treba da vas čudi što vas spominjemo zato što ste vi bili predsednik upravnog odbora tog PIO fonda u isto vreme kada i poslanik. Naravno da onda pričamo sa vama. Ne možemo da pričamo sa Šormazom o PIO fondu pošto on čovek, em je mlad za penziju, ne zna o tome ništa.
Mi vam kažemo sledeću stvar, možda i često u životu izgleda da nešto što vi radite je preterano i preterano teško i preterano radikalno. Ne možemo gledati reformu penzionog fonda na osnovu vašeg osećanja koja prema tom fondu imate, da ne kažem interesa koje vaša stranka ima zato što nekako ona predstavlja taj fond u javnosti. Hteli vi to ili ne. Vaš je uslov bio da se podignu penzije kada uđete u Vladu. Vi ste stranka koja se zove stranka penzionera. Znači, prosto hteli vi to ili ne, to je tako. Ne može se prema vašem osećaju meriti, nego prema rezultatima. Mi da vam ne kažemo ništa drugo, ne znam zašto se toliko ljutite.
Mi vam kažemo samo jedno – ovim tempom, a to je tri nova penzionera na dva radna mesta i preko 20% budžeta ide kao subvencija penzionom fondu, ova zemlja nema šansi. Nema nikakvih šansi. Dvesta trideset milijardi dinara ove godine iz budžeta Republike Srbije ide penzionom fondu. Prošle godine je to bilo, nije važno koliko, 25% budžeta, 220. Hvala. Znači, rezultati izostaju. Vi možda imate opravdani osećaj, ali onda treba da se sklonite i da pustite nekog drugog, evo na primer G17. Oni imaju plan. Pustite njih, možda će njihov rezultat sledeće godine da bude 15% subvencija, a veće penzije. Znate šta, ne znam ni ja kako se pravi atomska bomba, ali verujem da ona postoji i neko ume da je napravi i da su njene posledice ogromne.
Hvala. Samo mala ispravka. Prvo, nisam kao gospodin Krasić da sedim ovde ceo dan, imam šta drugo da radim, a bio sam tu jutros. Bio sam tu jutros i pričao sam o gospodinu Čipliću o kome biste i vi mogli da pričate i to možete da utvrdite uvidom u bilo koju informativnu emisiju. Hvala.