Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gordana Pop-Lazić

Govori

Poštovane dame i gospodo narodni poslanici, umesto da predsednik Skupštine za rukav vuče ministre u skupštinsku salu, on ih odvlači iz skupštinske sale. Tu nešto zaista nije u redu, a neophodno je da ministar bude u sali kada razgovaramo o zakonu u načelu, jer iako se obraćamo javnosti, naravno želimo da razmenimo svoja mišljenja, iskustva, predloge i primedbe sa ministrom finansija.
Ovim zakonom, kako ministar kaže, prevazilaze se slabosti postojećih sistema finansiranja lokalne samouprave. Svi znamo da on nije idealan, ali ni ovaj zakon ne doprinosi poboljšanju tog sistema. Ako smo već hteli da nešto menjamo, onda smo mogli da pristupimo izmenama Zakona o lokalnoj samoupravi i da nemamo još jedan zakon koji će tretirati lokalnu samoupravu pored zakona koji već sada egzistiraju u pravnom sistemu.
Navodno se opet usklađujemo sa Evropskom unijom i sa Poveljom o lokalnoj samoupravi, a na tu povelju smo se pozivali kada smo donosili Zakon o lokalnoj samoupravi koji je tretirao u jednom delu ovu materiju. Ubeđujem vas da je onaj prethodni iz 1998. godine imao u vidu u potpunosti Povelju o lokalnoj samoupravi, tako da razlozi očigledno nisu ovakvi kakve ih u obrazloženju Ministarstvo nama saopštava. Razlozi su neke druge prirode.
Samo ću da se osvrnem na nekoliko najbitnijih primedbi iz nekog svog iskustva i da skrenem pažnju ministru da ne treba da se poziva na javnu raspravu koju je navodno imao kroz Stalnu konferenciju opština i gradova, koja naravno nije nevladina organizacija nego jedna dobrovoljna asocijacija opština i gradova, a to je bitna razlika, jer je već na toj raspravi odbijeno sve ono što su predstavnici opština i gradova kao primedbe dali. Imam to napismeno i mogu da donesem, doneću kada bude rasprava o pojedinostima.
Dakle, forme radi imati javnu raspravu, to je zaista iluzorno i smešno. Zašto niste ušli u javnu raspravu o zakonu o ličnim kartama, pa da čujete šta narod misli, i o mnogim drugim. Dakle, Vlada određuje kada joj odgovara da ide u neku javnu raspravu, kiti se time, iako sam apsolutno protiv toga, mislim da su kompetentni ljudi u ovom parlamentu koji mogu da raspravljaju, narod ih je delegirao, o svim zakonima i samo pro forme neke javne rasprave koštaju ovu državu.
Moja primedba se odnosi pre svega na član 61. zato što kada čovek dođe u jednu opštinu susreće se, po njegovom mišljenju, sa državom, to mu je prvi kontakt sa državom, pa čak i onaj službenik iza šaltera je njemu oličenje državnog aparata. On tu iskaljuje svoje nezadovoljstvo, bes, i naravno ima i neka pozitivna iskustva. Vi sada hoćete da na lokalnu samoupravu prebacite sav težak i prljav posao.
Mnogo je primedbi na Ministarstvo finansija, na Upravu prihoda. Recimo, imate opštinu Zemun, imali smo divnu zgradu Službe platnog prometa, Nacionalna štedionica je preuzela, pa onda ministar Dinkić preuzeo; u jednom delu jeste Uprava prihoda, a drugi deo, koji je ekskluzivan, izdaje se za velike pare nekim bankama, a na visokom prizemlju zgrade opštine Zemun su službenici Uprave prihoda.
Ne možete vi građaninu da objasnite, kada ulazi u opštinu, da je ovo Ministarstvo finansija i da je to pod kapom Republike, a da je drugi i treći sprat u kompetenciji lokalne samouprave tj. opštine Zemun. Koliko puta čujem na stepeništu, kaže – platio sam ili nisam platio, uzeli su mi mnogo, opština me odrala. Ja kažem – ljudi, to nema veze sa nama, žalite se ministru finansija i Vladi Srbije, državi Srbiji, to nije posao opštine.
Sada još hoće da nam uvale zaposlene. Čujem od ljudi koji tamo uđu da još nije ni umrežio informacioni sistem, da su pune pepeljare pikavaca, da se toči viski, da niko ništa ne radi, da su u hodniku plakari koji nisu još sređeni, arhiva stoji na stepeništu. Sada treba da preuzmemo još 40 ili 50 radnika, a ovamo se od nas traži da smanjimo broj zaposlenih i da primamo još jedan negativan udarac od građana. Jednostavno neprihvatljivo, niko ne može da nas natera na tako nešto.
Alternativa je sporazum sa Upravom prihoda, da imamo međusobna potraživanja i obaveze, kao da nije normalno da jedan državni organ treba da radi svoj posao koji mu stoji u opisu posla. Neću da zaključujem nikakve ugovore, zna se šta Uprava prihoda treba da radi. Neko ovde nije sagledao stvari kakve jesu zaista u životu.
Drugo, ovde niko nije tretirao problem gradskih opština, a to je dva miliona ljudi. Od ovog zakona grad Beograd će trpeti izvesne posledice, dobre ili loše, ali kakve će to reperkusije imati na gradske opštine, to samo zavisi od volje Gradske skupštine, odnosno gradonačelnika Bogdanovića. On će i dalje određivati budžet opštinama onako kako budu procenili da treba na osnovu onog parametra koliko je škola, koliko građana, ne ulazeći u to koliko je seoskog područja, koliko je predmeta, koliko ima kanalizacije, vodovoda, šta treba da se gradi. U to neće da se upušta, niti ga ovaj zakon obavezuje.
Dakle, išli smo pogrešnim putem, umesto da krenemo zaista od jednog dobrog zakona o lokalnoj samoupravi, zakona o glavnom gradu, koji nam ministar Lončar obećava već treću godinu. Ne znam šta je toliko problematično da ne možemo da rešimo status glavnog grada. Grad Beograd je po teritorijalnom principu okrug, a mi nemamo rešeno pitanje nadležnosti finansiranja okruga i to treba da se reši u sistemu države. Mi nemamo ni Ustav, ali smo krenuli od repa da sređujemo državu, umesto da je sređujemo odozgore.
Imamo zaista ogroman problem. Beograd ne funkcioniše. On možda funkcioniše ako gledate Studio B, tu ćete da vidite kako se svi funkcioneri grada Beograda slikaju i pokazuju šta su uradili. Ali, šta se dešava u gradskim opštinama? Ne može mnogo toga ni da se desi, jer nama sistem nije obezbedio ni dinara prihoda koje možemo da utrošimo za infrastrukturu ili za rešavanje problema te prirode u opštinama.
Još nam ovde u jednom članu ministar kaže za šta ćemo da trošimo pare od zakupa, ako se to uopšte odnosi na gradske opštine i ako su gradske opštine uopšte lokalna samouprava, i to je pitanje, izgleda da nisu. Ako nisu, zašto smo uopšte imali izbore u tim opštinama?
Pazite, ovaj Ustavni sud bi imao da radi i dan i noć samo po tom pitanju. Kako da mi naredi kako ćemo da potrošimo pare od zakupa koje mi moramo da naplatimo 100%, imamo naplatu od 98%, a to nam je osnovni prihod, jer sa 80% punimo budžet iz tih sredstava. Neko će se naći u problemu, neko će da krši zakon. Možda treba da se kaže da se ovo na nas uopšte ne odnosi.
Dakle, trebalo je da Vlada Srbije sagleda malo sveobuhvatnije problem lokalne samouprave. Jeste finansiranje veoma važno, taj segment je važan za sve nas, ali zakon o glavnom gradu nam je neophodan.
Inače, grad Beograd će funkcionisati po principu uređenja "kruga dvojke", a šta će se dešavati dalje u drugim gradskim opštinama, to uopšte neće nikoga interesovati.
Iskreno da vam kažem, ovo je jedino mesto, ova govornica, sa kojeg mi poslanici SRS možemo da prenesemo neka iskustva naših predsednika opština koji nisu u parlamentu, jer doći do medija, pa čak i onih medija koje finansiraju lokalne samouprave ili grad Beograd, kao što je Studio B, to je iluzija.
Ništa što je dobro ne može da se zabeleži ili ne želi da se zabeleži.
Mi smo od tih skromnih sredstava koje imamo na nekom stambenom komunalnom računu, a koji punimo isključivo od zakupa poljoprivrednog zemljišta i od otkupa stanova, koji na godišnjem nivou može da bude četiri ili pet miliona dinara, uradili ove godine rekonstrukciju (iako nam to nije u opisu posla, ali smo videli da moramo, jer niko ne brine, a neophodno je) odeljenja transfuziologije u Zemunskoj bolnici.
I, niko nije došao to da zabeleži, ni jedan jedini novinar, jer niko nije bio zainteresovan, kao da smo mi tamo želeli da se slikamo, a ne da se prazan prostor uslika i da se građani obaveste da je to urađeno.
Uzeli smo jedan veliki zajam koji ćemo, nadam se, uspeti i da servisiramo, a nadamo se da će se za godinu ili dve dana mnogo toga promeniti nabolje, kako bismo uradili pet kilometara vodovoda u Ugrinovcima, a mislim da Beogradski vodovod neće graditi više od 20 kilometara ove godine.
Znate, kako se mi dovijamo da nešto uradimo, to sam bog zna; a tek ako hoćemo da okrečimo dve kancelarije u opštini, moramo da pišemo zahtev gospodinu Bogdanoviću da nam odobri dodatna sredstva. U takvom se stanju nalazi 17 beogradskih opština.
To govorim samo zbog toga što ne volim i mislim da nije dobro da se tako rešavaju problemi, već moraju sveobuhvatno i moraju od glave ka repu. Dakle, morali smo Zakon o lokalnoj samoupravi da uradimo onako kako treba, znate koliko smo primedbi imali na njega i sada se pokazuju njegove slabosti.
Morali smo da donesemo zakon o glavnom gradu, a onda i paralelno možda da usledi ovaj zakon, jer će se onda sigurno usavršavati način finansiranja, pa da vidimo da li nam je potrebna dvostepenost u lokalnoj samoupravi, trostepenost, na koji način, kako ćemo to da radimo.
Jer, ne možemo da zaboravimo 17 beogradskih opština i da ih prepustimo gradu Beogradu, bez obzira ko se nalazi na funkciji predsednika, odnosno gradonačelnika i ko ima većinu u Gradskoj skupštini.
Danas jedni, sutra drugi, a na gradskim opštinama će opet biti neki treći, to nije nikakav problem, ne bi trebalo da bude te vrste kada se izbori završe, jer onda treba svi da radimo u korist građana, da zakopamo neke ratne sekire, a otvorićemo mi opet duele kada izbori budu u naznaci.
Preslišaćemo mi i sebe, a građani će preslišavati nas šta smo radili, i to nije nikakav problem.
Ali, da bismo stvarno funkcionisali kao opština, a ja izražavam sumnju da smo uopšte jedinica lokalne samouprave i da li nas uopšte bilo koji zakon te vrste obavezuje, s obzirom da Zakon o lokalnoj samoupravi nas ne prepoznaje kao jedinicu lokalne samouprave.
Ima na Ustavnom sudu jedna predstavka te vrste, bila je javna rasprava, mislim da su se sudije Ustavnog suda za glavu hvatale da razreše to pitanje. Očekujemo da vidimo šta će oni po tom pitanju reći.
Dame i gospodo narodni poslanici, ja ću vrlo kratko, s obzirom da je rasprava u načelu i da veliki broj poslanika SRS želi da komentariše ovaj zakon.
Kao neko ko se ne razume mnogo u poljoprivredu, ali ko može da na osnovu svog pravničkog znanja shvati šta je cilj ovog zakona, krenuću od njegovog kraja, od prelaznih i završnih odredbi, člana 94. do člana 63, da vam ukažem na neke nelogičnosti i na ono na šta je, u stvari, ovaj zakon usmeren. Kada dođemo do rasprave o pojedinostima, član po član, već ćemo vam davati primere iz prakse i mogućnosti koje će nastati na osnovu ovog zakona, a koje će svakako biti štetne.
Ocenjujem ovaj zakon kao štetočinski, pre svega zbog toga što je usmeren ka potpunom uništavanju velikih sistema. Malopre ste sami spomenuli i PKB i PIK "Bečej" i njima slične, iako, istini za dušu, nije slučajno da je predsednik UO PKB-a, koji je sada ušao u privatizaciju, Miroslav Malešević, koji je bio pomoćnik ministra Vitoševića. Dakle, dobro ste se vi rasporedili pre nego što ovaj zakon stupi na snagu, a kada stupi, kako će to da izgleda?
Dakle, kako to ugrožava ovaj zakon velike sisteme? PKB već ima tender za privatizaciju. Ima 22.000 hektara zemlje; negde između 16.000 i 17.000 je državna svojina. To zemljište će se davati u zakup. PKB ne može sam sebe da uzme u zakup, to nije predviđeno ovim predlogom zakona. Teško će se naći neko ko će da privatizuje PKB pod uslovom da to može da se da nekom drugom u zakup.
Dakle, spuštate cenu PKB-a, a on je ušao u privatizaciju. Drugo, PKB ima 6.000 goveda. Kako je projektovano koliko će goveda PKB da ima? Valjda na osnovu površine zemlje koju koristi. Dakle, neće biti više 6.000 goveda. Na taj način uništavate stočnu proizvodnju. Govorim o PKB-u, ali takvih ima mnogo. Dakle, nećemo imati ni mesa, ni mleka, a očigledno nećemo imati ni druge stočne hrane, niti humane hrane.
Veoma je opasno ovo što radite. U članu 94. kažete: "Danom stupanja na snagu ovog zakona poljoprivredno zemljište u državnoj svojini prenosi se na upravljanje Ministarstvu, do donošenja odluke o davanju u zakup tog zemljišta. Pravnom licu koje je na dan stupanja na snagu ovog zakona imalo pravo korišćenja poljoprivrednog zemljišta", recimo, to je PKB, upisan tako u zemljišne knjige, "u državnoj svojini, to pravo prestaje danom isteka roka određenog ugovorom o davanju na korišćenje tog zemljišta"; nije ni bio do sada ugovor, nije ni bilo roka, oni su upisani kao korisnici; zato ovde stoji zarez, pa nastavljate: "danom donošenja odluke o davanju u zakup tog zemljišta...". Dakle, pošto država to radi, vi ćete sada zaključiti ugovor, jer Ministarstvo zaključuje ugovor.
Pustite vi ovo – lokalna samouprava će odlučiti. Ona raspiše tender i to, a vi zaključujete posle ugovor, delite 60:40; da li to mora da bude, to je pitanje. Ni do sada niko nije branio lokalnoj samoupravi da daje u zakup poljoprivredno zemljište, ako je ona upisana u zemljišne knjige kao korisnik. Nije niko branio. To je bio, ceo iznos zakupa, njen prihod. Prema tome, ne dajete vi ništa lokalnoj samoupravi.
"Pravno lice iz stava 2. ovog člana dužno je da u roku od 15 dana od dana prestanka prava korišćenja poljoprivredno zemljište u državnoj svojini prenese u državinu Ministarstvu." Zakon stupa na snagu osam dana nakon donošenja. Vi ćete odmah PKB-u da uzmete tih 16.000 - 17.000 hektara zemlje. I šta smo uradili? Ništa.
Drugo, davanje u zakup je takođe veoma opasno ako se ide na usitnjavanje parcele. Daću vam primer Instituta za kukuruz, koji vi ne volite, pa nećete nikada da dođete kada vas pozovu tamo.
Na "Dane polja" dođe ceo diplomatski kor, dođu njihovi saradnici iz Azije, Afrike, cele Evrope, ali nema ministarke zato što je čula da ću ja tamo doći, kao što vas nema ni na otvaranju Sajma poljoprivrede zato što znate da će Maja Gojković doći. Toliko o toj vašoj "ljubavi" prema poljoprivredi i prema svima ostalima koje treba da poštujete, jer se nalazite na nekoj poziciji.
Vi znate šta znači semenarstvo. Trebalo bi da znate, a imate i sedam pomoćnika, sada ste opet primili nekih 11 - 13 stručnjaka, vrlo mladih, valjda vam treba još više znanja oko vas, svi iz G17, pa ako ne znate vi, oni verovatno znaju.
Na 300 metara od parcele gde se seju kulture koje treba da predstavljaju bazu za proizvodnju semenskih proizvoda ne sme da se sadi nijedna druga kultura, recimo kukuruz. Kako ćete vi to da sprečite? Kada usitnite to i date u zakup, nekoliko njih mogu da budu zakupci, imate veliku površinu zemljišta, recimo Instituta za kukuruz; kada tu dođe do ukrštanja, vi ste njima upropastili proizvodnju. Kao da se to radi namerno.
Nije Institut za kukuruz jedini, imate i ovaj u Novom Sadu. To su firme koje imaju svetske reference, oni su ogromni izvoznici. Meni se čini da neko želi to potpuno da uništi, ne samo tu krupnu poljoprivrednu proizvodnju, institute koji su i profitabilni, koji su veliki izvoznici, a da ne govorimo o malim dobrima i o seljacima.
Ima se utisak kao da sve radite da njih uništite, a već se kalkuliše u javnosti da pripremate "Pionir" da dođe umesto njih. Vama ne treba referentni Institut za kukuruz, niti ovaj novosadski. Vi imate neke aranžmane sa "Pionirom".
On treba da zauzme njihovo mesto i tržište, koje nije malo. Nije u pitanju samo naše tržište, nego i svetsko tržište, gde su se naši instituti već probili i gde se godinama održavaju i tuku i sa Nemcima i sa svima ostalima.
Neću da vas podsećam na vaše promašaje, kao što su modifikovana soja ili suncokret, ali ne zaboravite da je švajcarska kompanija "Sindženta" u roku od jednog dana dobila sertifikat za onaj suncokret, a posle, kada su naši seljaci posadili, samo 20% je niklo. Pitanje je ko je tu dao saglasnost, kako i zašto.
Mi imamo u Novom Sadu, imamo u Zemun Polju laboratoriju, a sada je moguće osnivanje i privatnih, što nije dobro, a nacionalnu laboratoriju, to svi znamo, hoćete da izmestite u Suboticu i sebe već pripremate tamo za direktora, pošto znate da ne možete da opstanete dugo na ovoj funkciji. Zapamtite ko će biti sledeći direktor te institucije. Ako tako ne bude, onda sam ja danas lagala. Oni unapred razmišljaju, i po nekoliko godina, na kojoj će se funkciji naći, da se vrlo lepo rasporede.
Podsetiću vas na obeležavanje stada. Toliko ste se slikali obeležavajući stada u Krnjači, gde se zna do desetog kolena ko su preci jednog govečeta. Mi ne znamo ko su nam preci, doduše vi znate, a i javnost je čula, ali ovi u Krnjači to nisu morali uopšte da rade. Da ste stigli do Homolja, ja bih vas pozdravila i rekla bih – svaka čast, sada smo sva goveda obeležili, znamo zašto, završili smo to. Uzeli ste velike pare za taj projekat, mislim na Ministarstvo (da li ste vi lično, ne znam, ali kako vaši rade, moguće je), a niste taj posao završili. Pitanje je zašto ga niste završili.
Neću da govorim o subvencijama poljoprivrednih proizvoda, o tome ćemo da govorimo u raspravi o pojedinostima. Takođe, o zakupu i o ovome što su prethodne kolege spomenule – mogućnosti da samo jedan ili, kako vi kažete, nijedan čovek to kupi. Kupiće, zato što neće biti problem poljoprivredno zemljište prevesti u građevinsko zemljište. Onda će da niče nešto drugo.
Srećna sam što je napravljena fabrika "Bol" u Zemunu na poljoprivrednom zemljištu Instituta za kukuruz, ali ova vlada je to zemljište uzela Institutu uz naknadu od samo 45.000 dinara i "Bol" se uknjižio kao vlasnik, iako naši zakoni to ne dozvoljavaju. Dobro su došle takve grinfild investicije, ali dajte podjednake uslove i za njih i za sve druge koji bi to želeli. Samo zbog toga kritikujem taj postupak; inače, "Bol" je uspešna fabrika, zapošljava 70 ljudi, i najveća u jugoistočnoj Evropi za proizvodnju limene ambalaže, ali je trebalo da takve uslove dozvolite i nekom drugom koji to želi.
Dakle, da li će to poljoprivredno zemljište ostati poljoprivredno ili neće, to ćemo videti, ali stalno zaboravljamo naše male seljake, ukoliko ih uopšte više i ima, ali dođite samo do Kosmaja, to je 40 kilometara od Beograda i videćete prazna sela. Ne verujem da će ovaj zakon, pogotovo što ste sebi dali pet godina i lokalnoj samoupravi tri godine da donese razvojne programe i neke planove, dovesti do nekog boljitka.
Potrebna je sveopšta akcija, ne samo vezana za Ministarstvo poljoprivrede, nego i sva druga ministarstva i Vlada bi trebalo da ima jedan projekat kako u naša sela vratiti pre svega one koji još uvek imaju imanja, koji time mogu da se bave ili kako zadržati one koji su tamo.
Znamo šta im treba, treba im da žive kao svi normalni ljudi i da imaju puteve, ambulante, pošte, škole i sve ostalo.
Za sada toliko, a u pojedinostima ćemo da pretresemo sve i da vas dovedemo verovatno do suza, pošto kažu da vas nije teško dovesti do suza. Na vašem mestu, verujte, i ja bih plakala.
Hvala, gospodine Kutiću.

Za reč se javio narodni poslanik Zoran Krasić.
Hvala, gospodine Krasiću, zadovoljstvo je slušati vas.

Da li se još neko javlja za reč? (Ne.)

Na član 3. amandman je podnela narodni poslanik Nataša Jovanović.

Vlada i Zakonodavni odbor predlažu da se amandman odbije.

Reč ima narodni poslanik Nataša Jovanović.
Da li još neko želi reč? (Da.)

Reč ima narodni poslanik Dušan Proroković.
Gospodine Prorokoviću, ovo vaše izlaganje je bilo po amandmanu, pretpostavljam? U redu.

Pravo na repliku ima gospođica Nataša Jovanović.
Da li se još neko javlja po amandmanu? Gospodin Arsić.
Da li još neko želi reč o amandmanu? Narodni poslanik Borko Ilić.
Bilo je to izlaganje gospodina Borka Ilića. Očigledno je sve isto, Vuk Drašković je uvek uz vlast.

Pravo na repliku, Nataša Jovanović.
Gospodin Ilić traži reč po Poslovniku. Opomenula bih gospođicu Natašu da vas je uvredila, ali zaista konvencionalno oblačenje podrazumeva kravatu. To je prevod onoga što je ona rekla. Izvolite.
Po Poslovniku, gospodin Krasić, pa repliku ima Nataša Jovanović. Već nam je vreme za pauzu, pa vas molim da koristite dozvoljeno vreme.
Pravo na repliku na izlaganje Borka Ilića ima Nataša Jovanović. Molim vas, pa da zaključimo pretres.
Pošto smo završili pretres Predloga zakona u pojedinostima, trebalo bi, u skladu sa članom 142. Poslovnika Narodne skupštine, da pitam da li predstavnik predlagača magistar Mlađan Dinkić, ministar finansija, želi reč, ali on nije tu.

Zaključujem pretres Predloga zakona u pojedinostima.

Pošto smo obavili pretres Predloga zakona u načelu i u pojedinostima, Narodna skupština će u danu za glasanje odlučivati o Predlogu zakona u načelu, pojedinostima i u celini.

Dajem pauzu do 15,15 časova.

(Posle pauze – 15.20)

 
Hvala gospodinu Rankiću. Da li još neko želi reč? (Ne.)
Na član 4. amandman je podneo narodni poslanik Blagoje Krajinović.
Vlada i Odbor za industriju nisu prihvatili ovaj amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć.
Da li neko želi reč?
Reč ima ovlašćeni predstavnik SRS, gospodin Branislav Rankić.
Da li još neko želi reč? (Ne.)
Na član 5. amandman je podneo narodni poslanik Milorad Mirčić.
Vlada i Odbor za industriju nisu prihvatili ovaj amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć.
Da li neko želi reč? (Ne.)
Na član 7. amandman je podneo narodni poslanik Milan Veselinović.
Vlada i Odbor za industriju nisu prihvatili ovaj amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć.
Da li neko želi reč? (Da.)
Reč ima narodni poslanik Branislav Rankić.