Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gordana Pop-Lazić

Govori

Poštovane kolege narodni poslanici, želim da se obratim pre svega vama, a možda još više javnosti koja gleda ovu sednicu Skupštine i prati naš rad i juče i danas, i verujem, pita se šta se to dešava u parlamentu i zašto se bavimo ovim problemom, zašto se ne bavimo pitanjem trgovinskog sporazuma, jednostranom primenom trgovinskom sporazuma, poskupljenjima, traženjem povišica od strane zaposlenih u organima uprave, u prosveti, raznim životnim problemima, ne shvatajući možda, a imam potrebu eto kao narodni poslanik i njihov predstavnik da to kažem, da pre svega ovde u parlamentu odbranimo demokratiju.
Ako je demokratija vladavina naroda, onda zaista niko nema pravo da tu vladavinu naroda prekraja nakon izbora.
Dakle, ako pođemo od činjenice da nam se desilo nešto što se uglavnom ne dešava posle izbora, da se cepa ili da pokuša da se otcepi jedan deo neke opozicione političke partije, onda moramo otvoreno da kažemo narodu šta se to dešava i zašto se to dešava.
Nagađali smo, naravno, govorili da je tu umešan neki strani faktor i strane obaveštajne službe. Juče smo dobili potvrdu da je to tako i da je tamo neki, koga smo stvarali godinama i u koga smo uložili mnogo para i truda da bi ni od čega napravili nešto, formirao sada neku svoju političku partiju koristeći sve ono što je kao miraz poneo iz SRS.
Već se sreo sa dva ambasadora koji vedre i oblače u ovoj zemlji. Očigledno je da su oni, ne samo zavladali Andrićevim vencem i pojedinim političkim partijama, nego od danas i Skupštinom Srbije, jer vidim i primećujem da se predsednik Skupštine danas ponaša sasvim drugačije u odnosu na ono juče.
Dakle, verovatno je britanski ambasador rekao "zauzdajte i parlament, ni tamo ne može da se priča i da se radi kako oni hoće nego kako mi kažemo, a preko vas".
Već jedan i po mandat, čini mi se, ne primenjujemo iz Poslovnika one odredbe koje se tiču oduzimanja reči ili materijalnog kažnjavanja, i to opet na predlog SRS. To se, jednostavno, kao praksa ustrojilo u parlamentu i mislim da je to dobro i da dolazi vreme...
(Predsedavajuća: Narodna poslanice, tri minuta i molim vas da izreknete član Poslovnika na koji se odnosi povreda.)
Pretpostavljate da je član 225, gospođo predsedavajuća. Neću dugo. Samo sam želela da kažem da ovo nije nešto što ne zaslužuje pažnju srpske javnosti. Neka svaki građanin pođe od sebe i neka se stavi u situaciju da je pošao na godišnji odmor, da je dao svoj ključ komšiji da mu pričuva stan dok se ne vrati sa godišnjeg odmora...
(Predsedavajuća: 3,30 minuta.)
... a kada se vrati sa godišnjeg odmora, ne nađe ključ nego obijena vrata i pokradeno sve iz stana. To se desilo poslaničkoj grupi SRS. Kako bi svaki građanin tog svog komšiju nazvao? Verovatno lopovom, nečasnim čovekom i tužio bi ga sudu.
Zbog toga mi kažemo, ako hoćemo da se borimo i protiv korupcije i protiv kriminala (Predsedavajuća: Četiri minuta.) moramo prvo da se izborimo protiv toga ovde u parlamentu.
(Predsedavajuća: Narodna poslanice, molim vas da završavate govor zato što je pravo na dužinu govora za povredu Poslovnika tri minuta.)
Volela bih da svaki šef poslaničkog kluba izađe ovde, gospođo Čomić, vi i ja smo dugo paralelno razgovarale ovih godina, već osam godina, izađe i kaže da li se slaže sa takvim načinom rada u parlamentu, odnosno da li odobrava postupak poslanika koji su ukrali svoje mandate. Kada to budete spremni da izgovorite, onda mi više nemamo razloga da polemišemo i da razgovaramo o ovoj temi. Onda ćemo se posvetiti ovim drugim temama.
Dame i gospodo poslanici, izgleda da su se demokrate dosetile kako ili barem misle kako mogu da, što bi naš narod rekao, doakaju radikalima, ali su se grdno prešli. Niti nas iritiraju ove vaše novčane kazne, niti oduzimanje reči, niti eventualno iznošenje iz sale, jer to smo mi sve već prošli.
Dakle, već viđeno, a kad film gledate dva puta on vam više nije interesantan. Morate neku novu represivnu meru da pronađete. Imate vi ovde stručnjake koji to znaju, koji su i tvorci ovakvog Poslovnika, koji gaze demokratiju na različite načine.
Ali, izašla sam da vama, gospođo predsednice, kažem da mi nije jasno zašto ste gospodinu Jojiću izrekli tu meru koju ste mu izrekli, ako se još uvek sećate koja je to kaznena mera. Ne znam šta je iz člana 106. gospodin Jojić učinio. Niste vi ovde sudija koji može da izriče tako kazne kako mu padne na pamet, morate na neki način da obrazložite i nama i gospodinu Jojiću šta je on to uradio što nije primereno za ovom govornicom, koga je on to uvredio, koga je opsovao, o kome je iznosio neke netačne činjenice.
Možda biste i meni mogli da izreknete opomenu ako vam kažem recimo da je gospodin Nikolić na stalnoj vezi i stalni posetilac američke i engleske ambasade, istih onih koji su nas 41. podelili na četnike i partizane, koji su organizovali 27. mart, danas ti isti hoće da unište opoziciju u Srbiji, kako ne shvatate. Zašto?
Da bi opet ostvarili svoje geopolitičke ciljeve. Kosovo i Metohija, već je viđena, ali priprema se Vojvodina, kako to ne vidite. U tom trenutku trebalo je ovako nešto da se učini i u tom trenutku se našlo 18 izdajnika, stranih plaćenika, koji su pokušali da oslabe SRS.
Ali, verujte, ovde dok sedi jedan jedini srpski radikal, kao što je to devedesetih bilo sa Vojislavom Šešeljem, vi ne možete da počnete da radite, dok ne uvedete red prvo ovde u parlamentu i dok ne počnete da poštujete osnovne demokratske principe.
Ako mislite ovako, izvolite i nastavite, barem će biti sve transparentno, vi to tako volite, a i mi volimo da se pokažete u pravom svetlu. Hvala.
Gospođo predsedavajuća, možda ste zaboravili da sam zamenik šefa poslaničke grupe SRS.
Samo zarad javnosti, pošto vi koristite svoje mesto predsedavajućeg da dezinformišete javnost, navodno se vi dogovarate o svemu sa šefovima poslaničkih grupa, vi se ni o čemu danas niste dogovorili sa šefom poslaničke grupe SRS, niti ste zvali njega, niti ste zvali mene, a čitav dan sam ovde, da se o bilo čemu dogovaramo.
Znači, uradili ste to na svoju ruku, na svoj način. Možemo da sedimo i do 12,00, i do ujutru ovde, nije problem, smenjivaćemo se za govornicom, ali da znate da ne možete u tom svom naumu da uspete. Jednostavno, stvari moraju odavde da počnu da se čiste. Mora metla da počne da radi od Skupštine, od Vlade, pa tek onda dalje.
Ima jedan antikorupcijski zakon na koji mi čekamo, u ovoj drugoj sednici. Nemojte da mislite da nismo zainteresovani da počne rasprava o tim predlozima zakona. Jesmo.
Vlada predlaže neku agenciju o zaštiti od korupcije. Koliko sam videla, u predlogu tog zakona stoji da razne javne ličnosti, političari, funkcioneri moraju da prijave svoju imovinu, da agencija dalje prati šta se dešava sa tom njihovom imovinom, kojom brzinom se ona uvećava.
Verujem da ima mogućnosti da dođu do podataka na kojim računima se pare drže i u zemlji i u inostranstvu, i da ćemo mnogo toga saznati, i da će mnogi onda poverovati srpskim radikalima koji za ovom govornicom pričaju da je mnogo para odobrenih direktno od Solane došlo među ovih 18 ljudi koji su pokrali građane Srbije i glasove građana Srbije.
Ono što vam mi govorimo, to je ono što je istina. Može da bude mila, može da ne bude mila, možda ljudi mogu da sumnjaju, ali vreme je najbolji saveznik i vreme pokaže da li to jeste ili nije.
Šljam dođe na površinu, vetar dune, ode polako, pa reka ponovo čista, možemo da plivamo, ali sami moramo nekako da pomognemo da se počisti.
Ako to neće Boris Tadić, ako vi ne možete bez njega, hajde da prekinemo sednicu. Sutra će da dođe Boris Tadić, pa lepo odete kod engleskog i američkog ambasadora zajedno s njim, pa pozovete Tomislava Nikolića i dogovorite se kako ćete taj šljam da počistite, da mi počnemo ovde normalno da radimo, u interesu svih nas i za ono za šta su nas građani ovde poslali.
Dame i gospodo, samo jedna ispravka zarad javnosti. Dozvoljavam da svako ima svoj stav po svakom pitanju, pa i moj prethodnik. Ova govornica služi svima nama da svako može da iznese svoj sud o svakoj pojavi u ovom društvu. Ne mislim niti da gospodina ubeđujem u suprotno niti on može mene da ubedi da je njegov stav ispravan.
Ali, zarad javnosti naša lista je bila pod nazivom SRS-dr Vojislav Šešelj i prvi na listi je bio dr Vojislav Šešelj. Nije ovo nikakvo iskazivanje vernosti i odanosti i ne znam čega gospodinu Šešelju, mada može da se tumači i tako i nećete pogrešiti i ako tako protumačite.
Ovo je borba za neke demokratske principe. Ako vi niste u stanju da vidite dalje od svog nosa i ako niste u stanju da se bavite politikom, a da se ne bavite samo dnevnom politikom, nego da vidite šta je ovo što je proizašlo kao problem ovde u parlamentu, ne naš nego i vaš i naš, i opštepolitiki, unutrašnjepolitički, onda niste dorasli situaciji u kojoj se nalazite.
Dakle, nije se ovo desilo samo od sebe, nije ovo problem jedne stranke, ovo je problem jednog političkog miljea u našoj zemlji i problem uticaja onih koji nam nikad dobro nisu želeli niti činili na našu političku scenu.
Mi upravo zbog toga tražimo da sednemo i da se dogovorimo oko svega što je kao problem funkcionisanja ovog parlamenta proizašlo, kao što smo to uradili na početku ovog mandata.
Vi ne pokazujete volju, znači podržavate ovakvo stanje u parlamentu. Izvolite, to je vaš izbor. To mora da ispliva i to mora da se vidi, ko kome ovde aplaudira.
Kada je, molim vas, u političko pluralizmu, ako se neko deklariše kao opozicionar, većina aplaudirala tom opozicionaru kada ulazi u parlament. To je toliko očigledno da je on u vašoj funkciji ili vi u njegovoj funkciji ili ste vi i jedni i drugi u funkciji onih koji treba da kroje politiku ovde na Balkanu i našoj zemlji da to samo po sebi govori.
Poštovane kolege narodni poslanici, osnov za svoje javljanje našla sam u članu 104. Poslovnika Narodne skupštine.
Zahvalna sam kolegi iz ove šifrovane političke partije koji je dao šlagvort i mojim kolegama i meni da izađemo za ovu govornicu što je na ovaj način diskutovao. Prisetio se vremena inkvizicije, a zaboravio na Lazarevu kletvu. Mora da je preskočio jedan ciklus, jedan istorijski period koji je veoma važan ne samo za srpsku istoriju nego i za istoriju Evrope.
Ali, to je problem koji ja vidim ne samo ovde, u Narodnoj skupštini, nego u celoj Srbiji, jer sam prosto zapanjena činjenicom da razgovaramo o ovako važnoj, možda čak sudbinskoj temi, a da se u našem društvu nikada nije, sem u političkim raspravama, duelima, u predizbornoj kampanji na ozbiljan način govorilo o temi ulaska u EU i moram da kažem da sam vidno razočarana ekspozeom potpredsednika Vlade na ovu temu s obzirom da se od njega, kao od čoveka koji se predstavlja kao izuzetno stručan i kao ekspert, zaista očekivalo više.
U svom izlaganju ću da se osvrnem na one druge uglove gledanja na ovu temu, pre svega kulturološke, moralne, teološke, ali to kada budem došla na red da izlažem o samom sporazumu, a sada bih samo htela da podsetim sve vas koji diskutujete, a ovde su diskutovali i neki profesori, od kojih sam očekivala da o tome nešto znaju i da smatraju da je dobro da se to kaže i da se na to upozore i kolege narodni poslanici a i celokupna javnost, a to je sistem javnog morala.
Podsetiću sve da sistemi javnog morala i medija danas počivaju na egoizmu, ogoljenom materijalizmu i ateizmu i da su to, u stvari, tri načela koja postoje još od Francuske buržoaske revolucije. Ako mi hoćemo da to usvojimo u potpunosti, da to budu načela na kojima ćemo mi zasnivati sve svoje odluke, rezultat nametanja duha takve, po mom mišljenju, moralno posrnule i sekularizovane Evrope, jasno će biti vidljivi, kao i posledice svega toga.
Takav će posthrišćanski Srbin, kakav je kolega koji je govorio, naravno pre odabrati Evropsku uniju nego Kosovo i Metohiju. Pre će odabrati šengen vizu da bi se slikao ispod Ajfelove kule, nego da dođe u posetu Srbima u kosovskomitrovičkom koncentracionom logoru. Pre ćemo našu decu voditi na ekskurzije po Italiji i Francuskoj, nego što ćemo ih odvesti da vide Dečane i Pećku patrijaršiju. To je ono što je Srbija danas, nažalost, zahvaljujući pre svega ''žutim'' medijima, nezrelim političarima, tj. ljudima koji nisu dorasli tome da u ovom istorijskom trenutku budu na visokim državničkim funkcijama, odnosno činjenici da mi prave državnike i nemamo.
Zaista mi, verujte, postaje nepodnošljivo da sa pedeset i kusur godina sedim u društvu koje me podseća na jedno školsko odeljenje uzrasta, recimo, dece trećeg razreda. Pre svega, mislim na ovu meni desnu polovinu parlamenta jer u ovim klupama, verujte, niko ništa ozbiljno ne može da radi i ne radi ukoliko će klima i atmosfera da bude ovakva. Ovde su neki kojima zaista treba procena, ja mislim čak i radne sposobnosti, da ne govorim o nečemu drugom.
Tako se ja osećam, ne znači da sam u pravu, ali vi ste stručniji i možete sigurno bolje da procenite. Zahvaljujem.
Poštovane kolege narodni poslanici, nas ovde u parlamentu ali i sve druge državne organe obavezuju sve do sada usvojene rezolucije i deklaracije vezane za KiM, pa je tako za mene gotovo nesporna činjenica da je Vlada, a i poslanička većina, u obavezi da prihvati amandman SRS-a.
Ukoliko bi predstavnik Vlade za ovom govornicom to izgovorio odmah, mogli bismo ovu raspravu i te kako da skratimo. Dok se to ne desi, osećam obavezu da još jednom skrenem pažnju na neke veoma važne činjenice vezane za potpisivanje ovog sporazuma, ne ulazeći, naravno, u to da gospodin Đelić ni formalno nije mogao u tom trenutku da parafira taj sporazum jer nije imao ovlašćenje prethodnog premijera, odnosno to ovlašćenje je bilo povučeno.
Želim da skrenem pažnju i javnosti i vama na činjenicu da je ovaj trgovinski sporazum, u stvari, već stupio na snagu i da taj paraf ima konstitutivno dejstvo, s obzirom na to da u njemu piše da će on stupiti na snagu prvog dana drugog meseca od dana kada ga Skupština verifikuje, a ukoliko se to ne desi do 1. jula ove godine, onda se smatra da je on već stupio na snagu.
Tako da treba svi da znamo da to, u stvari, u pravnom saobraćaju već postoji i da se smatra ratifikovanim iako mi o tome razgovaramo post festum, što ne znači da ne treba da govorimo o tome kakve sve posledice to može da ima.
Možda ću se malo ponoviti, ali gledaću da to bude sasvim kratko. Mislim da je potpisivanjem ovog sporazuma Srbija ipak upala u zamku (koju možemo, evo, da ispravimo) i naknadno odobrila Sporazum sa neprimenjivanjem i nepriznatim od druge ugovorne strane (stavom 2. člana 135) i jasno stavila do znanja ostalim državama da njihovo priznanje KiM nije prepreka za normalnu saradnju i potpisivanje međunarodnih ugovora u kojima se Srbija tretira bez dela teritorije, Kosova. Time se stvara mogućnost i ostalim državama članicama, i UN i EU koje to do sada nisu učinile, da to naknadno, bez ikakvih posledica, učine.
Treba imati u vidu i obavezu prihvaćenu ovim sporazumom o svestranoj saradnji sa svim državama u regionu, i onih obuhvaćenih procesom integracija u EU, pri čemu je kosovska državnost priznata od strane članica EU, a izgradnja institucija i pridruživanje EU pod budnim okom Euleksa i same EU, pa se, shodno tome, ta obaveza odnosi i na dobrosusedske odnose kandidata Srbije sa Kosovom.
To je opasnost o kojoj bi trebalo da vodimo računa i ne bi trebalo da tek tako lako pristupamo potpisivanju bilo kakvih međunarodnih ugovora i sporazuma ukoliko stvari nisu potpuno jasne. Dakle, naše je da o svemu razgovaramo, da sve imamo u vidu, pa da onda odlučimo.
Sporazum kao ekonomsko-politički akt, po mom a i po mišljenju mnogih koji se time zaista ozbiljno bave imajući pre svega kritički stav, a smatram da mi ovde treba da zauzmemo upravo kritički stav, predstavlja osnov kolonizacije Srbije kroz stvaranje uslova adaptacije i uprave, i prostora, i infrastrukture i ljudi na standard pre svega metropola i multinacionalnih kompanija radi nesmetane eksploatacije i ubiranja profita.
To je valjda svima jasno i svi smo kroz istoriju naučili šta znači bilo kakvo ujedinjenje. Nije prvi put da se Evropa ujedinjuje, to se dešava od srednjeg veka pa naovamo.
Članom 32, tu se malo osvrćem na ekspoze potpredsednika Vlade, predviđa se neograničeni uvoz poljoprivrednih proizvoda u Srbiju sa ovlašćenjem Evropske unije (tzv. povlašćen položaj) da jednostrano suspenduje izvoz iz Srbije u slučaju prelaza limita koji utiče na stabilnost tržišta.
Članom 55. se vazduhoplovni prostor Srbije deli na zajednički evropski, to jeste spomenuli, ali ste zaboravili unutrašnji, i sve bez Kosova i Metohije. Dakle, i tu smo videli njihovu skrivenu nameru i zbog toga je naše insistiranje na onom amandmanu.
Cilj uspostavljanja zone slobodne trgovine Srbije i Evropske unije sa obavezom ukidanja carine na uvoz robe poreklom iz EU ide, naravno, u prilog pre svega EU.
Rekli ste - odvijala bi se u periodu od dve i po do šest godina, to je kao vreme za prilagođavanje slobodnoj trgovini za pojedine sektore domaće industrije i poljoprivrede, uz obezbeđenje stranaca, usklađivanjem domaćeg zakonodavstva sa zakonodavstvom EU, i deklarativnim otvaranjem EU za robu iz Srbije, koje, moramo da priznamo, realno nema ili je neznatna, a ako je bude, biće opet limitirana, što znači da nismo baš u ravnopravnim odnosima i verovatno ne možemo ni da budemo, uvek jači nameću slabijima.
Ovo može da bude, po nekom tumačenju, i ugovor po pristupu pa, prema tome, one tvrdnje ''isposlovali smo'', ''istrgovali smo'', ''izdejstvovali smo'' – nismo baš izgleda mnogo dobro trgovali. Nama je bilo ponuđeno nešto što je Vlada očigledno želela i morala da prihvati.
Bez vlastitog predmeta i sredstava rada, ovo kažu ekonomisti, a ja sam se potrudila da malo sa više strana posmatram ovaj ugovor i da pročitam šta misle oni koji, nažalost, do medija ili do naše štampe ne mogu da dođu.
Ne bih se pozivala na poznata imena, srpske intelektualce koji su pokušali da ukažu na štetne posledice i ovog sporazuma. Dakle, bez vlastitog predmeta i sredstava rada, Srbi postaju samo gola radna snaga, oruđe koje govori u rukama tuđinskih gospodara.
Navedeni gubitak ekonomske slobode, jer ekonomske slobode neće biti, vidite kako se to u Evropi dešava, kako reaguju i Irci, na neki način i Englezi reaguju na to, kako su Šveđani reagovali, kako je Holandija svojevremeno reagovala na Ustav EU, navedeni gubitak ekonomskih sloboda predstavlja realnu osnovu potpune političke zavisnosti i instaliranja marionetskog lokalnog režima ili nastavka uslovljavanja i diskreditacije protivnika do njegovog uspostavljanja, odnosno, u krajnjem slučaju, gubitka državnog subjektiviteta, kao i kulturno-religiozne zamene identiteta.
Narod ostvaruje prava preko otuđenih predstavnika i evrobirokratije – to kažu oni koji su već u EU. Oni se bune protiv te birokratske centralizacije, Brisela, i kažu da je on nešto što bi moglo da se nazove i centralnim komitetom ili slično centralnom komitetu nekadašnje komunističke partije.
Dakle, nije ovo ništa novo. Kroz istoriju smo imali priliku da se upoznamo sa svešću o neophodnosti jedinstva u Evropi, zasnovane pre svega na veri, na hrišćanstvu, pa je došlo do podele i okupljanja oko Katoličke i Pravoslavne crkve i napravljen je razdor između Istoka i Zapada za svagda, pa se nakon toga pojavila i Protestantska crkva i želja Francuske da dominira u svetu i Evropi, pre svega, i onda pokušaj, opet, da se okupe protestantske države oko nje i da ona još dodatno vrši kontrolu nad Austrijom.
To je sve dovelo, znate i sami, pretpostavljam, do krvavih ratova u novijoj istoriji, da ne spominjem sve ono što se u međuvremenu dešavalo, ali tu je i Francuska buržoaska revolucija i mnoge vrednosti koje smo nasledili od tada, koje se nisu baš opravdale i koje se danas preispituju čak i u Evropi, a ne samo kod nas.
Došli smo da fašizma i nacizma, i komunizma, koji je opet imao jednu te istu želju, okupljanje evropskih država iz različitih razloga, nekada kao protivteže SAD-u, nekad zbog hladnog rata između nekadašnjeg SSSR-a i SAD, a ovo novije, od Saveta Evrope pa nadalje, okupljanje evropskih država jeste, pre svega, na ekonomskim osnovama, ali nemojte da zaboravite ni one političke i geopolitičke, i opet uticaj SAD na tu istu Evropu.
Na ovo opominjem samo zbog toga što smatram da uvek moramo da budemo veoma oprezni jer je istorija trebalo da nas nauči da je oprez neophodan, da smo više puta bili izigrani i da smo više puta u odbrani te Evrope upravo mi stradali.
Htela bih da dodam samo još nešto vezano za izlaganje nekih mojih prethodnika koji su o tome da treba braniti evropske vrednosti govorili, mislim, na neprimeren način, gotovo šizofreno. Nemojte da se ljutite, nemojte da se vređate zbog toga što to tako nazivam.
Iza mene je predsednik Skupštine, koja bi mogla da potvrdi da sam potpuno u pravu, jer se u stručnoj terminologiji ovaj simptom naziva poremećaj ega, odnosno rascep ličnosti.
Imamo različite aršine za mnoge stvari i, dok Solanu svi okrivljujemo, svi podjednako mrzimo, ili jednako etiketiramo, svi podjednako etiketiramo Karlu del Ponte, verujem i ova strana i ona, i svi građani Srbije, dakle niko ne može da kaže da su to neke svetle ličnosti i da nam oni nešto žele dobro, ti ljudi su upravo eksponenti te EU i tog novog svetskog poretka, s druge strane, govorim o narodu, o svima nama, na tu Evropu gledamo kao na nekog ko će nam doneti zlatno kokino jaje.
Dakle, da li tu nešto fali u našem rasuđivanju? Fali. Oni su nam doneli bombardovanje, oni su nam doneli sankcije, oni su formirali Haški tribunal, oni nas uslovljavaju da isporučujemo naše građane, naš celokupan vojni i politički vrh, našeg bivšeg predsednika. Kakav god da je on bio, to nijedna država ne bi uradila. Mi dozvoljavamo da nam tamo ljude ubijaju, ne dižemo svoj glas protiv kršenja ljudskih prava. Ovde u zemlji nam ubijaju ljude na mirnim protestima. Kad pokušamo da dignemo glas protiv toga, kažu to je govor mržnje, to su raznorazne kletve, ne znam ni ja šta.
Treba li samo da ćutimo? Treba li potpuno da se povinujemo onome što nam ta Evropa na tacni daje, da ne podignemo glas čak ni protiv TV programa ili američkih filmova koje nam TV neprestano pušta, gde krvi ima do kolena? Da ne kažem da deci do 20 godina čak ne bi trebalo ni dozvoliti da to gledaju. Ja, pravo da vam kažem, odmah promenim kanal ili bih morala da popijem neki od sedativa, za umirenje, da bih takav film mogla da pogledam, a deca sede i gledaju.
Zato danas čitamo u novinama, "RRA" kaže - možda bi trebalo skupštinske sednice odloženo prenositi (samo, nemamo tehničkih sredstava) da to ide 30 sekundi kasnije, da bismo mogli da secnemo ako nam se ne sviđa šta neko od gospode radikala kaže. Znate šta, evo, tu je predsednik Skupštine, neka potvrdi, kao stručnjak, jesam li ja u pravu, ima li tu neke naše šizofrenije ipak.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovane kolege, želela bih, pre svega, da se obratim predsedniku Skupštine i da dam svoju ličnu ocenu o onome što je ona do sada radila i sa kakvim je izjavama u javnost izlazila, u nameri da dezinformiše javnost. To je, naravno, moja ocena, a ostavljam svakome na savest da procenjuje kako ko radi. Ja samo ovde imam mogućnost da to javno kažem, a svakodnevno slušam od građana šta oni o svemu tome misle.
Za jedan časopis je, 30. avgusta, gospođa predsednik izjavila – da smo pokušali da radimo, čitav avgust bi bio pretvoren u političko nadmudrivanje a ne u rad na važnim zakonima, zbog toga je pauza u radu Parlamenta, ipak, bila potrebna.
To je, pre svega, notorna laž i to vi, gospođo predsednik, znate. Vi znate zašto ste prekinuli rad sednice, ali čak i da je tako, moram da vas upozorim da to, upravo, i jeste naš posao. Mi jesmo ovde da se politički nadmudrujemo i usput, naravno, donosimo zakone, ili, kroz zakone se politički nadmudrujemo.
Kada sam govorila o vama u vreme vašeg izbora, upravo sam o tome govorila, smatrajući da niste dorasli tom mestu, jer ne shvatate smisao demokratije i smisao parlamentarizma. Sve ovo što se u međuvremenu desilo, delimično je i vaša odgovornost.
Pitam vas, da li ste kao predsednik Skupštine zaštitili dostojanstvo Narodne skupštine, dostojanstvo narodnog poslanika, da li ste išta uradili kao predsednik Skupštine, od nekog državnog organa ili funkcionera tražili obrazloženje o tome šta se to dogodilo sa vašim kolegama narodnim poslanicima? Kako to oni mogu da budu prebijeni, a vi možete da imate obezbeđenje, vama ne može ništa da se desi?
Jesmo li mi, kao politička stranka, kao organizator skupa, najavili održavanje skupa? Jesmo li sve što zakon nalaže uradili? Jesmo. Šta je bila dužnost onih kome smo skup prijavili? Da obezbeđuju taj skup, pre svega, nas koji učestvujemo na tom skupu kao političari, funkcioneri, kao narodni poslanici. Naravno, i red i mir građana koji su došli.
Bilo je tu i članova SRS-a, i simpatizera, patriota koji su se usprotivili onakvom izručenju i, uopšte, izručenju Radovana Karadžića Haškom tribunalu.
Svima je bilo jasno šta se događa, svima je bilo jasno već na polovini tog skupa da postoji neki scenario. Mi vrlo dobro znamo. Pazite, od 27. marta 1941. pa naovamo, engleska obaveštajna služba radi šta hoće u ovoj zemlji, pa i danas to radi, samo to niko neće naglas da kaže.
Neki plaćenici, neka grupa se pojavila u Makedonskoj ulici i trebalo je da policija tu grupu, po pravilima službe, odvoji od mase koja je mirno samo stajala, jer su ljudi došli sa sitnom decom da učestvuju na tom mitingu.
Policija je tu gomilu huligana gurala prema masi i u momentu kada je Tomislav Nikolić trebalo da progovori na mitingu i da se obrati javnosti, to je bio znak da policija treba da uradi ono što joj je bilo naređeno, a naređeno joj je bilo da treba da pretuče ili uhapsi barem 15-20 narodnih poslanika, funkcionera SRS-a.
Desilo se ovo što se desilo. Desilo se ubistvo Ranka Panića i niko od vas ovde iz poslaničke većine danas ne nalazi za shodno da izađe i bilo šta o tome kaže, što znači da odobravate takvo postupanje policije.
Ko se u ovoj zemlji nakon hapšenja Radovana Karadžića, nakon onog minitinga, oseća sigurno? Verujem, niko. Dakle, svako može da vas kidnapuje, svako može da vas drži negde tri dana, pet dana, deset dana, ne znate ko, niti se i danas, posle mesec i po dana, zna ko je to bio, i da vam se izgubi svaki trag. Ovde trag nije bio izgubljen, jer je trebalo naplatiti 5 miliona evra, ali vama to može da se desi, ko zna iz kojih razloga. Vašoj deci može to da se desi iz raznoraznih razloga, našoj deci. Brinem za svoju decu, za sebe i ne brinem.
Zbog toga građani, kad nas sretnu na ulici, i pitaju kakva je to država u kojoj živimo, zašto plaćamo porez, zašto plaćamo tu policiju ako ona treba da se ponaša ovako kako se ponaša. Umesto da nas štiti i da bude u funkciji očuvanja reda i mira, ona ubija, ona povređuje.
Znamo mi šta je bio cilj glavnih nalogodavaca. Dačić je tu samo sitna riba, očigledno, izvršilac Tadića. Cilj i poruka je bila – ne održavajte više ovakve mitinge, doći će na red hapšenje još nekih haških optuženika, ne smete da se okupljate, narode, ne odazivajte se na pozive SRS-a.
Ovog puta smo ubili jednog, povredili drugog, prebili trećeg, ko zna koliko je ljudi pretučeno, nije potražilo medicinsku pomoć. Nemojte više nikada, kada vas pozovu, da izađete, inače ćemo ubiti pet, deset, petnaest, dvadeset.
Ako se sad ovo ne raščisti, ako se ne sazna ko je to uradio, ako niko ne odgovara, onaj ko je izdao nalog za takvo ponašanje, to će se, verujte, dogoditi, možda na našem skupu, možda na vašem, na bilo čijem, ovo zlo koje nas je zadesilo.
Boris Tadić je čovek koji ne da je kužan i ružan, nego izaziva gađenje kod svakog normalnog čovek zbog ovakvog sramoćenja srpskog naroda, ne samo u državi, nego i van države. Onoliko neznanja, onoliko nepoznavanja osnovnog bontona, gde god se nađe, verujte, sramno je za svakog normalnog čoveka. Zbog toga vas, poslaničku većinu, neću ni da upozoravam. Vaše je da odlučujete šta ćete da radite, koga ćete da podržavate, ko će da vam bude predsednik partije, ko će da bude na ovoj funkciji, ko će da bude na onoj funkciji, ali sve one koji su u SRS-u, a ima nas pola miliona, moram da upozorim, upravo zbog majke Ranka Panića koji je poginuo, zbog svojih kolega koji su povređeni.
Nekim čudom sam imala sreće da šmugnem, ovako mala, valjda nisu mogli da me vide i da me pogode, i da se izvučem iz te gomile, ali moglo je i meni to da se desi, i svakome od nas ko je tamo bio, svi smo bili. Zato hoću da, ne kao narikača, nego kao verujući čovek, jer verujemo u Boga i verujemo u Božiju pravdu, da još jednom podsetim sve svoje radikale, njih pola miliona, naročito ove koji su se zakleli ovde i koji sede u Parlamentu – nek je proklet i rod i porod svakome onome ko se ikada sastao s Borisom Tadićem posle isporuke Radovana Karadžića i koji je s njim progovorio, sada i ubuduće. Hvala vam.
Poštovane kolege narodni poslanici, javljam se po Poslovniku, čl. 225. i 226, koji mi daju mogućnost da vam se obratim i zatražim obaveštenje o svim pitanjima potrebnim za vršenje funkcije narodnog poslanika.
Zašto? zato što ovih dana, kao narodni poslanik, srećem ljude koji postavljaju najprostije pitanje za jednog čoveka - imamo li mi državu? Zašto to narod pita? Koliko god da je narod pismen ili nepismen, zna šta je Ustav, zna šta su njegova prava, zna šta bi trebalo da bude država i šta od te države može da očekuje.
Dakle, mi koji smo to učili znamo da je država teritorija, da je država narod i da država mora da ima elemente prinudne sile da bi to bila u punom kapacitetu. Znamo li mi kolika je naša teritorija? Očigledno ne znamo, jer njome trgujemo. Imamo li mi sigurnost u tu državu, da će ona u svakom trenutku da stane iza nas i da nas zaštiti? Kažu građani, nemamo.
Evo, čitaju ovih dana naslove vezane za izručenje ovog nesrećnog mladića Miladina Kovačevića i kažu - da li je moguće da su na mig SAD povukli konzula iz Amerike zbog toga što je dao pasoš u jednom pravcu svom državljaninu, koji je došao na svoju teritoriju, tamo u ambasadu, zatražio pasoš i ovaj je bio u obavezi to da mu da. Još se govori o izručenju jednog našeg državljanina zbog toga što je učestvovao u nekoj uličnoj tuči.
Ako budemo i zbog toga počeli da izručujemo naše građane, nemojte da se začudite ako naši građani budu rekli - mi više nećemo da budemo državljani ove države, bićemo državljani Kine, ili Rusije, ili Bangladeša ili ne znam čega, tamo imamo uređen sistem, imamo predsednika Republike koji vodi računa o svojoj zemlji i o svom narodu.
Dala sam ovaj primer zato što je najsvežiji, ali od 2000. godine vi neprestano trgujete ljudskim dušama i izručujete ljude Haškom tribunalu, ne pitajući se šta se tamo dešava. Dok selo gori, a ja vam kažem da država gori, baba se stvarno češlja. Mi se ovde mlatimo otimajući se o vlast. Vi se otimate o vlast, ne date vlast.
(Predsednik: Vreme.)
Odmah ću završiti.
Znam da u političkoj pragmatici niko na tacni ne daje vlast. Vlast se uglavnom otima. Ali, kako? Onako kako ste vi otimali vlast paljenjem Narodne skupštine, nemoguće je da to očekujete od SRS. Ali na ovakav jedan legitiman način - da.
Zato vas opominjem i čudim se, prvo medijima, onda vama političarima koji ste predstavnici naroda, da li je moguće da baš nikoga ne interesuje šta se posle šest godina dešava sa Vojislavom Šešeljem u Haškom tribunalu. Da li vi shvatate da je njima opet najlakše da ga ubiju, kao su ubili Slobodana Miloševića.
Hoćete li da doživimo još jedno takvo poniženje ili će neko iz ove države nešto da uputi međunarodnoj zajednici, UN, Haškom tribunalu. Hoće li neko da se oglasi? Hoće li neka kampanja javna da se povede, bar među intelektualcima i narodnim poslanicima, kao pojedincima, koji će reći, aman ljudi, dosta je, ne damo više da nam ubijate naše građane...
(Predsednik: Vreme.)
... to što su oni tamo u pritvoru ne znači da su ni krivi, čak i da su krivi... (isključen mikrofon).
Poštovane kolege narodni poslanici, pokušaću da vam objasnim zašto već nedelju dana naizgled ne radimo ništa u Skupštini ili tako pokušavamo da predstavimo javnosti, neki od nas, pre svega predsednik Skupštine, a onda i oni koji imaju uticaja u medijima i koji mogu svakodnevno da se slikaju i da daju izjave.
To je zbog toga što niste poštovali volju birača, odnosno što ste predstavili javnosti da ste pobedili na izborima, da ste sklopili neku većinu i stvorili vladu, kako vi kažete ''nacionalnog pomirenja'', što je, doduše, istina, jer sada su se pomirili i Miloševićevci, i Stambolićevci, i trockisti su tu sa vama i nešto malo praksista, tako da to stvarno jeste ono što vi govorite.
Međutim, to ne funkcioniše, to je nešto što nije normalno. Ovako možete danima da imate Skupštinu. Znate zbog čega? Zbog toga što je srpskom narodu nepojmljivo da ima jednu jedinu obavezu - da plaća sve obaveze, da plaća poreze, a da zauzvrat od te svoje države ne dobije ništa. Pa onda kaže, izvinte, što mi to imamo vladu, šta imam od toga, što imamo predsednika Republike, a da li on negde mene štiti, da li štiti negde interese moje države, iako ga Ustav na to obavezuje?.
Ustav Republike Srbije je tu vrlo jasan. U članu 97. on lepo kaže šta je nadležnost Republike Srbije i tu uključuje i nadležnost parlamenta, i nadležnost vlade i nadležnost predsednika Republike.
Ako pogledate član 1, gde se kaže da Republika Srbija uređuje i obezbeđuje suverenost, nezavisnost, teritorijalnu celovitost i bezbednost Republike Srbije, njen međunarodni položaj i odnose sa drugim državama i međunarodnim organizacija, obični građani kažu, izvinite, a gde to, s kim to naš predsednik vlade, naš predsednik Republike sarađuje u mom interesu?
Da li se ikada čula ijedna reč osude u tim Ujedinjenim nacijama, jer i to je međunarodna organizacija, na račun onoga što se dešava u Haškom tribunalu, recimo, da li je iko podigao glas zbog mučenja, zbog nepoštovanja ljudskih prava, rušenja dostojanstva svih onih ljudi koji se tamo, tuđom voljom, a nikako svojom greškom, nalaze?
Dakle, dok nam državom krstare razni špijuni, strani plaćenici, u obliku Nataše Kandić i ostalih, koji traže neke lažne svedoke koji će posvedočiti nešto što se posvedočiti ne može, dok nas čipuju kao kučiće, mi ovde, opet po onom starom što kažu, ''selo gori, a baba se češlja''.
Hoćemo li mi da se uhvatimo u koštac sa onim krucijalnim problemima i da o njima razgovaramo ili ćemo ovde da predstavljamo narodu da nam je ovaj SSP naročito važan, iako običan svet ume da pročita novine i shvata da proširenja Evropske unije nema, da ono što se u Nici zakovalo to ima da ostane, da je 27-27 i nema više novih članova.
Možemo mi da potpisujemo ovde i da donosimo kojekakve odluke, od toga nema ništa. Da ne govorimo samo o onom ekonomskom delu, o ovom drugom sporazumu o kome ćemo raspravljati, a za koji su oni jedino zainteresovani.
Mi smo, pre svega, zainteresovani za to da li nam funkcioniše država, da li funkcionišu svi državni organi, da li štite interese naših građana ili samo mi moramo da izvadimo svakog meseca pare i da platimo ono što treba da se plati. To građani kažu nama, misleći i na nas, a naše je da li ćemo mi da se uozbiljimo ili nećemo.
Meni je zaista nepojmljivo da prvo mi, kao narodni poslanici, ćutimo, a onda i čitava nacija se oglušava na činjenicu da tamo u Hagu opet neko monstruozno sprema ubistvo dr Vojislava Šešelja. Da li mi to kao ljudi zaista možemo da podnesemo, a da ne podignemo svoj glas protiv toga, na različite načine?
Zašto se štampa ne otvori za ljude koji imaju nešto da kažu o tome? Zašto televizija, zašto nema okupljanja, zašto nema okruglih stolova, zašto niko na tim međunarodnim skupovima od naših čelnika ništa o tome ne govori? Čekamo da se to desi.
Mi smo mali narod, nas ni 10 miliona nema, kada u sto godina iznedrimo jednog takvog čoveka, onda treba i te kako da ga čuvamo. Onaj ko to dosad nije shvatio, shvatiće kad-tad. Iskreno se nadam da ako budemo uporni u tome da o ovome govorimo, da se to neće desiti, ali verujte, pouzdano znamo da se to sprema.
Doživeli smo to sa bivšim predsednikom Republike. Sve vas i dan-danas sramota zbog toga što se to dozvolilo, bez obzira što ste bacali balončiće i veselili se na dan kada su ga... (isključen mikrofon)
Poštovane kolege narodni poslanici, može da nam se učini da je ovo samo neka jezička omaška i da je ovo nebitno, ali da je, recimo, u predlogu zakona o ministarstvima u Francuskoj neko napisao ovako nešto za Korziku, verujem da bi javni tužilac reagovao i da bi taj ko stoji iza toga i te kako odgovarao ili bi bio proglašen za izdajnika.
Nije ovde u pitanju samo jedna jezička greška i nismo mi reagovali zbog toga što smatramo da to nije u skladu sa srpskim jezikom, nego upravo zbog toga da potenciramo KiM onako kako je i u Ustavu predviđeno. Ne zaboravite, ako smo bili u situaciji da se Kosovom i Metohijom bavimo u preambuli Ustava, onda u skladu sa tim moramo da tretiramo tu južnu srpsku pokrajinu i u ovom zakonu o ministarstvima. Ne smemo nikako da dozvolimo ono što je gospođa Pešić juče htela i za ovom govornicom da nam provuče, vezano za Ministarstvo za dijasporu, kada je govorila o tome da je razumljivo da to ministarstvo, ukoliko bi opstalo uopšte u ovom zakonu, treba da se bavi pitanjem ili statusom Srba na Kosovu i Metohiji. Ne možemo mi tako olako da prelazimo preko tih stvari.
Setite se, ko je ikada u Srbiji područje Preševa, Bujanovca i Medveđe nazivao Preševskom dolinom? Niko nikada, do trenutka kada je neko smatrao da i taj deo Srbije treba polako odvojiti, naći nešto zajedničko, da li je to većinsko šiptarsko stanovništvo ili nešto drugo, za područje koje bi moglo da se poveže sa nekim budućim nezavisnim Kosovom. Svi znamo da je raspad Jugoslavije počeo tako što su zapadne sile mislile da krenu od Kosova i Metohije, ali su u tom trenutku bile svesne da to ne može da prođe. Krenuli su od Slovenije, ubijajući one nedužne mlade vojnike, priznajući, po Ustavu iz 1974. godine, unutrašnje granice kao spoljne granice, nezavisnost jedne, druge, treće države.
Onda ste od 2000. godine pustili da propadne i SRJ, dozvolili ste da nam onako ode Crna Gora, a nije morala. Nije moralo ni Kosovo i Metohija da dođe u ovakvu situaciju, ljudi koji tamo žive, ma koje nacionalnosti, etničke pripadnosti ili veroispovesti, da nismo potpisali onaj plan Ahtisari – Černomirdin. Mi smo bili svesni šta će se posle toga događati.
Bili smo svesni toga da Srbi ne treba da izađu na one šiptarske izbore, ali Tadić je tada pozivao, i te kako, da treba da se izađe na te izbore. Sad su upravo ovi srpski lokalni izbori dole pokazali da su ti šiptarski bili izlišni i da tada nije trebalo izaći na izbore.
(Predsednik: Vreme.)
Dakle, niz grešaka jeste napravljen, ne slučajno, verujem namerno, jer su ljudi koji su o tome odlučivali samo sprovodili politiku nekih drugih sila koje su imale interese da se to tako dešava. Mi ovde sada apelujemo na ozbiljnost ovog parlamenta da ne dozvoli da u ovako važnom zakonu priznamo da postoji srpsko i nesrpsko područje na Kosovu i Metohiji. Hvala.
Poštovane kolege narodni poslanici, zaista mislim da ovaj amandman koji je upravo na dnevnom redu ne treba da bude usvojen. Ne možemo na osnovu toga što je neko nekada loše radio u tom ministarstvu da sudimo o tome da li jedna država koja ima toliko svojih građana u inostranstvu treba da se brine o tim građanima, niti treba da ukinemo jedno ovako važno ministarstvo da bismo uštedeli, navodno, u budžetu.
Ne treba mi mnogo da štedimo, nije država toliko skupa koliko to neki žele da predstave, pa se to onda u medijima naročito glorifikuje, jer, navodno, demokratija je veoma skupa, ne trebaju nam ni izbori, ni Narodna skupština, ni u Vladi ovoliki ili onoliki broj ministara.
Verujte, ništa to nije skupo, sve to može naša država da izdrži ukoliko je politika koju Vlada vodi... A ona će je voditi onako kako joj mi budemo govorili ili usmeravali je da treba da vodi. Nažalost, to će raditi skupštinska većina. To je demokratija, a da li je to baš ona prava volja birača bila ili nije, to će se videti i po rezultatima i po dužini trajanja ove vlade koja će se uskoro birati, nakon što završimo ovu raspravu.
Htela bih da skrenem pažnju na nešto na šta nismo amandmanski reagovali, možda smo to propustili, ali bi moglo da posluži, ako nas neko od budućih članova vlade gleda, ili budući ministar za dijasporu, da jako malo pažnje poklanjamo položaju onih građana u Crnoj Gori koji se osećaju Srbima, a nemaju srpsko državljanstvo.
Nismo li mi dužni da o takvim građanima i te kako brinemo, jer to je to srpsko nacionalno biće? Treba li njima dati neke privilegije i čuvati to srpsko nacionalno biće ili ne?
Da li treba tretirati sve građane na isti način, one koji se izjašnjavaju da su Crnogorci, koji su otišli putem separatizma, koji su izdvojili jedan deo srpskog nacionalnog bića u zasebnu državu, pa tako živimo, evo, u 21. veku u više država, ili treba da se pobrinemo za to da se taj srpski nacionalni korpus što više uvećava i vezuje za maticu Srbiju?
Zato smatram da ovo ministarstvo naprosto mora da opstane. Ja bih volela da je na čelu tog ministarstva neko ko je odgovoran i ko shvata svoju ulogu onako kako bi to trebalo ili kako bi to neko od srpskih radikala shvatao. Ima velikih mogućnosti da se u tom ministarstvu postignu dobri rezultati. To opravdanje da Ministarstvo treba ukinuti zbog troškova, verujte, ne pije vodu i ni kod jednog ministarstva... Jer, ja verujem da ćemo uskoro ostati bez ministarstva koje se bavi privatizacijom.
Čim budemo završili privatizaciju, imali smo Ministarstvo za privatizaciju, sada nam još malo to ne treba, zove se drugačije, gotovo je, s tim smo završili. Kada jednog dana ne bude bilo ovoliko Srba u dijaspori možda nam neće trebati ni Ministarstvo za dijasporu. Daće bog da se stvore uslovi u ovoj državi da oni mogu da se vrate, da budu zadovoljni životom i uslovima života u Srbiji, da mogu da se dalje razvijaju, da angažuju svoj kapital, da budu sigurni u to da su ga uložili u jednu sigurnu državu, da sa njim mogu da rade šta hoće, da ga iznose gde hoće.
Imamo primer, recimo, države Kine, koja i te kako ima dobru vezu sa svojom ogromnom dijasporom koja gotovo sav kapital koji stvori u inostranstvu vrati u svoju državu.
Mislim da je to recept koji treba prepisati i onda ne treba da se brinemo da li će nam mladi ljudi odlaziti.
Oni će možda odlaziti po neka naučna znanja, odlaziti iz raznih drugih pobuda na kratko vreme, ali će se vratiti obogaćeni za neka nova iskustva i ta svoja iskustva će dalje ovde, u svojoj državi, koristiti za dobrobit svih nas.
Dakle, SRS smatra da ovaj amandman nikako ne treba usvojiti. Ministarstvo mora da opstane. Kako će ono raditi to će zavisiti od onoga šta buduća vlada bude sebi zacrtala kao zadatak, ali sve je podložno kritici. Mi ćemo, naravno, pratiti rad ovog ministarstva, jer smo veoma zainteresovane za rezultate koje će ono postići.
Dame i gospodo narodni poslanici, ostalo je još tri minuta za poslaničku grupu SRS da obrazložimo ovaj amandman gospodina Krasića kojim traži da se iz spiska ministarstava, kako je to već zamislila buduća vlada ili skupštinska većina, briše Ministarstvo za Nacionalni investicioni plan.
Moj prethodnik kolega Arsić dao je validne argumente za to. Samo bih jedno htela da dodam. Ono što iz obrazloženja nadležnosti ovog ministarstva stoji, ako ste obratili pažnju na to, dolazimo do zaključka da ćemo, pored toga što ćemo imati jednog potpredsednika koji će biti značajniji od ostalih potpredsednika, imati, ukoliko budemo imali ovo ministarstvo, još jednog ministra koji će biti mnogo važniji od ostalih ministara.
Evo, da pročitam šta je to što on treba da radi: ''Ministarstvo za NIP obavlja poslove državne uprave koji se odnose na NIP, sistem, razvoj i unapređenje projekata NIP, strateško planiranje, iniciranje i sprovođenje projekata zajedno sa nadležnim ministarstvima, raspisivanje i sprovođenje javnog poziva za odabir projekata...''
On će biti taj koji će možda da okupi ministre iz različitih resora: prosvete, zdravstva, infrastrukture, telekomunikacija, bez obzira koji su u pitanju, ali on je taj koji će da odluči posle i koji će da utvrdi prioritete projekata. On raspisuje javni poziv za odabir projekata, on utvrđuje prioritete i on je taj koji predlaže Vladi projekte NIP-a.
Ne zaboravite da su projekti, biće ih verovatno, potrebe obrazovanja su velike, potrebe zdravstva su velike, infrastrukture takođe, i onda će taj čovek, koji će biti na čelu ovog ministarstva, biti kapa ili tata svim ovim ostalim ministrima i dva puta ćemo u budžetu izdvajati pare za iste stvari. Recimo, na poziciji Ministarstva prosvete ili kulture ili zdravstva i ponovo u ovo Ministarstvo za NIP, koji treba da pokrije iste te stvari.
Malo je to kontradiktorno, a malo je i skupo. Mislimo da zaista nije racionalno da ovakvo ministarstvo postoji, pogotovu ne sa ovakvim ovlašćenjima kakva su mu data. Na kraju krajeva, ni Ustav ne omogućava i ne dozvoljava da ministri ne budu ravnopravni u radu Vlade. A ako oni zavise od toga hoće li biti uspešni ili ne, moraće i te kako da se dodvoravaju ovom gospodinu koji će se nalazi na čelu Ministarstva za Investicioni plan, a tu mislim, onda ne možemo da očekujemo da će svako od sebe dati maksimum i da ćemo imati pozitivne rezultate. Hvala.
Dame i gospodo poslanici, ne znam da li vam je promaklo, ja sam pažljivo slušala prethodnog govornika, u obrazlaganju zašto treba ovo ministarstvo ukinuti, odnosno zašto ono ne treba da postoji u budućoj vladi, u jednoj rečenici je rečeno: razumem ako bi se to ministarstvo bavilo položajem Srba, recimo, u Hrvatskoj ili na Kosovu i Metohiji.
Da li to znači da mi Kosovo i Metohiju ne smatramo sastavnim delom naše države? Šta je dijaspora?
Ne verujem da je gospođa Pešić to slučajno izrekla. Očigledna je namera da taj deo naše države smatra nečim što je već svršena stvar i verujem da bi se, ako bismo se ovde u Skupštini izjašnjavali, a doći će valjda vreme da o tome govorimo, poslanička grupa kojoj ona pripada ili ona lično sigurno izjasnila da je to već gotovo i da Kosovo i Metohija nisu sastavni deo naše države.
Ustav tako ne kaže i dok Ustav tako ne kaže, dok narod tako ne kaže, dok mi ovde u parlamentu to ne kažemo, ne bi smelo ovako nešto za skupštinskom govornicom da se iznese.
Stenografske beleške postoje, mislim da sam dobro razumela i ukoliko je to neka greška, ukoliko zaista nije tako mislila nego se omaklo, onda bi trebalo da izađe za ovu govornicu i kaže da tako ne misli. Ali, u stenogramu sigurno stoji upravo ovo što sam ja kazala, da razume da postoji ministarstvo dijaspore koje bi se bavilo pitanjem položaja Srba na Kosovu i Metohiji.
Zamislite ministarstvo koje treba da se bavi pitanjem Srba izvan naše države, a bavi se pitanjem položaja Srba u sopstvenoj državi. Mislim da je to sramno i morala sam da skrenem pažnju na to.
Dame i gospodo, na Zapadu ništa novo, na Istoku stara priča. Gospođa Čomić je ponovo u elementu. Evo, evociram uspomene na 2000. godinu i, pravo da vam kažem, nije mi lako jer bih želela da mogu da zaboravim taj period našeg parlamentarizma, ako to uopšte može tako da se zove jer je to bilo silovanje Narodne skupštine i silovanje ovog naroda.
Ali, nisam se javila zbog gospođe Čomić, koja nema gde drugde da izbaci sve ono što bi želela da kaže, pa zamara nas ovde i misli da ćemo do ponoći da slušamo njene reči koje apsolutno ne znače ništa.
Javila sam se zbog toga da još jednom skrenem pažnju pre svega srpskoj javnosti da nije potrebno da mi o sebi govorimo da smo patriote, da smo nacionalisti, da su ovi izdajnici itd. Jednostavno, narod na osnovu onoga što mi radimo shvata ko je ko i ko je na kojoj strani, ako to uopšte može tako da se kaže.
Ne može čak ni da se dozvoli da neko ko pledira da sebe nazove visokim intelektualcem ne zna šta je razlika između patriotizma i nacionalizma. Evo, iskoristiću priliku da kažem i vama i svima ostalima - patriotizam je ljubav prema svojoj državi, a nacionalizam je ljubav prema svom narodu. Mi srpski radikali jesmo i jedno i drugo, ali nismo šovinisti i nemamo ta ružna osećanja koja vi imate prema ostalim narodima.
To što ste vi navodno znali šta će se dešavati, i te kako smo znali i mi šta nam se sprema, ali smo pokušavali to da sprečimo. Za razliku od nas, vi ste scenario gradili zajedno sa onima koji su nam zemlju rasturali, koji su nam narod proganjali, koji su dozivali tomahavke i bombardere na našu zemlju 1999. godine.
Razlika između vas i nas jeste što smo bili dovoljno svesni da znamo šta se događa, ali mi nismo bili saučesnici u tim događajima, nego oni koji su pokušavali da spreče tu nesreću koja nam se nadvila, evo, čitav 20. vek na naša pleća i, nažalost, evo, već desetak godina nakon 2000. godine od kad vi ovde uz pomoć vaših zapadnih mentora i dalje uništavate i ekonomski i politički ovu zemlju i pokušavate da od nje napravite beogradski pašaluk.
Mi ćemo nastaviti da se borimo da se to ne desi, a ako se desi, krivicu nećemo snositi mi, nego vi.
Dame i gospodo narodni poslanici, može se vama učiniti ili najčešće tako tumačite da, kada SRS interveniše amandmanom i spomene Haški tribunal ili kada uopšte o tome govorimo, mi pre svega to govorimo zbog našeg predsednika dr Vojislava Šešelja.

To naravno jeste razlog, ali nije jedini. Podsetiću vas, od momenta osnivanja tog suda, mi smo se izjašnjavali protiv tog suda smatrajući ga nelegalnim. Od momenta izručenja predsednika države, nečega što je zaista sramno i što verovatno nijedna država nikada nije uradila osim naše, osuđivali smo taj postupak. Sva hapšenja koja su u međuvremenu učinjena, pogađanja i nagađanja, ucenjivanja da se neki ljudi nađu u Tribunalu, takođe smo osuđivali smatrajući da pred tim sudom ne možemo da pronađemo pravdu.

Ali, sticajem okolnosti, ovakvim ili onakvim, neki ljudi su se tamo našli. Jednu časnu misiju ima dr Vojislav Šešelj, koji je to sam sebi zacrtao kao političku ideju. Smatra da je to njegova izuzetna istorijska šansa da obrani srpske nacionalne interese. Ja sam ubeđena da ćete jednog dana svojim unucima pričati kako ste imali prilike da se očešete o tog čoveka, da sedite pored njega, da ga slušate, da živite u vremenu kada je i on živeo jer je to čovek koji je zaista visoki intelektualac.

Evo, i gospođa Pešić se hvalila time da ga je poznavala davnih osamdesetih godina, sedela sa njim. Ali, nažalost, svi ti visoki intelektualci uvek imaju mogućnost ili da rade i sav svoj intelekt upotrebe za nešto dobro i u interesu svoje države i svog naroda ili da krenu onom stranputicom i da rade za dolare. Svako ima pravo izbora i, što bi naš narod rekao, poturice su uvek gore od Turaka. Oni koji su zastranili i otišli stranputicom, imaju pravo da se ljute i da zavide onima koji su izabrali pravi put.

Apsolutno u skladu s našim Ustavom, i to članom 13, gde se obavezujemo da zaštitimo prava i interese Republike Srbije i njenih državljana i pravnih lica u inostranstvu, potenciramo ovde i te naše državljane koji se nalaze u Haškom tribunalu. Njima je zaista neophodna pomoć, pre svega diplomatskih i konzularnih predstavništava. Ne toliko što je njima lično to potrebno, nego što je nama, kao državi, neophodno da im pomognemo da se oni izbore sa jednom takvom institucijom.

To je jedna mašinerija. Jedan čovek tamo sam ne može ništa ako njegova država ne stoji iza njega. Nikako mi nije jasno zašto ne možemo da stanemo iza tih ljudi, zašto im ne pomognemo, zašto ih mi ovde unapred osuđujemo da su krivi, da su nešto počinili što nisu.

A, evo, danas imate ovu oslobađajuću presudu Naseru Oriću, gde je sudija Šomburg podvukao da je tokom suđenja nepobitno utvrđeno da su počinjeni zločini nad Srbima u dva pritvora u Srebrenici između septembra 1992. i marta 1993. godine. Međutim, dokazati da su se zločini dogodili nije dovoljno da konkretna osoba bude osuđena za te zločine - kazao je sudija, naglašavajući da nije bilo dokaza kojim bi van razumne sumnje bila utvrđena Orićeva krivica.

Na osnovu ovakve odluke i obrazloženja sudije Šomburga, ja zaista mogu da očekujem da u najskorije vreme Pretresno veće koje sudi u slučaju dr Vojislava Šešelja prekine proces i pusti čoveka na slobodu. Jer, između onoga što je on govorio i onoga što se na ratištu dogodilo, zaista ne može da se pronađe nikakva veza.

Smatram da je amandman potpuno na mestu i da je u okviru rada Ministarstva spoljnih poslova...

(Negodovanje u sali)

... Nemojte toliko vreme pominjati, molim vas, pa dajte već jednom opomenite gospođu Čomić kad počne toliko da obrazlaže šta i kako da odgovori na reklamaciju Poslovnika, kada nam uzme po pet minuta obrazlažući šta to treba da nam kaže, kao da smo mi ovde debili. Saslušajte nešto pametno ponekad.