Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Sreto Perić

Sreto Perić

Srpska radikalna stranka

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, u toku je rasprava o pojedinostima o zakonu o stečaju i likvidaciji banaka i društava za osiguranje.
Prilikom pripremanja za ovu raspravu konsultovao sam se sa kolegama i s obzirom da je ovo zakon koji se po obimu onoga što reguliše naziva poseban, specijalni zakon, pokušali smo da vidimo i da utvrdimo šta će pravni sistem u Srbiji dobiti sa ovim zakonom i da li bi, ukoliko njega ne bi bilo u pravnom prometu Republike Srbije, ova država nešto izgubila. Došli smo do zaključka, formalno-pravno posmatrano, da se ništa posebno ovim zakonom neće dobiti, odnosno ništa se ne bi izgubilo da on ne bude prihvaćen.
Međutim, suštinski, kada se pođe od člana do člana i uđe u suštinu predmeta ovog zakona, onda se vidi da će građani Srbije, odnosno banke i osiguravajuća društva biti u poziciji da izgube mnogo sigurnog, jer sektor finansija želi svaku sferu, svaki detalj da kontroliše. Neko je danas rekao – naravno da treba kontrolisati štampanje para, ali ne treba od građana Srbije uzimati njihovo, ne treba im otežavati ionako težak život.
Podneo sam amandman na član 19. i baš u ovom članu se može videti potpuna besmislenost ovog zakona. Član 19. Predloga ovog zakona kaže – na stečajni postupak banaka i društava za osiguranje, ako ovim zakonom nije drugačije određeno, primenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje stečaj privrednih društava. Znači, primenjuju se odredbe jednog sasvim drugog zakona, kao kada bi neko rekao da je ovo olovka dok se drugačije ne dokaže. Nema potrebe da drugačije dokazujemo, odokativno posmatrano ona je to.
Međutim, u članu 30. ovog zakona kaže se – postupci sanacije banaka pokrenuti do stupanja na snagu ovog zakona nastaviće se po zakonu koji je do sada važio, što znači da mi u ovoj oblasti imamo regulativu, da nije ni postojala nikakva potreba za donošenjem ovog zakona.
Danas je neko, braneći ovaj zakon, a pretpostavljam da većina poslanika iz političke stranke G17 plus, zapravo duboko sam ubeđen u to, misli isto kao i poslanici SRS da je ovaj zakon bespotreban, ali verovatno zbog stranačke discipline oni to podržavaju i danas je zamenik predsednika poslaničke grupe, a to ona čini više puta, pa ponekad i predsednik poslaničke grupe, kada hoće da nešto opovrgnu, onako paušalno ocene i potpomognu svojim ministrima, oni kažu – znate li kolika je sada kod nas štednja, znate li koji je broj zaposlenih.
Gospodine Albijaniću, ja sam utvrdio u skoro 20 opština u Srbiji da se nije povećao broj zaposlenih sa zatvaranjem četiri velike banke; računajući zaposlene u službi za javno plaćanje, ostaje otprilike isti ili je smanjen. Znači, nije tačna činjenica da se broj zaposlenih sa zatvaranjem one četiri banke povećao.
Zatim, kaže da je došlo do štednje. Nemojte pričati da je došlo do štednje, nije sigurno, osim pojedinačnih slučajeva.
Ne može da dođe zato što građani Srbije teško preživljavaju, teško sastavljaju kraj sa krajem, a o štednji nema govora, to su samo pojedinci koji možda jesu u situaciji da nešto uštede.
Dalje kažete da funkcioniše podela kredita. Ona možda funkcioniše, ljudi su prinuđeni da bi pokrenuli neke privredne aktivnosti, ili fizička lica da bi se jednostavno prehranila, svoje porodice i da bi školovali decu, da uzimaju neke kredite, a videli ste i sami danas, mogli ste da pročitate, a to je i tačno kada odete u banku i raspitate se, ukoliko podignete 50.000 evra kredita u vreme kada budete vraćali bićete obavezni da vratite 106.000 evra.
To je 100% kamata na neki period. Čak je i ministar jednom ukazivao da se pre podizanja kredita treba raspitati koliko će onaj ko ga bude uzeo biti obavezan da vrati.
Neću reći da je ministar svojim činjenjem i vođenjem politike u Ministarstvu finansija doprineo da to bude tako, ali stvaranjem ambijenta došlo se u takvu situaciju.
Posle zatvaranja naših najvećih banaka (bez razloga, to kažu srpski radikali, a kažu i građani Srbije, pogotovo oni koji su radili u tim bankama) strane banke su došle u situaciju da vrše pljačku nad građanima Srbije preko visokih kamata, a građani Srbije su prinuđeni da uzimaju te kredite jer privredna aktivnost je potpuno zamrla; da bi pokrenuli tu svoju aktivnost, odnosno delatnost kojom su se bavili prinuđeni su ponekad, ne pitajući za cenu tog kredita, da ga uzimaju.
Kažete da građani sada imaju veliku sigurnost. Dame i gospodo narodni poslanici, neće biti da je tako, da imaju veliku sigurnost. Kada pođem iz Ljubovije u Beograd na zasedanje Skupštine, rizikujem i nisam siguran da li ću negde moći da naspem gorivo da nastavim put.
Ministre, kada smo donosili zakon o izmenama i dopunama Zakona o akcizama rekli ste da to činimo (i bili ste podržani ovde od određenog broja poslanika koji podržavaju tu vladu) da bismo imali normalno snabdevanje dizel gorivom. Da vas obavestim, vi verovatno to još uvek ne znate, snabdevanje nije normalno, a ujedno je vaša obaveza da sa drugim predstavnicima Vlade nešto učinite na tom polju, da bar tu nesigurnost građani Srbije ne osećaju.
Zatim, postoji nesigurnost poljoprivrednih proizvođača, odnosno proizvođača maline, višnje i drugih poljoprivrednih proizvoda, da ih sada ne nabrajam. Apsolutno nemaju nikakvu sigurnost oko toga da li će njihovi proizvodi uopšte biti otkupljeni, s jedne strane, a sa druge strane, kada to predaju određenim otkupljivačima da li će to biti naplaćeno.
Znači, nije tačno da sada imamo veliku sigurnost, a vi ste u obavezi da pokušate da povratite poverenje građana Srbije i da imamo neku veću sigurnost, ukoliko je to moguće, mada ja lično sumnjam da ćete u tome uspeti; ako hoćete da izrazim sumnju, možda vam nije ni namera baš najčistija da do toga dođe.
Dame i gospodo narodni poslanici, u ime poslaničke grupe SRS, podneo sam amandman na član 1. Predloga zakona o organizaciji i nadležnosti državnih organa za borbu protiv visokotehničkog kriminala. Predlažem u amandmanu (koji sam podneo u ime poslaničke grupe SRS) da se ovaj član briše. Vrlo često nam se stavlja prigovor na to što, kada smo protiv određenih zakona, predlažemo da se briše svaki član. Naravno, ukoliko smatramo da takav zakon nije potreban, da je besmislen, da ćemo predložiti da se svaki njegov član pojedinačno briše i na kraju da se kompletan zakon ili briše ili pre rasprave povuče iz procedure.
U članu 1. ovog zakona utvrđuje se šta je oblast koju reguliše ovaj zakon, pa član 1. glasi: "Ovim zakonom uređuje se obrazovanje, organizacija, nadležnost i ovlašćenja posebnih organizacionih jedinica državnih organa radi otkrivanja, krivičnog gonjenja i suđenja za krivična dela određena ovim zakonom".
U članu 2. – moram pročitati šta podrazumeva – "Visokotehnički kriminal, u smislu ovog zakona, predstavlja vršenje krivičnih dela kod kojih se kao objekt ili sredstvo izvršenja krivičnih dela javljaju računari, računske mreže, računarski podaci, kao i njihovi proizvodi u materijalnom ili elektronskom obliku".
Interesantno, član 14. ovog zakona predviđa da, "Krivični postupci za krivična dela iz člana 3. ovog zakona, u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu do dana stupanja na snagu ovog zakona okončaće se pred sudovima koji su bili stvarno i mesno nadležni pre stupanja na snagu ovog zakona". Iz člana 14, predloženog zakona, jasno proizilazi da je ovaj zakon potpuno nepotreban, jer smo do sada imali krivična dela iz ove oblasti i određeni državni organi su postupali po krivičnim delima iz ove oblasti, tako da su do sada za otkrivanje, gonjenje i suđenje određenih krivičnih dela bili nadležni tužilaštvo, MUP i organi pravosuđa, odnosno sudovi.
Sada se kao državni organi nadležni za borbu protiv visokotehničkog kriminala predlaže posebno tužilaštvo koje bi se obrazovalo pri Okružnom tužilaštvu u Beogradu, a posebno tužioca bi postavljao Republički tužilac.
Ovo mi liči kao da se stvara privatna institucija i da je ministar tu možda bi mogao dati malo adekvatnije obrazloženje vezano za ovaj predlog.
Mandat tog tužioca, odnosno posebnog tužioca nadležnog za gonjenje po ovim krivičnim delima bi bio četiri godine,a po isteku tog mandata mogao bi ponovo da se vrati na mesto, odnosno u ono tužilaštvo iz koga je došao.
Kaže se da prednost, prilikom postavljanja tih tužilaca, imaju oni tužioci koji se razumeju u tehniku vezano za računarsku opremu.
Zatim, pri MUP organizovala bi se posebna služba za borbu protiv visokotehničkog kriminala i na kraju sud koji bi postupao po ovim, odnosno sudio po učinjenim krivičnim delima bi bio Okružni sud u Beogradu sa posebnim većem, odnosno drugostepeni sud po ovim krivičnim delima bi bio neposredno viši sud, a to znači Vrhovni sud.
Smatramo da je ovaj zakonski predlog potpuno nepotreban i zbog toga sam predložio, u ime poslaničke grupe SRS, da se član 1. ovog zakona briše. Pretpostavljam da ćete u danu za glasanje prihvatiti ovaj amandmana. Zahvaljujem se.
Dame i gospodo narodni poslanici, pre nego što usmerim svoje izlaganje na zakon o izmenama i dopunama Predloga zakona o založnom pravu na pokretnim stvarima i upisu u registar, želim da kažem nekoliko rečenica vezano za rad Narodne skupštine po najnovijem Poslovniku o radu.
Naime, ovaj saziv za ovu sednicu dnevnog reda utvrdila je Vlada Republike Srbije. Dešava nam se da se svaki dan sa dnevnog reda skinu jedan ili dva zakona, kao da imamo dve ili tri vlade. Neko od mojih kolega je rekao da imamo i četiri predsednika Vlade, onoliko stranaka koliko participira u ovoj vlasti, toliko je otprilike i predsednika Vlade.
Zaista, narodnim poslanicima koji žele da opravdaju svoje postojanje ovde, koji žele marljivo da rade po svim predlozima zakona koji se nalaze na dnevnom redu, ovaj put je to malo otežano zbog toga što ne znamo tačan redosled zakonskih predloga o kojima će se govoriti. No, to nije problem za narodne poslanike Srpske radikalne stranke.
Videli ste da povodom ovog predloga zakona, koji je sada na dnevnom redu, prijavljenu listu govornika ima Srpska radikalna stranka, dok ostale poslaničke grupe nisu imale čak ni ovlašćene predstavnike koji će govoriti o ovom zakonu.
Očekujemo da će jednoga dana neko, možda iz ove političke stranke koja ima i broj u svom nazivu, izaći da predloži, ako ima 80 tačaka dnevnog reda, da se vodi objedinjena rasprava o svim tačkama.
Na to ukazuje i činjenica da, kada je narodni poslanik i šef poslaničke grupe SRS, gospodin Tomislav Nikolić, govorio o izmenama i dopunama Zakona o radu, kada je pitao, posle člana koji kaže da se za dobrovoljne davaoce krvi smanjuje sa tri na jedan dan, kakvi ste to vi ljudi, a jedan kolega, koji je po profesiji čak lekar, rekao je: racionalni ljudi.
Ne mogu da prihvatim da je to baš racionalno. Čini mi se, kada vi bili u situaciji da uzmete i život i da vas Tomislav Nikolić ili neko drugi od srpskih radikala pita - kakvi ste ljudi, vi biste rekli - pa racionalni. Ali, sigurno da do toga neće doći. Vrlo često iz te poslaničke grupe, koja ima u svom nazivu i broj, čuje se – tema. Ti poslanici, čast izuzecima koji su ovde govorili, neki nikada nisu izašli za skupštinsku govornicu, nisam siguran da pročitaju sve zakonske predloge, a uvek podsećaju neke poslanike o temi.
Život građana Srbije, život svih u Srbiji, privredne aktivnosti i tokovi, to je tema svih narodnih poslanika. To je tema ovog visokog doma. Reći ću vam na kraju kakvo mišljenje imam.
Sada da se vratim i komentarišem ovaj zakon. Ovlašćeni predlagač u ime Vlade Republike Srbije je ministar privrede, gospodin Bubalo. To je jedan od retkih ministara koji ispoštuje ovaj visoki dom i uvek se nađe tu kada su na dnevnom redu zakoni iz njegove oblasti. To je ono po čemu njega srpski radikali mogu da pohvale. Ministar Bubalo sada je okupio veću ekipu saradnika nego što je to do sada bio slučaj.
Voleo bih, kao čovek koji dolazi iz Podrinja, da ministar Bubalo, sa svojim saradnicima, ode do "Viskoze" u Loznicu, do rudnika "Veliki Majdan" u Ljuboviji, do "Ravnaje" u Malom Zvorniku, do "26. septembra" u Krupnju. To bi trebalo da bude zadatak ministra za privredu i njegovih saradnika.
Gospodine Prorokoviću, nisam nabrojao sve firme koje imaju probleme. Neke imaju probleme. Rudnik "Veliki Majdan" iz Ljubovije ne može da pokrene svoju privrednu aktivnost. "Ravnaja" sada sasvim solidno posluje. Zašto se ne bi učinilo nešto da ona bude još veći nosilac razvoja opštine Mali Zvornik, odakle mi dolazimo, i to bi trebalo da bude zadatak Ministarstva za privredu.
Ovaj zakon o izmenama i dopunama Zakona o založnom pravu nad pokretnim stvarima i upis u sudski registar očekivali smo da bi mogao da bude na dnevnom redu, ali da se ukida agencija koja će vršiti registar privrednih subjekata. Pored agencije, koja ima zadatak da vrši registraciju privrednih subjekata, ona vrši i registar založnog prava, kao i obezbeđenje odnosno vodi registar o pokretnim stvarima.
Da vam kažem, sve češće će se morati obezbeđivati založno pravo za podizanje, odnosno pokretanje privrednih aktivnosti. Zbog toga, gospodine Prorokoviću, ne bi bilo loše da ministar poseti kako one firme koje uopšte privredno ne funkcionišu, tako i one koje imaju neke solidne rezultate i one koje su veoma uspešne, sa ekipom ljudi iz firmi koje veoma loše ili nikako ne obavljaju svoju privrednu aktivnost, da bi jednostavno naučili o tim preduzećima. Verovatno ima mogućnosti za tako nešto.
Pokušaću konkretno pojedine članove zakona da izanaliziram. U članu 3, koji je u vezi sa članom 57. postojećeg zakona, kaže se da se on menja i glasi: "Registar zaloga vodi Agencija, preko Registratora". Vrlo često će se pomisliti da je to preko registratora, u koji se odlažu određena akta ili dokumenta. Ovo je suvišno da bude regulisano u ovom zakonu, ako je to Zakonom o agenciji privrednih registara već predviđeno. Smatramo da ovo ne treba duplirati i dodavati.
"Registrator se imenuje (dakle, lica koje vrši ovaj registar) na period od četiri godine, s tim što isto lice može biti ponovo imenovano." Zašto se to ovom licu, koje je po nama običan službenik, koji je mogao da bude radnik Ministarstva za privredu, stavlja mandatno pravo odnosno da ono ima mandat četiri godine. Da li zbog toga što posle određenih izbora mogu da budu članovi, odnosno registratori lica određenih stranaka, odnosno one stranke čiji je ministar šef resornog ministarstva.
U ovom članu se kaže i kada prestaje radni odnos registratoru. To je sasvim logično i normalno, kao i svim drugim zaposlenim. Nije to trebalo ovde posebno predviđati.
Posle člana 57, dodaje se član 57a, koji glasi: "Registrator ima ovlašćenje i obaveze", pa dalje da ne čitam, da vas ne zamaram. Šta je to? To je nešto što treba predvideti pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji. Ako je to, a kod vas jeste agencija, onda je to verovatno predviđeno tamo i ne mislim da treba posebno ovu problematiku regulisati tim zakonom.
Zatim, u članu 60, to je član 5. zakona o izmenama i dopunama ovog zakona, se kaže: "Za upis i brisanje podataka iz registra zaloga, kao i za druge usluge koje pruža Agencija u skladu sa zakonom, plaća se naknada." Visinu naknade utvrđuje upravni odbor. Ovo me malo podseća na nedavno usvojeni Zakon o turizmu u ovom parlamentu, u kojem se kaže da lica, koja će obavljati poslove vodiča, moraju da polažu stručni ispit i moraju da plate, prilikom polaganja tog ispita, određen finansijski iznos, samo što u tom zakonu nije predviđeno koliko novčanica, u kojim apoenima. Mislim da ovo detaljisanje u zakonima je nepotrebno i zakon treba da predvidi drugi okvir u kojem i kako treba raditi.
U članu 8. ovog zakona kaže se: "Dokumentacija na osnovu koje je izvršen upis u Registar zaloge je sastavni deo Registra zaloge do njenog prevođenja u elektronsku formu". Gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, možete sve zakonske propise da prevedete u elektronsku formu, sve dok ne budemo ukinuli korupciju, mito, pljačku, dok ne budemo izvršili pravilnu privatizaciju, ova zemlja neće ući u Evropsku uniju i neće biti interesantna nikome.
Znači, svi zakonski predlozi mogu da dobiju elektronsku formu, ali to nije ono što omogućava bolji život i bolji standard građanima. Trebala bi, pre svega Vlada, i Ministarstvo za privredu, kao jedno od najbitnijih ministarstava, da malo više računa povede i o tome. Ne znam koliko vodite, pretpostavljam da se ekipa konsoliduje, da želite tom delu posla da posvetite i odgovarajuću pažnju. Očigledno je, to građani Srbije vide i znaju, to nije dovoljno.
Dalje, u članu 10. ovog zakona kažete: "Registar zaloga počinje sa radom 1. jula 2005. godine"; 1. juli 2005. godine je sutrašnji dan, gospodo.
Rekli ste malopre, kada je gospođa Vjerica Radeta govorila o ovome, da ima amandman na taj zakon, a mi sada govorimo o načelnoj raspravi o ovom zakonu, kada budemo govorili o pojedinostima onda ćemo videti koji sve amandmani imaju i onda ćemo imati jedan osvrt koji treba da stoji vezano za ovaj zakon.
Na kraju, da vam kažem da, kada sam postao narodni poslanik sa liste SRS prof. dr Vojislav Šešelj, bio sam ponosan i srećan, kao pretpostavljam i većina od vas sa vaših lista. Očekivao sam da ulazim u najviši zakonodavni dom u Republici Srbiji, i to je tačno i tu ćete se složiti.
Ali, nisam očekivao da ćemo ovu Narodnu skupštinu u ovo pretvoriti. Pretpostavljam da će predsednik Narodne skupštine da reaguje, ali bi isto tako trebalo da reaguje kada nam dolaze ovakvi zakonski predlozi – ne mislim na ovaj, o ovom smo mi već ranije rekli – nego kao što je zakon o izmenama i dopunama Zakona o radu, da bi predsednik Narodne skupštine, da sačuva njen ugled i integritet i sve nas narodne poslanike, trebalo to da ne uvrsti u dnevni red.
Reći će mi - vanredno zasedanje, prihvatiću i to, ali nisam očekivao kao kandidat za narodnog poslanika sa liste SRS prof. dr Vojislav Šešelj da nam preti opasnost da se pretvorimo u agenciju vlade za donošenje zakonskih akata. Ovo može da potraje samo jedno određeno vreme do narednih izbora, a na narednim izborima, uz pomoć građana Srbije, verovatno ćemo mi preokrenuti političku sliku i političko stanje u Srbiji.
Moram da se složim u najvećem delu sa ovim što je gospodin Proroković govorio, međutim, nisam govorio o Ustavu, o Srbijašumama. Veliki majdan možda za mnoge od vas zvuči da je to velika firma. Ne, on samo u nazivu je veliki majdan.
On je bio u sastavu Trepče. To je jedna firma koja je do ovih sadašnjih problema imala zaposlenih do 300 radnika. Nije veliki sistem, nije javno preduzeće, ali mislim da je bilo nekih kontakata i razgovora sa Ministarstvom za privredu, sa Ministarstvom za energetiku i rudarstvo, i ne treba čekati Ustav, ne treba čekati ni statut, niti bilo koji drugi pozitivni zakonski propis da bi se tu intervenisalo.
Stoga smatram da ovo objašnjenje koje je gospodin Proroković izneo, vezano za ovo me je pogrešno protumačio i mislim da nije na mestu.
Dame i gospodo narodni poslanici, kada nama srpskim radikalima ne bi bili poznati likovi ministara koji ovde brane i obrazlažu svoje zakone, pomislili bismo, zajedno sa nekim građanima, da se nalazimo u švajcarskom parlamentu ili parlamentu neke druge visokorazvijene zemlje.
Uočili smo da svaki put kada ministar Dinkić obrazlaže svoje zakone želi nas da podseti, a ujedno i građane Srbije, da Srbija baš korača krupnim koracima ka Evropi i Evropskoj uniji. Ako se malo prošeta našom lepom Srbijom može se vrlo brzo uveriti da to nije tako.
Evo jedne činjenice: ministar za kapitalne investicije Velimir Ilić verovatno je sa nekim dogovorio izgradnju puta od Šapca do Loznice. Inače, taj put se popravlja i rekonstruiše već dve-tri godine i najavljuje se dugotrajna popravka tog puta do kraja oktobra meseca, a da se pre toga nije našlo nikakvo alternativno rešenje za taj deo puta. Putnici koji putuju po tom delu Srbije vrlo često su prinuđeni da putuju turističkim putevima koji za to nemaju nikakvih uslova, i teški teretni kamioni prolaze tim putevima.
Seljaci su došli sada u situaciju da iskopaju u svojim zemljištima i da pokriju zemljom, tako da dolazi i do prevrtanja tih kamiona i do odrona.
Ako se znalo da će se to raditi, trebalo je pripremiti taj alternativni put i pravac koji mogu građani Srbije da koriste.
Isto je tako i sa ovim setom zakona, a da je tu predsednik Skupštine on bi mene ispravio i rekao da je ovo najuspešniji parlament, jer je doneo najveći broj zakona. To je tačno. To mi iz Srpske radikalne stranke ne osporavamo, niti ćemo to činiti, jer naprosto činjenice to govore. Na ovoj sednici imamo 44 tačke dnevnog reda, od toga je više od pola izmena i dopuna zakona koje smo već u ovom parlamentu doneli.
Samo da vam kažem, građani Srbije ne pitaju nijednog narodnog poslanika, niti bilo kog predstavnika vlasti koliko smo mi doneli zakona, nego se pitaju i primećuju kakvi su ti zakoni koje je ovaj parlament doneo, uredbe koje Vlada donosi i ono što Vlada projektuje kako mi živimo, odnosno šta oni od toga osećaju.
Prošli put, kada je na dnevnom redu bio Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o akcizama, ministar Dinkić je rekao, i složili smo se, da taj zakon treba doneti iz razloga što Vlada želi da obezbedi redovno snabdevanje naftom, da tu ne bi bilo nikakvih problema. Zakon je usvojen i prošlo je od tada možda 15 ili 20 dana, a snabdevanje naftom je nešto malo bolje, ali još uvek nisu rešeni ti problemi, oni nas još uvek prate i veliki su.
Kada je u pitanju vraćanje nekih artikala iz više tarifne stope u nižu, znači govorim o Zakonu o porezu na dodatu vrednost, to je nešto što mi srpski radikali svakako pozdravljamo, ali smo mi ukazivali prilikom donošenja Zakona o porezu na dodatu vrednost da bi neke proizvode trebalo svrstati u nižu tarifnu stopu, a neke čak osloboditi poreza na dodatu vrednost.
Svako uspostavljanje finansijske discipline pozdravljamo. Naime, mi smo za sređivanje i uvođenje finansijske discipline, ali prilikom donošenja tih zakona treba voditi računa na kom stepenu razvoja se nalazimo i kako žive građani Srbije. U mnogim slučajevima treba građanima Srbije izaći u susret i ono što njima predstavlja određene olakšice trebalo bi sigurno da se primeni.
Ministar je rekao da nemamo mogućnosti da vršimo subvencije u poljoprivrednoj proizvodnji. Treba biti realan, pa sagledati situaciju. To je možda tako. Ipak, ministre, za neke poljoprivredne proizvode morali bismo smoći snage i subvencionisati to, pa makar na drugom delu vodili više računa, odnosno to je vaša obaveza, da se ta sredstva koja su ubrana od građana Srbije ne rasipaju na neka službena putovanja, na skupe službene automobile itd. Ta sredstva možda treba usmeriti u subvencionisanje poljoprivrednih proizvoda kao što su malina, višnja i niz drugih poljoprivrednih proizvoda od kojih građani Srbije imaju velike koristi, zapravo čija egzistencija od toga i zavisi.
Kada su u pitanju lekovi, takođe se slažem sa jednim od diskutanata da bi tu možda moglo za određene lekove da se skine porez na dodatu vrednost, znači, da se izostavi porez na dodatu vrednost, jer sigurno znamo da su nam najstarije strukture stanovništva bolesne i da nemaju dovoljno sredstava, s obzirom da penzije kasne po dva-tri meseca. Znamo da su najveći korisnici tih lekova verovatno penzioneri Srbije.
Ovde imamo u ovom setu sada sedam zakona. Prethodno je bilo 12. Zaista je to nešto od čega građani Srbije nemaju neku veliku korist, a gubi se dragoceno vreme. Veliki se novac tu rasipa. Vlada Srbije bi trebalo da sagleda u kom pravcu dalje treba da se radi i šta treba dalje činiti kako bi građanima Srbije bilo bolje.
Poslanici vrlo često ovde nemaju mogućnost da govore o onome za šta su ih građani Srbije i birali, jer strogo se govori i vodi računa, a institucija poslanika je oslabljena, da ide ono što predloži Vlada. Nikada poslanik ne može da predloži određen zakonski predlog i da se o njemu raspravlja, a sigurno ima razloga i za tako nešto. Ovi su zakoni takvi da ih otprilike srpski radikali ne mogu prihvatiti, ne mogu glasati za njih.
Ministar je rekao, kada je u pitanju Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje, da na ovaj način želimo da izjednačimo stopu u inostranstvu sa ovim što je kod nas u zemlji. Gospodine ministre, verovatno znate da nemamo više u građevinskoj operativi onaj broj radnika koji je nekada bio i trebalo bi učiniti sve, ne u toj meri, već ranije kada smo izvodili radove po Aziji, Africi i Evropi, pa da se krene u tom pravcu i da što veći broj gradilišta imamo. Naravno, nije to samo vaš zadatak, ali vaše kolege ministri koji vode tu oblast bi trebalo zajedno da porade na tome da što veći broj gradilišta, kada je u pitanju građevinska operativa, imamo u svetu.
Kada je u pitanju broj izvršilaca u određeni poreskim odeljenjima, što neko reče, nije popularno da pominjem mesto iz kojeg dolazim, a to je Ljubovija, ali treba znati da je tamo smanjen broj izvršilaca prethodnom sistematizacijom. Pre godinu dana sam govorio da bi trebalo nešto pogledati tamo. Određen broj radnika iz Poreske uprave Ljubovije odlazi na posao u Loznicu, a tamo je smanjen broj izvršilaca. Tako poreski obveznici – ali objektivno, ne radi se tu o neažurnosti onih koji su zaposleni u toj poreskoj upravi, nego što ne mogu da stignu na vreme da završe sve te poslove – uz maksimalnu ljubaznost zaposlenih u Poreskoj upravi Ljubovija, čekaju sat, dva, danas kad im je vreme skupo, kada bi trebalo da se bave onim zbog čega su otvorili svoje radnje ili preduzeća i gde su, morate priznati, velike obaveze prema državi. Oni i treba da stoje, ali treba tim poreskim obveznicima da se izađe u susret, pa kada budete pronašli vremena, vi vidite da se taj problem razreši.
Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je na dnevnom redu Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju. Kada je ova tema na dnevnom redu ništa logičnije nego da ministar za kapitalne investicije gospodin Velimir Ilić bude prisutan tu, a mi iz SRS-a smo očekivali, kada je ovaj predlog zakona u pitanju, da se tu radi o još nekim drugim stvarima. Međutim, nezvanično smo saznali u toku ove sednice da je gospodin Velimir Ilić otišao u Loznicu na otvaranje nekog puta.
S obzirom da dolazim iz tih krajeva, meni nije poznato da će bilo kakav put danas, a i u skorije vreme biti otvoren u tom kraju, pre bih rekao da je otišao da zatvori neki put. Jer, poznato mi je da se radi put Loznica-Šabac i da je angažovan izvođač radova; mi iz SRS-a nemamo ništa protiv njega, niti imamo bilo kakva saznanja, ali smo mišljenja, s obzirom da svaki dan prolazim tim pravcem, da izvođač radova koji je izabran i kome su povereni radovi na tom putu nije adekvatno opremljen ni sa opremom, ni sa drugim sredstvima da bi taj put mogao da završi u relativno kratkom roku.
S obzirom da je to put koji je veoma frekventan, da povezuje i Republiku Srpsku sa Srbijom, odnosno glavnim gradom Beogradom, nemoguće je angažovati izvođača radova koji ima u svom mašinskom parku samo jedan manji broj vozila. Očekujemo i bilo bi sasvim normalno da se na tom putu radi u tri smene, 24 časa i da se radi vikendom. Ukoliko ne bude tako, iz tog kraja najavljuju štrajkove, pošto ih ima sada na lokalnim putevima; ti putevi koji se koriste sada za javni prevoz su lokalni putevi, nekategorisani putevi i tuda idu teški teretni kamioni, autobusi.
Ti putevi su građeni iz sredstava doprinosa ili dobrovoljnih priloga, a to su meštani sela skupljali i oni prete blokadom iz razloga što ako ti putevi budu uništeni, a hoće sigurno, jer nisu predviđeni za takvu frekvenciju saobraćaja, niko kasnije neće ni pomoći da se taj put popravi i da se privede nameni.
Znači, ministar bi morao da se pozabavi malo tim putem. Ukoliko bude nužno da taj put bude zatvoren za jedno određeno vreme, onda bi alternativni pravac Šabac-Cer-Tekeriš-Joševa-Loznica trebalo popraviti i dovesti ga u pristojnije stanje da može da se koristi kao nužno i privremeno rešenje.
Kada se govori o izmenama i dopunama Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, očekivali smo ne samo da se rešava problem taksi prevoza i taksi službi, nego da se sagleda stanje puteva i putne mreže i prevoza, odnosno pružanje usluga građanima Srbije.
Mogu da govorim o četiri brdsko-planinska mesta, kao što su Loznica, Mali Zvornik, Krupanj i Ljubovija. Pretpostavljam da je međugradski saobraćaj relativno dobro rešen, ali razdaljina između ovih mesta i udaljenih sela je i po 40 ili 50 kilometara, a smeštena su u planinskim predelima. Nema nikakvog rešenja oko prevoza tih putnika i mislim da bi Ministarstvo za kapitalne investicije trebalo da utroši određeno vreme i da snimi situaciju u Srbiji, odnosno stanje u javnom prevozu, u drumskom saobraćaju i da onda da neka rešenja koja bismo mi ovde trebalo da prihvatimo i usvojimo.
Mislim da bi trebalo uvesti određen broj vanlinijskog saobraćaja, da bi trebalo uskratiti tzv. špekulativne linije. Pretpostavljam da je specijalnost gospodina iz Ministarstva za kapitalne investicije drumski saobraćaj. Iako smatrate da možda nema tih špekulativnih linija, ima ih sigurno po celoj Srbiji, a znate kako se do njih dolazi i mislim da se za odobravanje takvih linija neko bogato nagradi. Mislim da bi to trebalo sprečiti da bi svi prevoznici bili pod istim uslovima.
Ovaj član 5, za koji je gospodin Dragoljub Stamenković izneo određene primedbe, on sasvim stoji i na mestu je. Ne može se zakonom ograničiti takmičenje u obavljanju određenih delatnosti. To bi izgledalo isto kao kada bi se lokalnoj samoupravi ostavilo ovlašćenje da može u svojim mestima da propiše broj samostalnih trgovinskih radnji, broj ordinacija privatne prakse, da li stomatološke ili neke druge, broj ugostiteljskih objekata.
Smatramo da to ne treba da bude zakonska regulativa i da toliki deo prava ne bi trebalo da imaju lokalne samouprave, jer sigurno ako do toga dođe, ne kažem sve, ali sigurno određen broj lokalnih samouprava taj deo će sigurno da zloupotrebi, a na taj način se zaista, kao što je gospodin Stamenković rekao, sprečava osnovno pravo građana Srbije, a to je pravo na rad.
Mi jesmo za to da se zakonom propišu određeni uslovi za obavljanje određene funkcije, ali i broj izvršilaca praktično znači pravljenje sistematizacije za broj taksista, recimo u Malom Zvorniku. Mislim da je to nepotrebno i da tome ne treba pribegavati, ne treba na taj način da se ova problematika i ova materija reguliše.
Mislim da su predviđene visoke kazne za prekoračenje nekih od ovih ovlašćenja. Mi jesmo za to da se u svim sferama života, pa i u saobraćaju, propišu određene stvari i da se to poštuje.
Ali, treba voditi računa da su mnogi, pogotovo taksisti, upućeni na to da se bave tim poslom iz nužde. Neko je rekao da u Beogradu ima ljudi koji su lekari, a bave se taksi prevozom, jer ne mogu da dobiju posao u svojoj struci, pa su ljudi prinuđeni da rade taj posao.
Možda ovde treba više govoriti o onim nemilim događajima kojima su pogotovo taksisti u Beogradu izloženi. Mislim da bi pre svega Ministarstvo unutrašnjih poslova, a naravno i Vlada u celini, trebalo više da se zalaže da se takve stvari ne dešavaju, odnosno da se efikasnije bori protiv tih ljudi kojima ništa nije sveto, ni ljudski život. Svaki dan u našim mestima i u našoj praksi nam se to dešava.
Mogu još da kažem, ako je tačno da se priprema zakon koji će u celini regulisati ovu oblast, onda nije trebalo za neko kratko vreme – a shvatio sam kolegu Vučićevića da će ovaj zakon o saobraćaju vrlo brzo doći na dnevni red – ni pristupati ovim izmenama. A on je, ako sam dobro razumeo ovaj predlog zakona, pogrešno interpretirao jedan od ovih članova, a to je član 5. gde se kaže da je obavezno za taksi vozila da imaju sa strane ispisano ime i prezime vlasnika taksi vozila i njegov naziv, ako ga ima, a upravo se vozila koja se koriste za lični prevoz građana i taksi vozila izuzimaju iz te obaveze, a sva druga vozila koja su namenjena za javni prevoz putnika podležu takvom isticanju, odnosno firmiranju.
Dame i gospodo narodni poslanici, imam osećaj, kad bi predsednik Skupštine bilo koji zakon uvrstio u dnevni red, pa makar i takav da je ovaj zakonodavni dom obavezan da podnosi svoj izveštaj o radu Vladi, da bi određen broj poslanika, pre svega predstavnika vladajuće većine, izašao i rekao da je zakon dobar. Želim o ovom zakonu da govorim na jedan sasvim drugačiji način.
Ministar je prilikom obrazlaganja ovog zakona rekao da želi da istakne tri njegova segmenta. U dva uopšte ne bih ulazio, ne bih ih procenjivao, a na jedan od ovih segmenata bih se posebno osvrnuo. Činjenica da su ovo devete izmene i dopune Zakona o akcizama, a osnovni zakon je usvojen 2001. godine, ukazuje na to da bi u ovoj oblasti trebalo razmišljati i doneti jedan jedinstveni zakon.
Najkvalitetniji zakon o akcizama bi sigurno bio ako bi se pogledali stenogrami sa održanih sednica Narodne skupštine Republike Srbije kada je ovaj zakon bio na dnevnom redu kao osnovni, a i kasnije sa izmenama i dopunama, i sve one primedbe i sugestije koje su istakli poslanici SRS-a. Ukoliko bi se to prihvatilo i ugradilo u jedan takav zakon, onda bi on sigurno bio kvalitetan i garantovao bi višedecenijsku primenu u dobroj meri.
Videćete, a i samo Ministarstvo finansija kroz štampu najavljuje određene izmene u pogledu oporezivanja nekih grupa robe, poslanici Srpske radikalne stranke su na poslednjoj sednici Narodne skupštine na kojoj je ovaj zakon bio na dnevnom redu upravo to isticali. Jedan od poslanika reče da se ovaj zakon može kritikovati samo ukoliko čovek hoće demagoški da ispriča neku priču, međutim, to nije tačno.
Poslanička grupa SRS želi da ukaže na to da smo i mi za očuvanje makroekonomske situacije, odnosno klime u zemlji i da je dobro što je Vlada razmišljala da se na određen način ne poveća cena nafte i naftnih derivata. S druge strane, postavlja se pitanje da li je Vlada ta kojoj Narodna skupština Republike Srbije treba da prenese ovlašćenje da ona to odlučuje.
Kaže se ovde da će ona da smanji akcize najviše do 20 posto, u slučaju poremećaja cene na svetskom tržištu nafte i naftnih derivata, odnosno da ukoliko dođe do pada cene nafte i naftnih derivata može ponovo da vrati tu cenu na osnovni nivo, tj. na nivo koji je važio pre nego što je Predlog ovog zakona došao pred nas u Narodnu skupštinu.
Postavlja se pitanje da ne dođe do zloupotrebe, nećemo da kažemo da će svesno do toga doći, ali da se ne napravi takva situacija od strane onih koji se bave uvozom, a i prometom nafte i naftnih derivata, da Vlada, da bi očuvala standard građana i da bi uspela da imamo prodaju nafte i naftnih derivata, ne posegne za obaranjem, odnosno smanjenjem akcize nafte samo da bi, u tom slučaju, određeni prometnici ili možda uvoznici nafte profitirali.
Nemamo ništa protiv; naprotiv, mislimo da je dobro zadržati ovu cenu. Još kad bi postojala mogućnost, a ministar nam kaže da punjenje budžeta u ovoj godini ide dosta dobro, da se cena nafte i smanji, odnosno da se smanji akciza, a na nekim proizvodima da se smanji i porez na promet, ništa ne bismo imali protiv. Ali, ni u tom slučaju ne bismo mogli, kao Narodna skupština, odnosno poslanici, da prenesemo to ovlašćenje na Vladu. Možda bi moglo ako bi se utvrdio neki mehanizam i ukoliko se kaže da ukoliko nafta poskupi na svetskom tržištu u određenom procentu, da je to mogućnost za Vladu, ali da se tačno opiše u kojim uslovima Vlada može da interveniše da ne dođe do promene cene nafte.
Ministar je obećao, prilikom usvajanja budžeta za 2005. godinu, u novembru prošle godine, da će se najdalje do 31. marta uraditi objektivni kriterijumi koji će transferisana sredstva prema lokalnim samoupravama na jedan drugi način da usmere, odnosno da se prebacuje njima. Znam slučaj iz opštine Ljubovija, odakle dolazim, da su sredstva koja lokalna samouprava dobija kao transferisana znatno manja od sredstava koja je opštinski budžet dobijao prilikom uplate poreza na promet.
Ministar je obećao da će taj deo svojih obaveza da završi do 31. marta. Nije to urađeno, pa bih ga zamolio, s obzirom da je ovde prisutan, ako već nije ispoštovan taj rok, da se ne duži mnogo sa tim i da, čim to bude moguće, izađe pred Narodnu skupštinu sa nekim drugim kriterijumima za transferisana sredstva prema lokalnim samoupravama.
Što se tiče primene PDV-a, što je prethodni kolega malo hvalio, moja saznanja su, s obzirom da se krećem i razgovaram sa ljudima koji su mi ukazali poverenje i glasali za mene prilikom parlamentarnih izbora, da su pozitivne ocene, vezano za PDV, ali što se tiče tehnike koja je pratila to, mislim da je tu Poreska uprava bila malo rigorozna.
U svim državama prilikom uvođenja PDV-a postojao je period prilagođavanja, gde su tehnički detalji i elementi praćenja takve naplate poreza bili bar šest ili sedam meseci praćeni i ukazivano je poreskim obveznicima na koji način da pravilnije to primene i da dođu što manje u sukob sa onim što je regulisao Zakon o PDV-u. Dešava se da zbog malih tehničkih propusta poreski obveznici budu kažnjeni sa veoma visokim novčanim kaznama, što sigurno ne ide u prilog ovakvom standardu kakav sada imamo u Srbiji.
Ministar je prilikom obrazlaganja ovog zakona rekao da Vlada hoće da bude malo fleksibilnija u sferi akcizne politike. Termin akcizna politika, odnosno akciza na naftu, naftne derivate, cigarete i sve ostalo što je obuhvaćeno akcizama jeste kategorija fiskalne politike. U fiskalnoj politici ne može se biti mnogo fleksibilan i zbog toga poslanici Srpske radikalne stranke jesu za to da se očuva ova cena nafte i naftnih derivata, pogotovo da se stabilizuje tržište snabdevanjem naftom i naftnim derivatima, ali nismo za to da se bezrezervno da ovlašćenje Vladi, bez ikakvih daljih kriterijuma kojima bismo ustanovili u kojim slučajevima i uslovima Vlada može da interveniše da bi zadržali te cene i da bi, pre svega, očuvali snabdevanje tržišta tim proizvodima.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 120. stav 2. tačka 8), a to je član koji reguliše nadzor nad sprovođenjem ovog zakona.
Poznato je da nadzor nad sprovođenjem odredaba ovog zakona vrši Ministarstvo trgovine i turizma, a inspekcijski nadzor uglavnom turistički inspektori, s tim što će njima u ovom delu posla pomagati inspektori iz sektora Ministarstva zdravlja, inspektori iz dela saobraćaja i inspektori iz Ministarstva finansija.
Član 120. stav 2. tačka 8) u ovom zakonu glasi – turistički inspektor ima sledeća ovlašćenja: da privremeno zabrani obavljanje delatnosti pravnom licu, preduzetniku, odnosno fizičkom licu u slučajevima kada se turističkom inspektoru onemogući vršenje poslova nadzora.
U ime poslaničke grupe SRS predložio sam da se posle ovog doda – kada se u roku od osam dana od dana konstatovanja razloga koji onemogućavaju vršenje poslova nadzora smetnje ne otklone po nalogu inspektora i omogući nesmetano vršenje poslova nadzora, turistički inspektor je ovlašćen da u tim slučajevima zabrani privremeno obavljanje te delatnosti.
Vlada je prilikom odbijanja ovog mog amandmana u obrazloženju navela da je to nepotrebno i da je regulisano Zakonom o državnoj upravi, članom 29; po tom zakonu, odnosno po tom članu sva pravna lica, organi, preduzeća i ustanove su obavezni da inspektorima dostave svu dokumentaciju koja se traži. Mnogim drugim zakonima je propisano da se nešto ne sme činiti, odnosno zabranjeno je, a ipak dolazi do tog činjenja.
Hteo sam ovim da dopunim, odnosno da pojasnim nadležnost turističkih inspektora. Ministre, mogao bih da vam uputim jednu sugestiju, vašem ministarstvu, odnosno turističkoj inspekciji prete otkazima i tačno se zna otprilike, kojim licima. Iako je uvedeno da se kontroliše rad turističkih inspektora i on se ocenjuje, to neće biti jedan od kriterijuma, i neće biti socijalno stanje tih turističkih inspektora, nego se iznalazi nešto drugo. U ovom momentu neću vam reći u kom okrugu se to radi. Međutim, ukoliko vam to bude interesantno, mogu da vam prenesem o čemu se radi.
Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj zakon će biti sigurno usvojen. Imam osećaj da kada bi neko ministarstvo, odnosno Vlada predložili zakon kojim se kaže – od danas će reke da teku uzbrdo, određen broj poslanika ne bi uopšte komentarisao ništa i rekao bi da je to dobar zakon i da tim zakonom ulazimo u Evropsku zajednicu sigurno i da će po donošenju tog zakona biti zaposlen veliki broj ljudi u Srbiji. Znači, nema nikakve kritike, ništa se to ne bi čitalo.
Da bi ovaj zakon bio primenjiv, moraju mnoge stvari da se urade. Dolazim iz azbukovačkog kraja, na Drini, gde ima veliki broj interesantnih turističkih destinacija.
Neko od kolega je bio u vreme održavanja 200-godišnjice od Prvog srpskog ustanka i za ovom govornicom je komentarisao da je tamo skoro nemoguće doći. Izostaje saradnja sa ostalim ministarstvima, odnosno ova vlada veoma malo radi za dobrobit, za bolje sutra građana Srbije.
Zakoni mogu da se donose, ali oni neće promeniti život građana Srbije ukoliko ova vlada ne bude efikasnije preduzele neke druge mere za stvaranje ambijenta i uslova za bolje privređivanje, za više rada. Možemo doneti odluku da se naša država zove i drugačije, kako je gospodin Aleksandar Vučić rekao, uveče počinjete dnevnik sa tim da nas predstavite kao Švajcarsku. Kada bismo se i zvali Švajcarska, znači, promenom naziva, ništa to građanima Srbije ne bi značilo, ništa oni bolje ne bi živeli.
Jedino što može više da se radi to je da se pokrenu privredne aktivnosti. Samim tim, turistička oblast, odnosno potencijali u Srbiji će sigurno biti više korišćeni. Sada građani Srbije jedva preživljavaju, a najbliže turističke destinacije su im daleke i ne mogu do njih da stignu, kako zbog loših puteva, tako i zbog sopstvenog standarda. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, pretpostavljam da će kolega narodni poslanik izaći meni na repliku 10. maja, otprilike, pošto je malopre kasnio jedno pola sata.
Dame i gospodo narodni poslanici, da ovaj zakon ima drugačiji naziv, da se zove zakon o lažnim obećanjima, zakon o magli, zakon o donošenju nekih zakona, srpski radikali ne bi uložili nijedan amandman i zaista bi takav naziv u potpunosti odgovarao ovom tekstu.
Ne znam samo koji um je uspeo ovako nešto da osmisli i predloži, i što poslanik Branislav Rankić iz SRS reče - ovo je jedini slučaj u svetu da vlast vrši opstrukciju. Naravno da su potrošena četiri kvalitetna dana u nameri da se objasni predlagaču da od ovog zakona nema ništa.
Interesantna stvar je da je ovlašćeni predstavnik Vlade za ovaj zakon bio ministar Dinkić, a započeo da objašnjava i obrazlaže ministar Parivodić, pa pretpostavljam da je ministar Tomislav Milosavljević došao da da završnu reč vezanu za ovaj zakon.
U obrazloženju ovog zakona još se navodi da on treba da se donese, odnosno da je donošenje ovog zakona usledilo zbog moralnih obaveza, valjda ove vlasti, kao što narodni poslanik Aleksandar Vučić reče - uspeli ste donekle da ubedite narod, naravno na početku TV dnevnika, da živimo u Švajcarskoj. I zaista i vi, ubeđeni da je takva situacija, da ste sve ispunili što su građani Srbije očekivali, pa možete sada da se vratite na ispunjenje nekih obećanja, odnosno štete koja je naneta srpskom narodu pre 60 godina.
Neko od poslanika, u stvari mali broj je bio onih iz vladajuće većine koji su se trudili da objasne ovo, da obrazlože i kažu, ne radi se o zakonu o povraćaju imovine, nego samo da je evidentiramo, odnosno koliko je imovine oduzeto. Pa nije bio zakon o evidentiranju poreskih obveznika, da bi posle toga usledio Zakon o uvođenju PDV-a, Zakon o fiskalnim kasama. Tom logikom bi trebalo i tako uraditi.
Naravno da mi ne mislimo da treba donositi bilo kakve predzakone, nego treba rešavati i stvarati ambijent za povoljan rad svih građana u Srbiji. To očigledno ovde nije moguće.
U obrazloženju ovog zakona predviđa se da će biti potrošeno, odnosno izdvojeno iz budžeta Republike Srbije oko tri miliona, verovatno za administrativne službenike, ali će biti još veći iznos potreban, koji će morati da uplate ona lica koja će biti eventualno zainteresovana da prijave svoju oduzetu i nestalu imovinu.
Ovaj zakon je zaista apsolutno besmislen i u to su uspeli da vas ubede ne samo poslanici SRS nego i veliki broj građana, bez obzira kojim strankama pripadaju, da li su čak i nestranačke ličnosti, ali smatraju da ovakav zakon apsolutno nema nikakve veze i ničemu ne služi. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, izašao sam da podržim amandman koji je narodni poslanik Zoran Krasić podneo na zakon o regulisanju obaveza države Srbije prema bankama koje su u stečaju. Znam da ovog momenta rizikujem da se moj uvaženi kolega Zoran Krasić malo naljuti, zato što ne želi da se ime Mlađana Dinkića pominje u bilo kakvom kontekstu u vezi sa njegovim amandmanom, međutim, braniti ovaj amandman i ceo zakon je nemoguće, a da se u taj kontekst priče ne stavi Mlađan Dinkić.
Da njega kao nestručnog čoveka, čoveka sklonog zloupotrebama položaja, pa i činjenju krivičnih dela, 2005. godine nije bilo na mestu guvernera Narodne banke sigurno ne bi ni postojala potreba za donošenjem jednog ovakvog zakona i te četiri srpske banke danas bi bile veoma uspešne banke, podsticale bi razvoj poljoprivrede i privredne aktivnosti uopšte u Srbiji. Ali, s obzirom da se on pojavio na tom mestu, sam se postavio na mesto guvernera i učinio niz krivičnih dela i besmislenih postupaka, došlo je do ovakve situacije kakvu sada imamo.
Da se radi o neodgovornom i neozbiljnom čoveku, videlo se i sinoć, kada kaže građanima Srbije, baš onako u lice, kako živimo svi bolje samo što ne znamo, nismo svesni. Da se desilo da to slučajno nismo gledali ne bismo znali da živimo mnogo bolje sada sa njim nego što je to bilo u nekom ranijem periodu.
On se potrudio da razvije jednu akciju koju pre njega niko nije uspeo, a nadamo se da u budućem vremenu neće niko da organizuje cinizam na jednom visokom nivou u Srbiji, a to je da uputi komšije i sugrađane jedne na druge za neku crkavicu od 500 dinara, koja će se evidentirati, a naravno ne i isplatiti, da podstakne mržnju i uputi ljude na jednu aktivnost koja ne stoji.
Građani Srbije prilikom biranja nas kao narodnih poslanika, a kasnije dajući nam ovlašćenje i pravo da biramo vladu nisu hteli da podstiču cinkarenje u Srbiji, nego su hteli da im oni koje biraju omoguće i stvore bolji ambijent za poslovanje i da oni sami od svog rada mogu bolje da žive.
Dalje, neko je ovde rekao da se sada u bankama više štedi. Pomislio bih, ovo što se radi sa JAT-om sada možda će doneti jedan novi kvalitet, međutim, građani Srbije i zaposleni u JAT-u treba da znaju šta će se desiti, odnosno kakva će sudbina zadesiti one koji trenutno rade u JAT-u, a kasnije i u nekim drugim javnim preduzećima, kojima se takođe preti likvidacijom ili možda uvođenjem nekakvih veštačkih postupaka i stvaranjem nekakvih iznuđenih situacija kao što je situacija u JAT-u.
Da nisu u prilici da to vide sada, mislili bi da možda postoje neki bolji dani. Međutim, kada se zna kako su završili zaposleni u bankama i kako su građani Srbije prošli sa tim, onda je sasvim jasno šta nas očekuje i u nekom narednom periodu.
Zbog čega ovaj amandman ima smisla i zašto treba glasati u danu za glasanje za ovaj amandman? Zato što se ovaj zakon predlaže bez ikakve podloge. Znači, ne znamo ni o kojim sredstvima se radi, koja sredstva će Republika Srbija prihvatiti da u ime banaka izmiri nekom drugom i koja sredstva će potraživati.
To je sve nepoznato. Dovešće u neravnopravan položaj; od ovih banaka su potraživali i građani i neka druga pravna lica, ali oni sad nemaju isti status kao što će imati država kod namirivanja iz tih sredstava.
Znači, postavlja se pitanje šta se dešava sa domaćim poveriocima prema tim bankama. Ništa, čekaće redovnu proceduru, po Zakonu o sanaciji i stečaju banaka. Da li će se naplatiti ili neće, to u ovom momentu niko ne garantuje i niko ne može da kaže kakva će se situacija desiti.
Vrlo često se pominje da su za ovu situaciju, za bankarske i niz drugih afera, uglavnom zaslužni, organizuju to i provode Mlađan Dinkić, Miroljub Labus, a ponekad se kaže i neko iz G17 plus.
U najvećem broju slučajeva se ne misli na narodne poslanike koji sede ovde, ali oni bezumno brane ono čega ni sami nisu svesni ili, jednostavno, ne žele da to saznaju, zatvaraju oči pred jednom veoma teškom i alarmantnom situacijom u Srbiji, jer to nije ekspertska mreža za pomoć građanima Srbije, nego ekspertska mreža za uništavanje standarda i boljeg života građana Srbije.
Realno je postalo i radikalno, jer radikalno je realno. U toku ove godine mislim da ćemo takve odnose sprečiti, zaustaviti, kad Srpska radikalna stranka bude došla na vlast. Onda nećemo imati potrebu za donošenjem ovakvih zakona i pozivati se da smo doneli oko 400 zakona, verovatno se mislilo na 40, to sam shvatio kao omašku, reformskih zakona. Svaki zakon će biti reformski, ali će biti smislen i značiti bolje za građane Srbije.
Dame i gospodo narodni poslanici, u ime poslaničke grupe SRS podneo sam amandman na član 126. porodičnog zakona. Zbog naše javnosti samo ću ukratko da uvedem u član 126.
Član 126. reguliše starateljstvo. Prvi stav tog člana kaže ko subjektivno može da bude staratelj, a to su lica koja imaju lična svojstva i sposobnosti potrebne za obavljanje dužnosti staratelja. Stav 2. je objektivne prirode i govori o rodbinskoj vezi. To su nekakvi objektivni razlozi ko može postati staratelj, odnosno prihvatiti štićenika na starateljstvo. Za staratelja se prvenstveno postavljaju supružnik, srodnik ili hranitelj štićenika, osim ako u interesu štićenika nije tako.
U ime SRS podneo sam amandman na član 126. da se, pored ova dva stava, doda treći stav – da za staratelja mogu da se imenuju bliski srodnici, i oni su dužni da prihvate starateljstvo osim (a to je nešto objektivno i preporučuje se) u slučaju da su stariji od 60 godina, bolesni, da već vrše starateljstvo, imaju više maloletne dece ili jedno dete koje je mlađe od sedam godina. Dakle, to su razlozi zbog kojih bliski srodnici ne bi mogli da se postave za staratelja.
Zbog čega smo predložili ovaj amandman? Ovaj amandman je predložen iz razloga što SRS na centralno mesto stavlja porodicu, svakako pre bilo čega drugog, iz razloga da bi se deci kojima je potrebno starateljstvo omogućilo njihovo normalno podizanje, da bi porodica bila ono što nas zbližava, spaja, a naravno da bi posle i država, uz zdravu porodicu, zdravije i normalnije funkcionisala.
Veoma mi je interesantno obrazloženje za neprihvatanje ovog amandmana koje je dala Vlada. Kaže: "Amandman se ne može prihvatiti iz razloga što je rešenje koje se predlaže amandmanom sadržano u važećem Zakonu o braku i porodičnim odnosima i u dosadašnjoj primeni nije dalo pozitivne rezultate."
Dosadašnji rad ove vlade nije dao pozitivne rezultate i SRS nije zadovoljna njenim radom, a naravno da građani Srbije još više nisu zadovoljni, jer su očekivali mnogo više i mnogo bolje. Ovo obrazloženje koje je dala Vlada za neprihvatanje ovog amandmana može da pije vodu isto onoliko koliko mi cenimo rad Vlade. Zahvaljujem se.
Dame i gospodo narodni poslanici, jedna stara kineska poslovica kaže: "Lako je otvoriti dućan, ali teško ga je držati otvorenim". Pitate se da li ima nekakve veze? Ima, kada smo izglasavali da radimo produženo bilo nas je mnogo više, sada smo se lepo začitali sa novinama, a poneko i radi.
Kada je ovde neko pričao o agencijama, pomislio sam da je to naša nasušna potreba i u jednom momentu sam bio ljut na sve sazive ove skupštine, kao i na sve vlade i ministre, koji su bili, zašto ove agencije nismo ranije uveli i osnovali, kako bismo mnogo bolje živeli, nego što je sada situacija. Međutim, to nije tačno i suština nije u tome.
Jedan naš poslanik, Branko Ranković, jednom prilikom je rekao – ovaj zakon je malo dobar, malo loš. Za neke od prethodnih, ovaj nije nimalo dobar, s tim što se izvinjavam ministru na ovoj konstataciji, ako ništa drugo, cenimo njegov uložen rad prilikom izrade ovog zakona, a i njegova volja i strpljenje da prisustvuje do kraja i da ne napušta ovu sednicu, kao što to rade njegove određene kolege, pokazuje da prema njemu treba imati jedan drugačiji odnos.
Argumentacija koja je išla u prilog ovih agencija nama je neprihvatljiva. Jedan od razloga, kaže – depolitizacija javne agencije. Do sada je osnovano, ne znam tačan broj agencija, ali sam potpuno siguran i sa ovog mesta odgovorno tvrdim da ni u jednoj od tih agencija nije zaposlen neko ko je član Srpske radikalne stranke, ne zato što nije trebao posao, nego iz razloga što su to političke agencije, koje strukturom svojih zaposlenih odražavaju strukturu skupštinske većine, odnosno Vlade.
Kada smo jednom imali na dnevnom redu Zakon o uvođenju poverenika, rekli smo da to ne sme da bude ličnost koja pripada određenoj političkoj stranci. Međutim, na to mesto je postavljen čovek koji je bio istaknuti član jedne stranke i sada ga vidim u restoranu, naravno na ručku, nije to bitno, sa kolegama iz njegove stranke. Znači, depolitizacija agencija, to je priča koja uopšte nije istinita i tačna.
Ovaj zakon ima u sebi puno protivrečnosti i suprotnosti od jednog do drugog člana. Naravno, nemam nameru da komentarišem sve ove članove, jer hoću da budem kratak, da bi još mojih kolega govorilo, a da bismo ujedno priveli ovu sednicu kraju. Kaže se da je agencija samostalna, ne znam samo od koga je samostalna.
Treba malo povezati sa članom 6, gde se kaže ko obezbeđuje sredstva za rad agencije, da li je to ovim redosledom kojim je predviđeno u članu 6. ili je možda iz budžeta Republike Srbije na prvo mesto trebalo staviti, pa samo, da se mi ne bismo dosetili, da malo iskrenemo ovu situaciju. Ali, nije ni bitno, ona u svakom slučaju ne može biti samostalna i nije nezavisna od Vlade i ne treba ni da bude.
Zbog čega se uvode ove agencije? Pokušavao sam da analiziram, malo da razmislim, da li zbog neefikasnosti Vlade, pa pokušavamo na ovaj način neke slabosti u samoj Vladi da otklonimo, ili ne, ne znam. Moram da vam kažem da sam imao prilike da jedno 27 puta telefonski kontaktiram sa šefom kabineta jednog ministra. Nikada nisam imao priliku da se javi na telefon, a uvek su mi rekli - javiće se ona vama, ostavite broj telefona. Nisam siguran da će se sutra kada budu uvedene ove agencije popraviti situacija, jer pretpostavljam da će veliki broj radnika iz ministarstava biti prevedeni u te agencije i na kraju nema uštede i nema neracionalnog zapošljavanja.
Što se tiče pevača Ramba Amadeusa, znam da je u maju ili junu, kada smo usvajali Zakon o nacionalnim korporacijama, on bio oduševljen, kao i većina mladih koji su smatrali da će biti rešeni njihovi stambeni problemi. Tako je to rečeno, takva je bila suština u obrazloženju tog zakona, a znamo da se ni do dana današnjeg ništa suštinski po tom pitanju nije uradilo i nije rešavalo.
Meni je ovde iz zakona interesantan i član 13. koji kaže: "Organi javne agencije jesu upravni odbor i direktor. Posebnim zakonom može se odrediti da javna agencija ima još neke organe, sasvim druge organe ili da upravni odbor i direktor imaju drugačiji delokrug od delokruga određenog ovim zakonom." Ovaj član negira postojanje kompletnog zakona.
Neko je objašnjavao i rekao, pa čak i ministar, da ovim zakonom samo želimo da uredimo stvari, odnosno agencije koje već postoje, a ovde u ovom članu kažemo da posebnim zakonom sve može biti drugačije određeno. Pa, mogli smo ostaviti te zakone i te agencije koje sada postoje da se snalaze i rade onako kako su i do sada, a izdržavanje ovih agencija i zaposlenih u njima građani Srbije će osetiti kroz poreska zahvatanja i još veće obaveze koje će im biti nametnute.
Dame i gospodo narodni poslanici, zakon o posredovanju - medijaciji poslanici SRS su detaljno proučavali, obavili veliki broj razgovora sa sudijama, tužiocima, advokatima, stručnim radnicima, zatim sa ljudima koji jesu stranke u sudskom postupku ili će sutra eventualno to biti. Na osnovu tih razgovora i aktivnosti došli smo do zaključka da se ovaj zakon predlaže iz dva razloga. Prvi razlog je taj što je Savet Evrope preporučio da se donese takav zakon i drugi razlog, suštinski, jeste da se pokuša rasteretiti sudstvo, odnosno da se ono učini malo efikasnijim.
Što se tiče same ideje o posredovanju, SRS nije protiv toga i veliki broj ljudi koje smo kontaktirali nema ništa protiv te ideje. Međutim, zakon u sebi ima puno protivrečnosti, nedorečenosti, nejasnih stvari i mislim da neće biti primenjiv. On u sebi ima puno iluzija. Za jedan određen broj ljudi kada se kaže posrednik oni obično misle na prevarante i verovatno ovaj zakon neće imati neku veliku primenu u praksi, iako je, pretpostavljam, namera da se do toga dođe.Činjenica da ministar juče ovom zakonu nije posvetio dovoljno vremena i pažnje obrazlažući ga, a jeste čovek iz struke, jeste stručan da ovo govori, ukazuje da ni on sam nije siguran da će ovaj zakon imati veliku i ozbiljnu primenu.
Ovaj zakon je procesne prirode. Ima za zadatak, odnosno za cilj da odredi na koji način treba voditi postupak posredovanja, odnosno medijacije, i to je uradio. Prvo je rekao u kojim slučajevima može da se vodi medijacija, odnosno posredovanje, a to je praktično u svim, osim u dva slučaja: kod radnih sporova, kada je u pitanju minimalna zarada i prestanak radnog odnosa, jer nema tog arbitra, nema tog medijatora koji može to drugačije da reguliše, jer je regulisano Zakonom o radu ili već kako se u ranijem periodu zvao, i ne može u krivičnim stvarima, odnosno u krivičnim predmetima gde se goni po službenoj dužnosti, iako je u pitanju krivica moguće je rešavati na posredan način.
Zatim, ovim zakonom su utvrđeni principi na kojima počiva, odnosno na osnovu kojih treba posredovanje, medijaciju da razradimo. Zatim, ko mogu da budu medijatori, posrednici, kakva su prava stranke, troškovi i na kraju prelazne i završne odredbe ovog zakona.
Krenuću redom, pa ću ukazati na nekoliko suprotnosti u samom zakonu. U članu 2. kaže se: "Posrednik - medijator (u daljem tekstu: posrednik) nije ovlašćen da stranama nameće obavezujući sporazum." Naravno da ne može biti ovlašćen da nameće obavezujući sporazum, ali bi možda moglo da se ide u pravcu sugestija načina na koji se taj problem rešava. Iz ove odredbe proizilazi da posrednik ne može čak ni da sugeriše način rešenja spornog pitanja, pa se može posumnjati da li uopšte postoji potreba za takvim posrednikom.
Zatim, kada su načela ovog zakona u pitanju, kaže se u članu 4. da su stranke ravnopravne i jednake. Ni u jednom postupku, bilo sudskom ili medijaciji - posredovanju, stranke ne mogu biti ravnopravne. Mogu da imaju ista prava, ali ravnopravne jednostavno nisu, jer jedna stranka je okrivljena ili je dužnik, druga stranka je poverilac ili ima drugi značajni karakter.
Privatnost postupka, što je definisano u ovom zakonu, to je u redu i treba tako da stoji. Nemamo neke primedbe na to.
Postupak posredovanja je hitan. Ova definicija, odnosno unošenje ove preporuke u zakon, da je postupak hitan sama po sebi ne znači ništa. Imamo niz zakonskih odredbi kojima se nešto zaprećuje da ne činimo, pa opet znate da se u praksi dešava da se zakoni krše; to što se kaže da je posredovanje hitan postupak neće dovesti do posebnog rešenja, odnosno efikasnosti po ovom zakonu.
Posrednik može da daje predlog mogućih načina za rešavanje spora, ali ne i predlog samog rešenja. Onda je njegovo postojanje besmisleno i ne vidim neku veliku svrhu i potrebu za ovakvim zakonom, odnosno za ovako uređenim postupkom.
Pokretanjem postupka posredovanja ne prekida se zastarevanje potraživanja. Ovo takođe govori o lošim efektima mirovnog rešenja, jer ovaj način posredovanja, odnosno rešavanja spornih pitanja verovatno nema ni snagu koju bi imalo da je ova odredba kojim slučajem izostavljena.
U članu 13. kaže se da postupak posredovanja može da traje 30 dana. Ne znam da li je ovaj rok optimalan i na osnovu čega se došlo baš do toga da postupak može da traje 30 dana, odnosno da ga treba rešiti u tom okviru. Možda za neke složenije slučajeve, a vidi se da čak određeni stručnjaci kažu da bi ovakav zakon mogao da da delimično neke efekte u postupcima koji dugo traju. Ako je postupak dugo trajao i nije mogao da se reši pred sudskim organima teško je zamisliti da može tako brzo u roku od 30 dana da se reši kod medijatora.
Zatim, u drugom stavu ovog člana stoji da sud ili drugi organ može da produži vreme trajanja postupka posredovanja iz opravdanih razloga. Naime, teško je utvrditi koji su to opravdani razlozi, ali kaže se – na zahtev posrednika ili stranaka. Zaista to jesu ovlašćena lica koja bi mogla da predlože produžetak, ali dalje posle ovog roka od 30 dana ne stoji nijedan drugi objektivni rok u kojem bi morao da se reši taj spor mirnim putem ili da se predmet vrati ponovo na sudsko rešavanje.
U članu 14. u drugom stavu kaže se da posrednik u postupku po žalbi može da bude samo sudija. Nije jasno da li je to sudeći sudija ili bilo koji drugi, mada pretpostavljam da je ovo naknadno uočeno, pa se pokušalo članom 22. ovog zakona rešiti, gde se sudeći sudija izuzima iz mogućnosti rešavanja mirnim postupkom.
Sporazum strana koje su učesnici postupka mirnog rešavanja teško se može predvideti, teško se dolazi do izvršenja sudskih odluka, a pretpostavljamo da će kada bude mirno rešavanje sporova to takođe biti veliki problem. Verovatno znate da se najveći broj zahteva, odnosno upita prema ministru pravde odnosi na sporo izvršavanje sudskih presuda i naravno na efikasno rešavanje nekih drugih problema, ali sigurno dominira ovaj broj izvršenja. Dakle, kada imamo konačno pravosnažnu presudu, ona je teško izvršiva i oštećena strana teško dolazi do rešenja problema, odnosno do naknade koju treba da ostvari. Ukoliko ovaj zakon bude prihvaćen, mislimo da će to biti prisutno i u ovim slučajevima. Mogu stranke da se dogovore, može medijator da završi taj posao formalno, ali će verovatno konačno rešenje tog problema morati da pričeka neka srećnija i bolja vremena.
U članu 18. kaže se ko može da bude posrednik. Ovo što je prethodni govornik rekao, da to ne moraju da budu pravnici, ljudi od struke, možda u nekim zemljama može da se primeni, ali kod nas je to sigurno nemoguće i mislim da najveće efekte mogu da daju sudije i advokati, odnosno drugi ljudi iz struke.
Sada se postavlja pitanje, ukoliko se kao medijatori pojavljuju sudije, koliko će biti angažovani u rešavanju postupka mirnim putem, da ih to ne odvuče potpuno iz struke. Ovo je ipak jedan paralelni mini sud i mislim da se može u tom slučaju desiti... A pošto je ministar ovlašćen da na osnovu tri-četiri odredbe ovog zakona donese druge podzakonske akte, pretpostavljam da će se verovatno truditi da angažuje, odnosno delegira najbolje sudije. Strah me je da regularno, redovno sudstvo ne ostane na kratko vreme bez kvalitetnih i dobrih sudija, a upravo tu nam i jesu problemi. U prethodne tri godine sistem pravosuđa je u velikoj meri uništen, urušen. Imamo kvalitetnih sudija, imamo kvalitetnih stručnih kadrova koji su za svaku pohvalu, a sećate se da smo imali situacije da smo za predsednike sudova postavljali ljude bez dana radnog iskustva u sudu. Bilo bi strašno da ponovo dođemo u takvu situaciju.
U članu 20. ovog zakona kaže se da lice koje treba da posreduje, odnosno medijator mora da ima najmanje pet godina radnog iskustva u postupcima rešavanja sporova i konflikata. Radno iskustvo u postupku rešavanja sporova i konflikata mogu da imaju samo sudije i advokati, da li oni koji su trenutno aktivni ili oni koji su penzionisani, ali samo ti ljudi imaju radno iskustvo u toj oblasti i niko drugi ne može da ima radno iskustvo u toj oblasti, npr. ekonomista, ili mašinski ili drugi stručnjak...
(Predsednik: Izvinjavam se, da li hoćete da koristite i drugih 10 minuta? Izvolite.)
Koristiću. U članu 20. je predviđeno da program obuke za posrednika propisuje ministar nadležan za poslove pravosuđa, i to je u redu, nemamo ništa protiv, mislim da je to i logično tako. Unapred izražavamo sumnju i plašimo se, mada je ministar, rekao bih, umeren čovek, da mu ne padne na pamet da se seti da bi to mogla da rešava neka agencija i eto nam još jedne nove agencije.
Interesantno je da je ovo jedan od retkih zakona u kojoj se reč agencija ne pominje i nema je, ali nismo sigurni da u nekom kasnijem periodu možda i po ovom zakonu ne bude trebalo da se oformi neka agencija. Isključenje posrednika – tu nemamo primedbi, tačno je propisano u kojim slučajevima posrednik mora biti isključen. Kada je u pitanju izuzeće posrednika, mislim da ovo nije najsrećnija definicija, jer se kaže – posrednik se mora izuzeti iz postupka posredovanja u kome ima lični interes. Mislim da nema posrednika koji nema ličnog interesa, a u najmanju ruku ima, njegov i jeste lični interes da uspe u postupku. Zatim, lični interes su i naknade, i mislim da ova definicija, odnosno član 23. uopšte ne treba da postoji.
Kaže se u članu 26. da posrednik ima pravo na naknadu troškova. Logično je, svako ko se angažuje u nekom poslu treba da ima naknadu za to, ali onda se potire ova ideja da posredujemo da bi bili smanjeni troškovi i da sve veći broj predmeta koji nisu efikasno rešeni u sudskoj nadležnosti uputimo na mirno rešavanje sporova. Ako postoje troškovi i za ovaj deo obavljenog posla, šta smo tu onda dobili. Nismo dobili ništa. Sigurno je da će u praksi biti određeni broj pokušaja rešavanja spornih situacija mirenjem, odnosno medijacijom, ali neće doći do konačnog rešenja, pa ćemo imati uvećane troškove, imaćemo redovne sudske postupke koji su bili pre ili će biti posle rešenja ovog predmeta.
Imaćemo troškove koji nastaju u toku samog vođenja postupka medijacije. Kod toga ko treba da snosi troškove kaže se – troškove posredovanja strane predujmljuju na jednake delove. Ili, obavezne su na one troškove koje su imale same, a konačno sređivanje računa po pitanju troškova biće raspodeljeno na jednake delove kod zainteresovanih stranaka.
Vrlo često će i sami troškovi biti sporni, tako da tu neće biti nekog velikog efekta kod rešavanja ovih problema.
U ovom zakonu nije predviđeno šta će se desiti kod stranaka koje vode sporove velike vrednosti, pravno su neuke, nemaju materijalnih mogućnosti da plate advokate ili da angažuju neka druga stručna lica, a posrednik neće imati pravo da projektuje konačno rešenje. Desiće se vrlo često da stranke budu oštećene, a ono što oni budu dogovorili ima snagu vansudske i sudske isprave, pa se postavlja pitanje postoji li mogućnost poništenja takvih situacija.
Mislim da je trebalo predvideti u ovom zakonu, kao zakonu koji je procesne prirode, šta u takvim slučajevima gde je stranka neuka, a radi se o sporovima velike vrednosti. Država bi trebalo malo da im pomogne u tom slučaju.
Postupak medijacije je bio pokušan u 2003. godini, zapravo od strane tog suda sugerisano je svim sudijama da probaju da rešavaju sporove medijacijom. Nije bilo nekog velikog efekta, čak se u praksi rešavalo vrlo malo tih slučajeva. Obično stranke pokušaju, i pre ovog zakona, da sporne situacije reše na miran način. Pošto u tome nisu uspele, bez potrebe da neko posreduje, one su bile dužne da se obrate sudu. Mislim da sada sugerisanje od strane suda ili njihova dobrovoljnost, iako je predviđena kao načelo, neće imati neki veliki uticaj da se taj problem reši na taj način. Zahvaljujem se.
Dame i gospodo narodni poslanici, u ime poslaničke grupe SRS podneo sam amandman na član 21. stav 2. zakona o poštanskim uslugama. U Predlogu zakona stoji: "Tarifne stavove utvrđuje Republička agencija za poštanske usluge". Predlažem da se reči "Republička agencija" brišu i da se zamene odgovarajućim ministarstvom.
Naime, SRS nije samo zbog toga protiv ove agencije što se to zove agencija, što su moje kolege već do sada više puta istakle, nego zbog toga što se formiranjem te agencije nameće velika obaveza građanima Srbije, odnosno za izdržavanje tih agencija.
Neću napadati agenciju iz onih razloga iz kojih su već moje kolege to učinile, samo ću da vas podsetim da je juče ministar u obrazlaganju Predloga zakona rekao da u agenciji treba da bude zaposleno 18% od ukupno zaposlenih, slobodno mogu da kažem, u četiri ministarstva. To je jako veliki broj.
Ova agencija neće postati efikasnija i operativnija sa par zaposlenih, nego 18% od ukupnog broja zaposlenih u četiri ministarstva, iako to sada jeste jedno ministarstvo.
Za investiciona ulaganja za početak rada ove agencije potrebno je 2.500.000 dinara i za operativni rad potrebno je 1.900.000 dinara, a to je ukupno 4.400.000 na mesečnom nivou.
Mi bismo pre bili spremni da prihvatimo, što je juče jedan kolega narodni poslanik zatražio od ministra, da se napravi jedna pošta u Čačku, ali ne mora samo u Čačku, može i u drugim mestima, da se poboljšaju uslovi, da se ta sredstva usmere tamo.
Pretpostavljam da je juče većina poštara očekivala da će već danas dobiti nove uniforme, i naravno i novu obuću, jer je ministar tako obećavao. Neće, sva sredstva koja budu prikupljena preko ove agencije ići će u džepove onih koji budu zaposleni tamo, ovih 18% iz ministarstva i verovatno još jedan određeni broj, koji će biti zaposlen, stranačkih aktivista.
Videli ste, a mogli ste i da pročitate u jednom od dnevnih listova, da je resorni ministar uspešno izmirio kuma i kumu. Očekujemo da će verovatno na nekoj od narednih sednica predložiti agenciju za pomirenje kumova. Možda to i ne bi bilo loše.
Dame i gospodo narodni poslanici, moju diskusiju o zakonu o poštanskim uslugama počeću jednim pitanjem.
Da li je SRS za ovakav zakon? Odmah moram da kažem da jeste SRS za jedan zakon koji će da uredi poštanske usluge.
Imamo obavezu prema srpskom narodu i svim građanima Srbije, jer smo mi deo tog naroda i zbog toga što je SRS stožer najvećeg broja umnih srpskih glava, a dokazalo se i juče na velikom naučnom skupu koji je održan u Sava centru, gde je preko 55 profesora univerziteta i akademika govorilo o pravnim i političkim aspektima optužnice protiv prof. dr Vojislava Šešelja.
A kada je reč o zakonu o poštanskim uslugama takođe jesmo da se pristupi izradi tog zakona, međutim, principijelno na ovakav način, odnosno sa ovim što je dato u Predlogu ovog zakona ne možemo se u svemu složiti.
Ovim zakonom se predviđa uređenje određenih oblasti, propisuje se čak i radno vreme u tim poštanskim jedinicama, u koliko sati treba ujutru upaliti svetlo, išlo se do tih detalja, a neke druge stvari nisu potpuno jasno obrađene i nije potpuno precizno definisano Predlogom zakona.
Slažemo se da treba pristupiti takmičenju u pružanju usluga u oblasti poštanskog saobraćaja, ali ovo što se predviđa ovde neće biti sigurno sprečavanje konkurencije. Zapravo, imaćemo jednu situaciju kakvu, pretpostavljam, ni sam predlagač ne želi da bude takva.
Naime, predviđaju se javni poštanski operatori, a to je sadašnja pošta, odnosno JP PTT, i drugi poštanski operatori koji će se pojaviti do 2009. godine da preuzmu deo odgovornosti iz poštanskog saobraćaja.
Međutim, pretpostavljamo da će favorizovan biti poštanski operator, i to je u redu, i mislim da je trebalo deo sredstava koji se predviđa za uvođenje, odnosno za rad agencije opredeliti i usmeriti u poboljšanje uslova u sadašnjoj pošti, odnosno svim zaposlenim, i da im se omoguće bolji uslovi, a i da se korisnicima poštanskih usluga takođe omogući bolje i kvalitetnije korišćenje usluga.
Naime, kada su u pitanju poštanski radnici, neko je to pominjao i ovde, mi ne samo da nemamo ništa protiv takvog načina rada, nego neke možemo i da pohvalimo. Za poštanske jedinice od Ljubovije, pa do ove ovde koja posluje u okviru zgrade Narodne skupštine, možemo samo da iznesemo reči pohvale.
Međutim, ministar je rekao da je uspeo da razreši neke probleme u okviru PTT preduzeća. Pretpostavljam da je mislio na rukovodeći kadar, odnosno na poslovodstvo Pošte, a očekivao sam u jednom momentu da će kao energičan, kao operativan čovek uspeti to da uradi i da razreši i da građani Srbije imaju kvalitetnije usluge, a i da oni koji su zaposleni u pošti imaju bolje uslove za rad.
SRS je, da bi popravila kvalitet ovog zakona, uložila oko 40 amandmana i, ukoliko budu prihvaćeni, može ovaj zakon da se poboljša.
Principijelne razlike postoje kod ove agencije, koja se pominje ovde prvi put u članu 9, a kasnije u još nekoliko i na kraju u članu 45. kaže se koji su organi agencije. To je malo drugačije nego što je kod mnogih dosadašnjih agencija koje su osnovane. Ali, dobro, neko je rekao, čini mi se profesor Simonović, da će se, kada bude zakon o javnim agencijama, unificirati taj odnos prema agencijama i da će to biti na taj način rešeno.
Još jednom podsećam da je predviđeno da se prilikom osnivanja ove agencije na mesečnom nivou oko 2,5 miliona dinara uloži u operativne troškove i još naknadno 1.900.000 na mesečnom nivou za rad tih agencija, a da su se ta sredstva uložila u poboljšanje uslova u kojima rade pošte, to bi bilo daleko efikasnije. Moramo ići u susret potrebama građana, odnosno korisnika poštanskih usluga i na taj način rešavati probleme, a ne na ovakav, gde se predviđa uvođenje agencija i reorganizacija na neki drugi način.