Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gorica Gajić

Gorica Gajić

Nova Demokratska stranka Srbije

Govori

Hvala gospođo predsedavajuća.
Da, javljam se po ovom amandmanu na član 41. koji je podneo Odbor i zbog kog je ova sednica i odložena od četvrtka kada je trebalo da počne u 13.30 sati pa evo do danas. Evo, već sat vremena ili više od sat vremena se vodi rasprava sa silinim replikama i sa silnim ukazivanjem na povredu Poslovnika.
Samo ovaj amandman koji je podneo Odbor, a koji je tada u onom izvornom obliku izričito tražio da se izveštaj, godišnji finansijski izveštaj pored APR-u podnose i NBS. Onda je za vikend nađeno kompromisno rešenje da je u stvari APR u obavezi da po zahtevu dostavlja NBS sve one izveštaje koji je budu zanimali, koji budu potrebni.
Slušajući ovu raspravu, nisam imala nešto namere da se uključim, ali prosto i kao narodni poslanik koji je radio na ovim zakonima i naša stranaka je najviše amandmana i podnela, raspravlja se sat i nešto vremena o jednom amandmanu koji u stvari govori i ukazuje koliko su važni finansijski izveštaji i podaci koji se u njima nalaze i koliko je važno ko će da ima uvid, da ne kažem, da kontroliše te finansijske izveštaje.
Kako naša država funkcioniše, odnosno naša Vlada i naša ministarstva? Očito je da kada jedno ministarstvo ima isključivi uvid u nešto što se zove finansijski izveštaj i finansijsko stanje naše privrede, jer tu su apsolutno sva pravna lica, uključujući i pravni sektor, onaj ko drži, da tako kažem te informacije ima najveću moć.
Prosto ne mogu da se otmem utisku a verovatno ni stručna javnost, a još najmanje građani koji ovo prate, da li je ovde borba da se stvarno bude transparentan, odnosno da stvarno te bitne podatke imaju samo APR, odnosno samo jedno ministarstvo, odnosno samo jedna stranka, jer mi tako funkcionišemo, jedna stranka, jedno ministarstvo, sve agencije u sklopu tog ministarstva imaju podatke i informacije koji prate tu oblast?
Onda, verovatno kada se uvidi da je to jako bitno, odnosno da neko drugi ne može da kontroliše sve te podatke, hajmo da nađemo neko kompromisno rešenje, pa se onda umeša i treća stranka, koja kaže – dobro ako već ne može i Narodna banka i ne treba, e hajde da onda svi državni organi, odnosno institucije koje imaju potrebe za tim podacima, imaju ovaj pravo da dobiju od APR.
Još jednom vam kažemo i ukazujemo na to koliko je ovaj Zakon o računovodstvu i Zakon o reviziji bitan i koliko zadire u suštinske stvari privrede i ekonomije jedne zemlje. Nije bitan samo ovaj amandman, koji je kompromisno sada u ovom obliku, kakav je, bitno je da smo svi mi podneli mnogo više amandmana da bismo ove zakonske predloge znatno više unapredili.
Hvala, gospođo predsedavajuća.
Članovi 42, 43. i 44. Predloga zakona regulišu osnivanje, delokrug rada i sastav Nacionalne komisije za računovodstvo.
Naciona komisija za računovodstvo obrazovana je po Zakonu o računovodstvu i reviziji 2006. godine i njen delokrug rada i po ovom predlogu zakona trebalo bi da bude da prati proces primene direktiva EU iz oblasti računovodstva i da prati proces primene međunarodnih standarda finansijskog izveštavanja i daje mišljenje Ministarstvu na prevod ovih standarda, kao i rešenja za eventualne probleme koji mogu da nastanu u postupku primene tih standarda.
Nacionalna komisija, po Predlogu zakona, trebalo da ima sedam članova, odnosno predsednika i šest članova, a od toga pet članova delegira, predlaže, kako god, Ministarstvo finansija, a po jednog člana NBS i Komisija za hartije od vrednosti.
Gledajući ovaj delokrug šta to radi Nacionalna komisija za računovodstvo, a odsluškujući i šta kaže struka, jednostavno, Nacionalna komisija za računovodstvo unazad sedam, osam godina, koliko već postoji, nije opravdala svoje postojanje, odnosno nije unapredila sistem finansijskog izveštavanja i nije se, s obzirom na troškove koje je iziskivala svojim formiranjem, pokazala kao neki bitni činilac u svemu onome što se zove računovodstvo i finansijsko izveštavanja.
Zato ovim amandmanom predlažemo da se članovi 42, 43. i 44. brišu, neću se javljati kasnije po ova dva naredna člana, jer nije ispunila svoje očekivanje. Možda bi bolje bilo da je ovaj predlog zakona dao mogućnost da se formira nezavisno telo sastavljeno od profesionalnih stručnjaka i ličnosti koje bi svakako mnogo više doprinele i kvalitetnijem predlogu zakona i kvalitetnijem njegovom uspostavljanju, odnosno primeni u praksi. Jednostavno, tu bi možda, mi dajemo jedan predlog, trebalo da sede predstavnici Ministarstva za finansije, Agencije za privredne registre, Narodne banke, Komisije za hartije od vrednost, profesionalnih organizacija ili akademske stručne javnosti i da to telo ne bude na teretu finansijskom Ministarstva za finansije, već da ga finansiraju institucije koje ga delegiraju.
Najčešće su ovi članovi i činovnici u državnim organima, zaposleni, primaju neke svoje plate. U opisu njihovih radnih mesta uglavnom stoji mnogo toga što zadire u delokrug rada kojim se daje ovim članom 42, a pored toga primaju i te naknade za sastanke i za praćenje primene direktive i praćenje procesa primene MSFI, tako da, jednostavno, zbog smanjenja troškova i zbog toga što nije ispunila svoje očekivanje predlažemo da Nacionalna komisija za računovodstvo na ovaj način ne postoji. Hvala.
Obrazloženje kod ovog člana je isto kao kod člana 42. Hvala.
Gospođo predsedavajuća, evo samo kod člana 48. i naslova iznad člana 48, Demokratska stranka Srbije predlaže da se menja i da glasi – priznavanje stečenih zvanja.
Naime, licima koja su do dana stupanja na snagu ovog zakona, stekla neka stručna znanja, po zakonima o računovodstvu od 1993. godine, do dana današnjeg, predlažem, a ima ih skoro 40.000, to su ipak neki stručni kadar koji se decenijama unazad stvarao, isprofilisao, jednostavno predlažemo da svi ti ljudi koji su stekli ta stručna znanja i profesionalna znanja, po ovim ranim zakonima, zadrže ta zvanja po ovom zakonu.
Prosto imamo potrebu da zaštitimo struku koja se godinama unazad profilisala, da ostane, da traje i da bude implementirana u sve ono što se tiče Zakona o računovodstvu i izrade finansijskih izveštaja.
To je struka koja je nosila ovaj posao i tako bi trebalo da ostane. Hvala.
Hvala.
Član 3. Predloga zakona o reviziji, gotovo da je istovetan i sa članom 3. Predloga zakona o računovodstvu, pa je i naš amandman, da tako kažem, maltene analogan i onom amandmanu na član 3. iz Predloga zakona o računovodstvu.
Naime, u Predlogu zakona o reviziji, član 3. kaže – da prevode međunarodnih standarda revizije, rešenjem utvrđuje Ministarstvo. Znači, rešenjem utvrđuje Ministarstvo, a to rešenje, znači iz ovog stava kojim se određuje i datum početka primene, zajedno sa tekstom prevoda Ministarstvo objavljuje u "Službenom glasniku Republike Srbije", i na internet stranici Ministarstva.
Mi predlažemo amandmanom da se član 3. menja i glasi – "Profesionalna organizacija koja je članica Međunarodne federacije računovođa i revizora, prevodi i objavljuje međunarodne standarde revizije, po dobijenom odobrenju, i u skladu sa procedurama međunarodnih regulatornih tela. Profesionalna organizacije ostvaruje svoju funkciju u skladu sa zakonom i aktima profesionalne i etičke samoregulative".
Naime, opet kažem, i u ovom predlogu zakona, vi ste u obrazloženju rekli da amandman ne prihvatate jer, ovi standardi koje prihvatamo iz međunarodnih revizorskih standarda, samim tim postaju i predlog zakona, pa samim tim država, odnosno Ministarstvo, ne može svoje suvereno pravo uređivanja zakonske regulative, da prenese na neke prefesionalne organizacije.
Ali, u zakonu opet ne stoji ko prevodi te međunarodne standarde revizije. Ko ih prevodi, s tim što ih Ministarstvo rešenjem utvrđuje? Mi smo i u ranijem Zakonu o računovodstvu i reviziji imali jasan stav koji kaže, da Ministarstvo utvrđuje rešenjem i daje pravo prevoda pravnom licu i sada se kaže – ako je pravno lice članica međunarodnih revizorskih i računovodstvenih organizacija ili institucija.
Ako takva međunarodna organizacija postoji stručna, i ako je sklopila ugovor, i ako je članica međunarodnih revizorskih institucija, ona ima i pravo i obavezu da prevodi te standarde. Ali, očito da mi ne budemo da zagovaramo jedne ili druge, jednostavno hoćemo, istine radi, transparentnosti radi, informacije radi da znamo ko će ih prevodi, da znamo ko će ih utvrđivati i objavljivati, ko će ih prevodi, da li to nešto košta i koliko košta, jer očito iza mnogih predloga i zakona, koji dolaze iz Vlade i mnogih predlog koji dolaze sa strane, kroz javnu raspravu kasnije, imaju neki uticaj koji se tiče finansijskih tokova.
Znači, jednostavno, to nas zanima. Mi ne utičemo na to koja će to profesionalna organizacija biti. Ako postoje, ako su članice nekih međunarodnih tela i ako imaju prava i obaveze pod tim ugovorima koje su sklopile da to rade, da li to nešto košta državu, građane, ministarstvo? Ko to treba dalje da radi, ako ne više oni? Da li ministarstvo raspisuje neku javnu nabavku ili tender? Ko će to ubuduće raditi i ko to sve plaća? U krajnjem slučaju, zanimaju nas troškovi i ko će to da radi i da li se tu prelamaju neki drugi interesi? Hvala.
Član 21. je, mogla bih da kažem, jedan od dva ili tri suštinska člana u ovom predlogu zakona, a on se tiče obaveznosti revizije. Stav 1. u Predlogu zakona kaže – revizija je obavezna za redovne godišnje finansijske izveštaje velikih i srednjih pravnih lica, koji su razvrstani u skladu sa zakonom kojim se uređuje računovodstvo, i javnih društava u skladu sa zakonom kojim se uređuje tržište kapitala i preduzetnike čiji poslovni prihod ostvaren u prethodnoj poslovnoj godini prelazi četiri miliona i 400 hiljada evra u dinarskoj protivvrednosti.
Mi predlažemo da se član 21. menja i glasi – revizija finansijskih izveštaja obavezna je za velika pravna lica, za pravna lica koja sastavljaju konsolidovane finansijske izveštaje ukoliko vrednost imovine, odnosno prihoda matičnog i zavisnih pravnih lica bez internih transakcija u zbiru čine veliko pravno lice i emitenti hartija od vrednosti i drugih finansijskih instrumenata koji emitovanje vrše putem javne ponude.
Velikim pravnim licima, u smislu stava 1. ovog člana smatraju se i banke i druge finansijske organizacije, berze, brokersko-dilerska društva, osiguravajuća društva, davaoci finansijskog lizinga, dobrovoljni penzijski fondovi, društva za upravljanje dobrovoljnim penzijskim fondovima i investicioni fondovi. Revizija finansijskih izveštaja javnih preduzeća vrši se u skladu sa posebnim zakonom kojim se uređuje oblast revizije javnog sektora.
Propisivanje obaveznosti revizije za preduzetnike čiji prihod prelazi četiri miliona i 400 hiljada evra godišnje mi stvaramo njima, rekla bih, nepotrebnu obavezu. Isto tako je i kod srednjih pravnih lica i kod preduzetnika. Uglavnom je menadžment i upravljačka funkcija u jednom. Tu nije narušen javni interes ako nema obavezne finansijske revizije, jer ta pravna lica, pogotovo preduzetnici, uradiće reviziju svog finansijskog izveštaja u zavisnosti od toga kada im bude potreban. Da li će tu biti nekih statusnih promena, da li će biti prodaje, odnosno da li će doći neki strani investitor da uloži nešto para u njih, pretpostavljamo da će tada oni za te potrebe uraditi reviziju svog finansijskog izveštaja.
Ovako, ako sve njih obavežemo da su obavezni da rade finansijsku reviziju, a to je nekih 109 hiljada pravnih lica, izvućićemo iz privrede preko 30 miliona evra i preliti u sektor revizije, pogotovo što znamo da sada ima nekih 57 revizorskih kuća, a znamo da su unazad godinama uglavnom tri, odnosno četiri revizorske kuće radile gotovo sve konsalting i revizije u našoj zemlji i kod javnog sektora i kod velikih pravnih lica, odnosno kod gotovo svih privatizacija koje su se unazad godinama kod nas dešavale. Uglavnom su ti revizijski izveštaji bili plaćeni iz budžeta, odnosno na teret naših građana, uglavnom su bili donekle štimovani ili namešteni, jer ne bi unazad godinama u 80% slučajeva revizijskih izveštaja data pozitivna ocena na finansijske izveštaje.
Nije bilo odgovornosti kako je rađena revizija, nije bilo kontrole kakvi su rezultati te revizije, a u praksi znamo šta je pravo stanje – i uništena privreda i stotine hiljada radnih mesta, da se ne ponavljam, pa da ne bude da mi je priča demagoška.
Predlažemo da poštedimo troškova privatni sektor, ova mala preduzeća, odnosno preduzetnike, da njima ne nametnemo obavezu finansijske revizije, već da rade po potrebi, a da velika pravna lica i pravna lica iz javnog sektora ostanu obveznici, ali već kada je javni sektor u pitanju, tu imamo DRI, pa je to mnogo više njena obaveza. Hvala.
Hvala, gospodine potpredsedniče.
Poštovana gospođo ministar, koleginice i kolege poslanici, danas je pred nama rasprava u pojedinostima po Predlogu zakona o faktoringu, jednom potpuno novom zakonu, koji ima za cilj da reguliše jednu finansijsku oblast koja, doduše, traje, odnosno prisutna je na našem finansijskom tržištu unazad šest do osam godina, znači, negde od 2005-2006. godine, a radi se o finansijskoj usluzi faktoringa, ili o ustupanju kratkoročnih potraživanja, sadašnjih ili budućih, između pravnih lica.
Cilj ovog zakona bi trebalo da bude veća pravna sigurnost učesnika u faktoringu. Do sada se jeste taj posao odvijao, ali nije bilo zakonske regulative. Samim tim, kako je rečeno i u obrazloženju, a sa time se slažemo, trebalo bi da pomogne mnogo više malim i srednjim preduzećima, da svoja zarobljena obrtna sredstva u potraživanjima oslobode i da plasiraju u neke svoje druge proizvodne prose.
Naime, unazad godinama, a posebno za pet do šest godina od kada je i svetska ekonomska kriza, rokovi potraživanja kod nas između pravnih lica za prodaju robe ili učinjene usluge su umele da budu i šest, osam, devet, pa i 12 meseci. Bilo je jako teško naplatiti svoje potraživanje usled opšte nelikvidnosti privrede, usled opšteg nedostatka novca na tržištu, tako da su mala i srednja preduzeća bila prisiljena da odgovore na faktoring usluge, najpre, banaka, organizacija i kuća koje su u okviru banaka ponudile faktoring usluge i da svoja potraživanja ustupe ne bi li tako došle do likvidnih sredstava i ne bi li tako, zbog svog lošeg kreditnog rejtinga i nemogućnosti da koriste klasične kredite kod domaćih i stranih banaka, uspele da dođu do slobodnih novčanih sredstava.
Dobro je što ovaj zakon sada reguliše i da potraživanja mogu da budu ustupljena i kada se odnose na državna preduzeća i javni sektor.
(Predsedavajući: Podsećam vas da je rasprava u pojedinostima.)
Time očekujemo da mnoga pravna lica koja su poslovala sa državnim javnim preduzećima mogu ustupanjem svojih potraživanja da rizik naplate od države prebace na faktoring kuće.
Dobro je i to što mala i srednja preduzeća, odnosno, pre svega dobavljači ili kooperanti, nazovimo ih kako god, prema velikim proizvodnim firmama i velikim trgovinskim lancima sada mogu ta svoja potraživanja od tih velikih kuća da ustupe na tržištu. To ranije nisu mogli jer su tipski ugovori velikih kuća, velikih trgovinskih lanaca onemogućavale naše domaće dobavljače, ako su u pitanju trgovinski lanci, da ta svoja potraživanja ustupe. Jednostavno, to nisu mogli.
I u načelnoj raspravi smo nešto malo načeli tu temu, polazeći od toga da će, kako je i u obrazloženju rečeno, ovaj zakon o faktoringu, između ostalog, uticati na konkurentnost ponude na finansijskom tržištu, a samim tim će delimično smanjiti cenu kapitala na finansijskom tržištu.
Međutim, ako pođemo od toga da su danas još uvek potraživanja prilično rizična kada će se naplatiti i u kom iznosu će se naplatiti i da su ona pravna lica najčešće prinuđena da ustupe svoja potraživanja, i to baš ona koja su najrizičnija kada je njihova naplata u pitanju, onda postavljamo pitanje …
(Predsedavajući: Gospođo Gajić, molim vas, simpatični ste mi, ali vas molim, ovo nije načelna rasprava.)
Otišla sam previše na načelnu raspravu, je li tako? (Da)
Nisam stigla u danu za načelnu raspravu, pa sam mislila da iskoristim svoje vreme, pošto ga imam dovoljno. Svakako, samo jednu rečenicu da kažem i preći ću na amandman, gospodine predsedavajući, ništa ne brinite.
Pokušali smo amandmanima, opet kažem, jedino DSS za razliku od drugih poslaničkih grupa, koliko-toliko neke nepreciznosti, možda, za koje smatramo da jesu prisutne u ovom zakonu, ispravimo. Još uvek ne znamo kako će se ovaj zakon odraziti na praktičnu primenu. Očekujemo, kada stupi na snagu, da će se tek tada videti koje su njegove manjkavosti.
Sada prelazim na član 2. stav 1. tačka 3) ovog predloga zakona. Ovde kažemo da u članu 2. tačka 3) – kratkoročno potraživanje je potraživanje koje dospeva na naplatu u roku do godinu dana od dana prodaje robe, odnosno pružanja usluge. Stavili smo zarez i dodali reči: "imajući u vidu ograničenja propisana Zakonom o rokovima izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama".
Naime, mi smo pre neki mesec doneli Zakon o rokovima izmirenja novčanih obaveza u komercijalnim transakcijama između pravnih lica i tu smo ograničili naplatu, odnosno rokove naplate potraživanja na 45 i 60 dana. Polazimo od toga da će svi ovaj zakon da poštuju, da će plaćati svoje dugove u roku od 45 i 60 dana, tako da ako te odredbe uzmemo u obzir, donekle se pitamo i koliko će faktoring sada biti popularna finansija mera, jer će svi čekati, ako poštujemo zakon, da redovno naplate svoja potraživanja a neće plaćati skupe usluge faktoring kuća i visoke kamatne stope i regrese da bi ova potraživanja naplatili.
Zato smo smatrali, a radi preciznosti, da bi trebalo ovde, u ovom stavu i ovoj tački 3. spomenuti i ovaj zakon o rokovima plaćanja. Hvala.
U članu 2. stav 1. tačka 4) podtačka (1) mi predlažemo da se posle reči: "privredno društvo", doda reč: "zadruge", a da dalji tekst ostaje isti.
Naime, tačka 4) reguliše učesnike u faktoringu i kaže ko su ustupaoci svojih potraživanja. Jednostavno, smatramo da pored privrednih društava, banaka, preduzetnika, treba da dopunimo ovaj član i da kažemo da ustupaoc svojih potraživanja može da bude i zadruga. Tu smo mislili na zemljoradničke zadruge, hvala bogu, ima ih još koje rade vrlo uspešno i one uglavnom posluju po principima kao i ostala pravna lica. I one imaju svoja potraživanja, vrlo često nenaplativa, posluju u sferi poljoprivrede i poljoprivredne proizvodnje, tako da smo smatrali da treba i njih ovde dodati.
Vi ste u obrazloženju rekli da ćete videti kako će se zakon ponašati u praksi, što ne znači da se neće proširiti na još neke oblike udruživanja, tako da smatramo da ste time dali prostora da se eventualno, ako ovoga puta niste prihvatili, u nekim novim predlozima i dopunama ovog zakona budu uvrštene i zadruge. Hvala.
Član 3. Predloga zakona kaže da buduće potraživanje može biti predmet faktoringa samo ako je odredivo i ako ugovor o faktoringu sadrži podatak o tome ko će biti dužnik takvog potraživanja. To je stav 1.
Mi predlažemo ovim našim amandmanom na član 3. stav 1. da se posle reči: "ako je", dodaju reči: "vremenski i vrednosno odredivo". Prosto, smatramo da potraživanje mora da bude vremenski i vrednosno odredivo, tako bi bar trebalo da stoji, da znamo kada dospeva i koji je to iznos potraživanja koji se ustupa. Preciznosti radi dali smo ovaj amandman.
U članu 7. stav 2. tačka 5) kaže se da se uz zahtev za odobrenje za obavljanje faktoring poslova podnosi i overena izjava da će se osnivački novčani kapital u iznosu od 40 miliona dinara uplatiti na račun kod poslovne banke. Mi dodajemo da se stavi zarez i da se kaže: "uplatiće taj iznos kod poslovne banke u roku od 15 dana" i da se stavi tačka.
Znači, pošto je Ministarstvo dužno da po zahtevu reaguje i izda rešenje u roku od 15 dana, smatramo opet, preciznosti radi, ono pravno lice koje podnese zahtev za odobrenje za vršenje poslova za faktoring treba da zna da je to ipak tih 15 dana, da se ne desi da dođe sutradan, posle 15-og dana i da Ministarstvo probije ovaj rok od 15 dana kada je u obavezi da mu izda rešenje.
Tekst zakona glasi: "domaći faktoring čiji je predmet prodaja potraživanja nastalog prodajom robe ili pružanjem usluga između domaćih lica na unutrašnjem tržištu." Mi amandmanom predlažemo da umesto reči: "domaćih lica" stoje reči: "pravnih lica i preduzetnika koji imaju sedište, odnosno koji su registrovani u Republici Srbiji".
U vašem obrazloženju po našem amandmanu pozivate se na član 2. tačka 4. gde je određeno ko su učesnici u faktoringu, a tu kod ustupaoca faktora stoje odrednice sa sedištem u Republici Srbiji ili sa sedištem u inostranstvu. Smatramo i da kod ustupaoca i kod faktoringa stoji: "pravna lica sa sedištem u ovoj zemlji ili sa sedištem van". Onda bi tako trebalo da stoji i ovde zbog analogije preciznosti.
U članu 16. stav 1. posle reči: "naplativost" dodajemo našim amandmanom reč: "celokupnog" i dalje tekst ostaje isti. Faktoring sa regresom podrazumeva da ustupalac odgovara faktoru za naplativost celokupnog potraživanja na dan dospelosti potraživanja. U stavu 2. posle reči: "u granicama" dodaje se reč: "ugovorene", a reči: "ako nije drugačije ugovoreno" brišu se. Naime, stav 2. člana 16. kaže: "kada je ugovoren faktoring sa regresom, faktoring ima pravo da zahteva namirenje od dužnika, ustupaoca ili od obojice u isto vreme u granicama odgovornosti dužnika i ustupaoca ako nije drugačije ugovoreno."
Prosto, ne bi smelo da ne bude ugovoreno ko je odgovoran za naplatu. Uglavnom imamo faktoring sa regresom i tu jasno stoji ko je odgovoran za potraživanja, da li je to dužnik ili je ustupaoc. To mora da bude u ugovoru navedeno, jer ustupalac odgovara faktoru za naplativost celokupnog potraživanja. Ali, stav 2. kaže: " u granicama odgovornost ako nije drugačije ugovoreno." Po nama, mora da bude ugovore, mora da stoji u ugovoru. To uostalom kaže i član 20. koji reguliše šta sve ima ugovor o faktoringu. Kaže da mora da bude ugovoreno i kako se naplaćuje i ko naplaćuje.
Član 17. Predloga zakona kaže – u slučaju kad se ne može sa sigurnošću utvrditi da li ugovoren faktoring sa regresom ili faktoring bez regresa, smatraće se da je ugovoren faktoring sa regresom.
Ponovo se poziva na član 20. i kaže - šta ugovor o faktoringu sadrži, pa tačka 2. kaže – podatak o vrsti faktoringa. Ako je obavezno da po članu 20. ugovor o faktoringu sadrži koja je vrsta faktoringa, smatramo da ne bi smelo da se desi, to je jedno osnovno, da u ugovoru ne bude naznačena vrsta faktoringa. Zato i smatramo, radi veće sigurnosti, da se ne izazove nedoumica da li treba da budu ugovoreni ili ne treba da bude ugovoren, da ovaj član treba da brišemo, da se kasnije, kada budemo obrazlagali član 20, poštuje tačka 2. gde mora ugovorom da bude određena i vrsta faktoringa.
Član 20. Predloga zakona o faktoringu kaže – šta ugovor o faktoringu naročito sadrži. Ovde se navode pod 8. podtački šta to sve ugovor o faktoringu sadrži, ali analizirajući ovaj predlog zakona i u načelnoj raspravi prilično istakli da tu ipak nedostaju još neke odrednice koje bi malo preciznije odredile šta to još ugovor o faktoringu sadrži. Zato mi amandmanom u 20, posle tačke 1, predlažemo da se doda nova tačka 2. gde bi stajalo da ugovor o faktoringu treba da sadrži i podatke o dužniku. U novoj tački 10. bi se odredio rok važenja ugovora o faktoringu i u novoj tački 11. bi se odredila nadležnost suda u slučaju spora.
U svakom ugovoru o obligacionim odnosima i u svakom kupoprodajnom ugovoru imamo, tamo negde, zadnji član koji kaže koji je sud nadležan. Ako mislimo da će sve to besprekorno, u pravnom smislu, da teče, bojim se da neće. Ovo je nova oblast, ovo je nešto što neće teći glatko i da neće, nažalost, to ne priželjkujem, uključiti i sudske instance. Predložili smo da treba da stoji rok važenja, podaci o dužniku i nadležnost suda u slučaju spora zbog veće sigurnosti svih pravnih učesnika.
Predlog zakona je tako koncipiran, možda tako i treba, ne znam, nov je zakon, da se dužnik ništa ne pita. Dužniku se samo prosledi pismeno obaveštenje da je potraživanje prema njemu ustupljeno i tu je za njega kraj. Smatramo da bi zakonom trebalo propisati da dužnik barem u pisanoj ili elektronskoj formi potvrdi prijem obaveštenja da je potraživanje ustupljeno i da ta njegova pisana potvrda bude deo dokumentacije koja se prilaže uz ugovor o faktoringu.
Bez obzira na vaše obrazloženje, gde kažete da ne mora i ne treba da stoji, smatramo da ovde treba da stoji da dužnik ima barem tu obavezu u ovom poslu faktoringa.