Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Gorica Gajić

Gorica Gajić

Nova Demokratska stranka Srbije

Govori

Hvala, gospodine predsedavajući.
Članom 177. Zakona o poreskom postupku i poreskoj administraciji predviđene su kazne za pravna lica i preduzetnike koji ne podnesu, ne obračunaju ili ne plate poresku obavezu. Do sada u članu 177. Zakona ti iznosi su bili za pravna lica 100.000 dinara, za preduzetnike 10.000 ili 12.500 dinara.
Sada, izmenama i dopunama Zakona za pravna lica predviđene su kazne od 500.000 dinara, za preduzetnike 20.000 ili 30.000 dinara. To su povećanja tri i pet puta. Gospodine ministre, ne možemo samo kaznama da napunimo budžet.
Očito je da ovde pričamo o onim pravnim licima i preduzetnicima koji legalno posluju, koji u principu dobijaju poreska rešenja za poreze i doprinose, koji te poreze i doprinose uglavnom plaćaju, naravno, kakvi su uslovi za privređivanje unazad godinama i sami znamo, nisu u situaciji da uvek na vreme obračunaju, da uvek na vreme plate i da uvek na vreme podnesu poresku prijavu.
Sada ćemo ovim drakonskim kaznama ponovo sav teret punjenja budžeta i popunjavanje budžetskih rupa svaliti na mala i srednja preduzeća, koja grcaju kada je u pitanju njihovo poslovanje i pokušavaju kako-tako da opstanu na ovom tržištu.
S jedne strane, imamo tajkunska preduzeća koja duguju ovoj državi stotine miliona evra i mi od njih ne možemo te dugove na naplatimo. S druge strane, imamo sivu ekonomiju koja sve više nadire, gde apsolutno niko ništa ovoj državi ne plaća. Ostaju sam samo ovi koji redovno nešto plaćaju. Ako zakasne, evo njima sada kazne pet puta veće. Verujte mi, i sami znate kako se danas posluje i sami znate koliko je teško danas otvoriti radnju, zaposliti pet ili 15 radnika, redovno izmirivati sve obaveze državi i opstati u ovim teškim uslovima.
Dajte, gospodine ministre, pokušajte da u ovu Skupštinu dođe zakon o suzbijanju sive ekonomije, da nađemo jedan način kako da sivu ekonomiju suzbijemo ili da je makar svedemo na najmanju moguću meru. S druge strane, dajte i način, makar i neka je leks specijalis, kako naplatimo silne milione evra koje duguju tajkuni i firme koje su nastajale otkupom društvenih preduzeća, gde se izvlačio kapital. Dugovi su prema državi ostali. Radnici su ostali na ulici. Budžet je ostao uskraćen, pa smo i prošle godine otpisom kamate, odnosno donošenjem Zakona o otpisu kamate ceo jedan budžet Republike Srbije, DSS je baš to naglasila, smo otpisali kroz otpis kamata. Sada ćemo ovim članom, pokušavajući da koliko toliko finansijski disciplinujemo poreske obveznike, time što ćemo im povećati novčane kazne na pet ili tri puta. Hajde da vidimo način kako ćemo druge da uteramo u poreske obveznike i da na taj način krenemo da punimo budžet.
Gospodine ministre, da se razumemo, mi se ne zalažemo za to da poreske neplatiše prođu nekažnjeno. Zalažemo se za to da finanijska disciplina treba da bude na nivou i treba da postoje kazne za sve one poreske obveznike koji ne obračunaju, ne plate i ne prijave porez na vreme. Samo smo ovim amandmanom hteli da kažemo da nije primereno da se te kazne povećaju pet puta. Zašto ne ostavimo još neko vreme iste ove kazne na nivou od 100.000 za pravna lica i 10.000 za preduzetnika, a da poreska reforma i poreski mehanizmi budu ti koji će stvoriti ambijent za rađanje novih firmi, za otvaranje novih radnji, za zapošljavanje većeg broja ljudi, da stimulišemo otvaranje preduzeća, da stimulišemo veliki broj zaposlenih? Nikome od pravnih lica nije stalo do toga da budu kažnjeni zato što ne plate svoju obavezu.
Dajte da ih stimulišemo, dajte da mala i srednja preduzeća stimulišemo, da im takav ambijent stvorimo poreskom reformom da mogu da rade nesmetano, da znaju kolike su im obaveze, a ne samo da im drastičnim pet puta povećanjem tih obaveza stvaramo namete. Nije to socijalna demagogija. To je realnost na terenu.
Danas jako teško posluju mala i srednja i preduzeća. Znaju oni kolike su kazne kada nešto ne plate. Dajte da im ne penjemo te kazne samo na pet puta više. U tome je sva poenta, da zadržimo na dosadašnjem nivou.
Hvala, gospođo predsedavajuća.
Gospodine ministre, koleginice i kolege narodni poslanici, u članu 3. Predloga zakona o železnici data su značenja pojedinih pojmova i izraza, u smislu ovog zakona, u 40 tačaka. Poslanička grupa DSS predlaže svojim amandmanom da posle tačke 36. unesemo tačku 37. koja bi glasila – standardi pristupačnosti jesu obavezne tehničke mere, standardi i uslovi kojima se osigurava nesmetan pristup železničkom saobraćaju osobama sa invaliditetom, deci i starim osobama.
Poslanička grupa DSS ima jako dobru saradnju sa Nacionalnom organizacijom za osobe sa invaliditetom. Uvek, zajedno sa njima, kad god u Skupštinu dođe predlog zakona koji se značajno tiče statusa osoba sa invaliditetom, trudimo se da na vreme podnesemo amandmane kako bismo određene zakone i te kako popravili.
Ako je ova Narodna skupština ratifikovala Konvenciju o zaštiti prava osoba sa invaliditetom još 29. maja 2009. godine, time se obavezala, odnosno obavezala je sve nas da poštujemo odredbe člana 9. gde kao zemlja potpisnica jesmo u obavezi da preduzmemo sve mere kako bismo omogućili ravnopravno osobama sa invaliditetom da fizički mogu da pristupe sredstvima javnog prevoza, državnim institucijama, informacijama itd. Samim tim smo u obavezi, ratifikujući ovu Konvenciju, da ovim zakonom u pojmovima i izrazima predvidimo minimalne tehničke standarde koji će omogućiti fizički pristup osobama sa invaliditetom, pre svega sredstvima javnog saobraćaja, u ovom slučaju sredstvima železničkog prevoza.
Zato imamo obavezu, smatrali smo, zajedno sa Nacionalnom organizacijom, da u zakon uvrstimo ovaj pojam standardi kvaliteta. Hvala.
Hvala.
Poštovani gospodine ministre, uvaženi predstavnici Vlade, kao što vidite, DSS, naša poslanička grupa, podnela je 21 amandman, što pokazuje da se vrlo ozbiljno pozabavila ovim predlogom zakona o železnici, a koliko dobro obrazlažemo amandmane, evo, čuli ste i ministra da će verovatno do kraja ovog zasedanja prihvatiti još koji amandman DSS, pa vam se unapred zahvaljujem.
Od ovih 21 amandmana, koliko je DSS podnela, sedam amandmana se odnosi na problem fizičke pristupačnosti prevoznim sredstvima. Naime, već sam rekla da je to naša obaveza prema konvenciji koju smo ratifikovali, u odnosu na prava osoba sa invaliditetom, a pogotovo je to naša obaveza jer smo samo pre koju nedelju ovde usvajali i usvojili Zakon o zapošljavanju osoba sa invaliditetom, gde se nadam da ćemo, ako taj zakon zaživi, da ih uključimo u oblast prava, u oblast rada i u sve društvene sfere našeg života. Kako ćemo im omogućiti da dođu do svog radnog mesta, ako im ne omogućimo nesmetan i bezbedan pristup saobraćaju, pre svega javnom prevozu, uključujući i drumski i železnički saobraćaj?
Mi smo od ovih sedam amandmana koje smo podneli, a zahvaljujemo se što ste tri prihvatili i što ste imali dovoljno sluha i razumevanja za ove probleme osoba sa invaliditetom. Da se vratim na član 72. koji je bio predmet našeg amandmana. Članom 72. reguliše se pojam reda vožnje, pa se u stavu 2. kaže – red vožnje, odnosno izmene i dopune reda vožnje za javni prevoz putnika objavljuju se u sredstvima javnog informisanja, ističu na vidnim mestima, u staničnim zgradama i objavljuju i na drugi uobičajeni način, najkasnije 20 dana pre stupanja na snagu.
Demokratska stranka Srbije predlaže da se doda stav 3 – red vožnje iz stava 2. ovog člana mora biti dostupan osobama sa invaliditetom u pristupačnim formatima. Naime, poređenja radi, u zemljama koje su regulisale ovaj problem pristupačnosti osobama sa invaliditetom, nekoliko tih formata su, pre svega, za slabovide osobe, jači tisak, krupnija slova na kontrasnoj podlozi, za slepe osobe to je Brajevo pismo ili čak i elektronska forma – CD, da osoba sa invaliditetom može da ponese kući i da ima uvid u red vožnje.
Vi ste ovaj amandman odbili, niste prihvatili, uz obrazloženje da je Direkcija za železnice nadležna da donosi formu i sadržinu reda vožnje. Verujte mi, ako ih mi ovim zakonom, da tako kažem, ne obavežemo, bojim se da Direkcija za železnice neće uvažiti potrebe osoba sa invaliditetom, da u posebnim formatima koji su njima pristupačni i donesu takav red vožnje.
Molim vas, gospodine ministre, razmislite. To ne iziskuje neke troškove. Imam informacije da su železnice već uvele neki oblik reda vožnje u toj pristupačnoj formi, ali nije sistemski rešeno, nije zakonski rešeno. To je rešenje ad hok. Molim vas da još jednom razmislite da, kada je u pitanju red vožnje, to prilagodimo osobama sa invaliditetom. Zahvaljujem.
Svakako želim reč. Ovo je jedan od tri amandmana koja su prihvaćena, a koja se tiču pristupačnosti železničkog saobraćaja osoba sa invaliditetom. Radi javnosti, a i radi baš tih osoba za koje se ovde zalažemo, pročitaću suštinu amandmana koji je prihvaćen. U članu 87. se propisuje šta sve pojedine odredbe u ugovoru o obavezi javnog prevoza regulišu, pa tačka 6. kaže da se odredbama uređuju zahtevi kvaliteta ukoliko nadležni organ u skladu sa zakonom zahteva od železničkog prevoznika da poštuje određene zahteve kvaliteta.
Mi predlažemo amandmanom da se posle reči "zahtevi kvaliteta" dodaju reči "uključujući obezbeđivanje pristupačnog prevoza za putnike sa invaliditetom". Dobro je što je ovaj amandman prihvaćen. Još jednom ste pokazali razumevanje i sluh za problem osoba sa invaliditetom, tako da se mi vama, u ovom slučaju, zahvaljujemo, u ime poslaničkog kluba DSS, a svakako najviše u ime osoba sa invaliditetom. Hvala.
Hvala.
Poštovani gospodine ministre, koleginice i kolege poslanici, u članu 32. izvornog zakona kaže se da poslodavac koji zaposli osobu sa invaliditetom bez radnog iskustva na neodređeno vreme ima pravo na subvenciju na zaradu te zaposlene osobe u trajanju od 12 meseci u visini minimalne zarade utvrđene po propisima o radu.
Sada izmenama i dopunama zakona kažete da bi poslodavac sada trebalo da ima subvenciju na te zarade u iznosu do 75% ukupnih troškova zarade, uključujući i doprinose na socijalno osiguranje, ali ne više od iznosa minimalne zarade u skladu sa propisima.
Očito je da ste imali nameru kao predlagač da u stvari i dalje ostane ova subvencija u nivou minimalne zarade. Zato smo mi i podneli ovaj amandman, da u stavu 2. ovog člana stoji – subvencija zarade iz stava 1. jednaka je iznosu minimalne zarade utvrđene u skladu sa propisima o radu, jer kad kažete "ne više", to može da znači da može da bude i manja od minimalne zarade. To je već nedopustivo.
Inače su pozitivnim fiskalnim propisima i regulisani porezi i doprinosi onih poslodavaca koji su zaposlili osobu sa invaliditetom na 12 meseci. Oni su tri godine oslobođeni plaćanja poreza i doprinosa, tako da vi sada ponovo vraćanjem ove materije u smislu poreza i doprinosa kroz ovaj član zbunjujete poslodavca i dovodite ga u pitanje šta je to u stvari njegova subvencija. Ovako je mnogo jasnije, preciznije, subvencija 50% minimalne zarade utvrđene po pozitivnim propisima o radu. Tako da vas molim, ovako je jasno za sve poslodavce šta im to sleduje kao subvencija. Hvala.
Hvala, predsedavajuća.
I kod ovog člana 7. obrazloženje bi bilo slično, kao i kod člana 6. Naime, samo da se podsetimo, u članu 40. izvornog zakona, preduzeće za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom ima pravo, tada je bila refundacija sredstava za zarade u iznosu od 50% od prosečne zarade u privredi. Sada smo promenili taj podatak, nije više zarada u privredi, to je na neki način lepo rekla i koleginica Radmila Gerov, sada je to prosečna zarada po zaposlenom u Republici Srbiji.
Izmenama ovog člana, odnosno dopunama se predviđa da sada preduzeća za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom imaju prava na subvenciju zarada do 75% ukupnih troškova zarade sa pripadajućim doprinosima, ali ne više od 50% prosečne zarade po zaposlenom.
Opet se vraćamo na ovo obrazloženje. To ne više, ali ne više uvek može da znači i ne manje, reče koleginica Milica Vojić Marković. Specijalisti smo da tumačimo zakon i ovako i onako. Tako da je opet očita namera da to bude u visini 50% prosečne zarade po zaposlenom, pa je zato DSS, i kažem još jednom, dobro je da smo svi mi zbog ove naše najranjivije grupe stanovništva konsultovali Nacionalnu organizaciju za osobe sa invaliditetom. Verujte mi, oni su svima izašli u susret i rekli su šta je ono što je najveći problem kod primene zakona u praksi.
Zato svi mi ovde insistiramo, uglavnom, skoro podjednako, da vi prihvatite, da još jedno razmislite i prihvatite ove naše amandmane. Vidite da su skoro isti. Predlažemo da sada stoji - preduzeće za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom ima pravo na mesečnu subvenciju zarade za svaku zaposlenu osobu sa invaliditetom u visini 50% prosečne zarade po zaposlenom u Republici Srbiji prema poslednje objavljenom podatku republičkog organa itd. da ne ponavljam ovo, to svi znamo. Zahvaljujem se.
Hvala predsedavajuća.
Da, složili smo se da je ovo amandman koji jako uvažavam, koji su sve poslaničke grupe podnele, a naravno prihvatili ste da je to samo amandman gospođe Snežane Plavšić. Molimo vas da ubuduće ako je to skoro istovetno navedete sve poslaničke grupe koje su podnele takav amandman.
Radi javnosti, pošto smo svi ispričali o ovom problemu, samo da preciziramo šta je to što smo mi amandmanom pokušali ponovo da promenimo. Naime, po postojećem zakonu u članu 41. stoji da se sredstva iz budžeta osim za subvenciju zarade mogu obezbediti i za poboljšanje uslova rada, unapređenje proizvodnih programa, uvođenje standarda, poboljšanje kvaliteta proizvoda i usluga ovog preduzeća, prilagođavanje radnih mesta itd. Vi ste izmenama i dopunama sve to na neki način izbrisali i ostalo je samo da se sredstva ovom preduzeću mogu obezbediti za poboljšanje uslova rada, što je mnogo uži okvir. Opet se vraćamo na to da mi možemo da tumačimo i ovako i onako zakon. Ako ostane ovaj amandman, hvala bogu da ste ga prihvatili, jasno nam je da za sve ove namene i ubuduće mogu sredstva iz fonda da se koriste. Hvala.
Hvala predsedavajuća.
Kod ovog amandmana na član 9. smatrali smo da je to tehnički amandman jer u članu 44. zakona definisano je da prostorno tehničke uslove, stručnu osposobljenost zaposlenih i druge uslove u radnim centrima sporazumno potpisuju ministar zapošljavanja i ministar za poslove socijalne politike. Tako je stajalo zato što su u prošlom mandatu ta ministarstva bila odvojena. Pošto je danas tako kako jeste, pošto postoji jedan ministar i jedno Ministarstvo za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku smatrali smo da je najnormalnije da sada ove uslove treba da potpisuje i da tako treba da stoji ministar rada, zapošljavanja i socijalne politike, kako se zove u ovoj vladi. Prosto da usaglasimo sadašnje stanje sa zakonskim predlogom.
Hvala gospodine predsedniče.
Poštovani gospodine ministre, koleginice i kolege poslanici, kada je 2009. godine donesen Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom svakako da je namera države bila da našto brži i lakši način obe osobe uključi pre svega u svet rada, a samim tim u sve sfere našeg života.
Zakon je donet u nizu zakona koji su tada bili na evropskoj agendi zakona i svakako da je garantovano, između ostalog i Ustavom zagarantovano pravo na rad svih nas, znači, i radno sposobnih, a pre svega kada se odnosi na osobe sa invaliditetom. Samo pitanje je i tada trebalo da bude, a pitanje je i sada posle nepune četiri godine od primene zakona – koliko su uslovi rada i uopšte uslovi života u Srbiji bili adekvatni da ovaj zakon nađe punu primenu u samoj praksi.
Lako je bilo u zakonu napisati da će osobe sa invaliditetom na ravnopravnoj osnovi da se uključe u sam proces rada, samim tim u sve sfere ljudskog života. Govoriti danas o principu ravnopravnosti kada je zapošljavanje u pitanju, verujte mi da je ravno utopiji jer i radno sposobni danas jako teško dolaze do posla kada su i visoko stručno obrazovani, kada su mladi, a ne kamoli govoriti to za osobe sa invaliditetom.
Danas su pre svega prestižna radna mesta kada je u pitanju državni sektor i javna uprava rezervisani za armiju partijski kadrova. Možda bi bolje bilo da smo ovaj princip ravnopravnosti pre svega prekvalifikovali u princip pozitivne diskriminacije osoba sa invaliditetom kada je proces zapošljavanja u pitanju. Ono što je većina danas poslanika rekla da treba zakonski obavezati mnogo više i mnogo čvršće javni sektor, državnu upravu, lokalnu samoupravu, jer se pokazalo da su oni u najmanjem stepenu prihvatili ovaj zakon, odnosno njegovu primenu u praksi.
Koliko su osobe sa invaliditetom danas diskriminisane govori pre svega izveštaj koji je za 2012. godinu podneo Poverenik za zaštitu ravnopravnosti. Danas kaže 60% ispitanika da kod nas postoji diskriminacija u Srbiji u mnogoj ili u priličnoj meri. Od toga 36 ispitanika kaže da je danas diskriminacija mnogo veća nego pre tri godine. U tabeli diskriminisanih grupa osobe sa invaliditetom zauzele su treće mesto sa 22,3%. Od svih oblasti diskriminacija je najprisutnija u oblasti zapošljavanja 36%, a diskriminacija kod osoba sa invaliditetom postoji u svim sferama života, najviše kod zapošljavanja i kod obrazovanja što sve govori. Tri puta je veća nezaposlenost osoba sa invaliditetom u odnosu na ostalo stanovništvo. U 2012. godini od 76 pritužbi odnosi se na diskriminaciju invaliditeta, a od toga je 14 po osnovu zapošljavanja.
Svakako da je invalidnost pre svega socijalna kategorija i ovde su mnogi poslanici govorili – treba pre svega da bude i obaveza države, a mnogo manje obaveza privrede. Konkretno izvorni zakon je u poglavljima 6. 7. i 8. upravo obradio oblast sticanja, odnosno postizanja uslova za zapošljavanje osoba sa invaliditetom, osnivanje pravnih lica koja bi zapošljavale osobe sa invaliditetom, kao i obaveze poslodavaca da zaposle određen broj osoba sa invaliditetom ili uplate određeni iznos sredstava zakonom određen u fond za ove namene.
Posle nepune četiri godine imamo izmene i dopune zakona. Svi smo danas konstatovali da su izmene i dopune zakona tehničke prirode, a mnogo manje suštinske.
Upravo je to govorio prethodni govornik, da smo imali sveobuhvatnu analizu kako je zakon za ove nepune četiri godine primenjen u praksi verovatno bismo imali danas i neke suštinske izmene i dopune.
Mi smo danas izneli podatak da je 9.157 osoba sa invaliditetom u međuvremenu zaposleno, što je za pohvalu, i što svakako treba pozdraviti, ali mi ne znamo kako se puni i prazni ovaj fond namenjen za ove potrebe. Reči moje koleginice Milice Vojić Marković – mi smo imali i dobar deo sredstava koji je u tom fondu ostajao, da li zbog nekontrole kako se troši, da li zbog nepostojanja pravih projekata koje bih služile ovoj svrsi. Svakako te pare su ostale neutrošene.
Znači, nije bila sveobuhvatne analize, ne znamo kako je zakon suštinski pozitivno uticao, pa prema tome, nismo ni mogli da očekujemo danas suštinske izmene ovog zakona. Ovako svi su rekli imamo promenu podataka, do sada se, odnosno do 2011. godine koristio se podatak prosečne zarade u privredi, a danas je to prosečna plata po zaposlenom u Republici Srbiji.
Gospodine ministre, prošlo je dve godine dok se taj podatak nije uskladio. U međuvremenu, zarade u privredi su mogle samo da opadaju. Samim tim fond je bio oštećen po tom osnovu kada su privrednici uplaćivali u taj fond, tako da se za ove dve godine i te kako poremetila ravnoteža između ona dva oblika ispunjavanja obaveza od strane poslodavaca. Većina poslodavaca je izbegavala obavezu samog zapošljavanja invalida i pribegavala je ovoj drugoj obavezi, da uputi određena sredstva koja su se iz godine u godinu smanjivala, tako da su i osobe sa invaliditetom i ovaj fond i te kako na šteti.
Demokratska stranka Srbije smatra da je propuštena prilika da se suštinske izmene i dopune ovog zakona iznesu ovde, tako da smo mi konsultovali Nacionalnu organizaciju za invalide i konstatovali da je danas još uvek nedovoljna pristupačnost, pre svega zbog fizičkih barijera u mnogim sredinama. Svaka čast velikim gradovima, ali unutrašnjost nije odradila ovu svoju obavezu, pa su najnepristupačniji i javni prevoz i stambeni objekti i obrazovne ustanove i sve druge državne ustanove.
Rekli smo da polovina od registrovanih osoba sa invaliditetom kod Nacionalne službe za zapošljavanje su osobe sa nižom stručnom spremom, eventualno srednjom. Uglavnom su to po starim i zastarelim nastavnim programima, tako da nikako danas ne mogu ili bar slabo mogu da prate koja su to zanimanja koja se traže, a još manje su im od strane Nacionalne službe za zapošljavanje pristupačni projekti za prekvalifikaciju, dokvalifikaciju ili obuku za neka specijalna zanimanja koja se traže i kojima oni i te kako mogu da odgovore.
Ono što bih ovog puta htela da istaknem, a to problem u praksi. Kada osoba sa invaliditetom na osnovu rešenja Fonda PIO dobije dodatak za tuđu negu i pomoć i kada takva osoba reši da se zaposli, bar po reakciji osoba sa invaliditetom i Nacionalne organizacije za osobe sa invaliditetom, ima veliki problem, jer rešenje Fonda PIO ne kaže izričito koji je invaliditet, ne kaže da je to izričito da osoba ima status osobe sa invaliditetom, već samo konstatuje stepen invaliditeta i samo konstatuje, odnosno po Zakonu o socijalnom osiguranju i Zakonu o Fondu PIO kaže se da je osoba sa invaliditetom i radno nesposobna osoba, tako da takva osoba kada reši da se zaposli ponovo biva upućena da utvrdi stepen invalidnosti da bi zadovoljila formalno ili kruto protumačen član 4. stav 2. tačku 4) i 5) ovog zakona, pa ponovo ide na procenu radne sposobnosti da bi stekla taj status osobe sa invaliditetom.
To su velike barijere u praksi, tako da mnoge osobe sa invaliditetom odustaju od načina da dođu do radnog mesta. Mnogi centri za socijalni rad kada se takve osobe sa dodatkom za tuđu negu i pomoć jave za posao, savetuju ih pogrešno, da to ne rade, jer će izgubiti i taj dodatak koji do sada imaju.
Pošto ovim izmenama i dopunama zakona niste obuhvatili, predlažemo vam da bar u podzakonskim aktima otklonite te neke barijere koje su se u praksi javljale i koje i te kako čine prepreku da osobe sa invaliditetom dođu što više do radnih mesta.
Vi ste izmenom i dopunom zakona promenili član 26. tako da sada poslodavac može da uplati 50% prosečne zarade u Republici Srbiji i da time apsolutno više nema obavezu da zaposli osobu sa invaliditetom. Verujte da će se opet mnogo više njih opredeliti za to, platiće ovaj iznos, a osobe sa invaliditetom koje čekaju kod Nacionalne službe za zapošljavanje ostaće i dalje nezaposlene. To i te kako treba da se ima u vidu.
Demokratska stranka Srbije je svojim amandmanima pokušala da nešto ispravi. Sva sreća da smo se sa mnogim poslaničkim grupama složili da ćete vi to uzeti ozbiljno u razmatranje i da ćete popraviti ovaj zakon. Hvala najlepše.
Gospođo potpredsednice, gospodine ministre, koleginice i kolege poslanici, sve dok traje rasprava o ovom predlogu zakona, treba da naglasimo da ovo nije Zakon o legalizaciji bespravno sagrađenih objekata onako kako je to predvideo Zakon o planiranju i izgradnji u onom delu koji reguliše oblast legalizacije. Ove bespravno sagrađene objekte, po ovom zakonu upisane, tek čeka dobijanje građevinske i upotrebne dozvole. Pretpostavljam po novom zakonu o legalizaciji koji bi trebalo da uđe u Skupštinsku proceduru, kako je na Odboru za prostorno planiranje rečeno, negde u junu mesecu.
No, da se mi vratimo na član 5. Predloga zakona. Naime, u članu 5. Predloga zakona predviđeno je da bi vlasnik bespravno sagrađenog objekta na susvojinskoj parceli mogao da upiše pravo svojine na tom objektu bez naknade saglasnosti suvlasnika parcele, ako suvlasnik parcele nije izrazio svoje negodovanje ili se nije protivio gradnji u vreme gradnje objekta.
Dobro je što su i druge poslaničke grupe, pre svega opozicione, podnele amandmane na ovaj član i delom ga ispravile, pa je DSS isto tako svojim amandmanom, pretpostavljam delom uticala da se ovaj amandman ispravi. Sada je prihvaćeno da vlasnik svoj bespravno sagrađeni objekat na suvlasničkoj parceli može da upiše u katastar nepokretnosti samo uz pismenu saglasnost suvlasnika parcele. Možete da zamislite kakve bi posledice izazvao ovako predložen član 5. zakona u izvornom obliku, jer su uglavnom to slučajevi na terenu, suvlasnika, rođena braća ili sestre, to su uglavnom nasleđene parcele. Možete da zamislite kakav bi to problem bio kada bi se otvorili novi sudski procesi.
Smatram da je jako dobro što je predlagač imao sluha i prihvatio ovaj amandman i time na neki način sprečio pogubne posledice izvornog člana 5. ovog zakona.
Gospođo potpredsednice, krenuću kako je i krenuo kolega Gordić, pošto mi je baš upravo tu prvu rečenicu uzeo. Naslov zakona je Zakon o posebnim uslovima za upis prava svojine na objektima izgrađenim bez građevinske dozvole, da bi se kasnije zakonom, odnosno razradom članova obuhvatili i objekti koji su izgrađeni sa građevinskom dozvolom, ali nisu do 11. septembra 2009. godine dobili upotrebnu dozvolu.
Naravno da se i do sada, po članu 74, na taj član zakona ću se pozvati, Zakona o državnom premeru i katastru, po tački 5, objekat za koji nije izdata građevinska ili upotrebna dozvola upisuje se u katastar sa odgovarajućom zabeležbom. Znači, svi ti objekti sa urednom građevinskom dozvolom mogli su i do sada da se upišu u katastar, naravno sa određenom zabeležbom.
Naravno da ne treba da svrstavamo one građane koji su redovno sa građevinskom dozvolom započeli svoj objekat, koji nisu dobili upotrebnu dozvolu, jer isto tako možda nisu imali para da je do ovog datuma, koji je u zakonu predviđen, sagrade i dobiju upotrebnu dozvolu. Zato smo smatrali da su, s obzirom na postojeće zakonsko rešenje u Zakonu o premeru i katastru, mogli to da reše i mogli dalje da rešavaju. DSS je predložila da se ovaj član 6. briše.
Samo još nešto da kažem. Gospodine ministre, problem nelegalne gradnje nije od juče, to su svi ovde rekli i danima već govorimo, on traje decenijama. Treba ga rešiti, to je činjenica. Pokušavale su sve vlade do sada da reše problem bespravne gradnje i uglavnom su sve to bili eksperimentalni zakoni i uglavnom nije bilo nekih zadovoljavajućih trajnih rešenja.
U razgovoru sa predstavnicima katastra nepokretnosti i predstavnicima lokalnih samouprava iz urbanističke službe, s obzirom da je zakon na principu
dobrovoljnosti, ako tako mogu da kažem, i oročen je do 31. decembra 2014. godine, nepune dve godine će građani sami moći da odluče da li će da postupe po ovom zakonu, ako on bude usvojen. Šta ako oni ne postupe po ovom zakonu, jer se i po do sada postojećim zakonima o legalizaciji građani nisu prijavljivali da te objekte legalizuju? Bilo ih je možda 30-40%, ali veliki broj tih nelegalno izgrađenih objekata još uvek nije podneo zahteve ni po postojećem Zakonu o legalizaciji.
Svi se slažu, bar oni sa kojima sam ja razgovarala, da bi ovaj problem trebalo da rešava država kroz svoj državni projekat. Neko od poslanika je ovde govorio – sve opštine imaju ortofoto snimke. U saradnji sa lokalnim samoupravama, sa Ministarstvom, sa Republičkim geodetskim zavodom, odnosno Katastrom nepokretnosti, moglo bi se oročiti na šest meseci, godinu dana, tri meseca, a reče neko da je dobar poznavalac kompjutera i programa mogao da uporedi stanje sa ortofoto snimaka trenutno stanje u katastrima i da svaki vlasnik parcele dobije obaveštenje da na njegovoj parceli postoje još dva neka nova objekta koja nisu legalizovana.
Bez tog uključivanja države kroz državni projekat, verujte mi, za dve godine ni 30% građana sa bespravno podignutim objektima, pogotovo oko svih ovih nerešenih imovinsko-pravnih odnosa koji stoje i dalje, jer je dobar deo njih ostao nelegalizovan iz tih razloga, a složićete se sa mnom, dobar deo je ostao i zbog njihove neažurnosti. Jednostavno, odmahnu rukom i kažu – bilo je toliko zakona o legalizaciji, pa uvek čekamo neku promenu, odnosno neku pogodnost za nas.
Znači, ako smo hteli ovim zakonom, kako je uglavnom provejavala diskusija, da pomognemo socijalnim kategorijama, ljudima koji su jedva napravili nekih stotinak kvadrata, a ne 300 kvadrata, kao krov svojim članovima porodice, onda je trebalo doneti leks specijalis baš za te građane koji imaju kuću do 100 kvadrata, koji su siromašni, koji nisu mogli da legalizuju, tj. da upišu u pravo svojine, pa da legalizuju. Trebalo je posebnim zakonom njima da pomognemo, a da od njih odvojimo poslovne objekte, stambeno-poslovne objekte sa ovom kvadraturom koja može da se kreće od 100 pa do 1.000 kvadrata, da odvojimo objekte koji su izgrađeni na javnom zemljištu. Ipak je trebalo te kategorije malo razdvojiti, a ne svrstati ih na neki način sve u ovaj zakon. Onda će on u tom slučaju biti mnogo teži da se u praksi primeni i tu ćemo opet dobiti kamen spoticanja, baš za one kategorije na koje se mnogi od nas pozivaju.
Svakako se zalažem da pre svega ti ljudi, siromašni ljudi, izbegli, raseljeni, koji su jedva napravili svoje kuće, uglavnom na tuđem zemljištu, nije bitno da li su kupili ili je na javnom zemljištu, reše svoj problem. Tako da, očekujem i novi zakon o legalizaciji u julu mesecu, da vidimo kako će i ovako upisani objekti moći da se legalizuju. Hvala najlepše.
Hvala, gospodine potpredsedniče.
Gospodine ministre, koleginice i kolege poslanici, danas raspravljamo o izmenama i dopunama Zakona o trgovini i koliko sam videla, podneto je samo 16 amandmana, od toga je DSS podnela 12, a ostalo su podneli predstavnici iz SNS. Mene prosto čudi da ostale poslaničke grupe nisu imale načina da i one doprinesu poboljšanju ove izmene i dopune Zakona o trgovini. Pitam se da li to znači da nama u trgovini sve funkcioniše besprekorno ili su zadovoljni i država i trgovci i potrošači?
Rekla bih da to sigurno nije tako, da tu ima mnogo nezadovoljstava i da je svakako moglo biti mnogo više amandmana, odnosno mogli smo, kada smo već krenuli u izmene i dopune ovog zakona, otvoriti još neka poglavlja koja i te kako tište našu trgovinu.
Samo ću kratko reći da sam se i u načelnoj raspravi osvrnula na situaciju u trgovini. Znamo da zapošljava preko 180 hiljada ljudi u ovom momentu, ali isto tako znamo da je u poslednje četiri godine broj zaposlenih opao za 15%, da promet opada iz godine u godinu, da je opao preko 30% i da u 2011. godini imamo 55% trgovinskih radnji koje su poslovale sa gubitkom. To nikako ne znači da je nama u trgovini sve dobro. Zato smo se mi iz DSS potrudili da koliko god je moguće pokušamo da ukažemo na neke izmene i dopune, jer ovaj zakon u stvari i nije imao neke suštinskije izmene i dopune. Više je bilo tehničkog doterivanja samog zakona.
Što se tiče člana 1. ovog zakona, mi smo pokušali i amandmanom smo to predstavili ovde, da se član 2. koji pre svega objašnjava značenje pojedinih izraza, gde se u tački 8. briše odrednica ili institut stručnog procenitelja. Stručni procenitelj je ili sudski veštak ili ustanova sa specifičnom znanjima iz određenih relevantnih oblasti. Smatrali smo da je sudski procenitelj bitan institut koga treba ostaviti i kod čl. 64. i 65, na koje smo mi takođe podneli amandmane.
Međutim, vi ste, ministre, u obrazloženju rekli da s obzirom da se menja u novom predlogu zakona način prodaje, ustupanja i uništenja oduzete robe, tu ste jednim stavom rekli da će ministarstvo ubuduće, odnosno Vlada određivati način i skladištenja i prodaje i ustupanja oduzete robe.
Mi smatramo da ćete vi tu isto morati da ugradite neki institut nekog procenitelja, jer će neko morati da odredi, ako prodajemo oduzetu robu, a rekli smo da je prodajemo javnim putem, putem javnog nadmetanja, morati da odredi makar tu početnu cenu. Moraće da odredi da li je roba za prodaju ili nije. Moraće da odredi da li je roba za uništenje ili nije. Svakako će taj vaš podzakonski akt sve to da sadrži, tako da će opet i tu negde biti ugrađen neki procenitelj. Zato smo smatrali da ne sme da ostane i nadalje tačka 8. stručni procenitelj, a da tačka 9, koju ste vi predložili, gde je određeno šta je proizvođač u smislu trgovca ostane tačka 9, a da se ostale tačke u ovom članu pomere 10, 11. i 12. To je bilo naše obrazloženje za ovaj amandman. Hvala.
Zahvaljujem se, gospodine predsedavajući.
Da ne bi bilo da objašnjavamo samo one amandmane koji nam nisu prihvaćeni, radi javnosti, zašto da ne objasnimo i ovaj amandman koji je Vlada prihvatila, kao i ministar, i u svakom slučaju se zahvaljujemo.
Članom 37. Zakona o trgovini je bilo predviđeno da kompletna evidencija koja prati robu da se čuva i da bude prisutna u svakom prodajnom objektu. Sada se jednom dobrom izmenom zakona predviđa da će ta evidencija da bude dostupna u onom prodajnom objektu koje se prijavi ministarstvu.
Pošto je brisan stav gde će se čuvati ta dokumentacija, našli smo za shodno da ispravimo taj amandman, pa bi taj stav sada postao stav 5. i bliže bi glasio – ministar bliže propisuje sadržinu, oblik, način vođenja i mesto čuvanja evidencije iz stava 1. ovog člana.
To je bio naš amandman i zahvaljujem se što je prihvaćen.
Zahvaljujem se.
Gospodine ministre, u članu 9. Predloga zakona kod deklaracije, tamo gde je stajalo da roba u trgovini na malo mora imati deklaraciju koja sadrži podatke o nazivu i vrsti robe, sastavu i količini, kao i druge podatke, u skladu sa posebnim propisima i prirodom robe, a naročito podatke o proizvođaču, pa je stajalo – zemlja porekla, sada se menja i stoji – zemlji proizvodnje, odnosno uvoza.
Smatramo da je to dobra izmena, ali u stavu 5. koji je dodat ovom članu, kaže se – kao zemlju proizvodnje, odnosno uvoza, u smislu stava 1. ovog člana, može se navesti Evropska unija ako se roba proizvodi, odnosno uvozi iz zemlje članice Evropske unije.
Našim amandmanom kažemo da bi taj stav trebalo promeniti i on bi trebalo da glasi – kao zemlju proizvodnje, odnosno uvoza, u smislu stava 1. ovog člana, nije dozvoljeno navoditi nadnacionalne tvorevine, pa kao Evropska unija, skraćeno EU, ili primera radi Centralnoafrička unija itd.
Znate kako, ako na deklaraciji stoji oznaka zemlje u kojoj se proizvodi određeni proizvod ili iz koje se uvozi određeni proizvod, često je ime zemlje i oznaka kvaliteta. Naš potrošač u Srbiji je navikao da kada kupimo kućne aparate ako je to "Boš" znamo da "Boš" dolazi iz Nemačke, ako je to kozmetika ili parfemi znamo da dolazi iz Francuske i onda smo sigurni da iza cene i iza tog proizvoda stoji provereni kvalitet. Naime, te firme… Između ostalog možemo da navedemo naše koje imaju neki brend koje decenijama neguju i taj brend je poznat u celom svetu. Kada naš proizvođač uđe u prodavnicu, okrene deklaraciju i vidi da je onaj proizvod koji želi da kupi, da je zemlja proizvodnje pre svega … čak mislim da je trebalo da stavim u amandman – zemlja proizvodnje i zemlja uvoza, da ne bude – odnosno, da bude obavezno navedeno i zemlja gde se proizveo proizvod i zemlja iz koje se uvozi proizvod, jer nije svejedno kada piše samo zemlja porekla EU. Neka mi ne zamere neke nove članice EU koje su koliko juče ušle. Nisam baš sigurna da su naši proizvođači kada kupe neki tradicionalno dobar proizvod iz Nemačke, ako piše EU, ako je to neki mikser, da pojednostavim, to je za nas žene alat u kući, da li će kupiti ako je proizveden u Rumuniji, Bugarskoj, Češkoj ili ako je proizveden u Nemačkoj.
Smatramo da to EU u deklaraciji mnogo toga zamagljuje u smislu samog kvaliteta koji pre svega treba da bude prisutan, a samim tim kvalitet prati cenu. Kada pogledate kolika je cena, vi odmah okrenete da vidite čiji je proizvod i kažete da taj kvalitet prati cenu ili – ipak neću da kupim, nisam siguran da li je to proizvedeno u toj zemlji koja ima stogodišnju tradiciju i neguje svoj brend. To je bio razlog da podnesem ovakav amandman. Zahvaljujem se.