Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milan Lapčević

Milan Lapčević

Nova Demokratska stranka Srbije

Govori

Poštovana predsedavajuća, ja ću danas postaviti dva pitanja. Prvo pitanje je namenjeno ministru saobraćaja, gospodinu Antiću, a svodi se na sledeće.
Prošle godine njegov prethodnik, ministar Mrkonjić, koji je ovde prisutan je sa gradonačelnikom Niša i sa predstavnikom evropske komisije Vensanom Dežerom potpisao protokol o saradnji na izgradnji i izmeštanju niškog železničkog čvora koji podrazumeva i izgradnju zaobilaznice u dužini od 12 kilometara koja bi nasledila sadašnji deo kružnog koloseka, koji prolazi kroz centar grada Niša i praktično razdvaja Niš na dva dela, koji praktično kompletan železnički saobraćaj, bilo da je putnički, bilo da je teretni, prolazi kroz samo srce grada.
Na toj deonici u zadnjih 50 godina je poginulo više od 150 naših sugrađana zbog neobeleženih ili loše regulisanih pružnih prelaza i sva rukovodstva grada Niša su u zadnjih 50 godina su pokušavala da u dogovoru sa „Železnicom“, sa Republikom Srbijom, sa Vladom, nadležnim ministarstvom da reše problem pruge koja prolazi kroz centar grada, a naše rešenje je i rešenje koje je načelno prihvaćeno i od strane ministarstava, svih ministara do sada je bilo da se izgradi zaobilaznica koja bi praktično nasledila ovaj deo pružnog toka i izbacila kompletan saobraćaj iz centra grada.
Pre mesec dana je na proslavi godišnjice „Železnice“ u Nišu boravio novopostavljeni direktor Dragoljub Simonović, koji je na pitanje novinara – kada se kreće ili kada se planira da se krene sa radovima na izgradnji obilaznice; rekao da deonica pruge Niš-Prosek, treba da ostane u gradu i da on i „Železnice“ ne podržavaju ideju o izgradnji zaobilaznice.
Postavljam pitanje ministru Antiću – da li se nešto promenilo u međuvremenu od kada je otišao njegov prethodnik do danas? Da li je politika njegovog ministarstva i „Železnica Srbije“ da se potpisani protokoli ne poštuju? Da li će se dogovori oko izgradnje zaobilaznice, izgradnje projekta, studije, biti nastavljeni i završeni?
Da podsetim da je Vlada Republike Srbije maja meseca, ove godine, potpisala ugovor o ruskom kreditu za „Železnicu, koji podrazumeva pet velikih projekata. Pruga Beograd-Pančevo na koju će se potrošiti 50 miliona evra, na Koridoru 10 će biti rekonstruisano šest deonica ukupne dužine 112 kilometra i biće potrošeno 30.000.000 evra, biće rekonstruisana i dograđena pruga Stara Pazova-Novi Sad, a na koju će biti potrošeno 300.000.000 evra, na raznim delovima Koridora pruge prema Baru biće potrošeno 250.000.000 evra, a država navodno nema 30.000.000 evra da izgradi 12 kilometara obilaznice oko Niša. Zaista, krajnje bezobrazan stav „Železnica“ i zahtevamo da se ovo pitanje što hitnije reši.
Drugo pitanje će biti upućeno Ministarstvu kulture. Naime, država Srbija od 2007. godine isplaćuje nacionalne penzije za ljude koji su dali poseban doprinos razvoju nacionalne kulture i promociji Srbije u svetu. Od tadašnje zamisli da to budu zaista vrhunsku umetnici i vrhunski sportisti, broj ljudi koji prima nacionalnu penziju je narastao na preko 1.000, odnosno preko 550 sportista i 460 ljudi iz oblasti umetnosti prima nacionalnu penziju.
Pitam ministra kulture - odakle ovolika inflacija ljudi koji primaju nacionalnu penziju i da li je moguće da je država Srbija toliko bogata da je preko 1000 ljudi zaslužno za nacionalnu penziju? Napominjem da nacionalnu penziju primaju i aktivni muzičari koji za jedan svoj koncert zarade i po više desetina hiljada evra, a pri tom primaju nacionalnu penziju.
Zahtevam od Ministarstva kulture da nam dostavi spisak koji su to ljudi, koliko para se za to troši i da se u najskorije vreme revidira taj spisak, kako bi se sveo na pristojnu meru. Hvala.
Nadovezaću se na ovo što je koleginica Bojana govorila. Mi smo pričali i vodili jednu plodnu raspravu kada se govorilo o Zakonu o upisu posebnih prava svojine na objektima koji su izgrađeni bez građevinskih dozvola kojim je u članu 4. definisano da vlasnik objekta može da upiše pravo svojine ukoliko nabavi dva od pet rešenja, od pet uslova koji su predviđeni članom 4. Jedno je poresko rešenje o objektu, dakle, plaćenim porezima, drugo mogu da budu računi za komunalije, voda, smeće, grejanje, računi za struju ili gas, potvrda inspekcije kada izađe na objekat i obaveštenje o mogućnosti legalizacije. Dakle, dva od ovih pet uslova je potrebno da vlasnik objekta priloži, da bi upisao pravo svojine.
Vi imate na hiljade slučajeva u Srbiji gde su ljudi priključeni na vodu, iznose smeće i dobijaju račune. Drugo su računi za struju, gde takođe dobijaju račune za struju. Sa ta dva računa, za struju i za vodu, vi upisujete pravo svojine nad svojim objektom, a to vam je pravni osnov da legalizujete objekat iako vam je izgrađen na tuđem zemljištu.
Recimo, evo jedne hipotetičke situacije. Ja sam komšija sa ministrom Ilićem. Izgradio sam svoju kuću dve trećine na njegovoj zemlji. Imam račune za struju i vodu, upisao sam pravo svojine i na taj način imam dokaz da sam rešio pravno-imovinske odnose i podneo sam dokaz da legalizujem svoj objekat, iako je izgrađen na vašoj zemlji. Da li je to logično? Ja mislim da nije. Valjda su potrebne neke prethodne radnje da se završe?
Nemoguće je rešiti imovinsko-pravne odnose ako je objekat izgrađen na tuđoj zemlji. To je prvo. Drugo, i ako ste mu dali mogućnost da on otkupi tu zemlju na kojoj je izgrađeno, valjda prvo treba da reši kompletnu situaciju da je platio, da se taj složio ko je vlasnik itd, da je upisao u zemljišne knjige, pa tek onda da ide u legalizaciju.
Mislim da ovakvim prihvatanjem rešenja iz zakona možemo da napravimo opšti haos. Znate koliko je ljudi gradilo na tuđoj zemlji, na javnom zemljištu? Ako je još imao račune za struju i vodu, on je upisao pravo svojine i rešio probleme zemljišta ispod svog objekta odnosno za redovnu upotrebu objekta. Bojim se da ovakvo rešenje ne napravi mnogo veće posledice nego što ih imamo danas.
Kada prođe sat vremena teško da imate u glavi šta ste hteli u startu da kažete, ali hajde.
Meni zaista posle ovolikih polemika i replika nije jasno šta je koncept koji nam predlaže ministar. Kaže nam da je parlament vlastan da usvoji zakon kakav god daje, da prihvati ove ili one amandmane, ali nam ne kaže šta je to stav ministarstva ako imamo ovlašćenog predstavnika u parlamentu.
Gospodine ministre ovde smo da se slušamo. Nadam se da vam to ne pada teško. Izneću neke argumente, pa vi odgovorite i recite da to nije u redu. Nemojte da se ljutite nije ništa sporno. Potrebno je samo malo poštovanja da se slušamo, ne morate da gledate u mene.
(Velimir Ilić: Ne moram da vas gledam, dovoljno je da vas slušam. Niste mi simpatični.)
E, sad da li sam ja simpatičan ili nisam simpatičan.
Prvi put sam se javio gospodine ministre, da li sam vam simpatičan ili nisam to je vaša privatna stvar, ali je vaša dužnost kao ministra koji ovde učestvuje u raspravi ravnopravno sa svim poslanicima da poštujete dostojanstvo čitave Skupštine, pa i mene kao narodnog poslanika.
Rekli ste da nećete rušiti nelegalne objekte i predložili zakon kojim se kaže da se mogu legalizovati objekti koji su građeni do 11. septembra 2009. godine. Pitanje broj jedan – koliko je objekata izgrađeno posle 11. septembra 2009. godine? Da li imamo taj podatak? Procena je da je negde između 200 i 300 hiljada objekata. Šta je sa tim objektima? Da li oni postoje ili ne postoje? Kako ćemo rešiti njihovo status? Logično je ako ne mogu da budu legalizovani da budu rušeni. Ako nećemo da ih rušimo, a nećemo da ih legalizujemo šta je sa njima. Oni lebde u vazduhu.
Pitanje broj dva. Od 2003. godine je krivično delo izgradnja objekata bez građevinske dozvole i za investitore i za izvođače. Da li postoji i koliko krivičnih prijava podnesenih protiv investitora izvođača? Šta je sa tim prijavama, kakva je njihova sudbina? Da li postoji jedna krivična prijava protiv jednog inspektora, evo od 2009. godine do danas, a znamo da su nastajali objekti posle 2009. godine kada je eksplicitno u zakonu pisalo da je to krivično delo. Ne prebacujem to vama. Vaš prethodnik, gospodin Dulić, napravi je opšti haos dok vi niste došli da budete ministar.
Verovao sam vam kada smo raspravljali o Zakonu o upisu prava svojine s proleća ove godine, u vašu najavu da ćete novim predlogom zakona o legalizaciji objekata rešiti trajno taj problem, da će svi dobiti mogućnost da se legalizuju i da ćemo jednom podvući crtu da više niko neće moći da gradi bez dozvole, da će biti stroge kazne, sankcije itd, ali da moramo da podvučemo crtu zato što nam je opšti haos u katastru, infrastrukturi, izgradnji objekata, u kompletnom građevinarstvu.
Molim vas da nam date vaše rešenje šta ćemo sa objektima koji su nastali u periodu posle 2009. godine. Kako ćemo njihov status rešiti. Imamo li možda neku zamisao na koji način to rešiti.
Takođe, bi vas molio da mi pojasnite i koncept ne plaćanja naknada za komunalno opremanje. Kako sam razumeo ko želi da gradi, može da gradi, ne treba da plaća nikakvu naknadu već kasnije kad izgradi objekat i kada dobije upotrebnu dozvolu i upiše u knjige, plaćati porez na imovinu. To znači, da ja koji sam platio tu naknadu za komunalno opremanje, koja je bila prilično visoka, ću sada plaćati i porez na imovinu, pa ću praktično duplo finansirati to komunalno opremanje, a oni koji budu nadalje gradili, plaćati po jednom osnovu. Možda to ja nisam dobro razumeo.
S druge strane, nisam siguran da tih milion i 400 hiljada objekata koji su nelegalni, a za koje ste i vi i svi znao da su dobrim delom izgrađeni od ljudi koji su slabijeg imovnog stanja, pa je i to jedna od razloga zašto se preko 300 hiljada objekata, to je procena takođe, nije prijavilo, a bilo je izgrađeno 2009. godine, nije prijavilo za legalizaciju. Zato što ljudi jednostavno nisu imali finansija da uđu u čitava taj proces.
Kako ćemo onda rešiti taj njihov status? Kako će oni uopšte plaćati porez na imovinu ako nisu mogli da se prijave ni po prethodnom Zakonu o legalizaciji i da plate tu neku najminimalniju naknadu koja se kretala za objekat od 100 kvadrata jedva nekih par stotina evra?
Dakle, to je koncept koji je neodrživ. Ako nemate budžet koji će graditi lokalnu infrastrukturu, vi ste ukočili mogućnost dalje gradnje. Mislim da taj koncept ne postoji nigde u svetu, odnosno, možda i postoji u uređenim zemljama, gde se redovno i uredno plaća porez, ali čisto sumnjam da bi to u Srbiji moglo da funkcioniše.
Gospodine predsedavajući, reklamiram član 106. koji kaže da govornik može da govori samo o tački dnevnog reda i član 108 – da se o redu na sednici Narodne skupštine stara predsednik Narodne skupštine odnosno predsedavajući.
Izvinite, u zadnjih pola sata slušamo ovde ko je zadužen za BIA, ko treba da istražuje ubistvo Slavka Ćuruvije, ko je bio urednik „Velike Srbije“ i ne znam kog časopisa. Kakve to veze ima sa tačkom dnevnog reda? Šta mi iz DSS, LDP, URS i ostali koji smo pristojni i čekamo da pričamo o zakonu, gledamo čas ovamo, čas na drugu stranu? Ako je poenta priče da se prepucavaju koliko su jedni ili drugi upropastili Srbiju, kažite nam da izađemo, pa kada završite tu raspravu, da se vratimo u salu.
Da se uključim i ja malo u ovu raspravu.
Dakle, naš amandman je išao u pravcu da fakulteti treba da skladno svojim nastavnim programima odluče koliki je taj optimalni broj ispita, naravno u dogovoru sa studentima, koji je potreban da bi studenti mogli što lakše, što jednostavnije da polažu te ispite i skupljaju te bodove, da bi mogli da upišu narednu godinu, jer nije isto imati 10 ispita, na nekom tehničkom fakultetu, i to polagati u četiri roka, ili možda na fizici, ili filozofiji da imate četiri ispita teža i da to razvučete na veći broj rokova. Dakle, mislimo da treba učiniti sve da se studentima omogući što je moguće lakše da dođu do potrebnog broja bodova kroz veći broj ispitnih rokova, ali i kroz transparentan proces studiranja.
Da ne dođemo do situacije da svake godine u oktobru mesecu menjamo zakon zato što treba da se prilagođavamo jednoj grupaciji studenata koja, kako je nazvao gospodin Cvetičanin, kolokvijalno izlazi na ispite pa – ako prođu, prođu.
Naravno da je od kada je veka i sveta važilo da su studenti uvek u pravu, još od Josipa Broza, 1968. pa nadalje, svaki put kada je neki problem dođu, i ja sam bio student i tražio razne povlastice. Ali, da bismo sistem uveli u red i da bi iz tog sistema proizašao nekakav kvalitet koji nam je valjda svima na prvom mestu, mora da se odrede i jasni i precizni kriterijumi i šta će to očekivati studente tokom naredne ili narednih godina. Da ne dolazimo svake godine u poziciju da moramo, ili pod pritiskom javnosti, ili pod pritiskom studenata, ili možda pod željom da se određenoj grupaciji dopadnemo, menjamo zakone, snižavamo kriterijume i tako indirektno utičemo i na sam kvalitet studiranja.
Hajde da jedne godine kažemo – Zakon o visokom obrazovanju predviđa toliko rokova, toliko bodova i neće se menjati naredne tri godine. Neće biti nikakvog popuštanja, a onda će fakulteti odrediti koliko je to rokova, odrediti određene kriterijume i da bismo postigli taj kvalitet i da bismo mogli da ga merimo, šta to izlazi od naših studenata saznanjem odnosno neznanjem, hajde da napravimo jedno merenje koje će svake godine biti sprovedeno za svaku generaciju studenata u određenoj oblasti.
Već godinama se priča o tome da je zadnjih 15-ak godina došlo do znatnog pomanjkanja kvaliteta u obrazovanju i da su za to uglavnom krivci ili bolonjski proces ili nekritički veliki broj novoosnovanih privatnih fakulteta kojima je pre svega komercijalni interes ispred svega, a mnogo manje onaj drugi. Naravno, to ne važi transparentno za sve, ali za dobar broj se može ta sintagma primeniti.
Da ne bismo imali večitu sumnju, hajde da napravimo da Nacionalni prosvetni savet ili ministarstvo organizuje svake godine testiranje, na primer, diplomiranih ekonomista koji dolaze i sa Megatrenda i sa FABUSA i sa državnih ekonomskih fakulteta, sa istim pitanjima za sve, sa istim ocenama za svakog diplomiranog studenta, napravite na kraju zbir koliko je ko osvojio poena i onda kažete – prosečna ocena diplomiranih studenata ekonomije na Beogradskom univerzitetu je osam i po, na ovom drugom sedam i po, na trećem šest i po, nezadovoljavajuće je znanje ljudi koji izlaze sa tog i tog fakulteta. Neka to utiče i na proces dobijanja ili produžavanja licence ili na neku njegovu klasifikaciju kvaliteta fakulteta koje će mu sutra značiti u karijeri. Pa ko hoće da linijom manjeg otpora polaže na nekom privatnom fakultetu gde se mnogo lakše dobija diploma, neka ide, ali će to značiti da je ocena sa tog fakulteta vrlo niska i njegova prohodnost dalje neće biti velika.
To ne može da ispegla naša privreda jer nemamo dovoljno jaku privredu koja će ceniti kvalitet, već je taj koji je završio na vezu ili linijom manjeg otpora studije naći neku vezu i ubaciti se u državnu službu i imamo eroziju kvaliteta znanja. Hvala.
Poštovani predsedavajući, gospodine ministre, već dva sata slušamo prepirku onih koji su bili do juče na vlasti i ovih koji su danas na vlasti. Jedni druge optužuju da su krivi za šta se nije desilo i što ovde raspravljamo ovde o jednom članu zakona koji treba da se promeni, odnosno da se produži rok za još godinu dana da bi javna preduzeća i njihova zavisna preduzeća podnela zahteve za upis prava svojine, a i jedni i drugi su duboko učestvovali i duboko krivi za to što danas radimo. Dakle, prvi smo imali svoje kadrove na direktorskim mestima do prošlog septembra, oktobra ili kad već.
Gospodine predsedavajući, cenim vašu strogoću i želju da vodite ovaj parlament na najbolji mogući način. Ako oni imaju pravo na svoje mišljenje, valjda imam i ja pravo na svoj stav. Ako ja imam pravo na svoj stav, onda mi dozvolite da taj svoj stav obrazložim, pa mogu u tom svom stavu da imam neki uvod i neku razradu i neki zaključak, kao u osnovnoj i srednjoj školi kad pišete sastav.
Dakle, razlozi zbog čega smo mi danas ovde jesu što rukovodstva u javnim preduzećima u Srbiji nisu ispunila obaveze iz rokova koji su im dati prethodnim Zakonom o javnoj svojini, a ta rukovodstva su bila postavljena od prethodne garniture koja je bila na vlasti do septembra prošle godine. Nova rukovodstva su postavljena od septembra prošle godine i jedni i drugi nisu očigledno ništa radili, nisu uradili svoju obavezu koja im je zakonom propisana.
Da bismo konkretno govorili ko je tu koliko odgovoran, vrlo bi nam značajno bilo da nam ministar kaže koja to javna preduzeća, ako ne može da nabroji koja nisu podnela zahtev za upis prava svojine, da nam kaže koja jesu? Mislim da bi taj spisak bio daleko kraći, a možda bi se sveo na prste jedne ruke. Živo me interesuje da li postoji uopšte neko javno preduzeće, da li recimo, npr. „Srbijagas“, koje je veliki gubitaš podnelo zahtev za upis prava svojine, pa da iskoristi tu mogućnost da kroz svoju svojinu, dalje kredite koje namerava da uzme, pošto očigledno bez njih ne može da funkcioniše, garantuje svom imovinom, a ne da ih svaki put budžet Republike Srbije bude garant i da svi građani Srbije moraju da snose posledice tih velikih gubitaka.
U Srbiji posluje više od 650 lokalnih javnih preduzeća i oko 40 državnih velikih javnih preduzeća koja zapošljavaju skoro 200.000 ljudi. Njihova imovina se meri više milijardi evra, a i njihovi gubici na žalost izgleda nisu mnogo manji.
Prošlo je dve godine od kada je donet Zakon o javnoj svojini. Obaveza je bila da rukovodstva javnih preduzeća popišu imovinu koju imaju i da traže da tu imovinu upišu kao svoje pravo. Međutim, po podacima koje ja imam, npr. za grad Niš, od 14 javnih preduzeća samo su dva krenula da nešto rade u tom pravcu, a ostala nisu ni počela. Siguran sam da situacija nije ništa bolja ni u ostalim lokalnim samoupravama, a verovatno ni u državnim javnim preduzećima.
Nameće se logično pitanje – postoji li odgovornost za to što neko nije radio svoj posao i hoće li Vlada Republike Srbije i nadležni ministar da preduzmu određene mere u tom pravcu? Drugo pitanje - hoće li biti dovoljan rok koji je sada produžen sa šest meseci prvobitno, kako je nam je ovde prezentovano, na godinu dana? Hoće li to biti dovoljan rok i koje su garancije da će u tih godinu dana da se ovaj veliki posao završi?
Siguran sam da ćemo se u isto vreme ove godine ponovo videti ovde i tražiti produžetak roka. Zato što je inercija velika, a i sumnjam da postoje kapaciteti u preduzećima i u imovinskim službama, i Direkciji za imovinu Republike Srbije koja mogu da obrade toliki broj zahteva i da završe posao u predviđenom roku.
Upis prava svojine bi omogućio preduzećima da raspolažu svojom imovinom i da na osnovu te svoje imovine kreiraju svoju finansijsku politiku, da pokušaju da kroz određene komercijalne kredite ispeglaju svoja loša poslovanja, da kreiraju svoj razvoj. Međutim, očigledno da je mnogo lakše i jednostavnije da se oslanjaju na državu i da traže pomoć od države kad god je to potrebno, ne vodeći računa i ponašajući se krajnje bahato prema svojoj imovini i prema onome što mogu da upravljaju. Ne mogu da se složim sa nekim predlozima ovde da bi trebalo da se upiše pravo svojine u javnim preduzećima i da oni treba da to koriste u krajnjoj meri kao način da smanje svoje gubitke prodajom. Mislimo da bi to bilo krajnje loš potez i treba voditi računa šta sve može da se upiše, a šta sve može da se otuđuje, a šta ne.
Rekli ste da veliki broj preduzeća nije preduzeo radnje za upis prava svojine, odnosno prava korišćenja. Daleko bi nam bilo značajnije da nam kažete o kojem broju se radi i da kažete koje će mehanizme primeniti Vlada u narednom periodu da se ovaj rok ispoštuje.
Obzirom da su rokovi pomereni za još godinu dana, sva javna preduzeća u Srbiji treba prvo da popišu svoju imovinu, da srede svoje imovinske karte, da srede dozvole za broj objekata koji su uglavnom nelegalni, pa tek onda da se prijave nadležnoj upravi i da dobiju pravo upisa, što će biti sigurno veliki administrativni posao, a obzirom kakvim kapacitetima raspolažu lokalne samouprave i javna preduzeća, bojim se da se radi o rokovima koji neće biti ispoštovani, nećemo uspeti da u predviđenom roku od godinu dana završimo posao koji je predviđen zakonom.
Prethodnici su govorili o tome da je kroz predviđene rokove, koji su dati u zakonu od pre dve godine, je bilo potrebno učiniti sve, ali se postavlja opravdano pitanje da li su oni koji su bili na vlasti tada do prošle godine, sa svojim kadrovima u javnim preduzećima, to zaista i radili.
Demokratska stranka Srbije, ni prošli put kada se ovaj zakon usvajao, nije pisala amandmane, niti tražila da ti rokovi budu veći, ali smo upozoravali da je rok kratak i da sam predlog u zakonu nije realan. Očekivali smo da ćemo doći do ove situacije, da se produžavaju rokovi i da danas moramo hitno da zasedamo, jer nam u nedelju ističe taj rok i onda čitav zakon i koncept pada, odnosno preduzeća neće imati mogućnost da upisuju svoje pravo svojine, odnosno sve će biti u državnoj svojini, kao što ste vi rekli, što nas uvodi u veliki problem koji ne možemo da raščistimo u dužem vremenskom periodu.
Ni ovaj zakon ne možemo da podržimo zato što nemamo jasne garancije koliko će nam zaista vremena biti potrebno za to, nemamo nikakvu analizu o kojem se broju preduzeća radi, da li se i do kog nivoa u tom poslu otišlo, da li su sva preduzeća otpočela taj proces i koliko im je vremena potrebno za to. Ovi rokovi su dati krajnje okvirno i krajnje paušalno. Iz tih razloga mi nećemo to podržati, jer nemamo dovoljno kvalitetnih podataka da bismo mogli da se izjašnjavamo za ili protiv, da li je taj rok primeren i da li ćemo se ponovo sledeće godine naći ovde i na nekoj hitnoj sednici razmatrati o tome da li treba da se produži rok za šest meseci, godinu dana ili već koliko.
Što se tiče drugih stvari u ovom zakonu koji je donet pre dve godine, ne bismo da komentarišemo.
Smatramo da javna preduzeća u Srbiji, kao veliki gubitaši, moraju da daleko racionalnije koriste svoje resurse i da kroz racionalnije poslovanje smanjuju gubitke, da oni koji ne rade svoj posao moraju da snose posledice i da je tu Vlada Republike Srbije odgovorna da napravi čitav program mera koje će oročiti i koje će im dati, kao zadatak, da u određenom vremenskom periodu postignu određeni poslovni rezultat koji bi umanjio ogromne gubitke koji se mere, kako rekoše neki ovde, i do cifre od 6,3 milijarde evra, koliko sva javna preduzeća u Srbiji beleže kao gubitak ili kao obavezu koju imaju prema bankama. To se odnosi samo na velika državna preduzeća. Niko ne barata sa podacima koliki su gubici i koliko je zaduženje lokalnih javnih preduzeća. Kada bi se to analiziralo, došli bismo do zaista frapantnih cifara.
Ponavljam još jednom da rok koji je dat ovde je krajnje paušalan i mi ne verujemo da ćemo u tom periodu sva javna preduzeća, koja imaju obavezu po ovom zakonu, uspeti da prikupe dovoljno dokumentacije i da upišu prava svojine. Verujemo da ćemo ponovo ovde imati prilike da razgovaramo o produžetku roka, zato što je on krajnje nerealan, a i kapaciteti i javnih preduzeća i lokalnih samouprava, koje treba da rešavaju problem, nisu adekvatni niti dovoljni da bi se kompletan posao po ovom zakonu završio i mi, naravno, nećemo glasati za izmenu ovog zakona. Hvala.
Gospodine predsedavajući, reklamiram povredu Poslovnika, član 27. koji reguliše način na koji vi vodite sednice i vašu odgovornost da u vođenju sednice primenjujete odredbe Poslovnika prema svim poslanicima isto.
U prepodnevnom i ovom podnevnom delu rasprave ste dopustili da se govori o povraćaju imovine, o gradu Beogradu, o dobiti pošte, po 20 minuta i to vam uopšte nije smetalo. Kada sam ja govorio o tome koji su razlozi za produžetak roka i direktno se vezivao za član 1. izmene ovog zakona, vi ste me prekidali, postavljali potpitanja i usmeravali šta treba da pričam. Razumem vašu profesionalnu deformaciju iz vaše profesije koju ste do sada imali pre penzije da želite da sve lako stavite u jedan kliše i da svi mislimo isto i da pričamo ono što vi volite da čujete. Ali, vas molim ako imate tu želju da to iskazujete na neki drugi način, a ne u Narodnoj skupštini i da ubuduće primenjujete Poslovnik prema svima isto.
Ako ste mene prekidali i tražili da govorim ono što vi volite da čujete onda ste morali da radite i prema gospodinu Đeliću, i prema gospodinu Babiću i prema svima ostalim, a naročito prema vašim kolegama iz poslaničke grupe. Nemam ništa protiv gospođe Mire, vrlo mi je draga osoba ali znate ako imamo isti aršin onda prema svima isto. Valjda vam ovoliki broj reklamiranja Poslovnika i negodovanja zbog vašeg vođenja Skupštine i od strane pozicije i opozicije govori nešto u prilog tome da niste baš uvek vi u svemu u pravu.
Gospodine predsedavajući, prosto ne mogu da verujem da svaka vlast koja zauzme pozicije izvršne vlasti ima potrebu da prevaspitava opoziciju i da komentariše kako će opozicija pričati o njoj i da joj sugeriše šta će reći o vlasti.
Da, rekao sam pre neki dan da ova priča, koja se zove španska serija, traje više od šest meseci. Ne mogu nikako da spojim to sa proklamovanjem čelnika vlasti da žele da Srbija što pre krene napred, da im je bitno, da im se žuri, a ova rasprava u ovom parlamentu traje treći dan, bez ikakvog normalnog efekta.
Da se želi zaista da se što pre uradi posao, verovatno ne bismo slušali ekspozee od sat vremena, odgovore od po pola sata i traženje i zametanje kavge u parlamentu, sa željom da se pokaže kako smo mi jaki i kako ćemo maksimalno da zloupotrebimo Poslovnik time što će poslanik da govori dva minuta, a odgovor će biti 45 minuta. Je li to ravnopravnost?
Stolice se nose od kuća da bi u lokalnim samoupravama bilo previše ljudi. Da vas pitam, gospodine, da li i ova vlast nove ljude zapošljava u tim istim lokalnim samoupravama ili ne? Na stotine novih je primljeno u tim istim lokalnim samoupravama. Nemojte da budete demagozi. Ako hoćete da smanjite državnu upravu, onda upravo tako i radite. Nemojte da pričate jedno, a da radite drugo. Da li to govori evro-fanatik Blažić ili radikal Blažić?
Gospodine predsedniče, povredili ste član 109. stav 2. koji kaže – opomena se izriče narodnom poslaniku koji i pored upozorenja predsednika Narodne skupštine govori o …
(Predsednik: Izvinjavam se, član 109. ima samo jedan stav. Ima tačku 2. ali nema 2. stav.)
Mislim na tačku 2. - … koji i pored upozorenja predsednika Narodne skupštine o pitanju koje nije na dnevnom redu.
Dakle, nijednom niste upozorili gospodina Jakšića. Odmah ste krenuli sa opomenama, što nije u skladu sa članom 109, a sa druge strane tumačeći da je gospodin Jakšić povredio dostojanstvo time što nije upotrebljavao odgovarajuće izraze i reči. Hoćete li da izdate uputstvo kako da se ponašamo i šta da vam pričamo? Hoćete li da nam kažete kako treba da vas hvalimo da vas ne bi možda to povredilo? Malopre nas kolega iz vaše poslaničke grupe disciplinuje kako treba da pričamo i koje izraze da upotrebljavamo, a sada vi. Šta treba da pričamo? Kao opozicija da vas hvalimo? To nigde ne biva. To nikada nije bilo. Izdajte to uputstvo i kažite opozicija može da priča to i to i može na taj i taj način da nastupa i drugačije ne može, pa da bar znamo.
Po kom osnovu je gospodin Šajn dobio reč?
Hvala.
Gospodine predsedavajući, gospodine ministre, kolege narodni poslanici, današnji zakon o kome raspravljamo je u stvari uvod u rekonstrukciju, dugo najavljivanu rekonstrukciju Vlade koja je došla nepunu godinu dana posle njenog formiranja.
Prošle godine, krajem jula meseca, formirana je ova aktuelna Vlada koja još uvek traje. Argumenti za ovakav raspored ministarstava i njihove nazive su bili da upravo treba da obezbede funkcionalno i delotvorno obavljanje poslova iz delokruga rada pojedinih ministarstava i na našu opasku da nije normalno da dve najproblematičnije oblasti u našem društvu, finansije i privreda, treba da budu spojene u jedno mamutsko ministarstvo i da je ogroman posao skoncentrisan na jednom čoveku, upravo su bili protivargumenti da je to najbolja moguća organizacija i da zbog toga treba da glasamo za takav zakon o Vladi.
Posle godinu dana kaže se da stalno i delotvorno praćenje rada organa državne uprave jedan je od preduslova za obavljanje poslova iz nadležnosti Vlade i stoga je Vlada, pored brojnih aktivnosti u drugim oblastima iz svoje nadležnosti, a uviđajući značaj dobre organizacije za delotvornije obavljanje poslova iz utvrđenih nadležnosti od početka svog rada stalno pratila stanje i cenila potrebu da se izmenama i dopunama zakona o ministarstvima stvore normativne pretpostavke za adekvatniju i racionalniju organizaciju državne uprave, kao i uspešnije funkcionisanje ministarstava i drugih organa državne uprave.
Šta god ovo značilo što sam pročitao teško da je nekome jasno, govori nam da upravo ono što smo pričali prošle godine da ne treba raditi, da se ovim zakonom predlaže da se uradi. Prošle godine ste nas uveravali da je takva organizacija ministarstava najbolja, sada nam kažete da u stvari ovakva drugačija, odnosno podeljeno ministarstvo finansija i privrede na dva, je u stvari najbolje rešenje. Kada da vam verujem? Prošle godine ili sada? Nije prošlo ne znam stotinu godina, prošlo je jedva godinu dana.
Šta su bila obećanja aktuelnih ministara i čitave Vlade kada je izabrana? Smanjićemo deficit i javnu potrošnju, ukinućemo agencije, smanjićemo zaduženja koja su bila enormna u prethodnom periodu. Da li se to desilo? Nije. Deficit je bio projektovan na 120 milijardi dinara, on je u ovom trenutku verovatno oko te cifre. Rebalansom je povećan na 170. Zaduženja za četiri godine prethodne vlasti koja je enormno zadužila zemlju su bila sedam milijardi. Za prvih godinu dana, ili možda čak i manje od godinu dana, ta zaduženja su prebacila četiri milijarde evra. Javna potrošnja se ni u jednom segmentu nije smanjila. Naprotiv, imamo povećanje kontinualno i u javnim službama, a naročito u javnim preduzećima.
Od marta meseca se kreće sa pričom da bi trebalo rekonstruisati Vladu zbog neispunjenja određenih ciljeva i zbog problematičnog stanja upravo u oblastima o kojima sam govorio. Pa se kaže 13. marta – rekonstrukcija Vlade, nema mesta za više fotelja. Prvi konkretni potezi očekuju se do kraja sledeće nedelje, kada Glavni odbor naprednjaka odlučuje o smenama svojih ministara, koja će biti uvod u provetravanje kadrova u taborima SPS i URS, 13. mart.
Taj Glavni odbor sledeće nedelje je verovatno održan ali, naravno, priča koja se u žargonu može nazvati španska serija se nastavlja. U štabu naprednjaka, 20 maja, rekli su da će sednica Glavnog odbora biti održana posle tog datuma i da će se analizirati rad svih ministara i da će biti doneta odluka. Pa kaže, 29. marta, prvi potpredsednik Vlade - uskoro rekonstrukcija Vlade, biće rekonstrukcija, za to nam je potrebno sedam do 10 dana bez stresa i obaveza oko nekih krucijalnih stvari kojima se sada bavimo. Pa, 27. juna – sledeće nedelje kreću razgovori o rekonstrukciji Vlade, kaže premijer Dačić. Pa, 30. juna – o rekonstrukciji Vlade će se sastati i o tome razgovarati lideri vladajućih stranaka.
Sledeće nedelje sastanak lidera vladajućih stranaka. U ponedeljak sastanak lidera vladajućih stranaka. U 16 sati je počeo sastanak. U 18 sati sastanak još traje. U 20 sati nastavićemo razgovor, ovo je prvi sastanak. Pa se kaže – potrebne su brze promene. Rekonstrukcija Vlade mora biti brza, temeljna i to će se završiti do kraja jula.
Prvog jula kaže – razgovori ključnih partnera u vlasti o rekonstrukciji Vlade trebalo bi da počnu već danas, zatim 16. jula Nebojša Stefanović – zakazali smo sednicu glavnog odbora za 6. juli, a za 29. ili 30. će biti zakazana sednica Parlamenta. Biće donete odluke o rekonstrukciji Vlade i biće poznata imena ministara. Zatim se kaže – za tri nedelje nova Vlada spremna za izazov. Sastanak Vučića, Dačića i Dinkića počeo u 16 časova. Na sastanku je bilo reči itd. Nova rekonstruisana Vlada biće spremna i poznata od 26. jula itd.
Danas je 26. avgust, mi krećemo u tzv. završetak priče španske serije koja se zove rekonstrukcija Vlade i koja je lek i zamena za sve probleme u ovoj zemlji. Za ovih šest meseci kojim nas je vladajuća elita zamajavala pričom o rekonstrukciji Vlade niste na medijima mogli da čujete kakve i kolike probleme ima država, kakve i kolike probleme će izazvati dugotrajna suša, koliko nam je smanjena industrijska proizvodnja, koliko je povećan broj nezaposlenih, kakva je socijalno ekonomska situacija, kolike su cene višnja, šljiva, malina, kupina i ostalih poljoprivrednih proizvoda itd.
Za sve je lek bila rekonstrukcija Vlade. Sve što je problem u ovoj državi, pa nažalost i ta bolna tema lečenja dece i nedostatak para u budžetu, biće kada bude rekonstrukcija Vlade. Evo krećemo u rekonstrukciju Vlade, a šta se radilo prethodnih šest meseci? Nisam siguran da smo imali neke bitnije aktivnosti i bitnije rezultate, sem onih koji su se radili iza leđa ili iza žita kako bi se reklo.
Šest meseci je bilo potrebno da se fokus javnosti prebaci na nešto drugo, da se ne razmišlja o tome kako će se preživeti, da se ne razmišlja o tome da li će Srbija izgubiti svoj suverenitet na Kosovu tako što svakodnevno gasi svoje institucije i tera te naše jadnike i mučenike sa Kosova da moraju pod zastavom kosova da izađu na izbore i da im time daju legitimitet itd.
Na kraju, epilog čitave priče je da se jedno ministarstvo cepa na dva i svi problemi i krivac za sve što ne valja u ovoj zemlji je Mlađan Dinkić i URS. Pre samo nekoliko godina Mlađan Dinkić je pričao da nikad neće sa SNS, a ovi su pričali da je on čovek sa nekim brojem na leđima, da je najgori i da treba da mu se sudi, i pazi, ne lezi vraže, kada su svi pomislili da će biti završetak priče na tome, pre dva dana Mlađan Dinkić je imenovan za glavnog savetnika Komiteta za saradnju sa UAE i kaže – Vučić se uzdigao iznad dnevne politike i čast mi je da radim sa gospodinom Vučićem.
Kada na sve to dodate izjavu potpredsednika SNS gospođe Zorane Mihajlović da je sve ništa dok Vučić ne bude premijer, u današnjim novinama, onda razlučite šta je istina i dokle traje španska serija. DSS neće podržati ovakvu promenu zakona zato što ona neće ništa novo i konkretno doneti. Politika će ostati stara, a priče oko rekonstrukcije i oko leka za sve će se nastaviti, samo će verovatno drugi akteri biti krivci. Hvala.
Gospodine Babiću, nisam iznosio paušalno ocene o radu Vlade, već sam govorio o činjenicama koliki je deficit u budžetu, koliko se Srbija zadužila u ovih šest meseci. Nije priča kataklizmičkih procena, već je analiza postojećeg stanja.
Sporazum sa Etihadom jeste bio pre mesec dana na osnovu verovatno jednogodišnjeg rada. Ali, da vas uputim na jedan članak koji je izašao juče, a kaže - lekcija iz Danske, rekonstrukcija Vlade trajala jedan dan. Pitam vas - šta ste radili šest meseci? Zašto je jedina tema u javnosti bila rekonstrukcija Vlade i lek i rešenje za sve? Kako je moguće da vi najavite marta meseca, pa da onda raspravljate to na partijskim organima ili ne znam na sastanku lidera koalicija krajem juna, a da rekonstrukcija bude krajem avgusta, 26. početak, bez imena i bez znanja ko će sutra voditi određene resore i kakav će biti program tih ljudi koji će preuzeti te resore?
Zaista, možete vi da se pravdate koliko god hoćete, ali ugledajte se malo na ljude koji to rade mnogo efikasnije. Za šest meseci ste mogli da raspišete izbore, 45 dana od raspisivanja se održavaju. Završe se izbori, dva meseca traju pregovori o Vladi, znači za tri i po meseca imate novu vladu da ste raspisali izbore u martu. Vi šest meseci zamajavate javnost Srbije sa rekonstrukcijom i pričate o tome da je efikasnije pričati o rekonstrukciji, nego o novim izborima. Naravno da nije, nego potrebna je tema da bi se pokrili problemi u javnosti u Srbiji. Hvala.