Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milan Lapčević

Milan Lapčević

Nova Demokratska stranka Srbije

Govori

Zahvaljujem. Poštovana gospođo predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, Zakon o zaštiti konkurencije je jedan od, kako ste naglasili vi i moje kolege narodni poslanici iz DSS, najznačajnijih zakona, koji treba da uredi oblast trgovine, odnosno regulacije tržišta.

Regulacija tržišta, odnosno zakoni o zaštiti konkurencije, sprečavanju monopola, o zaštiti potrošača i, uopšte, oblast trgovine jedna je od najznačajnijih oblasti, koja je i u SSP apostrofirana kao prioritet i o kojoj se naročito vodi računa pri procesu stabilizacije i pridruživanja, odnosno pri procesu pregovaranja o članstvu u EU. Zbog toga su zvaničnici Evropske komisije više puta imali primedbe i preporuke upućene vladajućoj garnituri, odnosno sadašnjoj vladi i ministarstvima nadležnim za ovu oblast, da se zaštitom konkurencije, odnosno regulacijom tržišta više pozabave i da donesu odgovarajuće zakone kako bi građani Srbije bili zaštićeni u ovoj oblasti i kako ne bismo došli u poziciju da nam ovakva zakonska regulativa bude kamen spoticanja u procesu pridruživanja.

Kakva je sada situacija na tržištu, o čemu treba da se govori kada se priča o monopolu na tržištu Republike Srbije i u kojim je to oblastima najzastupljenije? Uglavnom se, dakle, ovi termini upotrebljavaju i o ovome se priča poslednjih desetak, petnaest godina, od kada je Republika Srbija krenula u intenzivni proces privatizacije, odnosno u širenje tržišta na one strukture i ona preduzeća koja su uglavnom u privatnom vlasništvu.

Kada država kontroliše određene sektore i preduzeća koja se nalaze na tržištu onda ima mehanizme kako da, eventualno, zloupotrebu monopola, odnosno stvaranje viška vrednosti pretoči u državne fondove, ali kada smo u situaciji gde je privatni kapital dominantan na tržištu, onda može doći do zloupotrebe ovih položaja i do prelivanja velikog novca u privatne džepove. Eklatantan primer za to su trgovinski lanci, koji su dobijali na značaju i ekspanziji poslednjih nekoliko godina.

Veliki trgovinski lanci izgrađeni su u mnogim gradovima Srbije, u njima je zapošljen određen broj ljudi, ali, s druge strane, ti veliki trgovinski lanci su ugušili mnoge male prodavnice, male trgovinske radnje. Tako smo sa te strane dobili jedan negativan efekat – mnogi ljudi su morali da zatvore svoje radnje, jer princip velikih brojeva i velikih marketa dovodi do toga da oni ne mogu da opstanu na tržištu i da moraju da gase svoje radnje.

S druge strane, negativan efekat ovakvog razvoja događaja je i to što ti trgovinski lanci, s obzirom na to da su ih uglavnom formirali najmoćniji ljudi u Srbiji, rade po principu da sami sebe finansiraju, odnosno potrošači bukvalno finansiraju izgradnju i održavanje tih objekata, tako što prve popune idu potpuno besplatno od strane proizvođača, a kasnije oni proizvođači koji žele da uđu u velike markete moraju za pojedinačni proizvod da plaćaju određenu cenu, od sto pa i do petsto evra, u zavisnosti od vrste proizvoda.

Tako smo dobili velike monopoliste u oblasti trgovine. Oni su najznačajniji, o njima se najviše priča kada se govori o tajkunima i o sprečavanju monopola u Srbiji, zato što je najveći profit u oblasti trgovine. Kada se zauzme monopol u oblasti trgovine, onda je moguće stvoriti i ekstraprofit.

Međutim, govori se o monopolu i nepostojanju odgovarajuće konkurencije i u proizvodnji i preradi mleka, prehrambenoj industriji, u proizvodnji i preradi mesa, ulja, šećera, pa i u medijskoj sferi, među kablovskim operaterima, pa čak i u asfaltiranju puteva. Javna je tajna da najveći udeo u asfaltiranju puteva u Srbiji i na tržištu ima firma koju predvodi jedan od najznačajnijih srpskih tajkuna i da je kupovinom malih preduzeća širom Srbije stvoren jedan gigant, koji preuzima najznačajnije poslove u ovoj oblasti i, naravno, po tom osnovu stvara i ekstraprofit.

Spajajući taj ekstraprofit sa drugim granama i drugim firmama koje ima postaje najmoćniji čovek, pa tako ni ne čudi što se pominje kao čovek koji je najviše uticao na stvaranje sadašnje vlade i koji ima najveći uticaj na njen rad i funkcionisanje.

Tako primedbe koje su iznete u prethodnom delu, o tome da je ovaj zakon koji je bio urađen još prethodne godine i bio potpuno definisan tek posle godinu dana došao u Skupštinu Srbije, postaju tek sada jasnije. Jer, radi se o ljudima koji imaju uticaj na Vladu i na Ministarstvo da ovakve zakone, koji će sprečavati njihov monopolski položaj, dostavljaju u skupštinsku proceduru sa godinu dana zakašnjenja.

Pri tom, ovaj zakon je dostavljen sa neznatnim izmenama, ali te izmene su suštinske prirode i tiču se nejasnog definisanja dominantnog položaja na tržištu i koncentracije kapitala, koji se mogu dvojako tumačiti.

Naravno, ovaj zakon je potreban za regulaciju tržišta i koristan je za građane Srbije, ali ovakav kakav je predložen nedovoljno je jasan. U zavisnosti od toga da li će naši amandmani biti prihvaćeni, odluku o tome da li ćemo ga podržati donećemo u samom danu za glasanje. Hvala.
Poštovana gospođo predsedniče, poštovani gospodine Cvetkoviću, poštovana gospodo ministri, postaviću tri pitanja. Prvo pitanje će biti postavljeno ministru prosvete. Naime, novembra 2007. godine Savet i Senat Univerziteta u Nišu doneo je odluku o osnivanju poljoprivrednog fakulteta u Nišu. Nakon toga je urađen elaborat, određeni su privremeni organi uprave i sva potrebna dokumentacija sa zahtevom za saglasnost prosleđena Ministarstvu prosvete. Maja 2008. godine je ista procedura urađena i za bogoslovski fakultet u Nišu. Dakle, zahtev za saglasnost je sa svom potrebnom dokumentacijom prosleđen Ministarstvu prosvete.
Pre izvesnog vremena, nekih mesec dana, na zahtev nadležnih ljudi iz Niša da dobiju odgovor na pitanje šta je bilo sa davanjem saglasnosti procurela je informacija da je dokumentacija izgubljena u Ministarstvu prosvete, da se negde zagubila.
Pitam vas kako je to moguće, da li se to zaista desilo i šta će biti sa tim zahtevom za otvaranje ta dva fakulteta, s obzirom da se radi o vrlo važnim institucijama koje mogu da budu od značaja za razvoj tog, složićete se svi, nerazvijenog područja.
Drugo pitanje biće upućeno gospodinu Mrkonjiću. Pri formiranju Vlade najavili ste sijaset infrastrukturnih projekata, izgradnju Koridora 10, koji će zaposliti veliki broj ljudi, koji će biti pokretač naše privrede, ali i koji će biti element kojim će Srbija prebroditi krizu. Pitam vas šta se sa time dešava.
Raskinuli ste koncesiju ubrzo po formiranju Vlade, govoreći da će autoput od Horgoša do Požege biti izgrađen sredstvima koja ima ova država. Doduše, radovi su i otvoreni pre nekih mesec dana, uz veliku pompu i prisustvo najviših državnih zvaničnika, ali naravno, sledećeg dana su, kao po običaju i u ranijim periodima, kada ste vi bili ministar i nadležan za izgradnju, ti kamioni, naravno, sutradan već odlazili i sve mašine se sklanjale sa lica mesta, tako da se tamo ništa ne dešava.
Uprkos tome, najavili ste da će biti izgrađena oba kraka Koridora 10, do bugarske i makedonske granice, do 2011. godine. Do dana današnjeg se nikakvi radovi tamo ne izvode. Pitam vas kada ćete to moći da uradite, s obzirom da radovi još nisu ni počeli, a koliko znam, ni projektna dokumentacija nije potpuno gotova.
Preko toga ste najavili da će država finansirati dva velika projekta za grad Beograd - most od Zemuna do Borče i metro u Beogradu. Na koji način ćete finansirati te projekte (Predsednik: Vreme, gospodine Lapčeviću. Privedite kraju.), završavam, i po kom osnovu to jesu projekti od nacionalnog značaja, a nisu, recimo, izmeštanje pruge u Nišu, na kojoj je poginulo u zadnjih 40 godina 150 ljudi, ili izgradnja svetlosnog sistema na aerodromu u Nišu?
Hvala, gospodine ministre, ali ne znači ako ste vi glasni, da to što pričate ima veću važnost. Znam ja dobro kako ste otvarali radove na izmeštanju tog železničkog koridora i 1996. godine, jako dobro. Znam i kada ste promovisali izgradnju brze pruge 1992. godine, koja je završena 1996. godine, a 2009. već treba da se rekonstruiše. Jako dobro ja znam te vaše poduhvate, a to što sam rekao za početak izgradnje autoputa u Vojvodini, to vam je rekao B92 i snimio. Nisam ja to izmislio, gospodine ministre.
Što se tiče drugog pitanja, pitao sam vas zašto metro u Beogradu i most od Borče do Zemuna jesu nacionalni projekat, a projekat izmeštanja pruge Niš-Dimitrovgrad iz jezgra grada Niša nije nacionalni projekat, jer je na njemu poginulo 150 ljudi u zadnjih 40 godina.
Gospodine Obradoviću, vas sam pitao da li će i kada fakulteti dobiti saglasnost da počnu rad, jer ste to javno obećali kada ste bili u Nišu. Da li to znači da, kada ste gost u Nišu i tamo treba pred kamerama da se slikate, obećate to javno da bi pokupili neke poene, a kada dođe do realizacije, onda od toga nema ništa?
Šta to znači? Za sve što se dešava u Beogradu ili u ovom delu Srbije može da ima sredstava i može da ima opravdanja, ali ako je potrebno nešto uraditi za jug Srbije, onda uvek imamo izgovor krizu, uvek imamo izgovor nedovoljno sredstava, uvek imamo izgovor da je procedura u pitanju.
Tako se desilo sada i sa trasom gasovoda. To jeste bio naš prioritet, ali znate, nisu se složili strani partneri. Prvog dana je izjava bila – nismo mogli da utičemo na trasu gasovoda. Drugog dana – Bugari su to od nas tražili. Trećeg dana je rečeno – Gasprom je odlučio gde će biti trasa. A četvrtog dana je vaš, gospodine premijeru, direktor Srbijagasa rekao da su Austrijanci i Mađari tražili da trasa prođe tu gde je obnarodovano.
Niko nikada do sada jednu reč nije rekao o trasi gasovoda preko Zaječara. Preko noći izađe direktor Srbijagasa i kaže – evo, to će biti sada tu.
A danas čujemo od ministra energetike da, u stvari, trasa još uvek nije postavljena i odrediće je studija koja će se raditi, a pri tom se govori da Srbija nema uticaja. Pa, nije tačno. Srbija ima uticaja baš izradom te studije i gde Srbija bude rekla da je javni interes Srbije, tu će trasa gasovoda proći. Ali se radi, izgleda, o nekim višim interesima ili nekim ličnim interesima, možda političke ili neke druge prirode.
Molim vas, gospodine Cvetkoviću, da mi odgovorite na pitanje da li je i kada Vlada razgovarala o ovom pitanju i da li je odlučila da prihvati ovu trasu za koju čujem da nije ni ona sigurna. Hvala.
Hvala, gospodine Cvetkoviću, na datim odgovorima što se tiče gasovoda. Verujem da komunicirate sa ministrom energetike i sa svojim direktorom Srbijagasa, pa im onda prenesite da ne daju kontradiktorne izjave. Što se tiče gospodina Mrkonjića - da, gospodine Mrkonjiću, 2006. godine je dve milijarde ostavljeno u budžetu Republike Srbije, i to vašem sadašnjem premijeru, pa njega vi pitajte šta je bilo sa tim novcem, nemojte da pitate nas. A takođe znam i kada ste radili Koridor 10 i brzu prugu od 1992. godine do 1996. godine, ona je bila završena po vašim pričama. To što je vaš nastup i vaš odgovor takvim tonom prožet i na takav način ovde iznesen, to je stvar vašeg vaspitanja. Na to neću da utičem. Hvala.
Poštovani predsedavajući, gospodine ministre, na član 27. koji govori o upotrebi neregistrovanih sredstava za zaštitu bilja podneo sam amandman koji otprilike ovako glasi – u slučaju nepredvidivih opasnosti koje mogu prouzrokovati štetni organizmi, a koje nije moguće suzbiti ili ograničiti na odgovarajući način primenom registrovanih sredstava za zaštitu bilja i drugim merama, ili usled nestašice registrovanih sredstava za zaštitu bilja na tržištu, ministar rešenjem može odobriti ograničenu i kontrolisanu primenu neregistrovanih sredstava za zaštitu bilja.
Rešenje iz ovog stava donosi se po službenoj dužnosti ili na zahtev stranke i stranka je dužna da uz zahtev za primenu neregistrovnaih sredstava za zaštitu bilja Ministarstvu dostavi podatke, odnosno dokumentaciju na osnovu koje se može utvrditi da su sredstva za zaštitu bilja registrovana u nekoj drugoj zemlji. Moj dodatak je – kao i mišljenje referentne laboratorije ili naučnog instituta za zaštitu bilja.
Zašto smatram da nije loše i možda i neophodno da se dostavi i stručno mišljenje referentne laboratorije ili naučnog instituta za zaštitu bilja? Vi ste u obrazloženju za odbijanje amandmana rekli da se amandman ne prihvata iz razloga što mišljenje referentne laboratorije ili naučnog instituta za zaštitu bilja nije potrebno za ograničenu i kontrolisanu primenu sredstava u hitnim slučajevima, obzirom da se radi o sredstvima za zaštitu bilja koja su registrovana, a to znači i ispitana u nekoj drugoj zemlji za namene za koje postoji potreba za hitnom primenom itd. Upravo je to cilj ovog što sam predložio, dodatka u amandmanu, da pored toga što su ta sredstva registrovana u nekoj drugoj zemlji, a naravno i naučno ispitana, nije uopšte loše da i naše stručne laboratorije daju mišljenje o tom pesticidu ili sredstvu za zaštitu.
Može se desiti da stranka koja aplicira da dobije posao za zaštitu određenog područja može da uveze neki preparat iz zemlje koja nije u naučnom ili tehnološkom smislu na visokom nivou i da dostavi mišljenje određene laboratorije ili potvrdu registracije u toj zemlji, a da to nije odgovarajući preparat ili da ima drugačija svojstva, ili toksičniji nego što bi bio nekakav standardni preparat, i na taj način može da ugrozi životnu sredinu tamo gde se primenjuje.
Mislim da bi bilo neophodno i da bi se zloupotrebe u tom smislu smanjile na minimalnu meru, ukoliko bi naši instituti ili stručne laboratorije, referentne laboratorije davali mišljenje na određene preparate koji bi eventualno mogli da dođu u obzir za primenu u ovakvim slučajevima.
Takođe, osvrnuću se kratko i na amandman koji sam podneo na član 7, gde se govori o obavljanju poslova od javnog interesa u oblasti sredstava za zaštitu bilja koji se dodeljuju na konkursima i koji se raspisuju u Službenom glasniku Republike Srbije. Predložio sam da se to dopuni i rečenicom da se ti konkursi objavljuju na internet strani ministarstva nadležnog za poslove poljoprivrede, jer se nalazimo pobogu u 21. veku, u veku komunikacija, i zašto bi bilo suvišno ili višak da se taj konkurs objavljuje i na zvaničnom sajtu Ministarstva poljoprivrede. Šta će to štetiti?
Koliko znam, danas u ovom vremenu se svi ljudi, iole tehnički obrazovani, informišu uglavnom preko elektronski pošta ili preko zvaničnih sajtova određenih institucija. To bi bio ovaj amandman, dakle, stavljen i na zvanični sajt konkursa za poslove u oblasti od javnog interesa bio od pomoći onima koji bi radili i koji bi želeli da učestvuju na tom konkursu.
Ne vidim razlog zbog čega ste odbili amandman i rekli da se konkursi objavljuju u Službenom glasniku i da je on javno glasilo, a da na sajtu Ministarstva poljoprivrede se objavljuju informacije koje se odnose na celokupan rad Ministarstva. Pa, između ostalog, rad ministarstva je i objavljivanje ovih konkursa. Mislim da neće štetiti ako se objavi konkurs i na zvaničnom sajtu Ministarstva poljoprivrede.
Poštovana gospođo predsedniče, poštovani gospodine ministre, na član 37, koji govori o upotrebi sredstava za zaštitu bilju po isteku njegovog roka, podneo sam amandman da se čl. 2, 3. i 4. brišu, a oni omogućavaju korišćenje sredstava za zaštitu bilja posle isteka roka trajanja.
Obzirom da se radi o sredstvima za zaštitu bilja koja imaju određene štetne posledice po životni svet i okolinu, smatram da treba potpuno isključiti korišćenje sredstava za zaštitu bilja kojima je istekao rok trajanja.
Bez obzira što ste u obrazloženju rekli da se radi o sredstvima za čiju upotrebu krajnji korisnik traži dozvolu, ta upotreba sredstava na određenoj parceli od krajnjeg korisnika može da prouzrokuje određenu štetu i u okolini.
S obzirom da se radi o jednom uzorku koji se nosi u laboratoriju radi analize i provere da li određeni preparat ima ista svojstva kao i pri proizvodnji, može doći i do zloupotrebe, odnosno može doći do greške da taj uzorak ima identična svojstva, a da ostala količina određenog preparata nema takva svojstva, pa može doći do određene štete po okolinu i životinjski svet.
Zato vas molim da razmislite o prihvatanju ovog amandmana, a molio bih i za komentar za prethodne amandmane koje sam podneo i za koje smatram da su logični i da ih treba prihvatiti.
Članom 48. se uređuje primena sredstava za zaštitu bilja iz vazduhoplova, na koji način je dozvoljena, u kojim situacijama itd.
Smatrao sam da pri obaveštavanju stanovništva organ jedinice lokalne samouprave je dužan da o primeni sredstava za zaštitu bilja obaveste uzgajivače pčela, da obaveste udruženja, korisnike lovišta, upravljače, odnosno vlasnike, korisnike i zakupce zemljišta u zaštićenim prirodnim područjima i lica koja su registrovana za proizvodnju i uzgoj ribe, oplođene ikre i riblje mlađi.
Ali, čini mi se da nije zgoreg da lokalna samouprava ima obavezu i da obavesti celokupno stanovništvo koje živi na određenoj teritoriji na kojoj će se vršiti primena sredstava za zaštitu bilja iz vazduhoplova.
Mislim da to obaveštenje mora da sadrži tačnu lokaciju gde će biti tretman, vreme tretmana i uputstvo kako se treba ponašati u slučaju da se čovek našao na određenoj teritoriji.
Članovi 80. do 88, radi se o članovima koji tretiraju kaznene odredbe za određene propuste. Podneo sam i na ovaj, i na neke druge članove amandmane kojima se povećavaju kaznene mere za određene kaznene prekršaje, jer se radi o primeni sredstava i materije koje mogu da budu štetne po okolinu.
Institucije ili ljudi koji tretiraju bilje određenim sredstvima koja imaju štetnu posledicu moraju da budu mnogo odgovorniji i na ovaj način mislim da će veće kazne preventivno delovati i sprečavati eventualne posledice u primeni tih sredstava.
Poštovana predsedavajuća, dame i gospodo narodno poslanici, izmena Zakona o radiodifuziji treba da donese neke novine u funkcionisanju ove regulatorne agencije. Naime, ona je i uvedena pre nekoliko godina sa zadatkom da sredi medijski prostor u Srbiji tako što će na legalan način dodeliti frekvencije pojedinim medijskim kućama, za koje će one konkurisati po određenim pravilima koja ta agencija propiše, i da država taj svoj medijski prostor, preko Agencije, iznajmi, odnosno proda medijskim kućama kako bi imala određene prihode zato što medijske kuće koriste taj medijski prostor, odnosno frekvencije.
Takođe, zadatak Zakona o radiodifuziji je bio da se veliki broj medija koji su egzistirali prethodnih godina u Srbiji svede na jednu normalnu meru i da svi ti mediji pod jednakim uslovima mogu da privređuju na tržištu, da za tu svoju uslugu koju pružaju mogu da zarađuju novac na tržištu, da se održavaju i da pružaju objektivnu sliku i objektivne informacije o događanjima u određenom regionu ili čitavoj zemlji.
Da li su sve te funkcije i uloge koje su bile namenjene toj regulatornoj agenciji zaista ispunjene i kakva je danas medijska slika Srbije?
Nakon sprovedenih konkursa za dodelu frekvencija, u određenim regionima javile su se razne medijske kuće koje ispunjavaju te uslove, postojali su rigorozni kriterijumi ko može da se javi da dobije frekvenciju, po određenoj proceduri su te frekvencije dobijane, a nije mali broj medijskih kuća koje su dobile frekvencije po političkoj liniji ili po političkom protežiranju. Ali, da ne zalazimo u taj prostor, da vidimo šta se dešava dalje.
Na primeru koji je izneo prof. Šami u uvodnom izlaganju čuli smo jutros da većina medijskih kuća koje imaju regionalne frekvencije ima zahtev od RRA da uplate izostale dugove za korišćenje frekvencija ili će biti ugašene. Da li su te naknade realno postavljene, da li su dobro izbalansirane i da li te medijske kuće mogu da pokriju svoje realne troškove, da zarade na tržištu, da pruže objektivnu informaciju građanima i da plate ono što su dužne državi za korišćenje frekvencija?
Već šest medija na teritoriji Beograda, koji važi za finansijski centar Srbije, ne može da ispuni svoje finansijske obaveze prema državi i preti im oduzimanje frekvencija. Može se pretpostaviti samo u kakvoj situaciji su regionalni mediji u drugim delovima Srbije.
Navešću primer medija koji rade na teritoriji južnog regiona, teritoriji koja pokriva Toplički, Nišavski, Pirotski, Jablanički i Pčinjski okrug, gde su frekvencije dobile tri medijske kuće koje treba godišnje da izdvoje dvanaest miliona kao naknadu Radiodifuznoj agenciji, plus oko dva i po miliona godišnje kao naknadu RATEL-u.
Svaka medijska kuća regionalnog karaktera, da bi bila ozbiljna, da bi imala informativni program, da bi imala svoju produkciju i da bi opravdala ulogu regionalnog medija, mora da ima minimum 50 - 60 zaposlenih da bi ostvarila tu svoju funkciju. Takođe, da bi ostvarila funkciju regionalnog medija, ta medijska kuća mora da ima svoje ili iznajmljene predajnike na određenoj teritoriji.
Kada se sve to preračuna, najminimalniji troškovi za funkcionisanje jedne medijske kuće na određenoj teritoriji (konkretno pričam o teritoriji južnog regiona) iznose od četiri do pet miliona mesečno.
Zamislite da svaka medijska kuća prihoduje po pet miliona mesečno, na teritoriji jugoistočnog regiona, dakle, Niš, Leskovac, Pirot, Vranje, Prokuplje, od privrede koja je odavno zamrla u tim regionima, da plati državi, da isplati radnike i da pri tom bude potpuno objektivna i da daje pravovremene informacije građanima. Naravno da je to skoro nemoguće i naravno da su zbog takve situacije, zbog tolikih nameta države, te medijske kuće bukvalno pred gašenjem.
Kome to odgovara? Naravno da takvu situaciju zloupotrebljava vlast i da joj odgovara takav razvoj događaja, naročito poslednjih godinu dana od kada je privreda u potpunoj stagnaciji i padu zbog ekonomske krize, jer, s jedne strane, preko RRA se šalju opomene da se plate dugovi državi, inače će ti mediji biti ugašeni i oduzete im frekvencije; s druge strane, te medijske kuće moraju da pronađu alternativne izvore finansiranja kako bi mogle da pokriju osnovne troškove, odnosno kako bi mogle da produkuju program, da daju plate zaposlenima i da plaćaju državi ono što su dužni.
Da li mogu da se snađu na tržištu? Vrlo teško. Ako beogradski mediji nisu mogli da ostvare profit na tržištu i da plate porez državi, kako očekivati od medija koji su u drugim regionima, naročito onim najsiromašnijim, da to isto uspeju? Jedini način da opstanu na tržištu jeste da mole vladajuće strukture da im "nabace" nekog velikog sponzora (zna se ko su veliki sponzori i ko kontroliše novac u državi) ili da preko državnih organa, državnih preduzeća dobiju mogućnost da se oni reklamiraju na tim medijima, kako bi dobili dovoljno novca da plate poreze i da plate onima koji rade na televiziji.
Šta će se desiti u tom drugom slučaju, ako moraju da se obrate, kao što mnoge medijske kuće ne kriju da to već moraju, vladajućim strukturama, odnosno vama? Naravno da će morati, kao protivuslugu, da pruže jednu neobjektivnu sliku, koja je, nažalost, danas u Srbiji činjenica. Danas na mnogim medijima možete da čujete mnogo o tome što vlast dobro radi, ali jako malo ili skoro ništa o tome što treba da radi a ne radi.
To je cena koju moraju da plate građani Srbije, jer je sadašnja vlast spojila tri stvari: spojila je novac, državu, koju je poistovetila sa sobom, i medije, koji moraju da budu ponizni da bi uopšte opstali na tržištu, jer će ih inače ucenjivati da plaćaju doprinose koje je država propisala. Tako imate jednu mračnu sliku Srbije, koja građanima ne može da pruži objektivnu informaciju šta se događa, već se stvarnost fabrikuje tako što mediji moraju da vrate protivuslugu zbog opstajanja na tržištu.
Ovakva situacija se ne može promeniti, niti razrešiti ovakvim izmenama zakona. Bojim se da će se taj problem samo još više produbiti.
Protestujemo protiv ovakvog medijskog mraka u Srbiji, jer to vodi u diktaturu; spajanje novca, medija i politike može da nas odvede samo tamo gde su bile nedemokratske države. Hvala.
Poštovana predsedavajuća, poštovana gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, ova dva zakona, zakon o zvaničnoj statistici i zakon o popisu stanovništva, koji su danas na dnevnom redu, logično su spojene tačke dnevnog reda i probaću da u okviru svog vremena govorim najkraće o njihovoj suštini, ali i o tome kakve informacije nam pruža zvanična statistika i popis stanovništva koji treba da bude 2011. godine.

Kako se kaže u članu 2, zvanična statistika obezbeđuje, na nepristrasnim osnovama, brojčane i reprezentativne podatke i informacije o masovnim ekonomskim, demografskim i društvenim pojavama i pojavama iz oblasti radne i životne sredine, i to za sve korisnike, privredne subjekte, udruženja, državne organe itd.

Statistika prati opšte društvene pojave i na osnovu njih stanovništvo, građani ove zemlje dobijaju informaciju o tome u kom se pravcu kreće društvo, u kom se pravcu kreće naša ekonomija, privreda, ali i u kom se pravcu kreće struktura stanovništva ove zemlje. Statistika nam, takođe, pruža i mnoštvo korisnih informacija koje se mogu iskoristiti kao način da se uporedi uspešnost raznih strategija i odluka koje državni organi sprovode tokom istorije.

Upoređujući podatke iz 50-ih godina prošlog veka i današnje, možemo doći do činjenica koje ne mogu govoriti o tome koliko su bile uspešne razne strategije i reforme koje je sprovodilo ovo društvo i gde se mi to sada nalazimo.

Prema podacima iz 1948. godine, stanovništvo u Srbiji je činilo preko 900 hiljada aktivnog poljoprivrednog stanovništva, ili 68%.

To stanovništvo je bilo naseljeno u oko 5.000 sela, dok se danas procenjuje da ih je za 200 manje, a prema broju stanovnika u tim naseljima, procenjuje se da će narednih 20 do 30 godina broj tih sela biti smanjen za više od 300.

Do sada je, bukvalno, nestalo sa geografske karte 17 sela, a ispod 10 stanovnika trenutno živi u 19 sela, a manje od 40 u preko 220 sela, što će reći da će broj stanovnika u ovim selima potpuno nestati za 15 do 20 godina.

To je neki opšti trend koji nam govori u kom se pravcu kreće ovo društvo. O tome slikovito govori i tekst koji je izašao pre neki dan u "Politici", autora Vladimira Nikitovića iz Centra za demografska istraživanja Instituta društvenih nauka, u kome se kaže da je trend industrijalizacije zemlje 60-ih godina povukao veliki broj stanovnika da se nepovratno iseljava iz sela u gradove.

Međutim, ono što je paradoks poslednjih 10-15 godina, to stanovništvo ne samo da se iseljava iz sela u gradove, već se sada grupišu i stvaraju tri velika centra, Beograd, Novi Sad i Niš i jedino ta tri grada u našoj zemlji imaju trend porasta stanovništva, a skoro svi ostali gradovi i manje opštine beleže trend opadanja stanovništva, što samo može da govori o tome u kom se pravcu kreće društvo i koliko je pogubna bila politika centralizacije i opšteg trenda demografskog pražnjenja na teritorijama koje su strateški bitne za zemlju Srbiju.

Naravno, opšte je poznata činjenica da su najnaseljenije oblasti u državi oblasti u jugoistočnoj Srbiji, a to je direktno povezano i s opštim ekonomskim pokazateljima, koji kažu da su najmanja prosečna primanja stanovnika u opštinama u jugoistočne Srbije, i to, od 15 poslednjih opština po broju, po strukturi primanja, ispod 19.000 dinara, 11 ih je sa teritorije jugoistočne Srbije, a među prvih 15 po primanjima u Srbiji nalazi se 10 opština sa teritorije grada Beograda.

Logično je da u svakoj zemlji glavni grad vuče i najveći broj stanovnika i najveći standard, ali je potpuno nelogično da taj odnos u visini primanja bude 1:4. Npr., u Novom Beogradu je prosečna plata 49.000 dinara, a u Beloj Palanci samo 12.000 dinara, više nego 1:4.

Kada se tu dodaju podaci o broju nezaposlenog stanovništva, ta slika je još drastičnija, pa se, takođe, mogu uporediti podaci da je broj radnog stanovništva, odnosno broj nezaposlenih u Beogradu manji od 6% od ukupnog broja stanovnika, dok je, recimo, u Nišu, taj procenat skoro 15%, a u Vranju i Leskovcu – preko 25% od ukupnog broja stanovnika je nezaposleno.

Što se tiče samog zakona, on govori o tome, o članu 6, da su proizvođači zvanične statistike Republički zavod za statistiku, Narodna banka Srbije, Gradska uprava grada Beograda, za teritoriju grada Beograda, i svi ostali odgovorni proizvođači zvanične statistike, navedeni u petogodišnjem statističkom programu.

Dakle, samo ovaj član 6. slikovito govori koliko se potencira uloga glavnog grada, da je Gradska uprava grada Beograda, određena kao proizvođač zvanične statistike, u istom rangu sa Republičkim zavodom za statistiku, i posebno je pobrojano, dok su ostali proizvođači statistike navedeni kao ostali.

Zvanična statistika, takođe, govori da se od svih primanja u Republici Srbiji, preko 40% plata podeli u gradu Beogradu, preko 60% ukupnog novca koji se okrene u Srbiji se, takođe, obrne u gradu Beogradu i okolnim opštinama, što će dovesti do još drastičnijeg migriranja stanovništva iz područja, naročito, jugoistočne Srbije i siromašnih opština, ka opštinama koje su platežno moćnije i gde može lakše da se nađe posao, naročito prema gradu Beogradu.

O tome govori i podatak da u Beogradu živi oko 1.700.000 građana i da je, u odnosu na popis stanovništva iz 2002. godine, taj broj veći za oko 150.000 ljudi, što, otprilike, znači da se svake godine, od 2002. godine do danas, oko 20.000 stanovnika iz raznih delova Srbije preselilo u Beograd, što će reći da je svake godine grad veličine Vlasotinca ili Brusa preseljen u Beograd.

To govore ovi statistički podaci, a oni govore i o tome da je, ako se uporedi i podatak da je prirodni priraštaj u gradu Beogradu negativan, dakle, broj novorođenih, u odnosu na broj umrlih, ova brojka od 20.000, prosečno, ljudi koji migriraju u Beograd i veća nego što je ovako izrečeno, suvoparno.

To samo govori o tome koliki je trend opšte centralizacije države, da su skoro svaka institucija države i državni organ smešteni, sa svojim centralama, u Beogradu, da je kompletna državna administracija smeštena u Beogradu, da su sedišta svih agencija, svih državnih organa, svih javnih preduzeća, izuzev NIS-a, koji je u Novom Sadu, smeštena, takođe, u Beogradu i, naravno, ne čudi podatak zašto su primanja u Beogradu najveća, zašto se 20.000 ljudi, ili jedan grad, preseli u Beograd godišnje. Baš zato što svom mestu ne mogu da nađu posao, zato što nemaju osnovne uslove za život u nerazvijenim i manje razvijenim opštinama.

Ako se uporedi podatak o stepenu razvoja infrastrukture, o dostupnosti raznih institucija, školovanja, usluga zdravstva, kulture, ti podaci su još više poražavajući i taj trend će, nažalost, imati pogubne posledice po čitavu Srbiju.

Posebno iritira podatak i informacije poslednjih meseci da će o trošku države, na osnovu zajma koji će država podići, biti građen metro u Beogradu i novi most od Zemuna do Borče, a u planu je i izgradnja još jednog mosta koji će spajati Pančevo s drugom obalom Beograda. Sve će se to graditi u Beogradu. Tu će posao naći ljudi koji žive ovde, a stanovništvo iz ugroženih delova Srbije će morati da dođe u Beograd, da bi tu našli svoju egzistenciju, i ostaviće zauvek svoja sela ili male opštine i u njih se, naravno, nikada neće vratiti.

Ti trendovi demografskog pražnjenja određenih teritorija Srbije su najdrastičniji u pojasu administrativne linije Srbije i KiM-a, u predelu Stare planine i u delu oko Vlasine i Vlasinskog jezera. Tamo je, prema podacima, opet, statistike, za poslednjih 20 godina nestalo 17 sela, a u mnogima živi desetak do 15 ljudi koji su stariji od 60 godina, što će reći da će u narednih desetak do 15 godina i ta sela potpuno nestati.

Najdrastičniji primer je primer sela Vukojevac u opštini Kuršumlija. Citiram tekst koji je objavio Republički zavod za demografska istraživanja: ''Poslednji stanovnik je bio Marko Mišković, koji je, kao i njegovi meštani koji su se u poslednjih 20 godina preselili u Barajevo, otišao zauvek odatle.

Nije mogao ni svetlo da ugasi, kako se to kaže, jer ovo selo nikada nije ni imalo struju, mada je nastalo negde u vreme Berlinskog kongresa, oko 1890. godine. Tokom istraživanja, imali smo problem s lociranjem sela i, uz pomoć pripadnika interventne jedinice policije, koja je obezbeđivala naše istraživanje, na kraju smo uspeli da utvrdimo gde je bio Vukojevac, s obzirom na to da je na topografskoj karti u njegovom ataru bilo ucrtano 49 kuća.

Tokom 80-ih i 90-ih godina prošlog veka, seljaci su prodali svoje stambene objekte Albancima, kao građevinski materijal. Oni su sve razgrabili, kuće i sav materijal preneli u susedna sela Podujevske opštine. Otišlo se toliko daleko da su čitavi temelji odneti, tako da ne postoje više nikakvi tragovi ljudskog postojanja na tim brdima. Na terenu, jedini tragovi nekadašnje naseljenosti su bili zaraslo seosko groblje u hrastovoj šumi i red stabala šljiva'', opisuje geomorfolog Milošević.

Ovo je više nego slikovit prikaz kuda ova zemlja ide i šta će se desiti s mnogim naseljima i u pograničnom, ali i u drugim delovima Srbije, koji su ekonomski ugroženi, gde, nažalost, danas živi veoma mali broj ljudi, i to, uglavnom, starosti preko 60 godina, gde nema nijednog mladog čoveka i gde se neće roditi nijedno dete narednih godina, već će ta naselja potpuno zamreti, a neka, kao i ovaj Vukojevac, potpuno biti izbrisana sa mape Srbije.

Zvanična statistika, čiji zakon je na dnevnom redu, treba ovakve podatke mnogo češće da prezentuje zvaničnicima ove države i vlasti, kako bi preduzeli nešto da se ovakve stvari makar ublaže i, u dogledno vreme, zaustave, a o povratku na staro, verovatno se teško može govoriti.

Zato je, na zgražavanje čitave javnosti u Nišu, juče naišla informacija da je, uprkos već dogovorenoj i davno proklamovanoj trasi gasovoda Južni tok, koji bi trebalo da ide logičnim putem Koridora 10, uz autoput do Niša, pa dalje autoputem prema Beogradu, i dalje na sever, ona odjednom, preko noći, promenjena i sada će, prema najnovijim informacijama koje je prezentovao juče direktor ''Srbijagasa'', gospodin Bajatović, ta trasa ići od Bugarske prema Zaječaru, dalje preko, verovatno, Homoljskih planina, prema Beogradu, a čvorište će biti u okolini Batajnice, kao i predviđena gasna elektrana od 450 megabajta, koja je trebalo da bude locirana na široj teritoriji Niša. To samo još otežava priču i sliku o tome koliko će to negativno uticati na opšte trendove u društvu i koliko će sve što se dešava u ovoj zemlji uticati na to da se sve sjati u Beograd, da se sva ekonomska kretanja presele u Beograd i da će stanovništvo koje je živelo u iole većim opštinama i gradovima, pošto tamo ne može da nađe posao, morati da traži svoje uhlebljenje u glavnom gradu.

Mi ćemo biti oštro protiv toga i tražićemo da državni organi i Vlada Republike Srbije preispitaju tu odluku, tražićemo i odgovore na pitanja ko je doneo odluku da se trasa gasovoda promeni i da se preseli čvorište gasa za Srbiju u Beograd.

Vlada je najavila da će, u skladu s onim što sam izneo, doneti zakon o ravnomernom regionalnom razvoju i Ministarstvo, koje je kreator tog zakona, krenulo je u kampanju po Srbiji za promociju tog zakona. U tom zakonu, sem statističkih regiona i agencija, koje će biti parapartijski organi stranke koja vodi to ministarstvo, od ravnomernog razvoja neće biti ništa. Molim direktora Zavoda za statistiku da ovakve otežavajuće i otrežnjujuće podatke o sumornoj demografskoj slici Srbije prezentuje zvaničnicima vlasti i Vladi Srbije, kako bi učinili nešto da se ova sumorna slika popravi. Hvala.
Poštovana gospođo predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, onima koji gledaju, a verovatno će ih biti jako malo, sad je verovatno negde dva ujutru, želim dobro jutro.
Pošto ću u to vreme verovatno po završetku sednice stići kući, moraću suprugu da probudim, da bih obezbedio javnost u radu, jer je to jedini način da u to vreme neko zaista i prati ovaj prenos, pošto se kao učesnik u raspravi ne ubrajam u javnost.
Što se tiče zakona o elektronskoj trgovini i opštoj bezbednosti proizvoda, logično bi bilo da pored ministra Milosavljevića ovoj sednici prisustvuje i ministarka za telekomunikacije i informaciono društvo, jer se radi o zakonu koji praktično obezbeđuje koordinaciju ova dva ministarstva.
Pored Ministarstva trgovine, Ministarstva za informacione tehnologije i telekomunikacije mora da obezbedi infrastrukturu za sprovođenje ovog zakona, pa je bilo neophodno da i ministarka Matić bude prisutna danas ovde, jer će biti u toku rasprave sigurno iznesene primedbe koje se odnose na njeno ministarstvo.
Razvoj informacionih tehnologija je zadnjih desetina godina uslovio izmenu struktura i načina delovanja i u ovoj oblasti, u oblasti trgovine, tako da se danas elektronska trgovina koristi u mnogim razvijenim zemljama kao najpopularniji vid kupovine, što govore i podaci o rastu obima trgovanja u zemljama koje imaju najrazvijenije informacione tehnologije. Za zadnje dve godine taj rast je preko 40%.
Dakle, podaci iz 2006. godine govore da je oko 627 miliona korisnika interneta širom sveta koristilo ovaj vid trgovanja za kupovinu svojih proizvoda i usluga, a da je prošle godine taj broj porastao na čitavih 875 miliona ili, kako je ministar rekao, preko 100 milijardi dolara.
Najveći procenat korisnika usluga elektronske trgovine se nalazi procentualno u zemljama gde je uopšte elektronska informaciona infrastruktura najrazvijenija, i to u Južnoj Koreji preko 90% ljudi koji koriste informacione tehnologije, koji koriste internet, i koristili su način elektronske kupovine, u SAD je to 94%, u Nemačkoj, u Japanu i Velikoj Britaniji je preko 97%.
Kada je reč o učestalosti korišćenja elektronske trgovine kao načina za kupovanje, preko jedne polovine ukupne populacije koja koristi internet je u toku prošlog meseca koristila ovaj način za kupovinu svojih proizvoda i usluga. Najviše se kupuju knjige, odeća, obuća, video sadržaji, avio i druge karte i elektronski uređaji.
Što se tiče samog zakona, naravno da je neophodno da i Srbija donese ovakav zakon koji bi uredio ovakvu oblast, iako kasnimo, kao i u mnogim drugim oblastima, za razvijenim zemljama, ali, nažalost, kasnimo i za zemljama u okruženju. Kao što smo čuli, Hrvatska, BiH, pa i Crna Gora donele su ovaj zakon pre nekoliko godina.
Bojim se da rešenja, kako reče ministar, u ovom kratkom zakonu sa malim brojem članova, nisu dovoljno dobro razrađena i da će zbog nedorečenosti, ali i zbog nepostojanja podzakonskih akata i nefunkcionisanja elektronskog potpisa, kao jednog od uslova za sprovođenje ovog zakona, to biti praktično prepreka da i ovaj zakon bude implementiran i da će kao takav biti mrtvo slovo na papiru.
U članu 8. zakona se samo kroz dve rečenice pominje neželjena elektronska pošta ili tzv. "spam" i ne razrađuje na koji način, sa kojom infrastrukturom i koji organ može da goni prekršioce člana zakona koji govori da ponudu može da pruži samo onome ko želi da tu ponudu primi, odnosno da se ovakve ponude ne mogu na drugi način sankcionisati i da ne postoji jasno razrađen mehanizam ko će kontrolisati ko šalje "spamove" i kako će ih kažnjavati.
Takođe je nejasno kako će se tumačiti u članu 15. datum zaključenja ugovora.
Naime, jasno je da ne postoji mehanizam utvrđivanja tačnosti vremena zaključenja ugovora, jer se između korisnika, odnosno onih koji prodaju i onih koji kupuju, mogu različito podesiti računari sa vremenom slanja, odnosno prijema određene poruke i sklapanja ugovora, tako da ne postoji, a trebalo bi da postoji, određeno telo koje bi bilo arbitrarno u ovom pogledu, da u slučaju eventualnih sporova ne dođe do zloupotreba vremena zaključenja ugovora.
U Predlogu zakona se takođe pominje elektronski sertifikat kao pretpostavka punovažnosti nastanka ugovora kada se zahteva potpis lica. Bilo je potrebno da danas ministarka Matić bude ovde prisutna, da nam kaže koliko je ovakvih sertifikata, kada je reč o zakonu o elektronskom potpisu, do sada u Srbiji izdato.
Naime, sećate se, prošle godine je uz medije, uz veliku pompu, promovisan zakon o elektronskom potpisu. Dobio je premijer, dobili su i neki ministri, ali je pitanje koliko je građana Srbije uopšte dobilo ovaj sertifikat za elektronski potpis, pošto je verovatno nepoznata činjenica široj javnosti da za dobijanje ovakvog sertifikata za elektronski potpis je određena samo jedna institucija za izdavanje tih sertifikata i da ona, kao posrednik, kupuje razrađenu tehnologiju od jedne strane kompanije i prodaje je građanima Srbije za cifru koja je približno 100 evra po sertifikatu. Ako se uzme u obzir da je to izuzetno visoka suma, a želimo da sprovedemo i projekat elektronske vlade i elektronski potpis da za živi u svakodnevnoj komunikaciji, potpuno je jasno zašto je broj ljudi i ustanova koje su se sertifikovale za elektronski potpis veoma mali, tako da zakon o elektronskom potpisu praktično danas ne funkcioniše, a bojim se da će na taj način i ovaj zakon biti stavljen ad akta.
Takođe je bilo neophodno da se uskladi zakon o arhiviranju sa ovim predloženim zakonom, jer kada se govori o ugovorima koje će sklapati subjekti u trgovanju, nigde se ne govori na koji način će se vršiti skladištenje odnosno arhiviranje tih elektronskih ugovora, jer je zakonom o arhiviranju predviđeno da se arhiviraju samo oni akti koji su u propisanom obliku odnosno u pisanom obliku ili overenoj kopiji ugovora, dakle, nema nigde govora o elektronskom arhiviranju.
Najzad, jedna velika nelogičnost da će nadzor nad primenom ovog zakona vršiti jednim delom ministarstvo nadležno za poslove trgovine, a drugim delom ministarstvo za poslove telekomunikacije i informacionog društva, i to preko svojih inspektora za poštanske usluge i preko inspektora za telekomunikacije i informatiku. Postoji Inspektorat za poštanske usluge. U njemu, prema novom pravilniku, mogu da rade pravnici ili ljudi iz saobraćajne struke poštanskog smera, dakle, niko ko je na bilo koji način upućen u ovakvu problematiku, na koji način će oni to kontrolisati. S druge strane, to treba da rade inspektori za telekomunikacije i informatiku koji ne postoje.
Dakle, novim zakonom o telekomunikacijama kontrolu u ovoj oblasti vrši Agencija za telekomunikacije, ali ne i inspekciju. Danas u Ministarstvu za telekomunikacije ne postoje inspektori za telekomunikacije i informatičko društvo. Dakle, niko ne vrši kontrolu i nadzor nad sprovođenjem zakona i iz oblasti telekomunikacija, pa naravno i u ovoj oblasti.
Apsurdan je primer da su ljudi koji su radili pri Ministarstvu, a detaširani u raznim okruzima, danas su raspoređeni na rad u Ministarstvu kao savetnici ili službenici, i moraju svakodnevno da putuju u Beograd ili da nađu ovde stan i da praktično ne rade ništa, a za to primaju platu, dok poslove nadzora niko ne sprovodi, te bi bilo jako dobro da čujemo ministarku Matić na koji način će rešiti ovaj problem.
Što se tiče zakona o opštoj bezbednosti proizvoda, ovaj zakon je neophodan obzirom da smo čuli i da je javnost upoznata da je prethodnih godina bilo više desetina slučajeva, velikih problema sa pre svega uvoznim proizvodima, koje niko nije kontrolisao odnosno niko nije garantovao bezbednost njihovog korišćenja, niti je iko odgovarao za ne propisani kvalitet.
Kada je o ovom zakonu reč, naravno da je ovaj zakon, kao i prethodni, proizvod usaglašavanje našeg zakonodavstva sa direktivama EU, što nije ništa sporno, ali čini mi se da je ovaj zakon kao i prethodni u najvećoj meri samo prepisan zakon i da na neadekvatan način razrađuje pojedine mehanizme, pre svega kontrole proizvoda.
Nebrojeno je mnogo primera sumnjivih proizvoda koji su se nalazili na tržištu u prethodnoj deceniji, naročito u godinama izolacije i ratova, ali nažalost takvih primera i dan-danas ima, pa su poznati slučajevi igračaka, lakova, boja za kosu, kao što su pomenuli prethodni govornici, ali i elektronskih uređaja, i naročito polovne robe koja dolazi iz inostranstva, a za koju niko ne traži odgovarajući sertifikat ili kontrolu o bezbednosti i kvalitetu određenih proizvoda, tako da ne postoji ni statistika kakve štete i koje vrste su proizveli upotrebom, a bez adekvatne kontrole.
Nadzor nad ovim zakonom će vršiti nadležna ministarstva u različitim oblastima i opet će se javiti problem kod uvoznih proizvoda, jer se kaže da nadležni carinski organ neće dozvoliti uvoz proizvoda na osnovu serije proizvoda koju ne prati propisana dokumentacija usaglašenosti sa zahtevima, tj. uvozni proizvod ako dolazi van zemalja EU, na primer neke zemlje sa Bliskog istoka, i ukoliko oni nemaju odgovarajuće standarde koji su usaglašeni sa našim standardima ili sa standardima EU, dovoljno će im biti da samo imaju dokumentaciju koja prati taj proizvod u njihovoj zemlji i oni će biti prihvaćeni ovde kao takvi, bez ikakve naknadne kontrole.
Doduše, u narednom članu se kaže da nadležni carinski organ ako utvrdi da, bez obzira na postojanje dokumentacije i oznaka, proizvod izaziva opravdanu sumnju, može da vrši proveru odnosno da obavesti nadležni inspekcijski organ o tome, samo se ne govori na koji način će i ko će te proizvode kontrolisati. Dakle, ne postoji tačno određena institucija koja je ovlašćena da kontroliše bezbednost ovih proizvoda.
Mi smo na ove zakone podneli više amandmana koji popravljaju bitno tekst zakona i razrađuju do kraja mehanizme koji su nejasni i u skladu sa time ćemo naravno iznositi dodatne razloge zašto treba te amandmane usvojiti, jer bi naravno popravili suštinu zakona. Očekujem da će ti amandmani biti prihvaćeni i u skladu sa time ćemo se ponašati pri glasati. Zahvaljujem.
Slično kao i moj prethodnik, podneo sam amandman na član 12. Suština ovog amandmana je da nema povećanja mase zarada za zaposlene u lokalnim samoupravama. Zbog svetske ekonomske krize Vlada svojim zaključkom zauzela je stav da se zamrznu plate u državnoj upravi, iako su bila planirana povećanja za 2% u aprilu, odnosno 6% u oktobru, i u skladu sa proklamovanim merama štednje taj zaključak je logičan.
Međutim, ako se s druge strane omogući da u lokalnim samoupravama masa zarada može da raste prema predlogu u rebalansu budžeta za 6,5%, onda to automatski znači da zaposleni u lokalnim samoupravama će biti povlašćeniji i da će moći da imaju povećanje plata u toku ove godine.
Ako svi treba da podnesu teret krize, onda je logično i normalno da se i plate u lokalnim samoupravama zamrznu, što je u obrazloženju ovde i rečeno, da i plate u lokalnim samoupravama podležu zaključku Vlade o zamrzavanju plate.
Međutim, pouzdano znam da su u mnogim lokalnim samoupravama, bar u gradu iz koga dolazim, povećane plate u novembru, decembru, pa i januaru, jer se pretpostavljalo da će doći do zamrzavanja plata, tako da će se na ovaj način praktično legalizovati veće plate nego što su inače bile u novembru, jer Ministarstvo finansija može da kontroliše masu zarade i isplate zarada radnicima državne uprave, ali ne i zaposlenima u lokalnim samoupravama, te će na taj način zaposleni u lokalnim samoupravama imati znatno veće plate nego što imaju zaposleni u državnoj administraciji.
Kao i za nekoliko prethodnih amandmana na članove 1. i 2, koji su povezani sa ovim amandmanom na član 13, predložio sam da se zbog veoma lošeg stanja u budžetima lokalnih samouprava, transferi lokalnim samoupravama ne umanjuju, tako da bi, prema ovom amandmanu, 15 milijardi koje su skinute lokalnim samoupravama ostale za transfere jedinicama lokalne samouprave.
Vlada je odbila ovaj amandman i u izveštaju rekla da, ukoliko bi se usvojio, neophodne mere štednje u uslovima ekonomske krize se ne bi odrazile na budžete jedinica lokalnih samouprava.
Mogu da razumem da je potrebno da svi solidarno ove godine podnesemo teret krize. Narodna skupština i narodni poslanici su prvi pritekli i prihvatili ovakvu solidarnu težnju da se štedi. Međutim, pre neki dan smo čuli da je premijer, na nagoveštaj poslanika vojvođanskih stranaka, SVM i LSVM, izmislio 11 milijardi dinara koje će prebaciti Vojvodini, kao pokrajinskoj administraciji, samo ne znamo odakle.
Dakle, jedinicama lokalne samouprave smo odokativno odrezali 15 milijardi dinara, ali ćemo naći negde 11 milijardi i prebaciti pokrajinskoj administraciji, pa ćemo doći u situaciju da kompletan teret ekonomske krize, koji se odnosi na lokalne samouprave, podnesu lokalne samouprave centralne Srbije, dok će pokrajinske jedinice lokalne samouprave imati svoj budžet koji će pokrajinska administracija prebacivati onako kako je njima po volji.
Mislim da na ovaj način pravite veliko podvajanje i mislim da nije u redu da jedni budu povlašćeniji, imaju veće budžete i mogućnosti da rade investicije u svojim opštinama, a oni koji su najsiromašniji, naročito na jugu Srbije, nemaju tu mogućnost jer se uskraćuju transferi za 15 milijardi dinara.
Poštovana predsedavajuća, dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam na član 4. amandman koji tretira materiju povećanja poreza na putničke automobile, motocikle i kombi vozila i to u onom delu koji se odnosi na drastično povećanje ovih poreza za automobile koji imaju preko 2.000 kubika.
Tu je predviđeno da se od sadašnje takse, odnosno sadašnjeg poreza na automobil do 2.500 kubnih centimetara poveća sa 24.000 na 37.000 dinara.
Dakle, u predlogu Vlade od 49 na 75 hiljada dinara za vozila od dve i po do tri hiljade kubnih centimetara, a preko tri hiljade kubnih centimetara od 65 hiljada dinara na 155 hiljada dinara.
To je zaista izuzetno visoko povećanje, naročito za ovu kategoriju vozila preko tri hiljade kubnih centimetara i smatram da je zaista krajnje neopravdano da se ovoliko povećavaju porezi, a imajući u vidu da, pored ljudi koji imaju puno novca i koji iz luksuza voze ovakve automobile, ima i puno drugih koji su pre desetak-petnaest godina kupovali ovakve automobile i čija vrednost danas sigurno nije tolika da zavređuje porez od 155 hiljada dinara pri registraciji svake godine.
Doći ćemo u apsurdnu situaciju da neko ko ima vozilo koje je staro desetak godina, njegov porez za dve ili tri godine registracije će preći ukupnu vrednost vozila koje je staro desetak godina. Smatram da ove visoke poreze treba uskladiti sa realnim stanjem na terenu i smanjiti ih u skladu sa amandmanom koji sam predložio, da najveća cena za porez za preko tri hiljade kubnih centimetara bude 90.000 dinara, do tri hiljade 65.000 itd.
Poštovana gospođo predsednik, poštovana gospođo ministar, na član 5. koji definiše koje se kategorije oslobađaju od plaćanja poreza na upotrebu motornih vozila napisao sam amandman kojim se dodaje stav 4, koji glasi da se poreza oslobađaju i organizacije i udruženje invalida, kao i lokalne samouprave i drugi državni organi i ustanove koje vozila koriste za organizovani prevoz invalida.
Smatram da je apsolutno neprimereno da udruženja invalida, koja koriste vozila za organizovani prevoz invalida do organizacije ili nazad, do odlaska na određenu terapiju i nazad, i ta vozila su uglavnom kombi vozila koja imaju veću kubikažu, preko tri hiljade kubika, sada treba da izdvajaju po 155 hiljada dinara za plaćanje poreza za registraciju takvog jednog vozila.
Opšte je poznata činjenica da su udruženja invalida organizacije koje nemaju nikakvih sopstvenih prihoda, uglavnom se izdržavaju od članarina ili donacija koje su relativno skromne, i ta vozila su se uglavnom dobijala iz donacija, pa je krajnje nelogično da se sada snalaze da nalaze tolike novce, preko 150 hiljada dinara za plaćanje poreza za upotrebu takvih vozila, a koriste ih za prevoz invalida. To može samo da dovede da se takva vozila ne registruju, odnosno da se dovede to toga da nemamo više organizovani prevoz invalida, ukoliko se radi o takvim ustanovama.
Mislim da je ovakva formulacija zaista potrebna da se unese u ovaj član 5. i molim vas da još jednom razmislite da prihvatite ovakav amandman jer prihodi će biti apsolutno minorni u odnosu na masu, a štete mogu da budu velike.