Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Živković

Zoran Živković

Nova stranka

Govori

I dalje smo u grupi Zakona o zdravlju i tiče se izbora predsednika Republike, gde kaže član 1. u Zakonu o izboru predsednika Republike Srbije, „Službeni glasnik RS“ br.111/2007. godine i 104/2009. godine u članu 11. stav 3. posle tačke 2) dodaje se tačka druga a) koja glasi – lekarsko uverenje o zdravstvenoj sposobnosti za zasnivanje radnog odnosa u državnim organima. Član 2. ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku“.

Znači, predlažem da se, na vašu radost, ne za postojećeg predsednika, nego za izbor sledećeg predsednika uvede obavezan lekarski pregled, da budemo sigurni da kandidati za predsednike, ne jedan, nego koliko god da ih bude, imaju bar taj minimum sposobnosti zdravstvene, kao što je neophodno za ljude koji se bave nekim manje važnim poslovima u državnoj upravi, kao što su referenti, kao što su ljudi koji rade u kuhinji, koji rade u distribuciji pošte, koji rade u obradi predmeta i da se time stvore uslovi da se spreči da, ne dao Bog, nam se desi da predsednik države bude neko ko je zdravstveno nesposoban. To, prvo, nije dobro za njega, jer time se on izlaže naporima koji su nesrazmerni njegovom zdravstvenom stanju. Ali, to nije dobro ni za državu, jer u takvim naporima bilo da je zdravstveno stanje, fiziološki ili psihološki ili psihijatrijski problematično, to može da izazove posledice ne samo po njega lično, nego i po građane Srbije.

Govorim, naravno, još jednom, ovaj zakon ne može da ima retroaktivno dejstvo, tako da sa te strane su neki zaštićeni, ali je to jedno ulaganje u budućnost. Ako to uradimo danas, neće nam se desiti da, recimo, imamo predsednika koji, recimo, juče ode da otvori neku onkološku kliniku i kaže – sad će biti sve mnogo bolje, a onda ga prevare, pa danas ta klinika ne radi, nema nikog tamo, ne rade ni ti aparati koji kao leče, koji rešavaju sve, ili su ga prevarili, ili čovek laže, a to nije dobro.

Ovo bi bila preventiva da nam se ne desi da nam neki predsednik obeća fabriku čipova u Pančevu, „Mabudala“ ili „Mubadala“, ne znam koja beše firma od te dve, ne sećam u ovom trenutku, a da posle od toga nema ništa, ili da imamo predsednika koji nam pravi onaj čuveni kanal koji spaja dva rečna sliva, egejski i crnomorski, pa onda reka Morava, pošto je ona najugroženija, ne zna gde da ide, na koju stranu, nizvodno ili uzvodno.

Da bismo sprečili sve te ludosti, glasajte za ovaj zakon.
Ovo je poslednji iz grupe zakona o zdravlju i tiče se narodnih poslanika. Opet na zadovoljstvo i oduševljenje najvećeg broja prisutnih, ne važi za postojeće poslanike, nego je to opet za budućnost, za kandidate za poslanike.

Evo, neki se već javljaju u svom oduševljenju i ja volim kad vidim osmehe sa suprotne strane, jer to znači da sam pogodio nešto. Vidim ja svašta sa suprotne strane, ali to mi je posao, šta da radim, a to se dešava i zbog toga što nije bilo lekarskog pregleda za kandidate za poslanike pred ove izbore. Jer, da je usvojen zakon koji glasi u Zakonu o izboru narodnih poslanika, Službeni glasnik taj i taj, od tad i tad, ima ih pet-šest, u članu 44. stav 2. posle tačke 1) dodaje se tačka 1a, koja glasi: „Lekarsko uverenje o zdravstvenoj sposobnosti za zasnivanje radnog odnosa u državnim organima“.

To, kao i u slučaju predsednika, kao i u slučaju kandidata za člana Vlade, podrazumeva da svi kandidati za poslanike, pre nego što budu stavljeni na listu, pre nego što izborna komisija verifikuje njihovu kandidaturu moraju da odu kod čika doktora i da kod čika doktora se vidi da li su oni zdravi, da li bi mogli da budu poslanici, zdravi u onom nivou koji je neophodan, ponavljam, za ljude koji rade i manje složene i manje važne i manje bitne poslove u državnoj upravi: referenti, činovnici, birokrate nižeg ili srednjeg nivoa. To je jako dobro, neophodno. U puno država postoji takav predlog zakona, takav zakon, ne samo predlog zakona, i tamo se dešavaju u parlamentima različite neobične situacije, ali ne kao u ovom parlamentu.

Zato ja apelujem na vas kolege da, bez obzira što ne važi ovaj predlog zakona za nas, za vas, da podržite ovaj mog predlog i da ovaj najviši dom, hram demokratije, mesto gde bi trebalo da sede najodgovorniji, najpošteniji, najbolji ljudi i ljudi koji su zdravi, da omogućimo da izmenom Zakona o izboru narodnih poslanika sledeći saziv bude zdraviji nego što je ovaj. Hvala vam.
Ovo je drugi Zakon o izboru narodnih poslanika, ali se ne tiče zdravlja poslanika, nemojte da se plašite, ovo je nešto potpuno drugačije.

Kaže se u članu 1. da se u Zakon o izboru narodnih poslanika „Službeni glasnik“ iz 2000, 2002, 2003, 2004, 2005, 2009, 2011. godine posle člana 49. doda član 49a, koji glasi – zabranjeno je iznajmljivanje termina u svim elektronskim medijima koji se emituju na teritoriji Republike Srbije podnosiocima izbornih lista za prenošenje predizbornih skupova, političkih poruka i reklama.

Šta je cilj? Cilj je da zaštitimo građane Srbije, a to nam je posao kao narodnim poslanicima, od prevelikih troškova, bacanja budžetskih para direktno ili indirektno, pošteno ili na kriminalan način, da se pare građana bacaju na reklame koje politički, estetski, moralno i na bilo koji četvrti, pet, šesti način nemaju nikakvo mesto ni na bilo kom mediju, a kamoli medijima koji imaju nacionalnu frekvenciju. Ne treba, naravno, da bude takvih reklama ni na drugim medijima. Zašto? Zato što se bacaju velike pare, zato što na izborima za predsednika države to je 50 miliona evra, a kad se spoje izbori, pa budu lokalni - predsednički ili parlamentarni – predsednički ili sva tri nivoa, ili četiri nivoa zajedno, onda je to nivo novca koji doseže do 100 miliona evra. Sa 100 miliona evra može da se plati lečenje svih građana Srbije, i to u nekoliko godina, ne samo jedne godine, a mi imamo izbore skoro svake godine, tako da bi tu uvek bila dobra rezerva para za te potrebe, svih onih građana kojima je neophodno lečenje u inostranstvu zato što naša medicina, odnosno zdravstvene ustanove u Srbiji nisu još uvek na tom nivou da mogu da leče i te bolesti.

Tu, pre svega, mislim na bolesnu decu, koja imaju svako pravo da dobiju pomoć društva, pomoć države, pomoć i nas narodnih poslanika na ovaj način, ako glasamo za ovaj zakon, da dođu do zdravlja i da žive u nekoj boljoj Srbiji koju će neke sledeće generacije da naprave.

Zato vas molim da glasate za ovaj zakon, da se ne bacaju pare za glupe reklame, gde vam fotošopirani političari mašu i lažu vas, nego da se taj novac usmeri za lečenje dece i drugih kojima je neophodna lekarska pomoć.
Da, to je stari zakon koji sigurno neće dobiti većinu ni sada, zato što bi doveo do toga da najveći broj, ne svi, sa nekoliko ili nekolicinom časnih izuzetaka, da svi prisutni sa druge strane izgube svoje pozicije, svoje statuse do kojih su došli time što su lagali na ovaj ili način u visokom, višem, srednjem ili osnovnom ili dopunskom obrazovanju.

Imali smo neposredno malopre jedan primer šta se dešava kad nema zakona o akademskoj čestitosti, šta se dešava kada nema lekarskog pregleda za izbor narodnih poslanika. Recimo, može da nam se desi, pričam teoretski sa mogućnošću od oko 99% da je to moguće i praktično, da vam se javi neki poslanik koji počne da vređa nekog drugo poslanika zato što je nekada bio premijer, a taj isti nesretni poslanik je glasao za tog čoveka kada je on postao premijer. To se desilo neposredno pre toga, sada govorim malo teoretski, mada je moguće 99% i praktično, nakon toga isteran iz te koalicije iz higijenskih razloga zato što mu je neko rekao da njegova potencija muška je jača ako se ne kupa, pa je on to primenjivao duži vremenski period. Pronose se glasine iz njegovog neposrednog okruženja da i dan danas primenjuje tu istu terapiju.

Kažem vam, sve je to važno zbog čega treba prihvatiti onaj zakon o zdravstvenom stanju, ali šta da radimo, to je prošlo, to je nepovoljno, to ne može da se vrati nazad.

Desi se, recimo, ako postoji takav neki poslanik, da popase nekoliko desetina silosa pšenice iz robnih rezervi. Recimo, desi mu se to da optuži svoju ženu za tako nešto. Vidite koja je to bolest. Desi mu se to da žena pobegne, neka druga ili ta ista, od njega, pa trči od kuće do kuće svake večeri da bi se utešila na neki način. Moramo to da sprečimo, ljudi. Moramo to da sprečimo. U budućnosti moramo da imamo jednu normalnu zemlju u kojoj će poslanici biti zdravi bez obzira kako izgledaju i gde ćemo diplome imati kao meru znanja i obrazovanja, a ne samo deo papira na kome nešto piše. Hvala.
Hvala lepo.

Ponavljam to već tri godine. Pre tri godine je bila stogodišnjica dana kada se u dobrom delu svetu obeležava godišnjica početka genocida nad Jermenima. Ne razumem čemu strah od glasanja za ovako nešto, niko neće da optuži nikoga iz Srbije za ovaj genocid. Ovo je genocid koji je Otomansko carstvo, hajde da kažemo prethodna država onoga što se danas zove Republika Turska, učinio nad Jermenima i to je činjenica koja je utvrđena puno puta.

Još jednom ću da vam navedem. Dvadeset i devet država na svetu je donelo tu rezoluciju u ovom tekstu. Između ostalog, to je Ruska Federacija, Grčka, Belgija, Francuska, Kanada, Kipar, Italija, Švajcarska, Argentina, Urugvaj, Švedska, Liban i mnoge druge zemlje, koje su uvele, odnosno donele u svojim parlamentima ovakvu rezoluciju i time priznale da genocid, bez obzira ko i kad ga vrši, ne sme da bude nešto što može da bude oprošteno.

Da vas podsetim, ovo sigurno znate, reč genocid je relativno nova reč u svetskom vokabularu, da je izmišljena nakon Drugog svetskog rata, kao prava definicija namere nekoga da uništi celu jednu naciju. Do sada su u međunarodnim sudovima definisana tri genocida kao relevantna. To je genocid holokausta u Drugom svetskom ratu, to je genocid u Ruandi i to je genocid u Bosni. To su utvrdili međunarodni sudovi.

Mislim da građani Srbije, bez obzira koje nacije, imaju pravo da zahtevaju od svojih narodnih predstavnika, a to smo mi, da i u našem parlamentu idemo tradicijom ovih važnih zemalja i usvojimo jedan ovakav zakon, jer je Srbija, građani Srbije, svih nacionalnosti, Srbi najviše su bili žrtva nečega što možda ne može da se nazove genocidom u pravom smislu reči, ali sigurno je to pogrom i sigurno je to, stradanje koje je bilo, svesno želja nekih, naravno, stranih država i stranaca, a bogami u zadnjih 30-ak godina bilo je tu i pokušaja iznutra. Mislim da je to dovoljan razlog da se glasa za ovaj predlog rezolucije, a posebno pozivam kolege iz SRS da glasaju za ovaj predlog pošto su oni imali isti takav predlog 2010. godine koji nije usvojen. Hvala vam.
Zakon vezan za onaj zakon koji sam predlagao malopre, o izboru narodnih poslanika, a ne tiče se zdravlja nego reklama. Predlog zakona o izmeni Zakona o finansiranju političkih stranaka, pardon aktivnosti, član 1. u Zakonu o finansiranju političkih aktivnosti „Službeni glasnik“ broj 43/2011, 123/2014, a u članu 23. stav 3. - briše se, a član 2. - ovaj zakon stupa na snagu osam dana nakon objave u „Službenom glasniku“.

Šta se predviđa? Predviđa se da nema finansiranja, da je zabranjeno finansiranje reklama na elektronskim medijima i drugim medijama za sve predloge kandidata političkih stranaka, izbornih lista i svih onih koji učestvuju na izborima aktivno. I to je, rekao sam već neke argumente, troši se veliki novac za to.

Kada su jedni izbori, recimo ovi poslednji beogradski, to je bilo skoro 30 miliona evra, rekao sam kada su dva ili tri različita, ili četiri različita nivoa izbora, to prolazi ili dolazi bar do 100 miliona, što je sasvim dovoljno za mnoge velike stvari, a pre svega dao sam i precizno gde treba da se troši taj veliki novac građana Srbije, a ne sponzora. Pošto nema sponzora za političke kampanje, ti koji daju pare kao sponzori to su neki koji su ukrali pare zajedno sa korumpiranim političarima od države, od budžeta, znači od građana Srbije. I da taj novac treba da se koristi za lečenje dece i drugih građana Srbije, čije bolesti zahtevaju lečenje u inostranstvu.

Postaviće se pitanje - a kako će građani Srbije da dođu do informacija o tome šta, koji kandidat, šta, koja politička stranka, šta, koja izborna lista nudi na lokalnim pokrajinskim, parlamentarnim ili predsedničkim izborima?

Ja sam već govorio pre skoro, pre jednih 50-ak, 60-ak godina, ja znam da to teško dolazi do vašeg saznanja, ali pre 50-ak, 60-ak godina došlo je do nečega što se zove direktno sučeljavanje kandidata. Predizborni program, gde kandidati govore o svojim programima, a onda ulaze u diskusiju međusobnu o svojim programima. Ja znam da je to nešto što je vama potpuno novo i što ovako, plaši vas u temelju vašeg bića, ali verujte ništa se tu ne dešava loše, tu se samo vidi ko laže, a ko krade, ko govori istinu, ko lupeta, a ko ima osnovu za ono što nudi kao svoj predizborni program građanima Srbije.

To se dešava svuda. U svim zemljama, skoro u svim zemljama, ne baš onim zemljama odakle dolaze vaši vekovni prijatelji, ovi koji su prvi priznali Kosovo, ovi koji su učestvovali u bombardovanju Srbije 1999. godine, ali u nekim malo normalnijim državama, to je dnevna situacija i to je način kako da se dođe do izbornih predloga.
Hvala lepo.

Ovo je predlog zakona koji predlažem već jako dugo. Taj zakon u potpuno ili skoro identičnom tekstu je usvojen 2003. godine i tada proglašen kao zakon koji bi trebao da uvede red u ovu oblast, ali nažalost, već prva sledeća Vlada nije primenjivala taj zakon, te danas imamo urbanističku džunglu po celoj Srbiji, gde svašta živi po toj džungli, ali šta da radimo, to je upravo posledica onoga da nije bilo lekarskih pregleda ni za koga, pa ni za tu neku sledeću vlast.

Šta je bilo glavno kod ovog predloga zakona, u stvari, šta je sada glavno, a tada je u zakonu koji je donet bila temeljna vrednost? Temeljna vrednost je bila da je bila predviđena kazna zatvorom onome ko počne gradnju bez odobrenja za gradnju. To znači, pre toga, pre odobrenja mora da dobije građevinsku dozvolu i sve ono što je neophodno pored nje i odobrenje koje mu kaže sutra možeš da počneš da gradiš. Ako bez toga zabode ašov u zemlju bez dozvole, ide u zatvor.

Da je taj zakon u primeni, mi bismo imali mnogo bolji izgled i Beograda i drugih gradova Srbije, gde ne bi bilo divljih investicija, divljih zgrada i divljaka koji su doveli do toga, bilo da su bili divlji investitori ili divlji lokalni funkcioneri ili divlji funkcioneri, bez lekarskog pregleda na višem državnom nivou. U svakom slučaju, bio bi uveden red. Ovako imao to što nam se dešava.

Voleo bih da sada bar skupite dovoljno hrabrosti, čast ili čega god, ko može da napabirči i da glasamo svi za ovaj zakon i da time uvedemo red. Da sprečimo da Beograd postane poznat ne po nečemu što je na vodi, nego da ne postane poznat po onome što danas imamo, a to je najveće divlje gradilište u istoriji Evrope, a to je ono što se zove Beograd na vodi ili su to ova divlja gradilišta u raspadu, hoćete od Knez Mihajlove, preko pevajuće fontane a la Dačić, do ne znam, koje god druge stvari koja je napravljena u poslednjih pet, šest godina u ovom gradu, koja je sklona padu, opasna po život, a sigurno služi na sramotu celog ovog grada.

Prema tome, glasao sam malopre za anketni odbor koji je bio predložen samo zbog toga što je ovaj parlament i „pet frendli“ za razliku od bilo kog drugog na svetu, jer takav je predlagač te ideje bio. Glasajte za ovaj predlog.
Anketni odbor bi trebalo da utvrdi odgovornost Narodne banke Srbije zbog oduzimanja dozvole za rad Akcionarskom društvu za osiguranje „Takovo osiguranje“ Kragujevac zbog, kako je tada navedeno, nedostatka tehničkih rezervi u trenutku kad su one bile iznad proseka na tržištu. Takođe, da se utvrdi odgovornost za uništenu reputaciju vlasniku „Takovo osiguranja“ Kragujevac, da se utvrdi odgovornost za 408 zaposlenih koji su tada ostali bez posla, da se utvrdi odgovornost da li je postojala saglasnost pravne službe Narodne banke Srbije za oduzimanje dozvole za rad ovom osiguranju i da li je u likvidacionom postupku Akcionarskog društva za osiguranje „Takovo osiguranje“ Kragujevac utvrđeno da nije bilo potrebe za oduzimanjem dozvole za rad. Anketni odbor ima pravo da traži od državnih organa itd, ovaj ostali deo je isti kao što je za sve druge anketne odbore.

Šta je cilj? Cilj je da se utvrdi jedna malverzacija, jer je ovo privatno osiguranje iz Kragujevca, znači, ne radi se o privatizaciji nego o prodaji privatne imovine, našlo dobrog kupca koji je u tom trenutku bio, a i danas je, jedan od velikih igrača u oblasti osiguranja u celoj Evropi, ali je to smetalo jednom drugom osiguranju koje je isto privatno, ali u bliskim, intimnim, perverznim, finansijskim i drugim odnosima sa vrhom srpske vlasti, te je ta prodaja sprečena da to drugo perverzno osiguranje u tim odnosima koje sam rekao ne bi dobilo konkurenciju. To se sve dešavalo pre par godina. Dakle, 408 ljudi je ostalo bez posla, odnosno 408 porodica, što je praktično jedna četvrtina svih onih koji još uvek rade u „Fijatu“ i ja se nadam da će „Fijat“, bez obzira na sve najave, ostati da radi.

Ali, teško da ćemo moći da dovedemo bilo kog normalnog, ozbiljnog, zdravog investitora, a ne sitne prevarante koji ovde dolaze samo zato što su plate najniže u Evroaziji i zato što polovinu tih plata plaća država narednih deset godina, nego zato što će imati želju da ulože u jednu normalnu državu, u kojoj će biti poštovan zakon, u kojoj će biti poštovana prava radnika, u kojoj će biti zdrav parlament, zdrava Skupština, zdrava Vlada, zdrav predsednik države i gde se neće dešavati da nam se ponavlja ono što se desilo u Starom Rimu, kada je jedan od imperatora uveo jednog konja tamo gde ne treba. Bojim se da nekima spolja ova država izgleda kao da je cela ergela ušla tamo gde ne treba.
Nekoliko saveta, možda i neki predlog da racionalizujemo diskusiju.

Primećujem da se mnogi javljaju za povredu Poslovnika, posle toga kažu da ne žele da se glasa o toj povredi Poslovnika, pa bi bilo lepo da se onda oduzme to vreme koje su potrošili, poslaničkoj grupi iz koje ….

(Predsedavajući: To nema veze sa amandmanom, kolega Živkoviću.)

Naravno, nego kažem zbog racionalnosti. A ima veze sa amandmanom onoliko, koliko su prethodnici govorili.

Postoji, evo i sada smo malopre čuli da je opozicija protiv samo zato što je vlast za, što je jedna besmislenost, da smo protiv ovog zakona. Mali napor na nivou ne matematike, nego prostog računa bi mnoge prethodnike doveo do jasnog zaključka da su oni, odnosno da je vladajuća stranka, odnosno da je SNS podneo najveći broj amandmana na ovaj zakon, u logici koja je inače jedna stara nauka, a primenjuje se i dan danas, čak i u Srbiji, pa i u ovom parlamentu, logično je da kada neko daje najviše primedbi na nešto, da on misli da to nešto nije dobro.

Tim logičkim zaključkom možemo da dođemo do definicije da ovim Predlogom zakona je najmanje zadovoljna vladajuća partija, odnosno njen poslaničkih klub, jer inače ne bi podneli tako veliki broj amandmana.

Naravno, u nekom trenutku pojaviće se napad logike i pameti kod najvećeg broja ljudi koji zastupaju tu vladajuću politiku i oni će da povuku te amandmane, ili će, još nesigurni u to da li je logika nešto čime bi trebali da se služe, da čekaju zvuk zvona i u jednom poznatom efektu koji neću da ponavljam, jedan ruski naučnik Pavlov ga je odavno definisao, će glasati protiv svojih ličnih amandmana.

Prema tome, logika da je opozicija protiv predloga zakona je tačna, ali još više protiv ovog predloga zakona je vladajuća stranka, te ja pozivam ministra da ga povuče iz procedure.
Tri puta sam pomenut i nemam pravo na repliku. Dobro, i to je deo neke logike.

Vrlo mi je žao što kolega koji bi morao da čuje dobro, a i vi predsedavajući, niste razumeli da je poenta moje malopređašnje priče bila u logici, a ne u psima. I to je potpuno besmislena stvar. To gde se ko sam prepoznaje, to nije moje da se time bavim, niti sam to mislio.
Modernizacija je, naravno, vrlo važna stvar u bilo kojoj sferi života, u sistemu odbrane, u Ministarstvu odbrane, u Vojsci Srbije i bez toga se ne može.
Modernizacija, naravno, mora da se odvija po nekoj logici. Zato sam ja malo pre pokušao da objasnim da je, ako imate 300 i nešto amandmana, ili 500 i nešto amandmana na jedan predlog zakona, na prvih par članova jednog predloga zakona, onda vi verovatno logično i moderno mislite da taj zakon nema nikakve veze.
Malo pre sam pozvao ministra da povuče zakon zato što ima previše amandmana koji govore o tome da taj zakon nije dobar i očekivao sam reakciju ministra na ono što sam govorio, a nikako reakciju nekoga ko se prepoznao u nekom istraživanju sovjetskih naučnika pre 100 godina. Ja se time nisam bavio.
Drugo, sve moje kolege koje me malo bolje znaju, znaju da ja vrlo poštujem prava svih životinja i nikako ne bih upoređivao nikoga ni sa kim na neki ružan način. Hvala.
Hvala lepo, vredelo je čekati. Evo, nekoliko sati i još smo na prvom članu i to je već izrečena priča i ocena o tome kako se vodi rasprava u ovom parlamentu, čemu služe amandmani, ko ima pravo da ih predloži, ko ima pravo da ih brani, kada i kako. Ne bih imao da dodam nešto mnogo u odnosu na te teme. Mislim da je srpskoj javnosti potpuno jasno šta se dešava.

Da kažem o ovom amandmanu na član 1. koji smo podneli moje kolege i Kluba samostalnih poslanika i ja. U članu 1. stav 1. nakon reči: „osposobljavanje za potrebe“ dodaje se reč: „sistema“, sa idejom da se dodavanjem neophodne reči „sistema“ jasno određuje koji segment društva se na ovaj način definiše. Kako nije ispravno koristiti samo reč „odbrana“, već se mora koristiti sintagma „sistem odbrane“ koji je definisan drugim pravnim aktima.

U odgovoru Vlade kaže – Vlada ne prihvata ovaj amandman iz razloga što je opštim propisima pojam „odbrana“ regulisan, između ostalog, da se ona ostvaruje organizovanjem i pripremanjem subjekata odbrane u izvršavanju zadataka u ratnom i vanrednom stanju. Voleo bih da mi neko kaže šta ovo znači, ali to je manje važno.

Bojim se da je ova rasprava otišla, naravno, kao i mnogo puta ranije neke druge rasprave u pogrešnom smeru. Imali smo razna junačenja i pre podne i posle podne o tome ko je sve branio, ko je sve ginuo, ko je sve uspeo da osvoji vojne ciljeve, političke ciljeve vojnim sredstvima. Nažalost, taj rat na koji se najveći broj govornika pozivao je izgubljen. I, tamo gde su predstavnici sadašnje vlasti, tada kao mladi, ne baš pioniri, ali kao mladi omladinci, predvođeni svojim mentorima, svojim političkim očevima, roditeljima, svuda gde su branili Srbe i srpske interese tamo Srba više nema. I, to je istorijska istina. Nažalost, to je tako i niko ne treba da bude srećan zbog toga, niti jeste, ali je to dovoljan razlog da se prestane sa junačenjem bez osnova i bez razloga.

Svašta smo čuli ovde, pa i od ministra, da je neko negirao NATO žrtve, da je po nalogu nekih stranih agentura, čega li, ambasada, inače u Srbiji su samo strane ambasade, nemamo domaće ambasade u Srbiji, to bi mogao neko da nauči već jednom ako se bavi politikom, da smo negirali ono što se dešavalo 1999. godine. Ja neću da pitam ko je gde bio tada, u to vreme bombardovanja i pre toga neposredno, i posle toga.

Što se tiče grada Niša koji sam tada vodio i nosio uniformu po naređenju načelnika štaba Treće armije, nažalost ja nosio uniformu, zato što je to bilo, verovatno, meni je rečeno - odlučeno je na najvišem mestu da gradonačelnik nosi uniformu, ja sam pitao - da li ste normalni, pa ja nisam služio Vojsku, a u toj uniformi neki ljudi ginu, ne neki, nego mnogi, rečeno mi je - odlučeno je na najvišem mestu. To sam pravilno akcentovao. Posle 20 dana su mi rekli da skidam uniformu. Doznao sam da je to zato što je procena da skače rejting čak i meni, jer ljudi vole uniforme, naravno, to je potpuno prirodno, a ja sam pitao tog načelnika štaba Treće armije koji su efekti mog nošenja uniforme i, naravno, nije niko imao da mi kaže ništa pametno na tu temu.

Grad Niš je dobio veliku Povelju od načelnika Generalštaba, tadašnjeg, mislim da je bio Pavković, jeste bio je Pavković, za veliki doprinos borbi protiv NATO agresora i to je istorijska istina. Ta Povelja stoji i dan danas u Skupštini grada Niša. Ja sam dobio jednu zahvalnicu od jednog puka iz PVO-a i avijacije, za neki specijalni zadatak koji smo radili i neću da ga otkrivam ni dan danas.

Prvo obeležje koje je neko uradio žrtvama NATO agresije je uradio grad Niš. Ja mislim da je to već bilo za Vidovdan iste godine, ili možda malo kasnije, ne držite me za reč, ali sigurno 1999. godine, to je jedna kapela pored Niške tvrđave, spomenik kapela gde piše – Žrtvama NATO agresije. I, to je urađeno u vreme kad sam ja predsednik Skupštine grada Niša i niko nije mogao da naredi bilo kome bilo šta. To jeste jedan ogroman poraz evropske civilizacije da bombarduju građane jedne zemlje zato što je ta država u tom trenutku imala nenormalnu vlast.

I, to što vama govorim sada sam govorio na parlamentarnoj skupštini NATO pakta u Budimpešti, početkom 2000. godine, pred svim predstavnicima NATO pakta i ukazivao na sve to što su uradili nažao građanima mog grada, građanima Srbije. Zato, bilo ko ko se krio ispod kvarcne lampe u vreme bombardovanja ne sme da mi reč kaže, ni meni ni bilo kome ko je u to vreme uradio bilo šta dobro za ovu zemlju. To ne dopuštam nikome.

O uništavanju Vojske posle 5. oktobra, ja bih voleo da neko, recimo ministar, napravi jedan formalni izveštaj i da ga potpiše, šta, kad i koliko je uništeno, posebno me interesuje onaj deo do kraja 2003. godine.

Ovaj narod je imao velike nesreće u svojoj modernoj istoriji. Ne postoji ni jedan jedini razlog da te nesreće činimo još većim time što se ljudi bez obraza, bez morala, kite nečim što nije nikada postojalo i što vređaju ljude koji su ozbiljno radili svoj posao. To nema veze sa partijama. To nema veze sa poreklom. To ima veze sa osnovnim postavkama normalnog života.

Naravno da Srbija mora da ima jaku armiju. Naravno da ta armija treba da bude usmerena i da bude formirana po svojoj strukturi u odnosu na ono šta je naša strategija odbrane, da definišemo gde su nam potencijalna žarišta, ko su nam neprijatelji i u odnosu na to da je opremamo modernim sredstvima. Migovi koji ne lete godinu dana nakon što su dovučeni do Beograda, kao i migovi koji treba da dođu iz Belorusije, koji neće da lete još dve godine, nisu moderno naoružanje.

To nema nikakve veze sa životom. To je jedna farsa, kao i cela ova vlast. Zato vas molim da pre svega gospodu oficire, ljude iz Ministarstva koji rade svoj posao profesionalno, da se vi brinete za ono što je Vojska Srbije, ne dopuštajte političarima koji su se krili ispod kvarcne lampe u vreme bombardovanja, da se oni brinu za Vojsku jer to neće biti dobro za ovu državu. Hvala vam.
Ne na Poslovnik, nego na repliku gospodina koji se prepoznao u tome da je u vreme bombardovanja bio pod kvarcnom lampom, jer ne postoji drugi razlog da dobije repliku osim ako se u tome nije prepoznao.

Ja volim kada neko nauči taj podkosovski ciklus pesme i recitacije, ali tu ima samo jedan problem, što tu nema „i“ od istine. Žao mi je što neke koleginice i neke kolege ne razumeju šta sam rekao, ali preporučujem da uzmu stenogram pa da pažljivo pročitaju to šta sam rekao.

Meni patriotizam neće meriti niko ko se krio i od svoje senke, a kamo li od nečega što je izgledalo kao opasnost. Moj patriotizam, moj doprinos zemlji, imate, rekao sam vam u koji dokumentima, priznanjima i to nije tema, to je bila obaveza svakoga ko je tada bio punoletan i sposoban da učini bilo šta za odbranu zemlje i ja sam na to ponosan, ali ja od toga nikada neću praviti cirkus. To je nešto što je pitanje morala, obraza i to je pitanje kako živite svoj život. Da li vam je život cirkus u kome bauljate noću kada ne jedete šnicle, nego idete od kovačnice do gvožđarske radnje ili ne znam čega ili vam je život da radite svoj posao tako da se ne plašite šta će istorija kroz 5, 10, 20 ili 100 godina da kaže o vama i vremenu kada ste imali neku važnu funkciju, jer to se ne radi nakon te funkcije, nego dok ste odgovorni za neku funkciju.

Prema tome, ja vam želim da nikada više ne dođe do bilo kakvog rata, a ako slučajno dođe da nas vi ne branite.
Nastaviću tu tradiciju, da se govori samo o suštini amandmana.

Jako je tužno kad vidite kolika besmisao može nekome da padne na pamet, a to može da se reši vojnim obrazovanjem.

Zamislite da je neko meni 1999. godine dao novac da kupujem municiju za Vojsku Jugoslavije? To je teška bolest ili zla namera. Vrlo interesantno da gradonačelniku opozicionog tada najvećeg opozicionog grada u Srbiji vojska da pare da on kupuje od Rusa, a ja kao poznati rusofil, od Rusa kupujem municiju koja treba da bude korišćena za odbranu od kopnenog napada na tadašnju Jugoslaviju? Ovo je stvarno genijalno.

To može da bude tačno i može da bude laž. Ako je tačno, to znači da tadašnja vlast nije imala poverenje ni u koga, ni u tadašnje oficire, ni u ministre, recimo, informisanja, ili odbrane ili one što su se krili ispod kvarcnih lampi. Ni u koga nisu imali poverenje, no u mene, jer su meni dali taj novac da nosim, da kupujem rusko oružje ili je sve to jedna velika laž? Ali, laž je postala deo života i, nažalost, to nije dobro, ali to je tako.

Reče ministar šta je uništavano u vreme od 2003. do 2008. godine. Nije moje pitanje bilo to, moje pitanje je bilo šta je uništavano do 2004. godine, pošto za to mogu da snosim neku odgovornost, mada srpska Vlada tada nije imala nikakvu nadležnost nad Vojskom Jugoslavije, ali, nema veze, politički mogu da odgovaram.

Ko je to uništavao? Da li je to bilo protivzakonito? Ako je bilo protivzakonito, zašto ova patriotska, najbolja na svetu, majke mi, keve mi vlast nije preduzela mere? Ako neko uništava vojnu opremu, pa to je, ne znam da li se zove veleizdaja, ali, kolokvijalno, to je veleizdaja. Pa, da li je neko uhapšen zbog toga? Ne mora preki sud, može običan sud. Ne, nema, nego to je laprdanje. To je najbolji izraz koji mogu da upotrebim oko nečega s kim ljudi nemaju pojma ni sa čim.

Govori se o nekim albanskim teroristima. Imate jednu publikaciju koju je iznela Vlada Srbije u septembru 2003. godine. Zove se „Albanski terorizam na teritoriji tada još uvek AP Kosovo“, gde su navedeni svi iole značajni teroristi sa tog terena i to je urađeno kada sam ja bio predsednik Vlade i oni su imali poternice i bila je i šema njihove organizacije i precizan popis svega šta su uradili protiv stanovništva, države, imovine. Sa bar četvoricom od njih vlast Aleksandra Vučića vodi pregovore o Kosovu i pravi koalicije u parlamentu nezavisnog Kosova, kako ti teroristi zovu Kosovo danas i vi ćete da prebacujete nekome da je nešto radio nekad? To je bruka.

Zato vam govorim da to što vam se sad dešava, što imate nešto malo moći, neki od vas, onaj koji ima najveću nije sa vama, on je već daleko otišao od vas, nego toga niste svesni. Razmišljajte šta će biti sutra. Kad se popnete na vrh brda nakon toga znate da možete samo da silazite. Kada igrom slučaja ili, otkud znam, društvenim okolnostima dođete na vrh vlasti, tog dana kada vas izaberu za ministra ili za još nešto iznad toga, shvatite da sledeći korak ide naniže, da je to zenit i da posle toga trebate ponovo da se vratite, da hodate po zemlji, asfaltu, njivama, šljaci, ko gde i ko kad.

Ja vam kažem da postoji i vlast posle mandata i postoji još jedna bolja stvar, postoji život posle mandata. To znači da budete nešto, da radite svoj posao časno, da siđete sa mesta ministra unutrašnjih poslova, gradonačelnika, predsednika Vlade i da živite normalno decenijama posle toga, da nemate potrebe za obezbeđenjem, da se ne okrećete na ulici, da se ne krijete, da ne nosite prljavu kesu na glavi, nego da živite normalan život.

Pozivam vas da se vratite na staru dobru zemlju i da razmišljate o tome šta vas čeka kada odete sa vlasti, a ja vam želim dug i uspešan život i dobro zdravlje.
Zamolio bih vas da uvedemo jednu praksu, da ne prevodite šta ja pričam, pošto ja pričam srpski. Jesam Nišlija, ali koristim sve padeže, akcentujem, čini mi se, pravilno, tako da nema potrebe da se prevodi to što ja govorim.

Ako nekome nije jasno, ja mogu da ponovim, da ispričam ponovo, da razjasnim. Možete to da dobijete u pisanoj formi, ali svaki građanin Srbije koji ima mogućnost da vidi ovaj prenos je čuo da sam osudio tu bahanaliju NATO pakta i to ne danas samo, nego i 1999. i 2000. i 2001. godine i uvek i nema potrebe da to dokazujem. Imate istorijska dokumenta. Imate šta god hoćete, gde god hoćete to da proverite. I kada su padale bombe, nažalost, sa drugima bio sam tu na sto metara od toga i sanirao sve što je moglo da se uradi. To, ponavljam, nije nikakav veliki herojski akt, to je potpuno normalna stvar. To radi svaka odgovorna vlast.

Možete da pokušavate da me vređate zbog toga koliko god hoćete, ali to je besmisleno. O tome sam vam govorio. To vas čeka onoga trenutka kada sa vlasti se vratite na asfalt i počnete da živite normalan život, ako ste ga normalo živeli pre nego što ste postali vlast. Zato vas upozoravam da pazite šta sada govorite. To nije nikakva pretnja, samo vam kažem da razmislite o tome, jer ljudi će se sećati šta ste govorili, pa će da vas podsećaju. Biće vas sramota. Lepo je živeti, ponavljam, evo, koliko je to prošlo, 15 godina posle mandata, živite normalno, bez bilo kakvog opterećenja.