Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Zoran Živković

Zoran Živković

Nova stranka

Govori

Ovaj predlog zakona se odnosi na istu temu o kojoj sam govorio u prethodnom predlogu zakona, a to znači da sačuvamo narodne pare i da se one ne bacaju za te tzv. reklame i za to što sam rekao već da je estetski, politički, moralno i na bilo koji treći, četvrti i peti način neprihvatljivo.

I ovaj zakon se bavi tim parama, pa onda tražim izmenu gde se briše član 23. stav 3. koji omogućava sada dok ga ne promenimo da se finansiraju iz budžeta, to znači narodnim parama ili od tzv. sponzora. To znači od onih koji su krali iz budžeta, pa onda daju pare političkim strankama, mahom onima koje su u vlasti trenutno, da nas zapljuskuju najgorim mogućim sadržajima kojima nije mesto nigde, nikuda.

To ako hoćete nekome da naudite, onda treba nekoj drugoj državi, nekoj drugoj naciji, ne dao Bog, onda treba da emitujete te naše reklame tamo i to će da nanese veliku štetu. To nikako nisu pare koje pošteni političari vlasti skupljaju na pošten način. To je novac koji se otima od građana na najgori mogući način i troši za najgore moguće stvari.

Pitaće neko – šta je zamena? Kako da građani saznaju koje su političke poruke koje liste kandidata, kandidati pojedinačno nude građanima? Ja moram da vam otkrijem i to sam i rekao prošli put, ima jedna novina koja je tu, nema je više od 50-60 godina, ali ja se nadam da ćete uskoro da shvatite šta je poenta toga, a to je da se prave duel emisije na televiziji, gde se nosioci raznih političkih projekata, bilo da su prošli lekarski pregled ili da nisu, pa šetaju od klupe do klupe ili od knjižare do knjižare, sučeljavaju svoje stavove o zadatim temama na jedan civilizovan način, sa argumentima, gde komuniciraju tako da ljudi mogu da razumeju, a da to ne košta ništa. Da sačuvamo te velike pare i da upotrebimo tamo gde su one mnogo potrebnije.
Ovo je inovacija jednog dobrog zakona koji je bio donet 2003. godine, ali na žalost nije primenjen zato što je prva sledeća vlast koja je trebala da ga primeni odustala od te primene i to na najgrublji način tako što je nekoliko ministara koji su bili zaduženi za sprovođenje ovog zakona ušli upravo u krivična dela koja su sankcionisana ovim zakonom.

Šta je bila poenta ovog zakona? Da ne sme niko da zabode ašov negde dok ne dobije sve adekvatne dokument za početak gradnje, a to naravno jeste normalna stvar, to nije nikakva represija države. To ne rade ljudi koji su socijalno ugroženi, pa onda daj da uradim nešto bez dozvole jeftinije.

Ne, to rade oni koji imaju nesumnjivo puno para i nesumnjivo puno para koje su vrlo čudnog, neobičnog, rekao bih, nezakonitog kriminalnog porekla.

Bespravna gradnja je neprevodiva sintagma na bilo koji normalni jezik. Kad kažete Nemcu, nekom nemačkom prevodiocu da prevede, ili engleskom ili francuskom, šta je to bespravna gradnja, oni to moraju da objašnjavaju u osam rečenica, pošto niko ne može da shvati u normalnom svetu da neko može da počne gradnju, a nema sve dozvole koje su neophodne za to, i zbog poštovanja zakona, ali i zbog sebe.

Ovde je to stara praksa i te 2003. godine učinjen je jedan ozbiljan pokušaj da se to spreči i, nažalost, rekao sam kako se to završilo. I dan danas, bez obzira na busanje u grudi, zaklinjanje, nespavanje noću, dijete bez šnicle, a samo na one lignje u lončiću, bez obzira na sve to, divlja gradnja cveta svuda oko nas.

Ponavljao sam 20 puta onaj bespravni objekat za koji je ministarka Mihajlović rekla da će biti utužen čovek i da će biti srušen, jer je protivzakonito gradio, je samo što nije stavljen dimnjak, a dimnjak nije stavljen zato što je centralno grejanje, pa nema potrebe da ima dimnjak. Inače, Nebojšina 8a, završena protivno zakonu, uz poštovanje preko beogradskih izbora, preko zaklinjanja svih da će to, preko svih dokumenata koje je izdala nadležna opština Vračar, Grad Beograd i ministarstvo. Ne, to divlja i dalje. Zašto? Pa, bliski su sa nekim opskurnim likovima koji se hvale, ne mogu da verujem, da su bliski aktivnom režimu.

Imamo i najekstremniji primer toga, to je Beograd na vodi, rekoh već, posle piramida u Starom Egiptu, najveće divlje gradilište u istoriji čovečanstva.

Prema tome, glasajte za zakon.
Hvala lepo.

Malopre je predložen jedan anketni odbor koji je definisan u sklopom puno nesrećnih okolnosti, kao što je nedostatak zdravstvenog pregleda pre kandidovanja i drugih bolesti o kojima će se neko konsultovati sa svojim lekarom ili farmaceutom, a ja sam glasao za taj anketni odbor, jer se pominjem u tom predlogu i mislim da je fer da sve što se, gde se ko god pominje, ili se podrazumeva da bi trebalo da bude pomenut, da se to istera, makar to bio i anketni odbor, ali ne videh malopre da postoji većina za to, jer možda zvono nije radilo ili je neki drugi razlog.

Ovo je odluka o obrazovanju anketnog odbora za nezakonito oduzimanje dozvole za rad osiguranju „Takovo“. Blizu 500 ljudi je radilo u tom osiguranju. Oduzeta im je dozvola kad su bili na pragu dobre prodaje, pošto je to inače privatna firma. Znači, nije u pitanju privatizacija, nego naprosto prodaja na tržištu.

Trebalo je da bude, da se završi ugovor o kupoprodaji sa jednim od najvećih evropskih, pa i svetskih autoriteta u poslovnom smislu iz ove oblasti, ali neko je, a to neko je konkurencija nelojalna, je uspela da kod vrha Narodne banke Srbije, guvernerke i ekipe koja stoji iza nje, isposluje da se osiguranju „Takovo“ oduzme dozvola za rad zbog navodnog slabog nivoa kapitala, zbog nepoštovanja zakona, malih rezervi, što je apsolutno suprotno onome što je dokazano u sudskom postupku koji je nakon toga obavljen, gde se videlo da je to osiguranje bilo bolje od 80% ostalih osiguravajućih kuća u Srbiji po svim tim parametrima. Tu je naneta velika šteta, naravno, vlasnicima, ali i ljudima koji su radili u toj firmi, gradu Kragujevcu, gde je sedište te firme i, što je još važnije, poverenju investitora u ovu državu.

Ta bajka da kod nas dolaze veliki investitori, to je laž neviđena. To je laž. Te velike firme koje ovde zapošljavaju naše radnike za 200 evra, da klemuju žice, to je tehnologija, ima daska, pa se po toj dasci vode neki kablovi i na kraju se klemuju, to je laž. A ozbiljni investitori u ovu državu su dolazili 2002, 2003. godine, pa to može i neki anketni odbor da utvrdi, kad je došao „Simens“ u ovu državu, kad je došao „Filip Moris“, kad je došao „Fijat“, kad su došli veliki, veliki investitori koji su ozbiljni. Na ovakav način se oni rasteruju.
Hvala lepo.

Nekoliko pitanja. Prvo pitanje predsednici Vlade i nadležnim ministrima, a tiče se niškog aerodroma, pitanje i svega što je vezano za tu temu.

Pitanje pod 1. – po kom osnovu je Vlada Srbije, države Srbije potpisala tajni sporazum sa izvesnom francuskom kompanijom o koncesiji za Aerodrom „Nikola Tesla“? Koji član Ustava, koji član kog zakona ili pravilnika ili čega god može da da ovlašćenje da bilo ko u Srbiji potpisuje tajne ugovore kada je u pitanju javna imovina? Da li je to deo projekta da se zajedno sa kupovinom, odnosno koncesijom za prištinski aerodrom uništi niški aerodrom iz razloga koji su sitno sopstvenički interes neke kompanije i vrha srpske vlasti koju predstavlja Aleksandar Vučić?

Imali smo izjave neki dan da je neophodno da se preuzme niški aerodrom da bi mogao da se dalje finansira, da se pomaže, da se razvija. Zašto se onda ne prenese u vlasništvo Republike Srbije i banjalučki aerodrom, pošto je nadležna ministarka saobraćaja rekla, zajedno sa premijerkom i predsednikom države, da će i taj aerodrom biti pod subvencijama srpske Vlade?

Drugo pitanje je vezano za Paraćin. Da li je tačno da je Nacionalna služba za zapošljavanje odobrila fiktivna radna mesta na javnim radovima u preduzeću „Eurolin“ u Paraćinu za aktivisti SNS koji rade kao internet tim u povereništvu SNS u Paraćinu i koji zapravo uopšte ne idu na posao u firmu „Eurolin“ nego sede u stranačkim prostorijama?

Da li je ministru, a pitanje je postavljeno Neli Kuburović i Zoranu Đorđeviću, poznato da povereništvo SNS i firmu „Eurolin“ vode Radiša Savić i Milan Nedić, koji su i odbornici SNS, da li je ministru poznato da je Milan Ilić, koji je zvanično poverenik SNS i odgovorno lice u firmi „Eurolin“ ili „Eurolajn“ iz Paraćina u dokumentaciji KRIK, koja je javno dostupna, označen kao pravosnažno osuđeno lice u aferi Rudnika Resavica zato što je prema ovoj dokumentaciji podmićivao sada već pravosnažno na višegodišnju kaznu zatvora osuđenog direktora Rudnika?

Da li je zakonito da Nacionalna služba ne kontroliše rad radnika koji su na javnim radovima, da odobrava javne radove za preduzeća koja šalju radnike da rade u stranci i za preduzeća koja vode pravosnažno osuđena lica pred Tužilaštvom za organizovani, pred Sudom za organizovani kriminal i kakav je prema javno dostupnoj dokumentaciji i Milan Ilić?

Znači, firma, oni vole da je zovu „Eurolin“, a verovatno se čita „Eurolajn“, i zloupotreba javnog novca.

Pitanje ministru kulture – da li je gledao predstavu „Lift – Slobodan šou“, Prištinskog narodnog pozorišta? Da li je tačno da je pokrenut postupak kazne reditelja te predstave zato što je pozvao vrh srpske vlasti, predsednika države, premijerku, ministra i sve ostale da dođu na premijeru te predstave u Gračanicu pre par meseci? Ja sam sinoć gledao tu predstavu i preporučujem je svima onima koji žele da se upoznaju sa jednim umetničkim viđenjem jednog mračnog dela srpske prošlosti.

Danas je tačno mesec dana od kako je Vučić obećao da će da obavesti srpsku javnost o saznanjima vezano za ubistvo Olivera Ivanovića, za ona saznanja do kojih su došle naše službe. Danas je i skoro tri meseca, odnosno tri meseca i jedan dan od ubistva. Srpska javnost nije dobila nikakvu informaciju, ni od naših službi, ni bilo koju informaciju koju su naše službe dobile od bilo koga.

Da li je bilo ko uradio bilo šta u slučaju otkrivanja uzroka i izvršioca i nalogodavaca ubistva Olivera Ivanovića ili je država završila svoj posao tako što je stvorila atmosferu da njegova likvidacija bude nešto što je za jedan deo javnosti prihvatljivo? Tu atmosferu smo imali i pre 15 godina u slučaju predsednika Vlade Srbije, u tom trenutku Zorana Đinđića.
Da pokušam da stvorim tradiciju amandmana koji ima smisao, pa ću posle amandmana koleginice Čomić da i ja kažem ovaj amandman.

Znači, član 4. tačka 1. menja se i glasi: „Celoživotnog učenja, uvažavanja potreba i mogućnosti pojedinaca za učenje, usavršavanje i razvoj tokom celog života“. Jako važna stvar. Iz neopravdanih razloga je odbijen ovaj amandman, ali to je tako i to ne može da se promeni.

Samo želim da i kolege i srpsku javnost samo podsetim da je celoživotno obrazovanje važna stvar, da ono može da bude preventiva za mnoge loše navike, za mnoge loše običaje. Recimo, jedan od takvih običaja je da napišete skoro 1000 amandmana, a da znate da će biti odbijeni, a ipak to uradite, zato što vam je neko to naredio, još uživate u tome i ponavljate neistine koje je vrhovni proizvođač neistina već izrekao, a onda vi to ponavljate kao jedan eho koji traje danima. To nije dobro. Smeju se deca, smeju se i odrasli.

Celoživotno učenje je učenje tako da ljudi postani na pravi način korisni pojedinci koji će svom društvu, svojoj organizaciji, ovom zakonodavnom telu, da doprinesu da život u jednoj državi bude bolji. I to se ne radi tako što se papagajski ponavlja laž, makar ona bila izrečena i tamo negde na Senjaku ili ovde negde na Andrićevom vencu.

Laž ponavljanjem ne postaje istina. To je pravilo koje bi mnogi ovde trebalo da nauče ili u svom obrazovanju redovnom ili u celoživotnom.
Voleo bih da ova ostavinska rasprava SRS, ove hard varijante i ove lajt varijante koja je sada na vlasti, prestane. Nemojte da trošite pare ovog naroda za to.

To što ste vi napravili ovo što sada drži vlast, ovo što naređuje onom, to je trebalo još u pionirima kod radikala da se dovede u red, a ne puštate tu da izraste ovo što je izraslo sada, pa niti je radikal, niti je … kako bih rekao, niti je drvo, niti je panj i to je vaša krivica.

Malopre je gospođa Vjerica Radeta prebacila i rekla da je neki, mislim da se zove nekako, i verovatno ima ime, sa Vračara da je on moj član bio. Bože me sačuvaj, vi ćete da me oterate u ekstremno hrišćanstvo. Moraću da se pozivam na Boga stalno. To možda liči na Šešelja, inače na mene niti je bilo, niti će biti, niti bože sačuvaj.

Prema tome, ja vas molim predsedavajući da uvedete red ovde. ako Arsiću nije uspelo, ako ni Orlić nije mogao da mu pomogne, ako tu među vama sada fali onaj najlepši, onaj što je studirao tri dana manje od njihovog predsednika stranke, znači jedno sedam godina, pa je sad doktor nauka, hajte vi. Pokažite da socijaldemokratija u Srbiji ima snage da se izbori sa radikalštinom hard ili lajt varijante. Hvala.
Drage koleginice i kolege, ja vas molim prvo da se čujemo i da pokušamo da vratimo dostojanstvo ovom domu, koje je narušeno jako puno prisustvom nekih poslanika, samim prisustvom. Ali, šta da radimo, to je vox populi.
Znači, to bi bilo jako lepo to da se to desi, samo, molim vas da me čujete, onda biste čuli kada neko za nekog kaže da krade, da je oteo, da je ovakav, da je onakav, da postupite na način da ćete mu oduzeti reč.
No, apelujem na sve prisutne poslanike da vratimo dostojanstvo ovom domu, da se vratimo diskusiji po amandmanima, da kolege iz vladajuće većine prestanu da diskutuju po svojim amandmanima i da time pokažu jedan gest džentlemenstva i da dopuste opoziciji da kaže ono što ima, u nameri da popravi zakone koji su mahom dobri.
Naravno, ako se to ne desi, onda će srpskoj javnosti biti potpuno jasno i onda ćemo imati jednu situaciju koja je jako poznata, da neko ko nije zadovoljan, on lepo izađe, recimo, iz parlamenta, ili izađe iz fabrike čipova u Pančevu, sedne u autobus, koji je proizveden u „Ikarbusu“, onda ode metroom pored tog autobusa do beogradske luke. Onda odatle sedne na onaj kanal Dunav-Morava-Vardar, pa onda dalje, tu vidi, kada prolazi pored, vidi već završene i useljene zgrade „Beograda na vodi“, pa onda vidi aerodrome po Srbiji, koliko god hoćete, i strane investitore koji trče okolo. Onda dođe na nešto što nije granica, a gde mora da klekne da bi ušao na teritoriju Kosova…(Isključen mikrofon)
Vi naravno niste čuli šta je sada izrečeno? Niste čuli, dobro. I dalje ne čujete šta se priča? Ne čujete.

Nastavlja se pravljenje farse od ovog parlamenta, kao što je prethodni govornik iskoristio priliku da iznese masu neistina, koje nemaju naravno nikakve veze pod a) sa istinom, pod b) sa mnom, pod c) sa tačkom dnevnog reda, ja ću morati da u samoodbrani dam nekoliko odgovora koja su mi eksplicitno postavljena imenom i prezimenom.

Naravno da jeste tema ta otimačina niškog aerodroma Nišlijama. Nije to pitanje da će neko da ga stavi sebi na leđa i da ga prenese, ja sam mislio da ministri i ministarke u Vladi Srbije znaju da je to nemoguće, čak i kad bi hteli, ali da je tu jedan prljav posao, to je više nego očigledno.

Razne laži su izrečene. Jedna od tih je da neke ranije vlasti nisu radile ništa. Na žalost, ja sam bio predsednik Skupštine grada Niša u vreme kada je taj aerodrom bombardovan. Bio sam svedok stradanja ljudi koji su bili na tom aerodromu, pored tog aerodroma, ne samo pored aerodroma, u celom Nišu, tako da je to iskustvo koje nikada neću da zaboravim.

Nakon završetka bombardovanja, aerodrom je obnovljen. Ja sam imao tu istovremeno nesreću, ali i čast da budem predsednik Vlade Srbije koji je leto prvim letom od Beograda do Niša, kada je otvoren aerodrom, ako se dobrom sećam negde početkom, krajem leta i početkom jeseni 2003. godine. Tada je i dobio svoj naziv.

Nije bilo nikakve sumnje da tada civilni deo aerodroma nije imao nikakve veze sa Vojskom Jugoslavije. Moguće je da je onaj deo vojni, pošto je to bio aerodrom sa dve namene i civilne i vojne, bar tada, znači taj drugi deo aerodroma moguće je da je bio u vlasništvu Vojske. Tu su pre svega bili objekti koji su bili mahom porušeni u bombardovanju i verovatno jedan deo piste i ostalih tehničkih sredstava.

Znači, aerodrom Niš je u funkciji od, recimo, septembra 2003. godine i tada je uz pomoć donacije Vlade Kraljevine Norveške i u sredstva Grada Niša i uz logističku pomoć Srbije taj aerodrom otvoren i počeo da radi.

Naravno da je razvojem lou kost kompanija i lou kost saobraćaja došlo do unapređenja poslovanja tog aerodroma i sigurno je tačno da je danas 100 puta više letova, odnosno putnika, nego što je to bilo pre pet šest godina, tu nema nikakve sumnje, ali to su razlozi da taj aerodrom radi dobro, a ne da radi loše, kako kaže SNS vlast, i centralna i lokalna. Kažu da je to loše i da to mora se uzme gradu.

Kako nešto može da bude loše ako je 100 puta veći promet? To je jako teško da se objasni, bez obzira ko dobro čuje ili kako čuje, ali tu postoje logika i matematika koja se uči negde do četvrtog osnovne i ona bi bila dovoljna za analizu da ako nešto ima 100 puta veći promet ili 300 puta veći promet, kao što se tvrdi, od 1.300 i nešto putnika 2010. godine, na 380 i nešto hiljada putnika prošle godine, da to ne može da bude šteta, nego može samo da bude korist.

To što je nesposobno, nepismeno rukovodstvo Grada Niša dovelo taj aerodrom u loše stanje, ako je to tačno, ako je stanje loše, onda to njih treba poslati u zatvor, smeniti i postaviti novo rukovodstvo koje će moći da radi svoj posao na valjan način, a ne tu prebacivati u ruke Vlade Srbije, koja već ima dovoljno svojih problema, koja, naravno, ne zna da hendluje, odnosno da radi sa beogradskim aerodromom, pa mora da ga izda nekim Francuzima koji su pametniji za letenje sa „Nikole Tesle“ nego što je bilo ko iz Srbije.

Ugovor koji je pomenut iz 2010. godine, nisam učestvovao, ja sam tada već bio šest, sedam godina van politike, bez bilo kakvog uticaja. Ne branim se, samo da kažem da ne znam detalje. Ali, u tom ugovoru sigurno nije pisalo da u roku od godinu dana treba da se izgradi 300 i nešto stanova ili da se plate neke pare, nego su te ugovorne obaveze preuzete od strane nove vlasti SNS-ovaca i drugih korisnih partnera koji su utvrdili…

(Aleksandar Martinović: Šta je sada ovo?)

… da su nesposobni da reše taj problem, a imali su od 2012. godine do današnjeg dana, koliko se ja razumem u matematiku, jedno 5,5 godina najmanje, možda i celih šest. Prema tome, dug prema vojsci, ako je postojo, ako je predviđen ugovorom, ako ima svoje nepobitne činjenice koje ga utvrđuju, taj dug nije rešen od strane prethodnog rukovodstva grada koji je vodio SNS takođe. Ako se ne varam, neki hirurg je bio gradonačelnik, a naravno ni od ove sada. Danas je gradonačelnik… Ne znam šta je čovek po obrazovanju, struci i poziciji.

Prema tome, nemojte da prebacujete odgovornost na prošlost. U prošlosti, nažalost, vlada, koju sam ja vodio, morala je da taj aerodrom diže iz pepela u koji su ga bacile NATO bombe i to zna javnost i o tome postoje dokumenti. To je jasno kako dan.

Aerodrom je inače osnovan 1980. i neke godine i da vam kažem da do pre dve, tri godine je tamo stajala reklama mog privatnog preduzeća, koja je postavljena 1986. godine na tom aerodromu, tako da toliko o istoriji.

Manite se ćorava posla, nego rešavajte probleme. Svako od nas može da potegne i da kaže - bivša vlast. Da li je to bivša vlast koja je bila u devedesetim, da li je to bivša vlast koja je bila na početku 2000. godine? Najlakše je da se kaže da je neko… ali i oni koji su krivi za to, za neke loše stvari koje su urađene, treba da za to odgovaraju ne samo politički, nego i krivično.

Evo, ja sam van bilo kakve pozicije vlasti od, ako se sećam dobro, negde marta 2004. godine i od tad je prošlo više od 14 godina. Vođene su razne istrage i nije pokrenut nikakav postupak koji ima bilo kakve veze samnom o bilo kojoj laži. Da li je to duvanska, da li je to vinograd, da li su to bunde, čarape, ne znam šta vam je sve palo na pamet. Znači, tu stoje laž do laži.

Hajde lepo pogledajte sebe u ogledalo, posebno prethodni govornik, koji je očigledno najlepši među vama, i najiskreniji i najčistiji, pa onda vidite šta ste vi radili i dajte da i građani Niša i Beograda i svih drugih gradova u Srbiji više ne slušaju tone i tone izmišljenih laži, nego daj da se rešavaju pravi problemi, a vlast je odgovorna, trenutna vlast. I pre 15 godina, i pre 20 godina i danas je aktuelna vlast zadužena i odgovorna da rešava probleme. Ja vas pozivam da najzad počnete to da radite i da prestanete sa igranjem jedne, stoti put ću da ponovim, nemam bolje poređenje, bedne besmislene operetske predstave.
Naravno da imam pravo na repliku, pomenut sam deset puta. Ali, ako vi to ne shvatate, nije problem, mogu da potrošim i ovo vreme.
Niste čuli, pogledajte posle, da ne trošimo vreme sada.
Dakle, 2003. godine nije postojao institut imovine lokalnih samouprava, tako da nije mogao nijedan grad, ni Beograd tada nije imao imovinu, niti je Vojvodina imala imovinu, niti opštine i gradovi. Tako da, vrlom pravniku, da ga podučim malo, da je to 2003. godine bilo nemoguće da tadašnji premijer ili Vlada ili bilo ko prenese u vlasništvo bilo kome bilo šta. Mogao je grad da bude korisnik, kao što je i bio.

Taj ugovor o nekih, ne znam, 300 stanova, da vam verujem da postoji. Koliko se sećam, to je trebalo da gradi jedna američka firma kojoj je grad Niš prodao bivšu kasarnu „Bubanjski heroji“. Predsednik vaše stranke, u svojstvu kandidata za predsednika države i u svojstvu premijera, dva puta je prisustvovao sahranjivanju kamena temeljca na istom mestu, za iste objekte koji nikada nisu započeti. Društvo mu je pravio i neki američki ambasador, vi volite da ga zovete Skot, Skat, kako god hoćete. I od toga nije bilo ništa.

Prema tome, to je o tome ko je sposoban, koja vlast je sposobna, koja je nesposobna.

Optužen sam za, verovatno je to nivo veleizdaje, zato što sam se preselio iz Niša u Beograd. Ja bih voleo da bilo ko ko ima neke veze sa pravom edukuje, možda vi predsedavajući, edukuje kolegu poslanika, pa da mu kaže da je pravo slobode kretanja i nastanjivanja u Srbiji odavno utemeljeno i da niko živ ne može to da zabrani nikome.

Naravno, ja nisam postao Beograđanin, ostao sam Nišlija, naravno, ali sada u Beogradu. Stan, veličina stana je potpuni promašaj, kao jedna onako hrpa laži, pardon, neistina, vezane za taj nesretni vinograd. Znači, evo, da vas i tu podučim, više zbog javnosti. Subvencija se dobija tako što zasadite vinograd, pa onda dobijete tu subvenciju, kad se država uveri da ste zasadili.

Vinograd je zasađen aprila, mislim, 2007. godine, a subvencija je dobijena oktobra 2007. godine, što je utvrđeno, a vođena je istraga od strane Tužilaštva za organizovani kriminal, gde je optužen, odnosno osumnjičen, bio samo jedan čovek, nekadašnji državni sekretar. Znači, organizovani kriminal je mislio da se jedan čovek organizovao, pošto definicija organizovanog kriminala, da podučim neke kolege, podrazumeva učešće više ljudi od kojih su neki deo državne uprave. Ne, protiv samo jednog jedinog, koji je 50 dana držan u pritvoru i koji je pre pola godine oslobođen od bilo kakvih optužbi. Nadam se da trenutni tuži državu zbog štete koja mu je naneta.

Prema tome, masa neistina, čak i sa ovakvim medijima u Srbiji, čak i da se ponavlja na najbrutalniji, najprizemniji način, nikad neće postati istina. Možete da izmišljate šta god hoćete, možete da pokušate da me uvredite na bilo koji način. Prešao sam iz Niša za Beograd, to je nešto opasno, pa nekima je bilo bolje da su ostali na drvetu, ili oni ili njihovi preci, a da nisu sišli, ali naravno to je deo evolucije koji niko ne može da spreči.
Dakle, bilo bi lepo da kažete srpskoj javnosti kada ističe obaveza ispunjenja ugovora. Da li je to 2010, 2011, 2012. godina ili možda kasnije, pa onda da vidimo ko je kriv za neispunjenje? Ti stanovi trebalo je da budu napravljeni na mestu bivše kasarne „Bubanjski heroji“, trebalo je da ih pravi ta neka fantomska američka firma gde su svi časnici i čelnici raznih vlasti pored njih stajali kao, da ne kažem kako, i nisu uradili ništa, i to nema veze sa mnom, mart 2004. godine.

Što se tiče preseljenja, to smo apsolvirali.

Što se tiče plate premijera, u moje vreme je to bilo mnogo manje. Tad je inače evro bio, ne 120, koliko je sada, kada sam ja bio predsednik Vlade, 67 dinara, a moja plata je bila nekih 30 i nešto hiljada. Znači, to računajte jedno 300, 400 evra, mnogo manje od one koju vi…

Odakle je poreklo moje imovine? Da vam kažem, pored nepostojećeg zakona o poreklu imovine, postoji u sadašnjem Zakonu o finansijskoj policiji, mislim da je član 83, 84, nisam siguran koji tačno, koji dozvoljava poreskim organima da ispitaju imovinu svakog građanina Srbije. Taj zakon je donet u moje vreme i, nažalost, jedini sam političar nad kim je primenjen. Naravno, sve je čisto, tu nema nikakve sumnje. To je proveravano više puta, ali mi je žao što i vama nije data prilika da se i vi pokažete čistim pred tim zakonom. Prema tome, manje neistina, više rada i to će biti na korist Srbije.
Usput je bio još jedan pokušaj uvrede, ali u te laži o bundama i ne znam čemu sve, to više ne veruje niko, zato što naprosto ja imam dovoljno godina i ima dovoljno dokumenata i ljudi koji to znaju. Bundu video nisam u životu. Ali, nije da se ja pravdam, nego je to besmisleno. Smislite nešto drugo. Smislite nešto malo više.

Rekao sam vam već malo pre da je na tom aerodromu, za koji vi kažete da vrlo uspešno posluje, ali mora da ima pomoć države, znači, ko uspešno posluje on plaća porez državi i ne treba mu porez države, to su pravila u koja će vas ubediti i potpredsednik jedan koji sedi tamo i koji ne vodi sednicu, a koji se razume u to. Znači, ako je nešto neuspešno, onda mu treba pomoć države, a ako je uspešno, onda mu država ne treba nego državi plaća porez.

Godine 1987. sam ja osnovao ugovornu organizaciju udruženog rada, to se tada tako zvalo, i radio do 1996. godine, kada sam ušao u politiku malo dublje nego što je to očigledno trebalo da učinim, zbog sebe i zbog svoje porodice. Ali, to je bila moja obaveza kao čoveka koji voli ovu zemlju i koji želi da da svoj doprinos da ona bude iole normalna država za život budućih generacija.

Ne postoji ništa prljavo u mojoj karijeri. Onoliko para koliko sam ja oteo od države, toliko da živite vi zajedno svi koji ste ovde. Od onoliko bundi koje su prošle kroz moje ruke, toliko pameti i toliki je nivo inteligencije koji vi posedujete. Izmislite nešto novo. Recimo, bilo je i većih gluposti – da mi je 1999. godine Vojska dala milion i po evra da kupim municiju za tenkove. To je kretenizam najvišeg nivoa. Ali, malo ima više smisla, malo je više duha nego bedna priča o bednim bundama.
Naravno da ugovor o kasarni „Bubanjski heroji“, šta god da piše u njemu, nema nikakve veze sa aerodromom, ali, nije to to, to ne mogu da objasnim, to treba da se razume.

Pitanje je čime se bavila moja firma. Evo, ako slušate, firma je 1987. godine, recimo, učestvovala na tenderu za opremanje Centra za marksizam Beogradskog univerziteta. Neki Jagoš Purić je bio predsednik upravnog odbora. Bio je tender i pobedili smo i „Hanivel bul“ i „IBM“ i „Didžital“ i prodali Centru za marksizam Beogradskog univerziteta IT opremu u vrednosti od preko 100 hiljada maraka. Prvi PC računari koji su na Šumarskom fakultetu u Beogradu, sledeće godine, 1988. godine, su isto preko tendera prodati od strane firme koja se zvala „Supertim“. Nakon toga je firma „Supertim“, koja je imala sedište u Aleksincu, integrisana sa firmom „Tehnomeding“ iz Niša i narednih sedam-osam godina se ta firma, koja je imala od osam do 15 zaposlenih, bavila servisom elektro-medicinske opreme i snabdevanjem zdravstvenih ustanova potrošnim medicinskim materijalom, na teritoriji cele bivše Jugoslavije, a posle raspada na teritoriji onoga što je ostalo. Takođe se bavila izvozom bele tehnike za Bugarsku, a uvozila u kompenzaciji iz Bugarske ono što je u sankcijama falilo Srbiji, a nije bila nafta i derivati i ostale prevare, nego je bio ofset papir, foto-kopirni papiri, masa stvari koje su bile vezane, čak i tehnička so za posipanje ulica koje su bile pod ledom.

Prema tome, to se sve zna. I na tom aerodromu je, i time završavam, od decembra 1988. godine do pre jedno tri godine, znači, to je 20 i nešto godina, skoro 30 godina, kad se uđe, ceo desni zid, koji je polovina od ovog prostora ovde, tu je pisalo „Tehnomeding“ Niš. To je pisalo i 15 godina posle i 20 godina posle nestanka te firme koja je otišla u likvidaciju.