Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Nebojša Zelenović

Govori

Uvažena ministarko, mi smo sada na članu 6. ovog Zakona o pravima pacijenata i samo bih da istaknem nekoliko stvari vezano za ovaj amandman. Da otklonimo nešto pre nego što krenemo dalje da pričamo po amandmanima. Nisam sam vas baš najbolje razumeo kada ste rekli. Razumeo sam donoseći ovaj zakon najdobronamernije moguće poslanička grupa ZZS je napisala 11 amandmana želeći da popravi ovaj jako bitan zakon.
Usvojili ste tri ili četiri, to je jako dobro i zahvalan sam vam na tome. Usvojili ste razne amandmane poslanika opozicije i pozicije, takođe vas i zbog toga pohvaljujem. To je jako lepo.
Ja sam razumeo da mi pravimo ovde leks specijalis, dakle, da pravimo jedan novi zakon iz koga će izaći neke reforme – reforme sistema zdravstvene zaštite i reforme zaštite zdravstvenog osiguranja. Vi malopre rekoste da je ovo leks specijalis. Sad mi nije jasno da li mi sad menjajući, odnosno praveći ovaj zakon, u šta smo se svi podjednako uključili, dosta nas je ovde pisalo amandmane, pokušalo nešto da popravi. Da li mi sad pravimo jedan iskorak koji ćete vi dalje sprovesti u život, pa ćemo mi sad imati dalje funkcionalniju i dostupniju zdravstvenu zaštitu? Ako je tako, i dalje ću nastaviti da učestvuje aktivno u ovome i da podržavam, ali ako nije tako, onda nam sad to kažite, pa da znamo kako mi dalje da se odnosimo u raspravi po svim ostalim amandmanima. Hvala.
Kratko ću.
O tome i govorim. Mi imamo ovaj član 6. On je ključan, on je prvo pravo koje mi sad ovde donosimo, dakle garantujemo svim pacijentima. Ali, ako mi njima ne obezbedimo pravo na dostupnost, onda nismo ništa uradili.
Neminovno je da mora doći do promene sistema. Ako smo priznali ovo pravo ovako kako stoji u tekstu zakona, mi moramo promeniti sistemske zakone. Sad pitam, mislim da niko u ovoj sali ne zna odgovor, a šta je nama sistem? Šta je sistem koji mi sad želimo da promenimo? Ako obezbedili pravo na dostupnost zdravstvene zaštite svima pod jednakim uslovima, onda ono mora biti jednako i u Žagubici i u Sjenici i u Beogradu. Ne može zavisiti od volje čoveka koji vodi lokalnu samoupravu ili gradsko veće.
To je ono što ponavljam i provlačim kroz rasprave koje smo imali u nekom periodu. Vi morate onda preuzeti brigu o zdravstvenoj politici. Napravite ta pravila, promenite sistem, pa da onda bude svuda isto za iste pare. To je ono što tražim. Mislim da je to nešto s čime će se složiti svi ljudi ovde u sali. Mora biti isto, a da li je to sekundarni ili tercijalni nivo, pa dalje, gde klinički centar, a gde nije, to je već sledeća stvar. Ali, ono što je osnovno, što je najdostupnije i najpribližnije građanima, mora biti svuda isto. Ako to budemo izdejstvovali, ako vi to budete uradili, onda ćemo imati istu zdravstvenu zaštitu svuda po Srbiji i onda ćemo ispuniti pravo na humanost i pravo na informisanje i na sve ostalo. Hvala.
Povređen je član 106. Poslovnika. Molim vas, mi smo još uvek na članu 6. zadnja tri sata. Dakle, imamo još puno amandmana i sada nećemo da pretresemo sav problem zdravstvene zaštite u Srbiji na članu 6. Molim vas da opomenete govornike da pričamo o članu 6, o amandmanu. Načelna rasprava je prošla. Svi su sada ovde prošli kroz sistem zdravstvene zaštite, naročito kolege iz URS, kao da pre neki dan nismo imali načelnu raspravu. Molim vas da se vratimo i da pričamo o amandmanima. Hvala.
Hvala predsedavajući. Ja ću vrlo kratko, neću se obazirati na traktate o roditeljstvu, što smo čuli u zadnjih petnaestak minuta. Meni je jako bitno da se držimo ove teme.
Gospodine Aligrudić je napisao kvalitetan amandman. Razumeo sam da smo mi na Odboru za zdravlje ovo rešili, izjašnjavali smo se na Odboru za zdravlje povodom ovog amandmana, da smo razgovarali o tome da ovakva odredba, kako sada stoji u zakonu, dovodi do nedoumica, ali smo se svi složili šta ste hteli da postignete time i mi smo svi to podržali. Očekujem ovde neku doradu, u ovom prvom stavu i onda će biti svima jasno šta je zakonodavac hteo da kaže ovde. Samo toliko. Hvala.
Hvala.
Već dugo smo pričali o ovim stvarima ovde i moram da pohvalim, to je dobro. Dobro je da se bivši zaštitnik, a sada savetnik za prava pacijenata izmesti iz zdravstvene ustanove. Činjenica je, u obrazloženju zakona je pisalo da to nije veliki broj prijava. Naši građani se u principu i po pravilu ne žale puno na lekare i ne žale se puno koliko mi svi imamo u životu realno zamerke na njihov rad. Stvarnih prijava nema toliko puno. Zato mislim da predlog kolege Milisavljevića iz tog razloga nije održiv. Nema toga puno.
Ako izmestimo savetnika iz zdravstvene ustanove, a to ovim zakonom činimo, mi ćemo zapravo verovatno povećati broj i to je dobra stvar, verovatno će se to desiti. Ali, imate jedan realan problem i to je ono o čemu sam pisao. Zbog toga ovaj moj amandman izgleda ovako. Želeo sam da u čitavu ovu priču saveta ili zaštite prava pacijenata uključimo i Republički fond, iz prostog razloga zato što Republički fond plaća sve ovo, u nekih 90% plaća i primarnu i sekundarnu i tercijalnu zdravstvenu zaštitu.
Kada imate savetnika koji sedi u opštini, to je dobra stvar, realno. Na prvu loptu, bio sam zadovoljan ovim rešenjem, a posle sam razmišljao na način na koji razmišljaju ljudi koji rade u lokalnoj samoupravi. Oni će prvo ovo doživeti kao jedan novi namet i to je činjenica i neće niko to osporiti. Onda će se postaviti sledeće pitanje – ko će to platiti? Vi ste rekli da ćete platiti obuku tih lica koja će to uraditi, koja će da se nauče kako da budu dobri savetnici i zato će trebati nekih šest meseci, ali sam zaista siguran da će proći mnogo više od tog vremena dok ovakva odredba ne zaživi. Zato sam napisao ovakav amandman.
Živim u uverenju da ste vi na neki način ovaj moj amandman i usvojili, jer ste stvorili preduslove da Republički fond zaista počne da radi te poslove. Na neki način, on to radi kroz izmenu ovog propisa i to je dobra stvar.
Druga stvar, usvojili ste i ono da taj savetnik treba da ima tri godine, a ne pet godina radnog iskustva i to je takođe dobro, jer ćete teško naći u lokalnim samoupravama ljude koji imaju pet i više godina radnog iskustva u ovim poslovima.
Postoji još jedna činjenica, a to je da će to jako teško ići kada krene taj sistem da funkcioniše, a to je zato što ljudi kažu – mi to ne plaćamo, kako mi to možemo da kontrolišemo? Hajde da kažemo da primarna zdravstvena zaštita može da bude na neki način pokrivena tim čovekom koji radi ili sedi u lokalnoj samoupravi i koji se zaista trudi da savesno i odgovorno obavlja svoj posao. Ali, šta ćete sa bolnicama? Neće to ići. Ići će jako teško, prvo, zato što uprava bolnica, direktore postavlja ministarstvo. Oni ne doživljavaju lokalnu samoupravu kao nekog kome treba da polažu račune. To je jako teško.
U Šapcu smo pre dve i po godine napravili ovo što se sad zove savet za zdravlje. Mi smo ga napravili u Šapcu pre dve i po godine i zvao se radna grupa. Tad su u njoj sedeli svi ovi koji su sad zakonom propisani da rade u savetu. Po prvi put su ljudi počeli da pričaju. To je suština jedne reforme uprave, da ljudi koji vode ili rade u različitim ustanovama počnu da pričaju, da rešavaju probleme građana, dakle, da počnu da pričaju o interesu građana.
Iz te radne grupe su izašli neki dobri projekti na lokalu i to je sve odlično. Ali, hoću da vam kažem, bilo je jako teško naterati ustanove koje ne finansira lokalna samouprava, makar i u malom procentu, da rade nešto i da podnose neku vrstu odgovornosti. Zato zaista podržavam ovu činjenicu što će postojati savet za zdravlje. To je odlična stvar. To funkcioniše kod nas, a verujem da će funkcionisa ti svuda.
Mislim da dok ne krene ovo da radi, odnosno u svom punom kapacitetu, treba razmisliti o tome da Republički fond zaista može odmah da počne da pruža usluge. Verujte mi, ako u sredu izglasamo ovaj zakon, a poslanička grupa ZZS, koja se zaista zalaže za neku vrstu istinske samouprave, možete već u četvrtak u Republičkom fondu da počnete da radite to. Dakle, jedan pravnik Republičkom fondu, koji sigurno radi tri ili više godina, čak i na određeno vreme, može da počne da daje savete pacijentima.
Uglavnom su to u isto vreme i osiguranici Republičkog fonda, i da jednom taj Republički fond postane kuća svojih osiguranika, jer ne vidim razlog da on to ne bude, da otvori svoja vrata i da onda vidi kako se ljudi leče, koji su im problemi, kako je teško kada morate da date, kao i kada majka mora da dâ 500 dinara da bi bila i ležala sa svojim detetom na odeljenju pedijatrije, iako beba ima samo godinu dana, zato što je tamo neki umišljeni menadžer ili direktor doneo odluku da je jako dobro da zaradi na tome što će izdavati krevet majci pratilji, iako je Republički fond dao pravo detetu do 15 godina da ima pratioca. On kaže – mi smo doneli odluku, mi ćemo to da naplatimo, baš nas briga. Moralo je da prođe vremena da se takva jedna odredba ukine i da se kazne ti ljudi koji tako rade.
U praksi ćete videti da se 75%, to sam merio i to smo radili u Šapcu, da se 75% svih tih primedbi zapravo odnosi na refundacije koje su građani platili, jer su im u državnim ustanovama nešto naplatili što nisu smeli – bilo da su to snimci, dodatne usluge, pregledi, snimanja, šta god, dijagnostika. To su uglavnom stvari na koje se žale. Za sve ostalo, imamo i Zaštitnika prava građana, gospodina Sašu Jankovića, tako da je i to institut koji postoji.
Mislim da ovo što sam predložio, mislim da su se sada stvorili uslovi. Videćemo kako će sada stvari funkcionisati, jer je ovo generalno dobra stvar. Mislim da će poslanička grupa ZZS, a dalje ću pričati o drugim amandmanima, zaista podržati, jer smo uspeli da popravimo stvari i uspeli smo da krenemo napred, što je dobra stvar i za ministarstvo i za pacijente, odnosno građane. Hvala.
Zahvaljujem se.
Samo ću da se nadovežem. Dakle, nadzornici osiguranja i sada postoje u Republičkom fondu i oni, uglavnom, kontrolišu rad zdravstvenih ustanova. Ali, njima niko ni do sada nije branio da rade poslove o kojima sada govorimo. Ne vidim tu nijedan problem da to počne odmah da radi i da, recimo, izađu i da snime gužve. Recimo, ono što smo čuli danas, 150 metara reda na nekoj tamo klinici. Zašto ne bi nadzornici osiguranja videli u čemu je stvar, reagovali kod nadležne filijale, odnosno ustanove i onda videli da li postoje neka prava.
Svaku povredu prava možemo finansijski da izrazimo. Za svaku od tih povreda se može neko kazniti finansijski. Zato postoje pravila u odnosu ugovora između Fonda i zdravstvene ustanove.
Dakle, imate efikasan način kako da se stvari vrlo brzo dovedu u red. Zato je ovaj moj predlog bio ovakav. Ne mislim time da Fond treba stalno da kažnjava zdravstvenu ustanovu, a ne i obrnuto. Dakle, ne mislimo na to. Bitno mi je da postoji način na koji može brzo da se reaguje i da se otkloni problem. Hvala.
Hvala.
Mislim da me kolega nije najbolje shvatio. Vi morate da otvorite vrata i da budete obavezni ili da budete na usluzi svojim osiguranicima, odnosno sa onima koji vas plaćaju, to nije moć, to je obaveza. Obaveza i odgovornost. Kada rešavate njihove probleme, to je takođe odgovornost, nije moć.
Ideja je bila da se Republički fond kao jedan spor birokratizovani aparat otvori. Zašto sam to predložio? Zato što predstavljam politiku poslaničke grupe ZZS, koja se zalaže za istinsku samoupravu. Ako otvorimo vrata fonda i otvorimo vrata filijala, otvorimo vrata novcu kojim se finansira zdravstvena zaštita u 90% slučajeva, odnosno u 90% u Srbiji, šta time radimo? Time približimo taj novac, odnosno ta prava i nadležnosti građanima.
To je ono što sam ja hteo. Hteo sam da se politika, odlučivanje i problemi građana približe onima koji odlučuju, a u isto vreme nadležnosti spuste građanima, da im budu bliže. To sam hteo da postignem. Mislim da sam to i postigao. Hvala vam na tome.
O ovome smo pričali na Odboru za zdravlje, ali mislim da je jako bitno, u duhu ovih amandmana koje sam ja napisao, o čemu se tu zapravo radi. Predvideo sam da uvid u zdravstveni karton, odnosno medicinsku dokumentaciju pacijenta ne može imati taj pravnik, savetnik iz razloga što on neće znati šta gleda. On nema ta znanja. Prvo ćete ga vi učiti šest meseci kako da nauči koja su prava iz zdravstvenog osiguranja i zdravstvene zaštite, onda će njemu trebati još šest meseci da uđe u čitav posao. Posle godinu dana on treba da gleda tamo neki zdravstveni karton i neće znati ni da pročita, ni da vidi.
Nadzornici osiguranja koji postoje u Republičkom fondu ne mogu da gledaju. Nadzornici osiguranja u Republičkom fondu koji kontroliše medicinsku dokumentaciju pacijenta, kada kontrolišu potrošnju lekova na recept, ne smeju da gledaju medicinsku dokumentaciju ako nisu lekari, ne zato što je to sad, nego zato što ne znaju. To samo lekari mogu da vide i da prepoznaju problem. Kako će tamo neki pravnik, koji je tek ušao u posao, da to vidi? Mislim da je to bio osnov ovog amandmana, o tome se zapravo radi. Ako je već takva situacija, a vi ste na neki način predvideli mogućnost da Republički fond uđe u ove poslove, ne vidim zašto se ne bi napravila neka kombinacija pa da tom pravniku pomogne nadzornik osiguranja lekar kojih ima u svakoj filijali Republičkog fonda, pa da zajedno pogledaju dokumentaciju i da pomognu jedan drugome. To je sve. Hvala.
Zahvaljujem, poštovani predsedavajući. Nadovezao bih se na ovu prethodnu priču sa prethodnog zakona. Dakle, ta radna grupa koja je u Šapcu napravljena pre dve i po godine, je jedna potpuno atipična grupa i time bih odgovorio koleginici Banović na pitanje. Potpuno je atipična zato što su tamo sve volonteri. Volonteri su direktorka bolnice i direktorka doma zdravlja i tadašnji direktor filijale i direktorka Centra za socijalni rad, Karitas predstavnik nevladinih organizacija, koji je naročito bio uključen u ovaj deo koji se odnosi na zaštitu lica sa mentalnim smetnjama i svi drugi koji su učestvovali, predstavnici škola i drugih udruženja građana.
Dakle, zbog toga je bila potpuno, da kažem, atipična za naše uslove, jer su svi radili volonterski i dala neke svoje rezultate. Jedan od tih rezultata je strategija zdravlja te prevencije, promocija javnog zdravlja na teritoriji grada Šapca, to je strategija koja je izašla kao rad uz nekoliko projekata, kao rad te grupe.
Šta je meni bilo jako bitno? Kada sam pisao amandmane na ovaj zakon, a bilo ih je osam, dosta mi je pomogla organizacija Karitas i njihovi saradnici i naravno psihijatri iz Opšte bolnice u Šapcu. Dakle, ideja je bila da probamo na najbolji način osobama koje imaju problema, odnosno koje imaju mentalne smetnje, omogućimo da što manje vremena provedu u zatvorenim uslovima. Prvi amandman koji ste vi usvojili, a usvojili ste tri, ja sam zahvalan na tome, prvi amandman treba popraviti tehnički, tekst, i zapravo rehabilitacija je suština svega toga. Dakle, nema lečenja bez rehabilitacije. Smatrao sam da u uvodnom delu teksta, ako ne postoji rehabilitacija kao ono čemu zapravo treba da se posvetimo kada se govori o lečenju lica sa mentalnim smetnjama, onda smo promašili temu.
Rehabilitacija kasnije podrazumeva niz raznih usluga o kojima ću kasnije pričati u drugim amandmanima, niz usluga koje bi trebalo da poboljšaju da se omogući redovna komunikacija sa licima, da se omogući da oni redovno uzimaju svoju terapiju i da probamo da se ta socijalna inkluzija vodi na najbolji mogući način, bez preteranog i bespotrebnog i što je manje moguće zadržavanja u uglavnom ustanovama sekundarnog tipa. Hvala.
Zahvaljujem, poštovani predsedniče.
Na odboru nisam pričao o ovome zato što je u nekom trenutku rasprava otišla u drugom pravcu, pa nismo dovoljno pričali o ovim stvarima, ali mi je jako bitno. Ja sam pravnik po struci, nisam psihijatar, niti neko ko se ovim bavi, tako da sve ovo što sam do sada govorio su zapravo saveti ljudi koji su iz struke, sa teritorije odakle ja dolazim. Imali smo i konsultaciju dr Paola Sere, koji je uvaženi psihijatar i koji je dosta pomogao da ovi amandmani koje imam zapravo budu, u suštini, a vidim i iz rezultata, dobri. Ono što smo mi sugerisali je individualni plan lečenja, da je on sastavni deo dokumentacije i da se ažurira jednom nedeljno i to je jako bitno. Mislim da je dobro da uvedemo takvu praksu u našu medicinsku dokumentaciju i uopšte način postupanja.
Dalje ću se kroz raspravu interesovati kako stvari stoje u vezi sa tom socijalnom inkluzijom, ali mislim da idemo dobrim putem i da je ostalo da vidimo šta će uraditi druga ministarstva koja ste vi pozvali kada smo pričali o raspravi u načelu, šta će uraditi povodom toga, odnosno da li će se Ministarstvo rada, zapošljavanja i socijalne politike uključiti, sa kojim sredstvima i da li će se uopšte uključiti. Interesuje me da li postoji neka vrsta komunikacije koju ste već napravili, da li je taj poziv više onako deklarativan ili zaista postoji interesovanje i kod druge, treće strane, da ovo zaista zaživi i da probamo da deinstitucionalizacija bude pravilo u Srbiji, da vidimo koje su to usluge koje se mogu pružati na lokalnom nivou, a verujte, u Šapcu smo jako zainteresovani da uključimo ove usluge i da probamo da napravimo jedan iskorak, da pokažemo da možemo te evropske vrednosti da uvodimo, ako možemo u svaku od lokalnih samouprava i ne vidim prepreku za to. Želeo bih da čujem te informacije, ako ih imate. Hvala.
Evo zašto sam uložio amandman na ovo. Teško će ovo ići u praksi. Koliko sam dobio informacija, šta će se zapravo tu desiti? Desiće se da će biti problem kontaktirati lice u koje osoba sa mentalnom smetnjom ima poverenja. Kako ćete vi doći? Ono hoće da tu bude prisutan neki komšija ili prijatelj, i šta ćete vi uraditi? Pozvaćete tog komšiju ili prijatelja i on će kao doći? Teško da će se to desiti u životu. Tako da, ne znam kako će ovo da funkcioniše u praksi. Mislim da to nije realno i mislim da nije ni ostvarivo.
Uvažena ministarko, nije mi baš jasno šta ste vi mislili. Izgleda da se nismo razumeli. Ja sam tražio da član 48. reguliše fizičko sputavanje i izolaciju. Dakle, lica koja su fizički sputana i izolovana, pod stalnim su nadzorom jednog zdravstvenog radnika i u medicinskoj dokumentaciji mora da bude upisano ime tog zdravstvenog radnika. To je moj predlog amandmana.
U obrazloženju ste rekli da ste to regulisali članom 49. st. 1. i 2.
Član 49. st. 1. i 2. kaže ko donosi odluku o primeni fizičkog sputavanja i piše da se taj ko donosi odluku, da njegovo ime odnosno ime psihijatra koji je doneo odluku o primeni, upisuje u medicinsku dokumentaciju. Takođe, tu su i razlozi, načini, mere, trajanje, ali ne i taj ko će stvarno nadzirati, pratiti, gledati, kontrolisati lice koje je sputano i fizički izolovano. To je ono što ja sugerišem i molim vas da mi to objasnite.
Uvažena ministarko, članovi ministarstva, gospodine predsedavajući, koleginice i kolege narodni poslanici, danas ću prvo pričati o Zakonu o pravima pacijenata, a posle i o drugom Zakonu o zaštiti lica sa mentalnim smetnjama. Nama ovakav zakon treba. To je činjenica i zato mislim da članovi su poslaničkog kluba Zajedno za Srbiju, uz neke određene korekcije koje smo dali kroz nekih 11 amandmana, spremni da ozbiljno razmatraju o ovom zakonu i da na kraju krajeva daju svoju podršku.
Ono što je jako bitno i što bismo mi želeli da čujemo danas od vas je – da li vi imate plan? Kako ćemo sad ovaj zakon, koji ne bi trebao da bude jedna deklaracija o pravima, koja nije ili ne može da ima svoju primenu u praksi, da primenimo u praksi? Kasnije ću krenuti kroz sva prava koja su pobrojana u zakonu, da probamo da vidimo kako zaista stvari funkcionišu u životu i da onda vidimo kako bi oni mogli da budu zaista primenjeni i da, na kraju krajeva, kada se sve ovo završi, kada počne sa primenom ovaj zakon, koristi od toga imaju naši građani. Dakle, jako je bitno da imamo taj plan. Nadam se da ćemo posle moći da razmenimo ideje oko toga kako mislite da taj plan može da funkcioniše i kako treba da funkcioniše i koji je to rok u kom će ovaj zakon biti ili morati da bude primenjen.
Pre nego što krenemo uopšte o pravima, hteo bih da se vratimo na kraj prošle godine kada smo pričali o tome. Tada ste napravili jedan bitan iskorak, zaista bih to pohvalio. To je bila ova priča o uvođenju privatnih apoteka u sistem. Mislim da to daje jedan nov kvalitet i ponudu našim građanima, ali ni tu nismo imali plan. Pošto nemamo plan, onda imamo situaciju da od Knez Mihajlove pa do Slavije imamo pet privatnih drogerija od iste firme, ali zato nemamo tu firmu ni u Žagubici, ni u Sjenici. Oni jednostavno nemaju interes za to. Nama je jako stalo, pošto govorimo o javnom interesu i govorimo o dostupnosti zdravlju, ne znam zašto nemamo taj plan mreže apoteka, pa bi onda neko ko dobije mogućnost da ima pet apoteka na ovako ekskluzivnoj lokaciji, onda mora da otvori neku i u Žagubici, na primer, ili negde u okolini Leskovca. Ovako mi deluje da će sve dobre lokacije ili sve dobre mogućnosti da zaradi, nemam ništa protiv da neko zaradi, dobiti oni koji imaju mogućnost za to, ali će državne apoteke, koje pri tom moraju da poštuju Zakon o javnim nabavkama, morati da popune te rupe, a tih rupa ima.
Zalažemo se da krenemo u reformu, da ta reforma bude kvalitetna i dobra, ali da postoji neki plan. Bez plana nećemo ništa uraditi.
Sledeća stvar, kada smo pričali o ovim javnim nabavkama, tada sam vam rekao da će doći do određene nestašice lekova. To se desilo. Imamo situaciju da lek sa liste D, koji se zove aminofilin, možete da kupite na pijaci, a ne u apotekama. Kao što je situacija da kasne vakcine u domovima zdravlja, pa ne možemo da obavimo obaveznu imunizaciju.
Pristajemo na to da nam trebaju dobre stvari, da nam treba ozbiljna reforma i ovaj zakon bi mogao da bude taj prvi korak. Ako ulazimo u to da nam treba jedan ozbiljan zakon, kakav je ovaj zakon, onda zaista očekujemo da će se on primeniti.
Krenuo bih od ovog prvog prava, a to je pravo na dostupnost zdravstvene zaštite. Pre nego što krenemo o tome, pitao bih vas – da li znate koje je radno vreme domova zdravlja po Srbiji? Da li postoji negde utvrđeno jedinstveno radno vreme ili je ono od opštine do opštine, od doma zdravlja do doma zdravlja?
Kada govorimo o dostupnosti zdravstvene zaštite, to prvenstveno znači da imamo neke lekare za koje građani znaju da rade u neko vreme. Da li negde rade u dve smene ili u jednoj smeni i kako to regulisati? Ono što mislim da nama treba pored ovog zakona, a to je zakon o domovima zdravlja i zakon o bolnicama. Dakle, da probamo da regulišemo šta to nama nudi svaki dom zdravlja kao niz zdravstvenih usluga i šta nudi bolnica kao sekundarni nivo zdravstvene zaštite. Ako imamo takav zakon, onda ćemo imati isti niz usluga u svim domovima zdravlja i onda dolazimo do onog principa jednakosti i solidarnosti u čitavoj državi, pa se neće desiti da nam negde u nekim bogatijim opštinama nude jedno, a u nekim siromašnim ne nude ništa.
Sledeća stvar koja je jako bitna, a tiče se dostupnosti zdravstvene zaštite, a to je kako je obično svetu dostupna sekundarna zdravstvena zaštita preko primarne. Sada ste ovde pominjali kako ćemo, pominjali ste na Odboru za zdravlje, zapravo iz DILS projekta da se finansira obuka lica koja će raditi zaštitu, odnosno savetovanje. Mislim da bi bilo dobro da se taj novac koji je prvobitno bio namenjen za to uloži u informatiku. Hajde da brzo povežemo primarnu i sekundarnu zdravstvenu zaštitu i da onda kada pacijent dođe kod svog izabranog lekara istog momenta, ne on, nego njegov lekar njemu zakaže pregled kod lekara specijaliste. Hajde da to uradimo odmah. Tu ne treba puno vremena. Mislim da je taj sistem umrežavanja negde na pola puta. Hajde da to ubrzamo, pa da onda dobijemo situaciju da naš pacijent ne bude poštar, pa da nosi ispod miške snimke, nalaze, upute, recepte, pa još ako mu se desi da nešto usput izgubi, onda je u velikom problemu. U istom trenutku imaćemo i povratnu informaciju, pa će izabrani lekar moći jako brzo da reaguje. Mislim da treba tu novac da uložimo.
Sledeća stvar koja je jako bitna, a to je pravo na preventivne preglede. To je jako bitna stvar i vidim da ste to ovde predvideli kroz kampanje, kroz periodične preglede i kroz posebnu pažnju ka rizičnim grupama. To je u redu. Kako ćete vi, odnosno kako planirate da omogućite da se ti pregledi sprovode redovno ili periodično i kako će naš izabrani lekar da ima svest o tome da je to jako bitno. Jako je bitno da vi svest izabranog lekara o tome da on treba da obavlja preventivne preglede povežete sa njegovom zaradom. Mislim da je to ključna stvar. Neće naši lekari pozivati pacijente na preventivne preglede zato što po ovom izveštaju, koji ja imam, to je izveštaj Zdravstvenog saveta Srbije, izabrani lekari su u toj lestvici lekara na najnižem stupnju i po poštovanju i po zaradi. Neće oni raditi preventivne preglede, a sami ste rekli da težište zdravstvenog sistema treba da bude na primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Ako ćete težište sistema biti na primarnoj zdravstvenoj zaštiti i ako će oni da urade 80% posla, oni moraju da znaju da će od toga nešto i zaraditi. Oni to neće raditi za ovaj novac. Mislim da je to u redu.
Hajde da povežemo svest o tome da oni treba da rade preventivne preglede sa njihovom zaradom. Sada vam dajem predlog da napravite kvalitetnu faktornu cenu usluge. Faktorna cena usluge će omogućiti lekarima da zarade više i onda oni neće slati kod lekara specijaliste za najobičnije preglede koje mogu da urade u svojoj ambulanti. Time ćemo smanjiti gužve kod lekara specijaliste i omogućiti da se bave onim stručnim stvarima kojima i treba da se bave.
Znam da to nije lako i znam da za to treba vreme. Razumem, ali ako bismo krenuli pre, pre ćemo i završiti taj posao.
Još jedna jako bitna stvar, a tiče se ove preventive, to je zapravo kapitaciona formula. Ova kapitaciona formula koju sada u ovom trenutku imamo nije dobra. Ona je destimulaciona. Ona tera naše lekare da ne rade ili da rade manje, a i ako nešto urade, pa se drznu da propišu neki bolji lek, njima će plata biti manja i na kraju ćemo završiti krug tako što će našim pacijentima biti gore. Umesto da uradimo nešto dobro za pacijente, ovom kapitacionom formulom radimo dosta lošeg za njih. Treba o tome da porazmislite. Zato sam govorio više puta, ne bih voleo da mi zamerite, nisam imao lošu nameru, a vidim da ste pokazali dobru nameru kad ste rešili onaj problem sa glivekom i primenom leka za pacijente. Vidim vašu dobru nameru, ali mi je stalo da rešimo ove probleme. Kod kapitacione formule sistem mora da se promeni.
Naš sistem je glomazan i spor i neefikasan. Imamo situaciju da, kada se pokvari skener, npr. pokvari se skener u bolnici u Loznici, lekari radiolozi koji rade, njih ima tri ili četiri, u bolnici u Loznici će primiti platu iako skener ne radi i oni neće raditi snimke skenerom, imaće istu platu kao radiolozi u Šapcu koji će primiti te pacijente iz Loznice. To znači da naš sistem nije sposoban da reaguje na promenu ili nije sposoban da brzo otkloni problem. Svejedno, i ovako i onako nije dobar, pa da vidimo šta možemo tu da uradimo, da to promenimo.
Još jedna jako bitna stvar tiče se prava na obaveštenje i to je dobra stvar. Ovde stoji u pravima da lekar treba da da obaveštenje pacijentu o raznim stvarima, meni je jako bitno, pročitaću: "Pacijent ili zakonski zastupnik ima pravo na obaveštenje i uvid u troškove lečenje pacijenta.". Kako će on da dobije to obaveštenje? Nijedan izabrani lekar ne zna kolika je zaista cena. Mislim da većina ljudi u sali ili građana ne zna kolika je prava cena. Prava cena prvog pregleda kod lekara je 320 dinara. To je jeftinije nego kod frizera da odete, jeftinije nego bilo šta drugo. Da li može biti isto rad lekara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i rad frizera? Zašto je to tako? Zato što niko nije prikazao, u toj fakturnoj ceni, cenu rada lekara, cenu troškova, cenu struje, vode, telefona, cenu održavanja, cenu prevoza i kada saberemo doći ćemo do jedne kvalitetne cene. Šta će nam omogućiti ta cena? To je ista ona fakturna cena o kojoj sam govorio. Omogućiće nam da polako krenemo da uvodimo privatni sektor u primarnu zdravstvenu zaštitu i onda ćemo dobiti sledeće pravo koje ovde stoji, a to je pravo na kvalitet. Kada budemo imali privatni sektor, pravu fakturnu cenu, imaćemo i kvalitet, a onda ćemo imati situaciju da nećemo imati lekare u primarnoj zdravstvenoj zaštiti državnih ustanova koji rade i u privatnoj praksi. Oni onda moraju da se odluče, hoće li tamo ili ovamo za iste pare. Mislim da je to korektno i da je to još jedna vrsta reforme za koju ne vidim razlog zašto ne bismo uradili. Uradili ste to sa apotekama, doduše bez plana, ali hajde ovo da uradimo sa planom, pa ćemo negde stići.
Reći ću još par stvari koje su jako bitne, a tiču se samih procedura. Procedure će lečiti probleme čekanja, pacijentovog vremena i slično, kada budu lekari imali tačne procedure koje nisu stvar volje primene, hoću ili neću to da primenim u nekom trenutku, i procedure u propisivanju lekova. Verovatno će onda naši pacijenti manje čekati, to će manje koštati naš zdravstveni sistem.
Još jedna jako bitna stvar, mi smo tu napisali neke amandmane. Mislim da se oni potpuno razlikuju od onoga što ste vi predvideli u ovom zakonu, ali moja ideja je bila da vam pokažem da stvari mogu i drugačije da funkcionišu i da mi probamo da jednu ustanovu, koja mislim da je jedna od najomraženijih ustanova kada govorimo o zdravlju, a to je Republički fond za zdravstveno osiguranje, da probamo njega da približimo građanima. Zašto? Republički fond za zdravstveno osiguranje ne vole ni pacijenti, a ne vole ga ni lekari, čak slobodno mogu da kažem da ga neki i mrze. Nema ni jednog razloga za to, zato što je do sad taj republički fond bio jedna zatvorena ustanova i ponašao se kao banka. Ako u tom fondu ima dovoljan broj zaposlenih, zašto ne bi ti zaposleni koji najbolje od svih poznaju i zdravstvene zakone i zdravstveno osiguranje, bili ti savetnici za prava pacijenta, iz jednog prostog razloga. Vi sa primenom, na taj način primenom tog propisa možete da počnete sutra. To sutra može da počne da radi. Ovako kako ste vi zamislili to će raditi za nekih šest meseci do godinu dana, možda će malo i koštati. Ovako bi trebalo da pacijenti, koji su 90-95% slučajeva osiguranici republičkog fonda, počnu taj isti fond da doživljavaju kao sopstvenu ustanovu, jer ona to zapravo i jeste, pa kada imaju neki problem, a vi ste već negde tu u proceduri naveli da oni u drugom stepenu mogu da se obrate kada nisu zadovoljni savetnikom, mogu da se obrate fondu, eto vam to.
Dajte da taj republički fond otvori svoja vrata, da postane kuća svojih osiguranika, da oni tu dođu po savet. Vidite, oni ga plaćaju, mi svi plaćamo taj fond. Taj fond preko nas plaća lečenje. Zašto onda ne bismo zatvorili krug? Zašto onda ne bismo mi tražili da nas onaj koga plaćamo i zastupa, odnosno bar savetuje? Verujte, tu ćemo najbolje savete dobiti.
Mislim da onda, posle nekog vremena, ako utvrdimo da taj sistem ne funkcioniše, na primer, onda možemo da razmišljamo i o onome za šta se zalaže jedan broj poslanika, to su ta privatna osiguranja. I tu zaista nemam nikakav problem, ali moramo prvo da napravimo sistem i mrežu, pa tek onda da puštamo privatni sektor, jer ako to ne uradimo imaćemo konfuziju. Sve ovo ću detaljnije obrazložiti kada budemo pričali o amandmanima na ove propise.
Rekao bih nekoliko stvari koje se tiču zaštite pacijenata sa mentalnim smetnjama, ono što je tu najbitnije i što je meni delovalo kao bitno. Mi hoćemo u Evropu, jel tako? Hajde jednom da tu Evropu krenemo da uvodimo možda i pre nego što dođemo do nje. Vi ste, zaista to moram da pohvalim, održali javne rasprave, uključili veliki broj ljudi, pozvali nevladin sektor, pozvali ste i neka udruženja, to je sve zaista pohvalno, ali niste baš usvojili ono što su oni tražili. Sad ja to što su oni vama tražili hoću vama da prenesem. Ne bih voleo da nakon usvajanja ovakvog zakona psihijatrijske bolnice i dalje budu to što su sada. Psihijatrijske bolnice treba da budu mesto gde će se lečiti problemi mentalnog zdravlja tek ako ne postoji nijedan drugi način da se reše takvi problemi, kako bismo najzad otvorili vrata za neke nove ustanove.
Nije mi jasno zašto se to dešava, vidim da je to pravilo. Donesite jedan propis iz vaše nadležnosti, a da pri tome ja, recimo, ne vidim nikog iz Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalne politike. Ovo je tema u kojoj treba da se ukrsti socijalna politika sa zdravstvenom, da uključimo sektor centara za socijalni rad, kućne nege, kućnih uslova. Mogu da navedem primer. Šabac je jedan od retkih gradova, kako sam čuo, i jedini koji ima posebnu uslugu kućne nege lica sa mentalnim potrebama i to sprovodimo zajedno, Centar za socijalni rad, gradska uprava i Karitas nevladina organizacija i to ide jako dobro. Hajde da ukrstimo to. Ne vidim nikakav problem da se to uradi, a vidim da postoji puno i privatnog sektora ali i nevladinih organizacija koji su spremni da participiraju tome.
Mislim da je ovo tema za više ministarstava, kako bismo došli do jednog kvalitetnog rešenja, da ne bi bilo dobro da vi plaćate samo onaj zdravstveni deo, a socijalna zaštita samo socijalnu zaštitu i onda se to odvoji, a pošto su plaćanja iz različitih budžeta, onda imamo problem sa realizacijom i na kraju to dovede do toga da nemamo ništa.
Svetska zdravstvena organizacija i sve zemlje EU su u poodmakloj fazi primene alternativnih rehabilitacionih terapija. To je upravo ovo, socijalna inkluzija, rehabilitacija, zaštićeno stanovanje, centri za mentalno zdravlje, ja nisam video da to postoji u ovom zakonu. Da počnemo bar sa jednim, pa da počnemo da ličimo na Evropu, a onda ćemo videti gde idemo, pa ćemo doterivati sistem, ali moramo da otvorimo vrata tome.
Hvala vam na pažnji. Mislim da ćemo kroz ovaj deo oko amandmana pokušati da popravimo. Da ponovim na kraju, ono što je najbitnije, to je da je poslanička grupa Zajedno za Srbiju spremna da ovaj jako bitan zakon podrži, da obratite pažnju na amandmane koje smo predložili, zato što nam je zaista bila želja da zdravstvenu politiku približimo građanima i da dođemo do najkvalitetnijih rešenja, da ne budemo neko ko kritikuje bez predloga i rešenja, nego da budemo konstruktivni. Hvala.
Poštovana predsedavajuća, uvažene koleginice i kolege narodni poslanici, mi ovde danas pričamo o izmenama Zakona o radu i o dve odredbe koje se menjaju. Odmah da kažem da poslanička grupa Zajedno za Srbiju podržava izmenu ovog zakona. Mislim da svako proširenje prava, uključujući i ovakvu vrstu izmena zakona, može naići samo na pohvalu.
Odmah bih da ukažem na nekoliko problema sa kojima se naše trudnice i naše porodilje susreću u svakodnevnom životu. Ovo je jako lepa stvar. Mislim da mi možemo da idemo još dalje i da to neće puno da košta državu, ali da ukažemo na neke stvari koje se dešavaju u svakodnevnoj praksi. Te su stvari u principu najviše u nadležnosti Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalne politike, a u isto vreme i Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje.
Imamo situaciju zloupotreba. To što smo mi danas, ili očekujem da ćemo usvojiti ove izmene propisa, dali neka veća prava i učinili zaštitu najosetljivijim kategorijama našeg društva, sa druge strane ne znači da će njima od toga biti bolje, zato što mi ovo radimo da bismo zaštitili njihova primanja. Složićete se da ove isplate naknade zarada idu na teret države, odnosno idu na teret Republičkog fonda za zdravstveno osiguranje, odnosno na teret Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalne politike.
Šta da radimo kada taj novac ne stigne onome kome je namenjen? Šta da radimo sa situacijom kada te trudnice i te porodilje koje očekuju tu naknadu zarade, kolika god ona bila, činjenica je da ona danas zaista nije nešto velika, da li taj novac zaista stigne do njih? Bio sam svedok nekoliko slučajeva, a siguran sam da to može da posvedoči svako, prvo, da te isplate kasne, drugo, da poslodavci zadržavaju taj novac, dakle, zadržavaju i koriste novac koji dobiju od države po nekoliko meseci, koriste se tim novcem, a onda ga sa kašnjenjem isplaćuju trudnicama. Tu su često i neka uslovljavanja, poput – dobićeš deo, daćemo ti dve trećine, nešto ćemo zadržati za sebe i slično. U velikom broju slučajeva se desi da taj novac trudnice i ne dobiju.
Apelujem da bismo možda mogli da razmislimo o izmenama Zakona o radu, u delu kontrole. Imate situaciju da Ministarstvo rada, odnosno inspekcije rada uopšte nisu nadležne da kontrolišu isplate. Često se oglašavaju nenadležnima. Imate situaciju da poslodavci, pošto znaju da stvari tako funkcionišu, kako funkcionišu, odluče da uvećaju zaradu trudnici onog trenutka kad saznaju da je ostala u drugom stanju. Ona će ostati da radi, njoj će biti uvećana zarada, ali ona neće dobiti ni dinara tog novca. Taj novac će završiti kod poslodavca. Time će biti opljačkana država, trudnice neće ništa poboljšati u svom položaju. Tamo će na nekom papiru koji je ona sama potpisala da dobija, ona primiti naknadu zarade, ali taj novac neće završiti kod nje. Taj novac koji je preko potreban i služi za razvoj porodice, služi za neku bolju budućnost, završiće u rukama poslodavca, a mi kao država nismo sposobni da iskontrolišemo tok novca.
Apelujem na podnosioca izmena i dopuna ovog zakona da probamo da učinimo sve da poboljšamo propise, da poboljšamo Zakon o radu i da zaista ovu priču, koja je dobra, zaokružimo tako što ćemo se postarati svi zajedno da novac koji je namenjen trudnicama i porodiljama zaista tamo i završi. Hvala.
Poštovana predsedavajuća, koleginice i kolege narodni poslanici, postavio bih dva pitanja.
Ovo su krajnje životna pitanja i problemi sa kojima se susreću poljoprivrednici u Srbiji i mislim da bi bilo korektno da vrlo brzo dobijemo odgovor od nadležnog ministra poljoprivrede. O čemu se radi?
Moje pitanje glasi – kada će Ministarstvo poljoprivrede početi sa isplatama subvencija za junad, subvencija za svinje, kao i isplatu premija za mleko? Za sada se kasni pet meseci sa tim isplatama. Imamo jednu apsurdnu situaciju. Egzistencija naših poljoprivrednika je ugrožena iz razloga što njima upravo sada dospevaju krediti od prošle godine. Oni te kredite zbog nedostatka novca ne mogu da realizuju, ulaze u blokadu, samim tim dobijaju status pasivnog obveznika i ne mogu da budu korisnici subvencija.
Imamo situaciju da sa jedne strane država kasni sa svojim isplatama, a sa druge strane je vrlo ažurna kada treba nekog da blokira. U ovom slučaju to su oni ljudi koji podnose najveći teret u ovoj državi, odnosno poljoprivrednici. Mislim da ovo pitanje zaslužuje hitan odgovor.
Drugo pitanje bih postavio ministarki zdravlja. Mi smo na zadnjoj sednici Odbora za zdravlje konstatovali da postoji lista lekova i da se na toj listi lekova za lečenje leukemije nalaze dva leka. To su "anzovip" i "glivek". Deca, obolela od leukemije, ne mogu da dobiju lek "glivek" koji im pomaže u terapiji i koji im daje dobar odgovor na lečenje. Ne mogu da ga dobiju iz razloga što je Republički fond nabavio samo jednu vrstu leka. Ako se oba leka nalaze na listi lekova, a nadležni Odbor za zdravlje je usvojio i poslao dopis Republičkom fondu i ministarki zdravlja, ne vidim ni jedan razlog zašto se taj lek ne bi dalje uveo u proceduru, odnosno u terapiju, te tražim hitan odgovor. U pitanju su životi dece. Dakle, tražim hitan odgovor ministarke zdravlja da se izjasni o ovom problemu. Hvala.