Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Željko Tomić

Željko Tomić

Srpski patriotski savez - SPAS

Govori

Uz apel svojim stranačkim  i koalicionim partnerima da se ne javljamo više po ovom pitanju i da će o tome da govori onaj koji je za to zadužen, kada dođe vreme, a vreme je upravo ovih dana. Samo želim da kažem lično gospodinu Jovanoviću, zašto mu ja, a i velika većina građana Srbije ne veruje ni reč. Najmanje zbog toga što ste u najkraćem mogućem vremenu prešli najduži mogući politički put – od divljenja Radovanu Karadžiću do, figurativno rečeno, držanja za suknju Latinke Perović. I mnogo je dugačak put. Zato vam mi ne verujemo ni jednu jedinu reč.

PRVA SEDNICA

07-05-2007

Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine Jovanoviću, konstantno insistirate na lustraciji. To bi bilo u redu da je do kraja principijelno, ali zarad znanja i ravnanja da se podsetimo samo tri stvari, troje ljudi, tri stranke.
Bili ste u prilici da lustrirate Baneta Ivkovića, niste ga lustrirali. Napravili ste mu stranku. Postojala je instant stranka, koja je vama davala glasove da biste po svaku cenu opstali tada na vlasti. Danas ta, sećamo se, Socijalistička narodna stranka, faktički ne postoji. To je činjenica.
Stari bezbednjak, Dušan Mihajlović, podupirao vlast JUL–a i SPS–a, bio čovek nedemokratskog bloka i preko noći, ni manje ni više, ministar unutrašnjih poslova, ni manje ni više, perjanica demokratskog bloka, onako kako vi tumačite demokratske i nedemokratske blokove.
Na kraju krajeva, sećamo se i Bogoljuba Karića, svako jutro pio kafu u dvorištu porodice Milošević, ali danas je dobar da podupire vlast u Vojvodini, koju čini koalicija koja je već čini. Nemojmo biti selektivni, jednostrani i da pričamo samo ono što nama odgovara. Hajde da gledamo napred.
Ako Tomislav Nikolić danas bude izglasan za predsednika Skupštine, onda Srbija ide nazad, ako bude recimo Milena Milošević, onda Srbija ide napred. Ma ko pravi to pravilo. Da li znači da ako gospodin Nikolić večeras bude izabran za predsednika Skupštine da se pravi nekakva koalicija. Čovek vam je sam odgovorio da toga nema. Ajde u tom kontekstu da pričamo dalje. Hvala vam.

PRVA SEDNICA

07-05-2007

Dame i gospodo, nemojte nam se obraćati sa mesta – vi gospodo narodnjaci i slično. Licemerno je, vraćali ste pare Kariću, o tome niko ništa ne priča. Vraćali ste bez uredbe Vlade, tadašnje vaše Vlade. Šta je sa firmom "Alpis" preko Privredne komore? Koliko je para navučeno? Nemojte pričati onu demagogiju o sirotinji. Jako je ružno i licemerno. Ne kupujemo mi jakne od 7.000 evra u Beču sa Nikijem Laudom i ne znam šta. Zna se ko to radi. Nemojte, stvarno je ružno i krajnje licemerno. Nemojte da se preganjamo celu noć oko toga. Dajte da privedemo raspravu kraju i da konačno uradimo ono zbog čega smo i došli ovde.
Po Poslovniku, ali mogu i po amandmanu, pošto je gospodin Žarko Obradović rekao neke stvari na koje bi trebalo po meni da se reaguje.
Gospodine Obradoviću, podsetiću vas na polovinu 80-tih godina, kada je jedan visoki funkcioner Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda, zvao se Slobodan Milošević, grozničavo reagovao na inicijativu da se izdaju i štampaju sabrana dela gospodina Slobodana Jovanovića i tih 12 knjiga tada nije uspelo da ugleda svetlo dana.
Podsetiću i na 93. godinu prošlog veka, kada je gradska vlast u Novom Sadu, koju su činile u koaliciji socijalisti i radikali, preimenovali jednu ulicu, zvala se Čaki Lajoša, a sada se zove Bulevar Slobodana Jovanovića. Prva ulica u Srbiji sa tim nazivom, čak bulevar.
Podsetiću vas da je to bio prvi Srbin koji je predavao na Sorboni ,između ostalog, i za kraj samo da vam kažem da sam ponosan što i danas živim u toj ulici i da je Slobodan Jovanović dočekao, osim toga što se nalazi na najskupljoj srpskoj novčanici, da je dočekao da Srbi u njega gledaju kao osobu koja je puno zadužila ovaj narod. Hvala vam.
Poštovani predsedniče, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, iako u članu 77. Poslovnika piše da jedna trećina punog sastava odbora može da sazove sednicu jednog skupštinskog odbora, pozvao bih se na član 27. stav 4,  gde se kaže da se predsednik Narodne skupštine stara o blagovremenom i usklađenom radu radnih tela Narodne skupštine.
Radi se o skupštinskom Odboru za međunacionalne odnose. Molim predsednika da adekvatno reaguje, u skladu sa Poslovnikom, i da se taj odbor konstituiše ponovo na valjan način, jer on ne radi već duže vreme, a kao što je poznato, postoje događaji na koje taj odbor mora da reaguje.
Naravno, radi se o Rezoluciji o Vojvodini i možda još nekim slučajevima. Rezoluciju je doneo Evropski parlament i red je i komplementaran je naš parlament da reaguje na tako nešto. Hvala vam.
Poštovani narodni poslanici, borba protiv dopinga u sportu je u nadležnosti kako nacionalnih tako i međunarodnih sportskih organizacija, kako državnih instanci tako i međudržavnih organizacija.
Ona se vodi kako nacionalnim tako i međunarodnim instrumentarijem. Kraj 20-tog veka je obeležen nizom aktivnosti koje bi trebalo da eliminišu doping u sportu.
Najpre, sećamo se, donošenje Evropske konvencije protiv dopingovanja u sportu od strane Saveta Evrope 1989. godine i izdavanje čitavog niza preporuka od strane stalne grupe za praćenje primene konvencije, zatim izjava iz Lozane o dopingu u sportu usvojena na svetskoj konferenciji MOK-a u februaru 1999. godine, pa zatim stupanje na snagu novih antidoping pravila Međunarodnog olimpijskog komiteta 1999. godine, stvaranje nezavisne svetske antidoping agencije 1999. godine, koordinisanje antidoping borbe od strane Komisije Evropske unije, jedinstven zahtev ministara za sport zemalja Evropske unije sredinom maja 1999. godine da se uvede dvogodišnja minimalna kazna zabrane takmičenja već kod prvog prekršaja vezanog za upotrebu nedozvoljenih sredstava nezavisno od krivice sportiste.
Početkom 2003. godine donet je Svetski antidoping kodeks, a neposredno predstoji i donošenje svetske antidoping konvencije od strane UNESKA. Prve ozbiljnije pokušaje da se doping definiše na međudržavnom nivou načinio je još 1963. godine Savet Evrope, čiji su napori u sprečavanju dopinga u sportu svoj potpuni izraz dobili u Evropskoj konvenciji protiv dopingovanja u sportu iz 1989. godine. Prema toj konvenciji izraz "dopingovanje u sportu" označava propisivanje sportistima ili korišćenje od strane sportista farmakoloških vrsta sredstava ili metoda za dopingovanje.
Kao što je poznato, naša zemlja je potpisnik ove konvencije. Svetski antidoping kodeks usvojen u Kopenhagenu 2003. godine daje opštu definiciju dopinga koja se jedinstveno primenjuje u celom svetu. Svi međunarodni sportski savezi su svoja antidoping pravila uskladili sa odredbama kodeksa i u potpunosti su svojim pravilima prihvatili definiciju koja je data u tom kodeksu.
Zakon o sprečavanju dopinga u sportu je u tom pogledu u potpunosti usaglašen sa svetskim antidoping kodeksom. Sa stanovišta uporednog prava u oblasti sporta je načelno zabranjeno: upotreba dopinga od strane sportista, navođenje, pomaganje ili ohrabrivanje sportiste za upotrebu dopinga, snabdevanje, prepisivanje, davanje ili primena dopinga, stvaranje uslova za korišćenje dopinga, proizvodnja i stavljanje u promet sredstava koja u sebi sadrže nedozvoljene supstance u cilju omogućavanja dopinga.
Zabranom, po pravilu, nije obuhvaćena proizvodnja, stavljanje u promet i davanje sredstava, posebno lekova koji u sebi sadrže zabranjene supstance, pod uslovom da se te radnje preduzimaju u cilju lečenja nekih bolesti.
Okolnosti i ponašanja koja predstavljaju prekršaje antidoping pravila detaljno su regulisana odredbama člana 2. Svetskog antidoping kodeksa, a predloženi član 3. ovog zakona o sprečavanju dopinga u sportu u potpunosti odgovara zabranama iz Svetskog antidoping kodeksa.
Ono što ovde treba posebno naglasiti je da je obaveza svakog sportiste da se lično uveri da bilo koji medikament, zamena za medikament ili bilo koji drugi preparat ne sadrži zabranjenu supstancu. Njegova je dužnost da osigura da nijedna zabranjena supstanca ne uđe u njegovo telo iz bilo kog razloga.
Predlog zakona, u skladu sa Svetskim antidoping kodeksom, usvaja pravilo tzv. stroge odgovornosti. Prema tom pravilu, prekršaj antidoping pravila je počinjen uvek i uvek kada se zabranjena supstanca nađe u telesnom uzorku sportiste. Prekršaj je načinjen, bez obzira da li je sportista namerno ili nenamerno koristio zabranjenu supstancu ili je prekršaj načinio usled nehata ili greškom.
Ako je pozitivan uzorak dobijen testiranjem na takmičenju, onda su rezultati tog takmičenja automatski poništeni. Međutim, sportista tada ima mogućnost da izbegne ili umanji kaznu ako pokaže da nije pogrešio ili da nije značajno pogrešio, odnosno da nije kriv za doping ili da bar nije postupao sa grubom nepažnjom.
Korišćenje ili pokušaj korišćenja zabranjene supstance ili zabranjenog metoda definisano je u svim antidoping pravilima sportskih federacija kao osnovni antidoping prekršaj. Tako se u Predlogu zakona o sprečavanju dopinga u sportu pod korišćenjem podrazumeva primena unošenja, ubrizgavanje ili konzumiranje na bilo koji način zabranjene supstance ili zabranjenog metoda.
Uspeh ili neuspeh korišćenja zabranjene supstance ili zabranjene metode nije važan. Da bi bio počinjen ovaj prekršaj antidoping pravila, dovoljno je da zabranjena supstanca ili da je zabranjeni metod korišćen ili da je postojao pokušaj da bude korišćen. Dokazivanje pokušaja korišćenja zabranjene supstance zahteva dokaz namere sportiste.
Na kraju bih podsetio da se bez dopinga mogu postizati odlični rezultati i dostojno predstavljati država. Dobar primer je fudbalska selekcija srpskog parlamenta, koja je bez ikakvih stimulansa nanela prvi i težak poraz engleskim kolegama od 5:1. Podržavajući donošenje zakona o sprečavanju dopinga u sportu, pozivam sve poslanike da jednoglasno podržimo predloženi zakon. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, samo jedna ili dve rečenice o ovom amandmanu. U retoričkom smislu upravo smo prisustvovali niskotehnološkom kriminalu, pa vas stoga pozivam da nikako ne prihvatite ovaj amandman.
Reklamiram povredu člana 100. "Narodni poslanici dužni su da poštuju dostojanstvo Narodne skupštine". Samo bih apelovao i pitao koji je ovo put već da se traži kvorum, a da kvoruma ima, što se može često i golim okom primetiti.
Molim predsedavajućeg da sankcioniše zloupotrebu Poslovnika, da kad ko hoće može da izađe i da traži kvorum. Vidi se da kvorum postoji i mi sada ne možemo ni valjano da radimo, zbog ovakve vrste opstrukcije. Mediji su prisutni. Svi vide o čemu se radi. Molio bih da se, radi efikasnosti, pripazi na dostojanstvo ove skupštine.
Poštovano predsedništvo, poštovane dame i gospodo narodni poslanici, gospođo Stojačić, moram lično da vam se obratim povodom svega ovoga što ste govorili. Vrlo skoro je završena Osma sednica Prvog redovnog zasedanja Narodne skupštine Republike Srbije. Jedna druga 8. sednica, izgleda, nikako da se završi. Ona gde su vaši politički oci i mentori možda izgubili, više se i ne sećam, niti me interesuje. Ali, nemojte opterećivati ovaj dom nekim pričama iz 70-ih i 80-ih godina, da ne dođemo do Nebojše Popova i njegovih političkih sličnomišljenika i istomišljenika. Nema više "vunenih vremena", nema "Golubnjača", "Tikve" su procvetale. 'Ajmo ovu Srbiju da vodimo napred.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, evo najzad i Skupština da raspravlja o famoznom Savetu Republičke radiodifuzne agencije, o Savetu čiji se i sami članovi raspravljaju po medijima, podnose ostavke, iznose argumente zašto su baš oni bogom dani za vršenje ove funkcije. Svaki nam se na različite načine predstavlja i uveliko kompromituje sam smisao postojanja Saveta za radiodifuziju, makar u ovom sastavu.
Osim domaćih političkih aktera oglasio se i OEBS, koji je od ove skupštine zatražio da se izabere novi Savet za radiodifuziju, baš zbog kompromitovanosti postojećeg sastava Saveta. Mnogi ljudi iz srpske vlasti su se svojevremeno kleli u isti taj OEBS, a sada im preporuke iz Evrope tako malo znače. Podsetio bih da je današnja srpska vlast pružala, kako podršku, tako bogami i gostoprimstvo u ovom domu, u Narodnoj skupštini Republike Srbije, recimo Narodnom pokretu "Otpor", čijih predstavnika danas na galeriji nema. Plašim se da ih nema iz razloga koji se tiču oglašavanja ove organizacije, koju niko nije spomenuo, danas bar, po pitanju sastava Saveta Republičke radiodifuzne agencije.
Podetiću, Narodni pokret "Otpor" u Vojvodini je postavio znake pitanja iznad dva imena koja su se našla u sastavu ovog saveta, a koje su predložili Skupština Vojvodine i Izvršno veće Vojvodine. Niko ne spori greške u proceduri ili u zakonitosti izbora ova dva člana, ali mora se javno postaviti pitanje principijelnosti i legalnosti njihovog biranja u ovaj savet. Gospodin Vladimir Marko, osim što je klasičan vojnik partije, a dolazi iz Lige socijaldemokrata Vojvodine, neka se kaže za ovom govornicom da li je on član glavnog odbora Lige socijaldemokrata Vojvodine, ne zadovoljava uslove stručnosti, a kamoli vanstranačke nepristrasnosti, odnosno nezavisnosti u profesionalnom smislu.
Imajući u vidu ingerencije Saveta Republičke radiodifuzne agencije moram da kažem da otvoreno sumnjam da je u ovom slučaju presudilo pitanje podobnosti ili lojalnosti određenim političkim sturkturama u Vojvodini, a ne preporuke stručne i nezavisne, nepristrasne prirode.
Što se tiče predloga Izvršnog veća Vojvodine, gospođe Dragane Rogavac, mora se napomenuti da je ona zaposlena u Sekretarijatu za informisanje u Skupštini Vojvodine, čime faktički takođe dovodi u pitanje svoju nepristrasnost u delovanju Saveta. Naime, neko ko je direktno odgovoran pokrajinskom sekretaru za informisanje teško da može savesno obavljati funkciju člana ovog saveta.
Gospodin Pajtić je u prepodnevnom delu rasprave rekao da nema oblika vlasti u ovom savetu. Upravo želim da kažem suprotno, da je gospođa Rogavac i te kako, čak i direktno, uključena u vlast, u Pokrajinski sekretarijat za informisanje u Vojvodini. Zbog toga dajem sebi za pravo da otvoreno sumnjam u nepristrasnost i nezavisnost gotovo svih članova Saveta, a o nekim drugim ljudima iz Saveta, koje ne spominjem, bilo je sasvim dovoljno reči, tako da želim da ponovim da se DSS zalaže za razrešenje svih članova i izbor novog Saveta Republičke radiodifuzne agencije, potpuno izbegavajući kriterijume lojalnosti i podobnosti, a uvažavajući istinsku stručnost i nezavisnost.
Dame i gospodo narodni poslanici, prazna galerijo, u uverenju da ćemo doći sebi dok još imamo kome i da ćemo valjano odrediti sastav jednog ovako odgovornog tela, želim da apelujem na razmišljanje svojom glavom, a ne na razmišljanje kojekakvih ružičastih vizionara Srbije, koji medijsku sliku u Srbiji žele da skroje po sopstvenom nahođenju.
Dame i gospodo narodni poslanici, pošto je dosta toga već rečeno, pokušaću samo ukratko da ukažem na nekoliko najbitnijih stvari, a u vezi zakona o javnom informisanju. Prvo i osnovno pitanje poslanici  DSS danas postavljaju: zbog čega se ovaj predlog zakona nije ranije našao na dnevnom redu našeg zasedanja. Nad ovim današnjim diskusijama ostaje tamna senka, imajući u vidu da se Predlog zakona o informisanju izglasava u trenutku dok Srbijom vladaju vanredne mere. Novinari i definitivno nisu zaštićeni ovim predlogom zakona, a što svedoče brojna reagovanja naših najeminentnijih novinarskih imena. Kao da se prepoznaje namera da predlagač zakona, prema ovoj profesiji, želi da produži vanredne mere i kada one budu prestale da važe.
Nisu regulisana prava i obaveze onih koji pružaju informacije, pod izgovorom da će to biti razmotreno u zakonu o dostupnosti informacija, pa nije jasno kako će se tretirati ovo pitanje do donošenja tog zakona, odnosno kako će se novinari osloboditi balasta koji im ovaj današnji predlog zakona nameće.
Podsećam, kaznene odredbe čine veliku većinu teksta Predloga zakona, kao da samo postojanje novinarske profesije nekom smeta, odnosno da se novinari bave svojom strukom na način koji, po meni, vladajućoj eliti ne odgovara. Sindrom sujete vladajućih struktura je očigledan kada je u pitanju javna reč, što ne sme da utiče na slobodu štampe, na slobodu informisanja.
S druge strane, mora se reći, kako forma, tako i većina sadržaja ovog zakona zaista nije loša. Veći deo teksta čak i doslovce prepisan je iz nekih drugih zakona, tako da u kvalitativnom smislu zakon u načelu ima podršku poslanika DSS, jer prati standarde Evrope.
Takođe, smatram da je nekorektan sadržaj člana 5. koji pod pojam - posebne kategorije lica, svrstava nacionalne manjine i etičke zajednice, ali i invalide i hendikepirana lica. Zakon o javnom informiranju Republike Hrvatske, koji je potpisao Franjo Tuđman, a danas mu je tačno 11 godina, na današnji datum je donet, za nacionalne manjine ostavlja više prostora, kao i za, kako se navodi, druge društvene i kulturne grupe koje nisu ovim predlogom zakona ni spomenute, a ni obuhvaćene.
Predstavnik Vlade, gospodin Žarko Korać je juče na sednici Odbora za kulturu i informisanje, protiveći se pritiscima da se TANjUG i "Borba" i dalje finansiraju iz budžeta, pitao: ko "Borbu" još kupuje, ko "Borbu" još čita. Uzvratio bih pitanjem, da li je upućen u remitendu novina kao što su "Hlas ludu", "Libertate", "Rusko slovo" i druge, koje se takođe finansiraju iz budžeta države, odnosno Pokrajine Vojvodine. Bilo bi korektno otvoriti tržišnu utakmicu za sve medije, u istom trenutku pod istim uslovima, bez upuštanja u procenu ko šta i koliko kupuje i čita, gleda ili sluša.
Kao što smo predložili amandmanom na član 13, smatramo da državni organi treba da imaju način da objektivno i nepristrasno upoznaju javno mnjenje preko nacionalne novinske agencije, koja ne bi imala nikakav monopol i prednost u objavljivanju navedenih informacija, a što bi se regulisalo posebnim zakonom, kako smo amandmanom predvideli.
Dakle, DSS će podržati ovaj predlog zakona u načelu, uz nekoliko principijelnih primedbi koje smo pretočili u amandmane i o kojima su moje kolege već govorile. Na kraju, da bih u najkraćem obrazložio naš stav, citirao bih naslov iz jednih današnjih novina: "Bolje ga imati, nego nemati". Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, govorio bih o odnosu između ministarstava, posebnih organizacija, vladinih agencija i Biroa za komunikacije.
Vlada je Uredbom o Generalnom sekretarijatu i drugim službama Vlade Republike Srbije, koje su nekoliko puta dopunjavane novim agencijama, kao što je Agencija za unapređenje zdravstva, za razvoj kulture, za energetsku efikasnost i jednom menjanom, to je ukidanje agencije za razvoj malih i srednjih preduzeća, Vlada je praktično osnovala 11 posebnih organizacija. Takođe jedan Biro za komunikacije i 10 agencija.
Biro za komunikacije je zadužen za poslove odnosa sa javnošću i druge oblike komunikacije, a agencije su sturčne službe, koje prikupljaju saznanja i podatke, vrše njihovu obradu i pripremaju programe, koji su od značaja za unapređenje rada organa državne uprave. To je član 1. Uredbe.
Agencije i Biro nisu ništa drugo nego posebne prikrivine organizacije. Bave se analitičkim poslovima i predlaganjem, što je tipična školska odlika posebne organizacije. Ta jasna linija spaja nadležnosti agencija i Biroa i nadležnosti ministarstva i posebnih organizacija, što se može videti ako se uporede nadležnosti konkretnih ministarstava i posebnih organizacija s jedne strane sa nadležnostima svake agencije sa druge strane.
Pored toga i rukovodioce agencija i Biroa, odnosno sekretare postavlja Vlada, kao i kod posebnih organizacija. Podsetiću vas na član 94. stav 4. Ustava Srbije, koji kaže da i ministarstva i posebne organizacije jesu ustavni pojmovi. Razlika je ta što rukovodioce posebnih organizacija ne bira Skupština kao ministre, već postavlja Vlada, a zakonom se uređuje organizacija i nadležnost ministarstva, organa uprave i posebnih organizacija.
Osnovni zakon, kojim se obrazuju posebne organizacije, jeste Zakon o ministarstvima. Važećim zakonom osnovano je osam posebnih organizacija, a ostale posebne organizacije osnovane su nekim drugim zakonima.
Obrazujući 11 suštinski posebnih organizacija, tu ulazi i Biro za komunikacije, vlada je oduzela pravo ovoj narodnoj skupštini da ona u postupku donošenja zakona, kojim bi se obrazovao biro i agencije, proceni da li su i Vladi i građanima uopšte potrebne agencije i biro.
Pored neustavnosti, što smo više puta isticali, Vlada je svojim delovanjem izazvala teške praktične posledice. Prva posledica se sastoji u preplitanju nadležnosti ministarstava i posebnih organizacija s jedne strane i Biroa i agencija sa druge strane. Druga praktična posledica je ta da je stvorena u neku ruku paralelna vlada ili bar pretpostavke za to. Treća posledica je što građani plaćaju rad po našem mišljenju neustavnih i neproduktivnih agencija, ne znajući pri tome gde se nalaze stvarni centri moći u izvršnoj vlasti.
Prigovore DSS na obrazovanje agencija i Biroa za komunikaciju Vlada je verbalno odbila, ali je u praksi dala za pravo DSS. Naime, novembra 2001. godine Vlada je podnela Narodnoj skupštini Predlog zakona o agenciji za razvoj malih i srednjih preduzeća.
Agencija pod istim nazivom i sa istim nadležnostima već je bila obrazovana, po nama, protivustavnom uredbom Vlade. Naša poslanička grupa je tada rekla - ako obrazovanje Agencije za razvoj malih i srednjih preduzeća jeste uredbom ustavno, kako Vlada tvrdi, nije potrebno donositi zakon, a ako je obrazovanje te agencije uredbom neustavno, treba onda ukinuti sve agencije, kao i taj biro i eventulano ih ozakoniti, a ne ozakoniti samo jednu od agencija.
Vlada je od svega napravila parodiju i 8. novembra 2001. godine je izmenila svoju protivustavnu uredbu tako što je ukinula tu agenciju za razvoj malih i srednjih preduzeća, pa je potom Skupština, bez glasova DSS-a, donela Zakon o toj agenciji. Podsetiću vas, izglasan je 20. novembra 2001. godine. Tako je Vlada, faktički, dala za pravo Demokratskoj stranci Srbije.
Zbog preterane vlastoljubivosti, Vlada nije ukinula sve, već samo tu jednu obrazovanu agenciju. Ne želeći da do kraja prizna grešku, Vlada je upala u još težu i otvoreno je priznala da se po njoj jedna te ista materija može propisati čas uredbom, čas zakonom, kako nađe za shodno.
Priznati da je jedna agencija protivustavno osnovana, a zadržati ostalih 10, protivno je zakonima logike. Pored toga, posle nekih nesuglasica u Vladi, izmenom uredbe je ukinuta i agencija za razvoj informatike i interneta. Zvanično obrazloženje izgleda kao da ga je pisala Demokratska stranka Srbije - ova agencija se ukida, jer unutar postojećeg Ministarstva za nauku, tehnologiju i razvoj postoji Zavod za informatiku i internet. Vlada nam je opet dala za pravo.
Što se tiče odnosa agencija i Biroa za komunikacije i Predloga ovog zakona o ministarstvima, želim da kažem da Predlog zakona o ministarstvima proširuje nadležnost Ministarstva kulture i na medije (član 18. Predloga zakona o ministarstvima), čime dolazi do preklapanja nadležnosti novog Ministarstva kulture i javnog informisanja, Biroa za komunikacije (što se vidi u članu 3. Uredbe) i Agencije za razvoj kulture (član 12a. Uredbe), čije su se nadležnosti međusobno podudarale.
Dalje, nadležnost Ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu (član 6. ovog zakona) direktno se podudara sa nadležnošću Agencije za unapređenje državne uprave (član 10. Uredbe), ali i Saveta za državnu upravu, što je moj prethodnik napomenuo, koji je legalno radno telo Vlade. Nadležnost Ministarstva za ekonomske odnose sa inostranstvom poklapa se sa nadležnošću Agencije za strana ulaganja i promociju izvoza.
Prema tome, iz Predloga zakona o ministarstvima proizilazi da se nadležnost agencija koje rade, kao i nadležnost Biroa za komunikacije, poklapaju sa nadležnostima odgovarajućih ministarstava. Podsetiću na agencije koje rade, a to su: za razvoj kulture, unapređenje državne uprave i Agencija za strana ulaganja i promociju izvoza. Ostale agencije verovatno nisu ni počele da rade. Verovatno, jer niko i ne zna šta se u Vladi radi, a šta ne radi, što je posledica njene tobožnje transparentnosti.
Nadležnost Ministarstva za privredu i privatizaciju preklapa se sa nadležnošću Agencije za unapređenje menadžmenta. Nadlenost Ministarstva za socijalna pitanja sa Agencijom za socijalnu brigu. Nadležnost Ministarstva zdravlja preklapa se sa nadležnošću Agencije za unapređenje zdravstva i Saveta za zdravstvo, kao legalnog radnog tela Vlade. Nadležnosti Ministarstva saobraćaja i telekomunikacije preklapaju se sa nadležnostima Agencije za unapređenje rečnog saobraćaja.
Otuda smo u prelaznim i završni odredbama očekivali ukidanje agencija i Biroa. Ali, toga nema. U prelaznim i završnim odredbama Predloga zakona o ministarstvima nema ni jedne jedine reči o ukidanju agencija i Biroa za komunikacije. Vlada bi i posle novog zakona o
ministrstvima, koji flagrantno dokazuje preklapanje nadležnosti ministarstva, agencije i Biroa i neustavnost obrazovanja agencija i Biroa, želela da zadrži sve agencije i Biro za komunikacije i samim tim, po nama, neustavno stanje.
Sada, posle ovog predloga zakona u kome postoji očigledan dualitet nadležnosti agencija i Biroa i ministarstava i posebnih organizacija, Vlada čini korak dalje i otvoreno priznaje da se jedna te ista materija može propisati i uredbom i zakonom, što je, po nama, prosto nezamislivo. Praktične posledice ostaju iste. I dalje će se preplitati nadležnosti. Zatim, nastavlja se stvaranje paralelne Vlade. Na kraju, građani treba da nastave da plaćaju rad neustavnih i neproduktivnih agencija, kao što sam rekao, ne znajući pri tome gde se nalaze stvarni centri odlučivanja u izvršnoj vlasti.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, dosta toga je rečeno. Skrenuo bih samo pažnju na neke stvari koje smatram da su bitne.
Simptomatičan za ovo zasedanje Skupštine Republike Srbije je nastup ministra za ekonomske veze sa inostranstvom, gospodina Pitića. U njegovom obrazloženju zakona i argumentaciji, kada govori zašto ne treba da postoji agencija za koncesije, kaže da su koncesije kao pojam i tema disperzivne, odnosno složene, višeslojne. Naravno da je to tačno.
Podsetio bih da on danas ne zastupa samo svoje ministarstvo, već i samu Vladu Republike Srbije. Ne može on, u dve rečenice, da kaže kako su agencije u nekim slučajevima osnivane jer je tako trebalo da bude, a ovde to ne može da bude slučaj, jer je oblast disperzivna. Iste takve oblasti su i privatizacija, državna uprava, oblasti koje zastupaju ministarstva trgovine, zdravlja i ostala pri kojima su osnivane Vladine agencije.
Ministar, da li namerno ili nenamerno, nije želeo da se upliće u temu svrsishodnosti postojanja agencija. Po meni, on je to ipak morao da uradi detaljnije nego što je učinio, jer je on, podsećam, predstavnik Vlade Srbije koja, kao što znamo, uglavnom i vlada uredbama i agencijama.
Ovako značajna oblast kao što su koncesije naprosto podrazumeva osnivanje agencije, kao što je to i DSS u svom predlogu zakona o koncesijama i predvideo. Mi smo u obrazloženju naveli kompleksnost problematike vezane za koncesije; mnoštvo stručnih i upravnih poslova koji prethode zaključenju koncesionih ugovora; potreba za nadzorom nad ispunjenjem obaveza iz ugovra i za stručnom pomoći stranama u koncesionom ugovoru; da se u razumnoj meri unifikuje praksa u davanju koncesija; sve to najpre nalaže stvaranje novog organa državne uprave, nove posebne organizacije, a to je aagencija za koncesije.
Na kraju, želim da ukažem na još jednu interesantnu činjenicu. Naime, na sednici Odbora za razvoj i ekonomske odnose sa inostranstvom, kada su razmatrani amandmani Skupštine AP Vojvodine, niko od podnosilaca amandmana nije našao za shodno da se pojavi na toj sednici i da ministru, članovima Odbora i prisutnim narodnim poslanicima obrazloži amandmane Skupštine AP Vojvodine. Plašim se da je taj sindrom simptomatičan kada su u pitanju signali iz Skupštine Vojvodine.
Naime, ministar i njegovi pomoćnici su bili veoma obazrivi i oprezni kada su komentarisali ove amandmane. Plašim se da ovolika količina respekta može još više da odškrine vrata, po meni, opasnim namerama nekih političkih struktura u Vojvodini, koje su se prilično osilile nakon donošenja onog nesrećnog i nebuloznog Omnibus zakona.
Poštovani narodni poslanici, pozivam se na član 115. stav 3. Poslovnika, koji ću citirati: "Na zahtev narodnog poslanika Narodna skupština može, bez pretresa, odlučiti da se glasa prozivkom na način određen ovim poslovnikom". Razlog koji me navodi da ovo predložim jeste to da se ne bi dogodila ona situacija koju smo imali pri donošenju Zakona o radu. Namera mi je da u stenografskim beleškama ipak ostane ko je kako glasao. Mnogi poslanici su ovde govorili da je ovo veoma važan zakon, neki su ga čak nazvali i istorijskim. Potpuno bih se složio sa poslanicima Nove Srbije, koji su rekli da ne žele da od njih zavisi kakva će biti sudbina ovog zakona.
Hajde, onda, svi individualno da se predstavimo javnosti i da javnost bude načisto ko je kako glasao. Time bih završio.
Gospodo poslanici, u dosadašnjem toku rasprave bili smo svedoci primerenih i neprimerenih kritika na Predlog odluke o izmeni i dopuni Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije. Ako ste pažljivije pratili sadržaj rasprave mogli ste uočiti odsustvo komentara u vezi sa uvođenjem interpelacije na rad Vlade i ministra.
Ovih dana poslanici stranaka koje su nekada bile na vlasti izlaze za govornicu i kritikuju, čini mi se, samo da bi kritikovali. Pažljivo zaobilaze uvođenje interpelacije i uz tek poneku primedbu tehničke prirode. Želim da naglasim, naravno, da podržavam uvođenje ovog novog pojma u rad naše republičke skupštine, uz neizbežan kratak osvrt na odnos između Skupštine i Vlade u poslednjih desetak godina.
Nekadašnja je vlast, između ostalog, poznata i po tome što je u parlamentu imala puku glasačku mašineriju koja se nije interesovala za rad Republičke vlade, koja je svoje odnose sa ministrima svela, da se tako izrazim, na advokatsku odbranu zakona i akata koji su samo protrčavali kroz ovaj dom, a dobro znamo kakvi su rezultati takvog načina rada.
Ipak, neki danas opozicioni poslanici kažu da interpelacija predstavlja dobru nameru. Postavljam pitanje njihove dobre namere u poslednjoj deceniji, odnosno zbog čega nisu našli za shodno da na ovaj ili sličan način pokažu tu svoju dobru nameru.
Iz televizijskih prenosa i pri postavljanju određenih pitanja u vezi sa radom Vlade i ministarstava nama poslanicima, ali i svim građanima Srbije se potpuno približava rad Vlade i samim tim interpelacija predstavlja veoma značajnu novinu u našem radu.
U predloženom članu 200v, u drugom stavu stoji: - "Ukoliko tekst interpelacije sadrži uvredljive i druge izraze nedostojne Skupštine i poslanika, predsednik Skupštine zatražiće od predlagača interpelacije da je usklade sa odredbama ovog poslovnika u roku od 15 dana."
Time se izbegava zloupotreba ovog približavanja Poslovnika radu Vlade ili određenog ministarstva, a svim znamo kakvih je uvredljivih izraza bilo i kakav je rečnik krasio, recimo, neke predloge za razrešenje pojedinih republičkih ministara.
Time se izbegava dosadašnji neumesni pristup Vladi i ministrima od strane pojedinih poslanika i poslaničkih grupa. Zato smatram da je dobro rešenje da najmanje 50 poslanika može da podnese interpelaciju, jer se i time sprečava mogućnost zloupotrebe opstrukcije, odnosno mogućnost zasipanja Vlade i ministara raznim nesuvislim pitanjima.
Ovako, dozvoljava se mogućnost da se poslanici iz različitih stranaka i različitih poslaničkih grupa interesuju za određeno pitanje o radu Vlade ili određenog ministarstva. Logično je da će se predlog ovakvog rešenja razmatrati ozbiljno i valjano, pa i rad Vlade, jer 50 poslanika teško može da se saglasi oko nesuvislih ili infantilnih predloga koje smo imali prilike da čujemo i vidimo.
Sve u svemu, smatram da je bitno da se nužno istakne značaj interpelacije i njenog uvođenja u parlament Srbije. Javnost mora biti detaljnije upoznata sa radom Vlade, što u protekloj deceniji nismo imali prilike da vidimo, a samim tim čak smatram neumesnim da neko, ko u vreme Radmilovića, Zelenovića, Božovića, Marjanovića i njihovih ministara nije imao mogućnost ozbiljnijeg uvida u njihov rad kroz ovaj parlament, danas ima nešto protiv da se na ozbiljan i primeren način vodi rasprava o radu Vlade ili određenog ministarstva. Hvala.

Whoops, looks like something went wrong.