Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Željko Tomić

Željko Tomić

Srpski patriotski savez - SPAS

Govori

Drago mi je da je gospođa Vesna Pešić vratila tenziju, da tako kažem, sa načelne rasprave koju smo imali, kada ministar nije udostojio Narodnu skupštinu Republike Srbije ni svojom završnom reči.
Setite se kako je to izgledalo kada je ministar munjevitom brzinom napuštao Skupštinu, a nije udostojio poslanike da kaže nešto i odgovori na naša direktna pitanja. Setićemo se svi.
Moram da kažem u vezi ovog amandmana, najpre, u suštini može da bude i ovako kako ste rekli, međutim kada je već ovako zakon predetaljisan, jedan detalj više ne bi značio ništa, odnosno da se prihvati ovaj amandman.
Apelujem na poslanike da prihvate ovaj amandman, gde tražimo da se uredi i položaj saveta RS za nacionalne manjine. On jeste regulisan tom uredbom. Međutim, mislim da bi se osnažio zakon kada bismo o ovome malo više govorili. Moram da se osvrnem na ovo, gospodine ministre, što ste malopre govorili. Mislim da ste se vi u priči o ovlašćenjima i nadležnostima malo zaigrali, odnosno preigrali. Ovlašćenja prenosi država. Nadležnosti su izvorne.
Država nema veze sa nadležnostima. Ona samo hoće da prenosi ovlašćenja. Mi ovde imamo problem što ovaj zakon daje mnoštvo nadležnosti, jer onda samim tim, ako nacionalni saveti dobiju ovoliko nadležnosti država može biti u velikom problemu.
Gospodine ministre, vi ste izgovorili jednu neistinu. Rekli ste da Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina iz 2002. godine govori o nadležnostima. Nema ni jedne jedine nadležnosti u tom zakonu. Ako tvrdite i dalje da ima, navedite jednu. Nema ni jedne.
Ovaj zakon je krovni zakon, odnosno bolje reći temeljni zakona. Ovo je temelj. Ovde se govori samo o nadležnostima, a vi ste rekli da taj zakon iz 2002. godine govori o nadležnostima. On uopšte ne govori o nadležnostima.
Tu je veliki problem što će politizacijom nacionalnih saveta koja je na delu, nemojte da se pravimo da ne vidimo, mi koji smo koliko-toliko u toj materiji, uz ovoliko nadležnosti to postaju posebna tela sa vrlo velikom snagom i uticajem. O tome se radi.
Gospodine ministre, vi ste odgovarali narodnom poslaniku Martinoviću, želeći da kažete šta je to manjinska samouprava, ni na šta drugo mu niste odgovorili. Citirali ste član 75. stav 3. Ustava Republike Srbije, gde kažete, je l' tako - da pripadnici nacionalnih manjina, radi ostvarivanja prava na samoupravu u kulturi, obrazovanju i obaveštavanju i službenoj upotrebi jezika i pisma, mogu izabrati svoje nacionalne savete itd.
Naše pitanje je bilo i u načelnoj raspravi, nijednom niste odgovorili na njega, odakle crpite pravo da nacionalni saveti mogu da osnivaju privredna društva, da mogu da upravljaju u javnim ustanovama? Ovde se reč "privreda" ne spominje. Osnivanje privrednih društava je po meni protivustavna kategorija ovog zakona.
Šta znači - privredna društva? To jeste jedan član koji malo kasnije ide i tu smo podneli amandman, ali je činjenica da se ovde šire ovlašćenja i nadležnosti u duhu ovoga što su malopre govorili i drugi opozicioni narodni poslanici.
Niko ne priča ministre o getoizaciji, ovde se priča o politizaciji. Da li su nacionalni saveti ispolitizovani i na koji način? Vi na mnoga pitanja u načelnoj raspravi niste odgovorili. Jedno od njih je bilo - da li ste sreli, upoznali jednog jedinog Mađara u Novom Sadu koji je podržao odluku da se redakcija ''Mađar soa'' preseli i prebaci u Suboticu. Ne postoji ni jedan, nadam se da tu nemamo razlike u mišljenju.
Te političke elite o kojima je govorio prethodni govornik čine sve, a vi im izlazite u susret - upravo da oni getoizuju sami sebe, čak i u odnosu na svoju nacionalnu manjinu. O tome postoji milion primera. Vi pospešujete njihove apetite, o tome se radi.
I stvara se jedna parapolitička organizacija kroz nacionalni savet. Ovaj zakon je, onako, široko raširenih ruku potrčao u zagrljaj njihovim željama, o tome se radi. Nisu političke stranke, ali imaju sve prerogative kao političke stranke, i traže moć i uticaj - vi im dajete na kašičicu.
Sada, bogami, putem ovog zakona dajete im sve više i više na značaju, da sutra mogu maltene da deluju i kao privredno, a bogami i kao političko društvo, kao politička organizacija. Tu je glavni problem, tu je najveći problem što su nacionalni saveti ispolitizovani. Navedite mi jedan nacionalni savet u kojem nema čoveka da nije član stranke ili da nije vrlo blizak najvećim strankama tih nacionalnih manjina.
Mi smo čuli ovde primer Jakova Ignjatovića, koji je politički delovao na jedan način, na jedan način u mađarskoj stranci, a kao Srbin za prava Srba u Mađarskoj delovao je na drugi način. Može li to ovde da se dogodi? Ovakvim zakonom to ne može da se dogodi. Tu pravite veliki problem.
Vi tim političkim elitama tih nacionalnih saveta dajete vetar u leđa - da zagospodare sopstvenim prostorom u oblasti kulture, obrazovanja, obaveštavanja, službenoj upotrebi jezika i pisma, ali bogami i upravljanja javnim ustanovama, ali bogami i privrednim društvima itd.
To je osnovni razlog, uz mnoštva drugih sitnijih, ali to je osnovni razlog zbog kojeg mi ne možemo podržati ovaj zakon.
Upravo se o tome radi, da nastavim tu gde je koleginica Milica Vojić-Marković stala. Kakve veze ima to da nacionalni savet daje mišljenje u postupku razrešenju direktora i članova organa upravljanja ustanovama iz stava 1. tačke 1) i 2) ovog člana, sa ustavnom odredbom član 75. stav 3, gde pričamo o ostvarivanju prava na samoupravu u kulturi, obrazovanju, obaveštavanju i službenoj upotrebi jezika i pisma?
Kakve veze ima kadrovanje ovakve vrste sa ovom ustavnom odredbom? Logički pitam, ne pitam čak ni pravnički. Postavljam logičko pitanje. Šta je sada tu poenta?
Daje se, osim svih ovih prerogativa koje smo navodili, sada će saveti potpuno i da kadruju, ne samo da će da daju mišljenje o direktorima, nego i o razrešenjima itd. To je nešto već više. To je već jedna od onih odredbi koje čine savete moćnim, kako kažem, a vi kažete političkim telima. O tome se radi i to nije dobro.
Mislim da ovaj amandman treba da se prihvati, jer je suviše jasno šta hoćete da postignete, ne vi lično, nego upravo to, političkom trgovinom se dolazi do ovakvih stvari koje su, ono što sam rekao i u načelnoj raspravi, veoma opasne. Vi ste to kvalifikovali na jedan potpuno nepotreban način.
Upravo to što je moja prethodnica, gospođa Toman rekla, Mađari, Slovaci, Rumuni uče srpski po različitim programima i tu sada nastaje ta komplikacija.
Želeći da banalizujem, vi ste odbili ovaj amandman uz obrazloženje koje je suvislo, ne mogu da kažem. Kada pričamo o srpskom jeziku i programu nastave srpskog jezika i mogućeg daljeg školovanja na srpskom jeziku, to je sve u redu. Samo znate šta, ovo može teoretski da se zloupotrebi, ako ovako piše.
Deo srpskog jezika nije samo gramatika. Deo srpskog jezika jeste i književnost, jesu i lektire. Nacionalni savet kroz ovo ''određene nacionalne manjine'' može da kaže, izvinite, ovo o boju na Kosovu nije po nama dobro zato što mislimo da je, recimo, Miloš Obilić terorista, a ne junak. Nije to samo gramatika u pitanju. Nastavni program je u pitanju, srpskog jezika, čitav nastavni program. To obuhvata mnogo širi aspekt od gramatike i učenja jezika.
Ako ste već toliko komplikovali zakon i u sitna crevca, što kaže narod, išli, mogli ste ovde da odredite na šta tačno mislite, odnosno obrazloženje zašto se odbija amandman da utkate u zakon. Onda ne bismo na ovaj način razgovarali.
Može određenoj nacionalnoj manjini da se ne sviđa nešto iz nastavnog programa iz određenih knjiga i lektira srpskog naroda kao većinskog i da kažu ne, mi mislimo da je Gavrilo Princip bio surovi atentator, kao što se negde predstavlja. O tome se radi.
Nije to pitanje gramatike suvoparno, nego je mnogo širi problem. Ovde ste mogli ići ovako jasno, bar kao u obrazloženju zašto se odbija ovaj amandman. Mi i dalje insistiramo da se ovaj amandman usvoji i pozivamo sve narodne poslanike da ga prihvate.
Gospodine Čipliću, insistiram da mi odgovorite na ovo pitanje. Ponoviću stav 1. člana 18 - nacionalni savet može, na način utvrđen zakonom, samostalno ili zajedno sa drugim pravnim licem osnivati ustanove i privredna društva za obavljanje novinsko-izdavačke i radio-televizijske delatnosti, štampanja i reprodukcije snimljenih medija i vršiti prava i obaveze osnivača.
Razumem vašu nameru. Ali, da li ste smetnuli s uma da je na ovoj sednici Narodne skupštine Republike Srbije u toku još donošenje ili dao bog nedonošenje još jednog zakona, medijskog zakona, izmene i dopune zakona o javnom informisanju, gde piše da osnivač mora da uplati depozit od 50 hiljada evra?
Nigde ne piše da će nacionalni saveti biti izuzeti od toga, ništa niste o tome pisali u zakonu, niste se dogovarali sa ministrom ili Ministarstvom kulture i informisanja, gospodinom Bradićem. Podsetiću vas da je on rekao nedavno da je on taj zakon pravio u saradnji sa Ministarstvom pravde, pa su ga ljudi iz Ministarstva pravde demantovali da nikakve saradnje nije bilo.
Pitam vas - šta se to u Vladi Srbije događa? Da li ste se vi dogovarali sa njim ili jednostavno nema dogovora, da li ste možda u svađi, da li ste u nekim nesporazumima vi u Vladi Republike Srbije?
Zanima me - medijski zakoni ne govore ništa o ustavnom pravu nacionalnih manjina, govorim o ovom pitanju. Da, to je tačno, ali govore, evo ovaj koji je na dnevnom redu, na ovoj sednici isto, govore o osnivačkim pravima, 50.000 evra depozit.
Da li će to nacionalni saveti preko ministarstava ili preko privrednih društava, u šta ih vi pretvarate, moći to da urade? Da li ste razmišljali o regulisanju toga?
Taj skaradni i skandalozni zakon za koji se toplo nadam da ne može da ugleda svetlost dana u Republici Srbiji predviđa depozit od 50.000 evra za osnivača.
Molim vas da pred javnošću Srbije kažete da li vi kao ministar za ljudska i manjinska prava možete da garantujete da će nacionalni saveti biti u stanju da uplaćuju te depozite samostalno, kako ovde piše, ili zajedno sa drugim pravnim licem.
Samo kratko. Pored ovog što je koleginica Banović već rekla u kom pravcu će ići svi ovi naši amandmani, u smislu da smo isključivo za elektorske izbore, ovde je vrlo zanimljiv član 32 – za člana nacionalnog saveta može biti biran pripadnik nacionalne manjine koji ispunjava uslove iz člana 31. ovog zakona i ne obavlja funkciju sudije, tužioca ili sudije Ustavnog suda.
Ovo govorim zbog javnosti. S jedne strane, zašto bi u savetu nacionalnih manjina bili samo pripadnici nacionalnih manjina. Hajde, to su već mnogi narodni poslanici danas govorili. Zašto narodni poslanici ne bi bili izuzeti od izbora u nacionalni savet. Zašto samo sudska vlast, šta je sa izvršnom i zakonodavnom.
Znači da svako iz izvršne i zakonodavne vlasti može da bude član nacionalnog saveta, a isključivo iz sudske, piše sudije, tužioci ili sudije Ustavnog suda, oni ne mogu biti članovi, oni su izuzeti. Pazite, vrlo zanimljivo. Ovaj član, po meni, jedan je od najlošijih članova ovog zakona.
Da, član 33. ovog zakona glasi: ''Glasanje za izbor članova nacionalnog saveta organizuje se samo na teritoriji Republike Srbije.'' Zašto "samo"? Zašto naši građani, nosioci naših pasoša, ljudi sa dvojnim državljanstvom u rasejanju ne bi mogli u ambasadama da glasaju? Zašto im se ograničava izborno pravo, što se to radi?
Ako smo već toliko puni hvale sami za sebe, govorim o Vladi, da sve napreduje, da se sve demokratizuje, da je to sada, bože moj, čitava ekspanzija ovih nacionalnih saveta, zašto nije omogućeno onda i ljudima u rasejanju da glasaju? To mi nije jasno.
Moglo je barem u obrazloženju našeg amandmana - zašto da se briše, da stoji barem drugačija formulacija, koja je inače jednaka za poslednjih nekoliko amandmana. To je jedna uopštena floskula. Zašto ovde niste rekli zbog čega samo na teritoriji Republike Srbije? Zašto se ograničava izborno pravo našim ljudima u rasejanju?
Želim za kraj, kao ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe DSS, da kažem da je ovo jedan od najkomplikovanijih zakona koji sam imao prilike da pročitam, da će biti užasno teško sprovodiv i to ćemo podvući crtu, nadam se, za godinu-dve dana, pa ćemo imati prilike da popričamo o ovom zakonu i o sprovođenju zakona. Čisto što se ovog amandmana tiče, mi smo svoje rekli i da smo isključivo za skupštinu elektora nacionalne manjine, odnosno za elektorski način izbora. Vi u obrazloženju kažete zašto odbijate taj amandman. Zato što može da bude neposredni izbori, a što je u skladu sa evropskim i demokratskim standardima ili posredno preko elektorske skupštine. Zašto nije nastavljena rečenica - u skladu sa čim. U načelnoj raspravi u Americi predsednik Obama je izabran na elektorski način, doduše na našto drugačiji, ali to se zove elektorski, kao i kongresmeni, kao i svi.
Mogli ste napisati u skladu sa američkim i demokratskim standardima. Ne znam zašto iza elektorskog načina izbora ne postoji ništa, a iza neposrednog, bože moj, evropski i demokratski. Sve u svemu, poražava me opšta politizacija nacionalnih saveta, sada su vrata toj politizaciji su širom otvorena.
Kako ste i sami rekli, nacionalne manjine preko ovih izbora će izraziti svoj politički stav. Svoj politički stav nacionalne manjine ostvaruju na opštim demokratskim izborima, političkim delovanjem svojih stranaka, političkim delovanjem u okviru drugih stranaka, o čemu je gospodin Hajdarević neumorno danas govorio.
Vlada Vojislava Koštunice je potpuno emancipovala, na kraju krajeva, i osnovala je nacionalne savete, i u Ustavu uopšte pitanjima ljudskih i manjinskih prava je posvetila jednu trećinu teksta, ali ovo nismo želeli da se dogodi.
Nažalost, moraćemo da glasamo protiv ovog zakona.
Kao što ste videli u članu 4, članovi 92a, 92b i 92v se brišu i mi predlažemo da se ove drakonske kazne smanje.
Vlada je u međuvremenu podnela amandman u kojem ostaju dosta velike cifre i zamolio bih ministra da bar u svojoj završnoj reči kaže gde još u Evropi postoji ovakav model zakona, ovakvo rešenje u nekom od zakona koji se tiču informisanja.
S punim pravom smatram da je ovaj zakon, između ostalog zbog ovog člana, i nedemokratski, i neevropski i diskriminatorski. Molim da mi se navede u uporednom pravu bilo koji zakon iz ove oblasti koji ovako drakonski kažnjava osnivače i uopšte medije.
Koristim priliku da ukažem na to da je Vlada posle samo sedam dana od podnošenja ovog zakona o javnom informisanju sama podnela amandmane, čime je evidentno i priznala da ovakav predlog zakona jednostavno nije dobar. Ne verujem da je Vlada Republike Srbije podlegla pritisku misleće javnosti koja se brine oko ovog zakona, a koja je vrlo interesantno spojila, odnosno ujedinila i one koji politički vrlo različito razmišljaju i koji su ovaj zakon osudili.
Danas smo u štampi mogli da vidimo izjavu predsednika radne grupe za izradu medijskih zakona pri Ministarstvu kulture, pri vašem ministarstvu, koji nije konsultovan u vezi ovog zakona ni jedan jedini put. To je nedopustivo i to, gospodine ministre, vama ostaje na bruku i sramotu, što ste vi potpisali rešenje kojim je formirana ta radna grupa koja se bavi medijskim zakonima, a ona se nije ni pitala i nije intervenisala po pitanju ovog zakona.
To je gospodin Veljanovski danas obelodanio u štampi i time vam dao još jedan od mnogih žutih kartona koji ste doživeli ovih dana od stručne javnosti. Toplo se nadam ako ovaj zakon prođe, ne daj bože, u Skupštini Republike Srbije, da ga predsednik Tadić neće potpisati.
Predsedavajuća, mogu li da koristim i vreme grupe po amandmanu?
Da, želim da odgovorim na ovo.
Gospodin Milenić je govorio na jedan način, a malopre ja na drugi način o drakonskim kaznama. Gospodine Mileniću, vi ste, nadam se podsvesno, pokušali da obmanete javnost.
Činjenica je da je visoki funkcioner vaše stranke na direktno pitanje - zašto ovaj sistem kazni drakonskih, tu se slažemo, nažalost drakonskih, niste rešili putem izmena Krivičnog zakona ili nekog iz oblasti ministra finansija, odnosno poreskog, rekao je u štampi - pa, to nismo uradili zato što ne kontrolišemo ta ministarstva. Kontrolišemo Ministarstvo kulture, pa zato idemo na ovaj način.
Šta ćete veće bruke i sramote? Gde to postoji u Evropi i svetu? Znači, vaš feud je Ministarstvo kulture, pa ćemo preko njega ovakve drakonske kazne da primenjujemo i na novinare, urednike, vlasnike medija. U tom grmu leži zec.
Samo budite iskreni i to potvrdite i vi, kao vaš visoki funkcioner stranke, gospodin Vlajko Senić, koji je to rekao u štampi.
U vezi člana 27. i vođenja sednice. Mislim da ovome mora još nešto da se doda. Ta tehnička greška je prouzrokovala jednu neverovatnu stvar, a to je da je ministar Čiplić, koji je bio ovlašćeni predstavnik za zakon o nacionalnim savetima, otišao bez završne reči, bez valjane rasprave.
Sećate se da smo ga pitali mnogo stvari u vezi zakona. Taj zakon je ostao nedorečeno branjen od strane Vlade Republike Srbije. Time je ministar iz Vlade Republike Srbije, po mojoj oceni i proceni, potcenio ovaj dom, a podsetiću vas, mi smo njega birali, a ne on nas.
On je nama odgovoran, a mi narodnu Republike Srbije koji nas je birao i on je, po meni, omalovažio ovaj dom onom munjevitom brzinom kojom je napustio ovaj dom, bez da nas uvaži i da nam odgovori na naša određena pitanja. Nadam se da će se mnogi poslanici i uopšte javnost složiti, ono juče je bilo najslabije branjenje jednog zakona koje sam imao u svojoj osmogodišnjoj karijeri kao poslanik da vidim.
Naš amandman glasi, vrlo kratko i jasno: ako ministarstvo u slučaju stava 5. ovog člana ne prihvati predlog upravnog odbora i ne dostavi ga Vladi na odlučivanje, dužno je da o razlozima za to obavesti javnost.
Mi smo od Vlade Republike Srbije dobili obaveštenje da se amandman ne prihvata, uz jedno vrlo nezgrapno i rogobatno obrazloženje. Citiraću ga gotovo u celosti: "Ne prihvata se iz razloga što svako ima pravo da mu bude saopšteno da li organ vlasti poseduje određenu informaciju od javnog značaja, odnosno da li mu je ona inače dostupna, odnosno svako ima pravo da mu se informacija od javnog značaja učini dostupnom, tako što će mu se omogućiti uvid u dokument koji sadrži informaciju od javnog značaja, pravo na kopiju tog dokumenta, kao i pravo da mu se na zahtev kopija dokumenta uputi poštom, faksom, elektronskom poštom ili na drugi način, shodno Zakonu o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja.
S druge strane, u cilju sprečavanja zloupotreba neophodno je da ministarstvo u slučaju, odnosno neprihvatanju predloga upravnog odbora o razlozima za to obavesti Vladu."
Naravno, ali onda to napišite. To je smisao našeg amandmana.
Što se tiče informacije od javnog značaja, u zakonu o informacijama od javnog značaja stoji definicija te informacije. Šta je informacija od javnog značaja? To je informacija kojom raspolaže organ javne vlasti, nastala u radu ili u vezi sa radom organa javne vlasti, sadržana u određenom dokumentu, a odnosi se na sve ono o čemu javnost ima opravdani interes da zna.
Gospodine ministre, moram vas podsetiti, nadam se da se sećate mog poslaničkog pitanja u vezi sa tim da Novi Sad, grad iz kojeg dolazim, nema bioskop. Dostavili ste mi odgovor da ima četiri bioskopa.
Taj dokument ću čuvati ceo život. Pitaće me makar moje dete - izvini, tata, da li je moguće da je tebi ministar rekao da tvoj rodni grad ima četiri bioskopa, a u tom trenutku nije imao nijedan? Ja ću to čuvati.
To je po meni informacija od javnog značaja. Za vreme ministra Bradića, za vreme vlasti koalicije ZES, koja je imala vlast u gradu Novom Sadu, u Pokrajini Vojvodini i u Republici Srbiji, dogodilo se to da drugi po veličini grad u Srbiji ostane bez bioskopa.
Podsetiću vas, grad kulture, grad domaćin velikog filmskog festivala, nema bioskop. Ako vam neko kaže da ima, postoji nešto, jedna kino sala na Spensu, ali moram vam reći, podsetiću vas, oskarovac ''Slumdog milionairre'' ili poslednji domaći veći film "Sveti Georgije ubiva aždahu", nije mogao i nije se prikazivao na bioskopskim platnima u Novom Sadu samo iz jednog razloga, zato što tih bioskopskih platana nema.
Vi ste tu informaciju od javnog i važnog značaja prosledili. Nije to vaš odgovor bio, vi ste pitali nadležne iz određenih institucija s pokrajinskog i gradskog nivoa, to znam, ali ste dobili pogrešnu informaciju. Ukoliko mi ne verujete, hajde da prošetamo Novim Sadom, nađite dva bioskopa i uradiću šta god želite, i večeru ću vam platiti, ali ako ne nađete taj drugi bioskop, šta ćete vi meni, odnosno Novosađanima da učinite?
Na bruku i sramotu ove vlade, drugi grad po veličini Srbije nema bioskop. To jeste informacija od javnog značaja.
Da li mogu prvo po Poslovniku? Jeste da je čudno, ali molim vas.
Gospođo Dejanović, mislim da ste morali da reagujete na izlaganje gospodina Damjanovića koji je rekao da do sada Romi nisu mogli ništa, ali evo ovim zakonom će ostvariti i pravo na školovanje, i ne znam šta je sve pričao.
Gospodine Damjanoviću, pa ko je promovisao Dekadu Roma? Ko je ustanovio, emancipovao i potpuno promovisao vaš nacionalni savet? To je bilo za vreme Vlade Vojislava Koštunice. Zašto to niste rekli?
Nemojte sada da do ovog zakona nije moglo ništa da bude, mi smo jedna nacija koja nije imala kolektivnu organizaciju, a sada će ovim zakonom, kako ste sami rekli, citiram vas, ovim zakonom ćemo steći ne znam koliko više prava. Nemojte, molim vas, istorija je veliki naš svedok i ne možemo da pričamo i da zaboravimo nešto što je bilo tek tako lako.
Sada kao ovlašćeni predstavnik.
Najpre bih želeo da podsetim da institucija nacionalnih saveta nacionalnih manjina uvedena u pravni poredak Zakonom o zaštiti sloboda i prava nacionalnih manjina iz 2002. godine, onim, tako se zvalo, saveznim zakonom, odnosno izglasanim u Saveznoj Skupštini SRJ. Usvajanjem novog Ustava Republike Srbije 8. novembra 2006. godine nacionalni saveti postaju ustavna kategorija.
Citiram i mnogi su poslanici to činili, citiraću još jednom u toku svog govora, Ustav predviđa u članu 75. stav 3, da pripadnici nacionalnih manjina radi ostvarenja prava na samoupravu u kulturi, obrazovanju, obaveštavanju i službenoj upotrebi jezika i pisma mogu izabrati svoje nacionalne savete u skladu sa zakonom. Ova odredba Ustava se u više navrata krši u ovom zakonu i o tome ćemo pričati.
Zakon iz 2002. godine uredio je i postupak izbora nacionalnih saveta u prelaznim i završnim odredbama, kojima je predviđeno da će do donošenja posebnog zakona, pretpostavljam da je to ovaj, izbor nacionalnih saveta vršiti skupština elektora nacionalnih manjina, i da pravo da budu elektori imaju poslanici i odbornici u jedinicama lokalne samouprave u kojima je manjinski jezik u službenoj upotrebi i koji su na tu funkciju izabrani zbog svoje pripadnosti nacionalnoj manjini lica koja sakupe 100 potpisa podrške pripadnika nacionalne manjine i lica koja odrede manjinska udruženja i organizacije.
Ministar je u svom izlaganju dao meni za šlagvort jednu odličnu stvar. On je rekao decidirano, i tu je problem i tu ćemo ući najviše u problem, da nacionalni saveti imaju politički autoritet. Pazite, politički autoritet. Citiram - ostvaruju prava na samoupravu u kulturi, obrazovanju, obaveštavanju i službenoj upotrebi jezika i pisma.
Da li mi izlazimo iz kulturne autonomije ovim zakonom? Šta znači politički autoritet? Da li se to nekome ovde baš želi to dati, politički autoritet? Da li nije dovoljno što određene nacionalne manjine imaju i političke stranke? Ne, nego će i nacionalni saveti imati politički autoritet. Ne znam da li je to ministar svesni ili podsvesno, ili nesvesno rekao, ali tu je suština problema što politizacija nacionalnih saveta, verujte, bio sam svedok mnogim takvim slučajevima, postoji.
Podsetiću ovde prisutnog poslanika Esada Džudževića, koji je svojevremeno bio predsednik skupštinskog Odbora za nacionalne manjine, da smo bili na jednom sastanku jednog saveta, gde je predsednik jednog saveta nacionalne manjine sve svoje sunarodnike iz drugog dela koji žive dalje od te njegove regije nazvao dijasporom. To ćemo se lako setiti.
Hoću da kažem da je ta politizacija u okviru nacionalnih saveta prisutna i bojim se da ovaj termin - politički autoritet mora da se izbegne, odnosno ne treba da postoji. U tome je velika razlika između nas ministre.
Konkretne primedbe na zakon, naravno, duže i više ćemo pričati u raspravi o amandmanima, ali treba neke napomenuti. U članu 2. stav 2. se predviđa - da nacionalni savet predstavlja nacionalnu manjinu u oblasti obrazovanje, kulture, je li tako, obaveštavanja itd. i da nacionalni saveti mogu da osnivaju privredna društva. Pazite, "privredna društva", još jedan izlazak iz tzv. kulturne autonomije, iz okvira koji je postavio član 75. stav 3. Ustava.
Privredna društva deluju u oblastima društvenog života, u kojima nacionalni saveti predstavljaju nacionalne manjine. To rešenje nije u skladu sa ustavnim i zakonskim rešenjima.
Postavlja se pitanje - da li je osnivanje privrednih društava uopšte spojivo sa kulturnom autonomijom? Ko će to ovde da obrazloži valjano i ubedljivo - po meni to ne može niko? Onda se postavlja pitanje - da li je osnivanje privrednih društava i bavljenje privrednom aktivnošću saveta spojivo na kraju krajeva sa budžetskim finansiranjem saveta.
Dalje, u članu 3. stavovi 2. i 3. Predloga zakona predviđaju - da se upis u registar nacionalnih saveta vrši na osnovu zahteva za upis itd. Za iznešena rešenja nemam nikakve zamerke, velike, ne bi moglo da bude, da nacionalni saveti već nisu upisani u registar. Da li to znači da ćemo nakon svakih izbora za nacionalne savete, kakvi god da odlučimo da budu, obnavljati registre?
Da li ćemo nakon svake konstitutivne sednice novog saziva nacionalnog saveta vršiti upise saveta u registar, ili je registar stalan ili ako se pojavi novi, onda ga dopunjavaju? Da li to znači da ćemo mi to da radimo stalno.
Član 12. u stavu 1. predviđa - da nacionalni savet predlaže članove upravnog, odnosno školskog odbora, predstavnike jedinica lokalne samouprave u ustanovama lokalne samouprave u kojima se u većini odeljenja obrazovno-vaspitni rad izvodi jeziku nacionalne manjine. To sada ruši onaj koncept, je li tako, tri-tri-tri, gde imamo tri predstavnika iz škole, tri iz sastava roditelja i tri iz sastava lokalne samouprave.
Teoretski može da se desi da u oblastima gde su dominantne nacionalne manjine monolitne da imamo monoetničke školske odbore. Onda tu više nema priče o višenacionalnosti, o multikulturalnosti, o multinacionalnosti itd. To može da predstavlja takođe zgodan teren za manipulaciju, odnosno za politizaciju, čak i u školama od strane nacionalnih manjina koje mogu tome da pribegnu.
U članu 13. je sadržano rešenje prema kojem - nacionalni savet daje mišljenje, pazite, Nacionalnom prosvetnom savetu, između ostalog, na nastavne programe srpskog, kao nematernjeg jezika, što je vrlo interesantno. Takvo rešenje uveliko prevazilazi ulogu koju jedan nacionalni savet može da ima. Odakle sada to pravo, kada i Ustav i važeći Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina to ne regulišu?
Recimo, iz oblasti prosvete, da li to znači da mi možemo danas da napravimo pauzu, figurativno govorim naravno, ne mislim bukvalno, dok se svi nacionalni saveti ne izjasne o recimo ona dva zakona iz oblasti prosvete koja imamo na dnevnom redu? Pazite, vi pravite opasne nonsense.
Zatim, politizacija i uloga nacionalnih saveta je, ponavljam, više nego moguća ako ovako nastavimo. Dalje, u članu 19. se propisuje - da nacionalni savet može samostalno ili zajedno sa drugim pravnim licem osnivati, kao što sam rekao, i ustanove i privredna društva i za obavljanje radio-televizijske delatnosti.
Sećamo se da su u celini ili delimično već preneta osnivačka prava na nacionalne savete. Tako smo imali slučaj, gospodin Čiplić to jako dobro zna, da smo 2005. godine sa Skupštine Vojvodine na nacionalne savete predali ta ovlašćenja, pa je redakcija Mađar soa iz Novog Sada preseljena u Suboticu.
Koliko je to srećno rešenje i koliko ovaj zakon i dalje usavršava taj model, vi i ja kao Novosađani možemo da prošetamo Novim Sadom i ako nađete jednog jedinog novosadskog Mađara koji je zadovoljan takvim rešenjem, a pitajte po redakciji, znate jako dobro koliko je to nezadovoljstva izazvalo i u Novom Sadu i u okolini, baš među mađarskom nacionalnom manjinom. To je bio opasan presedan, opasna stvar koja se dogodila.
Tako da mislim da i nacionalni savet može da utiče i na uređivačku politiku samim ovim "i svojih glasila" i da politički zloupotrebljava, ne govorim sada o ovom konkretnom primeru, nego u načelu. Podsetiću vas da to nije dobro odjeknulo među mađarskom populacijom van Subotice. Apsolutno je naišlo na osudu, ali nije imao ko to da sluša.
Dalje, član 22, vrlo osetljiv, piše - da nacionalni saveti, pazite izraz, "utvrđuju" tradicionalne nazive. Utvrđuju. pa kako tradicionalni nazivi mogu da se utvrđuju, ako su tradicionalni? Oni mogu da se konstatuju, a ne danas mi da utvrđujemo šta je tradicionalni naziv. Mi možemo da konstatujemo šta nam je istorija ostavila, po raznim nazivima mesta itd. Vi danas dozvoljavate mogućnost da se danas utvrđuje šta je tradicionalno. Mi možemo samo da konstatujemo. Tako da i tu dolazimo u još jedan problem.
Izbori su veoma zanimljivi. O njima će govoriti više moje koleginice iz poslaničke grupe DSS, ali ću vas podsetiti, i to nećete moći da sporite, izazivam vas - nijedan međunarodni dokument, nijedan, a naročito Okvirna konvencija ne predviđa ovakav model izbora. Mislim da ne postoji, nigde na svetu to ne postoji. U uporednom pravu nađite takav model.
U Hrvatskoj se uporedo sa lokalnim izborima, na primer, održavaju, kako oni kažu, izbori za lokalna nacionalna vijeća, koja onda formiraju te njihove krovne udruge, kako oni kažu, na državnom nivou. Nema neposrednih izbora na državnom nivou.
U Mađarskoj, predstavnici lokalnih manjinskih samouprava, dakle elektori, za šta se mi zalažemo, što smo velikom količinom amandmana predložili da ide taj način, elektorski način izbora, onda ti elektori u Mađarskoj biraju, kako oni kažu, zemaljsku tzv. manjinsku samoupravu.
Vi ste u uvodnom izlaganju rekli da su elektorski izbori manje demokratski, da se ne mogu smatrati baš demokratskim. U prenesenom značenju mogu iz tog vašeg stava da izvedem naravoučenije da ni Barak Obama nije izabran na jako demokratski način, pošto je izabran na elektorskim izborima.
Sve u svemu, što se tiče posebnih biračkih spiskova, to je posebna tema. O tome ćemo najviše pričati povodom amandmana.
Birački spisak nacionalnih manjina je veliki problem.
S jedne strane, u tehničkom smislu, vi ćete sada pristupiti formiranju tih biračkih spiskova, najranije krajem ove godine, najkasnije početkom sledeće, a 2011. godine već imamo zakazan, je l' tako, popis stanovništva. Na osnovu tog popisa stanovništva bilo bi normalno praviti ovakav birački spisak kako ste vi zamislili.
Zaštita podataka o ličnosti se jamči i vi takođe morate da odgovorite gde postoji u svetu primer ovakvog biračkog spiska? Gde to postoji? Gde postoje ovakvi izbori, to sam vas već pitao. Znam da vi ne možete da odgovorite da to negde postoji i da vaša reč "izuzetak", po meni, ne zadovoljava ništa i nikoga, jer to jeste protivustavna norma, jer član 47. Ustava stav 2. izričito predviđa - da niko nije dužan da se izjašnjava o svojoj nacionalnoj pripadnosti.
Ne kažem da država ovde, što ste vi rekli, neće da prisiljava nikog, naravno, ne postoje pritisci, ali onog trenutka kad ulazim na birački spisak i svojom voljom se izjašnjavam o nacionalnoj pripadnosti, ali morate da znate da postoje ljudi koji jednostavno to ustavno ovlašćenje žele da koriste, a žele i da učestvuju na izborima. I zbog toga je elektorski sistem mnogo jednostavniji i mnogo bolji i svrsishodniji.
Sve u svemu, podsetiću vas, rekli ste da se maltene nije smelo, nije htelo ili smelo, ne znam, ne sećam se tačne formulacije, pristupiti izradi ovog zakona ranije. Postojao je nacrt ovog zakona, i te kako je postajao i to je moja suštinska primedba - zašto ovaj zakon nije donet ranije?
Ovaj zakon čini na neravnopravnosti velikih i malih nacionalnih manjina, nisu sve jednake. Uostalom, to će se, ako se, ne daj bože, usvoji u ovom obliku, vrlo brzo videti i to će pripadnici tzv. manjih nacionalnih manjina vrlo brzo i jasno reći.
Postoji neravnopravnost manjina, to ćemo posebno u raspravi o amandmanima da pričamo, iz centralne Srbije i Vojvodine, postoji i dualitet, postoji različit pristup. Velike nacionalne manjine će se, prvenstveno mislim na mađarsku, dobrim delom i na bugarsku, lakše snalaziti u ovome, a male nacionalne manjine će se zbog svojih slabijih uticaja teže snalaziti nakon donošenja ovog zakona.
Ne možete da sporite da su na ovaj nacrt zakona sva ministarstva dala negativno mišljenje. Mi to znamo. Sva ministarstva su dala negativno mišljenje i u vladajućoj koaliciji ima mnogo onih koji, figurativno rečeno, jako škripe zubima, škrguću zubima na ovaj zakon.
Od protivustavnih normi ima dosta, neke sam naveo, pričaćemo još. Podsetiću vas, nekako mi uvek ide blaga digresija, ali moramo podsetiti da u raspravi o zakonu o Vladi, a sećate je se, pretpostavljam, jer se vas ticala, baš iz vaše stranke je, to nikada nećemo zaboraviti, došao amandman da ovo vaše ministarstvo ne bude predviđeno, odnosno da se ukine a da ne bude onako kako je zamišljeno, pa tek intervencijom poslanika iz vaše vladajuće koalicije, iz Saveza vojvođanskih Mađara, da kažem tako, oformili ste ovo ministarstvo i sada ste, po meni, jedna vrsta, ne znam kako da se izrazim, ali mislim da se u vašem ministarstvu sada može određeni nacionalni savet, određena nacionalna manjina lakše izboriti za svoja prava, u to sam duboko ubeđen, za svoje želje a ne prava.
Kada govorimo o nadležnostima saveta, to je jako bitno. Vi u stvari ne govorite o nadležnostima, vi kažete nadležnostima, ali kada vidite šta sve saveti sada imaju, to su ovlašćenja, to više nisu nadležnosti.
To je vrlo opasno. Zašto? Zato što stečena prava iz Ustava se ne mogu umanjivati. To znamo. Da li to znači da se ta ovlašćenja više nikada ne mogu ukidati, pa makar se pokazala nefunkcionalnim ili lošim? Po meni lično, ovaj zakon duboko korespondira sa protivustavnim predlogom statuta AP Vojvodine i o tome ću više govoriti u raspravi o amandmanima.
Neko je to već spomenuo, moje je mišljenje da ovde nema građanske ustavnosti i građanske demokratije, da ste stvorili, baš kako je neko rekao, plemenske asocijacije kojima se daju više nego velika ovlašćenja.
Zaista sam uveren da ovaj predlog zakona može doneti mnogo problema, da je više nego nesprovodiv, da naveliko širi i preskače sve što se tiče kulturne autonomije i da zalazi u nešto mnogo opasno, i da takođe predstavlja jednu klicu nečega što ne vodi ka očuvanju države, nečega što može da izazove velike probleme ako se neko želi igrati zloupotrebama ovakvog teksta koji ste vi ovde podneli.