PETA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 15.04.2003.

1. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

PETA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

1. dan rada

15.04.2003

Sednicu je otvorila: Nataša Mićić

Sednica je trajala od 11:10 do 18:00

OBRAĆANJA

...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

| Ministarka za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog | Predsedava
Prelazimo na raspravu po prijavama i redosledu narodnih poslanika.
Prvi prijavljeni govornik je narodni poslanik Svetlana Stojanović.

Svetlana Stojanović

Poštovani narodni poslanici, jezik kojim je napisan Predlog zakona o javnom informisanju gotovo je nerazumljiv. Nemam u vidu nikakvo jezičko čistunstvo, ne mislim čak ni na upotrebu tuđica ili na pravopisne greške.
U tekstu ovog zakona misao je prečesto potpuno nejasno izražena. Ono što piše u tekstu zakona često je suprotno od onoga što je pisac zakona, po svemu sudeći, hteo da kaže. Navešću samo jedan primer(član 33): Profesionalno udruženje novinara ima pravni interes za mešanje u radnom sporu koji je pokrenuo član tog udruženja (pa sada piše u tekstu), osim ako se on tome ne protivi".
Pretpostavljam da se htelo reći - "osim kada se on tome protivi, kada na to ne pristaje". Takav tehnički amandman smo podneli, nećemo ga više obrazlagati.
Što se tiče govora mržnje, naravno da niko iz DSS nije protiv zaštite, odnosno borbe protiv diskriminacije itd. Predlažemo vam samo tehnički amandman, da sklonite navodnike sa govora mržnje, jer to znači suprotno od onoga što je uobičajeno značenje te reči.
Veći deo Predloga zakona o javnom informisanju tiče se samog sudskog postupka u slučajevima prava na žalbu. Navodim nadnaslove iznad članova: "Hitnost sudskog postupka; Glavna rasprava u postupku za objavljivanje odgovora; Glavna rasprava u postupku za objavljivanje ispravke; Donošenje presude i presuda; Žalba i predlog za ponavljanje postupka za objavljivanje odgovora; Promena odgovornog urednika posle donošenja presude" itd.
Zalazilo se u neverovatne pojedinosti regulisane zakonom koji uređuje parnički postupak. Sigurno da je mnogo manji broj članova bio dovoljan da se odredi tip parničkog postupka primeren Zakonu o javnom informisanju.
Kaznenih odredbi takođe ima dosta, osam; dobro je što su sve novčane, što nisu zatvorske. Nama se neke kazne čine previsokim i raspon nam se malo čini prevelikim. Ni tu nismo želeli da stavljamo amandmane.
Što se tiče odeljka - Načelo jednakosti informacije i odgovora, odnosno ispravke - za DSS nije sporno da svako ko ima osećanje da je neka neistina izrečena o njemu lično ili da je povređena njegova čast ima pravo na ispravku.
To je moglo da bude rečeno krajnje jednostavno, možda samo u jednom članu - ima pravo da na istom mestu u listu, u istoj dužini trajanja teksta, u istoj emisiji itd. bude objavljen njegov odgovor.
U ovom predlogu zakona se dalje nepotrebno ulazi u pojedinosti kojima se pokušavaju predvideti sve moguće situacije što se u životu mogu javiti: te ako je informacija objavljena u nastavcima, te ako emisija ili glasilo prestanu da izlaze, te ako se promeni glavni urednik itd. Preterano zalaženje u pojedinosti, zapravo, zamagli osnovni smisao.
U članu 51. kod objavljivanja odgovora, tu se daje za pravo i da umesto umrlih lica može i njegova rodbina, pa čak i ustanova u kojoj je radio, da daje pristanak da se informacija objavi. Meni se čini da je to malo preterano.
U tom obilju situacija kada postoji pravo na tužbu, odnosno na ispravku, pominje se u članu 52: "Ako se posle podnošenja tužbe promeni odgovorni urednik, a tužilac ne preinači tužbu do zaključenja glavne rasprave, sud obacuje tužbu". To je suprotno intenciji zakona; zašto taj čovek, samo zbog činjenice da je promenjen glavni urednik, nema pravo na tužbu? Zašto novi glavni urednik ne snosi odgovornost?
Da smo išli u sve te detalje, amandmanima ne bi bilo kraja. Na primer, impresumu, koji naravno mora da postoji, isto je posvećen preveliki prostor. Sve ovo što sam do sada rekla može se smatrati formalnim ili sitnim primedbama.
Da se vratimo na suštinu onoga što ovaj zakon treba da uredi, a to je da obezbedi slobodu javnog izražavanja, stvori uslove za iznošenje različitih stavova i mišljenja, omogući novinarima da dođu do svih potrebnih informacija i da zaštiti novinare od hirovitosti urednika ili interesa javnog glasila za koje pišu. Najmanji deo zakona je tome posvećen.
Mnogo članova, od 46. do 77, dakle 31 član je posvećen pravima onih koji tvrde da je u javnom glasilu o njima izneta neistina ili da su im povređeni ugled ili čast, dok je pravima novinara posvećen jedan član, kao što je rekao Dejan Mihajlov. U odeljku koji glasi - Pravo novinara da iznosi informacije i mišljenja i da odbije izvršenje naloga - postoji samo član 30, a i taj član, po našem mišljenju, naopako štiti novinara.
Pročitaću ga, a već je bilo reči o tom članu. "Novinaru ne može prestati radni odnos zbog mišljenja izraženog u javnom glasilu u kome je zaposlen, ako to mišljenje ne protivreči uređivačkoj koncepciji glasila". Znači, dovoljno je da urednik ili vlasnik tvrdi da mišljenje novinara protivureči njegovoj koncepciji, a jedino urednik je vlasan da kaže šta mu je uređivačka koncepcija, a vlasnik glasila šta mu je interes i novinar će trpeti štetne posledice, čak i kada objavi istinitu informaciju. Tu je DSS-ov prvi suštinski amandman.
Mi predlažemo da zakon o javnom informisanju prvenstveno novinarima stvori uslove za nesmetan rad, kako bi novinari nama - građanima omogućili da imamo informacije na osnovu kojih možemo samostalno da rasuđujemo o državnim poslovima i drugim stvarima od javnog interesa. Kada dođe taj amandman obrazložićemo ga detaljnije.
Drugi suštinski amandman je ovaj o dostupnosti informacija. Znači, predlažemo da se u odeljku - Informisanje o stvarima od interesa za javnost, posle člana 4. doda član 4a, ako bude usvojen, postaće član 5, a obavezuje državne institucije, organe lokalne samouprave i javna preduzeća da učine novinarima dostupnim sve informacije o svom radu, pod uslovom da nisu državna tajna. Te informacije moraju biti dostupne svim javnim glasilima podjednako. Videla sam da je više narodnih poslanika predložilo sličan ili gotovo istovetan amandman.
Veoma nam je stalo i do još jednog amandmana, da se posebnim zakonom dozvoli mogućnost stvaranja novinske agencije kao državnog javnog servisa. "Pravo na osnivanje javnih glasila imaju sva domaća i strana privatna i fizička lica". To pravo jedino nema naša rođena država. Prihvatamo evropske standarde da nema državnih novina, već samo provladinih, ali državne novinske agencije ima 15 evropskih zemalja: Austrija, Španija, Portugalija, Grčka, Rusija, Francuska (AFP je 37% na državnom budžetu), Češka, Mađarska, Rumunija, Bugarska, Albanija i bivše jugoslovenske republike - Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Republika Srpska i Makedonija.
Tek kada se uz mnogo napora i više puta pročita Predlog zakona o javnom informisanju, a pogotovu kada se pročita njegovo obrazloženje, može se doći do zaključka da je ovo jedan nesavršen, ali moderan zakon i da sadrži nagoveštaj onoga što treba zakon o informisanju da bude. Demokratska stranka Srbije deli opštu postavku ovog zakona, iznetu u obrazloženju: da je javno informisanje slobodno i da ne podleže cenzuri; drugo, da o povredama slobode javnog informisanja odlučuje isključivo sud.
Međutim, novinari snose veliku profesionalnu odgovornost za formiranje javnog mnjenja. DSS sa žaljenjem konstatuje da su, srazmerno toj odgovornosti, nedovoljno zaštićena prava novinara. DSS će glasati za u načelu.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

| Ministarka za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Miloš Todorović, a posle njega narodni poslanik Branislav Grubački.

Miloš Todorović

Uvažena gospođo Čomić, poštovana gospodo i dame narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, pre nego što napravim kratak osvrt na Predlog zakona o informisanju, molio bih da me zaista informišete zašto ovoliko vremena gubimo u prepodnevnom i popodnevnom delu sednice i zašto posle toga moramo da nastavimo da radimo u danu kada se ne radi, zašto spajamo tačke koje same po sebi ne mogu da se spajaju, jer nisu od istog predlagača, nemaju nikakvih dodirnih tačaka.
Jednostavno, ne dozvoljavate narodnom poslaniku da ima vremena da se valjano spremi za ovako bitan predlog zakona. Molim vas, ako je moguće, da to ispravimo svi zajedno ovde, jer ovo više zaista nema smisla, da svaki dan gubimo najmanje po tri sata.
Danas treba manje da razmatramo, a više da usvojimo zakon o javnom informisanju, i to po hitnom postupku. Sve to u ambijentu vanrednog stanja. To bi bilo za ceo svet čudo neviđeno, ali za nas, izgleda, normalno. Jedino se nadam da će se uvaženi Duško Kovačević oglasiti, da će ovaj apsurd biti dostojan njegovog pera i nekog novog balkanskog špijuna ili profesionalca. Po svemu sudeći, neka nova narodna skupština, koja će se konstituisati posle nekih novih izbora, prvih godina moraće samo da poništava zakone i uredbe donesene u vanrednom stanju i da donosi nove normalne zakone.
Predlog zakona o javnom informisanju je na početku pun parola o slobodi informisanja bez cenzure, ali već u članu 31. kod formulacije novinarske tajne, nalaže se novinaru obaveza otkrivanja podataka u vezi sa izvorom informacija, ukoliko se ti podaci odnose na krivično delo za koje je zaprećena kazna zatvora od najmanje pet godina. Praktično, novinar će biti dužan da otkrije sve svoje izvore informacija. Kako smo mi obavešteni ovih dana, da je MUP Srbije počeo da radi svoj posao kako treba, zašto bi novinari onda otkrivali svoje izvore o takvim krivičnim delima za koje je predviđena kazna zatvora od pet godina, i to treba MUP da radi, a novinare pustite da rade kao u celom svetu i da imaju tajni izvor informacija kao i do sada i nemojte zadirati u tu odredbu nekog njihovog orijentacionog i profesionalnog obrazovanja. Takvom odredbom će se u praksi zaista ukinuti sloboda javnog informisanja i uvesti cenzura i, što je najgore moguće za novinara, samocenzura na mala vrata.
Prenaglašeno poglavlje osam koje reguliše prava lica, a na njih se odnosi informacija, ima čak 48 članova, što je više od pola zakona, sugeriše novinarima veliki oprez u radu koji će nužno prerasti u drastičnu samocenzuru i bitno ograničiti slobodu informisanja.
Iako je SSJ opoziciona stranka koja ne podržava Vladu i željno očekuje nove izbore, i novu Narodnu skupštinu i novu Vladu, moram ipak biti objektivan i priznati da se radujem što su iz Predloga zakona izostavljene zloglasne odredbe o narušavanju ugleda pravnih i fizičkih lica, kao i odredbe o drakonskom prekršajnom kažnjavanju po kratkom postupku političkih protivnika, što smo sve imali krajem prošlog veka, pomenulo se, ne povratilo se.
Zahvaljujem na pažnji, ali zaista nisam u stanju da govorim o zakonu kad sam imao toliko malo vremena da ga proučim i zaista vas molim da ubuduće omogućite poslanicima da više vremena imaju, pogotovu kada je reč o ovako bitnom zakonu, da obrade to kako treba i da na kvalitetan način iznesu svoje mišljenje.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

| Ministarka za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Branislav Grubački, posle njega narodna poslanica Nataša Jovanović.

Branislav Grubački

Poštovana predsedavajući, poštovani narodni poslanici, poštovani potpredsedniče Korać, želeo bih da započnem rečima da mi iz Lige socijaldemokrata Vojvodine pozdravljamo i podržavamo zakon o javnom informisanju.
Smatramo da je regulisani medijski prostor neophodan u Srbiji, ne samo kako bismo se i zakonskim regulativama približili evropskim standardima i samim tim i ulasku u Evropsku uniju, već i stoga što je radi demokratizacije našeg društva neophodno imati regulisane sve sfere javnog i privatnog života, a naročito oblast medija kao jedne od osnovnih karika u funkcionisanju svakog društva.
Kao što je već pomenuto, zakon o javnom informisanju pred nama koga treba usvojiti, dugo je očekivan, ali i dugo izrađivan. On nastaje kao plod dve ekspertske grupe, jedna je sačinjena od pravnih, a druga od eksperata iz same oblasti javnog informisanja-NUNS-a, Medija centra, Beogradskog centra i slično.
Mi iz LSV podržavamo odlučnost i rešenost da se sfera javnog informisanja definiše i reguliše. Takođe pozdravljamo ovaj predlog zakona o javnom informisanju konkretno, zato što smatramo da je on u visokom stepenu usklađen sa evropskim standardima, a njega su pozitivno ocenili kako inostrani, tako i domaći ekspertski krugovi, OEBS, ANEM i slično.
Predlog zakona o javnom informisanju akcenat stavlja kod prava građana na javno informisanje, te su samim tim regulisana prava i obaveze učesnika u javnom informisanju. Javno informisanje je definisano kao slobodno i u interesu javnosti; kao takvo ne podleže cenzuri niti bilo kakvom obliku monopola. Definisan je pojam javnih glasila i uređena njihova distribucija. Čitav Predlog zakona se zasniva na principu slobode javnog informisanja.
Naročito pozdravljamo rešenost da se izvrši deetatizacija medijskog prostora u Srbiji, da se uvedu tržišni principi. Kao što ste već primetili, LSV je podnela dva amandmana na Predlog zakona. Jedan se odnosi na dužinu čuvanja zapisa javnog glasila, mi smatramo da bi rokovi za privremeno čuvanje zapisa javnog glasila u cilju kontrole i suzbijanja piraterije sa 30, odnosno 60 dana, trebalo povećati na 90 dana. U našoj zemlji, pored velikog broja pisanih, radi oko 1.000 elektronskih medija.
Smatramo da neuhodanost institucija za implementaciju zakona o radiodifuziji, kao i ostalih medijskih zakona, radi efikasnijeg monitoringa, zahteva duži vremenski period čuvanja materijala.
Naš drugi amandman odnosi se na organe (član 90) nadležne za sprovođenje ovog zakona. Članom 19. Zakona o utvrđivanju određenih nadležnosti AP iz 2002. godine regulisana je oblast javnog informisanja na teritoriji autonomne pokrajine, te je u cilju usklađivanja postojećeg zakona neophodno dopuniti predloženi član.
Samo podsećam, kada je donesen Zakon o radiodifuziji, tražio sam da se veće nadležnosti daju pokrajinskoj administraciji, Pokrajinskom sekretarijatu za informisanje i Izvršnom veću; tada sam upotrebio možda prejak izraz o denacifikaciji medijskog prostora, što bi se bolje uradilo ako bi to potpalo pod kontrolu pokrajine. Ponavljam, tvrdim da se ovakve štete i kontaminacija medijskog prostora ne bi dogodila da je pokrajina imala veće nadležnosti u odnosu na informisanje. Hvala lepo.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

| Ministarka za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog | Predsedava
Reč ima narodna poslanica Nataša Jovanović, a posle nje narodni poslanik Vukosav Tomašević.
...
Srpska napredna stranka

Nataša Jovanović

Dame i gospodo narodni poslanici, u istoriji srpskog informisanja, to danas moraju da priznaju i mnogi novinari koji nisu mogli da se slože najpre sa nacrtom, a onda sa zakonom koji je usvojila skupštinska većina sa 4/5 poslanika 1998. godine, nije bilo boljeg zakona o javnom informisanju nego što je to bio zakon predložen u vreme kada je Aleksandar Vučić bio ministar za informisanje u Vladi Republike Srbije.
Da je to tako pokazuje činjenica unazad dve i po godine otkako ste vi na vlasti, da je potpuno ukinuta sloboda javnog informisanja koja nije bila na onom stepenu za koji se Srpska radikalna stranka zalaže unazad 12 godina, ni onda kada je usvojen zakon koji je predložio gospodin Vučić, iz prostog razloga što mi kao deo koalicije, njen manjinski partner, nismo bili u prilici da ga potpuno afirmišemo onako kao što on stoji.
Međutim, gospodin Korać koji je sad otišao, rekao je da smo mi ozbiljno čitali zakon i na njega podneli, a u tome prednjači naša poslanička grupa, veliki broj amandmana i to je tačno, ali je zakon ne samo neozbiljan, nego on ne samo da neće da unapredi slobodu javnog informisanja, već će da učini da situacija i medijska slika u Srbiji, koja je danas najcrnja moguća, bude još gora, što kaže naš narod - i od crnjeg postoji crnje.
Naročito je to došlo do izražaja u okolnostima pod kojima ste uveli tzv. vanredno stanje, gde su i gospodin Korać i Branislav Lečić -odskora ministar, pored nadležnosti za kulturu, i za medije, iako se, uzgred budi rečeno, uopšte u to ne razume, a koliko je to nerazumevanje, shvatićemo već popodne kada bude došao, jer mora da brani svoj stav pred gomilom amandmana; i da je SRS promoter profesionalnog, objektivnog i nezavisnog novinarstva u Srbiji pokazao je ne samo taj zakon iz 1998. godine - naši politički oponenti, bez velikog razloga i argumenata napadali, bez dovoljno znanja, jer sama činjenica da su oni govorili u svojim nastupima da je neki štampani ili elektronski medij tužen, što je potpuno netačno, već je pokrenut optužni predlog, odnosno prekršajna prijava za taj medij, dovoljno govori o njihovom nepoznavanju.
Da smo mi želeli i da želimo kao SRS da štitimo slobode i prava čoveka i građanina, govorio je i taj zakon donet, dakle, ogromnom skupštinskom većinom 1998. godine. Ali, mi nikako nismo mogli da se pomirimo sa činjenicom i borićemo se do kraja protiv toga da se politički protivnici na najgori mogući način blate putem sredstava javnog informisanja, da se gomila laži, neistina, najgorih mogućih dezinformacija o pojedincima, o članovima njihovih porodica, iznosi u javnost.
Ono što karakteriše period iza nas, najpre dve i po godine od kada je DOS na vlasti, a zatim proteklih mesec dana, kada se na centralnim državnim televizijama iz večeri u veče pojavljuju čelnici iz odavno raspadnutog DOS-a, dovoljno govori o tome da ne samo da neće da bude objektivnog javnog informisanja, već bi oni morali da budu najstrožije sankcionisani po članu 2. Predloga zakona.
Taj član 2. kaže da niko ne može da ometa protok informacija. Međutim, ne samo da se to radi, nego se iz dana u dan napadima, pre svega uperenim u SRS i njene čelnike, dezinformiše celokupna srpska javnost. Ono što se desilo prošle nedelje, to je nezabeleženo do sada u vašoj medijskoj diktaturi.
Naravno, kroz pritiske od strane čelnika DOS-a i njihovim direktnim upravljanjem informativnim emisijama na centralnim državnim televizijama, javnost se iz godine u godinu pod vašom vlašću obmanjuje. Poziv direktoru TV Trstenik, koji je usledio posle gostovanja gospodina Tomislava Nikolića, a podsetiću vas da šest meseci pre toga SRS i njeni čelnici nisu mogli da gostuju ni na jednoj televiziji, i zahtev od strane ministra Lečića da se dostavi kaseta sa sadržajem te emisije, dovoljno govori u prilog činjenici da je na snazi najgora moguća diktatura.
Ne samo to. Gospodin Tomislav Nikolić je u knjizi koju je objavio, a koja se zove "Kroz medijski mrak", najsrdačnije vam je preporučujem, mnogo govori o tome da se SRS unazad 12 godina zalaže za slobodu javnog informisanja. Mi nikada, ni na jednoj centralnoj državnoj televiziji nismo mogli da kažemo, iako i dan danas imamo i uvek smo imali ogromnu podršku biračkog tela, ono što mislimo o javnom informisanju, o slobodi medija i da govorimo na način kako govore istinske i prave demokrate koje znaju šta je duh parlamentarne demokratije.
Ovako da govorite vi, da promovišete, a pre svega gospodin Korać, ovakav zakon koji će napraviti potpuni i još crnji medijski mrak, besmisleno je iz prostog razloga što vi, za razliku od nas, iako ste kritikovali zakon usvojen 1998. godine, danas imate falsifikovanu, lažnu skupštinsku većinu, tako da će i ovaj zakon biti nelegitiman, osim što će unazaditi potpuno javno informisanje i celokupnu sferu javnog informisanja u našoj zemlji.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

| Ministarka za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog | Predsedava
 Reč ima narodni poslanik Vukosav Tomašević, a posle njega narodni poslanik Zoran R. Anđelković.

Vukosav Tomašević

Poštovane kolege, gotovo da je nemoguće započeti bilo kakvu ozbiljnu raspravu o ovoj temi, a da se ne ukaže na značaj prava i sloboda u oblasti javnog informisanja i u medijskoj sferi u odnosu na stepen demokratije u jednom društvu.
Pošto je o tome govorilo već nekoliko prethodnika u diskusiji, neću ponavljati ono što je rečeno. Mislim da neću da preteram ako kažem da su u savremenom društvu, u savremenim demokratijama, mediji ključni faktor koji artikuliše stepen demokratije u jednom društvu. Dakle, možemo s jedne strane imati sve druge političke i građanske slobode i prava, ako nemamo slobodne medije i ako oblast medijske sfere nije liberalno regulisana, onda se ne mogu ta sva druga prava i slobode u pravoj meri artikulisati iz prostog razloga jer su mediji ti posrednici među ključnim faktorima političkog života; dakle, političkih stranaka sa jedne strane i s druge javnog mnjenja.
Zbog toga, nemoguće je da ne ponovim ono što je već rečeno u raspravi, a to je apsurdna situacija da ovaj zakon o javnom informisanju, jedan od ključnih sistemskih zakona koji bi trebalo da podignu ovaj stepen demokratije u našem društvu, donosimo u uslovima vanrednog stanja. Ne toliko formalnog vanrednog stanja, to možda samo po sebi ne bilo nešto što bi predstavljalo smetnju, koliko zaista tvrde cenzure i jednoumlja kakvi u medijima Srbije ne postoje mislim još od Brozovog vremena.
Ne može i neće služiti na čast ni ovom parlamentu, ni ovoj vladi, kao predlagaču zakona, što se zakon donosi u takvim okolnostima. Kada smo već čekali dve godine i nešto više na ovaj zakon, mislim da smo mogli sačekati da se ukine vanredno stanje i da onda ovaj zakon donesemo, tim pre što se može desiti da čak neke ključne odredbe ovog zakona, kao što je odredba člana 2. o zabrani cenzure, ne mogu biti primenjene, ukoliko se ovakva praksa, vanredno stanje i ovakav tretman medija u Srbiji, ne ukinu u narednih desetak dana.
Potpredsednik Korać je izašao iz sale i žao mi je što nije tu. Ukazao je na jednu veliku istinu. Rekao je da je Vlada stvarni predlagač ovog zakona i to je jako važno. Time je potpredsednik Korać u stvari priznao ko snosi odgovornost za to što Srbija evo nekih 27-28 meseci od promene vlasti nije imala zakon o javnom informisanju.
Znamo svi da je jedno od ključnih obećanja sadašnje vlasti u obe kampanje 2000. godine bilo donošenje adekvatnih zakona iz medijske sfere, ali već dugo tih zakona nema. Dakle, smatram da nije bilo potrebno da se čeka od negde januara 2000-2001. do danas da bi se doneo ovaj zakon, kao što nije bilo potrebe da se čeka ni do prošlog leta da bi se doneo Zakon o radiodifuziji, koji se, usput, do dana današnjeg ne primenjuje. Nema razloga da još uvek nemamo zakona o telekomunikacijama. Nema razloga da još uvek nema zakona o dostupnosti javnih informacija.
Dakle, taj kompletan paket medijskih zakona je morao biti donet mnogo ranije, već na početku rada ovog parlamenta. Isključivu odgovornost što se to nije desilo snosi Vlada Republike Srbije i to je gospodin Korać časno i korektno maločas priznao. Ne može se tu prebaciti lopta na bilo kakve radne grupe, radna tela, pravne eksperte, novinarske eksperte, koji su u međuvremenu pokušavali da naprave ovakvu ili onakvu verziju zakona. Jednostavno, Vlada je i do sada podnosilac zakona i morala je to ranije da uradi. Ko tehnički zakon piše, to je druga stvar.
Naravno, Vlada svesno nije htela da reguliše ovu oblast, upravo da bi medije u Srbiji u jednoj nepravnoj situaciji držala pod svojom kontrolom. A da su na vreme doneti medijski zakoni, između ostalog i zakon o javnom informisanju, ne bi se, na primer, moglo desiti da udarna pesnica propagande režima Slobodana Miloševića postane udarna pesnica propagande sadašnje Vlade Republike Srbije. Naravno, mislim na Pink televiziju.
No, uz sve ovo, bolje da se ova oblast ipak reguliše. Dakle, bolji je i ovakav zakon nego nikakav. Kada već razmatramo takav zakon, mislim da treba ukazati na neke mane, odnosno nedostatke ovog zakona, koji su izneti i u javnoj raspravi o predlogu i nacrtu ovog zakona, kako u najširoj javnosti, tako i od stručnih novinarskih krugova.
Pre svega, mislim da ovaj zakon daje malo slobode medijima, a previše slobode građanima. Neko je u javnoj raspravi rekao i to ću citirati, da ovaj zakon na neki način predstavlja mali krivični zakonik protiv novinarstva, odnosno da je ovo zakon o pravima građana koji hoće da uđu u novine i progone novinare. To je dosta tačno, obzirom da je više od polovine članova ovog zakona u stvari uputstvo za rad suda kada neki građanin tuži redakciju, odnosno novinara.
U zakonu su na dobar način zaštićena prava građana, ali nema suštinske zaštite prava medija i novinara, niti ima suštinske pretpostavke nevinosti novinara. U jednom članu se definiše pretpostavka nevinosti novinara, a 50 članova regulišu isterivanje krivice medija i novinara. Postoji nesrazmera između zaštite prava građana, s jedne strane, u odnosu na jedan mali nivo zaštite novinara, medija i redakcija, sa druge strane.
Mislim da nedostaje kompletno poglavlje o pravima i obavezama novinara, urednika i redakcija. Ja sam novinar. Ne znam da li sam jedini u ovom sazivu Skupštine. Znam da se već 10 ili 15 godina, kroz sve rasprave o zakonu o javnom informisanju, ova oblast, prava i obaveze novinara, prepušta regulisanju kroz kodeks novinara, koji treba da uradi udruženje, odnosno udruženja novinara, pošto ih ima više.
Za sve ovo vreme tog kodeksa nema. Naša udruženja novinara, nažalost, nisu sposobna da taj i takav kodeks izrade i da on postane društveno validan i u praksi primenjiv. Dok se to ne desi, trebalo bi tu oblast regulisati kroz zakon.
Zakon je morao da sadrži i posebno poglavlje o dostupnosti javnih informacija, u situaciji kada nemamo takav zakon. Istina, juče smo na Odboru za kulturu i medije čuli obećanje potpredsednika Vlade da će vrlo brzo pred Skupštinu doći i taj zakon. Mislim da je to sa nekoliko članova, makar poslednjim poglavljem, moralo da se reguliše kroz ovaj zakon, pa makar i oročeno, do onog trenutka do kada se ne donese odgovarajući zakon o dostupnosti javnih informacija.
Na kraju, ukazaću još na dva apsurda u ovom zakonu i njih smo mi iz Demokratske stranke Srbije pokušali da otklonimo kroz amandmane. Nadamo se da će prihvatanjem naših amandmana nestati ti apsurdi iz zakona.
Jedno je da se ovim zakonom stranoj državi dozvoljava da bude osnivač i vlasnik medija u Srbiji, a da se to ne dozvoljava državi Srbiji. Na ovaj način Srbija postaje jedna od retkih ozbiljnih zemalja u svetu kojoj je zabranjeno da bude osnivač medija. Molim vas, pogledajte zakonodavstva drugih razvijenih demokratskih zemalja, nigde nemate izričitu zabranu državi da bude osnivač medija, kao što ima ovaj zakon. Mislim da to nije dobro i treba promeniti.
Demokratska stranka Srbije se zalaže za privatizaciju, za kapitalizam, zalažemo se za ukidanje državne i društvene svojine, ali u svemu tome treba imati neku meru, pa na primeru državne agencije to izmeriti. Zašto da stanemo u red država koje se odriču svoje državne agencije?
Na kraju, u zakonu bi trebalo promeniti odredbu da se u roku od jedne godine, od dana usvajanja ovog zakona, svi lokalni mediji koji se većinski finansiraju iz javnih prihoda ugase.
Mislim da nije dobro što je kratak rok. Zbog toga smo tražili amandmanom da se produži. Ukoliko se ovo desi, ugasićemo većinu lokalnih novina u Srbiji. Ugasićemo ih iz razloga što u većini lokalnih sredina, u većini opština u Srbiji, ne postoje ekonomski uslovi u ovom trenutku da se mogu štampati novine po tržišnim uslovima. Ako tu nemamo određenu vrstu dotacije iz javnih prihoda, te novine će vrlo brzo biti ukinute. U tim sredinama te novine nisu samo informativno sredstvo u smislu političkog informisanja, u smislu dnevnog informisanja; to su, vrlo često, usuđujem se reći, kulturne institucije u tim sredinama, odnosno jedini hroničari sveukupnog, ne samo političkog, društvenog života.
Mislim da se ne bi smelo dozvoliti da se ti mediji ugase. Na neki način bi trebalo malo produžiti ovaj rok, ili napraviti fleksibilniju odredbu o mogućnosti bar delimičnog finansiranja iz javnih prihoda, kako bi sačekali neko bolje ekonomsko vreme za Srbiju i varijantu da lokalne novine prežive pod tržišnim uslovima. Hvala.