ČETVRTA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 08.11.2004.

5. dan rada

OBRAĆANJA

...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Miroslav Petković, ovlašćeni predstavnik DSS-a.

Miroslav Petković

Demokratska stranka Srbije
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, u procesu društvenih reformi i posebno u uslovima tranzicije kroz koje prolazi naša država veoma značajnu ulogu ima socijalni dijalog koji se uspostavlja kroz saradnju svih socijalnih partnera, odnosno saradnju Vlade Republike Srbije, predstavnika sindikata i predstavnika poslodavaca. Godine 2001. obrazovan je Socijalno-ekonomski savet, ali je očigledno da u Srbiji nije dovoljno razvijena ni tradicija, ni kultura socijalnog dijaloga, što ovaj zakon ima nameru da promeni.
Ovim zakonom se uspostavlja saradnja između socijalnih partnera, organizuju institucije za mirno rešavanje kolektivnih sporova, omogućava uključivanje reprezentativnih sindikata i udruženja poslodavaca u pripremi zakona koji utiču na položaj i status zaposlenih.
Predlog zakona polazi od iskustava evropskih zemalja i potpuno je u skladu sa međunarodnim standardima, kao i sa konvencijama i preporukama Međunarodne organizacije rada.
Njime se uspostavlja pravni okvir i potencira mehanizam tripartitne saradnje, kolektivno pregovaranje i mirno rešavanje konflikata.
Zakon reguliše osnivanje, registraciju, delokrug, način rada i finansiranja socijalno-ekonomskog saveta. Svrha osnivanja je stvaranje nezavisnog organa koji treba da podstiče i unapređuje saradnju organa vlasti, udruženja poslodavaca i reprezentativnih sindikata.
Predviđeno je da socijalno-ekonomski savet razmatra i zauzima stavove o pitanjima unapređenja kolektivnog pregovaranja, politici zapošljavanja i zarada, privatizaciji i zaštiti životne sredine. Socijalno-ekonomski savet čini 18 članova: po šest predstavnika Vlade Republike Srbije, sindikata i udruženja poslodavaca; svaki član ima svog zamenika koji učestvuje u radu ovog socijalnog saveta, a stavove o navedenim pitanjima savet zauzima saglasnošću svih članova.
Socijalno-ekonomski savet daje mišljenja o nacrtima zakona i propisa koji su od značaja za ekonomski i socijalni položaj zaposlenih i poslodavaca, dostavlja ih nadležnom ministarstvu, odnosno Vladi Republike Srbije. Savetom predsedava jedan od članova saveta po principu rotacije, na period od godinu dana. Takođe, organizacione i administrativno-tehničke poslove obavljaće sekretarijat.
Ono što je značajno jeste da zakon predviđa formiranje lokalnih saveta koji se obrazuju sporazumom između izvršnih organa autonomne pokrajine, odnosno jedinice lokalne samouprave, predstavnika sindikata i udruženja poslodavaca koji deluju na tom prostoru.
Članovi i sekretar socijalno-ekonomskog saveta biće imenovani u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, a sredstva za rad socijalno-ekonomskog saveta, s obzirom na to da je već predviđen u budžetu za ovu godinu, biće predviđen i za budžet u 2005. godini.
U tesnoj vezi sa ovim zakonom je Predlog zakona o mirnom rešavanju radnih sporova u koji je takođe uključena praksa zemalja koje imaju već formirane službe za mirno rešavanje radnih sporova i naravno, preporuke međunarodnih organizacija rada.
U našem pravnom sistemu trenutno ne postoje posebni propisi koji regulišu metode mirnog rešavanja kolektivnih i individualnih radnih sporova. Očigledan je problem velikog broja sporova do kojih se dolazi u postupku zaključivanja i primene kolektivnih ugovora, čije posledice su najčešće štrajkovi. Pred sudovima opšte nadležnosti nalazi se veliki broj radnih sporova, uglavnom individualnih radnih sporova koji se odnose na ostvarivanje pojedinačnih prava i obaveza iz radnog odnosa.
To su sporovi koji se vode bilo zbog otkaza ugovora o radu ili isplate minimalne zarade.
Nažalost, ovi sporovi su najčešće veoma dugotrajni, iako Zakon o radu predviđa obavezu suda da u roku od 6 meseci donese pravosnažnu presudu. To u praksi nije uvek moguće sprovesti. Prolongiranje ovog roka ima za posledicu da se zaposleni dovode u izuzetno težak materijalni položaj, kao i obavezu poslodavaca da naknade štetu, ukoliko sud donese odluku da je došlo do nezakonitog otkaza ugovora o radu.
Potpuno je jasan (iz ovoga se vidi) interes obe strane da se ovakvi sporovi rešavaju u kraćem postupku i van suda, čime se direktno utiče na smanjivanje troškova ovih postupaka.
Zakon će značajno doprineti unapređenju i razvoju kolektivnog pregovaranja, efikasnom rešavanju radnih sporova i smanjenju broja sudskih postupaka i štrajkova. Postupak mirnog rešavanja kolektivnih i individualnih radnih sporova se zasniva na načelima dobrovoljnosti, tripartizma i nepristrasnosti.
U zavisnosti od vrste radnih sporova, zakon razlikuje dva postupka rešavanja, a to su: mirenje, za kolektivne radne sporove i postupak pred arbitrom, kod individualnih radnih sporova. Naravno, to podrazumeva obrazovanje republičke agencije za mirno rešavanje radnih sporova, koja vrši izbor miritelja i arbitara, vodi njihov imenik, brine o njihovom stručnom usavršavanju, vodi evidenciju sprovedenih postupaka i odlučuje o izuzeću miritelja, odnosno arbitara. Na čelu agencije nalazi se direktor, koga postavlja Vlada Republike Srbije na period od četiri godine.
U skladu sa preporukama Međunarodne organizacije rada, strane u sporu su slobodne da dobrovoljno odluče o pribegavanju mirnim metodama rešavanja radnih sporova. Postupak mogu pokrenuti zajednički ili to može uraditi svaka od zainteresovanih strana.
Zakon predviđa mogućnost da miritelj pre nastanka spora može da se uključi u proces kolektivnog pregovaranja. U delatnostima od opšteg interesa, strane u kolektivnom sporu su dužne da podnesu zajednički predlog za pokretanje postupka mirenja, što predstavlja izuzetak od načela dobrovoljnosti. Postupak mirenja se vodi pred odborom za mirenje, koji je sastavljen od miritelja i po jednog predstavnika svake strane.
Po održanoj raspravi, odbor stranama u sporu dostavlja svoju preporuku. Naravno, postoji mogućnost da se članovi ovog odbora ne saglase u svemu i onda, u roku od pet dana od zaključenja rasprave, predsednik odbora, odnosno miritelj, ima mogućnost da predloži svoju preporuku zainteresovanim stranama, naravno, ukoliko se one saglase sa tim. Onda one o tome zaključuju sporazum.
Kada je spor nastao zbog isplate minimalne zarade ili otkaza ugovora o radu, strane u sporu mogu da pokrenu postupak pred arbitrom. Ako po individualnom sporu teče sudski postupak, strane su dužne da sudu zajednički podnesu zahtev za mirovanje postupka. Rasprava je javna, a rok za donošenje odluke je 30 dana od dana otvaranja rasprave.
Miritelji i arbitri su nezavisni stručnjaci koji, pored opštih uslova, moraju da ispunjavaju i ostale uslove, da imaju visoku stručnu spremu i pet godina radnog iskustva u oblasti radnih odnosa. Njihov izbor se vrši putem javnog oglasa, a odluku o izboru donosi komisija sastavljena od predstavnika vlade, sindikata i poslodavaca, na period od četiri godine.
Nakon donošenja zakona Vlada Republike Srbije će imenovati direktora agencije, a izbor miritelja i arbitara će se obaviti do kraja ove kalendarske godine.
Naravno, sredstva potrebna za sprovođenje ovog zakona predviđena su u budžetu Republike Srbije za narednu godinu. Poslanici DSS će glasati za ovaj zakon. Pozivam i sve vas da glasate za ovaj zakon i da usvojimo budžet Republike Srbije za 2005. godinu, i da stvorimo materijalne uslove da funkcionišu sve institucije predviđene ovim zakonima.
...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Da li se još neko od predsednika, odnosno predstavnika poslaničkih grupa javlja za reč? (Ne.)
Reč ima narodni poslanik Ljiljana Nestorović.
...
Socijaldemokratska partija Srbije

Ljiljana Nestorović

Samostalni poslanik
Poštovani predsedavajući, kolege narodni poslanici, gospodine ministre, uspostavljanje dijaloga i razgovor među ljudima su, kao što znate, civilizacijske tekovine i izvode se iz poznatih tradicionalnih političkih i građanskih prava, naročito utvrđenih tokom građanske revolucije, krajem 18. veka.
U Univerzalnoj deklaraciji o pravima čoveka utvrđeno je da, svako ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, što obuhvata i pravo da traži, prima, širi i razmenjuje obaveštenja i ideje, bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice. Jedan od najvećih Francuza, Volter, rekao je svom oponentu: "Ja se sa vama ni u čemu ne slažem, ali ću sve učiniti da se vaše mišljenje objavi".
Ovim zakonom stvaraju se, po mom dubokom uverenju i mojih kolega iz SDP-a, pre svega, institucionalni okviri za razgovor između predstavnika različitih interesnih grupa, koji teže da u najvećoj meri ostvare svoje interese i potrebe. U sadašnjim uslovima, to nije moguće postići bez sveobuhvatnog kompromisa. Preduzeća koja već godinama ne rade, polako se gase, a radnici ostaju bez posla. Društvena svojina i samoupravljanje u sistemu u kome su svi bili vlasnici svačega i ničega, uzeli su svoj danak i pokazali da ne možemo mimo sveta.
Današnji razvijeni svet ima tri sveta pravila: privatnu svojinu i tržišno poslovanje; poštovanje ugovora i štednju.
I kada govorimo o uspostavljanju socijalno-ekonomskog dijaloga kod nas, danas i u ovom trenutku, ne bi smelo da bude nikakvih zabluda oko jedne stvari: poslodavac se ne može naterati da radi u korist svoje štete. Poslodavac - vlasnik koji radi i ostvaruje profit neće otpuštati radnike, koji su mu i te kako potrebni. Interes je, dakle, zajednički.
Ali, vlast je ta koja je dužna da stvori normalne političke odnose, bezbednost ljudi, pravnu zaštitu, sigurnost za onoga ko želi da ulaže. Vlast mora državu u rasulu da sredi politički, a onda dolazi i ekonomsko uređenje. Država mora da stekne ugled i da vrati poverenje. Svi veruju u Švedsku, u Srbiju niko ne veruje. Državne institucije moraju da budu ozbiljne i da liče na ono što postoji u svetu.
Ako je to svima danas jasno, a mislim da jeste, onda i donošenje ovog zakona mora imati opštu podršku. Socijalno-ekonomski saveti postaju tako deo naše društvene kulture i demokratije. Ali ponavljam, socijalno-ekonomski savet nije samo mesto na kome će moći da se spreči nastanak štrajka i otpuštanje radnika. Biće to pre svega mesto na kome će vlast ubrzano da uči šta mora da radi, da čuje i ona druga mišljenja.
...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Rodoljub Garčević, a neka se pripremi Žarko Obradović.

Rodoljub Gačević

Dame i gospodo narodni poslanici, namera Vlade da uvede ove zakone, pre svega je, da kroz sve savete, tj. u savete, uvede smirivanje socijalnih tenzija, odnosno štrajkova, i spreči eventualne nastanke štrajkova putem ovakvih zakona. Dakle, ovi zakoni su  jedan od tih sistema zakona u nizu zakona koji su smišljeni da bi se sprečila opšta pojava štrajkova i smirile tenzije u državi.

Ovim se pokušava da otupi oruđe, najmoćnije oruđe radnika, a to je pribegavanje štrajku, tako što će da se na jedan vrlo perfidan način u same ove organe da uključe i sindikate. Na taj način se pokušava, kroz formu tripartitnosti, da se pojavljuje jedan od učesnika i sindikat, koji se, u ovom slučaju, javljaju kao sporni, jer ne može se reprezentativnost sindikata utvrditi, pa će i niz drugih problema koji se ovim putem pojavljuju, takođe biti sporan.

Problem reprezentativnosti i pravnih predstavnika poslodavaca, takođe će biti veoma sporno utvrditi po tim principima, šta je to i šta se može smatrati kao reprezentativni poslodavac. Po kom sistemu, odnosno po kojim kriterijumima, a to je jedna relativna stvar koja se veoma teško može utvrditi, šta je u suštini ta reprezentativnost privrednih subjekata.

Dakle, da bi se rešila pitanja ovih zakona, pre svega zakona o socijalno-ekonomskom savetu, mora se rešiti više problema, a oni su inače opteretili naše društvo. To su problemi koji se moraju rešiti u ovom smislu rešavanja korupcije, mita i drugih negativnih pojava koje se kod nas dešavaju, što ni u kom slučaju neće sprečiti, bez obzira što se pokušava da se kroz reprezentativnost sindikata uključe sindikati u rad ovih organizacija, neće se postići ništa, jer se neće moći obezbediti poslušnost kod radnika, odnosno kod široke mase i kod građanstva.

Na ovakav način se ne može ništa postići, dok se ne reše pitanja, odnosno dok se ne donese zakon o radu. Dakle, zakon o radu mora biti pre ovog zakona, pa se onda mogu rešavati ova pitanja koja Vlada pokušava da reši putem ovog zakona.

Takođe, u jednom članu kod zakona o mirnom rešavanju radnih sporova, pokušava se da se sve reši preko agencija koje praktično formira Vlada, što neće ići lako. Postojaće velika sumnja u sve te agencije. Radnici koji su dobro iskusili na svojoj koži, u agencije nikada neće imati poverenje. Imaće veće poverenje u autoritet organa koji već imaju pravne službe u lokalnoj samoupravi, odnosno u SO.

Sve te probleme može da reši (ne vidim razloga zbog čega se izbegava i ide na jedno skupo rešenje da se formiraju agencije, da se umnožava administracija, da se ostvaruju budžetski veći troškovi) postojeća služba, pravna služba u skupštinama opština. Time bi se postiglo bolje rešenje, jer su ipak tu stručnjaci koji imaju položen pravosudni ispit, mislim na diplomirane pravnike, da mogu da rešavaju ovakve sporove.

Sa druge strane, imaju mnogo veći autoritet stranke u sporu, pa bi se time postigao i bolji efekat.

Kod člana 52. ovog zakona, vrlo je čudno da je predviđeno da se nagrada daje za učinjene i obavljene funkcije mirovnog spora. Pretpostavljam da su to novčane nagrade, to nigde nije definisano i ne znam šta se podrazumeva pod tim pojmom nagrade, čemu bi to služilo u jednom ovakvom slučaju. Toliko od mene.
...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Žarko Obradović, a neka se pripremi Branislav Rankić.
...
Socijalistička partija Srbije

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije
Poštovano predsedništvo, gospodine ministre, kolege narodni poslanici, SPS smatra da bi razmatranje ovih zakona bilo celishodnije da smo pre ovih zakona razgovarali o zakonu o radu, iz prostog razloga što za nas socijaliste zakon o radu jeste jedan dokument kojim se postavlja zakonski okvir, utvrđuju se prava zaposlenih, stvara se pravna i zakonska mogućnost čime se obezbeđuje što bolji položaj zaposlenog i obrnuto, umanjuju se mogućnosti poslodavaca da pravnim rešenjima daju otkaz zaposlenom ili mu umanje platu.
Ovo govorim, što mi se čini da ova dva zakona koja imaju svoju težinu, imaju svoj značaj, neće u postojećim uslovima u javnosti dobiti ono značenje koje zaslužuju iz razloga što će mnoge odredbe ovog zakona, praktično, ostati mrtvo slovo na papiru, a posle ću objasniti i zbog čega.
Možda javnost to neće razumeti, jer mislim da je bilo daleko bolje (mi poslanici SPS-a smatramo) da smo ove zakone razmatrali posle usvajanja zakona o radu, bez obzira što je ministar rekao da će to brzo doći na dnevni red. Mislim da je bilo primerenije da se prvo raspravlja o zakonu o radu, pa onda o ova dva zakona. Videćete posle i zbog čega sve to, ali nesporno je da se stvara institucionalna struktura za rešavanje određenih ekonomskih pitanja, za otvaranje pitanja radnih sporova i slično.
Nesporno je, da, ovakva rešenja kako su sadržana u ova dva predloga zakona sama po sebi postavljaju jedno ozbiljno pitanje da li su ova dva zakona realno moguća. Ako pogledate oba zakona, posle ću nešto reći pojedinačno o svakom od njih, videćete da je princip dobrovoljnosti učesnika u procesu, odnosno onih učesnika i kako ih tretiraju nešto što se promoviše, a dobrovoljnost je sama po sebi vrlo ograničenog karaktera, i videćete da je konsenzus način odlučivanja, a konsenzusom se teško dolazi do stavova koji su prihvatljivi za sve.
Ekonomsko-socijalni savet ima 18 članova, predstavnike tri različite strukture u društvu, pa možete zamisliti kako će biti, odnosno koliko će biti potrebno vremena i strpljenja da bi se uopšte postigao konsenzus. Formiraju se nova tela. U jednom slučaju, ekonomsko-socijalni savet, odnosno sekretarijat ovog saveta koji će opet otvoriti pitanje novih radnih mesta, a na ovoj drugoj strani kod Predloga zakona za mirno rešavanje sporova otvara se agencija čiji će učinak biti ili jeste već sada problematičan.
Znam da je ova vlada do sada podnela nekoliko predloga za formiranje agencija, jer je Vlada bila protiv agencije u svom konceptu, ali pitanje ove agencije, njene celishodnosti, jer, imali smo agenciju za registrovanje privrednih subjekata i tada se tačno znalo za šta je potrebna agencija.
U ovom slučaju imaćemo agenciju za rešavanje sporova, a šta ako subjekti koji treba da rešavaju neki spor, ne žele, onda agencija neće imati svoj posao, a imaće svoje troškove. Ne treba zaboraviti da se i sekretarijat kod ekonomsko-socijalnog saveta i agencija finansiraju direktno iz budžeta. Ovo ne pominjem slučajno, zato što smo juče imali priliku da pročitamo u novinama izjavu ministra za državnu upravu i lokalnu samoupravu, gospodina Lončara, koji je rekao da je od 2001. godine do danas broj zaposlenih u upravi povećan sa 8.000 na 27.000.
Dobro pitanje. Kada ministar za državnu upravu i lokalnu samoupravu bude ovde, mi ćemo od njega tražiti da nam saopšti kakva je struktura tog broja zaposlenih, jer ne verujem da je razlika od 19.000 rezultat preuzimanja radnika sa saveznog nivoa. Pre svega mislim, to smo potpuno ubeđeni, da je DOS u tom pomenutom periodu zaposlio ogroman broj svojih aktivista i to sve vreme pričajući o potrebi efikasnosti itd.
Već znate, sve one njihove isprazne političke parole kojim su demagoški obasipali javnost Srbije, a suštinski su radili sve drugačije. Ne pominjem to slučajno, ako je broj zaposlenih u državnoj upravi povećan sa 8 na 27.000, znači za 19.000 novih ljudi, onda činjenica da se novim zakonima predlaže osnivanje ili otvaranje novih radnih mesta, to samo po sebi nije dovoljno bez odgovora na ovo prethodno pitanje.
Kada je reč o ovim zakonima pojedinačno, dozvolite da u ime SPS-a kažem još nekoliko reči, s obzirom na to da je naš ovlašćeni predstavnik, gospodin Toma Bušetić, rekao dosta toga. Zašto se uopšte formira, zašto se zakonom formira ekonomsko-socijalni savet.
Ekonomsko-socijalni savet postoji, niko mu ne brani da radi ako hoće. Zašto postoji potreba da se zakonom ustanovi taj savet, zašto postoji potreba da se formira sekretarijat za potrebe saveta? Ovde ne piše ko će biti članovi saveta ispred Vlade Republike Srbije. Da li će to biti ministri, zamenici ministara, pomoćnici ili neko drugi, treći koga Vlada odredi za svog predstavnika, što je izuzetno važno, jer svi govore o potrebi izbora ljudi koji se razumeju u problematiku?
Zakon ima dva člana koji su po našem sudu slični ili gotovo isti, (član 3. i član 9.) jer govore skoro o istim stvarima. Kakav je materijalni, ako hoćete radni ili materijalni status članova saveta? Da li će oni raditi volonterski ili će postojati naknada za njihov rad? Vidimo da će članovi sekretarijata primati novčane naknade, a da li će članovi saveta to raditi želje radi ili će za to primati određena novčana sredstva?!
Rekao sam da se pominje kao uslov donošenja odluka konsenzus. Imate tri predstavnika: Vladu, predstavnike sindikata i predstavnike poslodavaca, 18 ljudi i potrebu da se o nekom pitanju zauzme stav; 18 ljudi i konsenzus sa našim osobenostima koje posedujemo u Srbiji teško je moguće. Ko su predstavnici poslodavaca i ko su predstavnici sindikata?
Jedno vrlo problematično pitanje, a videćete kada budem govorio o zakonu o mirnom rešavanju sporova koliko je to u ovim uslovima i licemerno pitanje, jer predstavnici sindikata koji su svi glasali za Predlog zakona o radu, odnosno važeći Zakonu o radu, sada treba da se pojave kao neko ko brani interese zaposlenih ili ko treba da pomogne da se njihova prava sačuvaju.
Ja ću podsetiti javnost Srbije da je 2001. godine kada je taj Zakon usvajan, predsednik Asocijacije Nezavisnog sindikata bio resorni ministar. On je promovisao Zakon o radu. Sada bi trebalo da bude jedan od predstavnika sindikata, a ova druga dva sindikata su apsolutno podržala usvajanje tog zakona iako je on u svom sadržaju imao ona, "po radnike", loša rešenja.
Znate kako, znam da su nama u poslaničkoj grupi SPS-a rekli da moraju uvažiti političku realnost i da moraju podržati predlog DOS-a. Dokle god budu uvažavali političku realnost i radili protiv interesa radnika, kako se može od njih očekivati da u nekom rešenju, koje kao što je ovo koje se nudi pomenutim zakonom, oni budu neko ko brani te interese zaposlenih ili brani njegov interes, ako je dobio otkaz ili ako mu je plata mala. Zanimljivo je, u članu 10. ovog zakona, nalazi se formulacija da je Ministarstvo dužno da odgovori savetu, odnosno što samo po sebi postavlja savet iznad ministarstva. Ministarstvo je dužno da odgovori.
Ako je reč o mišljenju, ministarstvo je dužno, jer samo po sebi govori o nekom karakteru odnosa koji se uspostavio između ministarstva i ovog saveta. Šta biva ako se ne prihvati mišljenje saveta? Ništa! I to je cela suština i pokazuje domet ekonomsko-socijalnog saveta; ništa se neće značajno desiti ako se ne usvoji mišljenje saveta, jer biće tu predstavnici Vlade, videćemo koji, ali suštinski to mišljenje saveta neće proizvesti neke posledice.
Zanimljivo je da se predviđa da savet može da osnuje stalna i privremena radna tela, što opet povećava birokratiju, broj ljudi koji opslužuje savet, kao neki skup nedodirljivih. Malo je 18 ljudi koji tu rade sa svim svojim znanjima i sposobnostima koje poseduju, nego mora i sekretarijat i plus pojedina radna tela, što samo po sebi govori o načinu rada.
Veoma je zanimljivo rešenje o rotaciji predsedavajućeg. To je jedno rešenje koje smo zapamtili iz prošlih vremena sa jednogodišnjim mandatima i znate svi da to rešenje samo po sebi nije bilo praktično niti funkcionalno. Jer rotacija sa jednim mandatom od jedne godine nije nešto što je uslov funkcionalnosti.
Zanimljivo je pomenuti da se pare iz budžeta predviđaju kao osnov rada ovog saveta.
Priča o donacijama i drugim izvorima finansiranja, sam predlagač je pobio u odgovoru na pojedine amandmane, gde se pominje da će i savet i agencija za mirno rešavanje sporova biti isključivo finansirani iz budžeta Republike Srbije.
Kada je reč o zakonu o mirnom rešavanju sporova, postavlja se suštinsko pitanje ko je zainteresovan za mirno rešavanje sporova? Najpre radnik, jer je postojećim zakonom dobio otkaz ili mu je umanjena plata! Da li je poslodavac zainteresovan? Naravno da nije. Da li će prihvatiti da učestvuje u mirnom rešavanju spora? Ako mu je dao otkaz ili smanjio platu, naravno da neće. Onda se postavljaju suštinski pitanja dometa ovog zakona.
Ako mu je dao otkaz, ako mu je umanjio platu, da li će poslodavac pristati da bude predmet rada arbitra u mirnom rešavanju sporova iz oblasti radnih odnosa? Logično da neće. I kažem da bi bilo bolje da smo usvojili zakon o radu, da vidimo sadržaj zakona o radu, pa da onda raspravljamo o ovom zakonu; jer sami znate da sudski sporovi dugo traju i da praktično radnik koji je izgubio posao ili mu je umanjena plata, ako povede radni spor da do pravde stiže jako dugo.
I u ovom zakonu je promovisan princip dobrovoljnosti aktera za uključivanje kolektivnih ugovora u rešavanju mirnih sporova. Pomenuo sam da se ovde formira agencija, samim tim se otvaraju nova radna mesta. Zanimljivo je pomenuti da troškovi miritelja, odnosno arbitra, su na teret budžeta Republike Srbije. Odbor za mirenje donosi preporuke za koje bi trebalo da glasaju svi, konsenzus, rekao sam šta o njemu mislim, a ako se on ne usvoji, odnosno ako se ne donese ta preporuka, onda miritelj preuzima stvari u svoje ruke, ali sa vrlo ograničenim dometom.
Bilo bi zanimljivo čuti kako se određuje ko je miritelj, odnosno arbitar, odnosno na osnovu javnog konkursa, članom 38. zakona jedan od uslova da bi neko bio izabran za miritelja, odnosno arbitra je da je to dostojan kandidat. Koje su to kvalifikacije koje nekoga određuju kao dostojnog kandidata za obavljanje poslova arbitra, odnosno miritelja u mirnom rešavanju sporova?!
Pomenuo sam pitanje predstavnika sindikata i poslodavaca. Ko je tu u Srbiji reprezentativan, a pogotovo ovu priču koju sam pomenuo malopre i još jedanput biće veoma zanimljivo videti predstavnike sindikata koji su svi glasali za loš zakon o radu, koji je aktuelan, važeći i kojim su zaposlenima umanjena prava, onima koji ostaju bez posla su takođe umanjena prava, da se oni pojavljuju kao neko ko predviđa da rešava pitanje radnika. Umesto da se bave poslovima položaja radnika, oni se bave svim drugim samo ne onim što im je suština.
Još dve konstatacije. Domet preporuka koje se usvajaju - one će praktično biti bez konačnog efekta, sem nekih moralnih, sankcija nema, a bez saglasnosti učesnika, nema mogućnosti rešavanja spora.
Pitanje objavljivanja preporuke - opet će to biti pitanje novca, jer ukoliko se ne bude imalo novca, nijedan medij danas neće objaviti preporuku za mirno rešavanje sporova, odnosno vezano za neki spor.
Dakle, Poslanička grupa SPS je potpuno ubeđena da bi bilo daleko bolje da smo prvo raspravljali o zakonu o radu, jer ne sporimo potrebu da se stvori institucionalni okvir za otvaranje socijalnog dijaloga u Srbiji, ali je bilo bolje da smo usvojili zakon o radu, jer bi se možda dometi ovog zakona bolje videli nego u postojećim uslovima.
Ne sporimo potrebu da naše zakonodavstvo bude usaglašeno sa međunarodnim konvencijama. Ne sporimo potrebu da se i iskustva iz zapadnih zemalja primene kod nas, ali mislimo da je loš potez, u redu poteza koji su u nadležnosti ovog ministarstva, prvo raspravljati o ovim zakonima, pa onda o zakonu o radu.
Bilo bi daleko primerenije da je drugačije, da vidimo šta je sadržaj zakona o radu, da se izborimo za prava zaposlenih, onih koji to žele ili da poslodavci ne mogu da odlučuju o sudbini zaposlenih, pa tek onda raspravljati o ovim pitanjima, jer ova pitanja i ovi zakoni sami po sebi neće imati većeg efekta. Hvala.
...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Hvala. Reč ima narodni poslanik Branislav Rankić.

Branislav Rankić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama su dva predloga zakona po hitnom postupku - Predlog zakona o socijalno-ekonomskom savetu i Predlog zakona o mirnom rešavanju radnih sporova koje je podnela Vlada, a za koje već na samom početku stoji da ih Vlada neće da primeni. To se vidi kada se pročitaju zakoni; na samom kraju jednog i drugog zakona nedostaju kaznene odredbe, tako da oni, na koje se zakoni odnose, ničim nisu naterani da zakon poštuju, niti to moraju po slovu ovog zakona, a nisu obavezni ni da učestvuju u formiranju ovoga što se nudi zakonima.
Naime, Predlog zakona o socijalno-ekonomskom savetu - predviđa formiranje saveta (već u drugom članu) i razlika je da piše ovde "predviđa se formiranje socijalno-ekonomske agencije" bilo bi potpuno isto, samo je promenjena reč "savet". Sve ostalo što sadrži agencija sadrže i saveti, ali je to nadoknađeno u sledećem zakonu.
Predvideli smo, i potpuno je logično da, u Predlogu zakona o socijalno-ekonomskom savetu, među onima koji čine savet, budu prisutni i nezaposleni. Objašnjenje Ministarstva, odnosno ministra da to nije praksa, ni u nekim zemljama Evrope, ne može da stoji, zato što nije praksa ni u pojedinim zemljama Evrope da imaju toliku stopu nezaposlenih, da je više od 800.000 nezaposlenih, a da je 300.000 onih koji uskoro ostaju bez posla, jer idu na posao a ne primaju platu.
Te zemlje koje nemaju toliki problem sa nezaposlenima ne moraju da poštuju ovo. I da imaju nezaposlene mogu da se pridržavaju ovog tripartitnog principa i da imaju prisutne predstavnike Vlade, ako je to na republičkom nivou onda predstavnike reprezentativnih udruženja poslodavaca, mada je to krajnje neizvesno.
Razlika između ovog saveta i agencije je u tome što ovde nema direktora. Da je predviđen direktor., kao što je (članom 7.) predviđen sekretar, koga imenuje socijalno-ekonomski savet na četiri godine, to bi bilo potpuno identično agenciji, s obzirom na to da ove poslove za koje je zadužen savet, znajući dosadašnje zakone po kojima su bile formirane agencije, videli bi da je sve isto samo se menjaju nazivi.
Zato što ne postoje kaznene odredbe u ovom zakonu, krajnje je nejasno kako se misli da se primeni ovaj zakon u praksi.
Ministar je primetio da su naši amandmani, kada je govorio o ovom zakonu, uglavnom postavljeni tako da uvode četvrtog, to jest nezaposlene, u ovaj socijalno-ekonomski savet, kao partnera. Međutim, ne tiču se svi amandmani samo toga.
Imate ovde jedan amandman na član 10, ali neću pričati mnogo o tome, kada se bude raspravljalo u pojedinostima, onda ću pričati, gde se kaže da socijalno-ekonomski savet razmatra nacrte zakona itd, mišljenja o tome dostavlja Ministarstvu, ono je dužno da odgovori u roku od 30 dana socijalno-ekonomskom savetu, odnosno da ga obavesti o svojim stavovima, a ako to Ministarstvo ne učini, socijalno-ekonomski savet mišljenje može da dostavi i Vladi.
Šta ako dostavi Vladi? Zašto se ne obaveže i Vlada da je dužna da obavesti socijalno - ekonomski savet o svojim stavovima ili je to neko pravo koje u suštini nije pravo?
Kod člana 12. imamo jednu interesantnu situaciju. U socijalno-ekonomskom savetu imamo situaciju da savet bira predsedavajućeg iz različitih grupa na po godinu dana, ali njihov mandat traje četiri godine. Nemoguće je to izvesti a da neko iz te grupe ne bude dva puta u toku te četiri godine predsednik saveta. Naravno da će se ostali ljutiti. Ako dva puta u toku četiri godine bude predsedavajući iz reda onih koje imenuje ministarstvo iz redova članova saveta, naravno da će biti zakinuti oni koji predstavljaju poslodavce i sindikate. Ili, ako se krene od sindikalaca, oni će imati u toj četvrtoj godini mogućnost još jednom po principu rotacije da dođu na red i da imaju svog predsedavajućeg.
Zbog toga je ovaj amandman, koji je na početku, gde se uvode nezaposleni, veoma smišljen, jer ovaj problem u potpunosti nestaje i za četiri godine svi će doći na red. Nije to toliko nemoguće sprovesti u praksi.
Kako ćete odrediti predstavnike koji su reprezentativni? Vrlo lako ćete odrediti one koji će predstavljati nezaposlene ako zaista imate taj interes.
U članu 14. imate pojedinačno u svakom članu, ali o tome ćemo govoriti kada budemo govorili o amandmanima - ako dva učesnika pokrenu inicijativu, na lokalnom nivou, za obrazovanje lokalnog saveta, ostali učesnici su dužni da prihvate inicijativu. Šta ako neće? Oni jesu dužni, ali čime ćete ih obavezati da to urade?
Da li imate ovde kaznene odredbe da kažete - ukoliko treći ne bude prihvatio, biće kažnjen? Ne, predstavnik izvršne vlasti može na lokalnom nivou da pokrene inicijativu zajedno sa predstavnikom, recimo, poslodavaca, a nezaposleni, odnosno sindikati kažu, mi nismo zainteresovani za to, i ne možete ih nikako naterati da osnuju socijalno-ekonomski savet.
Kada je reč o Predlogu zakona o mirnom rešavanju radnih sporova - utisak je da je ovaj zakon stigao kod nas na razmatranje samo zbog toga da bi bila osnovana još jedna agencija. Naime, ni do sada niko nikome nije branio da mirno rešava sporove. Kad god su imali interes da mirno rešavaju sporove mogli su to da rade.
I ovde je prisutna tripartitnost, nejasno zašto, a posle ću vam reći da ne mora uvek da bude tripartitnost.
Ministre, voleo bih da nam sutra kažete kako mislite da se mirno reši onaj problem štrajka RTB "Bor", kada je blokiran auto put. Kako je to moglo mirno da se reši, a osim toga da se jedna strana slaže, kao što su tada uradili predstavnici Ministarstva, obećali su 30 miliona evra kredita najdalje za mesec dana, a prošao je već treći mesec, nijedan evro nije stigao, čak je stigao tender, objavljen za prodaju RTB "Bor".
Kako mislite rešiti taj spor? Ako ga niste mogli rešiti pre, nećete ga moći rešiti ni sada. Nijedan miritelj, niti arbitar neće tu pomoći.
Nejasno je i ko će biti zadužen u rešavanju spora oko RTB "Bor", a biće ih - da li će to biti Vlada Republike Srbije, odnosno savet na nivou Republike Srbije, jer je to vladino preduzeće ili će to biti savet na nivou lokalne zajednice.
Ako bude savet na nivou Republike Srbije, da li će sindikati, kao druge partnere, sa lokalnog nivoa, imati poverenja, recimo u Smiljanića da rešava njihove probleme, a da se oni ne uključe jer su oni već jednom rešavali i desilo se da su prevareni štrajkači.
Kada su u pitanju amandmani koje smo podneli, dobili smo obrazloženje Zakonodavnog odbora da su oni praktično nemogući zbog toga što je svuda prisutna tripartitnost. Poneo sam za ovu govornicu i zakon, koji će se naći kao 21. tačka ove sednice, a to je Predlog zakona o privrednim društvima. Videćete ovde koje su preporuke Evrope.
Videćete da se kaže - šta više u savremenim uslovima, i ovaj koncept tripartitnosti prerasta sve više u koncept multipartitnosti i to se uglavnom radi u svim zakonima. Znači, u svim zakonima a ne samo u zakonu o socijalno-ekonomskom savetu i u zakonu o privrednim društvima, znači u svim zakonima koji tretiraju privredne, ekonomske ili bilo koju drugu materiju - neophodno je uvesti što više partnera da bi oni imali smisla.
Ali, kažem - zbog nedostatka kaznenih odredbi ovi zakoni nisu ni predviđeni da se primenjuju. Predviđeni su da se uzme malo vremena Skupštini, da raspravlja o nebitnim stvarima. Suština ovoga je da se zaposli jedan određen broj ljudi u savete i agencije. Hvala.