PRVO VANREDNO ZASEDANjE, 31.01.2005.

6. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

PRVO VANREDNO ZASEDANjE

6. dan rada

31.01.2005

Sednicu je otvorio: Vojislav Mihailović

Sednica je trajala od 11:50 do 18:00

OBRAĆANJA

...
Socijaldemokratska partija Srbije

Ljiljana Nestorović

Samostalni poslanik
Uvaženi predsedniče Skupštine, kolege narodni poslanici, ministar Lalović je govorio u svom uvodnom izlaganju o novim radno-pravnim institutima i moje uvažene kolege, predstavnici poslaničkih grupa, izneli su svoje mišljenje o Predlogu zakona o radu.
Poslanici SDP napravili su za bolje razumevanje teksta jedan kratak uporedni pregled novog i postojećeg zakona, koji nije na ovakav način sadržan u obrazloženju samog zakona, koji je ovde, kao predlog, na dnevnom redu.
Prva suštinska razlika nalazi se već na početku Predloga zakona. U Predlogu novog zakona utvrđeno je da se prava i obaveze uređuju kolektivnim ugovorom i ugovorom o radu, a pravilnikom o radu, koji inače donosi poslodavac, samo kada je to zakonom određeno. Predlogom novog zakona određeno je da se pravilnik donosi ako se saglasnost zaključivanja kolektivnog ugovora ne postigne u roku od 60 dana od dana započinjanja pregovora, s tim što su i posle donošenja pravilnika o radu učesnici dužni da nastave pregovore o zaključenju kolektivnog ugovora, i ako do zaključenja kolektivnog ugovora dođe, pravilnik o radu prestaje da važi.
U postojećem zakonu pravilnik o radu donosi se posle neuspelih pregovora, ali bez ikakve dalje obaveze da se nastavi pregovaranje u cilju zaključenja kolektivnog ugovora. Zatim, Predlogom novog zakona predviđena je mogućnost da se ugovorom o radu ili odlukom poslodavca utvrdi učešće zaposlenog u dobiti ostvarenoj u poslovnoj godini u skladu sa zakonom, što je vrlo stimulativno. Takva mogućnost u važećem zakonu, kao što znate, ne postoji.
Predlogom novog zakona detaljno su utvrđena prava i obaveze zaposlenih i poslodavaca. Jedna od obaveza poslodavca je da zaposlenom obezbedi obavljanje poslova. To, drugim rečima, znači da se od zaposlenog traži da savesno i odgovorno radi, ali tek kada mu se jasno stavi do znanja šta je to njegov posao i odredi tzv. radni zadatak, što znači da organizacija rada kod poslodavca mora da bude na mnogo višem nivou nego što je to do sada bio slučaj.
Smatram da, pored sistemskih nedostataka, za većinu zapuštenih i propalih preduzeća nisu toliko odgovorni zaposleni, koji navodno nisu znali ili nisu hteli da rade, već pre svega dosadašnji poslodavci i slabo obučeno rukovodstvo, koji ne poznaju međunarodne standarde Međunarodne organizacije rada. U postojećem zakonu postojala je samo obaveza poslodavca da zaposlenog upozna sa organizacijom rada, a ona je bila uglavnom loša.
Inače, organizacija rada zasnovana na međunarodnim standardima podrazumeva da zaposleni svakodnevno dobija radni nalog za obavljanje svog posla, a da u toku dana postoji redovna kontrola izvršenja tih poslova, i to je, u suštini, ključna stvar. Svako ko radi u privredi i koga se tiče ovaj zakon zna da je upravo to ključna stvar.
U Predlogu novog zakona propisana je zabrana i neposredne i posredne diskriminacije, kao i zabrana uznemiravanja i seksualnog uznemiravanja. U postojećem zakonu navedena je samo opšta odredba o zabrani svake diskriminacije.
U Predlogu novog zakona takođe je zabranjeno uslovljavati zasnivanje radnog odnosa davanjem prethodne izjave kandidata o otkazu ugovora o radu. To važeći zakon ne previđa. Verovatno da je u praksi toga bilo ili je to međunarodni standard, ali u svakom slučaju dobro je da to piše.
Zatim, ministar je to kazao, propisana je obaveza poslodavca da zaposlenom dostavi fotokopiju prijave na obavezno socijalno osiguranje. Ova odredba, koje u važećem zakonu nema, može biti jako korisna, jer naglašava obavezu poslodavca da redovno izmiruje svoje zakonske obaveze.
U Predlogu novog zakona takođe je precizirano da pripravnik može da nastavi pripravnički staž kod drugog poslodavca, što u važećem zakonu jeste izazivalo nedoumice i nije bilo sasvim jasno. U Predlogu novog zakona predviđeno je da direktor može da zasnuje radni odnos kod poslodavca na određeno ili na neodređeno vreme, a ako ne zasnuje radni odnos, biće angažovan putem ugovora, koji zaključuje sa nadležnim organom, recimo sa upravnim odborom. To u važećem zakonu nije pisalo, pa je postojala dilema da li direktor zasniva ili ne zasniva radni odnos.
U Predlogu novog zakona propisana je obaveza zaposlenog da se usavršava, i to u skladu sa planom i programom obrazovanja, što znači da je utvrđena obaveza poslodavca da donosi plan i program obrazovanja. To je, po mom mišljenju, veoma važna odredba koje u važećem zakonu nema, jer će ona doprinositi razvoju ljudskog potencijala i napretku poslodavca. Korist je, dakle, i lična i opšta.
U Predlogu novog zakona godišnji odmor u minimalnom delu povećan je sa 18 na 20 radnih dana, prvi deo godišnjeg odmora povećan je sa dve na tri nedelje. U Predlogu novog zakona, takođe, propisano je da poslodavac zbog potreba posla može da promeni rešenje o korišćenju godišnjeg odmora najkasnije pet dana kada zaposleni koristi godišnji odmor po rešenju. U važećem zakonu, ovaj rok nije postojao.
Takođe, u Predlogu novog zakona utvrđena je zaštita ličnih podataka zaposlenog, tako da ih treća lica mogu koristiti samo za službene potrebe. To važeći zakon ne predviđa. U Predlogu novog zakona zaposlenom se, pored osnovne zarade, može isplatiti i stimulativni deo po osnovu doprinosa zaposlenog, po uspehu poslodavca, što sadašnji zakon ne predviđa. Predlogom novog zakona takođe je utvrđena obaveza poslodavca da zaposlenom izda obračun zarade i kada zarada nije isplaćena, što je takođe nova odredba.
Predlogom novog zakona, završiću, želim da navedem sve kvalitetne promene koji donosi novi Predlog zakona, a jedna od takvih kvalitetnih promena je i to što se Predlogom novog zakona formira fond solidarnosti iz koga će se isplaćivati propisane naknade u slučaju stečaja, a to su bankrotstva poslodavca.
To je važna mera materijalnog obezbeđenja zaposlenog koji ostaje bez posla; ovog instituta u važećem zakonu nema.
Ima tu još kvalitetnih i krucijalnih promena koje se tiču svih zaposlenih i poslodavca, ali ih neću navoditi, jer više vremena nemam. Samo da zaključim, mislim da sam obuhvatila najveći broj promena, možda ne baš svaku, ali se iz ovih nabrojanih može videti da ovaj zakon više osigurava materijalni položaj zaposlenih, precizira prava i obaveze, stvara uslove za razvijanje socijalnog dijaloga i kolektivnog pregovaranja radi postizanja sporazuma o važnim pitanjima iz života i rada. Dakle, zaštićuje ličnost i dostojanstvo zaposlenog i to tako da ni na koji način ne usporava proces rada kod poslodavca, već deluje stimulativno.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala vam. Snežana Lakićević-Stojačić, a neka se pripremi Zvonimir Stević.
...
Demokratska stranka

Snežana Lakićević Stojačić

Demokratska stranka – Boris Tadić
Dame i gospodo poslanici, kao što ste čuli već, DS biće uzdržana prilikom glasanja za ovaj zakon, iako moram da kažem da postoje određene odredbe koje su nove i za koje smatramo da su kvalitetno unete u ovaj zakon, i tu pre svega mislim na tri nova poglavlja, to su potraživanja zaposlenih u stečaju, prava zaposlenog u slučaju promene poslodavca i ovlašćenje za donošenje podzakonskih akata.
To su nova poglavlja za koja mislimo da je zakonodavac sa pravom našao mesto za njih u zakonu i mislimo da odredbe u njima umnogome regulišu do sada nedovoljno regulisane odredbe u zakonu.
Ono što bih takođe kao pozitivno istakla u novom zakonu o radu je činjenica da su rodno-senzitivne odredbe jako dobro urađene. Prvi put imamo rodno-senzitivne odredbe u zakonu o radu. Tu pre svega mislim i na antidiskriminacione odredbe, i to takođe pozdravljamo, jer su to nove tekovine, koje treba da uslede i u drugim propisima koji budu na dnevnom redu pred Skupštinom Srbije.
Naravno, u iščekivanju drugih zakona koji bi trebalo da reše pitanja diskriminacije i opštih zakona o zabrani diskriminacije, kao i zakona o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom, za sada u ovom prelaznom periodu ove odredbe mogu popraviti dosadašnje stanje.
Ono što takođe se nadam da će uskoro biti na dnevnom redu ovog parlamenta, a treba da reguliše ovu oblast i ne znam zbog čega još nije dostavljeno Narodnoj skupštini, jeste zakon o zapošljavanju lica sa invaliditetom, odnosno invalidnih lica. To je jako važan zakon i bez nekog naročitog razloga nije već dat poslanicima, jer je ovo oblast koja je neregulisana i gde treba doneti odredbe koje bi omogućavale i stimulisale poslodavce da zapošljavaju lica sa invaliditetom.
Takođe, oko pitanja diskriminacije mislimo da se više mesta moglo naći za određene odredbe koje bi preciznije i strože definisale zabranu prinudnog rada dece, uključujući i zabranu najgorih oblika rada dece. Pri tom moram ponovo da istaknem činjenicu da su odredbe koje su vezane za diskriminaciju žena i rodno-senzitivne odredbe urađene na vrlo kvalitetan način.
Naravno, postoje neke stvari na koje imamo određene primedbe. Smatrali smo da treba promeniti određene odredbe u zakonu, ali ih je trebalo promeniti radi dalje deregulacije i stvaranja fleksibilnijeg tržišta radne snage.
Posledice donošenja ovog zakona mislimo da mogu biti suprotne i zbog toga imamo određenu rezervu i ogradu, jer se bojimo da mogu dovesti do veće regulacije i manje fleksibilnog tržišta radne snage. Dodatna regulacija uvek suštinski nameće veće troškove poslodavcu, negativno utiče na privlačenje investicija, samim tim i na povećanje zaposlenosti.
Imamo i primedbe koje su date od strane udruženja poslodavaca, imaju osnovane primedbe na taj deo regulacije i smatraju da određene odredbe mogu dovesti i do povećanja nezaposlenosti; dakle, u ovom trenutku u Srbiji ona približava se na cifru od gotovo milion nezaposlenih, pa samim tim izražavamo rezervu i po tom pitanju.
Mislimo da je ovim zakonom nesrazmerno posvećena pažnja zaposlenima u odnosu na nezaposlene. Veliki je broj nezaposlenih lica, onih lica koja traže posao, koja se nalaze na Zavodu za zapošljavanje, veliki broj mladih ljudi, vrlo kvalitetnih, osposobljenih i stručnih, kojima je neophodno tržište radne snage.
Sa druge strane, zacementiranje radnog odnosa može u neku ruku njima da oteža mogućnost za dobijanje radnog mesta saglasno njihovim kvalifikacijama i u tom smislu ukazujemo na moguće posledice koje se mogu javiti.
Isto tako ukazujemo na činjenicu da ovako čvrsto regulacija u okviru zakona o radu može da dovede do povećanja sive zone zapošljavanja, dakle, povećanja rada na crno. I do sada smo nažalost svedoci da rad na crno postoji. Nismo uspeli da ga suzbijemo na prihvatljivu meru i mislimo da ovako čvrstim pozicioniranjem, čvrstim odredbama koje postoje u zakonu o radu, može doći do povećanja rada na crno, što naravno nije u interesu radnika. Nije u interesu radnika da im se, iako rade, ne uplaćuje penzijsko i invalidsko osiguranje, osiguranje u slučaju nezaposlenosti, zdravstveno osiguranje, ali i druga prava iz sfere radnih odnosa, kao što su pravo na bolovanje, pravo na otpremninu u slučaju otkaza, plaćeno odsustvo i tako dalje.
Mislimo da su to segmenti na koje zakonodavac mora da obrati posebnu pažnju. Mislimo da su to stvari na koje će Vlada morati da obrati posebnu pažnju, jer ćemo se u suprotnom suočiti sa povećanjem broja zaposlenih u sivoj zoni, od čega država neće imati nikakve koristi, a nažalost i oni neće imati nikakve koristi od svog rada kroz činjenicu da neće imati sva ta prava koja po zakonu imaju, jer neće biti prijavljeni kao radnici u redovnom radnom odnosu.
Što se tiče sindikalnog organizovanja, mislimo da je zakonodavac dosta dobro regulisao ovu priču, ali ukazujemo na jedan propust koji se, sticajem okolnosti, nalazi u zakonu.
U članu 214. se kaže - sindikat može da osnuje najmanje deset zaposlenih kod jednog ili više poslodavaca. Ova odredba, mislimo slučajno i podneli smo amandman na nju, suprotna je članu 44. Ustava Republike Srbije, u kome se kaže da se jamči sloboda političkog, sindikalnog i drugog organizovanja i delovanja i bez odobrenje, uz upis u registar kod nadležnih organa.
Ova odredba je suprotna je i 127. Konvenciji o sindikalnim slobodama i zaštiti sindikalnih prava, u kojoj se takođe kaže da je potpuno slobodno organizovanje radnika u sindikalnoj organizaciji, pa ne vidimo razlog zbog čega je zakonodavac u članu 214. predvideo obavezu da deset radnika mora da osnuje sindikalnu organizaciju.
Ne postoji nigde broj koji bi ograničio radnike i mislimo da ta sloboda udruživanja, dakle, nema razloga da bude ograničena i stavljena imperativna norma od deset zaposlenih, jer prosto ni Ustav, a ni bilo koji drugi pozitivni propis koji se odnosi na udruživanje građana ne ograničavaju i ne postavljaju tu minimalnu normu od deset, pa predlažemo da ministar i poslanici razmisle o amandmanu koji je podnela poslanička grupa DS, da se jednostavno ovaj član promeni tako da piše da se samo mogu osnovati sindikalne organizacije u skladu sa opštim aktom sindikata, jer tada ne bi došli u mogućnost da polemišemo oko toga da li jeste ili nije u skladu sa Ustavom ova odredba.
Ono na šta bih takođe htela da ukažem kao nešto na čega prosto moramo da obratimo posebnu pažnju, a što može da dovede do određenih poremećaja u funkcionisanju privrede, poslodavaca, radnika itd. jeste, po nama, nizak stepen reprezentativnosti koji zakonodavac predviđa, a tiče se sindikata. Zakonodavac predviđa da reprezentativnost sindikat dobija ukoliko ima 10% radnika koji su učlanjeni u njega kod jednog poslodavca, 15% kod poslodavca i 10% u granskom organizovanju, što znači da ako poslodavac ima 100 radnika teoretski može u njegovoj firmi da postoji 6 zvaničnih sindikata kojima poslodavac mora priznati reprezentativnost.
Obzirom da smo svi mi svedoci da umemo da iskoristimo sve što nam zakonodavac da, pa i ono što nam ne da, da nađemo neku rupu u odredbi, može nam se desiti da u jednoj firmi imamo 6 sindikata. Šta se tada dešava? Svi morate priznati reprezentativnost, a onda imate odredbe koje vas obavezuju da svakome od njih obezbedite uslove za rad, a to znači kancelariju, telefon, telefaks, odgovarajuća prava koja proističu za sindikalnog lidera, odsustvo sa posla ukoliko se bavi sindikalnim organizovanjem itd.
Mislimo da to prilično poskupljuje postupak, da nameće prilično velike obaveze poslodavcu, pa predlažem da poslanici razmisle o procentu reprezentativnosti sindikata, zato što mislim da reprezentativnost može da bude postavljena na veći procenat i da tada svi mi imamo efikasniji socijalni dijalog, za koga smatramo da je strašno važan.
Dakle, Demokratska stranka je u trenutku kada je ovo ministarstvo stavilo na dnevni red zakon o socijalnom dijalogu zaista mislila da je to vrlo važno, jer taj tripartitni dogovor između poslodavaca, radnika i države je nešto što bi moglo da donese ozbiljne pozitivne promene u privredni sistem naše zemlje, ali se bojimo da će u ovom slučaju taj dijalog biti otežan ukoliko ta reprezentativnost bude data vrlo širokom broju sindikalnih organizacija.
Takođe, što se tiče organizovanja na granskom nivou, tu imamo svega 10%, i takođe možemo doći u situaciju da određene granske sindikate predstavlja veliki broj sindikata i da onda to njihovo usaglašavanje faktički može da oteža usaglašavanje tog tripartitnog socijalnog dijaloga, i samim tim da nemamo pozitivan efekat kakav bi svi mi želeli da taj prethodni zakon ima.
Iste primedbe ili u mnogo čemu slične primedbe se odnose na reprezentativnost poslodavaca, koja je ograničena na 5% u odnosu na broj poslodavaca koji se bave istom vrstom delatnosti, ali ima i određenu dopunsku odredbu u odnosu na broj zaposlenih. Mislimo da je to takođe vrlo malo. Potrebno je da poslodavci imaju reprezentativni nivo.
Ne vidimo razlog da u okviru jedne granske grupe poslodavaca imamo mnogo reprezentativnih organizacija poslodavaca, jer takođe ćemo imati problem da njih usaglasimo dok ne stignemo do tog tripartitnog socijalnog dijaloga; pa dok se usaglase sve sindikalne organizacije, pa sve organizacije poslodavaca, mislim da ćemo faktički opet doći u situaciju da nećemo moći da primenjujemo dosta dobre odredbe oko tog društvenog dijaloga. Mi smo u tom smislu ukazali na silne primedbe koje smo imali, ali sa druge strane mislimo da neke druge odredbe imaju pozitivan karakter.
Dakle, što se Demokratske stranke tiče nećemo glasati za ovaj zakon. Bićemo uzdržani, jer ne možemo da se složimo sa činjenicom da se nezaposleni stavljaju u lošiji položaj i da u ovom trenutku faktički ove odredbe budu u suprotnosti sa strategijom za smanjenje siromaštva, ali kao stranka koja je opoziciona u parlamentu ne možemo ni da se mešamo u sprovođenje ovog zakona i tu odgovornost prepuštamo vama.
Prepuštamo vama odgovornost da na osnovu ovog zakona pokušamo da rešimo pitanje 900.000 nezaposlenih, pokušamo da rešimo probleme koji nas očekuju u ovoj godini, u kojoj je najavljeno restrukturiranje velikih privrednih sistema i javnih preduzeća, i ostavljamo vama na odgovornost da taj balans između prilične regulacije u odnosu na zaposlene, u odnosu na nezaposlene regulišete sami prilikom sprovođenja ovog zakona o radu.
...
Demokratska stranka

Milan Marković

Demokratska stranka – Boris Tadić | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Zvonimir Stević, a neka se pripremi narodni poslanik Vuković Milivoje.
...
Socijalistička partija Srbije

Zvonimir Stević

Socijalistička partija Srbije
Dame i gospodo narodni poslanici, uz razmatranje Predloga zakona o radu, koji je na dnevnom redu našeg današnjeg zasedanja, prilika je da se osvrnem na neka pitanja koja samo naizgled nisu u direktnoj vezi sa ovom materijom. Pre toga da kažem da je reč o zakonskom projektu koji je od izuzetnog značaja ne samo za radnike i brojnu armiju onih koji iz dana u dan gube radna mesta, već i za sindikate, a istovremeno i za one kojima će ovaj zakon nametnuti one obaveze koje bi značile makar minimum prava zaposlenih i njihovu elementarnu radno-pravnu zaštitu, što moram reći nije do sada, posebno u proteklih četiri-pet godina, bio slučaj.         Jasno je ovih dana, posebno pri predstavljanju Predloga zakona u Skupštini Srbije,  naznačena potreba i polazišta za njegovo donošenje. Dobro je što je na sva zvona ukazano na neophodnost da se povodom ovog zakonskog projekta naši propisi usaglase sa standardima međunarodne zajednice koji važe u Evropskoj uniji, a o tome je danas bilo dosta reči. Dakle, to podržavam, odnosno mi socijalisti to podržavamo.
To je od posebnog značaja sa stanovišta zaštite radnika i njihovih prava, koji su do sada u brojnim primerima i procesima privatizacije naših preduzeća bili često prepušteni novim vlasnicima tih firmi, koji se, mora se to naglasiti, nisu dosledno pridržavali ugovora o kupoprodaji, a najmanje onog njegovog dela koji se odnosi na socijalni program i zaštitu prava zaposlenih od strane poslodavca.
Ovo ima dodatnu dimenziju obzirom na najave koje su u više navrata povodom Predloga zakona dolazile od ministra za rad, da će u ovoj godini biti otpuštanja radnika i da je za njihovo zbrinjavanje potrebno uložiti i dodatne napore i posebno zaoštriti odgovornost za odstupanje od primene zakona u sferi zaštite prava zaposlenih i onih koji gube posao.
Razlog zbog kojeg sam se javio za diskusiju je upravo u tome što sam zabrinut, kao i nekoliko desetina hiljada radnika sa Kosova i Metohije, a neki smatraju blizu 100.000, koji su nakon proterivanja iz ove pokrajine i preuzimanja od strane Ujedinjenih nacija upravljanja nad Kosmetom, pa i preduzećima sa ove teritorije, usled potpune indiferentnosti i nezainteresovanosti kada su u pitanju radnici srpske nacionalnosti, pa i najveći deo radnika nealbanaca, koji su ostavljeni na ulici, mnogi čak i bez ikakvih primanja, a najveći deo bez kuća, njiva, stanova i druge imovine.
U obrazloženju zakona stoji - osnovni ciljevi koji će se postići donošenjem zakona o radu jesu: dosledna primena direktive Evropske unije u ovoj oblasti, preciziranje odredaba zakona kojima se obezbeđuje dosledna primena konvencija i preporuka Međunarodne organizacije rada. U zadnjem stavu stoji - novim zakonom o radu obezbediće se primena sledećih direktiva Evropske unije, pa pored ostalog o primeni principa ravnopravnog tretmana bez obzira na rasno ili etničko poreklo.
Koristim priliku, pošto se ovde najavljuju međunarodne organizacije i naše usklađivanje sa evropskim standardima, da li su gospodin ministar i njegovi savetnici u tim razgovorima sa međunarodnim faktorima predočili izuzetno tešku situaciju zaposlenih lica sa Kosova i Metohije i kakav su odgovor dobili od međunarodne zajednice?
Dakle, pozdravljam napore da se Evropskoj uniji valjano predstave naša zalaganja za usaglašavanje naše zakonodavne prakse sa evropskom. Nužno je istovremeno ukazivati vrlo jasno i na svojevrsno kršenje prava na rad za armiju kosovskih nevoljnika, koji su ne svojom krivicom došli u situaciju da se posle godina rada i stvaranja nađu na prosjačkom štapu.
Među više desetina hiljada tih prognanika i onih koji su ostali na Kosovu i Metohiji veliki je broj i vrsnih zanatlija, majstora, inženjera, ekonomista, pravnika, novinara i pripadnika drugih profesija, čiji je dosadašnji rad i doprinos, pa i stečeno znanje i iskustvo sada gotovo beznačajno. Zašto se i za zaštitu ovih lica i njihovih prava nije našlo mesto i u ovom zakonskom projektu? Nije mi jasno, iako znam da će mi biti ponuđen odgovor da to nije materija za ovaj zakon.
Naprotiv, smatram da je sfera rada i angažovanja lica koja su prinudno proterana, izgubila posao, najpreča za brigu upravo nadležnog ministarstva, uz Ministarstvo finansija Vlade Srbije i u celini. Krajnje je nekorektno i začuđujuće da ni u jednom članu, i u obrazloženju se ne govori nijedna rečenica, nijedna reč o statusu zaposlenih, odnosno sudbini ljudi koji su radili i godinama stvarali na Kosovu i Metohiji.
U poglavlju - Prestanak radnog odnosa mislim da je trebalo i da treba zakonodavac da predvidi i ovaj razlog. Kaže se, radni odnos prestaje istekom roka za koji je zasnovan kada zaposleni navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i zaposleni drugačije ne sporazumeju.
Znači, razlog prinudnog proterivanja sa radnog mesta, kako bi kasnije u odnosu sa međunarodnim faktorima ta lica eventualno imala nekakva prava i nekakvu zaštitu za eventualno traženje nadoknade štete. Da je te brige više, sigurno se ne bi desilo ono što je sada prisutno, da se o tome samo usputno govori, a da se u grubom kršenju međunarodnih konvencija, baš kada su u pitanju ova lica, ćuti ili nedovoljno glasno govori.
Zašto međunarodne mirovne snage i brojni međunarodni subjekti, koji su iskazivali ogromnu zabrinutost zbog navodne humanitarne katastrofe Albanaca, ne progovore o nezabeleženom u istoriji gaženju prava na rad u južnoj srpskoj pokrajini i onemogućavanju povratka zaposlenih na svoja radna mesta, u preduzeća i institucije na Kosovu i Metohiji u kojima su radili do sredine 1999. godine.
Ni Vlada Srbije, ni nadležno ministarstvo za rad i socijalnu politiku i odgovarajuće institucije koje se bave problemima Kosova i Metohije, uključujući i državnu zajednicu Srbija i Crna Gora i Koordinacioni centar za Kosovo i Metohiju, nisu skoro ništa uradili da se položaj ove kategorije lica poboljša. Umesto toga, odnosno svrstavanja ove materije u odgovarajuća zakonska rešenja, ovi ljudi se upućuju na nekakve neodređene i prilično formalizovane uredbe, bez ozbiljnije doze materijalne, egzistencijalne i pravne sigurnosti.
Poslednja uredba od 1. septembra prošle godine koja se odnosi na ova lica puna je manjkavosti, a njeno polazište je potpuno nejasno. Naime, uredbom se izjednačavaju sva ta lica, nezavisno od stepena školske spreme, socijalnog položaja i drugih okolnosti. Privremena nadoknada koju bi trebalo da ostvare na tržištu rada je minimalna, svega 4.600 dinara za naseljene radnike koji su ostali bez posla i 5.600 dinara za one koji žive u izuzetno teškim uslovima na Kosovu i Metohiji.
Ponovo ponavljam, kao što sam prošli put istakao, i tražim od nadležnog ministarstva da vidi ko sebi daje za pravo da se, kada se vrši mesečna isplata, tim ljudima, odnosno tim radnicima zakida od 200 do 500 dinara. Sem toga isplata te crkavice vrši se sa zakašnjenjem od punih šest meseci, a i pored samih obećanja ništa nije učinjeno da se popravi dinamika isplate, uključujući i radnike u organima uprave, i bez obzira na insistiranje, i obećanja da će biti dovedeni u redovnu isplatu, pogotovo za prošlu godinu.
Zakonska je obaveza jer je u budžetu predviđeno 12 plata, i dalje se kasni sa isplatom plata radnicima organa uprave, iako je ovih dana jedna plata isplaćena, a uveravanja su da će biti još, ali se odugovlači.
S druge strane, prema informacijama kojima raspolažem, pravo na nadoknadu nisu ostvarili svi radnici, jer se ponegde kod nekih javnih preduzeća javljaju neusaglašenosti da li je isplata u nadležnosti matičnog ministarstva ili tržišta rada. Ovde je i niz drugih problema, jer je usled nezainteresovanosti sadašnjeg rukovodstva sindikata rasejanja i sirotinje nemoguće povezati i organizovati sindikat kome pripadaju ti radnici, čiji bi glas morao da se čuje, a ne da kao što je sada slučaj neki sindikalni samozvanci traže uhlebljenje samo za sebe i one koji ih okružuju.
U ovaj kompromis spada i niz drugih pitanja, pre svega materijalnih nadoknada za kidnapovane, otete, ubijene i nestala lica, izdržavanje njihovih porodica, pa i ostvarivanje prava na penziju i drugo. Da apsurd bude veći, gledali ste na televiziji, članovima porodice kidnapovanog lica se traži da dokaže da je lice umrlo ili da ga nema, ili da je nestalo, i da imaju prava na prinadležnost u periodu od godinu dana, a posle godinu dana im se zakida to pravo. Gledali ste na televiziji slučaj porodice iz Kosovske Mitrovice. Kako se može govoriti o zaštiti lica, a da se ne poštuju ni elementarni kriterijumi kada je o njima i zaštiti njihovih prava reč. Žalosna je činjenica da nikome danas nije stalo do toga da makar privremeno angažuje i inženjere, lekare, novinare, pravnike, a i dobre zanatlije različitih profila, koji su radili u firmama na Kosmetu.
Sa druge strane, ne vrši se radno angažovanje tih lica u ostacima firmi koje su u nekim slučajevima izmeštene sa Kosova i Metohije ili se angažuje minimalan broj radnika, kakav je slučaj u Novinsko-izdavačkom javnom preduzeću "Panorama", odnosno listu gde je nekoliko desetina novinara bez radnog angažovanja, a list, koji je bio dnevni, izlazi jednom nedeljno.
Tako je i u Elektroprivredi, čijim se radnicima na Kosovu i Metohiji sada uskraćuje angažovanje, jer Kosovsko-energetska korporacija i njene upravničke strukture to smatraju paralelizmom. Istovremeno, isključuju čudnim aršinima selima i naseljima u kojima žive Srbi struju i ugrožavaju u ove zimske dane živote dece, staraca i iznemoglih lica.
Koristim priliku da kažem da je prisutna manipulacija vezano sa nestankom električne struje u selu Batuse, u delu grada Lipljan.Tražim od Vlade Republike Srbije i od nadležnog ministarstva da se izmire obaveze za utrošenu električnu energiju od strane stanovništva srpske nacionalnosti ili da Elektroprivreda Srbije isporučuje električnu energiju srpskim enklavama, odnosno distribuciji Kosova i Metohije.
Jer, ono što nije urađeno, to se i ne radi stranačkim utrkivanjem da se eventualno na dan, dva, tri ili četiri reši problem.
Mislim da se radi o državnom problemu, a pitam se šta se pregovaralo i šta se razgovaralo unazad pet godina, pa ako se ništa nije dogovorilo, trebalo se oko utroška električne energije dogovoriti.
Još jedna ilustracija, u Predlogu zakona predviđena je mogućnost da se za radnike pred kraj radnog veka vrši dokup radnog staža pred penziju, a predviđaju se i otpremnine ili nemogućnosti dobijanja sredstava i njihovo udruživanje radi obavljanja i bavljenja privatnom delatnošću i osnivanjem manjih firmi. Ta mogućnost za lica za Kosova i Metohije se ne predviđa. Valjda bi upravo tome bilo potrebno posvetiti posebnu brigu.
Posebno je pitanje briga o mladima sa Kosova i Metohije i njihova perspektiva. Naime, u osnovnom i srednjem obrazovanju godišnje ove škole završi oko 1.500 učenika, a na fakultete Prištinskog univerziteta, izmeštenog u Kosovsku Mitrovicu, godišnje se upiše oko 1.200 studenata, uz pretpostavku da oko 10% stekne godišnje fakultetske diplome, godišnje bi trebalo obezbediti stotinak radnih mesta za ove svršene akademce.
Sada, sem obrazovanja i zdravstva, koji angažuju mali broj svršenih studenata, za ove mlade ljude nema perspektive za posao u Pokrajini. Zbog načina kako se dolazi do posla još su manje mogućnosti zapošljavanja u ostalom delu Republike.
Za proteklih pet godina međunarodne organizacije na Kosovu i Metohiji nisu obezbeđivale bilo kakva sredstva za usavršavanje ljudi srpske nacionalnosti.
Nisu izdvojena ni druga sredstva i kreditna pomoć da bi se stvorili uslovi za nove i profitne poslove. Naravno da je nužno da kroz aktiviranje novostvorenog fonda za Kosovo i Metohiju njegove upravljačke strukture pokažu posebno istančan smisao.
Ukoliko se i u ovom, ali i u drugim zakonskim projektima, a još više u svakodnevnom radu mladima i njihovom usavršavanju, radnom angažovanju i pospešivanju njihovog opstanka na Kosovu i Metohiji ne posveti dužna pažnja, u srpskim sredinama na Kosovu i Metohiji će u neprijateljskom okruženju ostati samo srpska staračka domaćinstva, koja izumiru i gase se i jasno je u čije bi ruke palo Kosovo.
Na kraju, želim da iznesem stav koji zastupa SPS, a da je u Predlogu zakona o radu ozbiljan nedostatak to što je ispušteno da se zakonskim projektom definiše status radnika, bilo da žive na Kosovu i Metohiji ili su iz poznatih razloga prognani.
Mišljenja sam da Ministarstvo za rad, kao nadležno, mora da nađe mogućnost i na pravno validan, i moralno i egzistencijalno, prihvatljiv način ponudi rešenje za sva lica koja su, pored gubitka imovine i slobode, ostala i bez radnih mesta i angažovanja i imaju osećaj besperspektivnosti i osećaj da nisu nikome potrebna. Oni treba da budu predmet interesovanja ovog i drugih zakonskih projekata. Hvala.
...
Demokratska stranka

Milan Marković

Demokratska stranka – Boris Tadić | Predsedava
Hvala kolega Steviću. Reč ima narodni poslanik Vuković Milivoje, a neka se pripremi narodni poslanik Vladan Vučićević.

Milivoje Vuković

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj predlog zakon o radu ima ozbiljnih nedostataka, pa smo mi iz SRS uložili veliki broj amandmana da bismo ga popravili koliko je moguće. U saopštenju Unije poslodavaca Srbije i Crne Gore se kaže da novi zakon o radu ne samo da neće rešiti probleme zaposlenih i poslodavaca, već će biti direktna prepreka ulaganjima u srpsku privredu i uzrok otpuštanja velikog broja radnika. Sada bih konkretno rekao šta nije dobro u ovom predlogu zakona o radu. Poći ću redom.
Prvo, u članu 6. i 7. reč "demokratska" je suvišna i nije dobro što se potencira. Mi kao da hoćemo da priznamo da nismo demokratsko društvo i da to treba da stavimo u zakon.
Takođe, mnogo je članova gde se Vlada u obrazloženju poziva na preporuke i direktive Evropske unije. Kaže se, po preporuci Evropske unije broj 92/443, po članu 8. direktive broj 2000/43 EZ, te u skladu sa direktivom Evropske unije broj 93/104 član 11, po direktivi Evropske unije broj 98/50 itd. Sve po preporuci i direktivi, kao da mi ne znamo ništa da uradimo sami, nego nam uvek neko mora da naređuje i postavlja uslove i direktive. Dokle tako? Izgleda da ne znamo da živimo bez direktiva. Nisam stručnjak za jezik, ali mislim da ima nekoliko članova na koje su podneti amandmani da bi tako jezički bili ispravniji. Recimo, član 15, 53, 111, a na ovaj član 111. sama Vlada je podnela amandman i mislim da je tu sada ispravnije.
Kada je u pitanju diskriminacija lica koja traže zaposlenje, kao i zaposleni, to je posebna priča. Naime, član 23. stav 2. po meni je neodrživ i mora da se briše ili u najmanju ruku menja, jer teret dokazivanja diskriminacije pada na tuženog, a što po meni nema logike. Ako tuženi ima pravo da se brani ćutanjem, a što mu je dato po važećem zakonu, kako u tom slučaju da se dokaže diskriminacija, ili će po onoj narodnoj biti - ćutanje je znak odobravanja, pa će sam čin ćutanja biti dokaz krivice.
Primer iz prakse, zaposlenom se onemogućava stručno usavršavanje, radi toga što dolazi iz jedne od bivših republika Jugoslavije, iako ima državljanstvo Srbije i Crne Gore.
Da li se tako ulazi u Evropsku uniju. Da li je to Evropa bez granica koju mi želimo? Kako da se dokaže ta diskriminacija?
Takođe, nije mi jasno obrazloženje Vlade na član 126, gde se kaže da je rešenje u Predlogu zakona dato prema raspoloživim mogućnostima u budžetu Republike Srbije. Kako može da se naknada štete na osnovu odluke suda zbog povrede na radu ili profesionalnog oboljenja, ako je ta odluka postala pravnosnažna, isplati samo u polovičnom iznosu.
To je, po meni, jedan vid diskriminacije zaposlenog. Nije on valjda želeo da se povredi ili oboli od neke profesionalne bolesti.
Umesto da mu pomognemo, mi ga još više diskriminišemo i osuđujemo zbog povrede ili bolesti. Valjda su odluke suda obavezujuće kako za radnike, tako i za poslodavce. Pošto sam lekar, na kraju bih se osvrnuo i na par članova vezanih za moju struku.
Naime, predložio bih ministru i Vladi da prihvati amandmane na članove 77, 94, 103. i 157. iz sledećih razloga: znamo da je oskudica u zalihama krvi velika, pa mislim da ta dva dana dodatna za poslodavca ne znače mnogo, jer i država mora da stimuliše, a ne da destimuliše dobrovoljno davalaštvo krvi, a to se čini povećanjem broja dana povećanog odsustva dobrovoljnim davaocima krvi.
Mislim da i privatni poslodavci ne bi imali ništa protiv toga. Pitam se kako bi oni postupili kada bi njima ili nekom od njihove porodice bila potrebna krv.
Kako bi pospešili natalitet i borbu protiv bele kuge, smatram da bi produženje porodiljskog bolovanja za treće dete na dve godine predstavljalo značajnu stimulaciju mladim ljudima da se odlučuju na treće, pa i više dece.
Takođe, rok od tri dana za obaveštavanje poslodavca da je nastala privremena sprečenost za rad je kratak, a vreme očekivane sprečenosti za rad je u praksi teško utvrditi, jer ponekad bolest može da se komplikuje i prognoze nisu zahvalne.
Što se tiče bolovanja, mislim da bi tu bila efikasnija zdravstvena kontrola bolesnika. Naime, pri medicini rada trebalo bi oformiti kontrolnu komisiju koja bi proveravala bolesnike i obilazila ih kod kuće nenajavljeno, a onda se ne bi moglo desiti da "bolesnici" obavljaju kod kuće teške poslove i zloupotrebljavaju bolovanje. Takav je princip kontrole, recimo, u Češkoj Republici.
Na kraju, želim da kažem da bi bilo neophodno, tj. hitno bi trebalo usvojiti amandman koleginice Vjerice Radete na član 157. U članu 157. dodaje se stav 2. koji glasi - zaposlenom invalidu, kao i zaposlenom koji je kao pripadnik oružanih snaga Jugoslavije učestvovao u oružanim akcijama posle 17. avgusta 1990. godine ne može da prestane radni odnos zbog prestanka potrebe za radom zaposlenih, dok ne ostvari pravo na penziju.
Ovo je minimum što država može da učini za pripadnike borbenih jedinica, a ne samo da ih proganjamo i šaljemo u Hag. Time bi podigli moral našim budućim pokolenjima, da je čast i obaveza braniti svoju otadžbinu. Hvala.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Vladan Vučićević, a neka se pripremi narodni poslanik Nikola Todorović. Izvolite.

Vladan Vučićević

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9
Dame i gospodo poslanici, gospodine predsedavajući, danas je na dnevnom redu usvajanje zakona o radu. Naravno, država koja iz socijalističkog društva prelazi u savremeno kapitalističko društvo i promena titulara vlasništva neophodno zahtevaju da se promeni i zakon o radu.
Srbiji je preko potreban jedan zakon koji je prihvaćen od strane Evropske unije, zakon koji će omogućiti u budućnosti saradnju sa Evropskom unijom. Mi iz Nove Srbije smatramo da je ovaj zakon dobro došao i da je došao u pravo vreme.
Naravno, za nekih par godina će većina građana Srbije biti prinuđena da radi u privatnom sektoru ili će sama biti prinuđena da se bavi privatnim poslom, pa je iz tih razloga i potrebno imati dobar i kvalitetan zakon o radu, koji će garantovati kako odnos radnika prema poslodavcu, tako i odnos poslodavca prema radniku.
Ovaj zakon, koji mi danas ovde usvajamo, jeste zakon koji prihvata Međunarodna zajednica, koji će nas brže uvesti u saradnju sa Evropskom unijom i pospešiti započeti proces transformacije tj. privatizacije imovine. Ovaj zakon će, takođe, omogućiti zdrava ulaganja i da ozbiljne firme, koje imaju tradiciju u svome radu, budu prisutne na našem tržištu, a samim tim to će omogućiti otvaranje novih radnih mesta, što je Srbiji preko potrebno.
Naravno, ako dođu ozbiljne firme, ako dođu ozbiljni ljudi i ako se u Srbiji budemo bavili ozbiljnim poslom, onda će i život i standard naših radnika biti bolji i na zavidnijem nivou nego što je danas.
Naravno da je vrlo važno kako i na koji način je ovaj zakon regulisao odnos radnika prema poslodavcu i odnos poslodavca prema radniku. On je to regulisao kroz dobre, čvrste i kvalitetne kako kolektivne, tako i pojedinačne ugovore.
Ono što je najbitnije u ovom zakonu, to je zaštita radnika prilikom promene titulara. U našoj praksi, koja je iza nas, videli smo da su prilikom promene titulara mnogi radnici naišli na milost i nemilost pojedinaca i nezaštićeni, bez mogućnosti da u jednom pravosuđu, koje je do sada bilo loše, dokažu svoju ispravnost i dođu do preko poželjne pravde. Ta pravda je trajala dugo, u nekim slučajevima čak i po desetak godina, a, naravno, to je narušavalo kako integritet pojedinca, tako i integritet cele porodice.
Ono što smo imali negativno kako u prošlom zakonu, tako i u prošlosti, to je zaštita radnika prilikom stečaja. Stečajni upravnici su bili mali bogovi, a naravno žrtve, pored imovine koja je stradala u tim preduzećima, bili su i oni koji su bili zaposleni u tim preduzećima. Vrlo je važno da je sada predviđen taj fond solidarnosti, koji će kod svih onih preduzeća koja budu pod udarom stečaja garantovati određenu sigurnost radnika. Jednostavno, ti ljudi koji su ostali bez radnog mesta mogu imati kakvu-takvu egzistenciju i izdržavati svoje porodice i sebe.
Nova Srbija i poslanici Nove Srbije će sigurno podržati ovaj zakon, zato što smatramo da je ovo jedan savremen, dobar i kvalitetan zakon i zakon koji će nam, kako sam na početku rekao, omogućiti da se približimo Evropskoj uniji i da uvedemo te kodekse ponašanja, norme koje prihvata Evropska unija, a to će nam ubrzati i transformaciju sa Evropskom unijom, a i omogućiti bolji i viši standard svih građana naše države.
Ono što bih želeo na samom kraju da kažem i hoću da verujem da će to tako biti, želeo bih nešto da kažem za sredinu iz koje dolazim, a to je grad Kragujevac, za koga svi znaju da je u prethodnom periodu bio jedan veliki industrijski centar. Naravno, kao i svi veliki industrijski centri, on danas plaća skupu cenu ove transformacije. Mislim da je jedino u Kragujevcu osnovan Zavod za zapošljavanje i obrazovanje i samo na tom zavodu ima oko 6.000 ljudi koji su ostali bez posla i koje na neki način država tretira i pomaže, čini mi se, do septembra ove godine, a da će posle septembra ti ljudi biti prinuđeni da se nađu na Zavodu za zapošljavanje.
Nadam se da će ovaj zakon o radu, koji mi danas usvajamo, i da će ovaj fond solidarnosti obuhvatiti i tih 6.000 radnika Zavoda, koji se nalaze na ZZO-u. To će za radnike biti dobro, a naravno i za sredinu kao što je Kragujevac.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Nikola Todorović, a neka se pripremi narodni poslanik Ištvan Takač.