DVANAESTO VANREDNO ZASEDANjE, 19.09.2005.

3. dan rada

OBRAĆANJA

Nemanja Šarović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, dosta toga smo ovde čuli u raspravi, pogotovo od poslanika iz vladajuće koalicije, kako će praktično epohalne razmere poprimiti pozitivni efekti ovih zakona koji se sada donose. Velika je šteta što i građani Srbije nisu u mogućnosti da sami pročitaju ove predloge zakona, jer kada bi ih pročitali, bili bi veoma razočarani, jer od toga što priča vladajuća koalicija praktično nema ništa.
Mi smo od ministra slušali priču o svemu i svačemu, o Holandiji, nekim stranim državama, o 1914. i kojekakvim drugim podacima koji nemaju apsolutno nikakve veze sa ovim zakonima i raspravama. Naravno, on je propustio da napomene kakvi će pravi efekti ovih zakona biti.
Pokušaću, u okviru vremena koje imam na raspolaganju, da kažem nekoliko reči o svakom zakonu i da vam pokažemo da ono što možete čuti prethodnih dana sa ove govornice od strane vladajuće koaliciji apsolutno ne stoji.
Najpre, zakon o javnom dugu Republike Srbije po osnovu preuzimanja obaveza Republičkog fonda za PIO po osnovu neisplaćenih penzija i novčanih zarada. Znači, radi se o 1,5 neisplaćenoj penziji, odnosno novčanoj naknadi. Mi ovde vidimo već u članu 2. da neće, iako se radi o samo 1,5 penziji, doći do isplate u nekom skorijem roku, iako je danas 2005. godina. U članu 2. se kaže da će se naknada u ukupnom iznosu od 23,5 milijarde dinara obezbediti do 20. januara 2008. godine.
Čuli smo nekoliko puta Mlađana Dinkića, ministra finansija, kako tvrdi da već ove godine imamo izuzetno veliki suficit u budžetu, da je to prvi put posle ne znam koliko godina da imamo suficit. Onda se, logično, nameće pitanje zašto se tim suficitom, ako već imamo viška sredstava, ne pokriju ovi rashodi, odnosno ove obaveze koje imamo prema penzionerima, ako se zna da su penzioneri danas socijalno najugroženija kategorija, da neki od njih, nažalost, neće dočekati taj januar 2008. godine, za koji ste planirali izmirenje obaveza prema njima.
Ako se uzme da je period u kome će biti delimično pokrivane te obaveze čak dve i po godine, znači da za isplatu ove 1,5 penzije na mesečnom nivou otpada, verovali ili ne, 0,05% od te penzije. Znači da će otprilike dvadeseti deo penzije koja se duguje penzionerima biti isplaćivan svakog meseca, odnosno stizaće za naplatu svakog meseca. Ako znamo kolike su danas penzije u Srbiji, da neki penzioneri primaju po dve, tri ili četiri hiljade dinara, dvadeseti deo toga, radi se o 200-300 dinara. Dakle, to su sredstva koja su potpuno mizerna.
Mogao bih čak da kažem da je uvredljivo na ovaj način uzimati bilo kakve poene, jeftine političke poene, jer se penzionerima obećava da će im biti isplaćena neka velika sredstva i ove penzije koje im se duguju. Faktički, mi vidimo da se radi o zaista minimalnim sredstvima.
Druga stvar, član 8. kaže: "Fond će bliže urediti način utvrđivanja visine ukupnih potraživanja po svakom korisniku prava, kao i način isplate potraživanja koja se ostvaruju po odredbama ovog zakona". Pitam se zašto bi Fond bliže određivao način utvrđivanja visine ukupnih potraživanja po svakom korisniku prava? Ovo je nešto što je definitivno trebalo da bude uređeno zakonom.
Ne znam da li je tu možda opet došlo do lošeg izražavanja i da li je namera zakonodavca bila da kaže nešto drugo, ali ovo što je ovde rečeno praktično znači da je Fond ovlašćen da za svakog potencijalnog korisnika prava određuje posebne uslove po kojima će se utvrditi način utvrđivanja visine njegovih potraživanja.
To je nešto što definitivno ne može da opstane i ne bi smelo da opstane u pravnom prometu. Normalno je da bi sva pravila morala i moraju da važe za sve korisnike prava, odnosno za sve potencijalne korisnike prava mora se odrediti ista metodologija po kojoj će visina njihovih potraživanja biti određena.
Da pogledamo malo i zakon kojim se navodno vraća poljoprivrednicima 20,5 penzija koje se njima duguju. Videćemo da je ovde situacija još gora i da su uslovi po kojima će to biti rađeno neuporedivo gori nego što je za ove obične penzionere, da tako kažem.
Naravno, znamo da su poljoprivredne penzije izuzetno male. To se vidi po tome što je taj fond koji je potreban, 20 milijardi dinara, mnogo manji za 20,5 penzija poljoprivrednika, nego za 1,5 penziju običnih penzionera. To je činjenica koja govori koliko su te penzije mizerne; one se, naravno, mere stotinama dinara, nažalost. Ali je period u kome će one biti isplaćene... Odnosno, period dospevanja ovih obveznica, pogrešno sam se izrazio, naravno, poljoprivrednim penzionerima ništa neće biti isplaćeno. Oni će dobiti ove obveznice, a šta će sa tim obveznicama moći da urade to ću vam reći malo kasnije.
Kaže država da će na ukupan iznos neizmirenih obaveza biti obračunata kamata po stopi od 8,5% na godišnjem nivou za period od 20. februara 2006. do 20. februara 2010.
Pitam nadležna ministarstva – ukoliko je danas septembar 2005. godine, ukoliko se već duguje 20 penzija, znači dugovanja su već stara dve godine, zašto će se kamata obračunavati tek od 20. februara 2006. godine? Šta je sa sredstvima koja je praktično trebalo odavno da budu predata ovim penzionerima u ruke? Vi njima na ovaj način 2,5 godine držite sredstva bez ikakve kamate, jer kamata počinje da se obračunava tek od naredne godine.
Dalje, kada se već kasni dve i po godine sa obračunavanjem kamata, da li je možda država predvidela, a naravno da nije, ali to je bilo onda osnovno što je trebalo uraditi, da se i na one poreze koje poljoprivrednici duguju državi u prethodne 2,5 godine ne obračunava porez?
Dakle, da se po istom aršinu radi i za ona sredstva koja poljoprivrednici duguju državi i za ova koja država duguje poljoprivrednicima. Na ovaj način imamo dvostruke aršine.
Još jedna stvar, koja je izuzetno sporna, zašto samo kamata od 8,5%? Dakle, ukoliko država naplaćuje onima koji njoj duguju, dakle, poljoprivrednim proizvođačima, po zakonskoj zateznoj kamatnoj stopi, koja je mnogo veća od ovih 8,5%, odakle drskost i bezobrazluk da ovde bilo ko dođe i da kaže – prve dve i po godine nećemo obračunavati nikakvu kamatu, a onda ćemo vam dati 8,5%. Dakle, mislim da ovakav odnos prema poljoprivredi i selu nije dobar.
Idemo dalje, kaže – Republika će emitovati obveznice. Obveznice glase na ime, prenosive su i isplaćuju se u dinarima. Ključan je, rekao bih, član 11.
Kaže se: "Domaće pravno lice i preduzetnik, domaće fizičko lice i lica na privremenom radu u inostranstvu, kao i strano fizičko i pravno lice, mogu obveznice slobodno kupovati i prodavati na finansijskom tržištu".
Kao prvo, ne znam zašto su ovde, jer ovo je pravnički potpuno nepismeno rečeno, izdvojena fizička lica i lica na privremenom radu u inostranstvu, ako je već rečeno da i domaća i strana fizička i pravna lica imaju mogućnost trgovine ovim obveznicama. Ne znam zašto se ova kategorija posebno ovde izvlači.
Najbitnije je, a evo kaže član 9 – vlasnik obveznica može tim obveznicama plaćati porez na dodatu vrednost, akcize, porez na imovinu, porez na dohodak građana i porez na dobit korporacija.
Kada se povežu ova dva člana, dakle, slobodna trgovina, činjenica da poljoprivrednici neće moći da dobiju novac na osnovu tih obveznica, već da će jedino moći da ih prodaju na finansijskom tržištu, na primer sa tim da plaćaju porez na dobit korporacija; trebalo bi da ministar izađe ovde sa statističkim podacima koliko to poljoprivrednici kojima dugujete dvadeset i po penzija, koliko su njih vlasnici korporacija.
Mislim da apsolutno neće moći da koriste sredstva niti za plaćanje neke crne akcize, poreza na dodatu vrednost i bilo čega drugog. Jedino što će oni moći da urade sa ovim sredstvima jeste da prodaju na finansijskom tržištu te obveznice, da ih prodaju "Delti", ovima, onima koji kupuju preduzeća svakodnevno po Srbiji. Oni neće prodavati po novoj nabavnoj vrednosti koja je tim obveznicama označena, nego po daleko manjoj.
Dakle, na ovaj način opljačkali ste ih time što nisu isplaćene penzije. Nova je pljačka što se ne obračunava kamata, a treća i najveća pljačka tek sledi, tako što će ova sredstva od 20 milijardi dinara biti kupljena za mnogo manji novac i onda će tim parama biti kupovana preduzeća po Srbiji.
Rekao bih još samo par reči o Predlogu zakona o uplati doprinosa za PIO za pojedine kategorije osiguranika. Dakle, kaže se na početku da pravo na uplatu doprinosa, a to je ovo čuveno povezivanje o kome smo dosta čuli, kaže član 2 – pravo na uplatu doprinosa ima lice koje je u periodu od 1. januara 1991. godine do 31. decembra 2000. godine bilo u radnom odnosu u preduzeću, finansijskoj organizaciji, zemljoradničkoj zadruzi, a koje je u tom periodu bilo prijavljeno na osiguranje. Pravo na uplatu u skladu sa zakonom ima lice koje je bilo u radnom odnosu kod poslodavca kod koga je u tom periodu bio pokrenut stečaj ili likvidacija.
Kao prvo, zakon kaže da pravo ima lice, a videćete veoma jasno iz narednih članova da to pravo ne postoji, nego da tek eventualno, po nekim uslovima može da se ostvari. Zašto samo do 31. decembra 2003. godine? Šta je sa onima kojima doprinosi nisu uplaćivani i 2004. godine, a znamo da takvih ima dosta.
Dalje, kaže – zahtev za uplatu doprinosa podnosi poslodavac, ako su radnici još uvek u radnom odnosu kod poslodavca. Šta ako ne podnese? Nema kaznenih odredbi i to je veoma zanimljivo, jer veoma rado u svim zakonima koje donosite propisujete kaznene odredbe i, rekao bih, drakonske kazne za sve one koji neku obavezu ne izvrše. Imajući u vidu da bi izvršenje ove obaveze poslodavca dovelo do toga da se povećaju obaveze države prema zaposlenima, vi ste jednostavno njih na taj način što nema kaznenih odredbi stimulisali praktično da to ne rade.
(Predsednik: Vreme.)
Završavam, veoma brzo. Dalje, član 7. kaže da je fond dužan, ako su ispunjeni uslovi utvrđeni ovim zakonom, da donese rešenje kojim se utvrđuje pravo na uplatu doprinosa u skladu sa ovim zakonom, najkasnije u roku od 12 meseci od dana podnošenja zahteva.
Dakle, rok za podnošenje zahteva je tri meseca i ako smo svesni da mnogi građani, a pogotovo tamo gde su preduzeća otišla u stečaj ili likvidaciju, neće moći da dođu do svih potrebnih dokumenata za podnošenje zahteva, znači, ako prođe rok od tri meseca oni neće moći da ostvare pravo u skladu sa ovim zakonom, a onda se daje fondu dodatnih 12 meseci da donese rešenje. Ovde se ponavlja slična situacija, a opet nema kaznenih odredbi, šta će biti ako fond i posle dve godine ne donese rešenje? Ništa.
Pravo na utvrđivanje staža osiguranja stiče se, dakle, tek u trenutku kada se fondu prenesu sredstva iz budžeta Republike, u okviru planiranih sredstava za transfere organizacijama obaveznog socijalnog osiguranja, a u visini i na način kojim se ne ugrožava likvidna mogućnost budžeta. Dakle, kada neko stekne ovo prvo pravo, pravo na uplatu, tek će onda, u skladu sa mogućnostima budžeta, eventualno steći pravo na uplatu ovih doprinosa.
Dalje, tek po uplati doprinosa, odnosno po prenosu sredstava iz stava 3. ovog člana, fond donosi rešenje o utvrđivanju staža osiguranja. Ovde može proći i dve, i tri ili pet godina, i tek od tog trenutka će neko moći da ostvaruje pravo na penziju, odnosno na povećanu penziju ukoliko je stekao penziju ali mu je bio upisan manji broj godina radnog staža, a o čemu nam govori član 9. gde kaže – pravo na penziju stiče se najranije danom uplate doprinosa u skladu sa ovim zakonom.
Završiću zaista za nekoliko sekundi. Najbolji pokazatelj kakvi su vam ovi zakoni... Nemam vremena da pročitam ovo iz svih zakona, svi kažu isto, kaže – procena iznosa finansijskih sredstava potrebnih za sprovođenje zakona. Dakle, ovo je iz obrazloženja koje nam je dostavila Vlada Republike Srbije. Tu se na najjasniji način vidi kakvi će biti efekti ovih zakona na život građana Srbije, a neće biti nikakvi, odnosno svakako neće biti pozitivni. Jedini efekat je davanje tog nekog lažnog obećanja.
Kaže u obrazloženju – za sprovođenje ovog zakona nisu potrebna dodatna finansijska sredstva. Da li može neko da kaže – uplatićemo vam staž ili ovo ćemo ili ono ćemo, i da kaže da za to nisu potrebna nikakva finansijska sredstva. Na ovaj način Vlada jedino preuzima neke obaveze koje će možda dospeti, a možda i neće za dve ili tri godine.
Dalje se kaže – takođe neće doći do povećanja potrebnih sredstava na rashodnoj strani, odnosno sredstva za isplatu penzija ostaju na planiranom nivou. Dakle, dragi naši penzioneri, da ne biste previše razmišljali da li ćete imati nešto od ovoga i da li ćete dobiti neki dinar više, Vlada je unapred u obrazloženju rekla da, ponoviću još jednom, sredstva za isplatu penzija ostaju na planiranom nivou. Procenjuje se da se radi uglavnom o povezivanju staža za postojeće penzionere, odnosno osiguranicima koji će tek u budućem periodu steći pravo na penziju. Moguć je relativno mali priliv novih korisnika penzije, čiji se broj ne može tačno kvantifikovati, ali se sigurno ne očekuje značajan porast rashoda po osnovu priliva korisnika penzije iz ove kategorije. Hvala.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala vama, gospodine Šaroviću.
Pošto na listama poslaničkih grupa više nema prijavljenih za reč, pre zaključivanja zajedničkog načelnog pretresa pitam da li žele reč predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa ili još neko ko nije iskoristio svoje pravo iz člana 93. Poslovnika?
Izvolite, gospodine Petroviću.
Reč ima predsednik poslaničke grupe DS, narodni poslanik Dušan Petrović.
...
Demokratska stranka

Dušan Petrović

Demokratska stranka – Boris Tadić
Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, mnogo toga je rečeno u proteklom danu, a i danas o zakonskim predlozima i o tome kako bi trebalo da izgleda penzijski sistem posle usvajanja ovih zakona.
Ono što sam rekao u petak kada smo ovde bili moram da ponovim još jednom: nijedan od dva ministra, gospodin Lalović, ministar za rad i socijalna pitanja, nadležan za ovu oblast, niti gospodin Dinkić, ministar finansija, nije ovde ni danas. To je loše, to pokazuje odnos Vlade Republike Srbije i nadležnih ministara pre svega prema građanima Srbije, pa onda prema poslanicima koji te građane reprezentuju u ovom parlamentu.
Set ovih zakona u bitnome će uticati na to kako će 1.300.000 ljudi koji primaju penzije živeti, a bogami, utiče više ili manje, posredno ili neposredno, na svakoga od nas, na svakog građanina Srbije, jer ne znam da li ima nekog zakona i da li postoji nekakav propis koji u bitnijem zadire u svakodnevni život svakog stanovnika ove zemlje. To ide na dušu ministrima i Vladi Republike Srbije, i naravno, građani Srbije će stav prema tome pokazati kada za to dođe vreme, nadam se da to vreme neće biti daleko ispred nas, to će biti novi izbori.
Vlada i ministri koji su je ovde predstavljali pokušali su Narodnoj skupštini i građanima Srbije da postave i da odbrane jednu tezu da se ukoliko ne dođe do izmena Zakona o PIO, ukoliko se sistem ne promeni onako kako Vlada predlaže, u bitnome ugrožava sistem PIO ili da će pre ili kasnije (ministar Lalović je nešto i rekao), dakle za izvesno vreme, država i građani doći u tu nepriliku da penzije više ne mogu da budu isplaćivane.
Ministar Dinkić je to obrazložio nemoguće velikim transferima iz budžeta u Fond PIO, ove godine 100 milijardi dinara će biti iz budžeta prebačeno u Fond PIO da bi država na ovaj način potpomogla isplatu penzija. Prema tvrdnji ministra finansija, država Srbija i poreski obveznici takav teret više ne mogu da trpe. Tu tezu brani Vlada, brane poslanici parlamentarne većine i tu tezu nisu odbranili.
Pre nego što kažem zbog čega po mom mišljenju ta teza nije održiva i dam neke činjenice u prilog svojoj tvrdnji želim još jednom da kažem zbog čega je duboko nepravičan i nečovečan Predlog zakona koji se ovde nalazi pred nama, a ja govorim o zakonu o izmenama i dopunama Zakona o PIO.
Dve su važne teme, dve važne činjenice: jedna je povećanje starosne granice za odlazak u penziju, ta starosna granica je sada 63 godine, a prema Predlogu zakona trebalo bi da bude 65 godina; druga važna činjenica i tema jeste metod indeksacije.
Prosto rečeno, način na koji će se ubuduće, ukoliko ovaj zakon prođe, usklađivati visina penzija u vremenu koje se nalazi ispred nas.
Svi mi u Srbiji smo u neprilici da živimo teško i građani Srbije žive teško. U ovoj zemlji je milion ljudi bez posla, u ovoj zemlji je prosečan životni vek 69 godina i u ovoj zemlji, u našoj Srbiji najveći broj građana se bavi fizičkim poslovima i nismo u prilici da se, kao građani koji žive u razvijenim zapadnim zemljama, u razvijenim zapadnim ekonomijama, dve trećine ljudi bavi uslužnim delatnostima i da nije izloženo tokom svog radnog veka teškim fizičkim naporima. Zbog toga je nepravično da se u Srbiji starosna granica za penzionisanje pomeri sa 63 na 65 godina, jer ako se to desi prosečno vreme korišćenja penzija u ovoj zemlji će biti četiri ili pet godina.
Bilo bi divno da je prosečni životni vek u Srbiji 75, 78 ili 79 godina, ali nije. Zbog toga je velika razlika kada neko ode u penziju u Francuskoj ili u Belgiji sa 65 godina i prosečno može tu penziju da koristi gotovo 15 godina, za razliku od Srbije, gde kada ode u penziju sa 65 godina tu penziju će koristiti četiri ili pet godina.
Nije u okruženju, bližem i daljem, niko, gotovo niko, da izuzmem Albaniju, došao do toga da donese političku odluku da građane penzioniše sa 65 godina. Nisu to učinili ni u zemljama koje su mnogo bogatije od Srbije. U Sloveniji je granica penzionisanja 62 godine. U Češkoj i u Mađarskoj, gde se takođe živi mnogo bolje nego u Srbiji, ta granica je 61 ili 62 godine.
Kao što rekoh, osim Albanije gotovo da nema nijedne zemlje u tranziciji, dakle, nijedne zemlje iz bivšeg komunističkog sistema, koja je za svoje građane propisala 65 godina kao vremensku odrednicu za odlazak u starosnu penziju. To je dokaz da nije baš tako nužno i da nije baš takav diktat međunarodnih finansijskih institucija da se utvrdi granica penzionisanja na 65 godina.
Valjda su i Mađari, i Česi, i Slovenci, i Estonci i Letonci imali dogovore i pregovore sa istim ovim MMF-om i sa istom ovom Svetskom bankom. Kako to oni, odnosno njihove vlade koje su pregovarale nisu za svoje građane preuzele obavezu da podignu granicu penzionisanja? Šta vam to onda znači? Znači da je Vlada Republike Srbije gora nego što su bile vlade Estonije, Mađarske i Češke, kada su vodili pregovore oko ovog važnog dela društvenog života i važnog dela javnog života, a to je utvrđivanje penzijskog sistema.
Nespremnost ili bolje rečeno nedovoljna pripremljenost i neispunjavanje obaveza u 2004. godini, za šta je kriva Vlada Republike Srbije, doveli su do toga da danas građani Srbije imaju nepriliku da Skupština Srbije raspravlja o tome da granica penzionisanja bude podignuta sa 63 na 65 godina.
Druga velika tema jeste usklađivanje penzija, indeksacija. Sada se penzije usklađuju tako što polovina uticaja na povećanje penzija dolazi od strane prosečnih zarada i povećanja nivoa prosečnih zarada, a ova druga polovina od toga koliko rastu troškovi života, pa kada se nađe nekakva srednja vrednost, onda se četiri puta godišnje usklađuje visina penzija. Taj model omogućava građanima Srbije koji primaju penzije da, u onoj meri u kojoj je to moguće, prate porast inflacije i troškova života, a da to bude pravično koliko je to moguće, jer koliko se uopšte u našoj ekonomiji i našem društvu povećavaju zarade, da makar jedan deo tog boljitka osećaju penzioneri.
Šta se dešava po Predlogu ovog zakona? Postepeno, iz godine u godinu, udeo povećanja zarada u povećanju penzija će se smanjivati. Dakle, 2009. godine samo će porast troškova života biti mera stvari; prosto rečeno, onoliko koliko se poveća inflacija, povećavaće se i penzije.
Od tog trenutka za penzionere ništa više nije važno: ni da li napreduje ekonomija, da li se povećavaju prosečne zarade, da li se povećava bruto društveni proizvod. Za penzionere neće biti važno da li je prosečni bruto društveni proizvod po glavi stanovnika 2.000 evra ili 20.000 evra. Njihove penzije će biti iste. Realno, koliko mogu da kupe tog trenutka, toliko će moći za jednu penziju da kupuju do večnosti. To je nečovečno. Nečovečno je ubijati nadu ljudima, nečovečno je zatvarati životnu perspektivu bilo kome, a naročito ljudima koji se nalaze u najstarijem životnom dobu.
Dakle, 25% populacije starije od 65 godina je ispod granice siromaštva u Srbiji. Prosečna penzija danas je 10.000 dinara. Dve trećine penzionera prima manje od 10.000 dinara. Sada će Vlada Republike Srbije da stavi pečat na to. Gde ste, tu ste. Dakle, ni nade, ni pomoći, niti bilo kakvih izgleda za boljitak, ma šta se u ovoj zemlji dešavalo.
Sada malo na ovu drugu stranu – da li je izdatak i transfer koji Vlada iz budžeta vrši u Fond PIO toliko veliki da će urušiti ceo sistem penzija, pa posredno, ukoliko ne bude smanjen, urušiti i budžet, fiskalnu sposobnost zemlje, a samim tim i moć cele države? Istina je, rebalansom budžeta ovaj transfer iz budžeta u Fond PIO je povećan sa 85 milijardi dinara na 100 milijardi dinara i taj transfer odnosi se kako na Fond PIO, tako i na Fond za zemljoradnike. I jedan i drugi fond nisu u stanju da iz doprinosa za penzijsko osiguranje isplate penzionere i svi su dotirani iz budžeta.
Ministar Dinkić je ovde rekao da se za penzije izdvaja 13,8% ukupne potrošnje, dakle da penzije čine 13,8% ukupne potrošnje. To nije istina zbog toga što penzije čine 12% ukupne potrošnje. To nije podatak koji možete da pronađete u štampi ili podatak koji daju ekonomisti koji možda nisu skloni Vladi Republike Srbije, to je podatak koji se nalazi u zvaničnom dokumentu MMF-a.
Izdaci za penzije čine 12% bruto društvenog proizvoda Srbije. To je istina. Procenat od 12% je manji nego u zemljama OECD-a, dakle u razvijenim svetskim ekonomijama. Ovaj procenat je nešto viši nego u zemljama koje su u tranziciji. To je istina.
Dame i gospodo poštovane kolege poslanici, procena bruto društvenog proizvoda u Srbiji nije tačna i nije realna. U Srbiji je, nažalost, siva ekonomija još uvek velika. Kada kažemo da ono što je zvanično, a penzije su oficijelan, zvaničan podatak, niko ne prima penziju na crno, dakle, kada kažemo da je 12% izdatak za penziju u bruto društvenom proizvodu, to nije tačno, jer je taj procenat niži taman toliko koliko siva ekonomija ima udeo u ukupnom društvenom proizvodu.
Pogledajmo tu stvar i sa jedne druge strane i iz drugog ugla. Doprinos za penzijsko osiguranje je u Srbiji 22%. U razvijenim ekonomijama, dakle u zemljama OECD-a doprinos u fond za penzijsko osiguranje je za dva procentna poena viši i iznosi prosečno 24%. U zemljama u tranziciji, to su zemlje sa kojima se mi poredimo: Rumunija, Bugarska i neke koje su imale više sreće, kao Mađarska, Češka, Slovačka, procenat koji se izdvaja za doprinos za penzijsko osiguranje je čak za šest procentnih poena viši nego u Srbiji i iznosi prosečno 28%.
Da vidimo onda da li govorimo o realnoj stvari kada kažemo da transfer iz budžeta iznosi 100 milijardi dinara, ali je kod nas procenat doprinosa za penzijsko osiguranje najmanji u Evropi. Da smo povećali stopu doprinosa za penzijsko osiguranje ne bi bilo potrebno da se iz budžeta izdvaja 100 milijardi dinara u 2005. godini, nego znatno manje novca, taman onoliko manje novca kolika je razlika između 22% u Srbiji i 28% prosečno u zemljama u tranziciji.
Da se još malo bavimo ovim ekonomsko-tehničkim, računovodstvenim činjenicama. Samo u Srbiji je u deficit uračunato i to što je država odredila da određene kategorije zaposlenih imaju beneficirani radni staž. Vojska, policija, svako ko ima beneficirani radni staž svugde u svetu tu beneficiju dobija iz budžeta, a ne iz fonda za penzijsko osiguranje. Pa, država je ta koja kaže da su joj potrebni policajci, da su joj potrebni vojnici, piloti, vatrogasci i da bi svi ti ljudi trebalo da rade i da imaju radni vek koji je kraći od redovnog radnog veka i da država za to hoće da plati izvesnu sumu novca.
Dame i gospodo, kada se uz to doda i način na koji se finansira zdravstvena zaštita penzionera u svetu i uporedi sa načinom na koji se plaća zdravstvena zaštita penzionera u Srbiji iz Fonda za penzijsko osiguranje, onda dobijemo predstavu o tome da deficit u penzijskom fondu, koji je prikazan i ovde predstavljen kao razlog za pooštravanje režima prema penzionerima, nije realan i da država Srbija nije imala nikakvu preku potrebu, nikakvu nuždu da uđe u ovaj proces koji će dovesti do velikih umanjenja prava penzionera.
Šta je onda razlog? Zašto mi danas i u petak raspravljamo o zakonu koji treba da izmeni sistem penzijskog i invalidskog osiguranja? Nažalost, razlog je u nesposobnosti Vlade Republike Srbije. Nije MMF rekao: ili ćete smanjiti penzije ili će biti raskinut trogodišnji ugovor koji treba ovoj zemlji da donese otpis od oko 700 miliona dolara. Nije tačno.
MMF je rekao, kada su Labus i Dinkić bili u Vašingtonu – gospodo, zašto vi niste ispunili obaveze koje ste preuzeli kao Vlada i kao država u 2004. godini; zašto vi, gospodo, niste učinili ništa u restrukturiranju javnih preduzeća, a obećali ste da ćete srediti stanje u telekomunikacijama; zašto 80 velikih sistema u Srbiji nije napredovalo u restrukturiranju 2004. godine?
Tog trenutka je revizija sistema penzijskog i invalidskog osiguranja došla na dnevni red pregovora sa MMF-om. U tom trenutku je NIS postao interesantan, i privatizacija dve rafinerije. Na taj način su to postali elementi sporazuma Vlade Republike Srbije sa MMF-om i na taj način su postale obaveze države Srbije za ovih šest meseci, u ovoj pretposlednjoj reviziji sporazuma sa MMF-om.
Dakle, da zaključim, Vlada Republike Srbije nije bila u stanju da štiti interese građana Srbije, kao što su to bile u stanju da čine vlade Slovenije, Estonije, Letonije, Mađarske, Češke, Slovačke i svih drugih zemalja gde starosna granica nije 65 godina, nego je manja, i gde se penzije ne usklađuju onako kako je ovim predlogom zakona predviđeno, gde sistem penzijskog osiguranja ne zatvara sve životne izglede penzionerima.
Dakle, Vlada Republike Srbije je donela političku odluku da se teret tranzicije, i to svom silinom, prebaci na milion i 300.000 ljudi koji u ovoj zemlji primaju penzije, na kategoriju građana Srbije koji više nisu u stanju da preko sive ekonomije ili na bilo koji drugi vanredni način nadoknade manjak iz svojih redovnih prihoda, a to su penzije koje dobijaju; na kategoriju stanovništva koje troši mnogo više na svoje lečenje, nego ljudi koji su od njih mlađi, jer je to prirodno stanje stvari; na kategoriju stanovništva, što je po mom mišljenju najvažnije, za koju je Vlada, ministar Dinkić, potpredsednik Labus i predsednik Koštunica, procenila da neće doći u Nemanjinu ulicu nekoliko stotina hiljada ljudi da bi protestovali, zbog toga što su stari i nemoćni. Zbog toga je jedna slaba vlada udarila na najslabiji deo svoje nacije, pokušavajući da na taj način nadoknadi i ispravi nesposobnost i loše posledice svoje vladavine.
Pozivam vas, dame i gospodo, da glasate po svojoj savesti i da ne dozvolite da milion i 300.000 najnemoćnijih ljudi u Srbiji budu žrtve jedne nesposobne vlade i da na sebe prime najveći teret tranzicije. Hvala lepo.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Da li još neko od ovlašćenih predstavnika ili predsednika želi reč? Ne.
Zaključujem načelni pretres o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, Predlogu zakona o dobrovoljnim penzijskim fondovima i penzijskim planovima, Predlogu zakona o uplati doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za pojedine kategorije osiguranika - zaposlenih, Predlogu zakona o javnom dugu Republike Srbije po osnovu preuzimanja obaveza Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje zaposlenih nastalih po osnovu neisplaćenih penzija i novačnih naknada, Predlogu zakona o javnom dugu Republike Srbije po osnovu preuzimanja obaveza Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje poljoprivrednika nastalih po osnovu neisplaćenih penzija i novčanih naknada.
Dakle, preći ćemo na zajednički načelni pretres o Predlogu krivičnog zakonika, Predlogu zakona o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica, Predlogu zakona o izvršenju krivičnih sankcija, Predlogu zakona o Programu zaštite učesnika u krivičnom postupku, Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakonika o krivičnom postupku.
Dakle, posle jednočasovne pauze ćemo početi ovu objedinjenu raspravu i, zbog važnosti svih ovih zakona, danas ćemo raditi do okončanja načelne rasprave o ovim zakonima.
Pauza je do 13,50 časova.
(Posle pauze – 14.00)

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Dame i gospodo narodni poslanici, saglasno odluci Narodne skupštine da se obavi zajednički načelni pretres o predlozima zakona iz dnevnog reda pod tačkama 6, 7, 8, 9. i 10, a pre otvaranja zajedničkog načelnog pretresa, podsećam vas da, shodno članu 94. Poslovnika Narodne skupštine, ukupno vreme rasprave u načelu za poslaničke grupe iznosi pet časova, kao i da se ovo vreme raspoređuje na poslaničke grupe srazmerno broju narodnih poslanika članova poslaničke grupe.
Pošto ukupno vreme rasprave u zajedničkom načelnom pretresu za poslaničke grupe iznosi pet časova, konstatujem da je vreme rasprave po poslaničkim grupama sledeće: Srpska radikalna stranka – jedan sat 37 minuta 12 sekundi, Demokratska stranka Srbije – jedan sat tri minuta 36 sekundi, Demokratska stranka - Boris Tadić – 44 minuta 24 sekunde, G17 plus – 37 minuta 12 sekundi, Socijalistička partija Srbije – 26 minuta 24 sekunde, Nova Srbija i samostalni poslanici 9 plus 9 – 21 minut 36 sekundi i poslanici koji ne pripadaju nijednoj poslaničkoj grupi, četiri poslanika SPO-a, dva poslanika SDP-a i dva nezavisna poslanika, po pet minuta, na osnovu člana 93. stav 3. Poslovnika Narodne skupštine.
Molim poslaničke grupe, ukoliko to već nisu učinile, da odmah podnesu prijave za reč, sa redosledom narodnih poslanika.
Istovremeno vas obaveštavam o ovlašćenim predstavnicima ispred poslaničkih grupa. Za poslaničku grupu SRS narodni poslanik Petar Jojić, DSS narodni poslanik Đorđe Mamula, DS narodni poslanik Slobodan Pajović i G17 plus narodni poslanik Marko Krstin.
Prelazimo na zajednički načelni pretres 6-10. tačke dnevnog reda: – PREDLOG KRIVIČNOG ZAKONIKA, PREDLOZI ZAKONA O KRIVIČNIM DELIMA MALOLETNIKA, IZVRŠENjU SANKCIJA, ZAŠTITI UČESNIKA I IZMENAMA ZAKONIKA O KRIVIČNOM POSTUPKU
Da li predstavnik predlagača Zoran Stojković, ministar pravde, želi reč?
Izvolite, gospodine ministre.

Zoran Stojković

Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama se nalazi set zakona iz krivične oblasti. Imam posebno zadovoljstvo, a pretpostavljam i vi, što mogu da govorim o nečemu što ova zemlja nije imala 200 godina. Prvi put dobijamo krivični zakonik.
Dobijamo zakonik u kome treba da budu sadržane sve bitne odredbe o bitnim krivičnim delima, kako se ne bi dešavalo, kao do sada, da se najveći deo krivičnih dela nalazi van krivičnog zakona. Više nemamo opšti i posebni deo, već jedan jedinstven krivični zakonik koji sadrži sva bitna krivična dela i sve novine koje su se pojavile.
Ovaj zakon, kao i ostali zakoni, stajao je nešto duže u skupštinskoj proceduri, što je na jedan način loše, ali sa druge strane, pokazalo se kao dobro.
U međuvremenu, potpisali smo nekoliko deklaracija i međunarodnih konvencija, prihvatili određene obaveze i to nam je dalo mogućnost da u te zakone ugradimo pre svega nova krivična dela, nešto što do sada nije postojalo kod nas i na taj način da naš zakon zaista upodobimo svim potrebnim standardima današnje moderne Evrope.
Ovaj zakonik je prošao sve provere, pa i te Evrope, i dato je veoma pozitivno mišljenje. Moram da kažem pred svima da ste zaslužni i vi, jer veliki broj poslaničkih grupa dao je zaista korektne amandmane i Vlada je usvojila najveći broj tih amandmana i u tom smislu zaista se zahvaljujem poslanicima.
Ovaj zakon ne samo što predstavlja celinu, nego unosi niz novina koje do sada nisu postojale. One su izazivale velike probleme u ovom društvu, počev od borbe protiv organizovanog kriminala, tako i borbe protiv korupcije. Novine se ogledaju u nizu primera.
Uvodimo sada jednu kategoriju koja nije postojala tzv. dugotrajnog zatvora od 30 do 40 godina.
Ranije je postojalo 20 ili 40 godina, a to je izazivalo probleme u praksi gde imate učinioce koji nemaju istu situaciju, a imate samo jednu mogućnost, ili 40 ili 20 godina.
Sudovi su bežali ka lakšoj opciji, pa izricali 20 godina, a sada je data mogućnost da se napravi gradacija među njima i da sud izrekne 30, 35 i 40 godina. Znači, neće biti problema u praksi u tom delu.
Uveden je nov način obračunavanja novčane kazne, koji do sada nije postojao u našem zakonodavstvu. Uvedene su neke nove mere, kao što je društveno koristan rad.
Istovremeno, ovaj zakon je upodobljen i usaglašen sa novim zakonom o maloletničkoj delikvenciji i dobijamo sada jednu celinu gde se maloletnicima daje onaj značaj koji treba da imaju, jer opšta konstatacija je da maloletnička delikvencija u Evropi raste.
U toj situaciji nije bilo dovoljno ono što smo imali, već je morao da se uredi jedan moderniji zakon, ocenjen izuzetno dobro od strane Ujedinjenih nacija i od strane Evrope, gde smo probali da zadovoljimo osnovne uslove, šta uraditi da se postigne uspeh u borbi protiv maloletničke delikvencije, a da se to ne realizuje samo nekim kaznama lišenja slobode i slično.
Sa druge strane, ako već dođe do toga, da se obezbedi da ti maloletnici izađu sutra kao ljudi sposobni za resocijalizaciju i uključivanje u društvo, a ne da izađu kao dobri kriminalci kao što se sada dešava.
Govorim sada i o zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, kao trećem koji je morao da se uklopi u to; vidite da se pojavljuju nove mere, novi uslovi, novi organi i, što je najbitnije po nama, ljudi koji će se baviti tom vrstom kriminala moraće da imaju jako dobre stručne reference da bi mogli taj posao da obave.
Imamo niz novina koje moraju da budu interesantne za ovo društvo. Tu je u pitanju trafiking, koji je sada detaljno i dobro regulisan; u pitanju je pranje novca, korupcionaške stvari; u pitanju su novine koje se odnose npr. na platne kartice koje sve više zamenjuju čekove.
Dobijamo prvi put dela komandne odgovornosti koja su sada sistematizovana na dva dela, tako da više neće biti ni tu dileme šta može da se sudi, a šta ne može da se sudi.
Za nas je mnogo bitno što su određena dela jasno precizirana i moram reći da kada se uredi zakon o krivičnom postupku, koji je u fazi izrade i očekujem za dva meseca da bude u Skupštini, tada ćemo dobiti kompletnu zakonodavnu materiju u krivičnopravnoj oblasti, koja je upodobljena standardima Evrope i potrebama ove zemlje na tom putu pridruživanja tom urednom delu Evrope.
Mislim da ima značaj činjenica da je stajao zakon i stranke su zaista uložile dosta truda, uloženo je oko 400 amandmana, a više od 50% smo usvojili, jer su se pokazali kao dobri, uklopili u sistem, a dao nam je opet mogućnost da sve nove stvari vezane za obaveze koje smo preuzeli po deklaracijama kako Evropske unije, tako i Ujedinjenih nacija, budu ugrađene u ove zakone.
Mi dobijamo definitivno moderan zakon. Jedna mala izmena je vezana za nešto što nije materija krivičnog zakonodavstva nego procesna materija. To je ona izmena Zakona o krivičnom postupku, jer smo morali da zbog izmene statusa državne bezbednosti u nezavisnu agenciju, danas BIA, dodamo tu novinu, ne menjajući ništa u sistemu Zakona o krivičnom postupku.
Jedino taj peti zakon nije vezan za ove zakone, ali mislim da je potrebno da to uradimo što hitnije, kako bismo mogli da ostvarimo nesmetanu i valjanu zaštitu države, imajući u vidu okruženje u kome se nalazimo.
Nadam se da će se u diskusiji dati još neki nov, validan argument. Vlada je spremna da prihvati sve što je dobro, jer ovo što je bilo dobro mi smo uradili, odnosno ugradili u postojeći zakonski tekst, tako da, uz zahvalnost vama na saradnji, želim da vas obavestim da zbog zdravstvenog stanja možda neću moći da ostanem do kraja na sednici, pa se unapred zahvaljujem na razumevanju. Hvala.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala vama, gospodine Stojkoviću.
Da li su sve poslaničke grupe podnele prijave ili će još neka poslanička grupa podneti prijavu za reč? Gospodine Krstin, da li ćete podneti prijavu za reč, da znamo tehnički? (Da.)
Da li izvestioci nadležnih odbora žele reč? (Ne.)
Da li predsednici, odnosno ovlašćeni predstavnici poslaničkih grupa žele reč? Reč ima narodni poslanik Đorđe Mamula, ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe DSS.

Đorđe Mamula

Demokratska stranka Srbije
Predlog krivičnog zakonika koji je Vlada gospodina Koštunice uputila ovoj skupštini na raspravu i izjašnjenje predstavlja moderan, savremen krivični zakonik, u skladu sa dostignućima savremene nauke krivičnog prava. Po svojoj sadržini to je zakonik otvorenog društva, u kome se autoritet države zasniva na slobodi građana.
Ovo je jedna od najozbiljnijih promena u novijoj istoriji Srbije, odnosno jugoslovenskog prostora. Ovo je zaista zakon promena. Ujedno, ovo je zakon koji sadrži odredbe koje predstavljaju poslednju rundu desovjetizacije krivičnog zakona, koja je, istini za volju, počela 1951. godine Krivičnim zakonom FNRJ, kada je doneta odluka da se ipak preuzmu modeli zapadnih krivičnih zakona i zapadne teorije krivičnog prava.
Do tada je naše krivično zakonodavstvo i uopšte zakonodavstvo bilo prilično sovjetizovano, a to se u krivičnom zakonodavstvu višestruko osetilo, sa pogubnim posledicama.
U tom periodu do 1951. godine u Ujedinjenim nacijama doneta je Opšta deklaracija o ljudskim pravima 1948. godine i ona je bila ključni dokument na kome su sva kasnija krivična zakonodavstva u svetu zasnovana.
Za tu Opštu deklaraciju o ljudskim pravima 1948. godine nije glasala jugoslovenska delegacija, jer je ona predložila da u Opštu deklaraciju o ljudskim pravima 1948. godine uđe i pravo na formiranje koncentracionih logora. Kako to nije prihvaćeno, nije ušlo u proceduru, ali su logori u to vreme uveliko funkcionisali, pa to treba shvatiti kao pokušaj da se formi da jača sadržina, jer se pošlo od toga da forma štiti pravo, pa čak i kada je reč o koncentracionim logorima.
Naravno, nikakvih sankcija Saveta bezbednosti nije bilo oko toga što su postojali logori, jer je malo poznata okolnost da je te 1949. godine Broz potpisao protokol po kome Jugoslavija postaje američka interesna sfera, tako da je zaštita za logore bila u potpunosti obezbeđena.
Sledeća izmena posle 1951. godine bila je 1959. godine, kada se uz oslobođenje od sovjetskih uticaja ipak osećaju novi uticaji, a to je izmena krivičnog dela neprijateljske propagande, kada je uneta sintagma da se može odgovarati zbog zlonamernog i neistinitog prikazivanja prilika u zemlji. To je učinjeno samo zbog jednog čoveka, poznatog disidenta Milovana Đilasa, koji je tek 1988. godine, sa promenom vlasti u Srbiji, doživeo da mu se vrati pasoš, dakle te 1988. godine.
Pored toga, tada je uvedeno i krivično delo širenja lažnih vesti, kao direktni sovjetski uticaj, a i mera bezbednosti zabrane javnog istupanja uneta je retroaktivno, takođe zbog njega.
Posle toga su sledile promene 60-ih godina i u to vreme dolazi do ratifikacije Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, koji je imao veoma veliki uticaj na krivično zakonodavstvo u svetu. Taj pakt je donet 1971, a ratifikovan je 1976. godine.
Mislim da svi oni koji na osnovu tog pakta računaju na rehabilitaciju u krivičnopravnom smislu moraju imati na umu da deklaracija iz 1948. godine nije usvojena, tako da od te do 1976. ne postoji obaveza države da ona štiti prava koja su sadržana u Opštoj deklaraciji o ljudskim pravima iz 1948. godine.
Dalje, 1990. godine dolazi do ključnih promena u krivičnom zakonodavstvu. Tada se menja krivično delo neprijateljske propagande, menja se krivično delo špijunaže, odavanja državne tajne i dolazi do liberalizacije. Ali, uticaj sovjetskog prava se i dalje oseća u nekim drugim formulacijama, kao relikt prošlosti.
U Ustavu Savezne Republike Jugoslavije 1992. godine dolazi do ukidanja smrtne kazne za krivična dela iz savezne nadležnosti. Posle toga dolazi do preformulacije krivičnog dela širenja lažnih vesti i tako dolazimo do 2001. godine, kada imamo novu Vladu Srbije, koja nije izvršila ozbiljne promene u krivičnom zakonodavstvu. Doduše, od te vlade to se i nije moglo očekivati.
Naime, Vlada iz 2001. godine je preko svojih predstavnika, ministra unutrašnjih poslova i potpredsednika Vlade Dušana Mihajlovića i generala Sretena Lukića, načelnika Resora javne bezbednosti, na Novom groblju položila vence na grobove Aleksandra Rankovića i Slobodana Penezića, što je bila vrlo jasna poruka za dane koji dolaze, a koje smo videli u vanrednom stanju.
Nijedna vlada pre te vlade nije polagala vence na grobove dvojice pomenutih, ali mislim da se od te vlade nije ni moglo očekivati ozbiljnije zahvatanje u krivičnom zakonodavstvu i korenite promene. Bez obzira na kasnije promene oko organizovanog kriminala i izmene Zakona o krivičnom postupku i definicije nekih krivičnih dela, to se nije moglo očekivati.
Doduše, treba se sada podsetiti i reči Dušana Mihajlovića, koji u svojim memoarima "Vidici" i "Povlenske magle" kaže da je ta vlada preuzela mafiju iz ranijeg perioda i da mu je ta vlada otežavala borbu protiv organizovanog kriminala.
Još je zanimljivije da se niko iz te vlade nije oglasio povodom tih tvrdnji iz njegovih memoara, niti neko od tih ministara koji danas ovde sede kao poslanici, tako da se nameće pitanje da li će tu biti nekog izjašnjavanja. Čak mislim da se ni porodica pokojnog predsednika Vlade o tome nije izjasnila, pa se nameće pitanje da li su to u pitanju klevete ili je to istina.
Što se tiče Vlade iz 2003. godine, mislim da je bilo jasno da su oni u krivično zakonodavstvo u vanrednom stanju vratili rešenje iz 40-tih, 50-tih godina. "Sabljaška" vlada Zorana Živkovića vratila je konfiskaciju imovine kao kaznu, celokupne imovine, kao rešenje iz 1945, a retroaktivno je odlučila da primenjuje kaznu od 40 godina zatvora.
Pored toga, ministar pravde u toj vladi, u ime vlade jedno vreme je zahtevao da se retroaktivno vrati smrtna kazna, tako da je to bio nezabeležen pad u našoj bližoj istoriji, po konzervatizmu i po zastarelim idejama.
Ovaj krivični zakonik je inače drugi u istoriji Srbije. Prvi je donet 1860. godine, a ovaj, kada bude bio usvojen, biće drugi po redu. Nazvan je zakonikom zato što je u njemu napravljen pokušaj ujedinjenja što je moguće većeg broja krivičnih dela, tako da će sada u jednoj kodifikaciji pretežan broj krivičnih dela biti na jednom mestu.
Uz to, treba napomenuti da će biti zadržano i sporedno krivično zakonodavstvo, jer se pošlo od pretpostavke da je nemoguće sva krivična dela ujediniti u jedan zakon, već da bi, radi bolje zaštite određenih oblasti života, bilo potrebno u tim zakonima koji uređuju posebne odnose u određenim oblastima života zadržati krivična dela koja posebno štite te oblasti, da bi tu bila bolja preglednost i da bi se ti propisi bolje primenjivali i bolje sagledali.
U pogledu promena o kojima je ovde reč pre svega mislim da je važno napomenuti (a iskoristiću da govorim i drugih 10 minuta) da se menja pojam krivičnog dela. Društvena opasnost kao sastavni deo definicije krivičnog dela se definitivno briše, zato što je to više sociološka definicija, a nema pravni značaj i nije joj mesto u krivičnom zakonu. Mislim da je to jedan od relikata sovjetskog prava, koji sada odlazi u prošlost. Konačno, sada imamo modernu definiciju krivičnog dela, kako se definiše i u evropskim krivičnim zakonima.
Druga ključna promena, po mom mišljenju, jeste i to što se kao oblik saučesništva ukida organizovanje zločinačkog udruženja, kao poseban oblik saučesništva, što je uvoz iz Sovjetskog Saveza iz 1947. godine i zadržao se sasvim nepotrebno do naših dana. Mislim da je u prošlosti bilo demokratskih kapaciteta da se to promeni, ali izgleda nije bilo dovoljno volje i interesovanja.
Dakle, sa tom promenom polazi se od pretpostavke da se može odgovarati samo za određeno konkretno krivično delo kada postoji krivica, tako da je organizovanje zločinačkog udruženja predviđeno u posebnom delu krivičnog zakona kao posebno krivično delo, a ne još povrh toga kao poseban oblik saučesništva i dodatno otežavajuća okolnost.
Uz to, mislim da je jedna od ključnih promena koja doprinosi demokratizaciji i liberalizaciji društva to što se krivično delo uvrede i klevete, koje se do sada gonilo po službenoj dužnosti, zbog uvrede državnih funkcionera, ukida, tako da će i državni funkcioneri koji budu bili žrtve kleveta i uvreda putem štampe morati sami da vode privatne parnice, a ne više da traže zaštitu državnog tužioca.
Uz to, mislim da je napravljen veliki korak napred zbog toga što su novinari dobili posebnu zaštitu, jer sada mogu da štite svoj izvor informisanja, kako ne bi odgovarali, kao do sada, zbog toga, osim kada je reč o krivičnom delu za koje se može ići preko pet godina, jer bi to bilo neodgovaranje za neprijavljivanje težih krivičnih dela. Tako da sada novinari mogu da štite svoj izvor informisanja.
U pogledu uvrede i klevete više nije predviđena kazna zatvora, već samo novčana kazna, tako da sada praktično etika novinarske profesije ostaje jedna od važnih brana u njihovom delovanju.
Napomenuo bih, uz to, da je došlo do novih kazni. Jedna od kazni je sada oduzimanje vozačke dozvole i javni rad za opšte dobro. To su do sada bile nezamislive promene u našem zakonodavstvu.
Mislim da sa ovim promenama koje sam izdvojio kao najvažnije ovaj naš zakonik ulazi u red liberalnih evropskih zakona.
Naravno, da ne zaboravim, došlo je do temeljne promene kod definicije pravne zablude, budući da se do sada odgovaralo i za nepoznavanje zakona, to se uzimalo kao olakšavajuća okolnost; sada samo skrivena zabluda dovodi do odgovornosti, tako da dolazi do potpune promene pravne zablude, definicija se menja posle više od 50 godina.
Dakle, to su neke od ključnih promena koje smatram veoma važnim. Iz duha zakona proizilazi da se samo sa brzom i efikasnom pravdom, koja nikoga ne zaobilazi, može postići zaštita osnovnih vrednosti na kojima počiva život u ljudskoj zajednici, a ne drakonskim kaznama.
O ostalim pitanjima ću govoriti u načelnoj raspravi.

Predrag Marković

G17 Plus | Predsedava
Hvala vama, gospodine Mamula.
Da li još neko želi reč? Izvolite, reč ima gospodin Jojić, ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe SRS. Posle toga, ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe DS Slobodan Pajović. Izvolite, gospodine Jojiću.
...
Srpska radikalna stranka

Petar Jojić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, donošenje krivičnog zakonika u svakoj zemlji predstavlja izuzetno važan događaj koji privlači pažnju stručne i šire javnosti i kao takav ostaje trajno zabeležen u pravnoj istoriji jednog naroda.
Mi se upravo nalazimo pred takvim događajem. Iako je Srbija imala svoj deo zakonodavne nadležnosti u oblasti krivičnopravne materije u bivšoj SFRJ i u SRJ, ovo će biti drugi srpski krivični zakonik posle onoga iz 1860. godine.
U prilog donošenju novog krivičnog zakonika Srbije ide više razloga, kako formalnih tako i suštinskih. Pre svega, usvajanjem Ustavne povelje i formiranjem državne zajednice ukazala se potreba da države članice na celovit način urede krivičnopravnu materiju.
Postojeće krivično zakonodavstvo bilo je podeljeno između savezne države i republika članica, pa je Srbija preuzimanjem Krivičnog zakona SRJ, kao svog zakona, dobila, uz Krivični zakon Srbije, dva krivična zakona, što predstavlja svojevrsnu anomaliju koja nije poznata u savremenom krivičnom zakonodavstvu.
Inače, brojne izmene i dopune, kao i podeljena zakonodavna nadležnost u ovoj oblasti narušavale su celovitost i koherentnost krivično-pravnog sistema.
I pored toga što su parcijalnim izmenama ukinute prevaziđene norme, kao i uvedene nove, time se, ipak, samo donekle udovoljilo zahtevima i izazovima koji se pred savremeno krivično pravo danas postavljaju.
Poznato je da pitanje kriminalizacije i dekriminalizacije uvek predstavlja jedno od centralnih pitanja svake reforme krivičnog zakonodavstva. I neki instituti opšteg dela, iako mnogo manje podložni promenama, zahtevaju izvesna poboljšanja i usklađivanja sa savremenom teorijom krivičnog prava.
Razvoj nauke krivičnog prava i dostignuća u teoriji ukazuju da su neka postojeća rešenja prevaziđena i da ih treba menjati. Dosadašnja primena krivičnog prava u sudskoj praksi ukazala je da neka pitanja treba na drugačiji način rešiti na zakonodavnom planu.
Kao dodatni razlog za kodifikaciju krivičnog prava treba spomenuti i negativne pojave u oblasti sporednog krivičnog zakonodavstva.
To zakonodavstvo, kao što je poznato, karakteriše hipertrofija inkriminacija, neusklađenost, nekvalitetne norme, kao i njihovo nedovoljno poznavanje od strane građana. U pogledu većeg broja tih krivičnih dela postoji potreba da se na odgovarajući način unesu u krivični zakonik.
Međutim, to ne znači potpuno ukidanje sporednog krivičnog zakonodavstva. Neka krivična dela nije opravdano unositi u krivični zakonik, jer se radi ili o manje važnim krivičnim delima koja se efemerno privode i podložna su čestim izmenama ili je krug potencijalnih učinilaca ograničen na veoma mali broj ljudi u nekoj posebnoj oblasti ili je pak njihov blanketni karakter toliko izražen u smislu da su neprekidno vezana za norme zakona koje regulišu određene oblasti, pa se ne bi ništa dobilo njihovim prebacivanjem u krivični zakonik.
Naše krivično zakonodavstvo je do sada usklađivano sa međunarodnim aktima. U novije vreme naša zemlja je ratifikovala veći broj međunarodnih ugovora iz kojih proizilazi obaveza usklađivanja.
Primera radi, mogu se navesti Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda, Konvencija UN protiv transnacionalnog organizovanog kriminala sa Protokolom za prevenciju, suzbijanje i kažnjavanje trgovine ljudskim bićima, a naročito ženama i decom i Protokolom protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i vazduhom, Evropska konvencija o suzbijanju terorizma, Međunarodna konvencija o zabrani razvoja, proizvodnje, skladištenja i upotrebe hemijskog oružja i o njegovom uništavanju i drugo.
Predlog krivičnog zakonika realizuje naše međunarodne obaveze iz ratifikovanih međunarodnih ugovora, ali su pri tom relevantne odredbe tih ugovora prilagođavane našem pravnom sistemu, krivičnopravnoj terminologiji itd. To znači da je izabran teži ali adekvatniji način implementiranja normi međunarodnog prava. Sa jedne strane postignuto je da se u svemu suštinski ispune preuzete obaveze, a da se, s druge strane, poštuju uobičajeni krivičnopravni standardi, kao i da se predvide rešenja koja odgovaraju potrebama našeg društva i pravnog sistema.
Efikasno suzbijanje kriminaliteta zavisi od niza faktora, od kojih je veoma važno i dobro krivično zakonodavstvo. Mada postojeće krivično zakonodavstvo nije u toj meri zaostalo da je postala smetnja za efikasnije suzbijanje kriminaliteta, od novog krivičnog zakonika treba očekivati pozitivne rezultate i na tom planu.
Iako to svakako nije presudan argument, treba imati u vidu da jedino Srbija od država nastalih na teritoriji bivše SFRJ još nije donela svoj novi krivični zakonik. Ovaj argument je relativne prirode, zbog činjenice da donošenje novih krivičnih zakonika secesionističkih republika nije bilo uslovljeno samo ostvarivanjem potreba, već i distanciranjem od ranijeg jugoslovenskog pravnog sistema i potvrdom svoje novostečene državnosti.
U pogledu zaprećenih kazni se, u celini gledajući, ne bi moglo tvrditi ni da su represivnije, a niti blaže u odnosu na postojeće zakonodavstvo, već da su samo krivična dela po težini u većoj meri međusobno izdiferencirana. Takođe, propisani kazneni rasponi su i dalje ostali dovoljno široki, što u sudskoj praksi daje odlučujuću ulogu u vođenju kaznene politike.
Kod zakonskog opisa pojedinih krivičnih dela, kao i propisivanja instituta opšteg dela težilo se što jasnijim rešenjima kako bi se sudskoj praksi omogućila nesmetana primena krivičnopravnih normi.
Koje su karakteristike ovog predloga krivičnog zakonika? Krivični zakonik na celovit način reguliše krivičnopravnu materiju, osim nekih krivičnopravnih dela koja i dalje ostaju u okviru kaznenih odredaba pojedinih zakona kojima se regulišu neke druge oblasti. Radi se o krivičnim delima koja su ili neraskidivo vezana za materiju koju ti zakoni regulišu, ili se radi o manje značajnim krivičnim delima, ili pak o onim koja su podložna čestim izmenama, te ih stoga nije opravdano unositi u krivični zakonik.
Prilikom pisanja jednog krivičnog kodeksa veoma je važno koji će se kriminalno-politički, pa i širi, pravno-filozofski pristup izabrati kao polazna osnova. U pogledu pravno-dogmatskog i legalističko-tehničkog pristupa potrebno je imati jasan stav.
Kod kriminalno-političkog pristupa važno je naći pravu meru između neophodne i važne represije i onoga što predstavlja preterano zadiranje u sferu pojedinaca, a što i za društvo u celini ima negativne posledice.
Zaštitnu i garantovanu funkciju krivičnog prava treba dovesti u međusobni sklad ili, drugačije rečeno, unitaristički pristup treba ograničiti načelom pravednosti i srazmernosti. Preterano korišćenje krivičnopravne represije može ukazivati na to da se društvo suočava sa nekim od sledećih problema: prvo, ili je reč o slabom i loše organizovanom društvu u državi koja ne raspolaže drugim oblicima pravne reakcije i socijalne kontrole, pa se zato uglavnom oslanja na krivično pravo. Drugo, ili je društvo i država uzdrmana političkim, ekonomskim i socijalnim konfliktima, odnosno razmere kriminaliteta su takve da dovode u pitanje normalno funkcionisanje društva. Treće, može ukazivati na represivnu i totalitarnu državu.
Što se tiče zakonodavne tehnike koja će se koristiti, neophodno je izbegavati kako kazuistiku, tako i preteranu generalizaciju, a što nalaže i postupak koji se mora uvažavati.
Imajući u vidu veći broj krivičnih dela i njihove oblike može se konstatovati da su granice krivičnopravne zaštite Predlogom krivičnog zakona postavljene dosta široko.
Pored toga što je u teoriji opšteprihvaćeno shvatanje da je krivično pravo pre svega ultima racio, tj. poslednje sredstvo, savremeno krivičnopravno zakonodavstvo je u stalnoj ekspanziji. Iako se imalo u vidu da određene probleme treba rešavati na drugi način i drugim sredstvima, ipak je broj novouvedenih inkriminacija znatno premašio broj onih koje su kao anahrone ukinute. Stalno širenje granica...