ŠESTA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 21.11.2005.

OBRAĆANJA

...
Demokratska stranka

Dušan Petrović

Demokratska stranka – Boris Tadić
Gospodine potpredsedniče Skupštine, važna i preteška tema je danas na dnevnom redu. Razumem da postoje lične netrpeljivosti, razumem i to da mnogi od vas ne vole predsednika države. Postoje različite emocije, one su u politici bile uvek, biće i ubuduće, ali danas je trenutak i vreme kada svako treba svoju poziciju i svoj stav, bar ja tako mislim, da iznese staloženo i da kaže šta misli da je za ovu državu i za građane ove zemlje najbolje.
Ova skupština i da hoće nema pravo da bilo šta o mandatu predsednika Republike kaže, ali naravno da to ova skupština neće ni učiniti. Zato pozivam svakoga da svoju ličnu emociju, svoje osećanje zadrži za sebe, jer danas govorimo o tome kako će Vlada Republike Srbije da se u narednim danima, nedeljama i vremenu koje je ispred nas postavi u okviru svojih ustavnih nadležnosti. Izbori su bili, izbora će biti, ali nisu danas izbori, ni oni iza nas, ni oni ispred nas, tema. Danas je tema kako da se mudro i državnički prema ovom pitanju postavimo.
...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Aleksandar Vučić, replika. Odustaje.
Reč ima narodni poslanik Gordana Pop-Lazić, a neka se pripremi narodni poslanik Zoran Anđelković.

Gordana Pop-Lazić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo, mene uopšte čudi da je pitanje Kosova i Metohije danas na dnevnom redu, obzirom da je godinama to bilo demokratsko pitanje, što je demokratija došla 5. oktobra i ne znam kako to pitanje do sada nije razrešeno.
Mene danas ne čude ovi i ovakvi tonovi iz nekih nepostojećih partija, jedne političke kreature, Građanskog saveza Srbije, ili političke partije SDP, koja očigledno nema svoj identitet. Ne čudi me ni ovakav stav Demokratske stranke, imajući u vidu šta ona ovih 15 godina radi i šta u poslednje vreme radi predsednik te političke partije, koji je nažalost i predsednik države; predsednik koji očigledno nije ni sam sa sobom, koji kada se pogleda u ogledalo ne zna da li je pošao ili je došao, čovek koji ima problem sa samim sobom, a onda naravno kada nema lični identitet nema ni nacionalni identitet.
Koliko vidim mi donosimo ovu rezoluciju, ali nažalost razgovori i rešavanje ovog važnog pitanja ići će na dva koloseka: jedan, što će Vlada raditi na osnovu ovlašćenja koje će joj parlament dati i drugi koji će samozvani bog sunca, predsednik ove države, koji je to zahvaljujući vama, gospodine Koštunica, što ste ga onako zdušno podržali, voditi i ko zna gde će nas to odvesti.
To nejedinstvo koštalo je nas i do sada mnogo, a tek će nas izgleda koštati. Nekima nije ni stalo da se ovo važno pitanje ikada razreši. Mi radikali, istini za volju, sumnjamo da je trenutak za rešavanje ovog važnog pitanja, da su se stekle međunarodne okolnosti da bi to bilo povoljno po nas.
Očigledno je da u pregovore morate da uđete i zbog toga želimo da vam skrenemo pažnju na neke veoma važne stvari iz bliže prošlosti, da se ne bi napravile iste greške.
Jeste da smo u više navrata usvajali ovde deklaracije, rezolucije vezane za Kosovo i Metohiju i pri tom smo uvek imali saglasnost oko toga da smo, bez obzira što imamo primedbe na tekstove tih rezolucija i deklaracija, što smo smatrali da su one možda nedovoljno oštre, možda nedovoljno jasne, da nisu dovoljno rezolutne, da su popustljive, davali saglasnost i sve glasove Srpske radikalne stranke ste imali, smatrajući da je neophodno jedinstvo po tom važnom pitanju.
Da se vratimo malo unazad, da dozovemo sećanje na početak krize i raspad SFRJ, da jednom budemo saglasni oko toga da je do raspada došlo željom zapadnih sila, da je separatizam, a zatim građanski rat indukovan spolja, da su zapadne sile podržale prvo slovenački separatizam, pa hrvatski, pa muslimanski u BiH i da je tek onda na red došlo Kosovo i Metohija, mada je, to smo od početka tvrdili, cilj broj jedan bio Kosovo i Metohija.
Dok se oko toga svi ne složimo ne možemo biti ni dovoljno jaki, ni sposobni da se dalje odupiremo želji da nam se Kosovo i Metohija otkinu i da faktički i pravno ostanemo bez suvereniteta i teritorijalnog integriteta nad tim delom svoje zemlje, a očigledno je da postoje političke snage u ovoj zemlji koje to ne mogu jednostavno da prevale preko jezika i da kažu - jeste, građanski rat indukovan je spolja, zapadne sile su bile te koje su htele da rasture Jugoslaviju, a onda se desilo sve ono što se moralo desiti.
Zato upozoravamo one političke snage koje čine Vladu da paze šta rade, jer kako da verujemo recimo Demokratskoj stranci Srbije da želi da čuva Srbiju, a u Vojvodini podržava one političke snage koje vode sasvim drugu politiku. Jesu li to dve političke partije i koja je prava: ova u Beogradu ili ona u Novom Sadu? Mi vas samo na to upozoravamo. Nemojte da gledate problem od danas do sutra i od teme do teme, morate sve da imate u vidu kad nešto radite.
Setimo se dokumenta za postizanje mira, poznatijeg kao plan Ahtisari-Černomirdin. Samo smo mi radikali bili protiv tog dokumenta, svi ste bili za, vi koji ste bili u parlamentu i vi koji ste tada bili vanparlamentarne stranke.
Vuk Drašković tada izjavljuje: "Ovo je divan dan za srpski narod. Naš teritorijalni integritet i suverenitet u potpunosti je očuvan. Mi sada moramo da otvaramo vrata svim izbeglicama i humanitarnim organizacijama, a potrebna nam je sva moguća pomoć da rekonstruišemo državu". Za nas radikale kaže da smo primitivno istupili protiv mira.
Tom prilikom predsednik naše stranke Vojislav Šešelj, obrazlažući posledice tog dokumenta upozorava: "Kada tamo učvrste separatističku vlast, onda idu na ostatak Srbije. Kada njihove trupe jednom dođu tamo, sledeći ultimatum će biti da prolaze slobodno kroz Srbiju, da imaju diplomatski imunitet, da dolaze odozgo sa vrha, iz Mađarske, preko cele Srbije, da usput mogu da se zaustavljaju". Podsećam, to je bilo pre pet-šest godina. Da li je bio u pravu?
Nije li Vuk Drašković potpisao taj i takav sporazum sa NATO-om? Jeste. Vidite, u masi razloga zašto vam Vojislav Šešelj ne treba ovde u zemlji jeste i taj što je mogao u lice da vam kaže kakve pogubne poteze ste spremni da učinite. Znao je i više nego što ste sami znali, jer njemu su namere Zapada bile jasne, redosled poteza brižljivo isplaniran, a poznavao vas je sve tako dobro da je znao da ste spremni i "đavolu da služite".
Zašto vas na ovo podsećam i zašto sada, kada Skupština treba da vam odredi mandat za političke razgovore? Vi se u tački 2. uzdate u UN kao garanta poštovanja međunarodnog prava i celokupnog svetskog poretka.
Pitam se da li se poštuje Dejtonski sporazum? Ne. Da li se već deset godina gazi? Da. Da li Republika Srpska nestaje? Nestaje. Da li je Republika Srpska Krajina nestala, iako je bila po zaštitom UN? Jeste. Da li se gazi Rezolucija 1244? Gazi se. Da li su se u bilo kom dokumentu predviđali nekakvi skupštinski izbori, carina na administrativnoj granici Kosova i Metohije? Nije. Da li se naša vojska i policija vratila na Kosovo? Nije. Da li su se izbegli i raseljeni vratili? Nisu.
Kako onda možemo da verujemo UN? Sa tim morate da pođete u pregovore i razgovore. Ne smete da im verujete, oni gaze i ono što su sami potpisali.
Imajući sve ovo u vidu, jasno je da posrednička uloga UN nije dobronamerna. Podsećam ponovo da zapadne sile u početku nisu dovodile u pitanje integritet SRJ, ali tendenciozno, recimo u svojim aktima Kontakt grupa, nikada ne pominju Srbiju, traže autonomiju za Kosovo i Metohiju, a ne pominju da je Kosovo i Metohija sastavni deo Srbije. Naravno da je to tendenciozno, jer ako prestane da postoji SRJ, kao što i jeste, evo gospodina Labusa živog ovde, zajedno sa Solanom i Đukanovićem to potpisao, onda se to pitanje ponovo otvara, kao što je i otvoreno, bez obzira na Rezoluciju 1244.
Hoću da kažem, mnogo ste im išli na ruku od 2000. godine naovamo. Posmatrajte problem malo šire, u svetlu geostrateških interesa SAD i NATO, jer je to još jedna važna tačka kao uporište za razaranje Rusije, druga je u centralnoj Aziji, a treća je Ukrajina.
Zato, ne potpisujte ništa što bi značilo naš pristanak da n
am se otme deo teritorije, jer iako faktički i sada imamo okupaciju, toj okupaciji jednom mora doći kraj. Možda mi to nećemo doživeti, ali šta su naši životi u odnosu na milenijumsko trajanje srpske države. Dočekaće to možda naši sinovi, a ako ne, onda unuci, ali Kosovo i Metohija mora ostati u srpskim rukama.
Da ste nas slušali '90-ih godina, da smo tada bili pametni i jedinstveni, a ne možemo očigledno ni danas to da budemo nažalost, mislite da bi moglo da nam se dogodi sve ovo što nam se događa i što nam se dogodilo? Ali ne, vi ste hulili, iskompleksirano, sa osećajem inferiornosti, za šaku dolara, da se dodvorite onima koji su tačno znali šta hoće i samo vas koristili da do svog cilja dođu.
Kako drugačije objašnjavate činjenicu da do danas imamo manjinsku vladu, iako je trećina biračkog tela za neku drugu političku partiju, da ona preuzme odgovornost za državu. Nismo mi vama toliko mrski, samo vam to vaši zapadni prijatelji nisu dozvolili da sa nama radite u interesu ovog našeg naroda i ove naše jadne zemlje, a nažalost druge nemamo.
Ako nam uzmu Kosovo, ako dozvolite da se sa DS, Čankom, Kasom, ovako igrate sa Vojvodinom, biće uskoro tom Zapadu svejedno i ko će u Srbiji pobeđivati, jer Srbije faktički neće ni biti, jer jedinstvena srpska država, u kojoj će biti uključene sve srpske zemlje i glavnina srpskog naroda, bez obzira na veroispovest, mora biti smisao našeg političkog delovanja.
Srpska radikalna stranka – kao što ste čuli sa dodatnim izlaganjem šefa poslaničke grupe, zaista mislim da je apsolutno u pravu da u ovoj rezoluciji mora da stoji ta činjenica da se zabranjuje bilo kom drugom, osim onome koga u ovom trenutku ova skupština bude ovlastila, da o ovom pitanju raspravlja, a naročito Borisu Tadiću, koji može da nam nanese ogromnu štetu, radeći ovako na dva koloseka – podržaće ovu rezoluciju, iako uz sve one argumente koje smo vam pružili i upozorenja, koja smatram da ćete prihvatiti kao dobronamerna i koja ćete imati u vidu radeći po ovom važnom pitanju.
...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Zoran Anđelković, a neka se pripremi Ljiljana Nestorović.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije
Poštovani predsedavajući, poštovani predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, danas mi dajemo okvir za razgovore o Kosovu, dajemo okvir delegaciji koja će se formirati za razgovore i nastavak razgovora koji traju više decenija.
Socijalistička partija Srbije, kada je reč o državnim i političkim pitanjima, a pre svega o državnim nacionalnim pitanjima Republike Srbije, uvek je tražila da se dođe do jedinstvene platforme i u tom smislu ova platforma, koja je u liku rezolucije ovde predložena u Skupštini Srbije i koja polazi od osnovnih dokumenata i svega onoga što se dešavalo u prethodnom periodu, a pre svega od Rezolucije 1244, naravno glasaće za tu rezoluciju, glasaće za tu platformu i okvir, prema kojima ta delegacija treba da čini i da radi.
Tema Kosova u ovom parlamentu ili bolje reći ovde u ovoj sali je višedecenijska. Menjali su se, naravno, učesnici u celoj to priči. Menjali su se i poslanici, menjali su se članovi organa, menjale su se vlade, menjali su se režimi i sistemi, ali nažalost, tema, pitanje i problemi ostali su potpuno identični.
Na onoj strani tamo, prištinskoj, bilo je vrlo jasno - etničko čišćenje i samostalno Kosovo. Ono je kroz razne forme svih tih decenija sprovedeno. Podsećamo se svi 1971. godine, etničko čišćenje i tzv. republika Kosovo, u suštini nezavisno; 1981. godine, hrana, problem u studentskom domu, ponovo etničko čišćenje, ponovo proterivanje svega onoga što nije albansko i ponovo republika Kosovo i tačnije rečeno, nezavisno Kosovo; 1988. godine, novembra meseca, ponovo oružane pobune; februara 1989. i marta 1989. godine ponovo oružane pobune i ponovo etničko čišćenje i ponovo proterivanje Srba sa Kosova; sredinom '90-ih prazni albanski magacini u albanskoj državi, u prisustvu međunarodnih snaga koje su bile tada u Albaniji, prebacivanje svega na Kosovo i tzv. OVK, tzv. teroristička organizacija OVK, dve trećine okupiranog Kosova i Metohije, i ponovo nezavisno Kosovo, i ponovo etničko čišćenje, i ponovo etnički čisto Kosovo.
Kako se Srbija na to sve branila i kako je reagovala nezavisno od vlada, režima i sistema. Pokušala je, kako mi kažemo, da integriše Kosovo u okviru Srbije. Ulagali smo milione dolara u razvoj Kosova. Napravili smo desetine i stotine fabrika i desetine hiljada radnih mesta. Pokušavali smo da sačuvamo taj prostor.
Otvorili smo obrazovanje, školstvo, napravili smo najveći univerzitet na Balkanu na albanskom jeziku. Takvoga, po toj veličini, po broju studenata, nije bilo ni u Tirani, a ni danas ga nema, a ne samo tada. Danas ima manje studenata na albanskom jeziku u Tirani nego što ima u Prištini. Činili smo sve, a činili smo i onda kada su oni pripretili oružjem i kada su krenuli da okupiraju teritoriju, i branili smo se i odbranili i oružjem, da i oružjem. Onda kada je to bilo nedovoljno da se suprotstave državi Srbiji i onda smo se odbranili, i branili, tačno, i od NATO bombardovanja.
Danas se vode polemike da li smo pobedili ili izgubili, a u suštini dobili smo rezoluciju 1244. Nismo ni pobedili ni izgubili, ali nisu došli i nisu okupirali Kosovo, i nisu ga uzeli, jer da su ga uzeli mi danas o tome ne bi mogli da razgovaramo. Kada to znamo, šta je današnja tema razgovora.
Isto, ista pozicija, a nezavisno od toga koliko su očistili Kosovo od nealbanaca, koliko ima manje Srba, da li je proterano 240.000, jer mi o 240 hiljada govorimo samo iz jula, juna ili septembra meseca 1999. godine, ili od onih 300 i 200.000 koji su proterani sedamdesetih godina, nezavisno od tog broja, to je prostor Kosova i Metohije.
Nezavisno od toga da li u Novom Pazaru ima 1% ili 5% Srba, to je Srbija. Nezavisno od toga da li u Đakovici ima srpske crkve koja je srušena ili nema Srbina u Đakovici, to je prostor Srbije. Kolika će biti autonomija i da li smo mi spremni na kompromis. Uvek smo bili. Svih prethodnih decenija smo bili spremni na kompromis, samo na jedan nismo bili spremni, a to je da to ne bude teritorija Republike Srbije, jer to ne može biti. I ne može biti dok je pameti u ovoj državi Srbiji i dok je većina normalnih ljudi koji žive u Srbiji.
Uvek će biti normalne većine u ovom parlamentu, iako ima onih koji su uvek bili protiv, i danas su protiv, i biće uvek protiv. Oni su nebitna kategorija za politiku Srbije, za državu Srbiju. Ubeđen sam da ova Vladina delegacija, ova grupa koja bude formirana, da od te platforme ne može odustati.
Da, kompromis oko toga da mora da se vrate Srbi na Kosovo. Da, kompromis da moraju svi koji su proterani da se vrate. Da, kompromis da moraju svi bezbedno da žive. Da, kompromis da mora se ekonomski razvijati ta teritorija. Da, kompromis da bude široka autonomija, maksimalno koliko treba.
Ali, kompromisa nema oko toga da na graničnom prelazu Đenaral Janković mora da postoji državna zastava Srbije i Crne Gore. To je ono oko čega ne može u ovom parlamentu da se pregovara...
(Predsedavajući: Vreme.)
... i razgovora, i to je ono oko čega mislim da moramo biti jedinstveni, i bićemo jedinstveni, kao što smo bili i kada je bilo mnogo teže nego danas. Zato mi danas dajemo podršku ovoj rezoluciji i platformi za razgovor delegacije koja će razgovarati u budućnosti o statusu Kosova i Metohije. Hvala.
...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Ljiljana Nestorović, a neka se pripremi narodni poslanik Dragan Šutanovac. Izvolite.
...
Socijaldemokratska partija Srbije

Ljiljana Nestorović

Samostalni poslanik
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući. Uvaženi predsedniče Vlade, gospodo ministri, više je nego jasno da nijedno rešenje koje bude rezultat pregovora o konačnom statusu Kosova i Metohije neće moći da se smesti u ustavni okvir koji je sada na snazi. Sa tim se potpuno slažem.
To je jasno iskazano i kroz deset principa na osnovu kojih je odlučila da radi Kontakt grupa.
Toga je svestan i premijer lično i Vlada, inače u tački 10. predložene rezolucije ne bi stajalo da će se pribeći i referendumu kao mogućnosti, jer kako je to precizirao i predsednik Ustavnog suda Srbije, referendum je ustavna obaveza u slučaju da se menja status nekog dela teritorije naše zemlje. Upravo zbog toga što se naglašavanjem mogućnosti referenduma naglašava i najnegativnije rešenje po nas, a to je nezavisnost Kosova i Metohije, ono i ne treba da stoji u ovoj rezoluciji.
Očuvanje suvereniteta i integriteta, a u smislu postizanja stabilnosti i trajnog mira u regionu, ima svoje suštinsko značenje i to građani Srbije treba da znaju. To, recimo, znači formalno učešće predstavnika Albanaca sa Kosova u izvršnoj vlasti Srbije. A da li smo mi spremni da, recimo, ponudimo Albancima mesta ministra policije, privrede ili recimo pravde. Ako jesmo, zašto to glasno ne kažemo. Ako nismo, onda šta znači zalaganje za teritorijalni integritet i suverenitet, jer i Albanci koji žive na Kosovu danas, pod ovim uslovima i po ovom ustavu, predstavljaju i nosioci su dela suvereniteta ovde države.
Ova rezolucija ne sadrži ono što je suštinski interes građana srpske nacionalnosti koji žive na Kosovu i Metohiji, da dobiju garanciju za evropski nivo zaštite prema preporukama Kai Eidea. Umesto velikih reči namenjenih unutrašnjoj upotrebi, podilaženju i lovu na neistomišljenike, odnosno Brankoviće, kako se ovde čulo, da vidimo koje su nam snage, mogućnosti i pozicije i šta u skladu sa istorijskom odgovornošću možemo da preduzmemo.
Ovom rezolucijom, nažalost, ne reagujemo na problem povratka koji je u direktnoj vezi sa integracijom u kosovsko društvo, na probleme povratka imovine, privatizaciju, dugoročni najam društvenog poljoprivrednog zemljišta, potrebu proporcionalne zastupljenosti u javnim službama i druga životna pitanja.
Nema povratka na stanje pre 1999. godine, jasna je i surova poruka da će se Srbija ubuduće, kako god se taj status i zvao i koliko god bude trajao, vrlo malo pitati na Kosovu i Metohiji. Zato, da se ne zavaravamo, kako god da bude glasila formulacija budućeg statusa Kosova i Metohije, a da mi ne obezbedimo suštinsku decentralizaciju i povratak imovine kao pitanje svih pitanja, nećemo imati priliku da govorimo o pobedi, već o gorkom i nenadoknadivom porazu.
Dakle, nama izmiče suštinsko pitanje koje se ne zove status Kosova i Metohije, nego status nealbanaca, pre svega Srba, u svim aspektima i u doglednoj budućnosti, a to je nešto što uređuju standardi. Smatram da još uvek imamo vremena da se fokusiramo upravo na to pitanje.
Učestale izjave premijera Srbije podsećaju na priču s kraja 90-tih o očuvanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta, uz poštovanje ljudskih prava i legitimitet koji se može dobiti samo raspisivanjem referenduma.
Vrhunac političkog autizma predstavlja da je sudbina Kosova i Metohije u našim rukama. Pitam se, hoće li neko imati snage da kaže: car je go.
Nastavimo li ovako doživećemo pobedu poput one iz 1999. godine. Svesna sam potpuno da me neki mogu razumeti kao da navijam za suprotnu stranu ili da se ponašam po principu koplje u trnje. Ni na koji način ne sporim činjenicu da su istina i pravda na našoj strani. Ipak, ne mogu ni da budem slepa na sve ono što se događalo od NATO agresije pa do danas i što je dovelo do sadašnjeg spleta okolnosti u kojim smo prinuđeno da spasavamo što se spasiti može.
Treba li da podsećam na neke od zaključaka Kontakt grupe. Nema povratka na stanje od pre 1999. godine, nema podele, nema prisajedinjenja drugim državama. Ako ovi principi za nas nisu obavezujući, onda povlačim sve što sam rekla o potrebi da se narodu kaže cela istina.
Poznato je šta je u proteklom periodu radila međunarodna zajednica na stvaranju uslova da albanska strana dođe u današnju pregovaračku poziciju. Šta smo mi uradili da to sprečimo? Metohija je i dalje prazna. Najveći broj Srba na Kosovu i Metohiji i danas živi na rubu egzistencije. Zašto se već jednom ne kaže da i dalje nijedan jedini dinar nije dat za povratak od novembra 2003. godine, odnosno od momenta raspisivanja izbora.
Narod na Kosmetu zna, ali red je da i drugi znaju, da osim osam miliona dinara, dvadeset kuća u Belom Polju, nije za povratak kupljena niti ijedna jedina cigla. Metohija, gde je htelo, bez ikakvih uslova, da se vrati više od 6.500 porodica, i dalje je prazna. Da li se tako bori za narod i teritoriju ili je priča "što gore to bolje" ono što nas vodi u svetliju budućnost.
Da li mi uopšte znamo koji je naš konačni cilj u ovim pregovorima? Jednostavno, volela bih, htela bih da nam neko danas kaže, zbog fer pleja, zbog poštenja prema građanima Srbije, bez slavodobitnih fraza, da nam objasni šta ćemo mi to stvarno raditi i koji su naši koraci. Kako ćemo odgovoriti na deset principa Kontakt grupe, i sve to bez zavaravanja i samozavaravanja, ako je uopšte moguće. Albanci ne kriju svoju strategiju. Kakvo je to tajno oružje koje mi imamo? Hvala na pažnji.
...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Vreme. Narodni poslanik Dragan Šutanovac je odustao.
Reč ima narodni poslanik Dragutin Perić, a neka se pripremi narodni poslanik Žarko Korać. Izvolite.

Dragutin Perić

Srpska radikalna stranka
Poštovani poslanici, zbog neprihvatanja ultimatuma iz Rambujea usledilo je bombardovanje Srbije, tj. SRJ, u kojem je učestvovalo 19 zemalja članica NATO-a.
Doduše ne na isti način, neki direktno neki indirektno, kao članice te vojne alijanse, a okončana je agresija potpisivanjem Vojno-tehničkog sporazuma u Kumanovu i donošenjem Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija.
Donošenjem rezolucije Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija jeste zaustavljena agresija na SRJ i stvarno je tako shvaćeno u narodu u Srbiji da je ratno stanje iza nas i da predstavlja prošlost, dok za narod na Kosovu i Metohiji ulazak NATO trupa shvaćen je kao stanje okupacije, jer je vojno prisustvo, sada kao navodno mirovnih snaga, povereno od strane Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija vojnoj alijansi NATO-u, dojučerašnjem agresoru.
Ulaskom tzv. mirovnih snaga na područje Kosova i Metohije, tj. NATO misije i njene vojne komponente KFOR-a i civilne misije UNMIK-a, nastaje pogrom i egzodus Srba na Kosovu i Metohiji, najpre u južnim i jugozapadnim delovima Kosova i Metohije, pošto su iz tih pravaca tzv. mirotvorci ulazili na područje Kosova i Metohije, ali su uporedo sa NATO trupama ulazili i šiptarski teroristi, organizovani kroz terorističku organizaciju UČK, i bukvalno naočigled mirovne misije vršili teror nad civilnim srpskim stanovništvom.
Uništavali su njihovu imovinu paljenjem kuća i uzurpirali srpske kuće i stanove, a sve je to KFOR nemušto posmatrao i takve postupke odobravao. KFOR i UNMIK kao da su dali pristanak Šiptarima da u što kraćem roku zauzmu opštinske centre, tj. gradove, državne institucije i ustanove, kao i preduzeća, i iz istih i proteraju radnike srpske nacionalnosti, i to vrlo ekspresno i sinhronizovano.
Što se tiče Prištine, iz gradske sredine je proterano 40 hiljada Srba, dok su ostali Srbi u selima koja pripadaju opštini Priština uspeli da opstanu ukoliko su naseljena srpskim življem. I to u selima koja su južno od Prištine, oko sela Gračanica, koje i danas opstaje kao srpsko selo, gde je manji broj Srba našao svoje utočište, pošto je proteran iz svojih gradova i naselja.
KFOR i UNMIK su dobili mandat od strane Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija da podjednako pruže zaštitu i sigurnost svima koji žive na Kosovu i Metohiji, međutim, dokazali su da su samo pomogli Šiptarima da se Srbi etnički očiste, da se njihova imovina uništi ili uzurpira, stvaranjem rezervata, samo što umesto ovog termina upotrebljavaju termin - srpske enklave.
Da je NATO, a sada kao vojni deo mirovne misije, tj. KFOR i UNMIK, hteo da sprovede mirovnu misiju prema mandatu koji je poveren od strane SB UN, moga je obzirom na autoritet velikih sila, tj. stalnih članica SB UN i zbog autoriteta vojne sile, neposredno prisutne na Kosovu i Metohiji, koja broji 50 hiljada vojnika.
Svi šefovi UNMIK administracije, od Kušnera pa nadalje kako su se menjali njihovi mandati, pokušali su da preostalim Srbima u srpskim enklavama ospore svaki vid samoorganizovanosti, počev od čuvanja svojih naselja i imovine, svoje lične bezbednosti, bezbednosti svojih porodica u tim naseljima, tako i u organizovanju školovanja svoje dece u srpskim selima, i lečenje u domovima zdravlja, takođe u srpskim naseljima.
Ovakav proces otimačine školskih ustanova i zdravstvenih ustanova u gradskim sredinama je već u startu ulaskom mirovne misije okončan, dok je u srpskim enklavama srpski narod, godinama upornošću i samoorganizovanošću, jedva uspeo da u svojim sredinama sačuva ove srpske institucije, što i dan-danas KFOR-u i UNMIK-u smeta, pogotovo Šiptarima, jer ih to podseća na delić suvereniteta Republike Srbije.
Takođe, lokalna samouprava koju su organizovali Srbi, iako u pravom smislu nema prerogative vlasti koju može da vrši lokalna uprava, ni UNMIK-u, ni Šiptarima nikada nije bila po volji, a nije ni sada. Treba napomenuti da je uvek bilo pojedinaca koji su u srpskim enklavama na najneposredniji način sarađivali sa UNMIK-om i KFOR-om, mimo interesa srpskog naroda, i to tako što ih je UNMIK kao nekakve lokalne lidere Srba, a u suštini samozvane, nametao Srbima, da u njihovo ime prave nekakve koncepcije za institucionalno organizovanje Srba. Bolje rečeno, činjeni su napori da se navodno Srbi integrišu kroz nekakve institucije koje ne bi bile srpske.
Ovakav proces i nastojanje UNMIK-a toliko je bilo izraženo u prvoj godini mandata mirovne misije, pa su u jednom periodu Srbi, pored oblika organizovanja kroz tzv. srpsku nacionalnu skupštinu koju su organizovali tada uticajni pripadnici SPS sa područja srpskih enklava, kao suprotnost srpskim nacionalnim skupštinama formirali srpska nacionalna veća.
U početku KFOR i UNMIK uvažavaju da su srpska nacionalna veća autentični predstavnici Srba, ali ignorišu srpske nacionalne skupštine kao recidiv prošlosti i ostatak istomišljenika Slobodana Miloševića. U suštini, za KFOR i UNMIK ni jedan ni drugi oblik samoorganizovanja nije predstavljao nikakav oblik organizovanja u smislu priznavanja kao institucije, koju ne bi mogli da zabrane donošenjem uredbe šefa civilne misije, tj. civilnog administratora.
Očigledno je UNMIK-u ovakav vid podele u procesu samoorganizovanja Srba odgovarao iz razloga što dolazi do razilaženja i podela u srpskom nacionalnom korpusu, a srpska nacionalna veća su pripremana da na izborima koji će se održati 2000. godine usmeravaju biračko telo da glasa za tzv. promene koje će navodno da donese koalicija DOS, sačinjena od 18 stranaka i ekspertske grupe G17 plus, koja je bila devetnaesta članica Dosove koalicije.
Srpsko nacionalno veće Kosova i Metohije koje je predvodio vladika Artemije, a čelni ljudi u tom momentu bili su Momčilo Trajković, Rada Trajković, Dragan Relić, Ranđel Nojkić i drugi, neposredno pred izbore mnogo su se dopali UNMIK-u navodnim liderskim i političkim delovanjem, a najviše iz razloga što su na najbezobzirniji način iznosili svoje političke ocene na rad režima u Srbiji i doprinos istog za celokupnu situaciju u kojoj se našla Srbija i srpski narod.
Nisu prezali da ljagaju srpsku vojsku i policiju, ističući konstatacije bez argumenata i dokaza da su činili zločine na Kosovu i Metohiji, a vrhunac njihove pomame u odnosu na režim, koji je već bio na izdisaju i kome se nazirao kraj, bile su reči tih samozvanih srpskih lidera, da srpski narod treba da doživi katarzu, tj. da prođe kroz nekakvo pročišćenje za navodna zlodela koja je počinio.
Dosova mašinerija nemilice je ismevala sve one koji su i dalje trezveno svojom glavom razmišljali, koji su to uzroci uticali da srpski narod doživi sudbinu obespravljenog i potlačenog naroda, ali ih je ucenjivala kroz razne vidove humanitarne i druge pomoći, pošto je zavladala opšta oskudica u narodu u svakom pogledu. Svi aktivisti Dosovih stranaka instrukcije i uputstva dobijali su od čelnika Srpskog nacionalnog veća Kosova i Metohije u Gračanici.
Propagirali su tezu da, kada pobedi DOS i Vojislav Koštunica bude izabran za predsednika SRJ, demokratski zapad počeće da uvažava Srbiju i srpski narod, pošto će u Srbiji da zavlada demokratija i da će Rezolucija 1244 SB UN doslovno da počne već u proleće da se primenjuje. Takođe, svi proterani Srbi vratiće se na svoja ognjišta, na svoja radna mesta gde su radili pre proterivanja, a imovina koja im je oduzeta biće vraćena, a ukoliko je oštećena biće pravično nadoknađena.
Umesto obećanog povratka Srba dogodio se povratak Fljore Brovine, braće Mazreku i još dve hiljade terorista, puštanjem iz srpskih zatvora, kao da je Srbima malo što su na Kosovu i Metohiji Čeku, Hašim Tači, Ramuš Haradinaj, Fatmir Ljimaj i drugi.
Pokazalo se da Koštunica i njegov DOS obmanuše narod uz silna obećanja do preuzimanja vlasti, a nakon toga su iznalazili razne izgovore kada se tiče Kosova i Metohije, da je neophodno vreme za bilo kakve procese razrešenja krize, jer je to stvar međunarodnih faktora koji će, kada procene, proces rešavanja krize da započnu.
Ukoliko je bilo opravdano da zvanične vlasti zadržavaju status kvo stanje po pitanju Kosova i Metohije, makar bi sada trebalo da učine sve da ne dozvole da Srbi budu jedini narod u Evropi koji bi se dobrovoljno odrekao svoje teritorije.
Gospodo poslanici, gospodine predsedniče Vlade, nedopustivo je da predsednik Slovenije, Janez Drnovšek, na teritoriji naše zemlje zagovara nezavisnost Kosova i Metohije, a da naša Vlada i diplomatija ne reaguju na adekvatan način, kako se očekuje od jedne ozbiljne države.
Prema Sloveniji treba pokazati oštrinu i zategnuti odnose kako na diplomatskom, tako i na privrednom planu, da se ne bi desilo da predsednici drugih država slede primer Janeza Drnovšeka. Umesto da se Janez Drnovšek izvini za ubistva golobradih i nenaoružanih vojnika, koji su u njegovoj Sloveniji ubijeni, on se drznuo da nakon date izjave za nezavisnost Kosova i Metohije obilazi srpski manastir Gračanica.
Želje Janeza Drnovšeka i drugih njemu sličnih treba odbaciti, kako bi zaustavili dalje komadanje Srbije, zahtevajući poštovanje Londonskog mirovnog ugovora iz 1913. godine, kao i stavove Banditerove komisije, Pariske povelje iz 1995. godine, konačno tražiti punu primenu Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN.
...
Pokret obnove Kraljevine Srbije

Vojislav Mihailović

Nova Srbija i samostalni poslanici 9+9 | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Žarko Korać, a neka se pripremi narodni poslanik Nataša Jovanović.