DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 10.04.2006.

5. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

5. dan rada

10.04.2006

Sednicu je otvorio: Vojislav Mihailović

Sednica je trajala od 10:05 do 18:00

OBRAĆANJA

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Žarko Obradović.
...
Socijalistička partija Srbije

Žarko Obradović

Socijalistička partija Srbije
Poštovani predsedavajući, kolege narodni poslanici, ne tako daleko, četiri ili pet godina pre, 2001. godine oko 40.000 ljudi, socijalista, članova njihovih porodica, prijatelja, poznanika, onih koji su predloženi od strane SPS su bili predmet političkog progona. To je uradila navodno "demokratska" Srbija, DOS i 18 satelita. Niko nije digao glas i nije bilo krupnih reči, nije bilo koga iz te koalicije da kaže da nije tačno ono što smo mi socijalisti tvrdili za ovom govornicom.
To je bio revolucionarni učinak nove vlasti i posledica kontrarevolucije koju je DOS izvršio 5. oktobra. Priznali ili ne, jeste kontrarevolucija, neko se vratio u 1941. godinu. Ovaj zakon jeste nastavak one priče o partizanima i četnicima, jeste jedna revizija istorije, jeste jedan pokušaj da se nastavi dalje revizija, ali sada kroz neke nazovi sudske odluke, pošto će sud donositi presude, što kaže moj kolega, on će pravosnažne sudske odluke sada menjati na osnovu iskaza, dokaza i slično.
Ne treba da ni u ovoj sali, a čini mi se i u Srbiji, niko bude naivan i da pomisli da to nije tako. Jeste, u pitanju je revizija istorije, jer da nije revizija istorije, zašto bi se uzimao 6. april 1941. godine. Zašto se ne uzme neki datum pre, neki datum posle? Zašto 6. april 1941. godine? Pre nije bilo političkog progona?
Šta ćemo sa onih nekoliko hiljada komunista koji su za vreme kralja Aleksandra ležali po zatvorima samo zbog svoje ideje, političkog ubeđenja? Njih ne računamo u ljude, ili njih računamo u neke posebne ljude na koje se zakon ne odnosi. Valjda i oni imaju neke preživele članove svojih porodica koji imaju moralno pravo da traže rehabilitaciju. Oni su ostavili nekog iza sebe.
Oni su za svoju ideju proveli godinu, dve, tri ili više u zatvorima Kraljevine Jugoslavije. Za njih rehabilitacija ne važi? Njima ne treba ništa da se kaže?
Čuo sam od jednog kolege pre neki dan kad smo diskutovali, kaže "bilo bi logično da se uzme dan pobede nad fašizmom, ako je već neko želeo da nađe neki prikladan datum koji ne bi bio revanšizam i revizija istorije", 9. maj 1945. godine, dan pobede na fašizmom, dan koji proslavlja cela Evropa ili ceo svet; ili kod nas 15. maj 1945. godine, kada su završene ratne operacije; ili ako hoće neko pošten da bude, Privremena vlada Demokratske Federativne Jugoslavije, čini mi se da je formirana marta 1945, tada su bili predstavnici kraljevske strane u toj vladi do novembra 1945. godine.
Znači, oni su bili deo te vlasti tada. Šta ćemo sa tim? Da li to smemo da pomenemo? Predlagač je jedino i samo imao na umu reviziju istorije. Oni koji zastupaju tu ideju i ovaj zakon podržavaju neće javno da kažu da imaju sasvim drugi pogled na zbivanja u toku Drugog svetskog rata. To smo videli kroz ovaj zakon o partizanima i četnicima.
Imam ovde telegram Slobodana Jovanovića kako piše Draži, pročitaću vam ga kada već čačkate oko Slobodana Jovanovića, kada ga uči kako da se čuva da se ne bori protiv Nemaca da bi sačuvao građane Srbije. Uzeo sam samo relevantna dokumenta i citiraću britanska dokumenta. Oni koji su finansirali četnički pokret digli su ruke od njih, rekli su im - e, više ne može, te pare ne trošite na ono što bi trebalo i ne borite se za ciljeve saveznika, a to je borba protiv Nemaca i Italijana.
Neki ljudi u ovoj zemlji 60 godina posle Drugog svetskog rata ne mogu da progutaju činjenicu da je Drugi svetski rat na našim prostorima bio i antifašistički, i narodnooslobodilački, i revolucionarni, ali i građanski rat. Oni to ne mogu da progutaju nikako. Nešto bi hteli da zaborave, nešto da sklone u stranu i da se pojavi potpuno nova istorija. Da li mislite da se sa time može dalje?
Pre neki dan "Politika" je prenela članak iz nama komšijske Mađarske, gde je jedan komunista Jevrejin posle 60 i nešto godina osuđen zbog nezakonitog držanja oružja jer je pucao u fašistu žandara koji je tada vršio vlast. Revizija istorije takođe posle 60 i nešto godina. Nije to naš izum, ali treba biti dovoljno jak i hrabar pa reći - jeste, mi pokušavamo što i drugi.
Zna se šta je bilo pre 60 godina i ne može niko od vas, od predlagača ili onih koji zastupaju te ideje, promeniti istoriju, džaba, jer i ova će vlada brzo proći, pa će doći neka druga, ali taj odnos prema istoriji košta nas glave, jer taj odnos prema istoriji i prema našim vrednostima košta nas glave jer kada nam nešto treba pozivamo se na kontinuitet. Čuli ste malopre, kontinuitet države 6. april 1941. godine
Zašto je DOS podnosio inicijativu da SRJ bude priznata kao nova država, zašto kada postoji kontinuitet, kad postoji nova država. Kako smo se lako odrekli u jednom trenutku svega samo radi nekog kratkoročnog političkog ili materijalnog interesa. Znači, krajnji pragmatizam koji vlada, ali pošto je ovo zakon o rehabilitaciji onih koji su učestvovali u Drugom svetskom ratu, dozvolite, pomenuću nekoliko stvari koje su nesporne činjenice. Ko u ovo ne veruje ili ne voli da sluša to je njegov problem, a one koje ova tema zanima podsetiću na neke činjenice.
Pristalice otvorene kolaboracije sa okupatorom, ili u svetu poznati kao kvislinzi, svrstali su se oko generala Milana Nedića, koga su Nemci postavili za predsednika vlade u Srbiji avgusta 1941. godine i oko vođe profašističkog zbora Dimitrija Ljotića, koji su sudbinu Srbije, a time logično i svoju sudbinu, vezali za veliku pobedu Trećeg rajha i, naravno, taj novi svetski poredak koji su Nemci tada stvarali sa svojim satelitima. Snage pristalica otvorene saradnje sa okupatorom, koje su predvodili general Nedić Milan i Ljotić Dimitrije, vezali su sudbinu Srbije za pobedu Nemačke. Za jugoslovensku izbegličku vladu i zapadne saveznike oni će biti kvislinzi, a za NOB izdajnici.
Da bi ostvarili svoj osnovni cilj - uništenje narodnooslobodilačkog pokreta, Milan Nedić, uz dozvolu nemačke okupacione uprave, formira tzv. državnu stražu (ili to ne postoji možda u istoriji koju piše neka politička opcija ili koalicija stranaka, možda ne postoji ovo što vam citiram) koja se deli na gradsku, poljsku i graničnu, a koja je brojala oko 15-20 hiljada vojnika, a Dimitrije Ljotić stvara Dobrovoljački odred, koji je imao oko 3.200 vojnika. Ukupna aktivnost tih oružanih snaga bila je usmerena protiv NOP-a i u službi sprovođenja resursa pacifikacije Srbije.
Da li vam je poznata ta ideja pacifikacije Srbije? Tako i sada posle 5. oktobra ima onih koji promovišu ideju da Srbija treba da se odrekne svih svojih vrednosti, a i države da bi bila što prihvatljivija za tzv. demokratski svet i da sebe treba da osudi za politiku koju je vodila devedesetih godina. Ništa novo, samo za podsećanje.
Znači, u službi sprovođenja resursa pacifikacije Srbije i obezbeđivanja korišćenja privrednih resursa Srbije za potrebe Trećeg rajha. Danas smo, nažalost, potrebni tom tzv. demokratskom svetu iz istih razloga. Milan Nedić, kao predsednik tzv. Vlade narodnog spasa, sudbinu buduće velike Srbije video je pod patronatom Trećeg rajha i njegovog novog svetskog poretka.
Ne samo o njima, nego i o drugima koji su učestvovali u Drugom svetskom ratu na strani Nemaca i Italijana, pokušava se zaboraviti ili se eventualno revidirati kroz prethodne zakone o četničkom pokretu Draže Mihailovića i o njegovoj navodnoj vojsci.
Britanska dokumenta, 1942. godina. Britanci kažu da "ne mogu slati oružje đeneralu Mihailoviću za borbu protiv partizana, koji se sada jedini tuku protiv osovina. Đeneral Mihailović otvoreno sarađuje sa Italijanima i njegovi odredi potpuno naoružani prebacuju se italijanskim kamionima u zapadnu Bosnu za borbu protiv partizana, i to u zajednici sa italijanskim trupama.
Odredi đenerala Mihailovića uopšte sada ne vode borbu, a nama Englezima (i to je suština cele priče oko Drugog svetskog rata za onoga ko ga razume, jer to su bili oni koji su određivali sudbinu sveta) potrebno je da baš sada stupe u borbu, a ne kroz dva ili četiri meseca, kada se savezničke trupe budu iskrcale na Balkan.
Onda nam je svejedno da li će nam prići Nedić, Antonesku ili đeneral Mihailović. Onda će biti sve dockan. Nama je sada potrebno da đeneral Mihailović stupi u akciju i razori železničke pruge. On to ne radi i sve njegove depeše o sabotaži na železnicama i u rušenju pojedinih objekata nisu istinite." Englezi imaju izveštaj o svemu tome.
Možda najbolju ocenu šta se zbivalo na prostorima nekadašnje velike Jugoslavije u toku Drugog svetskog rata dali su opet Englezi kroz vrlo kratku ocenu tih zbivanja. Oni kažu - mnogi partizani nisu komunisti. To je fakat i to je ono što mnogi neće u svojoj glavi da prihvate, da u narodnooslobodilačkom ratu i u revoluciji koja je tada izvođena bilo je mnogo ljudi koji nisu bili komunisti i koji su se borili protiv Nemaca, protiv Italijana i za novo društvo, za njih u svakom slučaju bolje.
"Mihailović je još uvek najpogodnija osoba na koju možemo računati. Moramo ga savetovati (daju mu praktične savete, samo što izgleda nisu imali kome da daju) da bude diskretan u kontaktima sa Italijanima, da otkloni izvesne nepoželjne elemente u svojoj okolini, da prihvati liberalniju konstruktivnu politiku, pruži ruku Hrvatima." Pazite, reč je o 6. martu 1943. godine.
Znači i tada su mu davali šansu. Kaže - partizanima treba da ukažemo poverenje jedino ako Mihailović zataji, pošto smo mu pružili materijalnu pomoć. To je sušta istina.
Jednostavno, Mihailović je izbegavao da se bori protiv Nemaca, protiv Italijana i činio je sve što je moguće da izbegne tu borbu. I džabe. Ovaj zakon, čak i pod uslovom da bude usvojen, ne može promeniti istoriju, jer istoriju su napisali drugi, a ona je nepovoljna za četnike, za Dražu Mihailovića i za one koji misle da su oni učinili nešto.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Reč ima poslanik Željko Tomić.
...
Nova Demokratska stranka Srbije

Željko Tomić

Demokratska stranka Srbije
Po Poslovniku, ali mogu i po amandmanu, pošto je gospodin Žarko Obradović rekao neke stvari na koje bi trebalo po meni da se reaguje.
Gospodine Obradoviću, podsetiću vas na polovinu 80-tih godina, kada je jedan visoki funkcioner Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda, zvao se Slobodan Milošević, grozničavo reagovao na inicijativu da se izdaju i štampaju sabrana dela gospodina Slobodana Jovanovića i tih 12 knjiga tada nije uspelo da ugleda svetlo dana.
Podsetiću i na 93. godinu prošlog veka, kada je gradska vlast u Novom Sadu, koju su činile u koaliciji socijalisti i radikali, preimenovali jednu ulicu, zvala se Čaki Lajoša, a sada se zove Bulevar Slobodana Jovanovića. Prva ulica u Srbiji sa tim nazivom, čak bulevar.
Podsetiću vas da je to bio prvi Srbin koji je predavao na Sorboni ,između ostalog, i za kraj samo da vam kažem da sam ponosan što i danas živim u toj ulici i da je Slobodan Jovanović dočekao, osim toga što se nalazi na najskupljoj srpskoj novčanici, da je dočekao da Srbi u njega gledaju kao osobu koja je puno zadužila ovaj narod. Hvala vam.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Prvo replika. Ne znam u čemu je polemika, dela Slobodana Jovanovića su štampana u vreme vlasti Slobodana Miloševića. Jeste, tačno je. Izvolite, gospodine Vučiću.

Aleksandar Vučić

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, Slobodan Jovanović je, uz Lazu M. Kostića, jedan od naših najistaknutijih i pisaca, i istoričara, i sociolog, a i publiciste i pravnika. Njegova teorija rezonovanja je nešto na čemu se danas uči, vaspitavaju svi pravnici u Srbiji. Izašao sam ponukan pre svega onim što je izgovorio gospodin Krstin sa ove govornice, ali i onim što smo čuli posle toga.
Dakle, nismo mi neko ko je još u stanju da sa dovoljno istorijske distance sagledava istorijske događaje, ali zaista ono što je pročitao gospodin Krstin o stradanju porodice Glavaški je jezivo. Da li je takvih primera bilo mnogo? Da, bilo ih je, i u Banatu, i u Bačkoj, i u Sremu, i u Šumadiji i skoro svuda po Srbiji. Otimana je imovina ljudima samo zato što su umesto 200 metara bilo kojeg žita davali po 100, 150, koliko ko je mogao da proceni.
Umesto da vodimo ideološke rasprave, Toma Nikolić je sa ove govornice rekao - familija s jedne strane mu je bila u partizanima, nisu bili komunisti, ali su bili u partizanima, familija s druge strane mu je bila u četnicima, šta da radite ljudi, nije nam vreme da o tome raspravljamo. Sada ću nešto drugo da vam kažem. Takva je većina familija u Srbiji. Retke su one familije koje su potpuno čiste, na ovoj ili onoj strani. Svejedno. Tako su izmešane, žive jedni pored drugih na ovaj ili onaj način.
Ono što je najvažnije, a to je što želim da vam ukažem u ovom trenutku i u ovoj replici. Ispričali ste jednu jezivu i potresnu priču o porodici Glavaški. Sada ću da vam ispričam drugu. Nadam se da će vam biti zanimljiva.
Uhapsile neke vlasti čoveka pod optužbom da je prijatelj nekog drugog koga progone i tog koji je prijatelj nekog drugog koga progone teraju da kaže gde mu je taj prijatelj. On ili ne zna ili neće da kaže, tek oni ga i dalje drže u pritvoru. U međuvremenu ministar jedan ukida po sistematizaciji mesto na VMA za farmaceuta, otpušta mu ženu sa posla. Istovremeno mu otpušta i ćerku sa posla, a taj čovek i dalje bez optužnice, pod jedinom sumnjom da zna gde mu je prijatelj kojeg za nešto goni neka vlast, čami iza rešetaka.
Taj slučaj se dešava u martu i aprilu 2006. godine. Ovo je primer jednog malog običnog čoveka po imenu Jovo Đogo. Nije ni član SRS, običan čovek, Jovo Đogo. Kriv zato što poznaje generala Mladića. Presudu ste mu napisali unapred, otpustili mu ženu, otpustili mu ćerku. Niko o tome priču ne pravi. Od čega će leba da jedu, od čega će da žive, šta će da rade? Interesuje li to koga u Srbiji? To je potpuno ista priča ili mnogo gora, nego priča koju smo malopre čuli, koja je stravična.
Ne bi bilo spora da se mi saglasimo da ti ljudi dobiju pravo na rehabilitaciju, bez ikakve sumnje to zaslužuje i porodica Glavaški i mnoge druge porodice i u Bečeju, i u Novom Bečeju, i širom srednjeg Banata i južne Bačke i svih ostalih delova naše Srbije. Ali, ovo je ključna stvar. Mi to imamo danas. Ko će njemu da da rehabilitaciju? Ko će toj ženi, ko će toj ćerki da da rehabilitaciju? Za šta su krivi? Zato što ćerka voli svog oca.
Ljudi vi danas terate sina da izda svog oca. Oni zlikovci to rade u Republici Srpskoj, vi to radite ovde. Hajde onda da hapsimo i šurake, pa će i oni nešto da kažu. U čemu je razlika? Što, na ovo ste naterani? Što, da nije ovo iz onog dela o čemu je čitao gospodin Obradović, kako kažu, pa sada izvršite zadatak? Kakva je razlika između one okupacione vlasti i ove? Ko će to da procenjuje? Što to da sada procenjujemo? Što da ne procenjujemo za 10, 20, 30, 50 godina?
Vi ljudi i dalje imate na snazi u pravnom prometu Zakon o lustraciji. Je l' tako, ministre Stojkoviću? Šta radite tim zakonom? Da izbacite iz javnog života one koji vam se ne sviđaju, koji su bolji i pametniji od vas, one koji će da dobiju veću podršku i poverenje naroda i koje ne možete svojom pameću da pobedite, svojim idejama i svojim argumentima. Nego kako ćete da ih pobeđujete? Aha, zabrani mu. Onda ja moram da pobedim zato što ostajem sam na političkoj sceni. To su fašistički zakoni najgore vrste. Ti ljudi se zalažu za to.
Jedan savetnik, onaj za fekalna pitanja, bi tukao sve, a neće ženu i decu, pošto smo mi svi žena i deca, mnogo je pametan i duhovit, ljubi ga majka pametnog. Ovaj drugi bi logore na stadionima pravio. Onaj Vlajčić. O čemu pričamo mi? To nećete da obuhvatite ovim zakonom. To neće niko živi da obuhvati na takav način.
Znate, kada smo govorili prvi put, mi bismo mogli sa vama da se složimo oko mnogo slučajeva gde je rehabilitacija potrebna. Ono što nas plaši jesu dvostruki aršini. Ono što nas plaši, ministre Stojkoviću, jeste činjenica da je Milanović osuđen na 10 godina robije, a nije on bacio krstareću raketu na RTS. A oni koji su nedvosmisleno počinili taj zločin i javno se hvalili da su taj zločin počinili, gospodine ministre, dolaze vam kao najveći prijatelji i savetodavci, i govorite nam da nam je najveći cilj da naša štikla uđe u njihovu zadnjicu i da viri odatle, jer ćemo tako najbolje da živimo.
Gospodine ministre, na kraju vas pitam, izvinjavam se vama, gospodine Anđelkoviću, pošto niste bili u prepodnevnom delu, da vi meni odgovorite, za one koji nisu bili u sali i za ljude koji gledaju, dogodio se stravičan verbalni zločin. Predstavnik DS iz Trgovišta, i to zvaničnik opštine Trgovište, Jovica Mihajlović, opštinski menadžer, zahtevao je odvajanje dela teritorije Republike Srbije, zahtevao je otcepljenje opštine Trgovište od Republike Srbije. Rekao je da će biti raspisan referendum za izdvajanje Trgovišta iz Srbije i pripajanje susednoj Makedoniji, ukoliko država brzo ne odreši kesu i taj kraj pod hitno pomogne sa dva miliona evra.
Gospodine ministre, on je odredio i cenu teritorije Republike Srbije. Teritorija opštine Trgovište je 370 kvadratnih kilometara. Teritorije države Malta je 312 kilometara kvadratnih. On bi se odrekao veće teritorije nego što je država Malta. Ne bi se odrekao onako što on to misli, pa sad vi računate ideološki kao što to mogu da kažu Albanci iz Preševa ili ne znam gde, eto mi iz nacionalnih razloga hoćemo. Ne, on bi se za pare odreko, za dva miliona evra, to je njegova cena gospodine ministre. To je cena zločinca. Pitam vas, gospodine ministre, je li država nešto preduzela u međuvremenu i hoće li država nešto da preduzme u međuvremenu?
Inače, zahvaljujem vam se, gospodine Tomiću, ponosni smo na činjenicu da smo učestvovali u davanju imena prelepe ulice u Novom Sadu, prve u Srbiji koja će biti bulevar Slobodana Jovanovića, a postiđeni smo odnosom beogradskih vlasti danas koji ukidaju ulice. Možda niste primetili, rođen sam u ovom gradu ovde, znam te ulice i teško mi je da naučim njihova druga imena. Maršala Tolbuhina i Generala Ždanova, znate li uz koje obrazloženje su ukinute ulice, dragi prijatelji. Nije da su promenili, pa rekli - vratili na Resavska, a dali negde neku drugu.
Ukinute su ulice generala Ždanova i maršala Tolbuhina, uz obrazloženje ovih lopova iz beogradske vlasti, kažu - nije praksa u svetu da se ulice daju istaknutim komandantima. Ljudi su, između ostalog, učestvovali u oslobođenju Srbije. Njihovih ulica nema.
Pita ih ruski ambasador, kako možete, znate kakvo je to ponašanje prema Rusiji, prema Rusima koji su učestvovali u oslobađanju Srbije? Nemojte da smetnete sa uma...
(Predsedavajući: Vreme, gospodine Vučiću.)
Izvinite, molim vas gospodine Anđelkoviću, za one koji ne znaju, Rusa je poginulo 22 miliona u Drugom svetskom ratu, Amerikanaca 125.000 - 200:1.
Mi imamo ulice kakve hoćete, od Makenzijeve do ne znam koje, ne kažem da ne treba da bude, samo pitam da li je moguće da nema mesta za generala Ždanova, maršala Tolbuhina, nema nigde mesta - ni u prigradskim delovima, zato što najgore okupacione sluge upravljaju Srbijom i zato što Srbiju razaraju. Mi treba da gledamo u budućnost i da nam se slučajevi ni Glavaških, ali ni Jova Đoga nikada više ne ponove, tek tada ćemo imati normalnu Srbiju i normalnu zemlju. Hvala vam.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Ovde je zatražen prijem kod predsednika Republike, gospodina Tadića, a koliko znam gospodin Tadić je bio pre mesec dana u Trgovištu.
(Aleksandar Vučić, sa mesta: Da li mogu da dam jednu dopunu, jednu značajnu informaciju?)
Molim vas, gospodine Vučiću, sačekajte malo. Verovatno se možda Tadić dogovorio da ovaj generalni menadžer to kaže.
(Sredoje Mihajlov, sa mesta: Hteo bih nešto po Poslovniku.)
Molim vas, prvo ministar, pa onda ćete vi.
Izvolite, gospodine Stojkoviću.

Zoran Stojković

Svi šefovi poslaničkih grupa su izašli, konstatovali smo da je grešaka države bilo, da je bilo ljudi koji su predstavljali žrtve. Mislim da tu možemo da se složimo, pa da ne idemo u političke rasprave, kako reče gospodin Vučić, jer onda te ideološke rasprave vode u drugom smeru, a želja je sa ovim zakonom da jednom to zakopamo i da kažemo - jeste, bilo je grešaka, dajte da ih ispravimo, ubuduće da ne bude takvih stvari. To je želja predlagača. U tom smislu predlažem da to uradimo.
Ujedno, da odgovorim na dva pitanja koja su meni postavljena.
Prvo, povodom uvrede Skupštine. Moram da kažem da izmenama Krivičnog zakonika više nema mogućnosti da javni tužilac štiti Skupštinu. Tu bi morali vi pojedinačno da podnesete tužbe. Možda bi to bio pravi put. Ako se poslanici osećaju povređenim u određenim stvarima, neka podnesu tužbu. Mislim da će to biti onaj pravi put da se stane eventualnim vređanjima, klevetanju i sličnim stvarima. Predlažem da pogledamo propise, možemo Krasiću da porazgovaramo, pa ćete videti da sam u pravu.
Druga stvar, na koju bih želeo da ukažem, vezano za ovo što je ovde predloženo vezano za Trgovište.
Mogu informativno da kažem da sam razgovarao sa republičkim tužiocem, da su oni dole na terenu, pa će pogledati tačno šta je tu uradilo vranjsko tužilaštvo. Želim da ukažem na dve stvari: jedna je, mislim da se radi o članu 222. i 223. ZKP. Oni jasno kažu, "državni organi su dužni da prijave, ako ima sumnje da je izvršeno delo koje se goni po službenoj dužnosti". Za ovaj slučaj, to bi bila Skupština, državni organ. Ima onaj drugi dodatak koji kaže, "svaki građanin koji dođe do podataka da je izvršeno delo, treba da prijavi". Znači, nema onu odgovornost da bi vršio krivično delo neprijavljivanja, ali treba.
Predlažem, pošto imate sve dokaze, da se podnese prijava i da se priloži sve tužiocu da može da postupi po tome. To je moj predlog.
Još jedna informacija, pošto ste govorili o strahu, za ovo vreme ste me dovoljno upoznali, čovek sam koji nema straha, ne radim ništa zbog čega bih se plašio. Prema tome, nemojte reći, ako se plašite. Ne plašim se, kada se budem plašio, nećete me videti ovde. Hvala vam.

Zoran Anđelković

Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Zahvaljujem se, ministre.
Samo je važno da se ne nastavlja nasilje, danas je preglasavanjem u Žabarima izborna komisija konstatovala da je smenjen predsednik Opštine, iako nije smenjen. Molim da državni organi odmah preduzmu mere i pokrenu krivične prijave protiv onih koji glasaju na izbornoj komisiji suprotno zakonu, koji jasno kaže da 50+1 treba da bude za smenu predsednika opštine. Skupština koja je usvojila zakon mora da ga i tumači. Prema tome, ne može se glasanjem izborne komisije kršiti volja građana koji su izašli na izbore.
Po Poslovniku za reč se javio Sredoje Mihajlov. Da vidimo koji je član prekršen.

Sredoje Mihajlov

G17 Plus
Prekršen je član 104. Mene je stravično povredio, a vređa i dostojanstvo ove skupštine. Reći ću vam zašto vređa.
Mislio sam da, kada se usvajao ovaj zakon, neće biti diskusije. Nisam se javio za reč, jer nisam hteo da pričam, strašno me je to bolelo i iritiralo, nisam hteo nijednu reč da kažem, a imao sam o tome jako puno da pričam. Pošto je to postala sprdnja, sa ovim zakonom, očekivao sam, u mom kraju kada neko nešto neprijatno uradi, onda on želi da se o tome ne priča, ako još zna da je kriv, onda želi nekako da se zaboravi, da mu to sugrađani zaborave, naročito mu je stalo da se onaj, ko je na neki način bio oštećen ili povređen, da dobije neko zadovoljenje. Mislio sam da o tome ne pričamo.
Sada ću vam kazati par stvari. U Novim prilozima za biografiju Tita koju je napisao Dedijer, ne znam tačno stranu, ali citiraću - Dedijer je otišao, poslao ga je Tito da ide u Crnu Goru zato što je tamo slabio pokret, da vidi šta se tamo dešava. To veče kada je stigao, sudili smo tamo jednom čoveku, koga su osudili na streljanje.
Onda je on pitao: šta je čoek kriv, šta je uradio, da li je sarađivao sa okupatorom? Onda su mu rekli da mu je sin tu u partizanima i da je on jedino kriv što je bio kulak.
Gospodo, da vam kažem, doživeo sam sličnu sudbinu.
Neću da pričam o mojim Elemircima, ali sada ću vam reći, čika Boško Petrov, koji je i sada živ, držao je partizane dve godine na svom salašu, rizikujući da mu streljaju Nemci porodicu, a posle rata su ga ladno konfiskovali, mogu vam doneti spisak. Mog dedu su takođe proglasili za kulaka, iako je moj otac bio u Narodnooslobodilačkoj borbi, iako je bio borac, proglasili su ga takođe za kulaka. Mi smo isto ostali bez hleba, sestra jedna nije ostala živa, ne znam, možda je umrla zbog toga, moja baka je oslepela, a deda je moj odkreketao, što te godine nije izneo pšenicu, bio u zatvoru, tamo već pomenutom.
Da vam nešto kažem, gospodo, mogu vam pričati o imenima i prezimenima onih koji su konfiskovani, onih koji su se ubili, a četiri samoubistva je bilo u vreme obaveznog otkupa, samo u mom selu Elemiru. Nemojte, molim vas, da otvaramo tu priču, nego lepo u miru, kao što je gospodin ministar najavio, da prihvatimo ovo, neće niko, ako neko traži za svog rehabilitaciju za svog dedu, još drastičnije primere bih vam mogao pričati iz svoje bliže porodice ili komšiluka, ali mislim da ne treba time da se poigravamo, da ovo treba što pre, bez velike diskusije i buke, da uradimo.
Neću nikoga optužiti za to što se mojoj porodici desilo, niti krivim nekoga. To je bio produkt tog vremena, ali onda budite i vi gospodo fini, pa dozvolite da se to uradi, radi tamo nekih nepravdi koje su učinjene, neće se te nepravde ispraviti, ali će se bar ispoštovati da smo i mi nekada bili grešnici.

Whoops, looks like something went wrong.