PRVA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 03.10.2007.

3. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

PRVA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

3. dan rada

03.10.2007

Sednicu je otvorio: Oliver Dulić

Sednica je trajala od 10:10 do 18:00

OBRAĆANJA

...
Socijalistička partija Srbije

Žarko Obradović

Zahvaljujem, gospodine potpredsedniče.
Poštovane kolege poslanici, gospodine ministre, mi poslanici SPS-a bismo bili daleko zadovoljniji da smo bili u situaciji da od gospodina ministra, kao predlagača ovog zakona u ime Vlade Republike Srbije, čujemo koji su pravi motivi za njegovo predlaganje.
Naime, Zakon je naizgled kratak, tri člana, ali zanimljivo je da dolazi sada kada se sa svih strana sve više priča o hapšenju i izručenju Karadžića i Mladića, ne uzimajući u obzir činjenicu da li se ti ljudi nalaze na teritoriji Republike Srbije.
Od strane različitih predstavnika tzv. međunarodne zajednice, ili onih koji zvanično i nezvanično govore u ime Evropske unije, govori se o potrebi potpune saradnje sa Evropskom unijom. Potpuna saradnja s Evropskom unijom, kakvu oni doživljavaju, jeste, nesporno, hapšenje i izručenje ove dvojice ljudi. Na stranu to što nisu na teritoriji Republike Srbije i što Srbija, samim tim, ne može biti odgovorna, ali joj se to stavlja na dušu.
Mi u SPS-u doživljavamo ovaj zakon, raspravu o njemu i, verovatno, usvajanje od strane skupštinske većine, kao njihov doprinos toj saradnji sa Haškim tribunalom, čemu se, apsolutno, protivimo.
Naime, mi smo mišljenja da je ovaj zakon direktna posledica pritiska Haškog tribunala, konkretno, Karle del Ponte, na pravosudne organe Republike Srbije i potrebe da se dokaže taj stepen saradnje.
Mi smo godinama unatrag govorili da je Haški tribunal politički sud i, kao takav, nema vrednosni kvalitet koji bi ga preporučivao da je neki međunarodni sud koji može, da kažem, izreći odgovarajuću vrstu pravde i kazne.
Mislim da niko od nas kolega u ovoj sali, a ni građani Republike Srbije, ne može biti protiv toga da se utvrdi istina o svemu što se zbivalo u događajima devedesetih godina na prostorima cele bivše SFRJ i da se počinioci tih ratnih zločina kazne.
Ali, činjenica je, bar mi u SPS-u tako to doživljavamo, da se od sredine devedesetih godina Haški tribunal premetnuo u nešto drugo u odnosu na namere koje su iskazane devedesetih godina, kada je Haški tribunal osnovan i kada je Savezna Republika Jugoslavija prihvatila tu obavezu istraživanja i saradnje, saradnje u istraživanju zločina počinjenih na prostorima bivše Jugoslavije.
Kasniji razvoj događaja pokazao je da je to, par ekselans, politički sud.
Sada, 2007. godine, ne treba mnogo argumenata za ovu tvrdnju. Evo, pogledajte ovih dana šta sami ljudi koji rade u Haškom tribunalu kažu o tom tribunalu.
Zanimljivo je podsetiti javnost Srbije na to šta oni kažu, jer to sad nije stav SPS-a ili nekoga ko Haškom tribunalu ne misli dobro, oni sami kažu da je to jedan sud pritiska, jedan sud konkretne politike određenih grupa zapadnih zemalja i da su spremni učiniti sve da ostvare svoje ciljeve.
Nezavisni banjalučki novinari su izneli intervju Karle del Ponte sa gospodinom Draganom Kalinićem. Tu se, crno na belo, vidi da postoji pretnja, u stvari, da je postojao direktan kontakt s Radovanom Karadžićem i direktna pretnja da će biti ubijen ukoliko im se ne preda, ili ako se ne dogovori ta predaja. Činjenica je i da je Karla del Ponte pretila ukidanjem Republike Srpske, i to svih institucija Republike Srpske, a samim tim negacijom Dejtonskog sporazuma.
Možete misliti koliku vlast ima ta osoba i, što bi narod rekao, kako debela leđa ima kada se može usuditi da preti ukidanjem Republike Srpske kao dela Bosne i Hercegovine ustanovljen Dejtonskim sporazumom!
O tome da je to politički sud, govori gospođa ili gospođica Florens Artman, koja je bila najbliži saradnik Karle del Ponte. To i naši mediji prenose, koga zanima može to i pročitati. Kako ona kaže, primera radi, jedna je strana kako je postupala Karla del Ponte kao tužilac, ali imamo i ovu drugu stranu.
Pošto je Haški tribunal i kadija, i sudija i tužilac, i piše, i sudi, i presuđuje, sve radi zajednički, ona govori o tome da se, primera radi, Teodor Meron ponašao pre kao predstavnik američke administracije, nego kao predsednik Suda. Ona govori, primera radi, da je Džefri Najs bio agent britanske obaveštajne službe.
Zašto ovo pominjem? Jer i ona konstatuje da bi događaji o Srebrenici bili drugačiji, da bi verovatno saznali mnogo više podataka o tome šta se zbivalo u Srebrenici da je Džefri Najs dozvolio da dokumenti britanske, američke i francuske obaveštajne službe budu dostupni Međunarodnom sudu pravde u tom postupku, ili unutar Haškog tribunala. Međutim, očigledno se čovek plašio da i određeni delovi vezani za njegovu radnu biografiju ne dospu do suda javnosti.
Na kraju krajeva, dozvolite mi, pomenuću šta i sam Džefri Najs kaže o tom sudu. To je rekao kada je skoro bio u Beogradu, i to kod svojih miljenika. Izrekao je stav da je Haški tribunal politički sud, koji su stvorili političari u Ujedinjenim nacijama, kao i da je proces protiv Miloševića bio jedan problematičan postupak, u kome je Sud trebalo da političku odgovornost utvrdi pravnim sredstvima.
Znači, ako imate jedan ovakav sud, a taj sud vrši pritisak na domaće pravosuđe, mi socijalisti to mislimo, onda ne možemo ništa pozitivno misliti o predlozima koji se donose da bi se, navodno, poboljšao rad pravosuđa i da bi se utvrdila odgovornost počinilaca svih ratnih zločina.
Ne možemo a da ne pomenemo, jer je ovo prilika da se to kaže, da je Haški tribunal u proteklim godinama imao, apsolutno, dvostruke aršine. Složili se vi ili ne, ali činjenica je da najveći broj optuženih i osuđenih pripada srpskom narodu. Činjenica je da su dvostruki aršini i te kako primenjivi kad su u pitanju Srbi.
Pogledajte slučaj gospodina Krajišnika, koji je osuđen na 40 godina zatvora zato što je znao ili je morao znati da se to desilo, a Naser Orić, za učešće u neposrednom ubistvu jednog broja ljudi – osuđen je na dve ili tri godine zatvora.
Pogledajte sve ostale stvari koje su se tamo dešavale, odnos prema haškim optuženicima protiv kojih je podignuta optužnica koji su iz Srbije i prema onima koji to nisu - blagonaklon odnos prema ovim drugima i krajnje rigidan prema onima koji su Srbi.
Moram, nažalost, da pomenem ovde, jer čovek to zaslužuje, a mi članovi SPS-a imamo tu obavezu, tragičnu sudbinu predsednika Slobodana Miloševića, jer je on ubijen nebrigom Haškog tribunala. Postojali su svi relevantni medicinski nalazi da se čoveku izađe u susret i da se obezbedi lečenje na odgovarajućoj klinici, u zemlji koja je članica Saveta bezbednosti, jedna od pet stalnih članica Saveta bezbednosti. Nisu to dozvolili, čime su, suštinski, doprineli njegovoj smrti.
Znači, postoji jedna apsolutna bezobzirnost s njihove strane u odnosu prema optuženima koji su sa prostora Srbije. Menjali su pravila, ko zna koliko, stotinak puta, i to uvek kada naiđu na neku prepreku. Menjaju se pravila da bi se obezbedio onaj konačan učinak, a taj konačan učinak jeste samo ono što odgovara interesima zapadnih zemalja.
Moram pomenuti, to je dug i prema građanima Republike Srbije, moram vas podsetiti, poštovane kolege i građani Republike Srbije, i na agresiju NATO-a 1999. godine. Na pitanje jednog od novinara upućeno Džejmiju Šeju, koji je bio njihov glasnogovornik, portparol, da li se plaše da će, možda, Haški tribunal pokrenuti postupak protiv njih, on je rekao da se ne plaše; on je bio njihov spiker, rekao je - ma kakvi, ne dolazi u obzir.
Kako neko ko je finansiran od strane zapadnih zemalja može da bude predmet rada tog Haškog tribunala?!
Ovo pominjem zato što je Haški tribunal formiran na osnovu Povelje Ujedinjenih nacija, ali je prenebregnuo činjenicu da je NATO, 1999. godine, bez odluke Saveta bezbednosti i suprotno Povelji Ujedinjenih nacija, bombardovao jednu suverenu zemlju.
Moram da pomenem tu agresiju, jer je to za nas eklatantan primer odnosa Tribunala prema državi Srbiji, tada Saveznoj Republici Jugoslaviji, kasnije Srbiji i Crnoj Gori, ali i prema državi Srbiji, jer je Srbija bila devedeset i nešto posto predmet agresije NATO zemalja.
Moram da kažem da je tokom agresije izvršeno 2300 vazdušnih udara po 995 objekata, da je 1150 borbenih aviona NATO-a lansiralo 1300 krstarećih raketa i bacilo 2000 bombi, ne samo na vojne, već i na civilne ciljeve, da je izručeno 36.000 kasetnih bombi i 15 tona municije s radioaktivnim primesama, odnosno bombardovano ukupno 112 lokacija.
Pored vojnih ciljeva, bombardovani su i civilni ciljevi - izbegličke kolone na području Kosova i Metohije, putnički voz u Grdeličkoj klisuri, most u Varvarinu, pijaca u Nišu, bolnica ''Dragiša Mišović'' ovde, u Beogradu, Kineska ambasada u Beogradu. Uništeno je u bombardovanju 45 mostova, 28 železničkih mostova, 148 stambenih i poslovnih objekata. Stradalo je više od 300 škola, od kojih su mnoge uništene, oštećene, u svakom slučaju, onesposobljene za rad.
Oštećeno je 176 spomenika kulture, od kojih 23 srednjovekovna manastira, veliki broj crkava širom Srbije, nekoliko džamija i objekata islamske kulture.
Uništena je trećina elektronskog kapaciteta zemlje, bombardovane su dve rafinerije, Pančevo, Novi Sad, snage NATO-a su upotrebile prvi put tzv. grafitne bombe, kojima je onesposobljavan elektroenergetski sistem Srbije, od koga se on nikad, ili bar do sad, nije oporavio.
Pominjem ovo, prvo, zato što postoji potreba da se građani Republike Srbije podsete na agresiju 1999. godine, ali i na licemeran stav Haškog tribunala - da nisu imali dovoljno dokaza da pokrenu postupak protiv onih koji su naredili i počinili agresiju na SRJ.
Molim vas, kolege poslanici, kada se saslušaju ovi podaci i kada se čuje stav Haškog tribunala da nisu imali dovoljno dokaza, onda mislim da je svaka dalja priča o Haškom tribunalu besmislena.
Moram da pomenem i neke druge stvari koje su se desile tada na ovim prostorima, jer dešavalo se mnogo toga, mnogi su ljudi bili umešani, međutim, definitivno, pravda se pokušava učiniti selektivnom.
Zašto ovo kažem? Mi smo mišljenja, to sam izneo u početku, da donošenje ovog zakona u ovom trenutku ima jedan motiv koji nismo čuli. Pitanje je ko sve stoji iza ovoga.
Slažem se sa gospodinom Krasićem, pitanje je ko sve stoji iza ovoga. Ne samo predlagač, ne samo Haški tribunal, ima i drugih umešanih, koji su zainteresovani da stvari teku pravcem kojim idu, da Srbija bude optužena za sve ono što se zbilo devedesetih godina, jer Haški tribunal je osnovan od strane UN. Sredinom devedesetih premetnuo se u nešto drugo i treba da opravda politiku zapadnih zemalja prema ovim prostorima.
Imam ovde jedan dokument Tužilaštva za ratne zločine, gde oni govore o svom radu, načinu rada i ko im pomaže. Verujte mi, kolege narodni poslanici, a mislim da će i građane Republike Srbije interesovati da čuju ko sve pomaže rad Tužilaštva za ratne zločine.
Citiram: "Odmah smo počeli sa stručnim usavršavanjem u raznim formama i oblicima, putem seminara, savetovanja, edukacija, uz svesrdnu i veliku pomoć Kancelarije OSCE-a, Saveta Evrope, ambasada pojedinih država, u prvom redu SAD, međunarodnih nevladinih organizacija, domaćih nevladinih organizacija, prvenstveno, Fonda za humanitarno pravo, u skorašnje vreme i Haškog tribunala."
Mislim da je sramota za državu da neki od pomenutih pomažu rad Tužilaštva za ratne zločine. To država, primarno, treba da uradi. Dobro je da se utvrdi ko su počinioci ratnih zločina, ali je sramota da ovi pomažu Tužilaštvo za ratne zločine, jer to govori nešto drugo. Ako pomažu, onda verovatno i traže, ne verovatno, nego sigurno, da se i radi na određeni način.
Ovo ne govorim slučajno. Godine 1999, to sam nekoliko puta pominjao, ali moram i sada. Posle završetka NATO agresije, potpisivanja mirovnog sporazuma i usvajanja Rezolucije 1244, od strane OEBS-a, primera radi, izašao je jedan veliki dokument o stanju ljudskih prava na Kosovu i Metohiji od 1. decembra 1998. do 1. jula 1999. godine.
Tu knjigu je u našoj zemlji, čini mi se, ako me pamćenje dobro služi, izdavanje te knjige je pomogao Fond za humanitarno pravo. Oni su bili i promoteri te knjige.
Inače, za one neupućene, knjiga, na par stotina stranica, govori o stanju na Kosovu i Metohiji, stanju ljudskih prava. Za one neupućene, taj izveštaj su napravili na osnovu upitnika koji su napravili službenici Haškog tribunala, potenciram to - službenici Haškog tribunala, u izbegličkim logorima. Jedan izbeglički logor je bio u Makedoniji, drugi izbeglički logor je bio u Albaniji. Operisalo se cifrom od 780 hiljada izbeglica.
Sećate se, jedan od razloga, navodnih razloga za agresiju na SRJ je bilo sprečavanje etničkog čišćenja. Službenici Haškog tribunala su pravili upitnike, službenici Haškog tribunala su ispunjavali te obrasce u vezi s tim izbeglicama.
Činjenica je da je bilo izbeglica, ali je zanimljivo da je u odnosu na 780 hiljada, pošto se operiše tom brojkom, napravljeno upitnika - 0,040 i nešto posto.
To je zanemarljivo malo u odnosu na ocene koje su iznete o Srbiji. Ocene iznete o Srbiji, poštovane kolege narodni poslanici, bile su katastrofalne, jer te ocene je trebalo da opravdaju bombardovanje koje je tek netom prestalo.
Trebalo je da ocene opravdaju povod - slučaj Račak, da opravdaju sve ono što je Zapad tih devedesetih godina činio Srbiji.
Ako neko bude imao vremena, bilo bi dobro da pogleda tu knjigu, taj izveštaj, jer se tu špekuliše ocenama, čuje se priča - priča se, saznaje se, uvek se govori u trećem licu, nijedan konkretan podatak, nijedna konkretna stvar vezana za sva ta dešavanja.
Ovo ne pominjem slučajno, zato što je taj dokument, OSCE ga je napravio, bio tada, 1999. godine, jedan od dokumenata kojima je Srbija anatemisana, a nekoliko godina kasnije, pre dve godine, taj dokument nije uvršten kao dokazni materijal u postupku protiv državnih i vojnih rukovodilaca Srbije koji se nalaze u Haškom tribunalu. Nije uvršten u dokazni materijal, jer nema onu vrednost koju bi trebalo da ima kao dokazni materijal. Ako su radili stručnjaci Haškog tribunala i ako je sve tačno, onda su, verovatno, i prilikom tog posla prikupili relevantne dokaze, pa su mogli izneti to kao dokazni materijal.
Mislim da je gospodin Krasić spomenuo dosta razloga, i pravnih, govoreći o Haškom tribunalu i zbog čega ovaj zakon ne bi trebalo usvojiti. Ja sam se usudio da krenem malo dalje i da govorim o motivima donošenja ovog zakona.
Jer, evo, pogledajte, nama se stalno preti Haškim tribunalom. Preti nam se Haškim tribunalom, pri čemu se spisak zahteva Haškog tribunala stalno proširuje.
Godine 2001, kada je trebalo izručiti Slobodana Miloševića, nekadašnji lideri DOS-a su govorili - samo on i niko više, samo njega da izručimo i sve je u redu, potpuna saradnja, plus dobijamo pare, plus Srbija će biti deo integracija i sve će biti u redu. Predsednik Milošević je sramno kidnapovan, protivno Ustavu Republike Srbije, izručen je Haškom tribunalu, ubijen nelečenjem, a u međuvremenu se spisak zahteva Haškog tribunala proširivao.
Setite se, poštovane kolege narodni poslanici, činjenice da su u vreme operacije "Sablja" neki ljudi hapšeni, da su se bavili kriminalnim aktivnostima, a da su onda iz zatvora izručeni Haškom tribunalu, jer su bili optuženi od Haškog tribunala. Setite se da su nekadašnji lideri DOS-a najavljivali hapšenje ljudi da bi pokazali kako se sarađuje sa Haškim tribunalom. Setite se da se u međuvremenu strašno povećavao broj ljudi za koje je Haški tribunal zainteresovan. Setite se da u vreme svakog važnog političkog događaja Haški tribunal postavlja zahtev potpune saradnje sa Haškim tribunalom.
U vreme kad je trebalo da se održi referendum o samostalnosti Crne Gore, na sva zvona se pričalo da od Srbije nema ništa, da ona ne može biti partner u toj zajedničkoj državi, jer ne sarađuje sa Haškim tribunalom, i, ako se Crna Gora otcepi, put će im biti olakšan. Posle dve godine se sazna da je jedan od optuženih bio u Crnoj Gori, da se dole skrivao i niko ne progovori nijednu reč kritike. Ne želim, ne interesuje me uopšte šta će biti sa Crnom Gorom, nego vam govorim kako su dvostruki aršini.
Sve sam ovo pomenuo jer mislim da je potrebno danas reći, da čujemo od gospodina ministra, možda on ne deli ovakav stav, ali mi socijalisti smo mišljenja da su motivi donošenja ovog zakona drugačiji od onog proklamovanog - da se, da kažem, svi počinioci ratnih zločina uhapse i kazne. Nije samo to. Ovo je neposredan diktat zapadnih zemalja, ovo je neposredan diktat Karle del Ponte, ovo je neposredan diktat određenih interesa.
Onda to treba reći. Zašto kriti? Ako govorimo o pravu jačeg, onda treba reći građanima Republike Srbije da se ovo čini zbog toga i toga, mislim, neka se kaže, ako se hoće, da ne kažem nešto drugo.
Za nas, socijaliste, u svakom slučaju je neprihvatljivo donošenje ovog zakona, jer smatramo da diktat jednoj suverenoj zemlji ne može biti glavni razlog za usvajanje jednog zakona u najvišem zakonodavnom domu, kao što je Narodna skupština Republike Srbije. Iz tog razloga, mi nećemo glasati za ovaj predlog zakona.
Hvala vam.

Oliver Dulić

| Predsedava
Zahvaljujem.
Po Poslovniku se javio narodni poslanik Zoran Krasić, izvolite.
...
Srpska radikalna stranka

Zoran Krasić

Gospodine predsedniče, to je član 136. našeg poslovnika, ali pre nego što počnem da obrazlažem to, samo da upotpunim informaciju koju je dao gospodin Obradović.
On je pričao o konačnom izveštaju Komisije Tužilaštva Haškog tribunala povodom agresije na SRJ i tačno je, Komisija eksperata, uz sve probleme koje je imala sa NATO paktom, smatra da nema dovoljno dokaza da se podignu optužnice protiv predstavnika NATO država za zločine iz Statuta Haškog tribunala. Međutim, ono što su, apsolutno, utvrdili, jeste da je NATO izvršio zločin protiv mira, agresiju, a agresija i zločin protiv mira nisu obuhvaćeni Statutom Haškog tribunala.
Znači, oni su utvrdili da postoji agresija u onom delu gde se pita Tužilaštvo.
Komisiju je formirala Luiz Arbur, ona je kasnije promenjena, 15. septembra 1999. godine. Pričaću vam o tome kako je došla Karla del Ponte, kakve veze ima Pacoli, kakve veze ima Jeljcin i drugi sa promenom tužioca itd, itd.
Znači, eksperti Tužilaštva su došli do zaključka da je zločin protiv mira učinjen na teritoriji SRJ.
Sada, gospodine predsedniče, ono zbog čega sam se javio, to je član 136. našeg poslovnika.
Gospodine Petroviću, to je onaj član koji kaže da Predlog zakona treba da sadrži i obrazloženje i ove ostale delove. Smatram da bi za ovu našu raspravu bilo neophodno da nam date još neku informaciju.
Zašto ste ubacili u član 1. zakona krivično delo - pomoć učiniocu posle izvršenog krivičnog dela iz člana 333. Krivičnog zakona? Potrebno nam je objašnjenje koji su razlozi, o čemu se radi. Složićete se, gospodine Petroviću, da su krivična dela protiv pravosuđa obuhvaćena glavom 30. i da se u toj glavi 30, krivičnih dela protiv pravosuđa, nalazi ovo krivično delo - pomoć počiniocu posle izvršenog krivičnog dela. Svima nam je jasno da su u pitanju, kako vi kažete, jataci. Mi još nismo čuli tu reč, kada čujemo tu reč, onda ćemo, verovatno, na drugi način da to prokomentarišemo.

Oliver Dulić

| Predsedava
Gospodine Krasiću, imam jedan predlog za vas. S obzirom na to da ste vi sada prvi na spisku za javljanje, da vam sada prekinem vreme, pa da vam reč dam po spisku i da počnete da govorite sve ovo što ste hteli da kažete. Da li se slažete? Pošto vam je isteklo vreme po Poslovniku, evo, sada dobijate reč i krećemo u raspravu.
Da li se slažete sa tim?
...
Srpska radikalna stranka

Zoran Krasić

Slažem se, gospodine predsedniče, ako je to tako, ja samo mogu da nastavim.

Oliver Dulić

| Predsedava
Evo, imate novo vreme i ono počinje da teče za SRS.
...
Srpska radikalna stranka

Zoran Krasić

Gospodine Petroviću, u članu 333. Krivičnog zakonika je samostalno krivično delo. Kada kažem samostalno krivično delo, znači, kažnjava se pomoć svakom učiniocu krivičnog dela, ne samo ovih krivičnih dela koji se tiču zločina protiv čovečnosti, već i obične krađe itd. itd. U članu 333. i kazne su razvrstane u zavisnosti od težine krivičnog dela nekog izvršioca koga je ovaj prikrivao, čuvao itd.
Kako ste mogli to krivično delo da ubacite u ovaj zakon, jer je ovo zakon o nadležnosti? Ako idemo tom logikom koju ste vi primenili prilikom izrade ovog predloga zakona, moram da vas blago kritikujem. Mislim da je moglo da ide i krivično delo - neprijavljivanje krivičnog dela i učinioca, pa je onda moglo da ide i - lažno prijavljivanje u vezi s tačkom 1. i 2.
Ovo za lažno prijavljivanje, Nataša Kandić je prijavila Tomislava Nikolića da je ubio 15 ljudi u selu Antin. Kako ga je optužila? Optužila ga je u emisiji, preko novina, angažovana su bila sva moguća tužilaštva, sudovi i sve moguće policije, koji su demantovali, rekli su da ne postoji nikakav dokaz o tome. Da li je neko pokrenuo postupak protiv nje? Ne.
Dalje, davanje lažnog iskaza. Zašto to krivično delo niste vezali s nadležnošću ovog posebnog suda, posebnog veća i posebnih organa, već ste uzeli ovo prikrivanje?
Dalje, mislim da vi imate vrlo usko tumačenje pojma retroaktivnosti. Vi ćete da kažete - radi se o ratnim zločinima, oni ne zastarevaju. Oni ne zastarevaju, ali ova dela pomoći učiniocu posle izvršenog krivičnog dela, da li ona zastarevaju ili treba da u pogledu zastarelosti dele sudbinu ratnih zločina? Drago mi je ako nije tako, mnogo mi je drago ako nije tako, ali sumnjam, gospodine Petroviću.
Ne, ne, nije ovo samo postupak, ovo je i pitanje nadležnosti. Ovo je, pre svega, zakon o nadležnosti, a posebno poglavlje se tiče postupka, gde postoji mogućnost prisluškivanja itd, itd., to je jedna druga oblast, slažem se. Ja pričam o prvom članu gde se govori o nadležnosti.
Šta žele ovim zakonom? Da se postupak protiv "jataka" ne vodi pred redovnim sudom, nego pred Specijalnim sudom. Zašto? Zato što je Specijalni sud pod kontrolom Nataše Kandić, Sema Lazara, Nensi, kako se zvaše, nevladinih organizacija, imate ovu ovde, kako se zove, što ima samo adresu, a nema ljude, Inicijativa mladih za ljudska prava, kako se zvaše. Oni su poslali pripravnike u Haški tribunal da se pripremaju za buduće sudije za ratne zločine, možete li da zamislite? Na toj adresi nema nikoga.
Pogledajte njihov sajt, to je ono na srpskom i na albanskom jeziku, Nosov, Nozdrov, kako se zvaše taj njihov glavni. To su oni što su protiv mene pisali krivičnu prijavu prošle godine, samo zato što sam išao kod Vojislava Šešelja u posetu.
Sad napadaju Vučića i mene, samo zato što znaju da treba da budemo u timu koji treba da pomaže Vojislavu Šešelju, nema drugog razloga. Samo zbog toga da suđenje ne bude pravično i da javnost ništa ne zna o tome kako su se kršila nečija prava, a država spava. Država kaže - mi smo ispunili naše obaveze. Koje obaveze, prema kome?
Dalje, kako ćete da utvrdite ovu novu tačku 3, gospodine Petroviću, a pravim vezu sa tačkama 1. i 2. Prva tačka odnosi se na naš Krivični zakonik, druga tačka se odnosi na Statut Haškog tribunala. Da li to podrazumeva da je lice koje je, navodno, osumnjičeno da pomaže nekom licu, da li se podrazumeva da je lice koje je izvršilo zločin, za koje se sumnja da je izvršilo zločin, optuženo, i pred kim? U Hagu ili u Srbiji?
Ako je u Srbiji optuženo, pa, hajde, neki rezon i postoji da se ugrađuje ovo, ali ako je to lice optuženo u Haškom tribunalu, onda je druga stvar. Mislim da imate Zakon o saradnji sa Haškim tribunalom, mislim da je član 333. Krivičnog zakonika - samostalno krivično delo i za suđenje za to delo nije potrebna specijalna nadležnost, dovoljan je sud, redovan sud.
Napušta se praksa specijalnih sudova, to moram da vam kažem. Ne postoje.
Samo polako, gospodine Ristiću, sad ću ja vama sve lepo da objasnim. Vi ste moj branilac bili, gospodine Ristiću, kada je to bilo potrebno za plakate, i odbranili ste me.
Ne, ne, pustite vi to, gospodine Milivojeviću, ovo su ozbiljne teme, nije za šalu.
Skrećem vam pažnju na još jednu stvar. To takozvano pravilo 11 bis Pravilnika o postupku i dokazima, koji važi u Haškom tribunalu, nastalo je onog momenta kada se ukazala potreba da se promeni pravilo 28, a zasniva se na tome što je dežurni sudija olako prelazio preko činjenica da su optužnice koje se dižu nepotpune, netačne i da ne pričam šta se sve sadrži u tim optužnicama.
Postoji opasnost da se, ako sudija pojedinac olako proglasi tu optužnicu, konstituiše nadležnost Haškog tribunala i za, u krivično-pravnom smislu, beznačajni predmet. Haški tribunal je počeo da radi i sa krivično-pravno beznačajnim predmetima, recimo, Duško Tadić, prvi predmet.
Radi vašeg saznanja, u svetu je objavljeno između 50 i 100 knjiga o suđenju Dušku Tadiću. Nijedna nije afirmativna za Haški tribunal. Sve su kritičke, naučnici se, maltene, krste i levom i desnom rukom. Zar je moguće da se u Hagu primenjuju takva pravila i da se to tako radi?
Radi vašeg saznanja, ovaj sada sudija, Ori Alfons, kako se zove, on je u predmetu Duška Tadića bio kobranilac sa Vladimirovim, to Boško bolje zna.
Sudija Ori, kao deo tog tima za odbranu Duška Tadića, pisao je žalbu u kojoj je osporavao nadležnost, odnosno legalitet i legitimitet Haškog tribunala i izuzetno dobru žalbu je napisao. Nikakva smetnja nije postojala da se posle nekoliko godina vrati, ali sada ne kao branilac, nego da bude sudija u tom tribunalu i da kaže - ovo je nadležan, legalan, legitiman organ, legalni sud.
Vidite kakva je ta promena mišljenja, stručnog mišljenja, ne pričamo o političkom itd.
Vi šaljete ljude tamo, kako reče neko od vaših, neka tamo dokazuju nevinost. Nevinost se pretpostavlja kod svakog čoveka. Onaj ko vas optužuje, on treba da dokaže da ste vi krivi i, u suštini, tamo treba da se dokaže nevinost. Neko je tamo iz tima odbrane izračunao - na jednog lažnog svedoka Tužilaštva ne pomaže ni 10 pravih svedoka odbrane. Deset pravih svedoka odbrane, koji iznose, vrlo razumno, činjenice o događajima u pogledu mesta, vremena, učesnika itd, ne mogu da opovrgnu jednog lažnog svedoka. Tamo postoji kategorija - osvežavanje pamćenja svedoka. Kažu - ovom svedoku treba da se osveži pamćenje, treba da ide na reciklažu.
Sve sudije koje rade u Haškom tribunalu, kada dođu na vikend u svoju domovinu, doživljavaju neprijatnosti od svojih kolega sudija. Krste se ljudi i levom i desnom rukom, kažu - kako možeš da primenjuješ tamo neka pravila koja ne važe u našoj zemlji? Bez obzira na to da li je u pitanju kontinentalni ili ovaj drugi sistem.
Kod nas - videla žaba da se konji kuju, digla batak, čeka da se potkuje, da liči na Haški tribunal.
To je nešto što je nakazno, što je bruka za pravo, za istoriju prava. To se kod nas preslikava.
Gledajte kako se ide dalje. Kaže se - to su jataci. ''Jatak'' je u našem jeziku reč koja je dosta afirmativna, jer ukazuje da neko skriva hajduka, koji je po zapadnim kriterijumima neki Vilijem Tel, koji se bori za pravdu, protiv onih koji ugnjetavaju narod, koji pljačkaju itd. Kako, u našem žargonu, vi hoćete da sudite jatacima?
Ovo vaše što ste predložili, ja bih prihvatio, gospodine Petroviću, ali samo pod jednim uslovom, da prethodno sprovedete postupak protiv svih za koje se sumnja da su izvršili krivično delo po članu 332. - neprijavljivanje krivičnog dela i učinioca. Tu bih, prvo, rekao - Tadić i Koštunica. Jedan je bio ministar odbrane, jedan je bio predsednik SRJ.
U svim izveštajima vama drage Karle del Ponte se kaže da je SRJ skrivala Karadžića i Mladića.
Sprovedite postupak protiv njih. To je mnogo teže krivično delo, mada mislim da tu ima elemenata i za pomoć učiniocu posle izvršenog krivičnog dela.
Zašto ne krenemo tim redosledom? Hoćete li da pokrenete postupak protiv Vladana Batića, zato što je kao ministar pravde naredio okružnom javnom tužiocu da odustane od gonjenja 15 lica za koje je opštepoznato da su izvršili zločin?
Gospodine Petroviću, pogledajte dve rezolucije Saveta bezbednosti iz 1993. godine, onu februarsku, i onu majsku, kažu da je ova majska važna, ona je doneta 25. maja 1993. godine, na Titov rođendan, kad je usvojen i Statut.
Ako se pogleda koji su razlozi bili za osnivanje Haškog tribunala - masovno silovanje, masovna ubistva itd, moram samo da kažem jednu stvar - u svim postupcima koji su okončani pred Haškim tribunalom, bilo ih je 160 i nešto, mislim da je 108 okončano, nemate nijedan u kome se dokazala tačnost ijedne rečenice iz onog početnog izveštaja koji je sadržavao razloge zašto treba da se osnuje Haški tribunal.
Da vam to sad bude potpuno jasno, pre nekoliko meseci ovde je bio ministar inostranih poslova Italije Masimo Dalema.
On je 1999. godine bio premijer u Italiji i pošto su Italijani, narod, demonstrirali ispred Avijana, bili su protiv toga da s italijanske teritorije kreću avioni na Srbiju, da bi smirio njih i javnost u Italiji, Dalema je dao izjavu - građani Italije, nismo mi započeli rat sa SRJ, oni su započeli rat sa NATO paktom, a oni su započeli rat tako što su 300 hiljada ljudi ubili na Kosovu i Metohiji. Njegova izjava je objavljena u novinama, vrlo precizno mogu da vam kažem - 19. aprila 1999. godine.
Kada je gospodin Dalema bio, pre dva meseca, ovde da vas ubeđuje da treba da se prihvati ovaj Ahtisarijev plan, što ga niste pitali - gospodine Dalema, dajte nam dokaze o onih 300 hiljada mrtvih.
Vi vidite da vas ovi što vas stiskaju da nešto radite lažu. Nekoliko meseci posle tog stiskanja, pokaže se da je istina na drugoj strani.
Da budemo načisto, radi vas i radi javnosti, svaki zločin treba da se kazni, svako ko je izvršio neki zločin treba da odgovara, i tu nema spora.
Niko ne sme da brani nekoga ko je izvršio zločin. Ali, to mora da bude u sudskom postupku, u skladu sa zakonom, a ne - zakon pod noge, postupak pod noge, neka ovi iz inostranstva diktiraju presude itd.
Ne sme niko da podržava kršenje propisa i zakona. Ne sme niko u Narodnoj skupštini da u zakone i propise ugurava nešto što je neustavno.
Kako može naš sud da sudi i da se poziva na Statut Haškog tribunala? To je nemoguće, gospodine Petroviću.
To je isto kao kada bismo mi primenili krivični zakon Velike Britanije na događaje u Srbiji, prema srpskim državljanima. To je nemoguće. To je ona prethodna izmena, nije ova koju vi predlažete.
Član 333. Krivičnog zakonika se odnosi na samostalno krivično delo. Za ta dela su nadležni redovni sudovi. Nema potrebe da se ta dela izvlače i daju Specijalnom veću ili organima nadležnim po ovom zakonu koji se tiče ratnih zločina.
Drugo, gospodine Petroviću, SRJ, a to znači i Srbija, jula 1998. godine je bila zastupljena prilikom usvajanja Rimskog statuta. Mi imamo status države članice Skupštine Rimskog statuta i to morate da znate. Naši su bili uključeni i prilikom donošenja pravilnika o postupku i dokazivanju.
Gospodine Petroviću, taj pravilnik o postupku i dokazivanju donela je Skupština država članica. Ona ima status zakonodavnog tela. Nisu ga donele sudije tog stalnog suda.
Dalje, ta skupština je usvojila i elemente bića svih ovih zločina. Malo je ostalo sporno oko agresije, ali zločin protiv čovečnosti, ratni zločin, element je bića krivičnog dela. Dakle, Rimski statut i ovaj njihov pravilnik odražava međunarodno običajno pravo, kada su pitanju teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava.
Postupak je, u suštini, evropski, naš. Ako mislite da dograđujete naše krivično zakonodavstvo iz ove oblasti, onda koristite to, nemojte Statut Haškog tribunala, jer je to akt na koji ne može niko da se poziva.
Dakle, doneo ga je Savet bezbednosti, na bazi glave 7. Povelje Ujedinjenih nacija - sredstvo za obezbeđenje mira, ad hok. Znači, na to se pozivaju i nećete mnogo da pogrešite.
Radi vašeg saznanja, Amerikanci su ga potpisali i ratifikovali, pa nisu dali ratifikacione instrumente, Klinton se popišmanio.
Znate ko je zastupao Ameriku na pregovorima? To je gospodin Meron, ovaj sada što je predsednik Suda u Hagu. I, Amerikanci blokiraju taj sud, nisu jedini.
Nisu ga oni blokirali bilateralnim sporazumima, da se na njihove vojnike ne primenjuje taj rimski statut, oni ga i sada blokiraju i mnoge države blokiraju taj sud, jer su čuli da može da se desi da se sudska praksa Haškog tribunala preslika i na taj sud, na buduće predmete. a to niko živi ne želi.
Zapamtite još jedno, nijedan naš sud ne može da primeni teoriju udruženog zločinačnog poduhvata. Tu teoriju je u Nirnbergu izmislio pravnik Ministarstva odbrane Amerike, zbog toga da se napravi strateška prednost za tužilaštvo, jer se ne poštuje nijedno načelo dokaznog postupka.
Od udruženog zločinačnog poduhvata odustaju i Amerikanci i Britanci.
Naši sudovi to ne mogu da primene, a onda to stavite u vezu sa pravilom 11. bis, koje predviđa mogućnost da se proslede neki predmeti, i budite malo aktivniji kada se predmeti sele ili prosleđuju sudu Bosne i Hercegovine, pogotovu kada se radi o državljnima Republike Srbije, a ima ih nekoliko.
Jer, ova država, ne prozivam vas, već prozivam prethodnog ministra, bila je suviše pasivna, jer se nije grabila za predmet zbog našeg državljanina. Radi vašeg saznanja, u pitanju je Mitar Harašević.

Oliver Dulić

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Željko Vasiljević, a neka se pripremi Vjerica Radeta.

Željko Vasiljević

Uvaženi gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, pre osvrtanja i pre početka rasprave o ovom zakonu i svemu što je vezano za ovaj zakon, želim samo da napomenem da sam ja ratni vojni invalid i učesnik ratova 1990. godine.
Zaista, nikome od nas ni na kraj pameti nikada nije bilo da se borimo protiv individualizacije odgovornosti i kažnjavanja onih koji su činili ratne zločine, jer su oni, na taj način, najviše naneli štete nama koji smo časno i pošteno branili svoj narod i časno i pošteno se odazvali na poziv svoje domovine.
To bih želeo samo da kažem gledaocima, sa kog aspekta želim da se osvrnem na ovaj zakon i na celu ovu priču oko Tužilaštva za ratne zločine i Specijalnog odeljenja Okružnog suda.
Odmah, na početku, da kažem da Poslanička grupa SPS-a i ja, kao predsednik Pokreta veterana Srbije, nismo u mogućnosti da prihvatimo ove odredbe zakona i ovakvo proširenje nadležnosti ovog tužilaštva i ovog dela Okružnog suda, iz više razloga, pa ću pokušati da u svom izlaganju pojasnim te naše stavove.
Kao što sam rekao, ovaj zakon ima samo tri člana, ali zaista ima ogromna proširenja na polju delovanja, pre svega, Tužilaštva za ratne zločine.
Moram da se osvrnem i na jednu mogućnost koja je data ovim zakonom. Ako proširimo delatnost ovog tužilaštva, to je, zaista, mogućnost političkog uticaja na događaje u zemlji. Tako široko data mogućnost delovanja ovog tužilaštva, čini nam se, biće pod najmanjom mogućom kontrolom svih onih institucija koje bi trebalo da se bave zaštitom i kontrolom rada sudova i tužilaštava.
Zašto dolazim do ovakvog zaključka? Zato što je svako ko je osumnjičen za ratni zločin i svako ko je osumnjičen da pomaže nekom ratnom zločincu u skrivanju, odmah odgovoran.
Ne postoji mogućnost da se utvrđuje njegova nevinost, kako u Haškom tribunalu, tako ni ovde.
Biće automatska osuda društva, jer 15 godina propagande, čak i nešto više od 15 godina propagande protiv onoga što smo radili u ratu, dovodi do toga da je društvena svest na takvom nivou da je svako ko jednom rečju pomene da je učestvovao u ratnom zločinu već unapred osuđen na dugogodišnje kazne robije.
Odnos optuženih i osuđenih je na štetu Srba, a tu mislim na Haški tribunal.
Pretpostavljam da će tako biti i u ovom tužilaštvu, i u ovom sudu, na osnovu onoga što su već donete presude. Iz onoga što sam pročitao, mislim da je ovaj sud i ovo tužilaštvo, potpisivanjem nekih bilateralnih sporazuma, trebalo da pomognu tim tužilaštvima u osudi, dakle, njihovih građana koji su činili ratne zločine nad Srbima, pre svega.
Međutim, čini mi se da taj deo rada ovog tužilaštva nije dao do sada nikakav efekat.
Osvrnuću se na delovanje Haškog tribunala, a videćete kasnije, iz mog izlaganja, zašto treba napraviti vezu između ovog tužilaštva i Haškog tribunala, što, istina, ovo tužilaštvo i ne skriva u svojim izveštajima koje šalje i nema nikakvog razloga da i mi to ne radimo.
Znači, prvo ću vas upozoriti na nešto što je praksa Haškog tribunala, a to je odnos broja osuđenih građana bivše SFRJ u Hagu. Taj odnos je 85% za Srbe, 10% za Hrvate, a 5% za Muslimane. Imamo sada jednu presudu za Albance i dve oslobađajuće presude. Kada se ove presude prevedu u godine presuđene za ta krivična dela, videćete da je taj odnos još nepovoljniji za Srbe.
Ono što je najvažnije, to je nivo društvene odgovornosti lica kojima je tamo presuđeno, odnosno društvene i političke elite kojoj je suđeno u Hagu, jer su to, isključivo, Srbi. Znači, nemate političara nijedne druge države koji je osuđen za zločinačko udruživanje i za ne znam šta sve i kakva sve izmišljena krivična dela u Hagu. Isključivo su Srbi bili ti koji su odgovarali, do jednog predsednika države, drugog predsednika države, ministara, verovatno bolje znate od mene ko je sve u Haškom tribunalu osuđen.
Čini mi se da uspostavljanjem analogije između ovog tužilaštva i Tužilaštva Haškog tribunala imamo mogućnost da vidimo kakve su sve mogućnosti zloupotrebe i vršenja političkog pritiska ovakvih specijalnih tužilaštava i specijalnih sudova.
Želeo bih još jedno da upitam, kome u ovom trenutku i kome će kasnije, odnosno kom društvenom sloju će ovaj zakon suditi? Isključivo ljudima koji su učestvovali u ratu. Pod odredbe ovog zakona ne potpadaju dezerteri, defetisti, svi oni koji su pričali protiv rata, već isključivo oni koji su učestvovali u ratu.
Zato se bojim da trenutak u kome je ovaj zakon predložen i u kom se donosi indicira na problem rešavanja statusa Kosova, odnosno probleme u ostvarivanju državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta.
Zaista, na ovaj način postavljene tužbe, optužnice i presude, tj. rad Haškog tribunala, treba da imaju za cilj jedno - da se Srbima oduzme svako pravo na odbranu i da se svakom Srbinu uputi jasna poruka da ne treba da se bori za svoju teritoriju. Ako se bude borio najčasnije i najpoštenije, postoji velika opasnost da posle toga bude osuđen za ratni zločin ili da ima velikih, velikih problema.
Zašto je to tako? Nije ovakav odnos presudan, to nije direktna posledica učinjenih ratnih zločina, već obuke i instrukcija koje su ovo veće i Tužilaštvo imali u fazi stručnog usavršavanja.
Zamenik šefa Poslaničke grupe, gospodin Žarko Obradović, u jednom trenutku je citirao izveštaj koji je dao gospodin Veselin Mrvak, on je zamenik tužioca.
On je u svom izveštaju napisao ovako - odmah smo počeli sa stručnim usavršavanjem u raznim formama i oblicima, putem seminara, savetovanja, edukacija, uz svesrdnu i veliku pomoć Kancelarije OSCE-a, Saveta Evrope, ambasada pojedinih država, a u prvom redu SAD, međunarodnih nevladinih organizacija, domaćih nevladinih organizacija, prvenstveno, Fonda za humanitarno pravo, a u skorašnje vreme i Haškog tužilaštva.
''Primera radi, predstavnici Haškog tužilaštva su, sa stanovišta stručnosti, profesionalnosti i efikasnosti, visoko ocenili naše postupanje u jednom predmetu koji su nam, inače, oni ustupili. Između ostalog, zbog toga što smo procesuirali'', a slušajte ovo, ovo je jako interesantno, ''veći broj lica od onoga koji su oni označili kao osumnjičene.''
Gospodo, postadosmo veći katolici od Pape. Međutim, ima tu još jedan deo citata koji bih voleo da naglasim. Kaže se: ''Međutim, rešenje nekih drugih vanpravnih problema ne zavisi od nas, primera radi, dodeljena finansijska sredstva za tekuće troškove za 2005. godinu su smanjena u odnosu na prošlu godinu i nedovoljna, pa smo dovedeni u poziciju'', a ceo citat je zbog ovoga – ''da nedostajuća sredstva pokrivamo preko nekih međunarodnih institucija''.
Potpuno mi je jasno da onaj ko finansira, verovatno, ima neke zahteve, nisam siguran da će neko finansirati rad ovakve institucije, a da ne traži ništa zauzvrat.
Zašto sada jačamo instituciju koja, po logici stvari, treba da slabi, da se kreće ka gašenju i nestajanju, jer su ratovi završeni pre 15 godina, ili osam godina - od zverskog bombardovanja NATO-a i ubistva više od dve hiljade civila u Srbiji?
Ne bih voleo da izvučem zaključak kakav mi se odmah nameće, a to je da nam se predviđa, ovakvim predlogom zakona, da ćemo uskoro imati neke oružane sukobe na ovim teritorijama, pa moramo da jačamo institucije ovakvog tipa, upravo, da bismo sprečili neželjene posledice, kao što su ratni zločini. Nadam se da to nije istina. Iskreno se nadam, jer kao neko ko je doživeo strahote rata, ko je doživeo ranjavanja, mogu da kažem da nema veće strahote od toga.
Vrlo je nelogično da u ovom trenutku, kada Haški tribunal zatvara i završava svoj rad, mi formalno jačamo našu instituciju, dajemo joj nova ovlašćenja. Ne znam kakva je poruka ovakvog dela. "Zato što je neizvesna sudbina Haškog tribunala, 2010. godine - sigurno gašenje".
Pročitaću vam jedan citat iz novina, gde piše: "Odbrojavanje Haškom tribunalu već je počelo. Prema odluci SB-a, trebalo bi da zatvori vrata do kraja 2010. godine. Javni obračuni dojučerašnjih službenika ovog suda, tužioca Džefri Najsa i bivše portparolke Florens Artman, kao i informacije koje iz Tužilaštva cure posredstvom novinara koji su bili svedoci tog istog tužilaštva, samo doprinose utisku da je reč o instituciji u odlasku, u kojoj vlada izvestan stepen rasula.
Možda će sam generalni sekretar UN Ban Ki Mun, pre nego što, krajem decembra, odluči ko će biti naslednik gospođe del Ponte na mestu glavnog tužioca, morati da se pozabavi stanjem u Sudu ili, bar, Tužilaštvom". Ne bih voleo da pomislim da je jačanje institucije ovog suda i ovog tužilaštva imalo ulogu da zameni Haški tribunal. Svi mi koji smo učestvovali u ratu mislili smo da će sa naših leđa biti skinuta jedna opasnost, odnosno moguća hipoteka i mogućnost presude za ono što smo radili.
Gospodine ministre, želim da vas pohvalim. Kako bismo, upravo, ovo sprečili, imam jednu lepu sliku vas i tužioca. Za ovo što ste izjavili - da ćete sredstvima Ministarstva pravde pomoći rad ovog tužilaštva, hoću da vas pohvalim. Da li znate iz kog razloga? Zato što mislim da će to dovesti do toga da tom tužilaštvu više ne treba pomoć nevladinih organizacija, međunarodnih institucija, nego da će ono biti finansirano iz sredstava budžeta i da će na taj način efikasnije raditi.
Samo još nekoliko citata da vam kažem, gospodine ministre. Kaže se da su odnosi u Tužilaštvu, ovom našem, zaista poprimili neke elemente odnosa u Tužilaštvu Haškog tribunala.
Ukratko ću vam reći, sudija Gordana Božilović-Petrović, sada već bivši sudija Veća za ratne zločine, izjavila je "Glasu javnosti" da je odluka da njen mandat ne bude produžen doneta pod uticajem jedne strane ambasade, ne kaže se koje, pretpostavljam da će svi građani Srbije znati, kao i nekih nevladinih organizacija. Takođe, ne piše kojih, siguran sam da se zna koje su.
Ona je izjavila da je odlukom Siniše Vasića udaljena sa suđenja u slučaju "Suva Reka", jer je preko tog predmeta planirana medijska antidržavna kampanja kako bi se oslabila pregovaračka pozicija Srbije o statusu južne srpske pokrajine.
Inače, sudija Božilović-Petrović bila je predsednik Veća u slučaju "Škorpioni".
Samo da vas podsetim, znate u kom trenutku je cela priča i ceo film o "Škorpionima" pokazan, u trenutku kada je Međunarodni sud pravde trebalo da donese presudu za Srebrenicu.
Kako bih ostavio vreme svojim kolegama, želim još samo ovo da kažem.
Imam veliku želju da Tužilaštvo, za ratne zločine u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, znači, predstavnici UNMIK-a, za portparole i savetnike za odnose sa javnošću imaju Srbe. Mnogo bih bio srećan kada bismo to mogli da ostvarimo. Ko bude razumeo, znaće šta sam rekao. Da li je moguće da u Srbiji ne možemo da nađemo za takve funkcije, za dve najodgovornije funkcije, Srbe?
Hvala puno.

Oliver Dulić

| Predsedava
Hvala.
Reč ima narodni poslanik Vjerica Radeta, a neka se pripremi narodni poslanik Vidoje Jovanović.