PRVA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 18.10.2007.

12. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

PRVA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

12. dan rada

18.10.2007

Sednicu je otvorio: Milutin Mrkonjić

Sednica je trajala od 11:35 do 17:00

OBRAĆANJA

Oliver Dulić

| Predsedava
Zahvaljujem. Reč ima narodni poslanik Zoran Krasić, a neka se pripremi narodni poslanik Borko Ilić.
...
Srpska radikalna stranka

Zoran Krasić

Danas se Narodna skupština nalazi, ako mogu tako da kažem, samo pred jednom dilemom: da li treba da demonstrira ono što je odavno poznato u Narodnoj skupštini, a to je da vlast po svaku cenu donosi zakone, ne uzimajući u obzir argumentaciju opozicije, a posle nekoliko godina vrati taj isti zakon na izmene i dopune, ili da se opredeli za još goru varijantu, a to je neko novo autentično tumačenje.
Zašto ovo pričam? Zbog toga što smo mi pre godinu i po dana, doslovce do četiri ujutru, čini mi se da je to bila noćna sednica, iznosili brojnu argumentaciju i pokušavali opet ovu stranu, koja je bila na vlasti, da ubedimo u to da neka rešenja u tom zakonu nisu dobra, da su u praksi neprimenljiva i da mogu da se tumače na nekoliko načina.
Naravno, tada je rečeno: vi ste opozicija, vi možete da kritikujete, međutim argumentacija vam je slaba, mi ćemo to sve da završimo.
Vidite i sami kako ste završili − vratili ste ponovo ovu tačku dnevnog reda, ali sada u vidu autentičnog tumačenja.
Radi javnosti moram da kažem da, kada se glasa, obično se glasa za ili protiv, i obično se, u zavisnosti od toga šta se desi posle glasanja, kaže: ovi koji su glasali protiv, bili su u pravu, a ovi koji su glasali za − nisu, ili obrnuto.
Međutim, danas imamo potpuno trivijalnu situaciju: kako god da glasamo, mi smo pogrešili. Znači, bilo koja odluka da se donese povodom autentičnog tumačenja, pogrešna je.
Jer, to je osmislila jedna ekipa koja je − a to mogu da kažem, pošto se ovi ljude stide, vode računa da budu kulturni, uljudni, da se svima dopadaju, ne patim od toga da se svima dopadam − ovaj zakon je izgurala jedna grupa koja je radila protiv državnog univerziteta. I to su radili javno. Oni su godinama najavljivali da će rasturiti državne univerzitete.
Aktivni učesnici u rasturanju državnih univerziteta su bili i profesori državnih univerziteta. Sećate se, u ovoj skupštini je bilo najmanje tri sa Pravnog fakulteta. Kada su napokon pročitali šta je ta Bolonja, niko od njih nije napustio državni univerzitet. Svi su ostali na Pravnom fakultetu i sada kuloarski pljuju po privatnim fakultetima.
To je ta zakasnela pamet. Doduše, imali smo tu i onog plagijatora, imali smo i Gašu Kneževića koji je primenjivao nacrt zakona koji nije ni donet, tako da mene to ne čudi. Znam kakav im je uzak i mali kapacitet baterija. Jeste, tako je.
E, sad da vidimo zašto je potrebna ta Bolonja. Ona ima svoje pluseve i ima svoje minuse. Jedini plus je što lepo zvuči da sa tom diplomom, koju dobijete ovde, možete eventualno u inostranstvu da nastavite studije i da se zaposlite u onom zvanju, kao što se to primenjuje u inostranstvu. Međutim, slaba je vajda od toga.
Uvek se obrazovni sistem jedne države pravi prema potrebama te države. Ne postoji zemlja koja pravi svoj obrazovni sistem prema potrebama susedne ili neke prekookeanske države.
Jer, po logici stvari, obrazovni sistem se finansira pretežno iz budžeta, država ima obavezu prema deci koja završavaju fakultete, obrazuje ih da bi sutra radili u toj državi i obrazovne programe prilagođava prema potrebama.
Svakako jeste plus da čovek sa nekom diplomom odavde može da se zaposli u inostranstvu, ali to nije primarni cilj obrazovnog sistema. Ta kompatibilnost sa inostranstvom ne treba da zaslužuje toliku pažnju ukoliko treba da ugrozi nešto što je prepoznatljiva karakteristika našeg obrazovnog sistema, a to je, u svakom slučaju, jedno opšte znanje, opšta kultura. Verovatno je to neki naš prioritet.
Kako je došlo do te Bolonje? Tako što je neko u Evropi zaključio da treba da digne nogu da se potkuje kao što to rade oni u Americi.
Znate, Amerika osvoji neku državu, uzima jeftine resurse, u mogućnosti je da razvija svoje proizvodne snage, oruđa, a ima potrebu da obezbedi i dobar standard. I onda se javlja potreba za što većim brojem ljudi koji bi radili u sektoru usluga, pa se izmišljaju neka zanimanja: menadžer, pa ovaj, pa onaj, pa onaj koji ovog drži s leve strane, onaj ko drži s desne strane itd.
I onda je neko u Evropi zaključio: čekajte, ajde i mi da hvatamo priključak sa njima, da izmišljamo i mi neka zanimanja. Jer, metalostrugara može da bude toliko i toliko hiljada. Što bi školovali više od toga kad ne možemo da ih zaposlimo? Ali, možemo da ih zaposlimo u tamo nekoj administraciji, na poslovima koji se tiču usluga. I to sad postaje tragikomično, kada neko u Srbiji stavi prst na čelo pa kaže: ajde sada mi da budemo malo Zapad na Istoku. Ali, kod nas nije takva situacija, to je činjenica.
I, naravno, kada se tako brutalno ugrade principi Bolonje u naš zakon o visokom obrazovanju, mene prosto iznenađuje da mi dajemo autentično tumačenje samo za jedan član. Mi bismo mogli autentično tumačenje da dajemo za najmanje pedeset članova.
Apsolutno podržavam gospodina Novakovića: jedno je pitanje zvanja i diplome, a drugo je pitanje znanja. Čemu mi dajemo prednost − da li znanju, da li zvanju?
Ako dajemo prednost zvanju, gospodin Paja Momčilov i ovi lekari, profesori, koji su dva dana pričali ovde, onako stidljivo su nabacili da Bolonja ne daje kvalitetan kadar. Bolonja daje nešto što je Šuvar nekada zamislio na nekom nižem nivou srednjeg obrazovanja. Po osnovu tog nižeg nivoa znanja mi imamo prepunu Skupštinu eksperata, agencije prepune ekspertima itd., a neznalice, velike neznalice.
Amerika ima neke svoje potrebe: da smiri populaciju, da uživa u izobilju, da kad dođu s posla pretežno gledaju televiziju i jedu kikiriki buter, da se ne interesuju za nešto što je politika, što je život − da znate, politika je najveća disciplina koja postoji u ljudskom rodu − da on bude zadovoljan, da ima neku školicu.
Mi smo prošli put kad je bio zakon o tom obrazovanju na dnevnom redu ukazivali na neke primere. U Americi, znate, kada primaju nekoga da radi na kasi, oni kažu: šta biste vi uradili ukoliko nestane struja pa ne radi kasa u prodavnici; da vam novčanicu od deset dolara, a kupio je robu za pet dolara − koliko treba da mu se vrati kusur? Ko da tačan odgovor − odmah je primljen.
Apsolutno sam siguran u to da dosledna primena Bolonje treba od naše dece da napravi debile i imbecile. To je moj lični stav. To moram da vam kažem. Zašto? Zato što se trkamo u debilitetu. Zbog koga? Zbog jedne gospođe ni muško-ni žensko, kao pomoćnika ministra, koja je gledala kako sebe da udomi. I tako je udomila sebe.
Pokazala se mnogo pametnom, a na njenom fakultetu sad ne mogu da dešifruju kakvu diplomu da izdaju nekome ko završi fakultet.
Mi ovde nećemo da otvaramo pitanje novog programa studija. Ali, verujte, laički da vam kažem, ako na nekoj godini pravnog fakulteta budu istovremeno dva ispita, obligacije i, recimo, sudska medicina sa sudskom psihijatrijom, pa to treba da se boduje u okviru onih 60 bodova za tu godinu − verovatno bi odnos u tim bodovima trebalo da bude 1 : 100. Evo vam jedna stvar koja nikako ne može da se uklopi u Bolonju.
Bolonju svi prihvataju kao neku preporuku i svi gledaju da je izbegnu. Zašto? Zato što, pre svega, vode računa o svojim interesima: svoje privrede, života i opšte kulture u toj državi. Mi možemo sada ovde da kritikujemo, iznosimo podatke o efikasnosti studiranja itd. Ako ništa drugo, mnogo je bolje da deca budu na fakultetu, pa da steknu i neko opšte obrazovanje, ma i da ponavljaju, nego da landaraju po ulicama, ako privreda ne može da apsorbuje taj broj koji se nalazi na birou.
Ali ne, došla je demokratija. Sve u banku se računa. Neko smatra da na obrazovanju mora da zaradi velike pare i vi ste krenuli tim putem. Kraj mu ne vidite.
Mi smo vas pre godinu i po dana upozoravali. I pre tri godine smo upozoravali onu ministarku kada je bio zakon o srednjem obrazovanju, tako mi se čini, isto je bila neka noćna vampirska sednica do četiri ujutru. Isto. Vi sve pričate nešto bez veze, a posle dva meseca dođu i kažu: sve ste u pravu što ste rekli − evo, sudarili smo se sa problemom, ne znamo kako da ga rešimo. Zato opet vraćam na ono: kako god da glasate, svi smo pogrešili.
Svi smo pogrešili, ali sada svi pravimo svesnu grešku jer nas je neko naterao da grešimo. Ko nas je naterao? Onaj koji je predložio onakav zakon o visokom obrazovanju. I sada mi svi postajemo saučesnici u tome.
Neko se raduje što je završio četvorogodišnji fakultet pre 10-15 godina, pa će sada da prevede tu svoju diplomu, da postane neki vajni master, majstor. On se kao nešto ovajdio. Ovajdiće se, navodno, ove generacije koje su na prelazu između ovoga i onoga, ali niko neće da kaže: otkad je došla demokratija deca plaćaju školarinu i to je najneodgovorniji potez koji je ova generacija mogla da sprovede.
Nema onog Čede Jovanovića. Njemu je bilo lepo da se besplatno školuje. Kada je završio − hajde da uvedemo evropske standarde − pa deca plaćaju, roditelji plaćaju. Zašto? Zašto plaćamo? Redak je i mali broj onih koji su toliko dobri đaci da im se obezbeđuje besplatno školovanje, odnosno da država finansira njihovo školovanje.
Sada ta generacija ćuti i kaže: znate šta, Evropa je realnost i to je ono, Matiću, u sudaru sa realnošću mi moramo da potonemo. Eto, tako. Moramo da potonemo i tim putem nas vodite.
Stagniramo u svakoj oblasti. Jedini napredak je tamo gde treba da se zaposle vaši ljudi. Izmišljaju se službe, izmišljaju se poslovi, sve se izmišlja. Koga zapošljavate? Mastere vaše.
Imamo ministra inostranih poslova − neki fizičar bavi se inostranim poslovima. Ako je master za fiziku, neka se bavi fizikom. Školovao se, obučavao se za fiziku. Kakve veze imaju inostrani poslovi sa tim? Možda želi da se ponaša kao njegov idol Havijer Solana, koji je takođe fizičar.
Vidite kako je opasno kada fizičar uhvati politiku: on pritisne dugme, bombe, pa se gađa ovde, pa se uništava ovde. To sve mi moramo da trpimo dok je Demokratska stranka na vlasti makar u jednoj opštini.
Ako ste u gradu − katastrofa. Na svakih 15 dana menja se asfalt. Znate zbog čega? Zato što u niskoj gradnji ne može da se utvrdi količina, a u visokoj gradnji može. Jeste, jeste. Osmislili ste vi dobro sistem, neki master je osmislio taj sistem.
Šta god da vam kažem povodom ovog autentičnog tumačenja, pogrešićemo. Nećemo rešiti ono što je suštinski problem. Problem je ceo zakon, to da znate. Zakon ne valja: ni za profesore, ni za studente, ni za one koji treba da napreduju i da se zapošljavaju ukoliko po ovom zakonu završe te studije, bez obzira da li su one osnovne, akademske ili specijalističke. Loš zakon. Mi taj loš zakon ne možemo da ispravimo autentičnim tumačenjem. Ne možemo.
Dali ste primat tome da se digne noga, žablji batak da bi se potkovao, kako bi došla neka korist. Koju ste korist dobili? Nema nijedne koristi. Ja vam pričam: vaši profesori sa Pravnog fakulteta, koji su hteli da rasture Pravni fakultet, idu na te privatne, za poslovne, za ovo, za ono. Kada su napokon pročitali tu Bolonju, rekli su: ne, ne, Pravni fakultet − svaka čast, bežite, kakvi ovi privatni, kakvi ovi đavoli itd.
Nemojte da gledate američke serije, tu je idealizovana slika o Americi. Oponašajte nešto normalno. Sedam godina ste radili sve nešto što je nenormalno, dajte sada malo krenite, makar pet minuta, nešto normalno da radite. Nikakva vajda od ovoga. Apsolutno nikakva. Znanja nigde nema, imaćemo nostrifikacije i ništa više.
I onda se postavlja još jedno pitanje: zašto mi nekoga školujemo i dajemo mu diplomu da pobegne u inostranstvo da radi? Znam odgovor, odmah će sada da kažu: a što vi nama ne ponudite posao?
Oni idu u inostranstvo da bi prali čaše u kafićima − to treba da znate. Malo je naših diplomiranih koji su neki stručnjaci i koji su prihvaćeni tamo. Znate i sami: lekar sa onom našom diplomom, kada ode, mora da se dokaže tamo. Tamo se traži neki rad, da znaš da radiš i još neke kurseve da završiš.
U Americi, svako ko je na birou za zapošljavanje, ima u ruci 15 kurseva. Petnaest kurseva osposobljavanja je prošao da može da ubode da nađe neki posao, ako želi da radi.
Ne možemo mi da oponašamo njih, ljudi. Pošto ne možemo da oponašamo njih, dajte da imamo propise koji su normalni za nas.

Oliver Dulić

| Predsedava
Zahvaljujem. S obzirom da narodni poslanik Borko Ilić nije tu, reč ima narodni poslanik Miljan Ranđelović, a neka se pripremi narodna poslanica Elvira Kovač. Izvolite.

Miljan Ranđelović

Poštovano Predsedništvo, poštovane kolege i koleginice narodni poslanici, juče po podne i danas pre podne sam vrlo pažljivo slušao sva vaša izlaganja na ovu temu. Mogu reći da nekim izlaganjima jesam zadovoljan, ali isto tako nekima nisam zato što se apsolutno pogrešno tumači sve ovo što mi pokušavamo da sprovedemo u realan život.
Predlažem vam da se svi zajedno setimo da imamo preko 400.000 visokoobrazovanih građana Srbije i da imamo još oko 180.000 studenata koji će za godinu, dve, tri ili četiri biti takođe visokoobrazovani građani Srbije.
Aktivnosti studentskih organizacija su zadnjih meseci bile jako dobre, i u samoj skupštini i na univerzitetima. Oni su jako lepo predstavili svoje ideje i planove, i zato je stranka G 17 plus stala iza ove dobre inicijative. Zbog čega? Tumačili smo da ćemo biti ovako ili onako tretirani u Evropskoj uniji, ili da mi to radimo zbog Evropske unije.
Da, radimo zbog Evropske unije, zato što želimo da zaštitimo visokoobrazovane građane kada postanemo članica Evropske unije.
Ne želimo da, kada dođu ti poslodavci, pa sa biroa traže visokoobrazovane ljude, šaljemo sedmi jedan stepen − one koji se zovu master, ali ne šaljemo sedmi jedan stepen − one koji se zovu diplomirani ekonomista, politikolog, pravnik ili nešto četvrto.
Jednostavno, ovde je došlo do zamene teza. Po starom zakonu smo imali višu školu i diplomirane, odnosno fakultet. Po novom zakonu se to zove bačelor i master. Vrlo je prosto.
Ne znam zašto neki poslanici namerno žele da predstave da je to nešto drugačije. Ne. Ovde se radi o izjednačavanju zvanja. Imamo akademska zvanja, i to su bačelor i master po novom zakonu, viša i visoka stručna sprema.
Pitaju se ljudi šta je onda sa magistrima. Magistar i doktor su naučna zvanja i to je nešto drugo. Ali će i oni biti zaštićeni na birou. To je sedmi dva stepen.
Razlika između diplomiranih i mastera praktično i ne postoji. Zašto? Zato što su karakteristike jednih i drugih studija suštinski jednake. Zbog čega?
Vrlo dobro sam izučio sve ovo, i po starom zakonu decenijama unazad svi zakoni o visokom obrazovanju su dozvoljavali studentima koji diplomiraju da bez magistarskih studija idu direktno na doktorske studije, ali bezmalo nijedan fakultet u onoj velikoj Jugoslaviji nije imao organizovane doktorske studije. Sada se posle mastera organizuju doktorske studije. Znači, to je jednako.
Sledeća stvar: obim studija. Po novom zakonu, da biste došli do titule mastera, jednostavno morate da postanete bačelor, to je tri godine plus još dve godine.
Da biste bili diplomirani po starom zakonu, imali ste četiri godine plus apsolventski staž kao petu godinu. Sada neko hoće da prikaže da su osnovne studije trajale četiri godine. Ne. Apsolventski staž je tu bio kao peta godina. Zbog čega?
Zato što su sve predispitne obaveze bile predviđene da se završe u apsolventskom stažu. Izrada diplomskog rada, odbrana diplomskog rada i, na kraju krajeva, sticanje diplome − to je bilo predviđeno da se desi u toj petoj ili šestoj godini, sve zavisi koliko je fakultet trajao. Prema tome, i tu je jednako diplomirani i master.
Što se tiče magistara, novi Zakon o visokom obrazovanju štiti one ljude koji su postali magistri do sada. Zbog čega? Zato što fakulteti nisu imali organizovane doktorske studije, pa su onda dolazak do doktorata organizovali na alternativan način. Znači, magistarske studije, pa izrada doktorske disertacije i tek odbranom toga postajete doktor nauka.
Svi oni koji su sada magistri mogu do 2012. godine jednostavno da napišu svoju doktorsku disertaciju, da je odbrane i postaće doktori nauka. Svima koji to ne urade do 2012. godine, znači posle 2012. godine priznaju se godine provedene na magistarskim studijama. Šta to praktično znači? Praktično ponovo samo napišu i odbrane svoju doktorsku disertaciju.
Što se tiče biroa, tržišta rada − pa, oni tu neće biti izjednačeni sa masterima. Znači, ovde se ne radi o izjednačavanju mastera i magistara, kao što neki žele da prikažu. Magistar je naučno zvanje. Čak i na birou magistar je iznad mastera zato što je sedmi dva stepen.
Ono što je najbitnije: ovde se, u stvari, radi o pravnoj sigurnosti, o zaštiti stečenih prava. Ne smemo da dozvolimo da oni koji su diplomirali po starom zakonu na birou ne budu masteri zato što onda jednostavno neće imati ista prava.
Pa, šta ćemo onda sa onim ljudima gde je potrebno da imate sedmi jedan stepen? Kad se dele neka radna mesta neko ko ima fakultet neće moći da zaštiti svoja prava koja je ranije stekao jer kažu: to je novi zakon, drugačiji nastavni plan, nastavni program?
Pa, kada se to desilo da promenom zakona, promenom nastavnog plana i programa pozivamo sve da daju neke diferencijalne ispite, da plate još malo školarinu, i da onda imaju ono što već imaju? To nikada nije bilo i ne treba ni sada da se dešava. Postoje neki profesori koji kažu: da, da, možete vi da budete master iako ste diplomirani, ali morate da date jednu određenu razliku, četiri, pet, šest ili sedam ispita. Nema potrebe, to se nikada nije desilo. Kad god je menjan nastavni plan i program, jednostavno je sve išlo u kontinuitetu.
Što se tiče mastera, što se tiče magistara, što se tiče zaštite pravne sigurnosti, mislim da je sasvim u redu da podržimo inicijativu studentskih organizacija i da bi zaista trebalo svi da glasamo za ovakvo autentično tumačenje. Time ćemo jednom zasvagda da rešimo sve probleme koji se javljaju u praksi, da pomognemo kako studentima, kako onima koji su diplomirali, kako onima koji će diplomirati, tako na kraju krajeva i samim profesorima i samim fakultetima − da to jednom zasvagda razjasnimo, da znamo koje je pravilo i da jednostavno krenemo dalje. Hvala lepo.

Oliver Dulić

| Predsedava
Hvala. Narodna poslanica Elvira Kovač, kao zadnji prijavljeni na ovoj listi po ovoj tački dnevnog reda. Izvolite.
...
Savez vojvođanskih Mađara

Elvira Kovač

Poslanički klub nacionalnih manjina
Poštovani predsedniče, Predsedništvo, narodni poslanici, dame i gospodo, Akademska zajednica Srbije i veliki deo društva je u iščekivanju tumačenja Skupštine Srbije o izjednačavanju statusa ranije diplomiranih i mastera.
Pokušaj da se ova dilema razreši pretočen je u Predlog tumačenja odredaba člana 127. stava 1. i 2. Zakona o visokom obrazovanju, a on glasi (bio je više puta citiran ovde, ali dozvolite mi): "Mora", naglasila bih ovo mora, ''biti izjednačen status lica koja su stekla ili će steći naziv po propisima koji su važili do dana stupanja na snagu Zakona o visokom obrazovanju sa statusom lica koja budu stekla nazive koje predviđa ovaj zakon". Dakle, lica koja su stekla sedmi jedan stepen stručne spreme (diplomirani pravnik, diplomirani inženjer), izjednačeni su sa onima koji steknu naziv master.
U Predlogu tumačenja zakona konkretno piše: ''Lice koje je steklo, ili stekne odgovarajući akademski, stručni ili naučni naziv prema propisima koji su važili do stupanja na snagu ovog zakona, zadržava pravo na njegovo korišćenje u skladu sa propisima prema kojima ih je steklo''. Još piše: ''Lice iz stava 1. ovog člana može tražiti od visokoškolske ustanove u kojoj je steklo naziv da mu u postupku i pod uslovima propisanim opštim aktom visokoškolske ustanove, u skladu sa kriterijumima za usklađivanje stečenih naziva koje propisuje Konferencija univerziteta, odnosno Konferencija akademskih studija, utvrdi da ranije stečeni naziv odgovara nekom od naziva iz člana 95. ovog zakona''.
Podsećam da je Zakonodavni odbor Skupštine Srbije već krajem jula ove godine predložio Skupštini usvajanje autentičnog tumačenja Zakona o visokom obrazovanju po kome se prava diplomiranih i mastera izjednačuju.
Posle dana za glasanje, koji će, nadamo se, biti što pre, i donete naše odluke, odluke Narodne skupštine, znaće se da li ima potrebe za raspisivanjem master studija, iako su i ove godine univerziteti požurili i većina njih je već raspisala konkurse za upis na dodatne master studije.
Ovo pitanje o kome sada raspravljamo je veoma zainteresovalo javnost jer se odnosi na veliki broj diplomiranih akademaca. Mada je ono samo jedan od suštinskih problema koji su se pojavili na fakultetima po prelasku na novi režim studiranja usklađen sa, ovde više puta spominjanom, Bolonjskom deklaracijom.
Srbija je, kao što svi dobro znamo, 2003. godine postala deo velike evropske univerzitetske porodice. Zajednički cilj, proklamovan ovom deklaracijom, jeste kreiranje jedinstvenog evropskog prostora visokog obrazovanja, i to do 2010. godine. Po Bolonji, nastavni planovi i programi usklađeni su sa ostalim evropskim univerzitetima i, naravno, uveden je evropski sistem prenosa bodova. Takođe, uvedene su stepenovane studije, što bi značilo da će se diploma po novom sistemu obrazovanja sticati posle treće, četvrte ili pete godine studija.
Ukoliko Skupština izjednači prava diplomiranih i mastera, studenti ne treba da upisuju master studije na fakultetima koje su već završili zato što će time dobiti zvanja koja već poseduju, a za ovu uslugu će platiti više desetina hiljada dinara. Još jednom naglašavam da je Zakonodavni odbor Skupštine predložio izjednačavanje prava. U skladu sa njihovim tumačenjem i u skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju moguća je zamena diploma.
Ostalo je nejasno pitanje fizičke zamene diploma. Pretpostavlja se da će većina fakulteta opstruirati ovu zamenu. Od fakulteta se, pak, očekuje da svakom diplomiranom koji dođe i traži da mu se izda master diploma izađe u susret, bez polaganja bilo kakvih razlika u ispitima i uz plaćanje administrativnih troškova.
Ovo pitanje nije jednostavno, zapravo je veoma složeno. Problem je što ova zamena diploma podrazumeva da 80% gradiva, plana i programa, treba da bude isto sa programom mastera, a to je trenutno moguće za svega pet-šest generacija unazad. To sami fakulteti treba da procene, to je njihov zadatak. Jer, kada se nekom izdaje master diploma, uz nju je potrebno dodeliti broj bodova i izdati tzv. dodatak diplomi. To je nemoguće uraditi sa onim diplomiranima koji nisu radili po novim planovima i programima, odnosno nisu slušali predmete koji mogu da se vrednuju na ovaj način, znači, sistemom bodova.
Postoji još jedno pitanje − smatram da se zbog tog pitanja cela ova rasprava i vodi − a to je nastavak studija. Masteri i diplomirani bi trebalo da pod potpuno jednakim uslovima konkurišu na doktorske studije, odnosno da fakulteti ne prave razliku i diplomiranima postavljaju veće uslove nego masterima.
Zaključila bih da Skupština kasni sa rešavanjem ovog pitanja, a da su univerziteti i ove godine, kao što sam spomenula, vrlo požurili sa raspisivanjem konkursa za upis na master studije.
Univerziteti su očigledno, što je svima nama jasno, raspisali konkurse kako bi ubrali dodatne prihode od manje obaveštenih studenata ili od neodlučne dece. Ova situacija nažalost samo prikazuje kakva anarhija trenutno vlada u našem visokoobrazovnom sistemu.
Ohrabrila bih studente da jedino oni akademci koji su master studije upisali na fakultetima na kojima nisu diplomirali i oni koji su završili studije po novom programu, po ovom pitanju zaista ne treba da brinu.
Strašno je poražavajuće da nije poznato kada će se odlučivati o broju studenata postdiplomskih studija čije će se obrazovanje finansirati iz budžeta.
Sve u svemu, zbog političkog otezanja sa jasnim odlukama i oportunizma Univerziteta koji je ćutao i merkao kakva će biti Vlada, propušteno je već godinu dana, tačnije, skoro dve godine u obrazovanju naučnika. Prošle godine je, naime, bio veoma slab upis na master i doktorske studije, a ove godine je sve krenulo na naopak način.
Najzainteresovaniji za ovo pitanje su, svakako, oni koji žele da uče. Za dobre, vredne studente, mlade naučnike, na kraju, nije toliko ni bitno kakva će se odluka doneti. Bitno je samo da se ona donese što pre, da bi oni koji godinu-dve čekaju da im se na neki način reši status konačno znali šta da rade. Na kraju bih samo naglasila još jednom da sa ovom odlukom Skupština kasni, za šta smatram odgovornim stranke vladajuće koalicije. Naravno, SVM će glasati za izjednačavanje prava diplomiranih i mastera. Hvala na pažnji.

Oliver Dulić

| Predsedava
Zahvaljujem. Pošto na listama poslaničkih grupa više nema prijavljenih za reč, pitam da li žele reč predsednici, odnosno predstavnici poslaničkih grupa koji nisu iskoristili svoje pravo iz člana 93. Poslovnika. (Ne.) Hvala.
Zaključujem pretres. Narodna skupština će, naravno, u danu za glasanje odlučivati o Predlogu autentičnog tumačenja odredaba člana 127. stav 1. i 2. Zakona o visokom obrazovanju.
Određujem pauzu. Nastavak rada je u 15.15 sati.
(Posle pauze – 15.15.)
...
Bošnjačka demokratska stranka Sandžaka

Esad Džudžo

| Predsedava
Poštovane koleginice i kolege, nastavljamo poslepodnevni rad.
Pre nego što pređemo na 34. tačku dnevnog reda, samo jedno obaveštenje: obaveštavam vas da sam pozvao da sednici, u vezi sa ovom tačkom dnevnog reda, prisustvuje ambasador Republike Kube u Republici Srbiji gospodin Hulio Cezar Kancio Ferer.
Prelazimo na 34. tačku dnevnog reda: – PREDLOG DEKLARACIJE NARODNE SKUPŠTINE REPUBLIKE SRBIJE O OSUDI BLOKADE I IZOLACIJE REPUBLIKE KUBE KOJU SPROVODE SJEDINjENE AMERIČKE DRŽAVE
Primili ste Prijedlog deklaracije, koji je podnela poslanička grupa SRS.
Primili ste amandman koji je podnelo 205 narodnih poslanika i amandmane koje su podneli narodni poslanici Ivan Andrić, Milena Stanković i Nebojša Ranđelović.
Primili ste izveštaj Zakonodavnog odbora.
Podsećam vas da, prema članu 160. stav 3, a shodno članu 94. Poslovnika Narodne skupštine, ukupno vrijeme rasprave za poslaničke grupe iznosi pet časova, kao i da se ovo vrijeme raspoređuje na poslaničke grupe srazmerno broju narodnih poslanika članova poslaničkih grupa.
Pošto ukupno vrijeme rasprave za poslaničke grupe iznosi pet časova, konstatujem da je vrijeme rasprave po poslaničkim grupama sledeće: Srpska radikalna stranka - jedan sat, 37 minuta i 12 sekundi; Demokratska stranka - jedan sat, 16 minuta, 48 sekundi; Demokratska stranka Srbije − Nova Srbija − dr Vojislav Koštunica - 56 minuta, 24 sekunde; G17 plus - 22 minuta, 48 sekundi; Socijalistička partija Srbije - 19 minuta, 12 sekundi; Liberalno-demokratska partija - 13 minuta, 12 sekundi; Savez vojvođanskih Mađara, Lista za Sandžak, Unija Roma Srbije, Koalicija Albanaca Preševske doline - 7 minuta, 12 sekundi; Vojvođanski poslanici − LSV, SVM - 6 minuta. Poslanici koji ne pripadaju nijednoj poslaničkoj grupi, jedan narodni poslanik - 5 minuta.
Molim poslaničke grupe, ukoliko to već nisu učinile, da odmah podnesu prijave za riječ sa redosledom narodnih poslanika.
Saglasno članu 160. stav 2. Poslovnika Narodne skupštine otvaram jedinstveni pretres o Prijedlogu deklaracije.
Da li predstavnik predlagača, narodni poslanik Aleksandar Vučić, želi riječ?
Izvolite, gospodine Vučiću.

Aleksandar Vučić

| predsednik Republike Srbije
Dame i gospodo narodni poslanici, Vaša ekselencijo, poštovani građani Srbije, SRS je, kada je pravila prvi Predlog deklaracije Narodne skupštine o neophodnosti okončanja sankcija i izolacije Republike Kube, pod nešto izmenjenim nazivom, u kojem se direktno osuđuje blokada koju sprovode SAD, imala u vidu nekoliko razloga zbog kojih je taj predlog podnosila.
Naravno, zamenik predsednika SRS-a, šef poslaničke grupe gospodin Nikolić, ali i ostali čelnici SRS-a, u svojoj korespondenciji sa Njegovom ekselencijom ambasadorom Republike Kube više puta su razmenjivali mišljenja i političke stavove i o položaju Kube i o položaju Srbije.
Zbog pokušaja pojedinih medija u Srbiji danas − posebno želim da izrazim zadovoljstvo što se to nije dogodilo u Narodnoj skupštini Republike Srbije − da sve ovo na neki način ismeju ili da predstave pomalo neozbiljnim, neodgovornim (a odgovorni su samo oni koji bi podilazili onima koji otimaju teritoriju naše zemlje), moram da ukažem na sledeće činjenice.
Naime, Republika Kuba je uvek bila prijateljski nastrojena prema srpskom narodu, prema Srbiji, prema našoj nekadašnjoj državi SFRJ, a kasnije i SRJ. Nikada nije prihvatala sankcije protiv naše otadžbine. Uvek je osuđivala agresiju i bilo kakve pokušaje okupacije dela naše teritorije. To je zemlja sa kojom, možemo da kažemo, imamo najbolje moguće odnose.
Uvek je moguće da ti odnosi budu bolji. Uvek je moguće da ih razvijamo jače, da u ekonomskom smislu ta saradnja bude još izraženija. Ali, sasvim je sigurno da Srbija u Kubi ima iskrenog i pravog prijatelja. A, uveren sam, i vidim danas po raspoloženju narodnih poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srbije, da ćemo i mi ovde potvrditi da Kuba ima iskrenog i odanog prijatelja u Republici Srbiji i srpskom narodu u celini.
Ovim ukazujemo na nekoliko stvari. Najpre, da vas podsetim na ono što smo svi zaboravili − oprostiće mi Njegova ekselencija što ću upotrebiti sintagmu koju već duže vreme koristim − neki politički predstavnici i njihove medijske strukture su, sprovodeći "politiku zadnjice" (važni smo samo mi i naš džep, i ništa više na kugli zemaljskoj), zaboravili na sve muke i patnje ostalih ljudi.
Danas, u situaciji kad nama otimaju Kosovo i Metohiju, kada znamo šta je to kada vas neko suoči sa ekonomskom blokadom i ekonomskim sankcijama jer smo mi, kao država, bili predmet najtežih mogućih sankcija, objekat nad kojim su se iživljavali sprovodeći najgore moguće sankcije samo zato što smo želeli da čuvamo svoju slobodu i da budemo svoj na svome − znamo kako je narodu na Kubi.
Zbog toga imamo obavezu da pokažemo solidarnost, bar malo altruizma sa tim ljudima, koji nisu nikome ništa zgrešili, nikoga nisu napali, ni na jednu zemlju nisu izvršili agresiju, nikome ništa nažao nisu učinili.
Krivi su. Njihova jedina krivica je u tome što žele da budu svoji na svome, da imaju svoju otadžbinu, da sami odlučuju o svojoj budućnosti.
I što žele da imaju svoju Kubu za svoj kubanski narod, a ne da to postane prćija njima bliskih suseda (u geografskom smislu, naravno). To je njihova krivica.
Potrudio sam se i pripremio materijale kojima bih vam ukazao na koji način su ugrožena elementarna ljudska prava građana Kube. Znam da će neki reći: šta to nas danas interesuje kad i mi imamo mnogo problema?
Ako bismo uspeli da čuvamo slobodu i svoju zemlju onako kako to čini kubanski narod, vođen svojim predsednikom Fidelom Kastrom, sasvim sam siguran, Srbija danas ne bi morala da brine o okupaciji delova svoje teritorije.
Naime, po tzv. pravilima, po onome što Amerikanci nazivaju Cuban assets control regulations, oni su kubanskom narodu i kubanskoj državi zabranili gotovo sve. Niti šta mogu da uvezu, niti šta da izvezu. Ko je pogođen time? Pre svega deca, starci, nejač. Samo zahvaljujući zaista izvanredno organizovanom zdravstvenom sistemu na Kubi − u svakom slučaju, jedan je od najpravičnijih u svetu − njihova deca i nejač mogu da prežive.
I pored zabrane uvoza i izvoza svih mogućih sirovina i najvažnijih lekova, Kuba je i danas najpoznatija zemlja. Sve su pokušavali da joj otmu (od originalnog ruma, cigara, šećera, svega drugog), pa nisu uspeli.
Dakle, uz sve to što su im radili, oni su samo tražili podršku zemalja u svetu da budu svoj na svome i ništa više. Oni su u toku ove 44 godine pokazali da je to moguće. Naravno da im nije bilo lako.
Pojaviće se ovde, sasvim sam uveren u to pošto sam video nečije amandmane, naši politički protivnici koji će reći: ne, to je zbog Kastra, zato što je Kastro loš. A Buš je mnogo dobar. Ne znam kakve veze ima Buš sa Havanom jer Kastro njemu nije dirao ni u Vašington, ni u Njujork, ni u Los Anđeles, ni u bilo koje drugo mesto.
Pa ćete da nam objasnite da je to zato što je Kastro valjda nedemokrata. A Buš je veliki demokrata pa je, tako demokratski, njegov prethodnik Klinton razarao Srbiju, pa on tako razara Irak, Avganistan, Iran, koju god hoće zemlju na svetu.
Nemam ništa protiv da izađete i kažete: oni su najjači na svetu. Mogu da kažem: dobro, najjači su na svetu. Ali, ne mogu da se saglasim sa tim da su oni najispravniji.
Jer, oni koji su ubili Milicu Rakić i malu Sanju u Varvarinu ubijaju i decu na Kubi, ma kako da se ona zovu. Ja nisam ekspert da bih mogao na španskom da izgovaram ta imena, ali, u svakom slučaju, moramo da pokažemo da mislimo isto kao i oni kojima su ubili na desetine i stotine Milica i Sanja samo zato što su želele da žive u svojoj zemlji i da imaju pravo da biraju svoju vlast.
Mislim da je ova naša današnja deklaracija veoma značajna. Nikada do sada, čini mi se, nismo uspeli, i ovo je možda prvi put da pronađemo nekakvu vrstu generalne saglasnosti oko toga šta jeste dobro, a šta svakako nije. Ne postoji, čini mi se, normalan čovek − ovde je reč o tome da li je neko normalan ili ne, a ne o tome ko kakvu politiku podržava − koji bi rekao: u redu je to što rade Kubi. To dokazuje činjenica da je ovakav tip deklaracije već usvojen u 150 zemalja sveta, onim koje razmišljaju da treba da postoje kao države.
Predstavnici nekih političkih stranaka, za koje sam čuo da se hvale, nekome drže lekcije koje biznismene smeju ili ne smeju da pominju. Voleo bih da ti izađu i ponovo kažu kog to biznismena ne smemo da pomenemo. A onda ću ja njima da pomenem biznismene, političare i njihove finansijere koje ne da ne smeju da pomenu, nego ne smeju da pomisle da izgovore njihovo ime zato što sve rade za njihov račun i u njihovo ime: od Tačija, Čekua, do nekoliko drugih biznismena ovde iz energetske i raznih drugih mafija. A sve one koje vi pominjete, lično pominjem svakog dana, pa zaključno sa Miroslavom Miškovićem ili ne znam ni ja kojim već.
Ovo sam ubacio u priču, poštovani narodni poslanici, zato što ovde imamo neke amandmane koje su nam doneli. (Ne, oni koriste te kubanske cigare, to je tačno; ja zaista ne pušim pa ništa o tome ne mogu da vam kažem, da budem iskren.) Njima i dalje smeta Kuba, ali ne zato što im smeta Kuba, ne ni zato što im smeta Fidel Kastro, njima smeta svako ko voli slobodu. Njima smeta svako ko bi da bude svoj na svome, svako ko nema svog Tačija, Čekua, ili svog Viznera, ili nekog drugog Amerikanca da ga lupa po glavi i da mu naređuje kako da se ponaša.
Izvinite, prihvatamo, naš je greh taj da nećemo da imamo ni Olija Rena, ni Solanu, ni Viznera, ni Buša, ni bilo koga drugog da odlučuje o budućnosti srpske dece, o budućnosti građana Srbije. Mi mislimo da je to stvar građana ove zemlje a ne njihova stvar, i to se u našim glavama nikada neće promeniti.
Ako je to taj strašni greh, evo, prihvatamo, preuzimamo ga na sebe. To je krivica i onih protiv kojih su neki ovde pisali amandmane. Neki kao da ne razumeju šta znači suverenost jedne zemlje. Sada ću da čujem iz tzv. ljudskih prava tzv. četvrte generacije, za koja pojedini pravnici, kad analiziraju, žele da kažu da su ona na izvestan način ukinula suverenitet i teritorijalni integritet pojedinih zemalja u savremenom svetu, da sad otprilike to više ne postoji kao kategorija i ne treba više ni da govorite o suverenitetu.
Nemam ništa protiv ako ta teorija pobedi u svetu. Ako vi mislite da je u redu da postoji samo globalno selo Amerika i njeni zaseoci, možda vi pobedite jednog dana, možda okupirate sve zemlje sveta. Nadam se da u tome nećete uspeti.
Ali, dok to nije tako, dok mi postojimo kao Srbija, kao mala tačka na zemljinoj kugli, dok postoji Rusija, dok postoji Kuba, dok postoji gotovo čitava Latinska Amerika, ne računajući Kolumbiju – zamislite, baš slučajno u Kolumbiji Amerikanci imaju najjače uporište u Latinskoj Americi, pitajte se zašto; ali ni tamo ne zbog naroda, i tamo je uvek klackalica i narod je protiv proameričkog režima, ali na neki način uspevaju da vladaju – taj otpor, koji se širi svetom od predsednika Putina, pa sve do Latinske Amerike, i predsednika Čavesa, i predsednika Kastra i svih drugih , nezaustavljiv je.
Neće ljudi više da trpe vašu tiraniju. Kao što neće da trpe američku tiraniju širom sveta, tako neće da trpe ni da nam američke sluge ovde sole pamet i drže moralne lekcije. Oni koji su primili pare od Tačija − da nam sole pamet ovde: kako i na koji način, s kojim biznismenom smemo, možemo ili ne možemo da sarađujemo?!
Dame i gospodo narodni poslanici, mi smo prihvatili određene kompromise u dogovoru sa ostalim poslaničkim grupama, i DSS i DS i G17 plus. Zahvalni smo svim ljudima iz stranaka koje su pokazale razum da ovakav jedan akt usvojimo. Zbog toga što će tu poruku slobodarske Srbije u svet preneti i Njegova ekselencija kubanski ambasador. I što će se Srbija po dobrom čuti u svetu, a ne samo po onome kako mora da ispunjava nečije protivpravne zahteve i kako mora da bude na ivici sramote.
Dakle, samo sam strašno zainteresovan: odakle, ljudi, nekome pravo da se zalaže za demokratizaciju Republike Kube? Ona kao nije demokratska, a vi jeste demokrate? Hašim Tači, Agim Čeku i Čeda Jovanović jesu demokrate, a Fidel Kastro nije demokrata? Pa, nije Fidel Kastro sarađivao sa najvećim mafijašima i kriminalcima u ovoj zemlji. Nije Fidel Kastro krao ovde po Srbiji, nego vi. Nije on pljačkao Kubu, nego ste vi pljačkali Srbiju. Sada se našli oni da drže predavanje Fidelu Kastru o demokratizaciji.
Mi se ne usuđujemo da onima koji ubijaju decu širom sveta držimo predavanje o demokratizaciji njihove zemlje, nego kažemo: mi smo protiv nasilja, protiv agresije, protiv međunarodnopravnih akata koje donosite ili dela u međunarodnom javnom pravu koje su suprotne elementarnim normama te grane prava. Ne ulazimo u unutrašnja pitanja tih zemalja, da li nam se njihov režim sviđa ili ne.
Malo je nekima što bi hteli da odvajaju 15% teritorije Srbije, da posebno rade na rasparčavanju naše zemlje, nego bi još da se mešaju u pitanje demokratizacije drugih suverenih zemalja. Zamislite te intelektualne gromade da odu na Kubu i da im drže predavanja o demokratizaciji. Otišao Čedomir Jovanović na Kubu da im kaže kako treba da se demokratizuju. Nama možda dođe smešno, ali se oni ne bi smejali. Plakali bi ljudi od muke, šta su dočekali.
Znate, svuda na svetu su postojale snage koje su podržavale okupatora zato što je jak, moćan, snažan. Uvek je to tako bilo. I svuda na svetu su postojale slobodarske snage i one zemlje koje su štitile najveću vrednost koju savremeno čovečanstvo poznaje.
Ta najveća vrednost, koju je još Gaj II u starom Rimu iskazao, jeste sloboda. On je rekao: sloboda je od svih stvari najpreča, ni sa čim je ne možete porediti i osnovna karakteristika svakog čoveka jeste žeđ za slobodom, glad za slobodom.
Zato ponekad i ovako naglašeno reagujemo, zato se ponekad to nekome možda i ne dopada − zato što žudimo za slobodom. Zato što je želimo baš onako kako je žele i kako su je sebi ostvarili građani Kube. Koji samo žele da ukažu na one koji ih muče, progone, koji im uvode ekonomske sankcije i blokade.
Moram da kažem sa posebnim ponosom, govorim u ime poslaničke grupe SRS, da smo danas učinili jednu malu, neveliku, ali rekao bih dobru stvar za našu zemlju i za čovečanstvo u celini.
Oprostite, Vaša ekselencijo, ako sam u svom izlaganju koristio neke izraze koji ne priliče diplomatskom jeziku. Govorio sam iz srca.
Mislim ono što misli većina građana Republike Srbije, ono što, uveren sam, misle svi poslanici SRS-a. Siguran sam da ćete u dubini duše i vi znati da sam sve što sam izgovorio, govorio istinito.
Uveren sam u to da će sloboda pobediti tiraniju i da će oni ljudi, koji slobodu cene i vole više od svega, uvek umeti i uspeti da se izbore protiv okupatora. Živelo prijateljstvo Srbije i Kube! Hvala vam najlepše.
...
Bošnjačka demokratska stranka Sandžaka

Esad Džudžo

| Predsedava
Zahvaljujem narodnom poslaniku Aleksandru Vučiću, ovlašćenom predstavniku SRS-a.
Da li ovlašćeni predstavnici drugih poslaničkih grupa žele riječ? (Da.)
Narodni poslanik Dragoljub Mićunović, ovlašćeni predstavnik Demokratske stranke. Izvolite.