OSMO VANREDNO ZASEDANjE, 11.06.2009.

3. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

OSMO VANREDNO ZASEDANjE

3. dan rada

11.06.2009

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:10 do 22:15

OBRAĆANJA

Milica Radović

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
I pored dobrih strana ovog zakona, kao što sam rekla, postoje neke s kojima se mi kao poslanička grupa ne možemo složiti, jer smatramo da one nisu na adekvatan način regulisane.
Prvo, radi se o davanju saglasnosti, odnosno mogućnosti maloletnim licima da osnivaju udruženja uz saglasnost zakonskih zastupnika. Ovde ne treba da budem pogrešno shvaćena, mi nismo protiv onih prava koje maloletnici već imaju, ali smatramo da bi predlagač zakona trebalo da predvidi jedan vid, jedan metod zaštite maloletnika od eventualne zloupotrebe. Znamo da maloletnici sa 14 godina, ovde zakon eksplicitno govori – maloletna lica s navršenih 14 godina, nisu u stanju da potpuno razumeju ni sam značaj tog udruženja, niti mogu da pretpostave u kom pravcu njihovo eventualno udruživanje može da bude izmanipulisano.
S druge strane, vrlo povezano s ovim je i pitanje zaštite podataka kako maloletnih osoba, tako i punoletnih članova udruženja. Smatramo da ovo pitanje dobija izuzetnu važnost onog trenutka kada se postavi pitanje gašenja samih udruženja. Postavlja se pitanje – šta se dešava sa dokumentacijom? Šta se dešava sa spiskovima članova tih udruženja? Ko može da, nakon gašenje udruženja, koristi te spiskove, na koji način i pod kojim uslovima?
Jedan od najvećih problema ovog predloga zakona jeste sam način finansiranja nevladinih organizacija. Nemam iluziju da tako krupno pitanje može da bude rešeno isključivo ovim zakonom, ali sam mišljenja da je trebalo ovo pitanje mnogo bolje, detaljnije regulisati.
Mi znamo da se, grubo govoreći, nevladine organizacije finansiraju kako od samog priloga članova, tako i od donacija. Donacije mogu da budu i domaće i strane – od stranih fondacija, stranih vlada, država, međunarodnih organizacija i pojedinaca. Upravo u tome leži najveći problem koji mi vidimo za manipulisanje nevladinim organizacijama, kako same zemlje, tako i iz inostranstva.
Niko u Srbiji tačno ne zna koliko ima nevladinih organizacija, niti možemo uopšte da predvidimo koja su to sredstva koja strane fondacije ulivaju za rad nevladinih organizacija koje deluju na području Republike Srbije.
Procene su da ih ima negde oko 30.000, a samo 3.000 tih organizacija se mogu nazvati nevladinim organizacijama u pravom smislu te reči.
Kada pomenemo nevladine organizacije, kod nas, konkretno, u srpskoj javnosti se stvara utisak da se radi o izvesnoj Nataši Kandić, o Biljani Vučo-Kovačević, o Sonji Biserko i o ostalima.
Naravno, slažem se s ministrom, jer smatram da je takva percepcija pogrešna. Treba razlikovati one nevladine organizacije koje deluju u skladu s demokratskim pravilima u državi i koje doprinose demokratizaciji jedne države, a, s druge strane, treba razlikovati one koje politički deluju i koje su kontrolisane od strane stranih vlada i interesnih grupa.
U Srbiji postoji par vrlo bogatih nevladinih organizacija. Nedavno smo imali priliku da čujemo da jedna nevladina organizacija, Građanska inicijativa gospodina Derete, ima godišnji budžet od preko milion dolara.
Mislim da je vrlo važno, kako sa samu javnost, tako i za nadležne državne organe, da znaju kako se on finansira, koje su to pare, ko njih, konkretno, finansira i ko finansira, u krajnjem slučaju, izveštaje Helsinškog odbora Sonje Biserko? Ko finansira, uglavnom, monstruozne spiskove nepoželjnih ličnosti?
Kada su neka imena ovde u pitanju, govorimo o imenima medijski najzastupljenijih nevladinih organizacija, onda sam mišljenja da odredba člana 50. Predloga zakona, koja reguliše zabranu rada udruženja, ne bi trebalo da ima isključivo i samo deklarativni karakter.
Kako se zove to nezalaganje za narušavanje teritorijalne celokupnosti Republike Srbije, kada gospođa Nataša Kandić, u svojstvu ličnog gosta Hašima Tačija, prisustvuje proglašenju nezavisnosti ilegalne države KiM?
Kako se zove to kada gospođa Sonja Biserko kaže – Srbi moraju da se suoče s tim da je Kosovo izgubljeno? Ili, kada kaže – Vojvodina je dobrovoljno ušla u Srbiju, posle toga i u Jugoslaviju, ona ima puno pravo da se izjasni kakav položaj želi? Kako se zove to kada u maju 2007. godine, predstavnici svih pobrojanih nevladinih organizacija, koje imaju najveću zastupljenost u mediju, šalju pismo na adresu 27 država članica EU u kojem otvoreno traže da se pooštri odnos prema Beogradu, pa čak i prekinu odnosi s Beogradom, dok svi haški optuženici ne budu pred Haškim tribunalom?
Ovakvih izjava ima mnogo. Ima mnogo i onih koji se pitaju kako je moguće da Republika Srbija blagonaklono gleda na delovanje ovakvih organizacija, kako je uopšte moguće da im se niko do sada nije suprotstavio u razbijanju same države?
Zbog toga, smatram da država treba hitno da se posveti ovom problemu, da se pozabavi ovim stvarima i da odredbe člana 50. Predloga zakona o udruženjima nemaju više deklarativni karakter, nego da u najskorije vreme zažive u samoj praksi. Hvala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Narodni poslanik Janko Veselinović?
...
Stranka slobode i pravde

Janko Veselinović

Za evropsku Srbiju
Odustajem.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem. Gospodin Krasić ima reč.
...
Srpska radikalna stranka

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka
Gospođo Đukić, koliko minuta imamo još?
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Dvadeset četiri minuta.
...
Srpska radikalna stranka

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka
Dobro. Malo ću drugačije od mog kolege poslanika, Slađana Mijaljevića. On je u današnja dva obraćanja izneo neke načelne stavove o izazovima, pretnjama i opasnostima nekog liberalnijeg koncepta koji se zagovara, a ukazao i na probleme koji ovaj predlog zakona, u suštini, ne rešava.
Na početku bih da skrenem pažnju, pre svega, javnosti, šta u prevodu znači ''udruženje građana''. To znači da je oblik organizovanja množina; nije ni jednina, ni dvojina, nego množina, a množina je nešto više od tri.
Tri građanina i više treba da se udruže i njihovo udruženje treba da dobije neki oblik organizacije koju poznaju zakon i Ustav. Delatnosti oko kojih su se našli moraju da budu u skladu s Ustavom i zakonom, a delatnost ne smeju vršiti na način da dovode u pitanje temeljne principe i temelje ustavno-pravnog položaja dotične države.
Ako pođemo od ovih elementarnih principa, onda dolazimo do zaključka da bi, da bi nešto postojalo kao udruženje, moralo da ima mnogo više od tri člana, ili više od tri osnivača, jer kada je u pitanju jedan osnivač, onda to je jednopersonalni oblik organizovanja. Kada ima osnivača i dva člana, to je klasični ortakluk. Kada ima tri, moram da vam kažem, u Batićevom zakonu o organizovanom kriminalu to je već oblik organizovanog kriminala, to je već nešto ozbiljnije.
Mi smatramo da daleko veći broj lica treba da budu osnivači nečega što je udruženje građana, jer veliki broj osnivača pokazuje ozbiljnost inicijative, ozbiljnost posla kojim žele da se bave i ozbiljnost oblasti u kojoj oni žele da deluju. Naravno, ovaj predlog zakona ne dotiče političke stranke, sportska udruženja i verske zajednice, ali, praktično, sve drugo pada pod uticaj ovog predloga zakona. Tu nastaju stvarni problemi.
Negde krajem šezdesetih godina, jedan pukovnik CIA, kao mlad čovek je otišao u penziju, šetao se Vašingtonom i pročitao na nekom zidu oglas da mladi studenti organizuju neki sastanak, neki skup, gde treba o nečemu da pričaju. Nije se prerušio u hipika, ušao je, čuo je šta se priča.
Prokomentarisao da su to najobičnije gluposti u odnosu na jake SAD i da šačica hipika ne može da zaustavi neku državu, kao što smo sad imali prilike da čujemo da organizovani kriminal ne može da pobedi državu. Kada je video ta mlada ozarena lica kako gledaju govornika kao mesiju, došao je do zaključka da to može da se iskoristi za jedan novi oblik političkog delovanja, a to je rušenje režima, rušenje vlasti nenasilnim metodama.
U svakom slučaju, pukovnik je shvatio da plemenite ideje okupljanja ljudi oko toga što žele da budu ribari, što žele da budu ronioci, što žele da se bave sportom, što žele da skupljaju poštanske markice, gde kao hobisti, po svojim afinitetima i sposobnostima, prevazilaze čak i domete profesionalaca u tim oblastima, mogu da se zloupotrebe, naravno, sve u smislu psihološko-propagandnog delovanja, zavođenja masa. Napravio je projekat i posle nekoliko godina, kada je taj projekat odbranio, to je postao i zvanični projekat CIA.
CIA je pokušala na mnogim lokacijama da to sprovede. Neslavno je prošla u Burmi, proterani su. Takav tip udruženja se kasnije nazvao ''nevladine organizacije''. Najveća podvala je taj naziv ''nevladine organizacije''. To znači da je to neki oblik organizovanja ljudi koji nema nikakve veze s izvršnom vlašću, ali kakva je zloupotreba tog termina imali smo prilike da vidimo 2001. godine, kada se usvajao budžet Republike Srbije, kada je Dereta predvodio veliku grupu predstavnika nevladinih organizacija, koji su tražili iz budžeta Republike Srbije sredstva, jer su oni ''prvoborci'' petooktobarskih promena. Oni su bili vrlo jaki i u akciji "Kondomom protiv kordona". To ima svoju istoriju.
Postavlja se pitanje, ako Vlada finansira projekat nekog udruženja, da li je to udruženje nevladina organizacija? Znate i sami, to je slično kao sa medijima, ne postoje nezavisni i slobodni mediji, svi su oni zavisni i onoliko slobodni koliko gazda kaže. Nekada se zna ko je gazda, nekada se pretpostavlja, ali uvek se zna ko je glavni urednik koji pravi naslove iznad tekstova. Ako Vlada nešto finansira, onda abonenti Vlade ne bi smeli da kažu da ne pripadaju izvršnoj vlasti. Oni su produžena ruka izvršne vlasti, upravo onako kako je penzionisani pukovnik CIA u svom radu to objasnio i opisao.
Nažalost, imamo situaciju s jednom paraorganizacijom, ''Otpor'', a podsećam one koji su na vlasti iz SPS-a da to su kadrovi školovani u inostranstvu, koji su ovde iskorišćeni; navodno, nije dobro da roditelji grde svoju decu jer su sva deca za ''Otpor''. To je organizacija koja nije imala ni svoju organizacionu strukturu. Znali smo da je tamo bio profesor Čedomir Čupić, pa Jagoda Jorga, ona je pobegla, više ne želi da sedi s ovima, ali oni koji su se tukli oko para u to vreme u ''Otporu'' danas sede u ministarstvima.
Državni sekretar u Ministarstvu pravde je Homen i njegova kancelarija brani gospodina Tadića u sudskim postupcima. Videli ste i sami, Odbor za rešavanje sukoba interesa nije mogao čak ni prstom da uperi u Homena.
Imamo i ovde nekoliko ljudi, u Narodnoj skupštini, koji su predstavljali ''Otpor'', a znate i sami da je to bila jedna paravojna, nasilna organizacija, koja je žarila i palila čak i ovu skupštinu. Kad vidite nekog predstavnika ''Otpora'' u Narodnoj skupštini, u sali, stičete utisak da se neko vratio na mesto gde je završio vrlo značajan posao.
''Otpor'' nije poznat po tome što voli vatru, to razumete sami. Slična je situacija sa CESID-om, da ne ređam dalje. Tu bih mogao da pričam do mile volje, ali da bi publika shvatila tu pasioniranost članova udruženja koji kažu da su nevladine organizacije, da su borci za nešto, a to nešto spada, šire posmatrano, u neki deo segmenta koji se naziva slobode i ljudska prava, da kažem da onda treba pretpostaviti, recimo, da je onaj ko vodi Fond za humanitarno pravo dosledan borac za ljudska prava.
Dosledan borac za ljudska prava ne sme da pravi bilo kakvu vrstu diskriminacije ili razlike u pogledu pojedinaca, ni po veri, ni po boji, ni po materijalnom stanju, ni prema političkim stavovima itd. Međutim, kada te znamenite i od strane vlasti popularne nevladine organizacije, borci za ljudska prava, u javnosti Republike Srbije zastupaju samo prava Šiptara sa KiM-a, a nijedna srbijanska, ili srpska organizacija do njih ne može ni da dođe, ili oni nikada ne kažu da postoje ljudska prava Srba, onda znajte da se ta nevladina organizacija sama diskvalifikovala, jer je pokazala diskriminaciju a ne patološko opredeljenje za čoveka i za njegova prava.
Vidite, sneg obično padne kad mu vreme nije da bi se videli tragovi. Javnost vidi te tragove i dobro je što javnost vidi te tragove, jer tako može mnogo bolje da shvati vlast koja briše te tragove, puj pike ne važi, sada su to dobra, fina, uzorna gospoda, ne silaze s medija i postaju nešto što se zove moralni etalon. Sada vidite kako se stvorio taj moralni etalon.
U tom projektu koji je napravio penzionisani pukovnik CIA, navedeno je da treba praviti policentričan oblik nezadovoljstva. To znači da tamo postoji neka grupa od petoro-šestoro i postoje takve dve-tri hiljade grupa od po dvoje-troje.
Oni tokom godine drže moralna predavanja, kritikuju. Politički se ne izjašnjavaju, a na mesec dana pred izbore, kada su se već promovisali kao persone koje imaju moralni kredibilitet, oni nepogrešivo izvrše atak na biračko telo da se glasa za tačno određenu opciju.
Evo, da na jednom vrlo jasnom primeru pokažemo kako je to izgledalo. Sećate se, da biste nekako opstali na vlasti, prvo ste parafirali neki sporazum u toku jedne izborne kampanje, pa ste onda potpisali taj sporazum, a odmah sutradan dobili ''ćušku'' u Briselu da to ne važi, što se tiče druge strane.
Onda je krenula kampanja, pa su i udruženja građana, i banke, i privrednici, i svi redom stvorili klimu –nema alternative, moramo da ratifikujemo taj sporazum o pridruživanju.
Tim sporazumom i tim činom ratifikacije kažemo – odričemo se carine i vaša roba može da ulazi ovde nekontrolisano. To je postala glavna stvar. Kako reče ministar finansija, izgubili smo u cugu 200 i nešto miliona evra, kao trajni gubitak Republike Srbije, trajni gubitak da ne može da se finansira poljoprivreda, trajni gubitak da ne mogu da se finansiraju socijalne funkcije države, ali je neko računao da je dobio politički autoritet, pokazao je sposobnost da razgovara sa Zapadom, koji nam u isto vreme otima i KiM.
Običan sam čovek i zbunjen sam. Svi kažu da to treba prihvatiti. Pa, kako mi mali, neobavešteni, da ne prihvatimo? Prođe nekoliko meseci, podvuče se crta, vide se negativne posledice jedne takve operacije, nastupi ćutanje, a onda ide druga priča – pa, mi smo mali, moramo da vodimo tu tzv. realpolitiku, a ona se zasniva na tome da moramo sve da prihvatimo, osim da izvršimo samoubistvo, mada i oko toga možemo malo da se sporimo; ako treba, i to ćemo da uradimo, jer će nam biti bolje. Evo, "biće bolje" devet godina traje. Sve da prihvatimo i biće bolje.
Došli smo u situaciju da je privreda u totalnom haosu, fabrike ne rade, ljudi su izbačeni iz fabrika ne mogu da se orijentišu kako da obezbede egzistenciju. Država ne raspolaže sredstvima da pokrije tu socijalu. Danas Srbija duguje više nego bivša SFRJ. Kakav je tu uticaj i značaj nevladinih organizacija?
Zbunjujete društvo terminima poput, recimo, ''civilno društvo''. Ako postoji civilno društvo, šta bi bila suprotnost civilnom društvu? Bilo bi neko društvo u uniformama. Da li smo mi takvo društvo, u uniformama?
Valjda je u našem društvu oduvek bilo mnogo manje ljudi u uniformama, a mnogo više u civilnim odelima. To je jedna medijska manipulacija kako bi se samo stvorio neki utisak, da bi se završio posao, po sistemu – drži vodu dok majstori odu.
Ovaj zakon, ili zakon koji bi uredio ovu materiju je nama potreban. Prvo, zato što su još uvek na snazi neki prevaziđeni zakoni, zakoni doneti odmah posle Titove smrti. Promenilo se sve u međuvremenu, jači smo svi za jedno saznanje da i ono što se predstavlja kao dobro nije baš u praksi toliko dobro, već se pokazalo da je poprilično loše.
Postoji veliki broj organizacija građana u kojima oni ostvaruju svoje pravo da se udruže radi nekih svojih interesa i afiniteta. Ovo što smo danas pričali mi iz SRS-a i sve kritike koje smo izneli ne odnose se na tu vrstu organizovanja, niti na planinare, niti na gorane, niti na filateliste, niti na penzionere ili bilo koga sličnog. Tamo gde imaju neke svoje lične interese, kao kolektivitet lakše mogu da ih ostvare, i to nije problem.
Problem je s onima što su ''spolja gladac, a iznutra jadac''. Problem je što u ovoj situaciji svako može da postane, zahvaljujući medijima, neka persona za poštovanje i neko oličenje, kao transmisija prema bogatom i razvijenom Zapadu.
Ja sam veliki protivnik koncepta da udruženja građana mogu da učestvuju na konkursu i da dobijaju sredstva iz budžeta za neke svoje projekte. Zašto? Zato što je to najbolji primer apsolutne suprotnosti između pojmova ''udruženje građana'' i ''nevladin sektor''. Sve što Vlada finansira, ne može da bude nevladino. Ko daje pare, taj je gazda. Veliki sam protivnik i ovog prenaglašenog značaja privredne delatnosti takvih udruženja koja imaju, čak, tri osnivača.
Samo da vas podsetim, u Kragujevcu je postojao jedan čovek koji je registrovao 60-ak udruženja, što na svoje ime, što na ime članova svoje porodice. Zašto? Nije mogao Zapad da ih isplati kao fizička lica, nego je morao preko udruženja, kao pravnog lica. Vidite koliko ste daleko u stanju da idete.
Rekli ste da registar ovih udruženja vodi Agencija za privredne registre. Zašto? Zašto bi ona vodila registar udruženja građana? Zato što su ovi u Ministarstvu lenji, znaju da će da im se javi 50-60 hiljada novih udruženja i ne žele da vode evidenciju, ali su zadržali drugostepeni postupak.
Ako se privredno društvo, pravno lice, registruje kod Agencije za privredne registre, pa dođe do odbačaja prijave ili nekog problema oko registracije, kome se taj žali? Valjda postupak ide pred sud? Ne, ovde ide Ministarstvu. U prvostepenom postupku –Agencija, u drugostepenom postupku – Ministarstvo, a da bi našli neko pokriće, kažu – ovo što radi Agencija su povereni poslovi. Sve što radi Agencija su povereni poslovi. Zašto dva različita koncepta?
Koliko su se oni zaplašili privrednih aktivnosti tih tročlanih udruženja građana, oni su ubacili poseban član u kaznenim odredbama kao privredni prestup. Zar je moguće da jedno udruženje može da izvrši privredni prestup? To je nepoštovanje propisa o privrednom poslovanju. Valjda je delatnost udruženja građana neka druga, ne privredna, a oni kažu – eminentno je privredna. Zašto? Zato što znaju kroz koje nevladine organizacije prolaze velike pare.
Ne znam da li je javnost u Srbiji upoznata, verovatno će neko od istraživača novinara, ukoliko sme, da napravi jednu malu analizu o tome koliko je nevladinih organizacija, u bilo kom obliku organizovanja i nazivanja, učestvovalo u izradi predloga propisa koji su usvojeni u Narodnoj skupštini.
Mogu nekoliko da vam pomenem – Zakon o javnom informisanju, tu smo dobili doktore nauka iz oblasti žurnalistike, bivše voditelje na Radio-Beogradu. Jednostavno, dobio je etiketu. Čudo je šta se može uraditi preko udruženja građana koja od milošte zovete – nevladin sektor, ili predstavnici civilnog društva.
Sećam se da postoji nekoliko tih inicijativa mladih, koje su poznate po tome što su samo transmisija za pranje para i poneki put se jave da drže moralna predavanja, tako što podnose krivične prijave protiv nekih ljudi.
Šta god da kažete a da je u suprotnosti s interesima Amerike na teritoriji Republike Srbije, oni će to da predstave kao govor mržnje i svako može da dobije krivičnu prijavu; odmah se zna stanje nacije – B 92, neke emisije na RTS-u itd., i onda krene agencijski, to se prenosi, do najmanjeg sela mora da se prenese, jer treba neko da se opljuje. Zašto? Traže to Amerikanci, jer nisu završili prljav posao na teritoriji Republike Srbije.
Veliki broj odredaba ovog predloga zakona su dvosmislenog karaktera. Mogu se tumačiti i onako i ovako, ali svrha ovog predloga zakona jeste amnestiranje i legalizacija svega onoga što je do sada urađeno, da se omogući da nastave u jednom novom ambijentu, opet skrećem pažnju, pojedine nevladine organizacije i pojedina udruženja građana. Niko nema ništa protiv kulturno-umetničkih društava, gde se neguje tradicija ili moderni ples, gde se deca animiraju, zabavljaju, upotpunjavaju svoje vreme za kulturu, za umetnost, za stvaralaštvo, a ne da landaraju po ulicama, ili da ''kondomom idu protiv kordona''. Oni što su ''kondomom išli protiv kordona'', znate koliko su napredovali. To je naš problem.
Podneli smo veliki broj amandmana da bismo dobili priliku da objasnimo građanima Republike Srbije da svako od nas mora da napravi razliku među tim udruženjima.
Naravno, želimo da promovišemo ona udruženja koja neguju tradiciju ovog naroda, običaje ovog naroda, kulturno-umetničko stvaralaštvo, sve one hobiste koji žele da naša omladina, zašto ne reći i svi oni koji imaju afiniteta prema nečemu lepom, to neguje, ali želimo i da skrenemo pažnju građanima Republike Srbije da je postojao jedan penzionisani pukovnik CIA koji je osmislio oblik nenasilne promene…
(Predsednik: Hoćete li da privedete kraju, gospodine Krasiću, prošlo je 24 minuta.)
Završio sam.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Reč ima narodni poslanik, gospođa Milica Vojić-Marković.

Milica Vojić-Marković

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Hvala, gospođo predsednice. Drago mi je da je ministar stigao, zato što je za ono što mislim da treba da komentarišem u ovom zakonu zaista potrebno da ministar bude ovde.
Dakle, niko u Srbiji pouzdano ne zna koliko ima nevladinih organizacija, odnosno udruženja građana i raznih organizacija koje deluju na teritoriji Srbije u ovom trenutku, mada su neke od njih sa vrlo dugom tradicijom. Pomenuću samo Savez inženjera i tehničara, koji svoj rad vuče još iz 19. veka, ili Lovački savez, koji, takođe, od 19. veka ima tradiciju rada, ali najveći broj tih organizacija je nastao u ovim devedesetim godinama, u poslednjoj deceniji 20. veka.
Svojim brojem i širokom lepezom delatnosti, ovaj treći sektor, kako se, inače, zovu ove organizacije i udruženja, postao je zaista partner državi i moram da kažem, istine radi, a to je i koleginica Milica Radović, poslanik DSS-a, govorila, najveći broj tih udruženja i organizacija radi na korist građana i rešava potrebe i interesovanja građana. Međutim, postoji jedan broj organizacija koje rade na štetu države Srbije i koje su sramota i za ovaj treći sektor i za državu Srbiju.
Dakle, ovaj treći sektor, ove organizacije i udruženja nastaju, u stvari, kao inicijativa građana da reše neki konkretan problem, neki problem za koji je zainteresovan jedan deo stanovništva, pa tako imamo izuzetno veliki broj organizacija, tipa ekoloških organizacija, rad sa starim licima, rad sa decom, s osobama s invaliditetom. One zaista rade na korist tih populacija, tih delova populacije Srbije, i o njihovom radu treba da se govori mnogo i javno.
S druge strane, ovu oblast udruživanja građana pokrivaju trenutno dva anahrona zakona, jedan iz 1982. godine, a jedan iz 1990. godine. Oni nisu u skladu, trenutno, ni s Ustavom, a ne mogu da pokriju ni sve ono što novi trendovi nose, tako da država, ozbiljna država i nema instrumente kontrole nad tim organizacijama i to je ono što građani najčešće vide i govore o tome kao o najvećem problemu.
Osnov za donošenje ovog zakona jeste Ustav Republike Srbije, onaj Mitrovdanski ustav koji je Vojislav Koštunica doneo i on nudi vrlo visoke standarde prava i sloboda i veliku slobodu udruživanja.
Moram da kažem da mi je žao što ovaj zakon koji je danas pred nama, koji zaista treba da bude donet u ovom prostoru, koji je prazan, u ovom vakuumu, nije donet u novembru 2008. godine, jer je od tada do danas prošlo, po mom računu, negde oko osam meseci i to je još jedan dodatni vremenski prostor u kome su se događale razne ružne stvari, upravo od ovih organizacija o kojima sam govorila.
Očigledno je da je tekst koji je bio ponuđen u novembru 2008. godine dorađivan, i to na taj način što su se uvažile primedbe i komentari opozicionih poslanika, između ostalog, i ono što smo mi iz DSS-a govorili, a to je bilo pitanje tih registara, dvojnih registara, jedan centralni i jedan koji se odnosio na Vojvodinu. Mi smo tada rekli da je to, otprilike, politički ustupak koji vladajuća koalicija mora da da Vojvodini.
Praksa i vreme su pokazali da je to što smo govorili bilo istinito, jer ovog trenutka, kada je Statut Vojvodine malo sklonjen u stranu, prestaje i potreba da se pravi ovaj registar u Vojvodini, tako da su, očigledno, neki problemi nastali u vladajućoj koaliciji, ne znam, ali je činjenica da je ono što smo mi predlagali i usvojeno.
Najveća zamerka koju kao DSS imamo na ovaj zakon odnosi se na status maloletnih lica, koji ovaj zakon obrađuje u više tačaka. Pre svega, zakon kaže da maloletna lica do 14 godina, takođe, mogu da budu osnivači stranaka, naravno, uz saglasnost njihovih zakonskih zastupnika, a maloletnici do 18 godina, pa, dakle, i ti do 14 godina, mogu uz saglasnost roditelja da budu članovi određenih udruženja i određenih organizacija.
Meni se čini da Ministarstvo, kao predlagač ovog zakona, ide linijom manjeg otpora, smatrajući da je to što roditelj potpiše kao saglasnost dovoljna garancija za državu da ona skine odgovornost sa sebe i da svu odgovornost za neznanje i neobaveštenost roditelja prebaci na same zakonske zastupnike dece.
O čemu govorim? Govorim o tome da, uvažavajući da Konvencija o pravu deteta govori o tome da dete ima pravo da se udružuje u organizacije i udruženja, prvi stav te konvencije kaže da je dete biće do 18 godina. Mi smo amandmanski intervenisali i smatramo da potpuno isti tretman treba da ima i onaj do 14 godina, kao i onaj do 18 godina, odnosno ta saglasnost roditelja je potrebna i u jednom i u drugom slučaju.
Ono što je praksa i život, to je potpuno različito od ovih paragrafa, pokazuje da postoje različite vrste zloupotrebe ovog prava koje deca treba da imaju, koje je stečeno pravo, i mi kao stranka nemamo ništa protiv tog prava, i te zloupotrebe se, uglavnom, vrše upravo na ovom terenu neobaveštenosti i mutiranja raznoraznih organizacija, tako da imamo razne zloupotrebe, npr. trgovinu decom, dečiju pornografiju, razne vrste seksualnih zloupotreba, raznorazne situacije koje nikom ne idu na korist, i mislim da predlagač to mora da ima u vidu.
Govorim o mutiranju tih organizacija. Nijedna za sebe neće reći da će se baviti ovom ili onom nekorisnom delatnošću, ili opasnom delatnošću, nego će reći da je humanitarna organizacija. Na primer, u vreme ovih silnih ratova po Africi, postojala je jedna humanitarna organizacija međunarodnog karaktera, zvala se "Zoina arka".
Ona je spasavala decu iz ratom zahvaćenih područja, a ta deca su, nažalost, u Evropi završavala u jednom širokom lancu pedofilije. Iza jedne holandske organizacije, koja se zove "Martin", koja je takođe bila humanitarna i dobrotvorna, stajao je, isto, lanac pedofila.
Dakle, vrlo je važno da država zadrži pravo i mogućnost da kontroliše sve ovo, jer jedna ozbiljna država mora da povede računa da je ona ta koja ima najveću odgovornost za vrlo mladu populaciju. Kada postajete član nekog udruženja ili neke organizacije, vi popunjavate određenu pristupnicu. Tekst te pristupnice prave ljudi iz te organizacije i vi unosite svoje podatke. Kada je u pitanju maloletnik, on ne unosi samo svoje podatke, nego unosi i podatke o svojim roditeljima. Ogroman prostor za vrlo široku zloupotrebu i mogućnost da zaštiti mora da preuzme država.
Država je donela Zakon o zaštiti podataka. On ima delove koji se odnose na podatke maloletnika. Mislimo da je vrlo važno da država kaže – preuzimam odgovornost, pronaći ću instrumente. Mi u svojim amandmanima nudimo takve instrumente, da zaista zaštitimo i decu i njihove porodice od situacija koje su vrlo opasne.
Zamislite šta može da se desi s podacima iz neke organizacije koja je za sebe rekla da će se baviti edukacijom talentovane dece, kada vi talentovanu decu, kao zemlja, morate da posmatrate kao resurs za budućnost, a svi ti podaci vrlo jasno, na tanjiru, budu plasirani nekom ko hoće da ih zloupotrebi. Nemate mogućnost da to zabranite, nemate mogućnost da to sprečite. Mislim da o tome moramo da vodimo računa zajedno i ne vidim razlog da nas vi gledate kao opoziciju koja hoće da sruši zakon pošto-poto, mi samo nudimo da ga poboljšamo i imamo takve amandmane.
DSS nije protiv toga da prava dece koja su stečena prava ostanu i da budu zadržana. Pogrešno ste nas tumačili. Mislim da nema mesta tome. Mi nemamo ništa protiv toga, mi imamo samo potrebu da naglasimo da je vrlo važno da država bude ta koja ima mehanizme kontrole svega toga, da stvari drži u svojim rukama, da ima povećani stepen kontrole i da se zloupotreba dece na taj način spreči.
Hoću da kažem još samo jednu stvar, koja je i tada bila sporna i vidim da je niste popravili u ovom tekstu. To je pitanje šta se dešava sa dokumentacijom kada neko udruženje ili organizacija prestane da radi? Svi ti podaci idu negde. Idu kome? Da li je moguće da budu korišćeni za neke svrhe za koje nisu namenjeni? O tome morate da povedete računa.
Mislim da ovo što smo rekli treba da uzmete ozbiljno i to je sve što imam da kažem o ovom zakonu. Hvala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem.

Reč ima narodni poslanik, gospođa Jadranka Jovišić.