DRUGA SEDNICA DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 10.11.2009.

9. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

DRUGA SEDNICA DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

9. dan rada

10.11.2009

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:10 do 21:40

OBRAĆANJA

...
Srpska napredna stranka

Saša Maksimović

Napred Srbijo
Dame i gospodo, narodni poslanici, zakon o ravnopravnosti polova je jedan neophodan i izuzetno bitan zakon iz seta diskriminatornih zakona, kojim će se kompletirati antidiskriminativni zakoni u Srbiji. Kao takav, morao bi biti usklađen s opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava, potvrđenim međunarodnim sporazumima RS i Ustavom Republike Srbije, koji jemči ravnopravnost polova, što većim delom i jeste, ali ne i sasvim.
Ovaj zakon je na dnevnom redu Parlamenta Srbije iz četvrtog pokušaja i nije zaslužio, niti je oblast koju on pokriva nebitna, da bude ovako konfuzan, nepotpun i usvojen reda radi, i to 30 godina od usvajanja Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena. Ne kasnimo za svetom mnogo, nekih 30 godina, a, bogami, za zemljama u okruženju, takođe.
Primera radi, BiH je 2003. godine usvojila ovakav zakon na parlamentarnoj skupštini BiH, a čak i parlament, da ne ulazim u – to postojeće ili nepostojeće države itd., parlament Kosova je usvojio ovakav zakon 2004. godine. To u njihovom slučaju možda ništa ne znači, ali se plašim da usvajanjem ovakvog zakona neće značiti ništa ni u Srbiji.
S druge strane, konfuznost zakona i loša formulacija nisu čudo, jer me ovakav zakon podseća na Vladu RS, koja je, takođe, konfuzna. Broj od 101 amandmana, bar koliko sam izbrojao, ne znam da li sam uspeo sve da ih prebrojim, da ih sve poređam kako treba, od toga, čak, 30-ak amandmana iz stranaka vladajuće grupacije, na predloženih 57 članova, od koliko se zakon sastoji, najbolje govori o kvalitetu Predloga zakona i mišljenju narodnih poslanika o njemu.
Zakon o ravnopravnosti polova mora biti primenjiv. Kao što sam rekao, mora biti u skladu s evropskim i svetskim standardima. Pre svega, mora biti usklađen sa drugim zakonima RS, počev od Zakona protiv diskriminacije, što u slučaju predloženog teksta zakona nije slučaj.
Osnovna zamerka koja se provlači kroz ceo zakon, neodređenost i neobaveznost zakona, jesu formulacije tipa „treba da nastoji“, a ne „dužan je“. Time se ostavlja mogućnost subjektima da ignorišu pojedine članove zakona, ili čak ceo zakon, što pokazuje da ne postoji politička volja Vlade za primenu tog zakona, da ne postoji svest o potrebi uvođenja principa, politike i mera koje se donose i sprovode u sistemska rešenja i njihovo sprovođenje, već da se zakon donosi zbog ispunjavanja kriterijuma EU, a ne zbog potrebe ili želje Vlade da se uvede ravnopravnost polova.
Sada je 20 časova i 38 minuta. Ovaj snimak će ići negde oko pola tri, tri ujutru. Ministar nije prisutan. Toliko o mišljenju Vlade o važnosti ovog zakona.
Što se tiče samog zakona, ako ga detaljno analiziramo, videćemo da su tek pojedini članovi zakona adekvatni temi na koju se odnose. Ako krenemo od člana 1, zamerka je da član 1. ne daje definiciju ravnopravnosti kao pojma koji se odnosi na ceo zakon, već postoji uopštena formulacija kojom se uređuje stvaranje jednakih mogućnosti. Zatim, u članu 2, koji garantuje poštovanje međunarodnih standarda i ustavno jemstvo, izostala je obaveza države da redovno izveštava međunarodna tela o ostvarivanju ravnopravnosti polova, što bi se moglo tumačiti kao sloboda države da nepotpuno i nedosledno poštuje obaveze preuzete potpisivanjem međunarodnih ugovora i konvencija.
Primer bi bila Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena i 2006. godina, kada je podnet inicijalni izveštaj za državu Srbiju u periodu od 1992. do 2006. godine, u kome se navodi da Srbija nije izveštavala o uklanjanju oblika diskriminacije više od 10 godina.
Vrlo sporan je i član 4, u kome se definicija diskriminacije razlikuje od definicije date u Zakonu o zabrani diskriminacije. Istina, ne radi se o nekim velikim razlikama, ali je, u svakom slučaju, definicija u Predlogu zakona o zabrani diskriminacije jasnija. U ovom je mnogo lošija, da ne kažem nesretnija.
Primer: stav 3. člana 4. predstavlja lošu interpretaciju člana 8. Zakona o zabrani diskriminacije, koji reguliše povredu načela jednakih prava i obaveza. S obzirom na to da je napisan vrlo uopšteno, neophodno ga je bilo uskladiti sa Zakonom o zabrani diskriminacije, iz razloga što ovaj zakon jasnije definiše povredu načela prava i sloboda, ili nametanja obaveza, jer kaže da se neopravdanim uskraćivanjem prava i sloboda ne uskraćuje ili nameće drugom licu ili grupi lica u sličnoj situaciji, ako su cilj i posledica preduzetih mera neopravdani i kao ako ne postoji srazmera između preduzetih mera i cilja koji se ovim merama ostvaruje.
U članu 4. Predloga zakona o ravnopravnosti polova, u stavu 3, stoji da se pod neopravdanim razlikovanjem, isključivanjem, ograničavanjem i postupanjem, ili drugim preduzetim merama, u smislu ovog zakona, naročito smatra – ako preduzeta mera nije opravdana zakonitim ili legitimnim ciljem, to je tačka 1.
Sada bih voleo da mi neko od vas objasni kakva je to zakonita i legitimna diskriminacija? Meni taj pojam uopšte nije jasan. Da li diskriminacija može biti legitimna zakonito i da li se u tom slučaju naziva diskriminacijom? Može, po vašoj definiciji.
Ono što je potpuno neverovatno, jeste član 11, koji određuje obavezu poslodavca da obezbedi jednake mogućnosti i tretman za sve zaposlene, bez obzira na pol.
Ovo ne bi bio problem da nije definicije poslodavca u članu 10. stav 1. tačka 8), koja kaže da je poslodavac pravno ili fizičko lice koje zapošljava, odnosno radno angažuje jedno ili više lica, osim organa javne vlasti.
Šta ovo znači? Da li ovo znači da ovaj zakon nameće obaveze privatnim poslodavcima, dok organi javne vlasti nemaju obaveze po njemu? Imaju obaveze, ali zašto to u zakonu stoji drugačije? U Predlogu zakona je to drugačije. To stoji u čl. 10. i 11. ovog zakona. Ne znam kakvo je obrazloženje, ali tako piše.
Da li to znači da određeni zakoni ne važe za državu i organe javne uprave, a, s druge strane, da li to znači da zaposleni u organima javne vlasti ostaju bez garancije jednakih mogućnosti i tretmana, bez obzira na pol?
Postavlja se pitanje – iz kog razloga se nameću mnogobrojne obaveze privatnim poslodavcima, a da pri tom ista pravila ne važe za državu?
Ako pogledamo član 13. Predloga zakona, u kome stoji da je poslodavac koji ima u radnom odnosu više od 500, vi ste prihvatili amandman u kome stoji 50, zaposlenih na neodređeno vreme, dužan da usvoji plan mera za otklanjanje ili ublažavanje neravnomerne zastupljenosti polova za svaku kalendarsku godinu, a najkasnije do 31. januara, onda dolazimo do činjenice da će se ovakva odredba odnositi, dobro, u onom slučaju bi bilo na mali broj preduzeća, sada, na dosta veći broj, ali su to preduzeća koja neće morati poštovati ovaj zakon, jer zašto bi ga, na kraju krajeva, poštovali, ako za državu, kao najvećeg poslodavca, ovaj zakon ne važi? Koji je smisao usvajanja ovog zakona?
Da bi Vlada mogla da opravda ove besmislice, pobrinuo se član 14, odnosno Vlada, pisanjem člana 14, koji se odnosi na organe javne vlasti u pogledu zastupljenosti manje zastupljenog pola, i to najmanje od 30% u svakoj organizacionoj jedinici, na rukovodećim mestima i u organima upravljanja i nadzora. Problem je što ta formulacija nije postavljena kao obaveza, jer stoji: „treba da nastoje“, a ne: „dužni su“.
Što se tiče člana 15, u kojem stoji da prilikom javnog oglašavanja poslova i uslova za njihovo obavljanje i odlučivanja o izboru lica koja traže zaposlenje radi zasnivanja radnog odnosa ili drugog vida radnog angažovanja, nije dozvoljeno pravljenje razlike po polu, nije precizirano na koga se to odnosi. Jasno je, u stvari, da se odnosi na privatne preduzetnike, a ne na državu.
Posebno je neophodno da država, odnosno njeni organi, budu obavezni da prilikom javnog oglašavanja poslova, zasnivanja radnog odnosa i radnog angažovanja, poštuju pravila zabrane diskriminacije po polu, kako bi država bila ta koja daje pozitivan primer u primeni zakona, a ne da organi javne vlasti budu izuzeti, ili država sama.
Sada biste rekli da nije tako, međutim, član 54, iz kaznenih mera, vrlo jasno kaže – novčanom kaznom od 10.000 do 100.000 dinara kazniće se za prekršaj poslodavac sa svojstvom pravnog lica ako, tačka 4), prilikom javnog oglašavanja poslova, uslova za njihovo obavljanje i odlučivanja o izboru lica radi zasnivanja radnog odnosa ili drugog vida radnog angažovanja, napravi razliku po polu. Odnosi se na član 15. Međutim, opet se vraćamo na onu definiciju poslodavca, gde je poslodavac svako pravno i fizičko lice, osim organa javne vlasti.
Na veći deo članova između 15. i 41. ima manjih zamerki, ne na sve, naravno, ali o njima ću u raspravi u pojedinostima.
Sada dolazim do člana 41. Iz kog razloga smatram da je član 41. besmislen u ovakvom obliku? Mislim da je vrlo loše napisan, a sada ću vam obrazložiti zašto. Član 41. kaže – informacije putem sredstava javnog informisanja ne smeju sadržavati, niti podsticati diskriminaciju zasnovanu na polu. Ovo je u redu.
Međutim, stav 2. kaže – odredbe stava 1. ovog člana odnose se i na sve vidove reklama i propagandnog materijala.
Ova odredba je vrlo diskutabilna u tumačenju ravnopravnosti ili diskriminacije. Da to vrlo plastično sada objasnim. Da li to, recimo, znači, pošto mi je gospođa koja je prethodni govornik bila dala jednu lepu ideju kakav bi primer mogao da upotrebim, da je u svim reklamama za deterdžente, koje, naravno, u najvećem broju reklamiraju žene, možda u nekom procentu 99%, ako nije i 100%, to diskriminacija?
Da li, recimo, bilo koji muškarac, ako smatra da je diskriminisan time što nije dobio posao reklamiranja deterdženta, ima pravo da pokrene postupak pred nadležnim sudom protiv marketinške agencije ili sredstava informisanja, u skladu s članom 15, odnosno članom 54. ovog zakona?
Znam da nije ovo bio cilj ove odredbe, ali ona se na taj način može tumačiti.
Baš vam je to bio cilj? Može? Znam da može, ali da li je to bio cilj ove odredbe, ili je to trebalo bolje pojasniti?
Znači, ako ja želim da reklamiram deterdžent, ja sam diskriminisan jer je primljena žena, pošto svaki normalan poslodavac, odnosno vlasnik marketinške agencije, neće smatrati da ću ga ja dolično prezentovati, mislim, taj deterdžent. Takvo je moje viđenje, možda se vi ne slažete sa mnom.
Stav 3 – sredstva javnog informisanja dužna su da kroz svoje programe razvijaju svest o ravnopravnosti zasnovanoj na polu, kao i da preduzimaju odgovarajuće mere radi izmene društvenih i kulturnih obrazaca, običaja i svake druge prakse, koji uslovljavaju stereotipe, predrasude i diskriminaciju utemeljenu na ideji o podređenosti, odnosno nadređenosti određenog pola.
Ova odredba je dobro zamišljena, ali tu ne postoji mehanizam kontrole koji bi predvideo ovakve obaveze. Ovim zakonom, naravno, nije ni predviđeno telo koje će se brinuti o njegovom poštovanju, pa se može pretpostaviti da će mediji isključivo na dobrovoljnoj osnovi poštovati ovaj zakon. Da li postoji drugi mehanizam, ili će dobrovoljno? Znači, može, a i ne mora. U ovom zakonu sve može, a ne mora.
Ono što je veliki propust zakonopisca jeste nepostojanje mehanizama za zaštitu ravnopravnosti polova na svim nivoima, počev od lokalnih samouprava, zaključno sa Vladom Republike Srbije, što bi se moglo protumačiti neiskrenošću ili, u najboljem slučaju, nezainteresovanošću države za realan problem. I sama Vlada priznaje problem, i to osnivanjem Saveta za ravnopravnost polova, i zalaže se, ali izgleda samo deklarativno, kako stoji u obrazloženju razloga za donošenje zakona, za stvaranje odgovornog normativnog okvira.
Mislim da ćete se složiti, ako ništa drugo, barem ženski deo Skupštine, da ovaj zakon i oblast na koju se zakon odnosi zaslužuju mnogo ozbiljniji pristup. Da ponovim, ovo je četvrti put da je ovaj predlog zakona o ravnopravnosti polova u proceduri, i dalje jednako nepotpun i u velikoj meri neadekvatan za jedan antidiskriminacioni zakon, koji bi, u stvari, trebalo da bude ''krovni'' zakon.
Moj predlog je da ga povučete iz procedure, neka bude i peti put pred nama ako treba, ali bi bilo bolje ne da ispravite ovaj, nego da napišete novi, neki koji bi se primenjivao, jer za ovakav zakon poslanici SNS-a ne da ne žele, nego ne mogu da glasaju, jer zakon je loš dokle god u njemu stoji da sve može, a ne mora. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodna poslanica Gordana Paunović-Milosavljević, a posle nje, Jadranka Jovičić. Izvolite.

Gordana Paunović-Milosavljević

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, slušajući izlaganje narodnih poslanika o Predlogu zakona o ravnopravnosti polova, dolazim do zaključka da oko nekih stvari treba da se zapitamo. Da li neki ljudi koji ovde predstavljaju narodne poslanike, ona druga polovina narodnih poslanika, baš stvarno ništa ne zna, kao da ne živi u Srbiji?
Ovde se čulo nekoliko političkih referata koji podsećaju na dodvorničke referate partijskim šefovima. Vrlo malo njih se dotaklo suštinskih problema koji se u ovom zakonu pojavljuju. Suštinska primedba je – neprimenljivost ovog zakona u Srbiji, zbog opštih okolnosti koje nisu kompatibilne s normama koje zakon predviđa. Zato smatramo da zakon neće imati realnu primenu u praksi.
Zašto to kažem? Zbog građana Srbije koji će, nažalost, i SRS zbog toga žali, ovaj TV prenos moći da gledaju tek u neko zlo doba noći, koji treba da čuju da se SRS zalaže za rešavanje ovog problema ravnopravnosti polova i da svojim primedbama i kritikama želi da doprinese da ovaj zakon može da se primeni u praksi, a ne da ostane mrtvo slovo na papiru, ili da se nekoliko puta donosi, kao što se neki zakoni u ovoj skupštini donose.
U vezi s ovim je i pitanje koje je bilo namenjeno ministru, gospodinu Ljajiću, međutim, njega nema, pa može neko drugi da mi odgovori. Kako će se zakon primenjivati kada se u obrazloženju, u četvrtom odeljku, koji se odnosi na obezbeđivanje finansijskih sredstava, navodi da za sprovođenje ovog zakona nije potrebno obezbediti finansijska sredstva iz budžeta Republike Srbije?
Ovaj zakon ne nudi sigurnost, naročito danas, u vreme ekonomske krize, ni ženama, ni muškarcima. Žene u Srbiji danas čine 51,4% opšte populacije, dok su muškarci manje zastupljeni pol. Plašim se zbog toga da im se ovaj predlog zakona o ravnopravnosti polova ne vrati kao bumerang, kao emancipacija, kao mnogim ženama kojima se vratila.
Kao psihijatar, naslušala sam se mnogo tužnih priča žena koje su uspešne, koje su sposobne, koje su sve u životu uspele, završile fakultet, dobile lepo radno mesto, a onda su napunile 40 godina i shvatile da nemaju porodicu, da nemaju decu, da nemaju okruženje s kojem bi živele i da nemaju, na kraju krajeva, ni partnera.
Zbog toga smatram da ovaj zakon može da se vrati kao bumerang, o tome je govorila i gospođa Donka, prilikom zapošljavanja muškaraca na nekim poslovima, kao što je u zdravstvu, u oblasti socijalnog osiguranja, u prosveti, gde ima mnogo više žena, a mnogo manje muškaraca.
U obrazloženju zakona ste napisali da zakon o ravnopravnosti polova pripada grupi antidiskriminatornih zakona i da uređuje bliže Ustavom zajamčeno pravo na ravnopravnost polova.
Zakon je, pre svega, izostavio jednu manje brojnu populaciju, a to su muškarci, mogu reći, vrlo diskriminisanu. O tome sam govorila u izdvojenom mišljenju – ono što jeste istina i što ne smemo da zaboravimo.
Mi ovde donosimo neke ljudske zakone, ali postoje zakoni prirode koji su iznad svih nas. To je ono što moramo poštovati i ne smemo se rugati prirodi.
Navešću samo neke članove koji jasno vrše diskriminaciju muškog pola. To je član 29, koji se odnosi na nasilje u porodici, stav 2. tačka 2): "Diskriminacijom se ne smatraju posebne mere i programi namenjeni zbrinjavanju žena žrtava nasilja, u cilju sprečavanja nasilja.
Žrtve nasilja su najčešće žene i deca, ali mogu biti i muškarci, pa tu ne treba vršiti diskriminaciju, tim pre što je nasilje u porodici, kao jedan od oblika kriminaliteta i devijantnog ponašanja, regulisano pravnim normama koje postoje u krivičnom i prekršajnom zakonodavstvu Srbije, član 194. Kaznenog zakona Republike Srbije, zatim član 2. Zakona o prekršajima, čl. 6. i 12. Zakona o javnom redu i, na kraju, 2005. godine, usvajanjem Porodičnog zakona, kojim je ustanovljen sistem porodičnih pravnih normi, tako da je nasilje u porodici izričito zabranjeno, a članovima porodice je izričito priznato pravo na zaštitu od nasilja u porodici.
Ne bih vas u ove kasne sate ponovo opterećivala problemima koji postoje u zdravstvu, ali ti problemi su možda mnogo veći od problema što se tiču ovog sadašnjeg gripa.
To je velika stopa morbiditeta i mortaliteta kod muškaraca i velika stopa umiranja, kako muškaraca, tako i žena, posebno muškaraca u najproduktivnijim godinama života.
Da bi ravnopravnost polova postojala u praksi, ne samo na papiru, ona mora da postoji u svim sferama života, a posebno ne sme da postoji diskriminacija u oblasti zdravstvene zaštite.
U članu 25, koji se odnosi na radno vreme ustanova socijalne i zdravstvene zaštite, diskriminiše se muški pol: "Ustanove socijalne zdravstvene zaštite i druge ustanove koje se bave zaštitom žena i dece dužne su da organizaciju rada i raspored radnog vremena prilagode potrebama korisnika".
Ovaj predlog zakona, na način na koji ste ga napisali, s neusklađenosti odredaba, neprilagođenosti termina i pojmova utvrđenih ovim zakonom, ostaje nejasan i ostaje nejasno šta sve izrazi i pojmovi koji su upotrebljeni u ovom zakonu znače.
Ono što je već govoreno u ovoj sali, a neprihvatljivo je i za SRS, to je da ovaj zakon može da bude predmet različitog tumačenja, a time i predmet zloupotrebe i manipulacije, a to su norme koje regulišu ljudska prava, a neprecizne su, s nejasno utvrđenim standardima.
Na primer, u članu 14, koji se odnosi na jednaku dostupnost poslova i položaja, kaže se: "Organi javne vlasti treba da nastoje". Zatim, član 21, koji se odnosi na kolektivno pregovaranje, kaže: "Sindikati i udruženja poslodavaca treba da nastoje". Član 32, ravnopravna zastupljenost polova, kaže: "Ovlašćeni predlagač dužan je da nastavi". Znači, ovo su sve preporuke, odnosno deklaracije, a nemaju pravnu normu.
Ovo ne sme da bude praksa ni u jednoj oblasti pravne nauke, naročito u praksi ljudskih prava.
Sada bih htela nešto da kažem o mehanizmima kojima se sprovodi Zakon o rodnoj ravnopravnosti. Pored ovih Vladinih mehanizama, o kojima je na početku govorio gospodin ministar, postoji i parlamentarni mehanizam za sprovođenje ravnopravnosti polova, a to je Odbor za ravnopravnost polova. Neprihvatljivo je da se u ovom zakonu nigde ne spominje Skupština Republike Srbije, odnosno Odbor za ravnopravnost polova, koji je parlamentarna struktura uspostavljena da promoviše, unapređuje i osigurava ravnopravno učešće žena i muškaraca u svim sferama javnog i političkog života.
Neprihvatljivo je da u Vladinom mehanizmu za ravnopravnost polova, udruženja čiji su ciljevi vezani za unapređenje ravnopravnosti polova imaju svoje predstavnike u radnom telu Vlade nadležnom za ravnopravnost polova, to se odnosi na član 49. stav 3, a da nijedan član zakona ne predviđa mogućnost da nadležni skupštinski odbor ima nadzor, odnosno kontrolu nad primenom zakona.
Ovo je nedopustivo i znači da Skupština treba samo da donese ovaj zakon. Skupštini niste dali mogućnost da preko nadležnog odbora ima svoje mesto u praksi, koje joj pripada. Na taj način ste potpuno isključili parlamentarni mehanizam koji treba da vrši nadzor i kontrolu nad primenom zakona. Tako ste, ne po prvi put, zapostavili Narodnu skupštinu Republike Srbije kao ključnu instituciju parlamentarne demokratije.
Još bih htela da kažem o lokalnoj samoupravi. Uprava za rodnu ravnopravnost je tek tokom 2008. godine započela aktivnosti u cilju angažovanja lokalnih tela zaduženih za polnu ravnopravnost. Lokalna vlast, kao aspekt vlasti koji je najbliži građanima, predstavlja najpogodnije tlo za borbu protiv diskriminacije i za propagiranje žena i muškaraca.
Član 39. se odnosi na obaveze organa jedinica lokalne samouprave. Ovaj član je dosta površan, naročito stav 2, koji glasi: "Organi jedinica lokalne samouprave podstiču i unapređuju ravnopravnost polova". Šta znači "podstiču", a šta znači "unapređuju", ukoliko unapređuju?
U Srbiji, ni u trećini opština i gradova ne postoje nadležni organi jedinica lokalne samouprave koji se bave pitanjima ravnopravnosti polova.
Smatram da bi trebalo konkretno definisati mehanizme polne ravnopravnosti u lokalnim sredinama.
Na kraju, ovo su sve razlozi zbog kojih SRS ne želi da podrži ovaj zakon, a istovremeno ne želimo nijednog trenutka da osporimo smisao i značaj ravnopravnosti polova.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodna poslanica Jadranka Jovišić, a posle nje, narodna poslanica Lidija Dimitrijević.

Jadranka Jovišić

Za evropsku Srbiju
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici i poslanice, pred nama je danas Predlog zakona koji će, ukoliko se usvoji, biti u grupi antidiskriminatornih zakona i urediće bliže Ustavom zagarantovano pravo na ravnopravnost polova.
Bitno je naglasiti da proces pridruživanja Srbije EU zahteva od nas da donesemo jedan ovakav zakon. Brojni su međunarodni akti usvojeni kako od strane UN-a, tako i od Saveta Evrope, koji se bave pitanjem ravnopravnosti polova, afirmišu ga, uređuju i preporučuju, kako zemljama koje su članice, tako i zemljama koje će to tek postati. Tako te zemlje mogu neka dobra pravna rešenja i institute da uvrste u svoje unutrašnje pravo.
Takođe, bitno je naglasiti da ovaj zakon vrši, u stvari, normiranje principa jednakih mogućnosti, i to u brojnim oblastima, a to su – zapošljavanje, zdravstvena i socijalna zaštita, obrazovanje, kultura, sport, politički i javni život. Takođe se garantuje i sudska zaštita, ukoliko se bilo koji od ovih principa ravnopravnosti prekrši.
Ono što se, takođe, mora naglasiti, jeste da je ravnopravnost polova jedna od osnovnih tekovina UN-a. Ove godine se navršava 30 godina od kako je doneta Konvencija o zabrani bilo koje vrste diskriminacije nad ženama. Ovu konvenciju je ratifikovalo 90% zemalja članica, a među njima je i naša država.
Godine 2007, država Srbija je podnela jedan inicijalni izveštaj Komitetu UN-a o ovom pitanju i, na osnovu zaključaka koje je taj komitet uradio, doneti su i zaključci da naša država treba jedan ovakav zakon da donese što pre.
Bitno je naglasiti da će nadzor nad primenom ovog zakona imati Ministarstvo za rad i socijalnu politiku. Međutim, to da li će se primena u potpunosti ostvariti zavisi i od svih nas pojedinačno. Svako od nas lično treba da bude svestan koliko je ovo pitanje važno, ne samo zbog toga što smo poslednja zemlja u regionu koja ovakav zakon donosi, već najviše zbog toga što DS zna koliko je pitanje rodne ravnopravnosti bitno za svako društvo, a za ovo naše posebno.
DS će u danu za glasanje za ovaj zakon glasati. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodna poslanica Lidija Dimitrijević. Posle nje, narodna poslanica Nataša Jovanović.

Lidija Dimitrijević

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, bilo bi zaista dobro kada bi se stvarnost u Srbiji mogla popraviti time što će se napisati jedan zakon od 57 članova, reći da su svi ravnopravni pred zakonom i Ustavom i da su svi dužni da to poštuju.
Sve bi bilo u redu da Srbija poslednjih godina nije postala država u kojoj se zakoni donose, ali se ne poštuju i ne primenjuju. Javni i privatni sektor su povezani neraskidivim korupcionim vezama na svim nivoima, pa je većini građana Srbije život veoma težak, a žene su posebno u nezavidnom položaju.
Stvarnost u Srbiji izgleda ovako. Proces tranzicije, koji kod nas predugo traje, učinio je, između ostalog, da žene u Srbiji budu te koje će podneti najveći teret ovog procesa. Statistički podaci pokazuju da je srpska žena najčešće diskriminisana u oblasti rada i zapošljavanja. Sredinom prošle, 2008. godine, na evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje bilo je više od 417 hiljada žena, što čini oko 54% od ukupnog broja nezaposlenih.
Kada govorimo o ovim podacima, moramo uzeti u obzir to da Nacionalna služba za zapošljavanje stalno briše s evidencije mnoga lica koja zakasne sa prijavljivanjem nekoliko dana i iz mnogo drugih razloga, a neretko se nezaposlenim licima koja žive u zajedničkom domaćinstvu s vlasnikom imovine na koju se plaća katastarski prihod, tj. koji se bavi poljoprivrednom proizvodnjom, savetuje da nema potrebe da se prijavljuju na evidenciju nezaposlenih, jer im to ne znači ništa u ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu, prava na dečiji dodatak i nekih drugih prava, pa nema potrebe da prave gužvu. Zato je ovaj podatak netačan, jer je realan broj nezaposlenih žena, nažalost, i muškaraca veći od zvaničnog podatka.
Pored toga, u međuvremenu je došlo i do otpuštanja velikog broja nezaposlenih. Dalje, žene pre dobijaju otkaze, duže čekaju na novo zaposlenje, manje su plaćene od muškaraca i češće izložene mobingu.
U najtežem položaju se nalaze žene bez obrazovanja, ali i žene na selu koje se bave poljoprivredom. One, praktično, predstavljaju besplatnu radnu snagu. Ništa nije lakše ni mladim devojkama, čije je zaposlenje najčešće uslovljeno atraktivnim izgledom i odlaganjem materinstva.
Zakon o zapošljavanju se otvoreno krši, jer mnogi poslodavci bez ikakvog ustručavanja, bez straha od sankcija zbog kršenja zakona, oglašavaju slobodna radna mesta na taj način što napišu u oglasu da je za to radno mesto potreban muškarac star do 40 godina, ili mlada žena privlačne spoljašnosti. Šta da rade muškarci koji imaju 41 i više godina, ostali su bez posla, a imaju porodicu i decu o kojoj treba da brinu? Šta da rade mlade žene i one ne baš tako mlade čija spoljašnost nije u skladu s nečijim stručnim mišljenjem o tom vrlo bitnom elementu započinjanja posla, izgleda, bitnijem od diplome fakulteta, radnog iskustva i radne sposobnosti?
U privatnom sektoru, najveći broj žena radi u tzv. sivoj zoni. Ovde je broj žena veći u odnosu na broj muškaraca. One najčešće nemaju potpisan ugovor o radu, ne uplaćuju im se doprinosi, socijalno i zdravstveno osiguranje. Plaćene su ispod zakonskog minimuma, nemaju definisano radno vreme. Rade prekovremeno, i subotom i nedeljom.
Mnogi poslodavci otvoreno zahtevaju da prilikom zaposlenja žena potpiše izjavu da ne čeka dete i da to neće činiti narednih nekoliko godina. Mnoge žene, zbog teškog materijalnog položaja svoje porodice, pristaju na ovakve ucene, a niko ne razmišlja o tome da nam kao narodu ozbiljno preti bela kuga.
Sve su češće porodice sa samo jednim detetom, jer srpska majka ne želi da čeka da primi dečji dodatak da bi kupila svojoj bebi ''pampers'' pelene ili mleko, ili detetu koje ide u školu, ranac, patike ili jaknu. Srpska žena želi da sačuva dostojanstvo srpske porodice i mnogo puta prihvata poslove koji su za nju preteški, često u neljudskim uslovima, samo da bi imala kakvu-takvu platu.
Takođe, srpska žena je spremna da prihvati odgovorne i rukovodeće poslove, da stane na čelo kompanije, da formira i vodi svoje preduzeće i da pored svega ne trpi porodica, jer se kod nas poslovi vezani za kuću i decu, uglavnom, smatraju ženskim.
Želim da se posebno osvrnem na član 24. stav 3. tačku 2) Predloga zakona o ravnopravnosti polova, koja kaže da zdravstvena zaštita žena obuhvata naročito zdravstvenu zaštitu u vezi sa planiranjem porodice, u toku trudnoće, porođaja i materinstva. One žene koje imaju sreće da ne rade na crno i u vreme kada čekaju dete moraju da odu na bolovanje, prema Zakonu o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti, primaju naknade i zarade u iznosu od 65% svoje zarade, kao i u slučajevima kada se radi o bilo kakvom drugom bolovanju.
Ovaj predlog zakona o ravnopravnosti polova, ovom svojom odredbom, zalaže se za veće prava žena u toku trudnoće, ali onda se dolazi u suprotnost s važećim zakonom o zapošljavanju i osiguranju za slučaj nezaposlenosti. Prema nekadašnjim odredbama tog zakona, zaposlenoj ženi je odsustvo sa rada u vreme trudnoće bilo isplaćivano u iznosu od 100% njene zarade. Pre nekoliko godina, ovaj iznos je smanjen na 65%, kao i kod svih ostalih bolovanja, i to se u praksi pokazalo kao antipopulaciona mera, a činjenica je da natalitet konstantno opada.
Na kraju, želim da govorim o onome što je napisano u obrazloženju Predloga zakona o ravnopravnosti polova. Između ostalog, piše da je donošenje antidiskriminatorskih zakona važan korak u procesu evropskih integracija.
Obraćam se, u ime SRS-a, pitanjem predstavnicima vladajuće većine, pre svih, predsedniku Skupštine, jer je ona odgovorna za primenu Poslovnika o radu Narodne skupštine, mada trenutno nije prisutna – kako će se Srbija integrisati u evropske tokove kada ima Skupštinu, a skupština predstavlja najviše zakonodavno telo, koja u svom radu krši osnovna ljudska prava, koja diskriminiše narodne poslanike? Neću reći da je to diskriminacija po osnovu pola, ali da se radi o diskriminaciji, to je evidentno, i to po osnovu političkog uverenja.
Podsetiću da je u odredbama člana 21. Ustava Republike Srbije, koji se odnosi na ljudska i manjinska prava i slobode, propisano da su pred Ustavom svi jednaki i da je zabranjena svaka diskriminacija po bilo kom osnovu. U stavu 3, između ostalog, piše – i po osnovu političkog uverenja. Svi smo svedoci da se ove odredbe Ustava najgrublje krše u samom radu Narodne skupštine, i to samo onda kada se radi o poslanicima SRS.
Još jednom ću podsetiti da su 31. avgusta ove godine predsedniku Narodne skupštine uredno predate moja i ostavka moje koleginice Elene Božić-Talijan na mandat narodnog poslanika. Bez ikakvog utemeljenja u odredbama Poslovnika o radu Narodne skupštine, zakona i Ustava, Administrativni odbor Narodne skupštine je doneo odluku da ne postoje uslovi za prestanak mandata.
Podsećam da su sve ostavke koje su podnosili narodni poslanici drugih političkih partija bile prihvaćene i, umesto njih, političke partije su popunile upražnjena mesta drugim narodnim poslanicima sa svojih lista. Ovo pravo jedino je uskraćeno SRS-u.
Sve priče o namerama sadašnje srpske vlasti da se bori protiv diskriminacije, tako što će donositi antidiskriminacione zakone, padaju u vodu upravo u ovom domu, najvišem zakonodavnom telu, jer se ovde, pored diskriminacije koja se vrši nad dva narodna poslanika, vrši diskriminisanje čitave jedne političke partije, SRS-a.
Još jedino želim da istaknem to da je SRS politička partija koja ne prenaglašava ravnopravnost, jer se kod nas ravnopravnost podrazumeva sama po sebi. Kod nas ne postoji odvojen forum žena, niti radikalna omladina. Svako punoletno lice može postati član SRS-a, a jednakost među ljudima je nešto što se podrazumeva. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodna poslanica Nataša Jovanović. Vreme  na raspolaganju Poslaničkoj grupi je 25 minuta. Ona je poslednja prijavljena na listi govornika. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Nataša Jovanović

Gospođo potpredsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, učiniće se nekome da neće imati smisla i svrhe da govorim sada, pošto će ovo biti u odloženom prenosu, po nekoj našoj proceni, u tri sata posle ponoći. Međutim, kao odgovoran poslanik i kao pripadnik SRS-a, želim da iskoristim ovo vreme da ukažem na još neke okolnosti i propuste u predloženom zakonu i na aspekte  ravnopravnosti polova u Srbiji, a i u članicama Saveta Evrope, čiji sam, takođe, član, kao predstavnik srpske delegacije, i već tri godine učestvujem u radu Komiteta za ravnopravnost  polova Parlamentarne skupštine Saveta Evrope.
Neke od nadležnosti, koje su i segmenti uključeni u zakon, implementisani su u rezolucije Parlamentarne skupštine Saveta Evrope i za mnoge od njih sam, kao predstavnik SRS-a, ali i delegacije Srbije, glasala, s obzirom na to da se potpuno poklapaju sa stavovima naše političke stranke. O tome su već govorile naše koleginice, kao i kolega Stevanović, pre svega, gospođa Gordana Paunović-Milosavljević, kao predsednik Odbora za ravnopravnost polova, koja je, baš kao i prethodni predsednik, gospođa Elena Božić-Talijan, dala izuzetan značaj u afirmaciji prava oba pola, kako žena, tako i muškaraca, i u svojevrsnoj edukaciji naših i kolega i koleginica, zašto ne reći, svih nas, u tome šta to zapravo znači i kakve su obaveze Srbije, a što je pretočeno u ovaj zakon.
Ova materija je počela da se aktuelizuje, kao što je neko pomenuo, u parlamentarnom životu Srbije 2002. godine, kada je formiran Odbor za ravnopravnost polova. Mi smo, kao zemlja članica UN-a, doduše, u obnovljenom postupku, pošto ste vi istoriju Srbije započeli posle 5. oktobra, pa smo morali da obnavljamo naše članstvo i da apliciramo za članstvo u međunarodnim institucijama čiji smo osnivači, potpisnik Konvencije UN-a koja ima, kao što gospođa Lakićević vrlo dobro zna, zakonodavnu težinu, odnosi se na sprečavanje bilo kakve diskriminacije, a pre svega diskriminacije žena, i ta konvencija koju je Srbija potpisala 2007. godine govori o tome da je ekonomska ravnopravnost, ravnopravnost žene u kulturnom i društvenom životu imperativ za Srbiju, baš kao i za sve članice UN-a.
Ako želim da govorim o ovome a da se sve ne svede na to da je ovo revolucionarni zakon vaše dosovske vlasti, ili vas koji sada činite koaliciju, koji pretendujete da se priključujete bezuslovno evropskim integracijama, reći ću, zbog javnosti, ma kakva gledanost bude noćas posle ponoći, ali, pre svega, zbog vas koji ste ovde, da ravnopravnost polova i zabrana svakog oblika diskriminacije nije nešto što se odnosi samo na zemlje koje su članice ili pretenduju da budu članice EU. Upravo zbog toga, potenciram način učešća u radu odbora u Parlamentarnoj skupštini Saveta Evrope, jer zakon o ravnopravnosti polova ima i naša prijateljska Ruska Federacija koja je član Saveta Evrope, a nije, niti želi da bude član EU.
Takođe, mogu da se vratim i na period iz 1985. godine, kada su prvi put jasno i precizno, na koncizan način proklamovana sva prava polova, pre svega, zaštita žena i devojčica, a to je Konferencija iz Najrobija 1985. godine, kasnije Njujorška konferencija, 1990. godine, Bečka konvencija, Konvencija UN o poštovanju ljudskih prava, a onda set ovih konvencija, deklaracija i rezolucija koje je donela Parlamentarna skupština Saveta Evrope.
Da je ovo trebalo da bude osnova nekim, pre svega, nevladinim organizacijama, zašto ne reći, i pojedinim političkim strankama, imali smo malopre ovde jedan očigledan primer, ali o tome ne bih, pošto sam pravoslavna hrišćanka, pa da ne komentarišem neke izlete, bolje rečeno, neukost jedne koleginice koja je govorila pre jedno sat vremena, da je naša tendencija bila da unapredimo, pre svega, kao što to voli gospođa Čomić da ističe, komunikaciju između muškaraca i žena, dokaz je to da su i gospođa Elena Božić-Talijan, kao predsednik Odbora, i dr Paunović, želele aktivnost naših kolega narodnih poslanika, koji su, možete da vidite, u evidenciji onih koji su članovi Odbora za ravnopravnost, tamo manje zastupljeni pol. Upravo ta komunikacija između parlamentaraca nas dovodi do nekih zaključaka i do našeg osvrta na Predlog zakona.
Mi iz SRS-a smo izričito protiv fakultativnog određenja, naročito kada se govori o nekim procentima i kvotama učešća u političkom životu, u izvršnoj vlasti, u međunarodnim organizacijama. Zato smo našim amandmanima tražili da to bude obavezno, zato što smatramo da se jedino na taj način svako ko je na vlasti obavezuje da ta pravila poštuju i da manje zastupljeni pol, trenutno su to žene u Srbiji, kao i u mnogim zemljama sveta, bude na taj način osiguran u procesu implementacije i tih demokratskih prava.
S druge strane, moramo da pogledamo šta je ključni problem u Srbiji danas i za žene i za muškarce. To je i sledeća tema, odnosno sledeći zakon o kome ćemo da govorimo – o mirnom rešavanju tzv. radnih sporova. Međutim, radi se o tome da je ekonomski aspekt ključna stvar na osnovu koje možemo da sagledamo da li je neko diskriminisan ili nije.
Da je to tačno govori i poslednja Rezolucija Saveta Evrope, koju smo imali na dnevnom redu na letnjem, junskom zasedanju, koja glasi – ''Borba protiv diskriminacije žena prilikom zapošljavanja i na radnom mestu''.
Zašto su oni, sagledavajući situaciju u 47 zemalja članica Saveta Evrope, istakli da su ovo žene? Na osnovu egzaktnih podataka, a ti podaci govore da je upravo proces globalizacije, kako je navedeno u ovoj rezoluciji, učinio da žene dođu u takav nezavidan položaj.
Kao stranka koja je izrazito antiglobalističkog karaktera, upravo ističemo da je proces globalizacije i sve ono što nas je dovelo dotle da sada imamo tzv. svetsku ekonomsku krizu učinilo, uprkos tome što su se žene borile, svojim obrazovanjem, pre svega, učešćem u porodici, kao nosilac i stup porodice, u procesu rađanja, odgajanja dece i promovisanja onih tradicionalnih vrednosti, bez obzira kojoj kulturi i veri pripadaju, da su žene najviše stradale u procesu globalizacije, a da je nosilac svega toga Amerika i njeni zapadni saveznici, koji takođe stradaju.
Ako sada pogledate kolika je razlika između žena i muškaraca, ovde se navode podaci o zaradi za isti posao, videćete da se ta razlika u razvijenim evropskim zemljama kreće najmanje 15, to je zvaničan izveštaj i ovo usvojeni akt, a negde čak od 25 do 35%. U Srbiji to može da bude i čitavih 100%, to govorim zbog toga što je veliki procenat u ogromnom broju nezaposlenosti među ženama.
Zbog čega smo došli u takvu situaciju? Zbog toga što su žene, pre svega, one s osnovnim i srednjim obrazovanjem, najviše pogođene u procesu tzv. tranzicije, pljačkaške privatizacije i uništavanja srpske privrede, u uslužnim delatnostima, ugostiteljstvu, turizmu, tekstilnoj industriji.
Navedite mi sada koja tekstilna fabrika radi? Ako vam kažem da je "Diork" u Kragujevcu potpuno eliminisan, da ta fabrika više ne postoji, kao ni "22 decembar", da su, otprilike, 70-80% zaposlenih tamo bile žene, onda vidite koliko su one pogođene, jer one ne mogu sada, niti su mogle u procesu prekvalifikacije da nađu svoje radno mesto.
U ovom izveštaju i u ovoj rezoluciji se ne pominje Srbija kao zemlja u kojoj su na najgori mogući način prava žena diskriminisana, pa dolazimo opet do one teze srpskih radikala da to sve treba jednako da gledamo.
Naveo vam je naš ovlašćeni predstavnik, kolega Dragan Stevanović, da ni po procentu, ni po učešću žena u parlamentarnom životu nismo zemlja koja je na nekoj poslednjoj lestvici. Naravno, to uvek može da bude bolje, ali mi srpski radikali smo otpočetka podržavali i one odredbe Zakona o lokalnim izborima, kada su u pitanju izbori za lokalnu samoupravu.
Treba da vas podsetim, tada je gospođa Čomić bila potpredsednik Skupštine, u tom sazivu je prof. dr Vojislav Šešelj glasao, odnosno Poslanička grupa je, na njegov predlog, podržala amandman koleginice Lejle Ruždić da se obavezno, među četiri kandidata na listi za odbornike, nađe jedna, uslovno rečeno, predstavnica slabijeg pola, manje zastupljenog pola.
Vidite da je to dalo efekta. Zašto? Iako od samog početka afirmišemo i podstičemo mlade žene i devojke u srednjim i u poznim godinama da se implementiraju i aktivno učestvuju u političkom životu, pre svega, naše političke stranke, to je dalo efekta, naročito zbog toga što su kasniji lokalni izbori, u dva turnusa, doveli dotle da sada u svim jedinicama lokalne samouprave imamo kao obavezu zastupljenost najmanje 30% žena.
Mi imamo takve opštinske odbore, ako ne grešim, gospođo Radeta, u Rakovici i u Braničevskom okrugu, a u Rasinskom naročito, gde, čak, preko 50% predstavnika u tim lokalnim parlamentima čine predstavnice, uslovno rečeno, manje zastupljenog pola, znači, one su tamo većina.
Mi to nismo uradili zbog toga što su kvote propisane, nego zbog toga što smo motivisali te žene koje su socijalno ugrožene, koje vide kuda ide država Srbija, svaka ta žena, svaka majka, svaka mlada devojka koja je student, svaka ona koja je na početku svog obrazovanja i koja razmišlja o svojoj emancipaciji, o svom životu, vide da je sve drugo bilo šuplje i prazne priče, da se ženama obećavalo mnogo, da će po automatizmu da dobijaju kojekakve privilegije, a činjenica je da one za to moraju da se izbore, pre svega, svojim radom i svojim ciljem, šta žele u životu.
Kao stranka koja baštini tradicionalne srpske vrednosti i vrednosti svih drugih naroda i nacionalnih manjina, uvažavajući i poštujući našu većinsku, pravoslavnu veru, ali i druge priznate i tradicionalne verske zajednice u našoj zemlji, činimo sve da kroz aktivnost i muškaraca i žena promovišemo vrednosti srpskog naroda i svih drugih građana Srbije, bez obzira na njihovu versku i nacionalnu pripadnost.
Tako možete da vidite, i u tom kontekstu, da u svakom sazivu Narodne skupštine Republike Srbije SRS među svojim poslanicima ima i predstavnike nacionalnih manjina, bez obzira na to da li su to žene ili muškarci. U svakom slučaju, to je važno za kvalitet političkog života i demokratskog razvoja naše zemlje uopšte.
Zašto su sve ove grane privrede tako pogođene, pa je danas koleginica, čini mi se, Milica Vojić-Marković, pomenula, to je tačan podatak, u oblasti zdravstva, u oblasti obrazovanja, zašto su žene manje plaćene. To je nešto čime ne može ovaj zakon da se bavi.
Ove sankcije i novčane kazne koje ste propisali, mi smo amandmanima tražili da budu pooštrene i rigoroznije, zbog toga što za jednog poslodavca, i ako prihvatite naš ili amandman nekih drugih političkih stranaka da to ne bude kod onih koji imaju preko 500 zaposlenih, nego 50 ili 100, mislim da ste prihvatili za 100, novčana kazna u razmeri od 10 do 100 hiljada dinara ne predstavlja ništa. Svest o tome da treba da se unapređuju odnosi između muškaraca i žena u Srbiji nije dobila demokratske postulate dolaskom vas na vlast, ili zato što to propisuje EU, ili to kaže Oli Ren ili Havijar Solana, već zbog toga što je to u tradiciji našeg naroda.
Naravno, kako su se razvijali parlamenti i kako se razvijala demokratija u drugim zemljama, tako je i kod nas dolazilo do toga da žene, baš kao i muškarci, imaju svoju ulogu i u političkom životu i u kulturnoj, naučnoj i obrazovnoj sferi. Moram da vas podsetim da je Milica Stojadinović Srpkinja, još davne 1850. godine, bila prva žena koja je objavila knjigu svoje poezije. Na kraju, i prva žena među lekarima je bila jedan od istaknutih naučnika u našoj zemlji.
Baš zbog toga smo i dali svoj doprinos da izađe na svetlo dana knjiga o Milici Stojadinović Srpkinji, a član uređivačkog saveta je, iako je u tamnici Haškog kazamata, naš predsednik dr Vojislav Šešelj.
Govorimo upravo o tome da su i u 19. veku, a naročito početkom 20. veka i u poslednjim decenijama, žene imale i te kako svest o tome kako Srbija treba da izgleda i dale su svoj doprinos ne samo u razvoju dece, kao stub porodice, kao majke, kao domaćice, već su bile spremne da se stave u ulogu svega onoga što je društveni izazov.
Ovaj zakon, u pripremi za raspravu u Parlamentu, trebalo je da posluži nekim tzv. nevladinim organizacijama. Jedna od njih je juče protestovala ispred Narodne skupštine. To je ona koja je hulila na svetle tradicije našeg naroda i koja je predvodila one koji nisu želeli da brane srpske nacionalne interese.
Dakle, treba im da posluži kao uvod u pravljenje nekog feminističkog brenda u Srbiji. To uopšte nije potrebno i to svaka mlada žena, pa i devojčica, u Srbiji zna.
Mi smo, gospođo Lakićević-Stojačić, pre 15 dana u Narodnoj skupštini Republike Srbije imali razgovor povodom 20 godina od usvajanja Deklaracije o pravima deteta, u organizaciji UNICEF-a, u Maloj sali Doma Narodne skupštine. Za stolom predsedavajućeg, pored predsednika Skupštine, gospođe Slavice Đukić-Dejanović, sedelo je još pet devojčica iz raznih gradova Srbije. To je bio splet okolnosti, zato što su se one pripremile da izlažu o toj temi, a to je uloga Parlamenta u odnosu prema deci, zaštita dece, uloga Parlamenta u procesu unapređenja dečijih prava uopšte, pre svega, finansijskih i njihove uloge u porodici.
Od te dece, odnosno tih devojčica i dečaka, koji su se kasnije javili, svako je rekao je da oni ne predstavljaju samo budućnost, kako to mnogi političari žele da kažu, zloupotrebljavajući, mnogi od njih, i svoju decu, slikajući ih po novinama, pa da li je dete pošlo u prvi razred, da li uči ruski jezik, da li će da peva pred Medvedevim, da li ovaj drugi igra košarku itd. To je klasična zloupotreba dece u političke svrhe, a ta deca su se protivila tome i rekla da oni žele da se zakonski ostvare njihova prava da budu ravnopravna, a da, s druge strane, očekuju odgovornost od nas.
Takvu odgovornost očekuju i žene, koje su u Srbiji, opet kažem, kao i u svim, nažalost, zemljama članicama Saveta Evrope, pa, ako idemo dalje, i u onima koje su članice Interparlamentarne unije, koja je najšira parlamentarna organizacija, manje zastupljeni pol.
Gde je odgovornost Vlade Republike Srbije u svim ovim procesima? Nije dovoljno da samo napišete i proklamujete neka prava manje zastupljenog pola i da se deklarativno zalažete za ravnopravnost.
Videli ste iz izlaganja koleginice Elene Božić-Talijan, da to sada ne ponavljam, da Strategija sama po sebi ništa ne znači ako nije uticala na to da se izmeni, pre svega, 2005. godine, navodno, kodifikovani Krivični zakonik, pa Zakon o radu, Zakon o finansijskoj podršci porodice s decom, zato što je tu veoma važna uloga oba roditelja. Dolazimo do toga, a to smo konstatovali od samog početka i zaključili u toku rasprave, da država mora mnogo više finansijskih sredstava da izdvoji da bi se promovisala sva ova prava koja su napisana u zakonu.
Lepo je primetila dr Gordana Paunović-Milosavljević da nisu potrebna finansijska sredstva za sprovođenje ovog zakona, to i vi znate, ali potrebna su za sprovođenje Strategije i za sve ove projekte koji su nam neophodni da bismo sprečili sve ono što piše u ovoj rezoluciji Saveta Evrope.
Ima tu i drugih aspekata. Ovaj izraz koji su oni upotrebili ste, takođe, mogli da stavite u ovaj zakon, a to je, bez obzira na to da li se odnosi na muškarce i na žene, takozvani „glas siling“, odnosno ''stakleni plafon''. On dovodi do toga da muškarac ili žena, u najvećem broju slučajeva u Srbiji žena, kada dođe do situacije da zakonskim okvirima, evo, ovim zakonom, kažete – mora to da uradi poslodavac, ili Zakonom o radu – mora to da se poštuje, znači, sve zakonske norme su navodno poštovane, ona ima određenu kvalifikaciju, ima određeno stručno znanje ili položen državni ispit, sve što se traži od nje, ali zbog tog staklenog plafona, kako su ga oni nazvali, ne može dalje da napreduje. Ona vidi da gore postoji prolaz za sve to, ali, jednostavno, neko je sprečava.
Zbog čega to neko radi? Pa, zbog toga što ga država, odnosno izvršna vlast, odnosno organ koji to treba da radi, ne sankcioniše.
Znate zbog čega se to dešava? Zbog predrasuda koje postoje, to i sami znate. Bez obzira na to da li su u pitanju muškarci ili žene, kada je u pitanju privatni poslodavac, te predrasude su i te kako izražene.
Mi smo videli, a to su ljudi koje je Vlada odredila da se angažuju u procesu pravljenja strategije za ravnopravnost polova, da su oni konstatovali da je u privatnom sektoru, to smo takođe pominjali u toku rasprave, izraženo to diskriminisanje žena po osnovu klasične polne pripadnosti, naročito ako su namerile da budu majke ili, ako već jesu majke, prema trudnicama itd.
Očigledan primer za to vam je Miroslav Mišković. U svim prodavnicama tog „Maksija“, ili već u „Delta sitiju“, ili gde god da nešto drži, a drži u celoj Srbiji monopol, reći će vam svaka od tih žena, ako ima hrabrosti to da vam kaže, jer ste predstavnik vlasti, ali ne verujem, da bi se bojale, govore i nama, koleginici Radeti i meni, svima koje poznaju, da su i te kako diskriminisane i da imaju i manje zarade od pojedinih drugih kolega, da se ne poštuje radno vreme, a samohrane majke u Srbiji su, gospođo Lakićević, potpuno obespravljene na radnom mestu, bez obzira na to gde se nalaze.
Ima mnogo primera i u državnoj upravi i u finansijskom sektoru, pre svega, u bankama koje posluju po ovim povoljnijim uslovima, kao, strane su, gde se ne poštuje ni radno vreme, ni to kakve obaveze imaju prema svojoj deci, ni kako će ta deca da provode ovaj raspust koji je produžen, ni kako će da se školuju bez učešća u njihovoj edukaciji, pre svega, u njihovom podizanju i odgajanju.
To su sve problemi s kojima ste suočeni i ovaj zakon sam po sebi ne može da utiče na ta rešenja. Zato bi bilo dobro da prihvatite, kao početak jasne volje da želite da se borite za ravnopravnost polova, amandmane srpskih radikala o ovoj obaveznosti aktivnog učešća u javnom životu, u svemu ovome što ste proklamovali pojedinim članovima zakona, o tome ćemo da govorimo u pojedinostima, ali, pre svega, da pokažete volju, ako ste za to spremni, a mislim da niste i da više nema mogućnosti za to, da se kroz poboljšanje finansijske i socijalne situacije učini da položaj žene i muškaraca u Srbiji bude mnogo bolji.
Jasno govorimo, evo, već devet godina kako ste na vlasti, da je sunovrat srpske ekonomije i privrede doveo do svih ovih nevolja i do nemogućnosti da svako, a to je Ustavom garantovano pravo, ostvari ravnopravnost, pravo na rad i pravo na zdravstvenu zaštitu u punom smislu reči.
Primeri koje smo izneli iz samo nekih segmenata zdravstvene zaštite su na drugom nivou. Kada bismo krenuli da govorimo o tome koliko su prava i muškaraca i žena diskriminisana u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, onda bi nas ta priča još mnogo dalje odvela.
Prema tome, nemojte da se vraćate na direktive EU, jer će Srbija ko zna kada i pitanje je da li će ikada ući u tu organizaciju, koja sama po sebi ulazi u proces raspadanja. Najbolje je da se vratite na ovu deklaraciju iz Najrobija iz 1985. godine, u njoj su jasno definisana sva prava, kao i u Konvenciji UN-a. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Zahvaljujem.
Pošto na listama poslaničkih grupa više nema prijavljenih za reč, pre zaključivanja načelnog pretresa, pitam da li žele reč predsednici, predstavnici poslaničkih grupa ili neko ko nije iskoristio svoje pravo iz člana 93. Poslovnika? (Ne)
Zaključujem načelni pretres.
Zahvaljujem kolegama narodnim poslanicima, zaposlenima u službama Narodne Skupštine i ekipi RTS-a, koja je sa nama svima zajedno 14. radni sat ovde.
Nastavljamo sutra, 11. novembra 2009. godine, u 10 časova, raspravom u načelu o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o mirnom rešavanju radnih sporova. Hvala vam.

Whoops, looks like something went wrong.