DRUGA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 12.11.2009.

11. dan rada

OBRAĆANJA

Momir Marković

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, evo još jednog u nizu loših i neprimenjivih zakona. Da nije tako, danas bi potpredsednik Vlade Božidar Đelić, koristeći ovo što je danas gospodin Milivojević rekao, došao ovde i onako slavodobitno – ajmo, hajde; sećate se, još pre dve godine je bilo – ajmo u Evropu. Ne bi ministru Čipliću uvalili ovaj vruć krompir da on poslanicima odgovara na vrlo neugodna pitanja povodom sva četiri zakona.
Da ovaj zakon nije primenjiv govori to da ima 89 članova zakona i 35 strana obrazloženja. Što lošiji zakon, to veće obrazloženje. Očekivao sam da i ove dve prazne strane u ovoj svesci koja je Predlog zakona budu popunjene, međutim, izgleda da im je nestalo ideja šta još da napišu.
Idemo redom. Jedina razlika između ovog zakona, zakona o žigovima, i onog prethodnog je što se briše Srbija i Crna Gora i upisuje se Republika Srbija. To ste mogli, ministre – naravno, ne kritikujem vas, kritikujem onog ko je trebalo da dođe ovde i da nam obrazlaže, dakle, gospodina Đelića – to ste mogli u Zakonu o izmenama i dopunama da izbrišete u tih desetak članova, gde se nalazila Srbija i Crna Gora, i da mnogo brže, lakše i jednostavnije završimo posao.
Nije morao da se prepisuje ceo onaj zakon, jer mnogi su članovi, gotovo svi članovi, od velikog slova pa do tačke na kraju člana, prepisani. Mislim da je ovde rađen uzaludan posao. Sve to se moglo sa manje papira, manje para, manje angažovanja i manje trošenja vremena i vas iz Vlade, a i nas u Narodnoj skupštini. On kaže – usaglašavanje zakona sa zakonima članica Evropske unije. Voleo bih da vidim gde su sve ta usaglašavanja. Kad uzmem stari i novi zakon, pa ih uporedim, vidim da osim ovoga što sam rekao ima vrlo malo tih usaglašavanja i vrlo malo razlika. Šta je žig? Zaštitni robni ... Svaka firma koja stvori brend, žigom štiti taj svoj proizvod, da ne bi mogao da bude falsifikovan ili da oni koji falsifikuju eventualno snose žestoke sankcije.
Da li ste prilikom privatizacije onolike imovine koju je imala država Srbija vodili računa o tome da kada prodajete ne prodajte samo fabriku, samo tri ili 33 hektara placa, samo mašine, nego da u mnogim slučajevima prodajete upravo i taj zaštitni znak, upravo taj žig, koji donosi... Ministar Čiplić je rekao da je u stvari jedna od najvećih vrednosti upravo to, taj žig pod kojim će roba sutra ići na tržište. Mislim da je od svih privatizacija koje znam jedino Apatinska pivara u cenu prodaje uračunala i taj žig i danas „Intergrup“ pod tim žigom, pod tim zaštitnim znakom, prodaje apatinsko pivo širom Evrope.
Da vas podsetim na nelogičnosti koje su se dešavale upravo kod „Intergrupa“, ali i kod drugih pivara. Recimo, Crnogorci su prodali Nikšićku pivaru sa zaštitnim znakom Nikšićke pivare. Pošto je čovek kupio pivare po celoj istočnoj Srbiji, odnosno po celom istočnom Balkanu, kada su štrajkovali on im je rekao – dobro, u redu, ja ću „nikšićko pivo“ da pravim u svojoj pivari u Rumuniji. Dakle, kupio je pravo na brend, kupio je pravo na žig i sa tim žigom kupio je i pravo da taj svoj proizvod proizvodi gde hoće i da ga plasira tamo gde ima razloga.
Ostalo mi je još vrlo malo vremena, pa neću, ali ćemo posle po amandmanima. Srpska radikalna stranka je podnela popriličan broj amandmana, pa ćemo posle po amandmanima o ovome. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Pre nego što pitam sledećeg narodnog poslanika koji izdvaja mišljenje, obaveštavam vas, na osnovu člana 85, da ćemo danas raditi posle 18.00 časova; nastavićemo pretres tačke koja u tom trenutku bude bila na dnevnom redu, međutim, ne posle 19.00 ili 19.15 časova, najviše 19.30 časova.
Da li još neko od narodnih poslanika koji su izdvojili mišljenje želi reč? Ako da, molim vas da se registrujete u elektronskom sistemu za glasanje. (Ne.)
Narodni poslanik Srboljub Živanović. Izvolite.

Srboljub Živanović

Srpska radikalna stranka
Hvala. Izuzeo sam svoje mišljenje o donošenju ovog zakona, a to je zakon o autorskim i srodnim pravima, zbog toga što je došlo do mnogih nejasnoća koje se provlače kroz članove ovog zakona.
Prvo moram reći da su poseban sastanak sa matičnim odborom, Odborom za nauku i tehnološki razvoj, zakazala mnoga udruženja, gde su navela mnoge manjkavosti prilikom izrade ovog zakona. Pokušaću da iznesem koje su sve to manjkavosti koje su se javile pri izradi ovog zakona.
Po mojim informacijama, OPFS - Organizacija proizvođača fonograma Srbije dobila je dozvolu od Zavoda za intelektualnu svojinu da može kao reprezentativno udruženje proizvođača obavljati poslove iz ove oblasti i time doprineti rešenju haotičnog stanja što se tiče diskografije. Preko nje su uključeni i autori određenih dela, izvođači, tj. interpretatori, korisnici fonograma, proizvođači i emiteri, tj. radio i televizija.
Ovaj zakon je potreban da bi se koliko-toliko uveo red u ovoj oblasti jer se ovde u muzičkoj industriji obrće veliki novac, a dugogodišnji problem je što taj novac uzimaju svi drugi, a najmanje, ili čak nikako, oni koji su ga zaradili i kojima on zaista pripada.
U ovom zakonu se isključivo pominju postojeće organizacije koje su registrovane kod Zavoda za intelektualnu svojinu, a nigde se ne daje mogućnost da akteri u ovoj oblasti mogu biti i druge organizacije za koje se opredeli većina. To znači da organizacije koje ne posluju po određenim zakonskim pravilima gube tu dozvolu.
Znamo da Zavod za intelektualnu svojinu daje dozvolu za rad određenoj organizaciji, znamo da nadgleda rad te organizacije i oduzima dozvolu.
Kako je moguće da organizacija kao što je OPFS (to je organizacija diskografije) naplaćuje već tri godine po Srbiji novac, u svoje ime i ime izvođača i drugih učesnika iz ove oblasti i vrši raspodelu tog novca po samo njima znanim kriterijumima? Ova organizacija ima pet članova, upravni odbor, i znamo da skupština ima šest.
Gospođo Branka, vi ste vršilac dužnosti direktora Zavoda za intelektualnu svojinu i vi ste dobili ovaj materijal 19. 04. 2007. godine, u kome se decidno traži oduzimanje dozvole za obavljanje delatnosti organizaciji za kolektivno ostvarivanje i zaštitu prava proizvođača fonograma.
Vidite da ovde u upravnom odboru sedi pet ljudi, a u skupštini se isti ti ljudi pojavljuju. To su Maksa Ćatović, Branislav Stojanović, Bane Lav, Aleksandar Saša Popović, Ognjen Uzelac iz PGP-RTS, koji je smenjen zato što je kritikovao rad ove fonografske institucije. Takođe, imenovani su i drugi: to je Petar Đurić, a na njegovo mesto je imenovan Slobodan Loka Nešović.
Svi se ti ljudi nalaze u skupštini. Interesuje me kako je moguće da isti ljudi budu u upravnom odboru i u skupštini? Verovatno ćete to vi kasnije objasniti.
Novac se ubira po Srbiji, 90% paušalno. Na terenu su njihovi ljudi, koji za njih uzimaju novac od svih onih koji koriste radio ili kasetofon u frizerskim salonima, kafićima, restoranima, bakalnicama; taj novac na neki način paušalno uzimaju. Samo 10% radio-stanica plaća tu tzv. košuljicu, koju bi morali da imaju svi emiteri kako bi znali čije delo izvode tog dana; navodno, po takvoj evidenciji se novac isplaćuje onima kojima pripada.
Dame i gospodo, samo ću još kratko reći da je samo ova organizacija OPFS 2007. godine ubrala 159.000.000 dinara, što je preko dva miliona evra. Pet godina puta dva miliona evra, to je deset miliona evra. Gde je još i SOKOJ? Gde je sav taj novac koji je podeljen i kako se deli, to je pitanje koje Zavod za zaštitu intelektualne svojine mora da reši, da ovakvim organizacijama oduzme dozvole i slučaj preda nadležnim organima na rasvetljavanje. Hvala vam.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Da li još neko od narodnih poslanika koji su izdvojili mišljenje želi reč? Ako da, molim vas da se registrujete u elektronskom sistemu. (Ne.)
Da li žele reči predsednici, odnosno ovlašćeni predstavnici poslaničkih grupa, po redosledu od najmanje ka najvećoj: Poslanička grupa PUPS? (Ne.) Poslanička grupa manjina? (Ne.) Poslanička grupa Nova Srbija, da li želite reč? (Ne.) Poslanička grupa LDP? (Ne.) Poslanička grupa SPS-JS? (Ne.) Poslanička grupa Napred Srbijo? (Ne.) Poslanička grupa DSS-Vojislav Koštunica? (Da.)
Reč ima narodna poslanica Svetlana Stojanović.

Svetlana Stojanović

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Poštovani narodni poslanici, zakon o autorskim i srodnim pravima, zakon o industrijskom dizajnu, zakon o žigovima i zakon o zaštiti topografije integrisanih kola spadaju u oblast kulture u najširem smislu. Za kulturu u užem smislu nismo učinili ništa. Doneli smo Zakon o kulturi, koji nema mehanizme kojima bi štitio nacionalnu kulturu, unapređivao je, omogućio joj da se razvija i da postane motor ekonomskog razvoja zemlje, izvozni proizvod, industrija.
Usvojili smo Zakon o informisanju koji ubija javnu reč. Ako glasilo objavi nešto što se jednom ministru ne dopadne, preti mu kazna od dvadeset miliona dinara i može da stavi ključ u bravu.
Usvojili smo i menjali Zakon o radiodifuziji, ali nismo u stanju da izaberemo članove Saveta RRA koji bi za vladajuću koaliciju bio najbolji.
Sada raspravljamo o zakonima koje je Skupština Srbije i Crne Gore već usvojila 2004. godine, a na dnevnom redu nemamo one zakone na koje nas Ustav obavezuje da ih donesemo i postavljen nam je rok za to - 31. decembar 2008. godine, a sada je novembar 2009. godine. Nemamo zakon o Narodnoj skupštini. Ako ministar finansija zavrne slavinu, ovaj visoki dom prestaje da radi, jer nema svoj budžet. Zašto ponovo raspravljamo o zakonima koje već imamo, a ne raspravljamo o onima koje nemamo, a na koje nas Ustav obavezuje da ih donesemo?
Da krenemo redom. Novi zakon o autorskim i srodnim pravima donosimo, takoreći, isključivo da bismo rešili jedan praktični problem koji se pojavio u primeni Zakona iz 2004. godine. Organizacije koje štite prava autora masovno slušane muzike jednostrano su razrezale tarife korisnicima. Korisnici su kafići, diskoteke, hoteli, frizerski saloni itd. Oni su nezadovoljni nametnutim haračem, a autori, kompozitori i interpretatori nezadovoljni su naknadama koje im pripadaju u ovakvoj zaštiti. Novina koju ovaj zakon predlaže je da se autorska prava ove vrste naplaćuju kolektivno. Takođe mislim da je to jedino moguće rešenje. Uvodi se jedinstvena tarifa za korisnike masovno slušane muzike. Do te jedinstvene tarife treba doći dogovorno; ako se ne dođe, zakon je predvideo i institut komisije koja će tu jedinstvenu tarifu utvrditi.
Mehanizam zaštite autorskih prava za dela koja se beleže na nosačima zvuka i slike, a to su, osim muzike, film i TV emisije, veoma je složen u ovom zakonu i njemu je posvećena većina od preko 220 članova.
Ne nipodaštavam problem, naprotiv, smatram da je vrlo ozbiljan i da se protiv piraterije moramo boriti, međutim, autori čija se dela po svojoj prirodi ne beleže na nosaču zvuka i slike neće dobiti leks specijalis, kakav je zakon o autorskim pravima u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima; njima ostaje samo Zakon o obligacionim odnosima, te neka dobro paze kakve ugovore zaključuju.
Čak ni sva dela koja se beleže na nosače zvuka i slike ovim zakonom neće biti zaštićena. Umetnička ili klasična muzika retko se pušta po kafićima, diskotekama i frizerskim salonima.
Hoćemo li za slike utvrditi jedinstvenu tarifu po kvadratnom santimetru platna? Knjige se ne beleže na nosače zvuka, one se štampaju i prodaju po knjižarama, a knjižara gotovo da više nema.
Kako je moguće da se zakon o autorskim i srodnim pravima ne bavi autorima koji jedva preživljavaju upravo zato što njihova autorska prava nisu zakonom zaštićena? Kultura treba i može da donese novac kada se za to stvore uslovi, što smo mi ovim Zakonom o kulturi propustili da učinimo.
Osim što se ovaj novi zakon o autorskim i srodnim pravima odnosi na ograničenu oblast autorskih prava, on ima još manjkavosti. Definicija autora je deklarativna i uopštena. Problematično je definisano ko se sve smatra autorom dela u čijem nastajanju učestvuje više stvaralaca. Da li je scenograf, na primer, koautor ili autor filmskog ili pozorišnog dela? Naravno, autor je, samo što nije jedini.
Kako producent može biti autor, kako se zakonom tvrdi? Ne može, koliko god novca da je uložio. Može biti samo nosilac autorskih prava. Dokle se protežu autorska prava u delu koje se zove knjiga? Pisac, književni prevodilac, lektor, izdavač? Ničega od toga nema u ovom zakonu.
Zakon je terminološki neusklađen. Na početku se koristi termin autor, zatim se proširuje na autora i koautora, da bi se na kraju uveo termin - autor i nosilac autorskih prava.
Osim toga, napisan je tako da svi autori moraju biti živi da bi štitili svoja prava. Autorstvo je, naravno, neotuđivo, ali u zaštiti autorskih prava postoji autor i postoji nosilac autorskih prava, pravno ili fizičko lice kojem autor pristane da ustupi, preciznije, proda svoja prava na neko određeno vreme – godinu dana, pet godina ili zauvek. Autor može i zadržati svoja prava potpuno za sebe, ukoliko onaj koji objavljuje delo (izdavač, diskografska kuća itd.) pristane na tako nešto. Kada autor više nije među živima, nosioci autorskih prava su njegovi naslednici.
Doslednija primena termina „nosilac autorskih prava“ možda bi proširila područje primene ovog zakona o autorskim pravima i srodnim pravima.
Da zaključimo ovaj deo koji se odnosi samo na ovaj zakon. Zakon o autorskim i srodnim pravima je koncepcijski loš i nije se mogao amandmanima popraviti, osim u delu koji jedino ima ambiciju da reguliše, u domenu dela zabeleženih na nosačima zvuka i slike koja se masovno iskorišćavaju (ovo „iskorišćavaju“ je termin iz zakona), koja, samim tim, donose veliki novac. Nemam ništa protiv toga da umetnost donosi novac, naprotiv, ali za to je bilo potrebno stvoriti uslove, što smo propustili da učinimo kada smo doneli krovni ili temeljni Zakon o kulturi.
Novi zakon o zaštiti industrijskog dizajna napisan je radi adekvatne primene Prelaznog sporazuma o trgovini i trgovinskim odnosima sa EU i harmonizacije pravne zaštite industrijskog dizajna sa uputstvima i uredbama EU; koristi tekovine zakonodavstva EU u ovom domenu, kao i rešenja do kojih je došla Svetska trgovinska organizacija i propisala ih za svoje članice.
U odnosu na postojeći zakon iz 2004. godine, ovaj novi nam donosi izmene terminološke prirode. U skladu sa uputstvima i uredbama EU, u zakonu se više ne koristi termin „pravo na dizajn“, već „industrijski dizajn“. Nemam ništa protiv.
Na ovakva usaglašavanja Srbija je obavezna prema SSP, zaključenom sa EU, koji savesno i usrdno jednostrano primenjujemo, na sopstvenu štetu. Dizajn koji se štiti mora biti pogodan za industrijsku i zanatsku primenu. U 2008. godini imali smo ukupno 504 zaštićena dizajna ove vrste, od toga 37 stranih, 116 domaćih, a po osnovi Haškog aranžmana 351. Da li mi predloženim zakonom štitimo pretežno strani industrijski dizajn, a domaći samo uzgred?
I zakon o žigovima takođe donosimo radi terminološkog usklađivanja i harmonizacije sa uredbama Evropske unije. Prilikom predlaganja osnovnih instituta predlagač se rukovodio rešenjima Svetske trgovinske organizacije, kao i prethodnim zakonima. Šta tu još dodati, kada su pametniji i razvijeniji od nas sve to već dobro promislili?
U ovoj grupi od četiri zakona o kojima je rasprava objedinjena meni je omiljeni zakon o zaštiti topografije integrisanih kola. Reći ću i zašto. U obrazloženju zakona doslovno piše: „U našoj zemlji za sada ne postoji široka proizvodnja visokosofisticiranih proizvoda iz domena integrisanih kola u kojima se primenjuje topografija integrisanih kola, zbog čega do sada nije bilo podnetih prijava za zaštitu topografije integrisanih kola. Proizvodi u kojima su komponente povezane topografijom integrisanih kola ugrađuju se u satelite, rakete dalekog dometa, računare sa velikom memorijom, pejsmejkere i slično.“ Kraj citata iz obrazloženja. Nije važno što mi takve duhovne izume nemamo, jednog dana ćemo imati; važno je da prvo imamo zakon, zbog stranih patenata, naravno.
Rasprava o 58 tačaka dnevnog reda, koju upravo vodimo, zabaviće građane koji prate rad Narodne skupštine. Možda neće primetiti da su nezaposleni i gladni. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Da li reč želi ovlašćeni predstavnik ili predsednica Poslaničke grupe G 17 plus? (Ne.)
Ovlašćena predstavnica SRS, Gordana Pop-Lazić ima reč.

Gordana Pop-Lazić

Srpska radikalna stranka
Hvala. Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, vi ste uvek dobrodošli u parlament i vi ste svakako po pitanju ovih zakona merodavni, kao bivši sudija Ustavnog suda i istaknuti pravnik (tada ste bili kao nestranačka ličnost u Ustavnom sudu), ali ne pratite ovu oblast i pretpostavljam da ne znate koji su problemi u sprovođenju dosadašnjeg zakona.
Zaista mislim da je greška Vlade što nam nije poslala u parlament ministra koji bi morao da prati ovu oblast. Vi ste zaduženi za praćenje jedne sasvim druge oblasti i pretpostavljam da ste za to mnogo kompetentniji. Šta je, tu je. Pored vas je i direktor Zavoda za intelektualnu svojinu. Vidi se da su ovaj zakon oni radili i pretpostavljam da će vam asistirati kada su u pitanju pitanja koja ćemo vam postavljati.
Srbija već 84 godine ima Zavod za intelektualnu svojinu. Mi smo, preko Kraljevine Srbije, jedna od 11 zemalja osnivača Pariske unije, još davne 1883. godine. Prošlo je 89 godina od prve Uredbe o industrijskoj svojini. Nije ova oblast nešto što je za nas novo, ali je pitanje kako se država i društvo prema intelektualnoj svojini uopšte odnose.
Nažalost, kao što vidite, ni Vlada, a ni parlamentarci se ne odnose sa dužnom pažnjom prema ovom pitanju; Vlada samim tim što nije poslala ministra koji bi morao da prati ovu oblast.
Donose se neki zakoni koji su praktično okvirni, sistemski za ovu materiju. Njegov bi interes trebalo da bude da je ovde, ali pretpostavljam da je otišao sa Borisom Tadićem u Italiju. Vi niste imali tu sreću. Trećina Vlade nam je sad u inostranstvu, takoreći u egzilu.
Vidite, ni gospoda poslanici se ne javljaju da govore o ovom zakonu, čak ih nema prijavljenih na ovoj listi, nakon što budu govorili predstavnici poslaničkih grupa – prijavljeno je sedam poslanika Srpske radikalne stranke i još dva poslanika drugih poslaničkih grupa. Ne shvata se ozbiljnost ovih zakona.
Veliki je krug lica zainteresovanih za ovaj set zakona. To su, pre svega, vlasnici ili titulari intelektualne svojine, recimo da je njih najmanji broj, a zatim i veliki broj onih... Odmah ću da kažem, pošto ću uglavnom govoriti o Predlogu zakona o autorskim i srodnim pravima, a moje kolege će posle govoriti o drugim zakonima, to je 120.000 vlasnika privrednih subjekata, vlasnika lokala u kojima se obavlja neka delatnost, u kojima se sluša, recimo, muzika.
Ako me građani Srbije slušaju, predlažem im da saslušaju do kraja, jer će shvatiti da smo u stvari svi mi koji uđemo u bilo koji objekat u kome čujete muziku na neki način zainteresovani za ovaj predlog zakona, jer svi ti ljudi koji imaju pekaru, prodavnicu mešovite robe, frizerski salon, obućarsku radnju, a puštaju muziku, moraju da plate taksu za tako nešto. Oni, naravno, to moraju da prevale na nas, korisnike njihovih usluga, pa onda mi kod frizera ne platimo šišanje 600 dinara, nego malo više, jer on treba da plati 30.000 godišnje, recimo, zbog toga što pušta muziku na nekom nosaču zvuka u svom lokalu.
Ovi zakoni, barem što se toga tiče, i te kako intrigiraju sve nas. Da li to treba da bude tako? Posle ću objasniti zašto mislimo da ne treba da bude tako.
„Pesma nas je održala, njojzi hvala“, pa sad, ko hoće da peva, neka peva.
Ne sporim da je problematika koju ovi zakoni tretiraju veoma važna, jer se naša država i naše društvo uopšte bahato odnose prema intelektualnoj svojini.
To sam objasnila, evo i slikovito, a sećate se da smo doneli Zakon o administrativnim taksama, gde smo znatno (odnosno, poslanička većina je tako odlučila) povećali takse, recimo, za registraciju patenata.
Evo, tu vam je direktorka Zavoda za intelektualnu svojinu. Verovatno zna koliko je patenata prijavljeno ove godine. Koliko znam, koliko sam mogla da dođem do podataka, samo 20, svi fakulteti, instituti, evo, i pojedinci, i da je to znatno manje nego prethodnih godina. Šta to znači? Ako neko mora da plati, sada ne mogu tačno da se setim, ali mislim da je bilo 40.000-50.000 da bi prijavio, zaštitio neko patent, on to mora da učini ove godine, i iduće godine i one naredne, inače njegov patent postaje opšte dobro, koje svako može da koristi, i nema više tu zaštitu.
Da li smo na taj način praktično mnoge ljude onemogućili da zaštite svoju intelektualnu svojinu? Jesmo, i tada smo o tome i te kako govorili, ali nije imao ko da nas čuje.
Neki od ovih zakona doneti su 2003, 2004. i 2005. godine i evo novih predloga zakona. Samo u ovom zakonu o autorskim i srodnim pravima skoro 90% materije ostalo je nepromenjeno. Moje kolege koje su izdvojile mišljenje na nadležnom odboru pitaju i ja postavljam to pitanje – zašto ste pribegli donošenju novih zakona ako je moglo da se ide kroz izmene i dopune zakona?
Ponavljam, stvarno ne sporim važnost ovih zakona, ali u ovoj državi ima mnogo, mnogo važnijih stvari o kojima treba da se govori, pre svega, o ovom sporazumu Cvetković - Čanak, umesto Cvetković - predstavnici poslaničkih grupa u ovom parlamentu. Tu naravno mislim samo na parlamentarne stranke koje su bile na izborima, a ne na one koje su to samo voljom poslaničke većine i čiji lider danas peče dunjevaču, jer je prevrela u buretu, pa ne može da se čeka da se rakija ispeče.
Naravno, tu je i problem rasrbljavanja Republike Srpske i donošenje statuta Vojvodine i otvaranje mogućnosti za neku buduću secesiju.
Sve je to ono o čemu bismo mi želeli da razgovaramo u nekim drugačijim, boljim okolnostima, gde bi pozicija i opozicija zaista razgovarale, jer parlament jeste za sučeljavanje stavova. Nažalost, mi nemamo sa kim da sučelimo stavove jer je pozicija nezainteresovana. Ona je tu samo kada treba da izglasa zakon.
Zato predlažem, u ime poslaničke grupe, prihvatam i da preuzmem na sebe odgovornost za to, da promenite Poslovnik, da ukinete pravo da govorimo o zakonima, da podnosimo amandmane; donesite tih 400 kilograma zakona koje treba da donesete da biste se uskladili sa zakonima Evropske unije; završite to u dva-tri dana, koliko vam treba da ispritiskate dugmiće, pa da onda krenemo da se bavimo ovim pitanjima koja su za nas od vitalnog značaja, pre svega mislim na ekonomiju Srbije i na dugoročnu viziju kako ta ekonomija treba da izgleda.
Dakle, svi ovi zakoni o kojima danas razgovaramo donose se radi zaštite, trebalo bi da se donose radi zaštite prava autora, interpretatora, ostalih titulara prava intelektualne svojine, a ne radi organizacija koje bi trebalo da ih štite. Kažete – zbog potrebe preciziranja pojedinih zakonskih rešenja, pre svega u delovima pod nazivom „kolektivno ostvarivanje“ i „srodna prava“. Smatram da ste iz ovih razloga mogli da predložite izmene i dopune zakona.
Međutim, šta je problem za vas? Problem je način formiranja tarife organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskih i srodnih prava. Novi zakon obavezuje organizaciju da tarifu određuje kroz pregovore sa korisnicima, a ne da ona bude izraz volje samo jedne strane, kako je to do sada bilo, pa sad jedan od onih 70 - 80 inspektora, tašna, mašna, uđe u neki frizerski salon...
Imam ovde čak i jedan zapisnik, dobila sam ga od svog frizera kod koga idem. Pitala sam ga – je l' dolaze ovi kod vas, da li vi to stvarno plaćate? Prosto nisam mogla da verujem da se to dešava. Kaže – da je jedan, nego ih ima dva-tri; ima nekoliko tih organizacija kojima moram godišnje da platim. Onda oni ošacuju koliko tu ima stolica, pa naplate odokativno koliko misle da treba. Hajde što oni to naplate, možda to nije ni tako veliki problem, ali za koga naplate? Gde idu te pare? Da li autori i izvođači dobiju nešto od tih para?
Vi verovatno ne komunicirate sa njima, ali prenesite gospodinu Đeliću – neka pitaju umetnike koliko oni to godišnje dobijaju, autori muzike koja se najčešće sluša, izvođači koji se najčešće slušaju, ono „hit hitova“. Više nema one „zlatne ploče“ itd. Nema tih para nigde.
Tu se ogroman novac vrti i ogroman je kriminal; moram da kažem, delimično, svesno ili nesvesno, pod pokroviteljstvom Zavoda za zaštitu intelektualne svojine, jer bi Zavod morao da kontroliše te organizacije kako rade, u čije ime rade.
Došli smo čak i do nekih podataka, nekako se informacije sudaraju sa nama, da jedna od tih organizacija, a zove se OFPS, recimo, pozajmljuje nekih četrnaest miliona jednoj firmi koja je članica tog OFPS-a, privatnoj agenciji koja dovodi ove strane pevače i organizuje ovde neke koncerte. Odakle joj pravo na tako nešto, da li se tu plaćaju porezi ili ne plaćaju, to niko živi ne zna.
U stvari, hoću da potenciram da novac ne dolazi do onih čija se prava štite i da ni ovim predlogom zakona vi to niste uspeli da prevaziđete. Pokušaj postoji, jer vidi se da zakon donosite samo zbog njih, samo zbog fonograma.
Ne znaju svi građani šta je fonogram, pa sad moram to da objasnim. To je nosač zvuka, bilo da je ploča, bilo da je kaseta, bilo da je CD.
Kad proizvođač tog fonograma proizvede taj proizvod, kao kad neko proizvede ovu olovku, on je stavi na tržište i proda, on zaradi na tome nešto, ali sad zbog toga što neko to koristi on hoće da zaradi još nešto. To vam je kao kada obučete nešto firme „Versaće“ na sebe, prošetate ulicom, platili ste tu firmu o-ho-ho i sad vas sretne neko iz „Versaćea“ i kaže – o, naš model, morate da platite još ovoliko, na drumu ili na ćupriji, zato što nosite ovaj model. To vam je upravo to.
Sada je mnogo važniji taj koji je štampao neko umetničko delo, bilo da je film, bilo da je muzika, nego onaj koji je to stvarao ili ko to izvodi. On ima veća prava i ubira veća sredstva, nego on.
Dakle, mi smo pokušali da suzbijemo pirateriju i preko Krivičnog zakona i mislim da je to uspešno suzbijeno i da se suzbija. Zašto sada dajemo mogućnost da oni koji samo štampaju taj proizvod, odnosno nasnimavaju neko umetničko delo ostvaruju toliki prihod? To je nešto nečuveno. A nemaju nikakav metod da posle taj novac koji uberu...
Tu se radi o ogromnim parama. Recimo, samo jedna od ovih organizacija koje štite prava izvođača i autora za poslednjih pet godina je ubrala deset miliona evra. Gde su te pare, ako se nisu vratile, u većem delu, onima kojima je trebalo da budu vraćene? Pitajte bilo kog umetnika koliko je ove godine dobio para od toga što se njegova muzika stalno „vrti“ na radiju, televiziji ili u tim objektima.
Mi smo principijelno protiv toga da se uopšte naplaćuje bilo kakva taksa u objektima gde se sluša muzika. Nekada je bilo ono – platite dinar za muziku, ali kada je živa muzika, pa vam to konobar naplati u restoranu. Ali, izvinite, da u pekari i u frizerskom salonu, zbog toga što neko, recimo, stalno pušta jedan te isti CD, neko hoće da sluša Mocarta, vi morate da platite i Mocarta... Kome će posle te pare da idu? To je potpuno iluzorno.
Govorim o tome ovako plastično zbog toga što mislim da su naši umetnici i stvaraoci zakinuti, možda zbog toga što je tržište ovako malo, a njih mnogo, različitog kvaliteta, naravno; kako kažu, mala bara, a mnogo krokodila. Oni ne dobijaju ništa, ili vrlo malo. Sad neko onako odokativno ili po tome koliko je ko štampao ove godine tih fonograma, nosača zvuka... Recimo, „Grand produkcija“ je najviše štampala i oni će da dobiju najviše, mislim na „Pink“, i na Sašu i Brenu, a zna se da je, recimo, PGP RTS najslušaniji i da ima najveći broj nosača zvuka, jer se neka muzika sluša i po 40 - 50 godina, možda se čak sluša i više nego ovi Sašini i Brenini što su snimili juče, prekjuče neku pesmicu. Ne kažem da to nije kvalitetno, možda će i to da se sluša za 50 godina, ali to nije kriterijum.
Vidite koliko „Pink“ naplaćuje od OFPS-a, a koliko svi ostali diskografi. Znači, vi izgleda samo za njih donosite ovaj zakon.
Verujte mi, ministre, ne znate šta se tu dešava, ali ovo je očigledno kad vi pročitate zakon, kad vidite šta o tome govore oni koji su u ovom poslu, oni koji su pobegli iz ove organizacije, kao što su, recimo, predstavnici PGP RTS, onda vidite kakav je tu kriminal. Ako sad treba „Pink“ na ovaj način da se favorizuje, da mu posvetimo pet sati u parlamentu, a vidim da mnogi neće da govore, oni koji imaju odlične odnose sa Željkom Mitrovićem, neće da se vređaju, evo, mi ćemo da kažemo danas šta o tome mislimo.
Dakle, kada kažemo kolektivna prava autora i nosilaca autorskih i srodnih prava, misli se pre svega na ta muzička dela i na fonograme i na njima zabeležene interpretacije. Cilj bi trebalo da bude da nosioci prava dobiju odgovarajuću naknadu. Proizvođačima, već sam objasnila, pripada pravo na naknadu po jednom osnovu, ovima po drugom osnovu, ali metodologija nije na adekvatan način napravljena.
Samo sam htela da vam pročitam koga sve treba namiriti, kaže: „Tri takse na slušanje muzike – vlasnik prodavnice od 50 metara kvadratnih estradnim udruženjima godišnje mora da plati oko 30.000 dinara, treba namiriti SOKOJ, OFPS i izvođače.“
„Pre nešto više od godinu dana u Beogradu, u opštini Stari grad otvorila sam prodavnicu kozmetičkih proizvoda. Nedavno je u nju došao čovek koji se predstavio kao inspektor i zatražio da vidi uređaj sa kojeg puštam muziku u lokalu. Zbunjena, pokazala sam mu CD plejer, a on mi je rekao da je kontrolor Organizacije proizvođača fonograma Srbije (OFPS) i zatražio da na žiro-račun ove organizacije uplatim određenu sumu zato što puštam muziku“. Ovako počinje priču (iz novina sam ovaj isečak uzela) čitateljka iz Beograda, jedna od mnogih sugrađana koji su se u poslednje vreme susreli sa inspektorima za muziku.
„Ostavio je vizitkartu i flajer i objasnio mi da sam dužna da za to što u radnji puštam muziku ovoj organizaciji godišnje plaćam deset i po hiljada, odnosno osam hiljada i dvesta, sa popustom od 30% ako uplatim u roku od sedam dana“. Ovo je stvarno smešno. „Rekla sam mu da ne puštam radio, niti domaću muziku, već da svakodnevno vrtim jedan isti disk sa džez muzikom. Odgovorio je da oni štite prava i domaćih i svetskih diskografskih kuća i da svejedno moram za jedan da platim isto kao da puštam sto različitih diskova“. Zahvaljujem.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Da li želi reč ovlašćena predstavnica Poslaničke grupe ZES? Gorica Mojović ima reč.

Gorica Mojović

Za evropsku Srbiju
Poštovana gospođo predsedavajuća, gospodine ministre, predstavnici Zavoda za intelektualnu svojinu, pre nego što kažem nešto konkretnije o samom sadržaju zakona koji su na dnevnom redu posebno bih želela da, za razliku od nekih mojih kolega, istaknem i pohvalim obrazloženja koja su data uz ove zakone.
Mislim da u skupštinskoj proceduri skoro nismo imali ovako temeljna, sveobuhvatna i precizna obrazloženja koja sadrže ne samo obrazloženja zbog čega se ovi zakoni donose i pozivanje na domaće i međunarodne propise, konvencije i direktive (pre svega na one koje je naša zemlja potpisala i obavezna je da ih poštuje), nego i pozivanje na one konvencije, ugovore i direktive koje sledimo upravo poštujući neke standarde EU.
Ono što mi se čini da je takođe važno, bez obzira na primedbe koje su se u ovoj raspravi čule, vezano za veliki broj članova koji se nalaze u istovetnom sadržaju i u postojećim zakonima, jeste upravo nešto što bih takođe pohvalila, a to je razlog da se ovi zakoni menjaju, koji nalazimo u primeni postojećih propisa.
Ta primena je pokazala da postoje određeni problemi i da zbog toga i treba u odnosu na te probleme i primedbe koje se pojavljuju u javnosti izvršiti korekciju pojedinih odredaba zakona koji su doneti 2004. i 2005. godine.
Posebno želim da istaknem nastojanje predlagača i autora, odnosno najaktivnijeg učesnika u donošenju predloga ovog zakona, a to je Zavod za intelektualnu svojinu, da se kroz javnu raspravu (a izveštaj o njoj takođe je sadržan u obrazloženju zakona) dođe do što boljih rešenja, kao i navođenje svih onih predloga iz javne rasprave koje je Ministarstvo nauke i tehnološkog razvoja prihvatilo i ugradilo u zakonski predlog.
Naravno, uz Predlog zakona u obrazloženju su dati i brojni primeri iz prakse koji ukazuju na nedostatke postojećih rešenja, kao i niz zanimljivih podataka i efekata primene postojećih zakona, kao, na primer, da je SOKOJ, organizacija koja se bavi naplatom autorskih prava za autore muzičkih dela, u 2008. godini naplatila naknadu na ime tih prava u iznosu od 412.272.593 dinara, ali da je za sopstveni rad potrošila 125.433.000, odnosno 33%, što smatram izuzetno visokim procentom.
Ako se ima u vidu da su ta sredstva neka vrsta, da ne bude preterano, ali jesu, provizije za obavljanje posla u ime autora muzike, kao i okolnost da toj organizaciji to nije jedini izvor prihoda, onda se postavlja pitanje da li je taj iznos za obavljanje poslova izuzetno visok?
Ali, to nije naš problem, to je problem kojim treba da se pozabave i upravni odbor ove organizacije, ali i ostali organi SOKOJ-a, i autori koji su im dali punomoćje da u njihovo ime naplaćuju ovu nadoknadu.
Ono što smatram pozitivnim, to je uvođenje obavezne revizije kada je u pitanju rad ovih organizacija. Pročitala sam u obrazloženju da su one to i do sada radile dobrovoljno, a to sad postaje obaveza.
Ono što je zanimljivo, u ovako preciznom navođenju podataka o radu organizacija koje su registrovane za obavljanje delatnosti kolektivnog ostvarivanja autorskih i srodnih prava nema podataka već više puta pominjane Organizacije proizvođača fonografa Srbije, koja je od donošenja prethodnog zakona iz 2004. godine ubirala jedinstvenu nadoknadu za emitovanje i javno saopštavanje fonograma i na njima zabeleženih interpretacija.
Mislim da tu leži jedan od suštinskih razloga zašto se ovaj zakon menja. Primedbe koje su se na račun ove organizacije čule i danas, i u javnoj raspravi, i u praksi i u životu bile su jedan od važnih razloga zašto je ovim zakonom predloženo drugačije rešenje kada je u pitanju određivanje organizacije koja će se baviti naplatom jedinstvene nadoknade.
Detaljan izveštaj koji smo dobili u obrazloženju ovih zakona o sprovedenoj javnoj raspravi ukazuje, što se mene tiče, na jednu veoma interesantnu činjenicu – na potpuno odsustvo zainteresovanosti umetničkih udruženja za ovu materiju. Nedavno smo imali raspravu i usvojili Zakon o kulturi. Za taj zakon umetnička udruženja su bila veoma zainteresovana, vrlo aktivno su uzela učešća u donošenju tog zakona, a za ove skoro niko.
To mi donekle daje pravo da pretpostavim da su umetnici, odnosno oni koji ih predstavljaju kroz umetnička udruženja, mnogo više zainteresovani za to kako će im se kroz institucije sistema i iz budžeta obezbediti neka vrsta sigurnosti, a mnogo manje kako da tu sigurnost obezbede kroz naknade za svoj rad, odnosno autorsko pravo i kako organizacije koje u njihovo ime naplaćuju te prihode to i čine. Koliko je samo bilo rasprava o obezbeđivanju sredstava za uplatu socijalnih doprinosa za umetnike, a sve u očekivanju da će se ta sredstva obezbediti iz budžeta, što je na kraju i utvrđeno Zakonom o kulturi.
Malopre sam pročitala koliki je bio prihod, na primer, SOKOJ-a; ta sredstva takođe mogu biti korišćena za poboljšanje socijalnog, zdravstvenog ili penzijskog statusa autora.
Interesantno je i to što se na javni poziv za debatu o Predlogu zakona o pravnoj zaštiti industrijskog dizajna nije odazvalo ni uključilo Udruženje likovnih i primenjenih umetnika i dizajnera Srbije, koje okuplja najveći broj autora. Nisu svi oni umetnički dizajneri, najveći broj njih se bavi industrijskim dizajnom.
Imajući u vidu odsustvo te zainteresovanosti umetničkih udruženja, Odbor za kulturu i informisanje organizovao je 30. oktobra javnu raspravu o ovim zakonima. Javnoj raspravi prisustvovao je i predsednik Odbora za nauku i tehnološki razvoj. Moram da kažem da se tom prilikom pojavio samo jedan predstavnik umetničkih udruženja.
Ta rasprava, kao i prethodne u postupku formulisanja predloga zakona, najviše se bavila autorskim i srodnim pravima, i to onim najbitnijim novinama koje ovaj zakon donosi.
Neke od njih ću pomenuti. Neke su u dosadašnjoj raspravi pomenute. Tiču se upravo organizacije koja će ubuduće imati pravo da naplaćuje jedinstvenu nadoknadu za emitovanje i javno saopštavanje izdatog fonograma i interpretacije na takvom fonogramu.
Mislim da je ovo rešenje koje je zakonom predloženo veoma dobro jer predviđa dogovor i ugovor. Ono što mu nedostaje, to je – a šta ako ugovora ne bude? Nadam se da će naš matični odbor za ovaj zakon predložiti amandman kojim će i ta situacija biti predviđena i ta opasnost otklonjena.
Imali smo i do sada prilike da čujemo da se korisnici najčešće žale na visinu tih nadoknada. Zakon donosi jednu od najbitnijih novina, vezano za to da će ubuduće i korisnici, a njih je zaista mnogo, od organizatora koncerata, organizatora kulturnih manifestacija, do već pomenutih vlasnika frizerskih, ugostiteljskih i drugih radnji, imati pravo da utiču na donošenje tarifa za jedinstvenu nadoknadu, i to ne samo kroz pregovore sa organizacijom koja će tu nadoknadu naplaćivati, već i kroz rad komisije za autorska prava.
Mislim da je jedna od veoma važnih novina koje ovaj zakon donosi formiranje komisije za autorska prava, koju Vlada Srbije formira i koja će biti sastavljena od predstavnika svih zainteresovanih.
Nažalost, ni u ovom slučaju zakon nije predvideo šta ako se ne postigne sporazum o jedinstvenoj tarifi o kojoj komisija, prema Predlogu zakona, ima samo pravo da daje mišljenje. Takođe očekujem da ćemo da usvojimo amandman koji će rešiti situaciju u kojoj neće biti dogovora.
Ima još mnogo značajnih novina kada je u pitanju ovaj zakon, ali bih istakla još samo jednu, a tiče se ograničenja autorskih prava u korist osoba sa invaliditetom. Zahvaljujući upravo rešenjima u ovom zakonu, omogućiće se lakša dostupnost autorskih dela i ovim osobama.
Zakon o pravnoj zaštiti industrijskog dizajna definitivno uvodi i u zakonsku materiju termin koji je uobičajen čak i u praksi – reč je o industrijskom dizajnu. Dopušta pravo na žalbu i vođenje drugostepenog postupka u odnosu na odluke koje donosi Zavod za intelektualnu svojinu.
Ovde Zavodu još jedna pohvala što je i u ovom zakonu, kao i u zakonu o žigovima, predložio oduzimanje neke vrste sopstvenog monopola, odnosno omogućio da se u drugostepenom postupku ostvari pravo na žalbu u odnosu na njihove odluke.
U celini gledano, rešenja u ovom zakonu, kao i u zakonu o žigovima, imaju za cilj jačanje pravne zaštite nosilaca prava na industrijski dizajn (ili nosilaca žigova) i postizanje veće efikasnosti u pravnoj zaštiti industrijskog dizajna i nosilaca žigova.
Još da kažem jednu rečenicu, vezano za zakon o žigovima. Ono što mi se čini bitnim jeste da su osim slučajeva zaštite žigom, predviđeni slučajevi zabrane zaštite, i to naročito u slučajevima kada se koriste državni simboli, ili komercijalizacije, kada se koriste religijski simboli u nekim situacijama.
Zaista mi predstavlja istinsko zadovoljstvo da pozovem svoje kolege i koleginice narodne poslanike da glasaju za ove, po meni veoma dobre, zakone, kao što će to učiniti Poslanička grupa ZES. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Da li još neko od ovlašćenih predstavnika želi reč? Ne.
Obaveštavam vas da su, saglasno članu 93. stav 4. Poslovnika Narodne skupštine, do otvaranja zajedničkog načelnog pretresa prijave za reč u pisanom obliku, sa redosledom narodnih poslanika, podnele sledeće poslaničke grupe: Poslanička grupa Nova Srbija, Poslanička grupa Napred Srbijo i Poslanička grupa Srpska radikalna stranka.
Prelazimo na deo sednice po redosledu narodnih poslanika prema prijavama za reč u zajedničkom načelnom pretresu o predlozima zakona iz tačaka 27, 28, 29. i 30. dnevnog reda.
Prva prijavljena je narodna poslanica Zlata Đerić, a posle nje narodni poslanik Igor Bečić.