PRVA SEDNICA, PRVOG VANREDNOG ZASEDANjA, 23.02.2010.

1. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

PRVA SEDNICA, PRVOG VANREDNOG ZASEDANjA

1. dan rada

23.02.2010

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:10 do 20:40

OBRAĆANJA

...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Reč ima gospođa Nada Kolundžija.

Nada Kolundžija

Za evropsku Srbiju
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, mnoge od ovih primedbi zapravo se ne mogu odnositi na ovaj zakon, one su isključivo materija poslovnika i, u tom smislu, sve one će biti uzete u obzir kada se bude, nakon usvajanja ovog zakona, pravio tekst novog poslovnika.
Želim da kažem jednu načelnu primedbu na sve ono što smo ovde čuli. Predstavnik vaše stranke je bio predsednik radne grupe za izradu zakona i mogla bih vas da pitam zašto taj posao nije uradio dovoljno pametno i brzo, pa bismo mi već danas imali zakon i danas o tome uopšte ne bismo raspravljali. Dakle, mislim da je to nekorektna primedba sa stanovišta istinskog napora da se do ovog zakona dođe.
Dakle, sve ono što je sadržaj zakona, po meni, zaista jeste tema za raspravu i vrlo sam spremna da čujem svaku primedbu koja će doprineti da ovaj zakon bude bolji. Ali, stavljati primedbu onima koji su ipak odlučili da ovaj zakon ugleda svetlost dana i da dođe pred narodne poslanike, u odnosu na one koji to nisu želeli da rade, nisu bili u stanju ili ocenite vi kako god hoćete, mislim da ipak nije korektno u komunikaciji.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Gospodin Šami, pravo na repliku. Izvolite.

Zoran Šami

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
Prvo, gospodin Obradović je bio šef te radne grupe u prethodnom sazivu Skupštine, kada taj zakon nije uopšte ušao u skupštinsku proceduru. Drugo, on je sudelovao na početku rada, pod rukovodstvom gospodina Novakovića. Dakle, sudelovao je sve dotle dok je imao utisak da se tu uvažava i nešto radi. Onda je rad zamro i onda se radilo na neki drugi način, i pojavio se ovaj dokument.
Naravno da se materije Poslovnika i zakona o Skupštini prepliću i stvar je osećaja gde šta treba da piše. Nekada nešto treba da piše i na jednom i na drugom mestu.
Možda zakon o Skupštini ne može baš u najsitnije detalje da ulazi oko procedure, kako teče tok sednice itd, niti to treba da radi, ali neke stvari vezane načelno za prava i obaveze poslanika, za prava i obaveze predsednika Skupštine, za prava i obaveze potpredsednika Skupštine, za prava i obaveze onih koji rade po odborima, predsednika odbora itd, mislim da je tome apsolutno mesto u zakonu i da je to valjalo napisati, pa i po cenu da napišemo nešto što se možda nekima neće ni sviđati. Pokušao sam u najkraćem da vam saopštim šta sve tu ne valja, a ne valja mnogo toga.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Gospođa Suzana Grubješić ima reč. Izvolite.

Suzana Grubješić

Ujedinjeni regioni Srbije
Poštovane kolege narodni poslanici, moram na početku da kažem da nije korektno ovaj zakon nazivati glupim i lošim. Mogao je da bude i pametan i mnogo bolji da je mnogo više ljudi učestvovalo u njegovom pisanju. To što se radna grupa sastala samo dva puta nije greška niti namera nekoga ko je bio na čelu radne grupe, nego jednostavno bojkot pojedinih opozicionih stranaka koje nisu želele u ovome da učestvuju.
Znači, da je neko dao doprinos da ovaj zakon bude bolji, da bude pametniji, to bih vrlo cenila, kao što ću ceniti i čitati svaki amandman koji je došao iz opozicionih redova u cilju poboljšanja zakona i sigurna sam da će to učiniti i ostali predstavnici vladajuće koalicije.
Drugo, što želim da kažem je da su moji prethodnici govorili jednu tačnu i jednu netačnu stvar. Tačno je da je donošenje zakona o Skupštini ustavna obaveza i da član 110. Ustava kaže da se o Narodnoj skupštini donosi zakon, ali nije tačno da je ovo prvi zakon o Skupštini, pošto je prvi zakon o Skupštini donet 28. oktobra 1858. godine, na osnovu koga je sazvana Sentandrejska skupština, održana 30. novembra 1858. godine, trajala do 31. januara 1859. godine, ali ne u zgradi Skupštine nažalost koje tada nije bilo nego u velikoj pivari u Beogradu. Ali, kao jednodomni parlament kao ovakav, koji broji 250 narodnih poslanika, Narodna skupština je nominalno ponovo uspostavljena donošenjem Ustava 1990. godine.
Donošenje ovog zakona o Narodnoj skupštini mi posmatramo kao pokušaj da se u isti ustavnopravni položaj stave sve tri grane vlasti, izvršna, sudska i zakonodavna, odnosno da se konačno, ako je to ikako i igde moguće, uspostavi ravnoteža između ove tri grane vlasti.
Svakako da je od ove tri grane vlasti zakonodavna vlast i ova Narodna skupština u najlošijem i najpotcenjenijem položaju, ali zato ne treba kriviti samo, kako se popularno kaže, rejting Skupštine ili imidž Skupštine, već smo svi pomalo odgovorni za ovako niske grane na koje je Narodna skupština pala, i to ne samo u poslednjih godinu-dve dana, nego bogami u poslednjih desetak godina, jer su se u istoj ili u ovoj sali ili u onoj tamo dole preko puta u Kralja Milana dešavali i sukobi i skandali.
I bila je s jedne strane neodgovornost samih poslanika, ali moram da kažem da svaka izvršna vlast, pa i ova, povremeno vodi kampanju protiv parlamenta, a da to neki mediji vrlo zdušno i vrlo rado primaju, jer što bi se reklo mi u Vladi radimo, a oni tamo u Skupštini samo pričaju.
Ako hoćemo da promenimo odnos i građana i izvršne vlasti, odnosno Vlade prema parlamentu, jedan od prvih koraka da tako nešto učinimo jeste i donošenje zakona o Skupštini. Nemam iluzija da će samo donošenje ovog zakona o Skupštini bogzna kako poboljšati taj čuveni imidž Skupštine u javnosti, ali naše je da pokušamo i naše je da učinimo sve da vratimo ili makar da pokušamo da vratimo dostojanstvo u parlamentu.
Od svih parlamenata u kojima sam bila, i u kojima su bile moje kolege poslanici, mislim da je ovo parlament koga napada i sopstvena vlast, i opozicija, i mediji, i građani i svako ko stigne. Zato svi zajedno moramo da se potrudimo i da poradimo na tome da se i kredibilitet i dostojanstvo parlamenta vrati.
Posebne zakone o parlamentu imaju Izrael, Švajcarska i Švedska. Znači, ne možemo da kažemo da je ovo uobičajena praksa, makar u evropskim zemljama, da se donosi zakon o Skupštini, ali to ne znači da Narodna skupština Republike Srbije ne treba da ima svoj zakon. Jer ako bismo gledali uobičajenu praksu bojim se da ni ovakav čisti proporcijalni sistem u kome su poslanici većine, pa i gledano i od strane svojih stranaka samo glasačka mašina, nije baš uobičajeno u modernoj evropskoj istoriji.
Zakon o parlamentu nemaju, evo pročitaću, nekoliko zemalja, odnosno više od nekoliko koji ga nemaju: Albanija, Austrija, Belgija, BiH, Bugarska, Velika Britanija, Danska, Estonija, Italija, Kipar, LitvanijaLuksemburg, Makedonija, Norveška, Poljska, Rumunija, Rusija, Slovačka, Slovenija, Holandija, Finska, Hrvatska, Češka itd.
Kada pogledamo Predlog zakona o Narodnoj skupštini, šta nam on to suštinski donosi? To što će poslanici polagati zakletvu nije novina još od 1868. godine, ali pozdravljam unošenje ovakve odredbe o zakonu o Skupštini. To što će se na početku intonirati himna i to što će početak Skupštine pozdraviti garda jeste takođe pokušaj da se povrati poljuljani ugled parlamenta, koliko god to nekom izgledalo i smešno i patetično i ne mogu više da se setim izraza koje sam čula u prepodnevnoj raspravi.
Što se tiče samog položaja narodnih poslanika, to je maltene prepisano iz Ustava, izvedeno iz Ustava i poslovnika o radu Narodne skupštine i nalazi se u Glavi 7 Predloga zakona, znači prava i dužnosti narodnih poslanika. Znači, nema ni više ni manje od onoga što je zadato Ustavom i zakon se tu vrlo dobro snašao, odnosno Predlog zakona.
Kreće se u utvrđenim ustavnim okvirima, tako da ne može da se spočita ni predlagaču ni ljudima koji su radili na Predlog ovog zakona da nisu pažljivo čitali i ustavne odredbe i odredbe Poslovnika, i da su na osnovu toga napravili ovu Glavu 7, koja je jedna od najvažnijih, koja obuhvata prava i dužnosti narodnih poslanika.
Kada smo već kod onog čuvenog člana 37, gde se kaže da narodni poslanik slobodno raspolaže svojim mandatom u skladu sa Ustavom i Zakonom kojim se reguliše izbor narodnih poslanika, biću prva osoba koja će podržati ukidanje blanko ostavki onog momenta kada se pomerimo iz čistog proporcijalnog sistema ka kombinovanom ili u nekoj dalekoj budućnosti, ako to bude dogovor ka većinskom sistemu.
Dokle god imamo ovakav izborni sistem dotle će se stranke štititi blanko ostavkama i dotle će poslanici učestvovati na listama na izborima, na listama svojih stranka, a kada budu samostalno učestvovali ili u tom nekom kombinovanom sistemu, kao što je recimo u Vojvodini, onda će imati pravo i slobodu da raspolažu svojim mandatom.
To naravno ne treba da spreči narodne poslanike da izražavaju svoje mišljenje, da izražavaju svoj stav, da učestvuju u diskusiji, da se ponašaju kao slobodni pojedinci, ali, u krajnjoj liniji, taj mandat pripada stranci malo više nego što pripada narodnom poslaniku.
Oko toga ćemo se možda još u budućnosti i sporiti, pozdravljam inicijativu stranaka koje nemaju blanko ostavke, ali što se tiče moje stranke, dokle god je ovakav proporcijalni sistem dotle će blanko ostavke poslanika stajati na jednom mestu.
Najvidljivija novina koju donosi zakon o Narodnoj skupštini jeste budžet Narodne skupštine i jeste taj pokušaj uspostavljanja finansijske samostalnosti Skupštine, jer bez finansijske samostalnosti ne možemo da govorimo o ravnopravnom položaju Skupštine prema izvršnoj i prema sudskoj vlasti, ali pogotovo prema izvršnoj vlasti.
To što Skupština dobija svoj budžet i račun je dovoljan razlog da se podrži ovaj zakon. Budžet Narodne skupštine bi bio poseban deo zakona o budžetu Republike Srbije kojim Narodna skupština upravlja, koja takođe upravlja svojom imovinom koja je neophodna za ostvarivanje nadležnosti.
U Glavi 15 je detaljno razrađena i imovina i finansiranje Narodne skupštine, gde se kaže da će sredstva za rad parlamenta biti obezbeđena u budžetu Republike Srbije, a parlament će imati svoj račun, samostalno će raspolagati sredstvima za rad, sekretar parlamenta će pripremiti predlog skupštinskog budžeta, uputiti ga na usvajanje nadležnom odboru, koji ga posle usvajanja šalje nadležnom ministru itd, da ne prepričavam sve odredbe i članove Glave 15.
Znači, kada pogledamo ovaj predlog zakona vidimo da u njemu nema ničega od onoga čime su se mediji zabavljali u skupštinskim pauzama, da li sami po svom nahođenju, da li zato što im je rečeno, znači nema ni privilegija, nema ni visokih plata, nema ni prevremenih penzija, nema ničega mimo zakona koji važi za sve ostale građane Srbije. Mislim da je to dobro, da ćemo se svi oko toga vrlo lako složiti i da su ta pitanja rešena drugim zakonima koji se primenjuju na sve građane Srbije.
Na kraju, hoću da kažem da je kroz ovaj predlog zakona zaista vidljiva namera da Narodna skupština konačno ojača sve svoje četiri funkcije, i predstavničku, i zakonodavnu, i izbornu, i kontrolnu, i da je sreće da ovaj zakon donosimo konsenzusom, sa velikim brojem glasova, ali ukoliko to nije moguće, naravno, postoji većina koja će ovaj zakon izglasati.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Dajem reč gospodinu Aleksandru Martinoviću.
...
Srpska radikalna stranka

Aleksandar Martinović

Srpska radikalna stranka
Dame i gospodo narodni poslanici, moram da kažem da sam bio začuđen posle ove prve diskusije gospođe Nade Kolundžije kada je rekla da je ovaj i ovakav tekst Predloga zakona o Narodnoj skupštini pripreman dve godine. Za ovo što piše ovde zaista nisu potrebne dve godine.
Predlog zakona o Narodnoj skupštini, koji je danas na dnevnom redu je loš zato što su neke njegove odredbe direktno suprotne Ustavu Republike Srbije, on je loš i nedorečen u nomotehničkom, u jezičkom smislu, ima mnogo pravnih praznina i u svojoj velikoj meri on predstavlja puko prepisivanje aktuelnog Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije.
Krenimo redom. U članu 2. piše da je Narodna skupština najviše predstavničko telo i nosilac ustavotvorne i zakonodavne vlasti u Republici Srbije. Ako je Narodna skupština najviše predstavničko telo, onda to znači da postoji i neko predstavničko telo koje je najniže. Bilo bi dobro da nam vladajuća koalicija kaže – koje je to najniže predstavničko telo u Republici Srbiji?
Narodna skupština niti je najviše, niti je najniže, niti je srednje, nego je predstavničko telo građana Republike Srbije, jedino predstavničko telo u kome su predstavljeni svi građani Republike Srbije, za razliku od lokalnih skupština, za razliku od Skupštine AP Vojvodine.
Koliko oni koji su pisali ovaj tekst predloga zakona ne razumeju suštinu parlamentarizma i suštinu političkog predstavljanja, to se najbolje vidi u članu 7 – Narodna skupština, u okviru svojih nadležnosti, vrši sledeće funkcije: predstavničku, zakonodavnu, izbornu i kontrolnu. To znači da je predstavnička funkcija nešto posebno u odnosu na zakonodavnu funkciju, u odnosu na izbornu i u odnosu na kontrolnu. Nije.
Parlament vrši predstavničku funkciju i kada donosi zakone, i kada bira Vladu i kada nadzire njen rad. Veštački razdvajati predstavničku funkciju parlamenta od njegovih drugih funkcija, u stvari govori da oni koji su pisali tekst Predloga zakona ne znaju ništa o parlamentarizmu, ni u teorijskom smislu, niti poznaju istoriju parlamentarizma.
U članu 8 – Narodna skupština donosi, pa su onda nabrojani svi mogući opšti i pojedinačni akti koje donosi Narodna skupština.
Ali, pazite, u članu 2. piše da je Narodna skupština nosilac ustavotvorne i zakonodavne vlasti, a u članu 8. piše – donosi zakone, budžet, završni račun itd.
Gde vam je, gospođo Kolundžija, Ustav? Ako smo nosilac ustavotvorne vlasti, valjda prvo donosimo Ustav, pa onda sve drugo. Ustav se ne pominje u članu 8, a najvažniji je opšti pravni akt koga donosi Narodna skupština i koji se kasnije potvrđuje na narodnom referendumu.
S druge strane, gospođo Kolundžija, objasnite mi – u čemu je razlika između zakona, budžeta i završnog računa? Budžet se donosi u formi zakona, završni račun se donosi u formi zakona. Ne postoji neki zakon, pa onda budžet kao nešto različito od zakona. Postoji zakon o budžetu i postoji zakon o završnom računu budžeta za tu i tu godinu. Razdvajati zakon od budžeta i završnog računa nije ispravno, pre svega sa pravnog aspekta.
Dalje, postavlja se pitanje zašto u članu 8. niste razdvojili ove akte koje donosi Narodna skupština, pa da se zna koji su akti opšti, koji pojedinačni, koji su pravni, koji su politički itd. Vi ste to nabacali sve na jednu gomilu i sada je potpuno svejedno da li je u pitanju zakon, plan razvoja, poslovnik, strategija, deklaracija, rezolucija, preporuka, odluka, zaključak, sve je to po vama jedno te isto, sve to donosi Narodna skupština.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Hoćete ponovo? Četiri minuta ste govorili.
...
Srpska radikalna stranka

Aleksandar Martinović

Srpska radikalna stranka
Loše ste prepisivali Ustav, a to se vidi i u članu 15.
U članu 15. kažete da Narodna skupština u ostvarivanju kontrolne funkcije vrši nadzor nad radom Vlade i odlučuje o prestanku mandata Vlade i ministara. To je po vama kontrolna funkcija. Uzmete Ustav Republike Srbije, član 99, kaže – u okviru svojih izbornih prava Narodna skupština bira Vladu, nadzire njen rad i odlučuje o prestanku mandata Vlade i ministara.
Po Ustavu je to izborna funkcija, po vama je to kontrolna funkcija. Ne držite se Ustava.
Drugo, zaista mi nije jasno u jezičkom smislu, ako Narodna skupština kontroliše, odnosno vrši kontrolnu funkciju, onda valjda vrši kontrolu nad radom Vlade, a ne – vrši kontrolnu funkciju tako što vrši nadzor. Ili se ujednačeno koristi reč kontrola, ili se ujednačeno koristi reč nadzor. Vi u istoj rečenici koristite dve različite reči. Ne znam zašto to radite. Ili je kontrolna funkcija ili je nadzorna. Ako je kontrolna funkcija, onda Narodna skupština kontroliše, a ako je nadzorna funkcija, onda vrši nadzor.
Opet, koliko ne poznajete suštinu parlamentarizma, po vama, gospođo Kolundžija, zamislite kakav paradoks, Narodna skupština vrši predstavničku funkciju samo u dva slučaja, kada razmatra predstavke i predloge građana i kada održava sastanke sa građanima.
Znači, kada donosi Ustav ne vrši predstavničku funkciju, kada donosi zakone ne vrši predstavničku funkciju, kada bira Vladu ne vrši predstavničku funkciju. Naravno da vrši, ali iz nama nepoznatih razloga, vi ste te četiri funkcije parlamenta potpuno razdvojili.
U članu 17. predviđate da narodni poslanici podnose, odnosno da polažu zakletvu. Vidite, gospođo Kolundžija, zakon o Narodnoj skupštini spada u javno pravo. On ne može da sadrži nijedan institut koji direktno ili indirektno nije spomenut u Ustavu Republike Srbije. Nismo na terenu građanskog prava, pa da možemo sami da regulišemo naše pravne odnose. Ovo je tipičan zakon koji spada u ius publicum, u javno pravo i mora striktno da se pridržava Ustava.
Ustav spominje samo dva slučaja kada državni funkcioneri, odnosno državni organi polažu zakletvu: predsednik Republike i Vlada. Ne možete sada mimo Ustava da uvodite zakletvu i za narodne poslanike.
Nama to ne smeta. Svi narodni poslanici SRS su se zakleli, ali ovde se radi o zakonskom tekstu. U zakonski tekst možete da unesete samo nešto što ima svoju osnovu u Ustavu. Zakletva narodnog poslanika nema svoj osnov u Ustavu, ima zakletva predsednika Republike i ima zakletva Vlade, tako da vam član 17. nije u skladu sa Ustavom Republike Srbije.
Koliko je zakon nomotehnički loš vidi se i po tome što opet koristite neujednačenu terminologiju. U članu 19. kažete – predsednik Narodne skupštine, između ostalog, saziva sastanke predsedništva Narodne skupštine i predsedava sastancima. Ovde se postavlja jedno pitanje – da li vi mislite na kolegijum ili mislite na predsedništvo Narodne skupštine u smislu predsednik Narodne skupštine i potpredsednici, bez šefova poslaničkih grupa.
Mislim da mislite na kolegijum, zato što se nigde u Predlogu zakona posebno ne definiše položaj predsedništva, nego se isključivo govori o kolegijumu, pa ili je kolegijum ili je predsedništvo, opredelite se za jedan termin. U članu 19. je predsedništvo, u članu 26. je kolegijum Narodne skupštine. Zbunjujete čak i vaše poslanike koji će sutra za ovaj zakon da glasaju.
U članu 27, kod radnih tela, koristite jednu boljševičku terminologiju, davno prevaziđenu, hajde na stranu što je ovo pravopisno loše, piše – u radu radnih tela po pozivu mogu učestvovati zarez stručni i naučni radnici. Dobili biste jedan da ste na pismenom ispitu u osnovnoj školi, ali "stručni i naučni radnici" vam je, gospođo Kolundžija, davno prevaziđena terminologija. To je – radni narod, radnici, seljaci i poštena inteligencija. Kakvi su vam to "naučni radnici" i kakvi su nenaučni?
Jednostavno se kaže – stručnjaci i naučnici. Ta terminologija "naučni radnik" je bila aktuelna u vreme Kardelja.
U članu 30. kaže – u Narodnoj skupštini se obrazuju poslaničke grupe iz reda narodnih poslanika. Predložili smo jedan amandman koji ima potpuno smisla, a to je da se u Narodnoj skupštini mogu obrazovati samo poslaničke grupe političkih stranaka koje su učestvovale na parlamentarnim izborima.
Sada imate u Skupštini Srbije jednu potpuno nenormalnu situaciju koja ne postoji ni u jednoj državi na svetu, da u Skupštini Srbije sede poslanici partije koja u vreme održavanja parlamentarnih izbora nije ni postojala. U Skupštini Srbiji je tako nešto moguće.
Ovim amandmanom SRS se ta mogućnost otklanja. Mogu da se obrazuju poslaničke grupe, ali samo od poslanika onih stranaka koje su učestvovale na parlamentarnim izborima.
Onda, opet jedan primer lošeg stila. Kažete – poslanička grupa ima predsednika i zamenika predsednika. Valjda ima i članove poslaničke grupe. Nemoguće je, gospođo Kolundžija, da u vašoj poslaničkoj grupi postojite samo vi i vaš zamenik. Valjda postoje i ovi ljudi iza vas. Ne kaže se da poslanička grupa "ima". Ona ne može da ima bilo šta, nego da se poslanička grupa sastoji od članova poslaničke grupe, a na čelu se nalaze predsednik i zamenik.
Onda, ovaj famozni član 37. Zaista sam smatrao da ćete u najmanju ruku da prepišete član 102. stav 2. Ustava Republike Srbije.
Nisam smatrao da ćete da ga posebno elaborirate, jer očigledno da ni u vladajućoj koaliciji ne postoji jasan stav oko poslaničkog mandata, oko toga da li je on slobodan ili imperativan itd, ali makar ste mogli da prepišete Ustav. Ne, vi ste u član 37. ubacili nešto čega uopšte nema u Ustavu. Kažete – narodni poslanik slobodno raspolaže svojim mandatom.
Gospodin Zoran Krasić vam je lepo objasnio – raspolagati nečim znači zaključivati neki pravni posao? Kakav? Dvostrani pravni posao. Da li to znači da mi Narodnu skupštinu pretvaramo u berzu, pa će sutra neki narodni poslanik moći da proda svoj mandat, da ga zavešta svojoj deci, da ga nekome pokloni itd? To ne može.
Priroda našeg izbornog sistema je takva da su političke stranke te koje učestvuju na izborima. Građani se opredeljuju za programe političkih stranaka. Ne opredeljuju se neposredno za narodnog poslanika. To može da bude, ali u izbornom sistemu koji je većinski. U izbornom sistemu koji je proporcionalni, ovo što piše u članu 37. je potpuno suprotno logici proporcionalnog izbornog sistema.
S druge strane, mislim da su građani koji su danas pratili prenos mogli da primete da ni u vladajućoj koaliciji ne postoji jedinstven stav. Maločas gospođa Suzana Grubješić kažeda su oni za to da postoje blanko ostavke, jer je to u logici našeg izbornog sistema. Gospodin Boško Ristić jutros kaže – oni su za slobodne mandate. Izgleda da ni u samoj vladajućoj koaliciji nemate jedinstven stav oko prirode poslaničkog mandata i oko tih famoznih ostavki.
S druge strane, vi iz DS-a ste vrhunski licemeri. Vi ste za slobodne mandate, a imate blanko ostavke. Što potpisujete blanko ostavke ako ste za slobodne mandate?
Narodni poslanik se, kaže, opredeljuje, istupa i glasa po sopstvenom uverenju. Gospođa Nada Kolundžija je jutros tvrdila da narodni poslanici nisu vojska. Ne znam, gospođo Kolundžija, zašto onda jurite vaše narodne poslanike u danu za glasanje? Šta vas briga da li će glasati ili ne? Valjda je to njihovo slobodno uverenje?
Vidite kako u praksi ta vaša slatkorečivost ne znači ništa? Da, mi smo slobodni, svako glasa po svom uverenju. Kada dođe dan za glasanje, odlaže se početak sednice jer nema dovoljan broj narodnih poslanika iz vladajuće koalicije, pa ih onda jurite po Skupštini, pa se obazirete kako je ko glasao. Šta vas briga kako je ko glasao, ako je čovek slobodan da se opredeljuje po svom uverenju?
Kažete Skupština, odnosno parlament nije vojska. Na neki način i jeste. Znate, u svakom organizovanom ljudskom društvu postoji neka disciplina. Zamislite da u zakonu o Vojsci piše da potporučnik komanduje četom kako on hoće? Šta ga briga šta govori major, pukovnik ili general. Gde bi to društvo dospelo? Neka disciplina mora da postoji. Stav SRS-a je nešto što vi svi znate i kako se na kraju krajeva i vladate, ali vi se vladate na jedan način a govorite nešto sasvim drugo. Narodni poslanik glasa i istupa u skladu sa odlukama svoje poslaničke grupe i to je nešto što je sasvim normalno.
Stav poslaničke grupe može, recimo, da bude i da se svako opredeli, odnosno da glasa po svom uverenju. Sumnjam da ovde postoji neka poslanička grupa gde je baš sve potpuno slobodno i nije nas uopšte briga da li poslanici dolaze, da li će glasati, šta će da pričaju itd.
Ako glasate po svom uverenju, setite se, gospođo Kolundžija, kada smo glasali o setu pravosudnih zakona, koliko amandmana su podneli poslanici DS-a. Da li su glasali za neki amandman? Nisu. Gde je to njihovo uverenje? Kako je to uverenje odjedanput iščilelo? Čovek ima jedno uverenje kada potpisuje amandman, za sedam dana, kada se glasa, ima neko sasvim drugo uverenje. Ako su vaši poslanici slobodni, kao što tvrdite, zašto onda postoji takva praksa?
Ta praksa da postoji neka disciplina u parlamentu, nismo to mi izmislili, to postoji u britanskom parlamentu nekoliko stotina godina. Ljudi koji su na vašoj poziciji, na poziciji šefa vladajuće političke stranke, znate kako se zovu – bičevi. Vode računa gde su im poslanici. Da li su u sali, kada će da dođu u salu ako nisu u sali, kako će da glasaju, šta će da pričaju u parlamentu. Sada ispada da nigde ne postoji disciplina, jedino, eto, u srpskom parlamentu postoje neke stege, e sada ćemo mi te stege da srušimo.
Ovo je samo dokaz, jedan od dokaza koliko vi u suštini o parlamentarizmu ne znate ništa.
Sada nešto što je jako bitno. Ovaj zakon sadrži, između ostalog, jednu glavu koja se zove – Postupci za donošenje akata i drugi postupci. Gospođo Kolundžija, jutros ste pre podne onako pomalo pežorativno, ne mislim da ste imali baš potpuno zlu nameru, moguće da ne poznajete taj deo srpske istorije, rekli da, eto, neki pričaju da smo nekada imali sjajne institucije, ali to nije tačno. Bilo je diskontinuiteta itd.
Gospođo Kolundžija, u oktobru 1870. godine u Kneževini Srbiji, pre nego što nam je priznata nezavisnost na Berlinskom kongresu, donet je zakon koji se zvao, znate kako? Zakon o poslovnom redu u Narodnoj skupštini. Zakonom se definisao postupak donošenja zakona.
Šta je vas sprečavalo da to isto uradite? Mi sada, gospođo Kolundžija, u Republici Srbiji, u našem pravnom sistemu, imamo jedan neverovatan paradoks, tu sede kolege pravnici, oni će da me razumeju. Postupak donošenja pojedinačnih pravnih akata, upravnih akata, sudskih presuda reguliše se zakonom, Zakonom o opštem upravnom postupku, Zakonom o parničnom postupku, Zakonom o krivičnom postupku itd. Kako se definiše postupak donošenja zakona? Podzakonskim aktom. To je apsurdno.
Niži pravni akti, pojedinačni pravni akti, postupak se reguliše zakonom, a sam postupak donošenja zakona reguliše se jednim podzakonskim aktom – Poslovnikom Skupštine. To je trebalo da bude uređeno zakonom o Narodnoj skupštini, ali vas je, gospođo Kolundžija, neko ubedio da zakon o Narodnoj skupštini treba da bude kratak. Ne treba da bude kratak. Treba da bude obiman, treba da bude detaljan, treba da bude precizan. Ovaj predlog zakona to nije.
Imala je Srbija zakone i jedan od tih zakona se zvao Zakon o poslovnom redu u Narodnoj skupštini. Zakonom je bila propisana procedura kako se donose zakoni. To su znali srpski pravnici u 19. veku, ovi vaši pravnici u 21. veku to ne znaju. Pa kada donosite građevinsku dozvolu, donosite je po zakonu, kada usvajate zakon koji će da se primenjuje na milione građana Srbije, on se donosi po proceduri koja je propisana podzakonskim aktom, Poslovnikom Skupštine. To je moralo da bude regulisano zakonom.
Ustav vas ne sprečava da zakonom propišete postupak donošenja zakona. Nije Ustav rekao – to se reguliše poslovnikom. To vi tvrdite, ali niste u pravu i za to što tvrdite nemate osnov u Ustavu Republike Srbije.
Naravno, predložili smo jedan amandman koji se tiče člana 50. zakona o Narodnoj skupštini. Vi kažete da se u Narodnoj skupštini mogu obratiti predstavnici stranih država. Predložili smo amandmanom da mogu, ali samo onih država koje poštuju suverenitet i teritorijalni integritet Republike Srbije i koje nisu priznale nezavisnost Kosova i Metohije.
Ovo što ste vi napisali znate šta znači? Sutra ovde može da dođe predstavnik neke države koja ne priznaje Srbiju kao celovitu državu i da se obrati Narodnoj skupštini. To je najgora moguća uvreda dostojanstva Narodne skupštine. To je najgora moguća uvreda građana Republike Srbije. To je gaženje Ustava. To je gaženje svih mogućih moralnih i političkih principa.
Onda opet jedna neverovatna stvar. Kažete - odnos Narodne skupštine i Vlade. Šta je osnovna stvar u odnosu Narodne skupštine i Vlade? Da Narodna skupština bira Vladu. To zna svaki student pravnog fakulteta. Šta je po vama najbitnije? Kaže – Vlada podnosi Narodnoj skupštini izveštaj o radu.
Ispada da kada su u pitanju odnosi između Narodne skupštine i Vlade i odnosi Narodne skupštine i predsednika Republike, da se odnosi svode na međusobno obaveštavanje; pa to nije tako. Naravno da postoji i međusobno obaveštavanje, ali pre toga postoji nešto što se zove izbor Vlade od strane Narodne skupštine. To je moralo da se nađe u zakonu o Narodnoj skupštini. To je mnogo važnije nego podnošenje izveštaja Narodnoj skupštini.
Naravno, zbog kratkoće vremena ne mogu da elaboriram sve druge nedostatke ovog predloga zakona. U svakom slučaju, gospođo Kolundžija, Predlog zakona je loš. On je neustavan. Ovo je jedan potpuno nesistemski zakon. Ništa vi ovim zakonom niste na celovit način regulisali.
Ovaj zakon donosite samo iz jednog jedinog razloga, da biste mogli da kažete da ste sproveli član 110. Ustava Republike Srbije koji kaže da se donosi zakon o Narodnoj skupštini i ni zbog čega drugog. Sutra kada budete primenjivali ovaj zakon, videćete da je kontradiktoran, da su njegove odredbe kontradiktorne, da je sam zakon kontradiktoran sa Ustavom, da je kontradiktoran sa nekim drugim zakonima koji važe u pravnom sistemu Republike Srbije.
Uopšte ne znam zašto ste žurili sa ovim i ovakvim predlogom zakona, on je loš. SRS, a to će i moje kolege da potvrde, zbog svih ovih razloga za ovaj i ovakav Predlog zakona o Narodnoj skupštini neće moći da glasa.