ČETVRTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA, 12.05.2010.

3. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ČETVRTA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANjA

3. dan rada

12.05.2010

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:05 do 18:00

OBRAĆANJA

...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem, gospodine Petroviću. Narodni poslanik Zoran Krasić ima reč. Izvolite.
...
Srpska radikalna stranka

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka
Gospođo Đukić-Dejanović, pošto ovo stvarno ispade malo monotono, kao da je neka komemorativna sednica, svi znaju a ne smeju da kažu. Malopre ste loše protumačili poslanike SRS kada su vam pokazali knjigu gde se nalazi skup informacija od javnog značaja. To su sva praćenja Vojislava Šešelja od 1982. godine do 2003. godine, pa vam preporučujem da za biblioteku Narodne skupštine kupite jedno deset kompleta, da se ljudi informišu, a možete i vi lično da kupite, nije baš mnogo skupo, možete da uzmete.
No, da se vratim na ovaj predlog zakona. Prvo, radi se o izmeni Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja. Na početku moram da kažem da i kod ovog predloga zakona vlast demonstrira junaštvo, ali ne i čojstvo – štiti sebe, a ne štiti građane, niti opoziciju od sebe. Evo dokaza: da li neko može da kaže šta je Poverenik za informacije od javnog značaja? Niko živ u ovoj zemlji ne može da vam da definiciju šta je on. Kakav je to organ? Zašto? Zato što ne izvire iz Ustava RS kao državni organ. Palo je na pamet nekome da propiše zakonom Poverenika i da se u zakonu napiše da je to samostalan i nezavisan državni organ.
Ako je samostalan i nezavisan državni organ, zašto Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu podnosi zahteve za pokretanje prekršajnog postupka za povrede ovog zakona? Zašto to ne radi Poverenik kao samostalni i nezavisni državni organ? Ne radi zato što nije državni organ. Ne možete da ga definišete.
Da li znate da taj poverenik ima dve grupe poslova? Prva grupa se odnosi na informacije, a druga na zaštitu podataka o ličnosti. U tom drugom delu poslova, koji su mu prebačeni pre godinu dana, Poverenik vrši i nadzor i inspekcijski nadzor, a u ovom delu koji se tiče informacija od javnog značaja nema nadzora, nego je drugostepeni navodno upravni organ. Sada tražite od nas da saučestvujemo u nečemu što je neprihvatljivo, ne samo sa gledišta Ustava Republike Srbije, nego i sa gledišta Zakona o državnoj upravi.
Postoji Zakon o ministarstvima. Dvadeset četiri ministarstva i trinaest posebnih organizacija. Kako je regulisana državna uprava? Pa, sećate se, vi ste izglasali taj Zakon o državnoj upravi. Organi državne uprave su: ministarstva, organi uprave u okviru ministarstva i posebne organizacije. Organi uprave mogu biti: uprave, inspektorati i direkcija. Posebne organizacije su sekretarijati i zavodi. Tu se vrše poslovi državne uprave.
Da li je materija ovog zakona posao državne uprave? Pa jeste, ali se ne radi o državnom organu, nego se radi o kvazidržavnom organu. Čak nije ni nezavisno regulatorno telo. Ne može da bude ni javna agencija, ne može da bude ni ustanova, ne može da bude ni javno preduzeće. Šta je? Ništa. To ništa ima 70 zaposlenih i ove godine treba da potroši 115.000.000 dinara, a za prva četiri meseca su već potrošili 14,5 miliona dinara. Sada primaju neke strance da rade ovaj posao. Jututunska juhahaha, što bi rekao Zmaj Jova.
Pravite nešto da ne bi moglo da radi. Želite da glumite da biste ispunili uslove prema „juhahaha“ Evropskoj uniji. Da mahnete sa zakonom, evo zakona, ispunili smo obavezu, uzeli smo neke pare, dokazali smo da smo te pare potrošili da napravimo nešto. A šta ste napravili? Ništa. Apsolutno ništa. To je taj naš problem, što mi pričamo o promašenoj stvari.
Zamislite, jedan nazoviorgan ima dve grupe poslova u okviru svoje nadležnosti: jedna je zaštita podataka o ličnosti, gde vrši i nadzor i inspekcijski nadzor, i ima drugu grupu poslova gde te poslove ne radi, već inspekcijski nadzor vrši Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu.
O čemu mi danas da pričamo ovde? Da iznosimo podatke sa interneta ili ovih nevladinih organizacija koje žele da se nekom velikom galamom dodvore finansijerima iz inostranstva ili finansijerima iz Vlade da bi kontrolisali situaciju u zemlji. To je to, kapilarno dejstvo – sa više strana nezavisni eksperti, stručnjaci, slobodoumni, piskarala neka, okrenu i pišu. Vi imate više Poverenika i Zaštitnika građana u medijima, nego predsednika Vlade. Kada pročitate šta sve piše u medijima, kako nastupaju, oni su ljuti protivnici Vlade. Kako ih Vlada trpi? Ona mora navodno da ih trpi. To je ono, trpimo ih sa namigivanjem.
Ko hara? Neko reče ovde, te tajne službe. Eto zato je važna ova knjiga - tajne službe. Ništa se ne reguliše do kraja. Zašto? Ne sme da se reguliše. Mora da se ostavi otvoreni prostor za vršljanje.
Pa, vi ste doneli zakon da onaj iz Leskovca traži od opštine Jagodina podatke, iako je to možda besmisleno. Vi ste doneli taj propis.
Moram da kažem da ovaj čovek koji vrši poslove Poverenika za ove informacije od javnog značaja, normativno gledano, vrlo korektno obavlja posao. On zna da nije definisana njegova uloga, i one podzakonske akte koje treba da donese on donese u obliku pravilnika, naredbe ili uputstva, ne ide izvan toga. On prima radnike prema zakonu koji reguliše položaj državne službe, ali to nije državni organ. Državni organi su definisani Ustavom Republike Srbije. Poverenika nema. Samostalnost i nezavisnost dao mu je jedan zakon, pa je on sada samostalan i nezavisan i u jednoj grupi poslova i u drugoj poslova. U onoj grupi poslova ima zube, u ovoj grupi poslova nema zube, pa mu je sada potrebno da on bude organ uprave koji treba da izvrši svoje drugostepeno rešenje.
Istovremeno, 140 prekršajnih prijava ili zahteva za pokretanje prekršajnog postupka podnosi Ministarstvo. Sada mi mislimo - junaštvom, čojstvom, čuli smo malopre i o junacima, i o heroinama i o herojima, svašta smo slušali ovde, ali to nije zakon, nema ozbiljnu zakonsku normu. Jututunska juhahaha, što bi rekao Zmaj Jova.
Mi sada treba da budemo oduševljeni time što se na šest meseci menjaju evropski zakoni još evropskijim „juhahaha“ zakonima. Dokle tako? Verovatno ćete u sledećoj promeni ovog Zakona o odlikovanjima uvesti odlikovanje koje bi imalo vizuelni izgled Narodne skupštine koja gori, a ispod toga staviti jednog od lidera DOS-a. Ko bi to dobio? Ovi koji su dolazili da kradu i da pale.
Opet bi trebalo da aplaudiramo. Čemu? Do malopre su ljudi kukali o tome kako treba da se pridržavamo tradicije, kontinuiteta. Pa, do pre nekoliko dana ste se hvalili diskontinuitetom, u svakom pogledu, na svakom mestu. Neki ljudi su se odricali prošlosti, međutim, tu je, zabeležena je njihova prošlost, i oni su bili predmet posmatranja. Tu se nalazi, u ovoj knjizi, znači, četiri knjige, „Policijski dosije“, koji se odnosi na Vojislava Šešelja.
Mi sada trebamo tu da saučestvujemo, a da ne znamo šta je krajnji cilj te operacije. Šta je krajnji cilj operacije kod ovog zakona? Krajnji cilj te operacije jeste da se na neki način legalizuje potrošnja nekih 115.000.000 dinara u toku ove godine na poziciji Poverenika za informacije od javnog značaja, da on poveća službu sa 70 na malo više.
Šta je njegov zadatak ako u prvostepenom postupku ne dobije informaciju? Obrati se Povereniku, on donosi nekakvu odluku, obaveže vršioca javne vlasti da mora da dostavi tu informaciju. Ako taj ne dostavi, on će moći da vrši, da traži i da sprovodi administrativno izvršenje.
Sada mi njega ovlašćujemo za administrativno izvršenje, a ne dajemo mu mogućnost da bude pokretač prekršajnog postupka. Koji je to blistav um mogao da smisli? Kako je to moglo da se smisli, objasnite mi. Da li imate Sekretarijat za zakonodavstvo u Vladi Republike Srbije? Kako je ovo moglo da dođe do Narodne skupštine? Ovde je potpuno razoren pravni sistem Republike Srbije. Doduše, ima i onih koji su pravili najviše agencija pa kritikuju koncepciju agencija, setili se. Dobro je da su se setili.
Gde je država ovde? Da li može neko da prepusti ove stvari nekome ko nije državni organ? Ko je garant za ostvarivanje ljudskih prava u Republici Srbiji? Država. Zašto država to prepušta nekome drugome? Nije država Poverenik za informacije od javnog značaja, jer nema ta ovlašćenja.
Da li je on pravno lice? Doneli ste Zakon o državnoj upravi pa ste napisali – i organi uprave u okviru ministarstva mogu da dobiju status pravnog lica, posebne organizacije takođe mogu da dobiju status pravnog lica, samo je potrebno da se zakonom to odredi. Oni se osnivaju zakonom, a mi imamo zakone u kojima se kaže – biće osnovano a osnivački akt će da donese Vlada Republike Srbije. Na prošloj sednici smo imali nekoliko takvih zakona. Gde je Ustavni sud da se oglasi povodom ovoga?
Neko je malopre rekao da to pitanje Ustavnog suda nije tema. Jeste tema. Evo, pre nekoliko meseci za sudiju Ustavnog suda je ova skupština izabrala čoveka na mandatni period od tri godine, pošto se prvi put zapošljava da bude sudija, izvesnog Bratislava Đokića. Vaš pomoćnik je bio. Pre nekoliko dana je položio zakletvu za sudiju Ustavnog suda. Znači, po definiciji sudija pripravnik, maltene. O njegovoj stalnosti i trajnosti sudijske funkcije tek treba da odlučuje Vrhovni savet sudstva. Oni su ga predložili i odmah ga ubacili tamo u Ustavni sud. Formalnopravno ispunjava uslove, ima 40 godina i 15 godina radnog iskustva. Pa, pola pravnika u ovoj skupštini ispunjava ovaj uslov. On je otišao tamo samo da bi bio protočni bojler, da krene prema Ustavnom sudu.
Onda se čudimo zašto Ustavni sud donosi ovakve odluke. Predsedniku Ustavnog suda je važna toga i lanac oko vrata, a odluke… Kako je moguće da se donose odluke i dvadeset i nešto dana nema odluke? Niko ne može da pročita šta su napisali. Kakav je to Ustavni sud? Koga su to ljudi izabrali za sudije Ustavnog suda? Što to ne razrešimo, kada na svakom koraku demonstriraju da ne poštuju Ustav Republike Srbije?
Ali, oni misle da mogu da ne poštuju Ustav Srbije zato što ne poštuje ni Vlada Republike Srbije. A ovde – jututunska juhahaha. Predsednika ne možemo da nađemo u zemlji. On samo beži po inostranstvu. Sad je počeo i predsednik Vlade, i on samo beži. Ne žele da se uhvate u koštac sa problemima. Od njih se traži da iniciraju, da reše problem.
Kada mi pokrenemo, smenite Todorovića, predsednika Odbora za bezbednost, i posle šest dana predložite baš istu tačku dnevnog reda zbog koje ste njega skinuli. I, gde će ovo da izađe? Ako želimo da napravimo tu situaciju da formalnopravno imamo sve pokriveno, a da se nijedan zakon ne poštuje, ne treba da se trudite, to već imamo. To već imamo.
Što se tiče ovih odlikovanja, ne znam, toliko je bilo amandmana kada je donošen taj zakon, sve ste to odbacili. Ma, niste hteli da čujete. Prošlo je šest meseci, vraćate te amandmane sada u obliku izmena i dopuna Zakona o odlikovanjima. Kako vi to politiku vodite? Kakva je moć zaključivanja, kakva je logika prisutna kod tih ljudi koji vode državu? Da li tu postoji neka logika, da li postoji neki zdrav razum? Dokle vi mislite da nas pozivate na po tri meseca da o istom zakonu pričamo?
Izneo sam samo deo primedaba povodom ovog zakona koji se tiče slobodnog pristupa informacijama, o kojima smo mi pričali godinama. Uvek kada je bio taj zakon mi smo rekli – aman, ljudi, to nije državni organ, nije definisan, nije uređen.
Mogu da shvatim da imate animozitet prema nekim starim propisima koje je doneo nenarodni režim, pa ne možete da usaglasite novi zakon sa tim propisom, kompatibilnost ne može da postoji, ali vaš je Zakon o državnoj upravi, vaš je Zakon o ministarstvima, vaš je Zakon o Vladi, vaš je Zakon o državnim službenicima, vaš je Zakon o slobodnom pristupu informacijama. Vaši zakoni međusobno ne razgovaraju. Međusobno ne razgovaraju.
Kako je moguće da neko bude samostalni državni organ, a da nije ovlašćen da podnese prekršajnu prijavu? Objasnite mi, molim vas, to. Mi smo imali tu situaciju u Narodnoj skupštini, dok je bila neka nadležnost Narodne skupštine povodom Zakona o finansiranju političkih stranaka, pa je pametni Đelić napisao – odbor Narodne skupštine pokreće prekršajni postupak. Odmah je Ministarstvo za državnu upravu dalo tumačenje i rečeno je – odbor Narodne skupštine je radno telo, nema status niti državnog organa, niti pravnog lica, ne može da pokreće postupak. Znači, danas donet zakon, sutradan doneto tumačenje, zakon ne važi.
Isto se sad radi. Potpuno isto se radi. Hajde da pravimo kamernu ili komemorativnu atmosferu ovde, poštovani, poštovane, drago mi je, videli smo se, promenili smo kravate, sve smo u redu, evropski jeste, juhuhuhu. A gde to vodi, ljudi? Mi smo na vreme obaveštavali šta ne valja, šta će da se javi kao bumerang, šta ne može da se reši.
Ovde je cilj – što gore, to bolje. Što gore narodu, to bolje nekih pojedincima, ne svima. Mi danas imamo situaciju da polako ali sigurno tajkuni i organizovani kriminal, a tu može da se stavi znak jednakosti, za pare mogu sve. Mogu da izvrše prekompoziciju, njih ne interesuju političke stranke. U medijima ste i napravili da političke stranke ne treba ni da postoje. Onda ćete imati parlamentarnu grupu Mišković, parlamentarnu grupu Beko, parlamentarna grupa Darko Šarić, parlamentarna grupa Cane, može i Milo da ima svoju parlamentarnu grupu ovde. Naprave vladu, ode Cvetković, ode Tadić, dovedoše nekog drugog za predsednika Vlade i države. Sve demokratsko, juhuhuhu. Juhuhuhu, jeste, tako.
Gde vodite državu? Na vreme ste upozoreni na sve to, ali ste zapeli, srljate. Ljudi ne mogu da se orijentišu više. Koji je taj sistem vrednosti koji važi? Sada će opet Zaštitnik građana, pa će ova gospođa iz Agencije za borbu protiv korupcije, pa će onaj Stojiljković, onaj profesor, on je u šesnaest agencija, svuda je on, i za kolektivne pregovore i za sindikate, za svašta je on ekspert, na Fakultetu političkih nauka, i za borbu protiv korupcije, pa i onaj Čupić „otporaš“, pa i on. Imate i onog Blagojevića, nije ni završio fakultet, a već se kao naučnik u CESID-u predstavlja. Naučnik, on naučno sagledava izborne zakone, a nije fakultet završio još!
Dokle, ljudi, tako? Kakvu poruku šaljete onoj deci koja treba da završe škole, kakvu poruku šaljete onima koji treba da se zaposle? Onda se čudite šta se dešava na ulicama, stadionima, u porodici. Krivi mediji. Nisu krivi mediji. Vi instruišete medije šta treba da pišu.
Ako ima neke vajde od ovog što sam rekao, biće dobro, ali imam godine i moram malo da se pozovem na iskustvo – mrka kapa od svega ovog, vi srljate u propast. Hajde što vi srljate, nego što vodite državu u propast, e to me boli.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Srđan Miković.

Srđan Miković

Za evropsku Srbiju
Gospođo predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, mi danas govorimo o Predlogu zakona o izmenama Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja i o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o odlikovanjima Republike Srbije.
Kada govorimo o zakonu o izmenama i dopunama Zakona o odlikovanjima Republike Srbije činjenica je da se ovim predlogom zakona obnavljaju pojedina odlikovanja u skladu sa višedecenijskom tradicijom u našoj državi.
Najznačajnija izmena je ta što se obnavlja Orden Karađorđeve zvezde. Orden Karađorđeve zvezde po Predlogu zakona ima tri stepena i dodeljuje se za naročite zasluge i uspehe u predstavljanju države i njenih građana. Orden Karađorđeve zvezde je prvobitno ustanovljen u Srbiji 1904. godine upravo na dan stogodišnjice Prvog srpskog ustanka, u smislu počasti vođi Prvog srpskog ustanka kao ličnosti koja simbolizuje stvaranje moderne srpske države. Obnavljanjem ovog ordena naglašava se bogata tradicija našeg ordenskog sistema i obezbeđuje njegov kontinuitet. Upravo ovim izmenama zakona vraćamo se na tu našu višedecenijsku tradiciju.
U pogledu drugog odlikovanja, a to je Medalja za hrabrost „Miloš Obilić“, treba istaći da ta medalja ima dva stepena (zlatnu i srebrnu medalju) i da se dodeljuje za dela u kojima je do snažnog izražaja došla lična hrabrost ili za dela u kojima je u izuzetno opasnim situacijama u spasavanju ljudskih života i materijalnih dobara ispoljena izvanredna hrabrost i samopregor. Najadekvatniji naziv jeste upravo Medalja za hrabrost „Miloš Obilić“, jer prvi put se takva medalja, zlatna medalja Obilića, javlja za vreme Njegoša 1847. godine, da bi i u Kraljevini Srbiji bila ustanovljena Medalja za hrabrost „Miloš Obilić“ 1913. godine.
U pogledu drugog predloga zakona, a to je Predlog zakona o izmenama Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, mislim da je potrebno ovde još jednom reći da osnov za ovaj predlog zakona nalazimo u Ustavu Republike Srbije, u članu 51. stav 2, gde je izričito istaknuto pravo građana na obaveštenost: „Svako ima pravo na pristup podacima koji su u posedu državnih organa i organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, u skladu sa zakonom.“
Upravo na osnovu Ustava, našeg osnovnog akta, a ne na osnovu volje bilo kog pojedinca, grupe ljudi ili bilo kog drugog, trudimo se, pokušavamo i uspevamo u tome da sve informacije koje su od javnog značaja budu dostupne što većem broju građana, da se zna sve što je od javnog interesa, jer smatram da je u interesu države, u interesu svakog građanina da se zna sve o javnim poslovima, ono što je, sama reč kaže, od javnog interesa.
Činjenica je da je Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu pokrenulo čak 140 prekršajnih postupaka tamo gde neko ko je smatrao da je iznad države nije dao informaciju onako kako je propisano propisima. Međutim, država, Ministarstvo, Vlada Republike Srbije, imajući u vidu sadašnje zakonsko rešenje, trudi se da to zakonsko rešenje unapredi i upravo ovaj Predlog zakona o izmenama Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja ide ka još većem proširenju mogućnosti građana da saznaju sve ono što je u njihovom interesu, da se omogući što bolji rad Poverenika za informacije od javnog značaja.
Uveren sam da ćemo nakon izglasavanja ovog predloga zakona, kada sledeći put budemo čitali izveštaj Poverenika za informacije od javnog značaja imati informaciju da je ostvarena još veća javnost u radu državnih i svih drugih organa i organizacija u našoj državi. Smatram da će upravo taj ozbiljan i odgovoran rad biti podloga za dalju demokratizaciju našeg društva.
Samim predlogom izmena ovog zakona propisano je da su rešenja Poverenika za informacije od javnog značaja obavezujuća, konačna i izvršna, a stavom 3. da Vlada, u slučaju potrebe, obezbeđuje izvršenje rešenja Poverenika i da može bliže odrediti način izvršenja rešenja. Znači, ponavljam, rešenja Poverenika su obavezujuća, konačna i izvršna i tu nema sada više izvrdavanja. Ukoliko je potrebno da Vlada pomogne, ovim zakonom predviđena je mogućnost da Vlada na zahtev Poverenika pruža pomoć u postupku administrativnog izvršenja rešenja Poverenika.
U svakom slučaju, bez obzira na to što je isključena mogućnost izjavljivanja žalbe koja se odnosi na izvršenje, omogućena je zaštita prava koja se može ostvariti u sudskom postupku. To je temelj demokratije, da se u svakom slučaju obezbedi nezavisnost funkcionisanja svih grana vlasti u našoj državi.
Bez obzira na diskusije koje su danas iznete tokom načelne rasprave, očekujem da će nakon razmatranja amandmana podnetih na ove zakone velika većina poslanika Narodne skupštine Republike Srbije usvojiti oba zakona, što i predlažem jer smatram da su korisna.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem, gospodine Mikoviću. Reč ima narodni poslanik Milan Knežević.
...
Srpska napredna stranka

Milan Knežević

Napred Srbijo
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, mi smo ovde u raspravi o dva zakona koja opet predstavljaju izmene zakona koji su skoro doneti, tako da smo mi od nove godine, ako analiziramo, imali nekoliko zakona gde razmatramo u stvari izmene i dopune. To su Zakon o regionalnom razvoju, Zakon o slobodnom pristupu informacijama, o ordenju, Zakon o naučnoistraživačkom radu, o inovacionoj delatnosti, da ne nabrajam. Postavlja se pitanje da li je stvarno potrebno da u ovako kratkom vremenskom periodu donosimo izmene i dopune zakona? Sigurno to odražava i odgovarajući, površni odnos Vlade u donošenju nekih zakona.
Kada se gledaju ovi zakoni koje ovde razmatramo uglavnom na kraju svakog zakona stoji da sprovođenje zakona ne košta ili je predviđeno budžetom. Mene i SNS interesuje da se uradi obračun da li je to baš tako. Ako mi neke zakone, odnosno izmene razmatramo u par meseci dva puta, to košta i ovu državu i ove građane, jer mi provodimo ovde neko vreme koje košta, koristeći vreme za raspravu u načelu i o amandmanima.
Izmene i dopune zakona odražavaju da u nekom preliminarnom, prvom podnošenju zakona ti zakoni ili nisu dobro urađeni, pa je sama Vlada shvatila to... A to je najveća ironija, što obično prilikom razmatranja predloga zakona opozicija podnosi amandmane, koji najčešće nisu usvojeni, da bi, kao što se sada u raspravi događa, odgovarajući amandmani bili usvojeni, a tada su odbijani glat, sa površnim ili neadekvatnim obrazloženjem. Na početku sam hteo da prokomentarišem da bi trebalo da se promeni ovaj manir.
Postoje objektivne okolnosti kada dolazi do izmene nekih zakona, ali u situacijama kada se događaju nepotrebno koštaju ovu državu i građane, tako da nije uvek tačna ona stavka na kraju zakona da sprovođenje zakona ne košta ništa. Košta i moglo bi sigurno da se izračuna koliko u jednoj godini koštaju ti dani rada ovu državu i građane, kada radimo izmene zakona koji su u nekim segmentima površno odrađeni.
Ova dva zakona koja su na dnevnom redu, a prokomentarisaću direktno Zakon o odlikovanjima... On je usvojen 26. 10. 2009. godine. Ovde je tekst i mi sada imamo, nakon nepunih šest meseci, izmene i dopune Zakona. Tada smo mi kao poslanički klub SNS, čuli ste od generala Delića, podneli amandmane, ne samo mi, nego sve opozicione stranke, pa čak i predstavnici vladajuće koalicije, koji nisu bili uvaženi.
U suštini, taj predlog zakona koji je urađen sigurno je urađen površno; da li je smatrano da je to neki manje važan zakon, pod znakom navoda... Ali, nije to baš tako kako izgleda. Zašto? Ne bi ni sve druge države izgradile taj ordenski sistem, gradile ordensku tradiciju, pa i naša država, da taj ordenski sistem ne ukazuje da država brine o zaslugama i naporima pojedinaca. S druge strane, pojedincima koji dobijaju te medalje i ordenje drago je i imaju satisfakciju da država i narod zna da ceni to. Da ne pričam o porukama. Znači, taj ordenski sistem nije nešto što je površno. Taj zakon je tako donet, sa mnogo primedaba, sa mnogo diskusija koje smo tada imali.
Rekli smo da pozdravljamo ove promene u smislu uvođenja ponovo Karađorđeve zvezde i imena Miloša Obilića, ali to je samo parcijalno podešavanje zakona koji u suštini opet nije dobar. Ovaj zakon apsolutno, već smo rekli, ne treba da nosi partijsku obojenost. Ovaj zakon o ordenju je trebalo stručni timovi da odrade, da ugrade našu tradiciju, našu istoriju. Neka je naša istorija i bila u diskontinuitetu, ali svejedno mi imamo istoriju, hiljadugodišnju.
Trebalo je da stručnjaci na odgovarajući način... Pogotovo što je, kako kažu istoričari, prošla dovoljna istorijska distanca da se sva istorijska razdoblja u prošlosti detaljno obrade i da ovaj ordenski sistem bude izgrađen uz uvažavanje celokupne naše istorije, naše tradicije, svih naših vrednosti. I ova sadašnja država, iako je moderna i sigurno ima neke svoje druge, savremenije pristupe, mora da bude utemeljena, a to su i drugi poslanici rekli, na nekoj tradiciji i istoriji, koja evidentno u ovaj ordenski sistem nije ugrađena kako treba.
Imamo mi i primedbe, praktično ne mi, nego heraldičari smatraju... Neću da citiram jednog od njih koji je rekao da iako je dobro što se menjaju ove dve stavke, uvodi se Karađorđeva zvezda i Orden „Miloš Obilić“, u celini taj zakon ne odražava našu tradiciju i da je loš od prvog do zadnjeg stava.
Trebalo bi ovaj segment jedanput uraditi kako treba i skinuti ga sa dnevnog reda, jer činjenica je, što su i neki poslanici rekli, da u našoj tradiciji, istoriji ima mnogo nekih razdoblja, nekih zaslužnih ljudi, od dinastije Obrenovića i Karađorđevića, do zaslužnih ljudi koji nisu ugrađeni u ovaj ordenski sistem, i ako mislimo da ovo na pravi način razrešimo sigurno bi trebalo, ne ovakvom parcijalnom... Znači, pozdravljamo vraćanje Karađorđeve zvezde i Ordena Miloša Obilića. Te amandmane, čuli ste, mi smo podnosili u oktobru; ne samo mi, nego sve opozicione stranke. Sada, posle šest meseci, naknadna pamet. Zašto? Verovatno se u nekim stručnim tumačenjima smatralo da treba to da se odradi.
Pozdravljamo ovu izmenu i uvođenje, vraćanje ovog segmenta naše istorije i tradicije, ali kao SNS smatramo da ovo ipak nije dobar zakon, da je trebalo sve elemente uvažiti i doneti jedan ordenski sistem koji će biti bez uticaja bilo kakvih političkih stranaka u budućnosti ili bilo kakvog političkog uticaja, bez obzira na to ko dođe na vlast. Hvala.
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Zahvaljujem. Reč ima narodni poslanik gospođa Aleksandra Janković. Imate još pet minuta.

Aleksandra Janković

Nova Srbija
Dugo sam pokušavala da uspostavim vezu i da otkrijem iz kojih razloga su baš ove dve tačke, o odlikovanjima i o izmenama Zakona o pristupu informacijama od javnog značaja, spojene u jednu, ali sada počinjem da verujem da je to zato što će Poverenik, s obzirom na uslove u kojima radi, biti jedan od konkurenta za odlikovanje.
Čitav ovaj slučaj sa Šabićem meni liči na film „Kramer protiv Kramera“. U ulozi muža koji se tokom razvoda bori za dete nije Dastin Hofman, već Rodoljub Šabić. U ulozi žene, koja tokom istog tog razvoda minira sva nastojanja muža da postupa kao dobar i odgovoran otac, nije Meril Strip, već Vlada Srbije. I, naravno, u ulozi deteta jeste narod Srbije. I jedna i druga strane tvrde da sve što rade rade u interesu i za dobrobit deteta.
Čitajući izveštaje sa sajta Poverenika za informacije od javnog značaja, kome je, naravno, dodatno zakačeno i povereništvo za zaštitu podataka o ličnosti, shvatate i zašto on više nije podoban. Mnogo se, brate, umešao u svoj posao. Zaista je paradoks, ako se vladajuća većina ovako ponaša prema onome koga je sama izabrala, šta bi tek bilo da je Poverenik iz redova opozicije? Ili, izgleda da svako ko počne ozbiljno i odgovorno da radi posao koji mu je dodeljen postaje opozicija. Umesto da budu kažnjeni predstavnici bahate vlasti, kažnjen je Šabić.
A kako i ne bi, kad je davao sledeće izjave: „Uspešna tranzicija, uspostavljanje uređene i odgovorne države i vlasti traži od ljudi koji su izabrani i plaćeni da vrše javne funkcije da, posebno kada je u pitanju izvršavanje zakonskih obaveza, prednjače pozitivnim primerom. Ako oni to ne čine, već se ponašaju obrnuto, pa čak ne izvršavaju ni elementarne obaveze utvrđene zakonom, onda je ne samo logično nego i nužno da zato snose odgovarajuće zakonske konsekvence“, naglasio je Šabić. „Više puta sam ukazivao i na to da takav odnos, u kome odgovornost nije pravilo već redak izuzetak, predstavlja poziv na kršenje zakona“. Ne treba biti dovoljno sumnjičav pa da iz ovog zaključite na koga gospodin Šabić misli.
Dalje, 28. oktobra 2009. godine je za nezavisni nadzorni organ proglašen tadašnji Poverenik za slobodan pristup informacijama od javnog značaja; tada mu je prikačeno i da bude poverenik za zaštitu podataka o ličnosti. Narodna skupština je veoma brzo, donošenjem odgovarajućeg akta, stvorila pretpostavke za neophodno značajno povećanje broja zaposlenih, ali zbog rigidnog stava Vlade uslovljenog neshvatljivim propustima Ministarstva finansija Poverenik je cele godine radio sa pet puta manjim brojem saradnika od predviđenog, 12 od 69. Nije bio u mogućnosti da angažuje nijednog novog saradnika za poslove zaštite podataka o ličnosti i radio ih je, zapravo improvizovao, sa istim malobrojnim timom sa kojim je ranije radio samo poslove vezane za slobodan pristup informacijama.
Dalje, šta gospodin Šabić kaže 29. januara? Poverenik za informacije od javnog značaja propisao je kao rok za dostavljanje izveštaja o funkcionisanju organa javne vlasti najpre 31. decembar, zatim 20. januar. Šta se dogodilo? Od oko tri hiljade organa javne vlasti, samo 750 je do tog dana kada Šabić govori, 29. januara 2009. godine, podnelo izveštaje. Ali, ono što je vrhunac i što Šabić kaže da je teško shvatljivo, jeste da od 24 ministarstva njih osam nije dostavilo izveštaj. Naravno, tu su i ona ministarstva koja nisu izvršila formalnu zakonsku obavezu da objave informator o radu.
Šabić sada sebi dalje kopa raku tako što objavljuje članak „Zastarelost i nepravda“, pa kaže sledeće: „Zato bi bilo neuporedivo bolje da članovi Vlade svoju rešenost da stvari isteraju do kraja umesto izjavama za medije potvrde aktivnom podrškom inicijativi koju je nedavno podnela Transparentnost Srbija, a kojom se traži produženje roka zastarelosti za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka. Zakon o prekršajima predviđa da se postupak ne može pokrenuti ako protekne jedna godina od kada je prekršaj učinjen, a da se uopšte ne može voditi ako protekne dva puta više vremena od roka koji je predviđen za zastarelost gonjenja. Zapravo, tako nema sumnje da je neusvajanje inicijative o produžavanju roka zastarelosti razlog da izostane odgovornost moćnih, pored preopterećenosti prekršajnih organa, nespremnosti za upuštanje u rad na tim delikatnim predmetima i kratkih rokova nastupanja zastarelosti.“
(Predsednik: Hoćete, molim vas, da privedete kraju.)
Šabić na kraju kaže: „Uz to bi se omogućilo otklanjanje jedne nelogičnosti i nepravde, jer ako neko zbog zastarelosti treba da izbegne odgovornost za kršenje zakona, valjda je logičnije i pravednije da to bude običan građanin a ne vlast, ljudi birani i plaćeni baš za to da obezbede primenu zakona.“
...
Socijalistička partija Srbije

Slavica Đukić-Dejanović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija | Predsedava
Narodni poslanik Nikola Žutić ima reč.

Nikola Žutić

Srpska radikalna stranka
Kolege poslanici, gospodine ministre, Predlog zakona o izmeni Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja ne pominje dostupnost informacija od javnog značaja u naučnoj oblasti, koje su uglavnom pohranjene u arhivama, a koje su često nedostupne naučnoj javnosti posle isteka propisanog arhivističkog roka od 30 godina, a kod nekih fondovskih ograničenja i do 50 godina. Nažalost, do današnjeg dana nije donesen poseban republički zakon o arhivima i arhivskoj delatnosti. Svojevremeno je ministar Bradić obećao da će doneti jedan preko potreban zakon o arhivima. Mi čekamo da on to uradi, valjda će se njegovo obećanje ispuniti.
Ova izuzetno važna delatnost za državu i danas se u dobroj meri obavlja provizorno, uglavnom preko prakse iz ranijih perioda, maltene preko arhivističke tradicije i predaje, pošto naprosto nema pomenute zakonske regulative.
Treba istaći da je od zakona u upotrebi jedino zastareli, prepotopski Zakon o zaštiti kulturnih dobara iz sedamdesetih godina 20. veka, koji reguliše rad institucija u oblasti kulture, pa tako i arhiva. Više nije u upotrebi Zakon o Arhivu Jugoslavije, koji je bio od saveznog, jugoslovenskog značaja i koji je ipak solidno regulisao konkretna pitanja vezana za arhivsku delatnost, odnosno za dostupnost informacija od javnog značaja za naučnike.
Treba istaći i podatak da su arhivske informacije od javnog značaja za naučnike uništavane i selektovane, naročito u periodu Brozove diktature. Tragična istorija srpskog naroda, ispunjena brojnim ratovima i političkim sukobima, doprinela je uništenju i nestanku dobrog dela arhivske dokumentacije.
Pored nepovoljnih ratnih okolnosti, uništenju i nedostupnosti dokumenata doprinele su jugoslovenske i srpske vlasti, naročito totalitarni režim pomenutog Josipa Broza, koji je izvršio pravu poharu nepodobne arhivske dokumentacije. Uništavanjem kapitalne arhivske građe uništavana je istina o istoriji srpskog naroda, bolje rečeno istina o stradalništvu srpskog naroda. Takva kapitalna arhiva prvih godina posle rata završavala je u tehnološkom procesu prerade, reciklaže papira.
Istoričar dr Srđan Cvetković došao je do podataka o reviziji i uništenju, spaljivanju dokumenata 1966. godine, tokom sedamdesetih godina i posle 5. oktobra 2000. godine.
O obimnoj reviziji arhive Službe državne bezbednosti posle uklanjanja Aleksandra Rankovića svedoči obimni interni dokument Službe državne bezbednosti, koji je pohranjen u Arhivu Jugoslavije. Ukupno je spaljeno oko pet kilometara dokumenata Udbe koji su svedočili o zloupotrebama bezbednosnih službi i njenom nezakonitom delovanju od 1944. godine.
U postupku revizije dokumenta su deljena u tri grupe: dokumenta koja su ostajala u Arhivu Službe državne bezbednosti, dokumenta koja su se predavala vojnim službama, arhivama i naučnim institucijama i kompromitujuća dokumenta za određene drugove, koja su određena za potpuno uništenje.
Do kraja 1968. godine spaljeno je i uništeno 2.141.155 dosijea od ukupno 2.754.923 dosijea. Iz Službe javne bezbednosti, Službe bezbednosti JNA naučnim institucijama i arhivima predato je 153.598 dokumenata. Veći deo arhive Gestapoa i specijalne policije iz ratnog perioda ustupljen je Arhivu grada Beograda, o čijoj je dostupnosti donedavno presuđivala direktorka dr Branka Prpa.
U štampi se često pisalo o uništavanju dokumenata SDB-a. Osamdesetih godina Savez za zaštitu ustavnog poretka Republike Srbije odlučivao je o uništavanju dosijea. Za vreme ministrovanja Radmila Bogdanovića 1991. navodno su donesene odluke o spaljivanju dosijea srpskih disidenata i tzv. nacionalista, među kojima i dosijea prof. dr Šešelja.
Poslednje uništavanje dosijea desilo se posle 5. oktobra 2000. godine, kada je Služba državne bezbednosti od oktobra do decembra 2000. godine samo u sedištu SDB-a u Beogradu uništila 11.490 dokumenata. To je oko 35.000 strana.
Uništavanje informacija od javnog, političkog i naučnog značaja sprovodilo se i u posttitovskoj eri, i to u vremenima izraženih političkih i ideoloških lomova i njima izazvanih promena u državi.
Lično sam kao arhivista Arhiva Jugoslavije bio očevidac masovnog, brzopoteznog škartiranja u vremenu Miloševićeve ere, i to po diktatu tadašnjeg direktora Arhiva Jugoslavije prof. dr Miodraga Zečevića. Naime, odlukom direktora Arhiva Jugoslavije prof. dr Miodraga Zečevića, verovatno po nalogu iz tadašnje vlade, rešeno je krajem 1991. godine da se unište, odnosno recikliraju u stari papir dosijei komunista od 1945. do 1978. godine, koji su čuvani u arhivu CK SKJ. Arhiva je na reciklažu vožena kamionima iz zgrade na Trgu Marksa i Engelsa. Ukupno je izlučeno, škartirano skoro kilometar građe, preciznije oko 828 dužnih metara dokumenata ili čak 6.372 fascikle. Arhivisti su morali postupati po naređenjima direktora prof. dr Miodraga Zečevića.
Danas su zbog takvog uništenja partijskih dokumenata istoričari u dobroj meri onemogućeni da na naučni način obelodane biografije partijskih ličnosti, klasnu, socijalnu i nacionalnu strukturu partijskog kadra, psihološke dileme kod partijskog kadra, izraženu samokritičnost i kajanje pojedinaca zbog učinjenih grehova prema partiji, koji bi iz današnje perspektive bili banalni.
Brzoplete odluke državnog vrha, koje često za pozadinu imaju neki politički, ideološki cilj, lišavaju javnost, naročito naučnu, mogućnosti dolaženja do ključnih informacija neophodnih za rad pojedinaca iz oblasti nauke, prosvete i kulture.
Treba pomenuti i nedavno senzacionalno otkriće tobož zatvorenih kapitalnih dokumenata u Arhivu Srbije, koji su decenijama ležali u arhivskom depou neidentifikovani. Tako su javnosti predstavili taj slučaj nadležni iz Arhiva Srbije.
Kao što sam već istakao, dugo je skrivana istina o ratnom i poratnom političkom uništavanju arhivskih fondova i lošem stanju arhivskih fondova u pojedinim arhivima. Nažalost, arhivi su, ponavljam, uvek potčinjavani političkoj volji, bilo totalitarnih, bilo tzv. demokratskih političkih režima. Upravo su višak državnog totalitarizma, a manjak istinske demokratije fatalni za dostupnost i slobodan pristup arhivskoj dokumentaciji.
U ovoj današnjoj, tobož demokratskoj, Srbiji još nismo osetili demokratski, bolje rečeno zakoniti, odnos prema arhivskoj dokumentaciji, koja je i dan-danas često u zavisnosti od volje moćnih pojedinaca, skrivena od oka istoričara i istraživača.
I dalje se vodi katastrofalna kadrovska politika. Ideološki i politički podobni kadrovi se i dalje postavljaju u ustanove kulture, kao i nekada u Brozovo vreme. Ne gleda se stručnost, pa i dan-danas vlada nesloboda, vezano za pristup informacijama od javnog značaja.
Ipak, ima pozitivnih pomaka, koji zavise od razumnih pojedinaca. Ovom prilikom pohvalio bih rad Vojnog arhiva i njegovog novog direktora Miloševića, koji je bitno poboljšao dostupnost arhivske dokumentacije istraživačima. Moram da napomenem da su nekada tu vojnu ustanovu istraživači izbegavali, upravo zbog sporosti vezane za proceduralna pitanja, za politička i ideološka ograničenja, za zabrane korišćenja fondova zbog tobožnje nesređenosti arhiva i drugog, a uvek je u pozadini bila politika ili ideologija.
Moram da istaknem i pozitivan primer Arhiva Jugoslavije, koji je već tradicionalno otvoren istraživačima. Službe depoa, informisanja, biblioteke i čitaonice dobro rade svoj posao zahvaljujući dobro urađenim informativnim sredstvima odeljenja za sređivanje i obradu arhivske građe.
Direktorska smena u Arhivu grada Beograda, odlaskom dr Branke Prpe i dolaskom na direktorsko mesto mr Dragana Gačića, bivšeg pomoćnika direktora Arhiva Jugoslavije, obezbeđuje danas slobodniji pristup arhivskoj dokumentaciji, odnosno informacijama od bitnog javnog i naučnog značaja. Zahvaljujem.