TREĆE VANREDNO ZASEDANJE, 27.06.2011.

3. dan rada

OBRAĆANJA

...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Narodni poslanik Ivan Andrić, pravo na repliku.
...
Liberalno demokratska partija

Ivan Andrić

Liberalno demokratska partija
Podržavam isto sve što je kolega rekao, iz Sandžaka. Podržavam i dao bih odmah jednu sugestiju prisutnom ministru u Vladi. Predlažem da osnujete kancelariju za održivi razvoj nedovoljno razvijenih područja i da na njeno čelo imenujete ministra bez portfelja Sulejmana Ugljanina.
Nisam siguran, ali mislim da ta kancelarija bar fiktivno postoji, mi mislimo da postoji, već tri godine, tako da sve ove sugestije, molim vas da nekako omogućite gospodinu Ugljaninu da započne da radi na realizaciji svih ovih projekata o kojima je njegov poslanik govorio.
Imam jedan predlog za ministra policije koji mislim da bi pomogao ako ništa, bar u ovom razvoju ove pruge od Raške do Novog Pazara, a to je da utvrdi ko je nezakonito prisvojio ili, narodnim rečnikom, ukrao 18 miliona evra dok je bio na vlasti u Novom Pazaru za šta trenutna vlast optužuje, formirana je nekakva radna grupa koja je utvrdila da je nestalo 18 miliona evra. Siguran sam da ako uspete da taj novac povratite biće vam lakše da izgradite ovu prugu od Raške do Novog Pazara.
Takođe mislim da u tome može da vam pomogne direktor Kancelarije za održivi razvoj nedovoljno razvijenih područja, Sulejman Ugljanin, pošto je on tada bio gradonačelnik kada je nestalo tih 18 miliona evra. Mislim da je jasna mapa na kojoj treba tražiti rešenje za ove probleme u Sandžaku.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Mlađan Dinkić.

Mlađan Dinkić

Ujedinjeni regioni Srbije
Poštovana predsedavajuća, poštovani ministre, dame i gospodo narodni poslanici, poslanički klub Ujedinjenih regiona Srbije će podržati ratifikacije finansijskih zakona koje je predložila Vlada Republike Srbije.
Želeo bih da ukažem da poslanica Tabaković ima delimično pravo kada se brine oko toga za šta ide novac od zaduživanja i u tom smislu razumem jedan deo njene diskusije. Međutim, treba ipak da zna da je Vlada planom budžeta za ovu godinu predvidela ovaj kredit od Svetske banke, tako da ovo nije neki novi kredit već je ovo suštinski ispunjavanje plana za finansiranje budžetskog deficita.
Mislim da je ministar Ćirić sjajno objasnio da budžetski deficit Srbije od 4% je u uslovima krize jedan među najmanjima u Evropi i da suštinski sve zemlje u krizi imaju budžetski deficit, osim onih koje imaju neke prirodne resurse poput nafte i u tom smislu jasno je da treba taj budžetski deficit pokriti. Ako se već pokriva, bolje je da se pokrije kreditom Svetske banke, koji je dugoročni, koji je na period od 20 godina, gde je kamatna stopa najniža nego da se zadužujemo na domaćem tržištu kapitala gde su kamate mnogo veće.
Delimično razumem zabrinutost, ali suštinski je neosnovana kada se radi o ovom prvom kreditu.
Što se tiče druge dve garancije, mislim da je to jako dobro što se danas nalazi na dnevnom redu podrška zapošljavanju kroz kreditiranje malih i srednjih preduzeća i u tom smislu bitno je da zaduživanje ne ide za javnu potrošnju koja je neracionalna, a kod zaduživanja odnosno garancije se koriste za podršku zapošljavanja ili za podršku investicijama, izvoznoj privredi, kao što je slučaj "Fijat automobila Srbija", onda je to više nego opravdano tim pre što je svakako jasno da je najveći problem trenutni srpske privrede, ne samo sada već u poslednjih 20 godina, ogroman spoljno-trgovinski deficit. Spoljno-trgovinski deficit se ne može zatvoriti preko noći, ali je moguće je ovakvim investicijama, poput "Fijatove" doprineti da se poveća značajno izvoz i da se na taj način deficit smanji.
Fijatova investicija je svakako značajna za Srbiju zbog dva osnova. Prvo, to je prvi veliki industrijski projekat u Srbiji koji treba da doprinese značajnom rastu izvoza. Drugo, sam po sebi je popravio imidž Srbije ne samo kod italijanskih investitora već generalno kod svih ozbiljnih investitora.
Kao posledica ove investicije, i druge italijanske kompanije su investirale ne samo u automobilskoj industriji, industriji komponenata, već i u tekstilnoj industriji. Znate da je došao "Beneton", da je tu "Kalcedonija". "Golden lejdi" ima tri fabrike. Suštinski, uspeli smo da sa Italijom u prva četiri meseca ove godine popravimo značajno naš spoljno-trgovinski bilans i po prvi put u poslednjih dvadesetak godina imamo pokrivenost uvoza izvozom prema Italiji sa 94% u prvih četiri meseca ove godine. Kamo sreće kada bi to bilo i sa svim drugim zemljama u svetu.
Naime, prošle godine pokrivenost ukupna uvoza izvozom Srbije iznosila je 58%, što je bio najveći do sada stepen pokrivenosti uvoza izvozom, ali jasno je da je to još uvek nedovoljno i da mora da se radi još. Evo, u prva četiri meseca generalno je to 59%. U okviru tog proseka od 59% Italija je zaista postalo najveće izvozno tržište i stepen pokrivenosti uvoza izvozom je sada 94%, što treba da težimo i sa svim drugim zemljama.
Inače, ukupan izvoz Srbije u prošloj godini iznosio je skromnih 7,4 milijardi evra. Ove godine imamo rast od 31% u prva četiri meseca ove godine. Ono što jeste važno je činjenica da će "Fijat" samo svojim projektom u narednoj godini ostvariti pola milijarde evra izvoza, a u 2013. godini oko milijardu i 300 miliona, što znači da će samo jedna fabrika u Srbiji, zbog čega je važno dati podršku da se ona što pre izgradi, da se što pre oprema instalira, samo jedna fabrika u Srbiji odbacivaće gotovo jednu petinu ukupnog srpskog izvoza iz prošle godine. Zbog toga je značaj ove garancije i zbog toga će Ujedinjeni regioni Srbije podržati ovu garanciju.
Mislim da je opravdano da se i poslanici i građani pitaju koliko košta Fijatova investicija, međutim, mogu da kažem da najskuplje, da te investicije nije bilo. Bilo bi mnogo skuplje da se ništa nije radilo, da je Srbija ostala zemlja za postojećom privrednom strukturom u odnosu na ovaj model gde menjamo aktivno privrednu strukturu.
Ponosan sam što je taj ugovor sklopljen za vreme mog mandata kao ministra ekonomije i zaista gospodin Ćirić sjajno nastavlja ovaj posao. U tom smislu "Fijat" i njegov dolazak u Srbiju jeste predstavljao prekretnicu ne samo za Kragujevac, već za ukupnu industrijsku politiku čitave Srbije. Puno se priča o tome da nam je potreban izvozno orijentisani model privrednog rasta. Puno je pisano o tome. Puno teorije na tu temu u Srbiji je bilo. Ovo je prva praktična stvar koja je povukla industrijski razvoj Srbije, s obzirom da ne možemo od postojećih preduzeća očekivati značajan rast izvoza. Naravno da i ona mogu više da izvoze, ali ne mogu toliko više da bi smo mi jednog dana pokrili u potpunosti spoljno-trgovinski deficit, odnosno da bismo imali ujednačen uvoz sa izvozom. Jedini način za to jeste dolazak ovakvih krupnih investitora, a onda njihovog lanca dobavljača.
Slično su Slovaci uradili od 2000. do 2006. godine. Slovačka je bila zemlja poput Srbije u 2000. godini, sa ogromnim spoljno-trgovinskim deficitom. Tada su Slovaci svojim izvozom pokrivali svega 50% uvoza, slično kao što i Srbija ima stanje danas, a onda su za vreme ministra finansija Mikloša uspeli da to potpuno preokrenu i za samo šest godina da naprave spoljno-trgovinski suficit. Dakle, Slovačko je trebalo šest godina da iz jedne pozicije ogromnog deficita preobrazi svoju industriju da napravi suficit. Kako su uspeli? Nisu to učinila postojeća slovačka preduzeća, doveli su "Fijat", doveli su "Hjundai", doveli su "Pežo citroen", dakle tri giganta iz svetske automobilske industrije. Doveli su i u elektronici "Panasonik" i "Samsung" i to su onda bili generatori dolaska drugih kompanija iz IT industrije, komponenata iz oblasti automobilske industrije i naravno komponenata iz ovlasti elektronike. Na taj način oni su za samo šest godina izvozom multinacionalnih kompanija uspeli da naprave veći izvoz od uvoza i da zatvore u potpunosti svoj spoljno-trgovinski bilans.
Verujem da je i Srbija u stanju da to isto učini, ali potrebno nam je još "Fijata". Ako neko kaže da je malo što imamo samo jedan "Fijat", tačno je. Slažem se, ovo je samo početak. Ne smemo da se time zadovoljimo, ali je bitno da pomognemo da ova investicija što pre počne da daje svoje efekte.
Bio sam u Kragujevcu i video sam gradilište "Fijatove" fabrike. Država jeste uložila značajna sredstva u rekonstrukciji fabrike, jer tu će raditi naši radnici. Na proleće 2.444 radnika će imati 2012. godine posao u "Fijatu", trenutno ih radi oko 1.000. Bivša kasarna "Grošnica" je pretvorena pre nekoliko dana u auto-park komponentaša dobavljača "Fijata" i tu će raditi četiri kompanije koje će zaposliti oko 1.000 dodatnih radnika i tu će biti investirano 100 miliona evra. Još tri fabrike se lociraju na matičnoj lokaciji, tako da ukupno sedam komponentaša iz prvog kruga dobavlja "Fijata" biće lociran u samom Kragujevcu, među puno komponentaša će raditi i na drugim lokacijama.
Trenutno, industrija autokomponenti u Srbiji radi preko sto kompanija. Mnoge od njih su radile i ranije, ali neke su došle, i to najveće, one koje najviše izvoze upravo nakon dolaska Fijata.
Ministar Ćirić je pomenuo neke od njih. Na primer "Jura", je imala nekoliko fabrika upravo u Slovačkoj o kojoj sam govorio. Nakon što je Fijat došao, odlučili su da krenu da investiraju u Srbiju i otvorili su za godinu dana, što mislim da je zaista veliki podvig, čak tri svoje fabrike - jednu u Rači, drugu u Nišu i treća, evo krajem leta, u avgustu, kreće da radi, proizvodiće i kabl, odnosno žicu za kablove za automobile.
Ako pogledate statistiku spoljne trgovine, a vidim da gospođa Tabaković redovno konsultuje i godišnjake i statistiku, videćete da rast izvoza autokablova raste drastično. Mi ćemo ove godine samo od izvoza autokablova imati prihode od 120 miliona evra u Srbiji, što jeste dobro, imamo trenutno tri kompanije, jednu u Zrenjaninu "Drekster-Majer" koji su prvi došli, "Leoni" u Prokuplju i "Juru" koja je trenutno u Rači i u Nišu, a najverovatnije će graditi i četvrtu fabriku u Leskovcu. To znači da dolazak osnovnih ovih kompanija vuče i razvoj autokomponenti.
Zašto su bitne i fabrike autokomponenti? Bitne su zbog toga što će Fijat, osim što će izvoziti automobile iz Kragujevca, potpuno novi model koji treba da krene sa serijskom proizvodnjom na proleće sledeće godine, nabavljati u 2013. godini čak 5% svojih ukupnih nabavki u svetu iz kompanija lociranih u Srbiji. To je oko milijardu evra vrednosti autokomponenti koje će Fijat, Fijatova centrala kupovati za njihove druge fabrike u svetu iz fabrika u Srbiji. Neće to biti samo ovi kompomentaši koji sada direktno rade za Fijat, već i svi drugi koji su se locirali.
Zato, mislim da je pitanje - koliko košta Fijatova investicija, zapravo, lažna dilema. Najskuplje bi bilo da se ništa nije dogodilo i sreća je da smo kroz ovaj sistem podsticaja koje je Vlada tada dogovorila 2008. godine, uspeli da motivišemo Fijat, da u poslednji čas odustanu od svog plana da gradi fabriku u Rumuniji, jer je to bio njihov originalan plan i da dođu u Srbiju.
Proći će vreme, menjaće se vlade, verujem da će ta 2008. godina, april 2008. godine kada je potpisan prvi memorandum sa Fijatom, kada su zapravo ljudi iz Fijata odlučili da dođu u Srbiju, zaista biti zabeležena kao preokret u razvoju srpske ukupne industrije i preokret u modelu razvoja ka većoj izvoznoj orijentaciji.
Što se tiče zajma, odnosno garancije za zajam Evropske investicione banke za mala i srednja preduzeća, to je dobar zajam. Ne samo što je povoljan i vuče jako nisku kamatnu stopu i dugačak rok otplate sa grejs periodom, svi dosadašnji zajmovi ovog tipa koji su bili, a imali smo već nekoliko takvih ugovora, bili su jako traženi od strane malih i srednjih preduzeća.
Ovaj zajam direktno pomaže zapošljavanje ljudi, jer milion ljudi danas radi u sektoru malih i srednjih preduzeća i upravo ozbiljna mala i srednja preduzeća preko ovakvog dizajna, moći će da dođu do povoljnih kredita. Na taj način, Vlada nema potrebe više da ima sopstvene antikrizne mere, jer umesto da Vlada kroz program podrške bankama kreditira mala i srednja preduzeća, sad će banke moći preko ovog zajma koji dolazi od Evropske investicione banke to isto da čini.
Ono što želim takođe ovom prilikom da kažem jeste jedna dilema koja se u vezi sa Fijatovom investicijom provlačila kroz ove skupštinske klupe na jednoj od prethodnih sednica. Neki poslanici su naime izražavali dilemu - šta će Fijat raditi činjenicom da ne može trenutno Srbija da izvozi automobile na rusko tržište? To je pitanje koji su neki postavljali, želim da tu dilemu pokušam jednom za svagda da uklonim.
Naime, kompletan kapacitet od 200 hiljada automobila je namenjen isključivo za evropske tržište i tržište sa SAD. Ukoliko bi u međuvremenu, a to bi bilo dobro, Srbija uspela da napravi aranžman sa Rusijom i da, eventualno, obezbedi kontigent od dodatnih 100 hiljada automobila za rusko tržište, to bi onda bio motiv za Fijat da investira u širenje kapaciteta za dodatnih 100 hiljada automobila.
Činjenica je da danas Srbija ne može bez carine da izvozi automobile, a može rezervne delove, ali automobile ne može na rusko tržište, apsolutno ne ugrožava ovu početnu investiciju Fijata koja je planirana za kapacitet od 200 hiljada automobila godišnje.
Ukoliko bi Fijat želeo da se širi i da proširi kapacitet na eventualno 300 hiljada ili više automobila, onda bi svakako bio dobrodošao dogovor sa Rusima oko eventualnog kontigenta za izvoz automobila. U tom smislu, verujem da treba učiniti napore, i poslanici opozicije i poslanici vladajuće koalicije, Vlada i svih koji mogu da eventualno pokušaju sa Ruskom Federacijom da naprave aranžman koji bi omogućio dodatno širenje kapaciteta naše fabrike, Fijatove fabrike u Kragujevcu. To bi bilo korisno za nas, a bilo bi korisno, ubeđen sam i za Rusiju.
Ono što je jako važno, i bez toga, nekoliko narednih godina će se sigurno biti potrebno fabrici u Kragujevcu da dostigne ovaj prvi instalirani kapacitet od 200 hiljada automobila, tako da ima vremena da se kasnije, u eventualnim pregovorima, taj kapacitet poveća.
Naravno, nadamo se, da imajući u vidu da automobil koji će oni sprovoditi, a spada u tzv. multifunkcionalne automobile, odnosno "Malti perples likl", oni će imati, sasvim sigurno, dobru prođu na evropskom tržištu. Što više se tih automobila proda, naravno, biće i veća proizvodnja.
Ono što takođe jeste važno, neki poslanici su ranije govorili – kako to treba da kupuju građani Srbije. Ne, zaista jako mali deo tih automobila će ići na naše tržište. Naše tržište, moramo biti objektivni, jako je malo. Mi smo mala zemlja. Imamo samo osam miliona stanovnika i nemamo tu moć da tolike automobile kupimo. Nije ni cilj te investicije bilo domaće tržište, nego izvoz.
Ono što svakako mora da bude jasno je, da Srbija nema šanse da preokrene srednju ekonomiju ukoliko se oslone samo domaću tražnju. Domaća tražnja sigurno treba da raste. Dodatni rezultat se može ostvariti na domaćem tržištu, ali, bez napada na svetska tržišta, bez većeg izvoza, možemo da pričamo zaista prazne priče o tome šta treba uraditi. Ovo je ključ.
Kada neko kaže – hajde da imamo stabilan kurs. Retko ko zna da upravo spoljno-trgovinski deficit je najveći generator makroekonomske nestabilnosti. Kada zemlja više uvozi nego što izvozi, onda se taj deficit pokriva kroz zaduživanje, ili kroz prihode u privatizaciji.
Jedini način da zemlja zaista više ne bude u potrebi da se zadužuje jeste da zatvori spoljno-trgovinski bilans ali ne kroz smanjenje uvoza, nego kroz drastično povećanje izvoza. Ovim putem se ide i zato URS podržavaju sve ove garancije koje Vlada daje, pre svega, prema Fijatu, pa zatim prema EIB.
Konačno, želeo bih na kraju nešto da kažem i o dilemi mog kolege Omeragića. Naime, nažalost, ali to jeste tačno, nema te mere koja može pomoći, ne samo Sandžaku, nego čitavoj zapadnoj SRbiji, čitavim delovima istočne Srbije, osim izgradnje dobrih saobraćajnica. Nema tog kredita koji će nekoga motivisati da ode u područje koje nije povezano putem sa Beogradom i EU – da li je to Sandžak, da li je to istočna Srbija, da li je to neko pogranično mesto u Vojvodini, osnova je razvoj infrastrukture.
Sasvim sigurno, osim nove industrijske politike koja se zasniva na izvozu, treba uraditi još četiri stvari, najpre, obezbediti odgovarajuću infrastrukturu. Po nama iz URS je prioritet izgradnja autoputa ka zapadnoj Srbiji, zatim odgovarajući regionalni autoput u istočnoj Srbiji. To su dve ključne stvari. Naravno, i autoput od Pojata do Preljine kroz Pomoravlje. Na taj način i drugi krajevi naše zemlje, a ne samo mesta duž Koridora 10, dobijaju šansu da neki ozbiljni investitori kod njih dođu. Neće sam podsticaj pomoći ako nema dobrog puta.
Potrebno je misliti i na energetsku strukturu. Srbija za pet godina neće imati dovoljno struje za sopstvene potrebe, a kamoli za izvoz, ukoliko se ne izgrade nove hidroelektrane i ukoliko se ne reši pitanje snabdevanja energijom.
Ostali faktori koji su važni svakako jeste poslovna klima, pre svega skraćivanje, i to značajno, izdavanje građevinskih dozvola, politička stabilnost je bitna i naravno vladavina prava, odnosno brži rad sudova. Da li sve ovo može da uradi ova vlada? Ne verujem. Odmah da vam kažem Vlada do kraja mandata za godinu dana ovo neće uraditi.
Međutim, ovo je posao za sve nas koji ćemo sutra dobiti podršku građana da ono što se ne uradi, uradi neko drugi. Potpuno sam svestan šta su problemi, šta treba uraditi, znam da neke od ovih stvari neće biti rešeni u mandatu ove vlade. Ali, ono što hoće biti rešeno u mandatu ove vlade jeste postavljanje temelja industrijske politike, i to upravo zahvaljujući ovim predlozima Ministarstva ekonomije o ratifikaciji zajma za "Fijat", ali i naravno predlogu Ministarstva finansija za podršku malim i srednjim preduzećima.
Zato će URS glasati za sve ove predloge. Hvala vam.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Zahvaljujem.
Pravo na repliku ima gospođa Jorgovanka Tabaković, pa gospodin Andrić.
...
Srpska napredna stranka

Jorgovanka Tabaković

Napred Srbijo
Hvala vam. Najkraće moguće. Kad smo kod deficita – da, sve države danas imaju deficit i jeste ovaj zajam za održivost javnih finansija uračunat u budžet, kao jedan od izvora za pokriće deficita. Ali, on jeste doveden u pitanje zbog uslova za korišćenje. Zašto postoji deficit? Samo ću sa jednim jedinim konkretnim podatkom ići. Slažemo se da je zaposlenost kao platežno sposobna tražnja ljudi koji mogu da kupuju i automobile sutra i da kupuju gorivo i bilo koje proizvode od te industrijske politike koja treba da proisteknu, da su oni jedino rešenje i za smanjenje deficita i za razvoj onih industrijskih izvozno orjentisanih grana itd.
Ali, ako je od 2001. do 2007. godine, za šta sam ja prikupila podatke, od međunarodnih institucija za rešavanje problema zapošljavanja, odnosno nezaposlenosti, potrošeno 30 miliona evra, a da mi nemamo ni jedno novootvoreno radno mesto koje je vezano za ove troškove, da mi nemamo efekte tog i toliko uloženog novca, zar je sramota izaći pred ovu skupštinu i javnost sa preciznim ciframa koliko je do sad uloženo u "Fijat" i da vidimo koliko ćemo još dugo čekati da to grožđe počne da rađa?
Znači, planiranje, programiranje i efekti koji treba da urode plodom nisu tajna koju treba kriti. Mi bi možda imali drugačije prioritete. Da, imali bi sigurno. Poljopriveda, prerađivačka industrija. Ali, u redu, industrijska politika jeste nešto što je uništavano i 10 godina nije urađeno ništa da se to podstakne. Izađite sa preciznom računicom koliko to košta.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Reč ima gospodin Ivan Andrić, ovlašćeni predstavnik LDP.
...
Liberalno demokratska partija

Ivan Andrić

Liberalno demokratska partija
Žao mi je što je ministar otišao. Pretpostavljam da je imao neke druge obaveze, velike ili male, ali dobro.
Ono što na početku moram da zamerim, to je stvar kada se priča o ekonomiji, da je teško oteti se utisku da je ekonomija i kod nas na određeni način partijski parcelisana. Evo, sada kada se raspravlja o ovom zakonu, prvo jedan ministar iz G17 Plus, sad drugi, predsedavajući, šef poslaničke grupe koji govori u korist zakona govori sa više žara od trenutnog ministra, s obzirom da je i predsednik stranke i sve to ostavlja jedan loš ukus te predizborne kampanje, krajnje neukusne. Ali, šta da radimo? Takva je zemlja u kojoj živimo.
Mnogo toga je već rečeno. Ne bih se zadržavao na tim stvarima za koje mislim da su manje važne. I dalje verujem, bez obzira što se politički ne slažemo, a i ekonomski, da su verovatno predstavnici Vlade u ovim pregovorima pokušali da ostvare najbolje moguće uslove za zemlju, tako da sada diskutovati o nekim stvarima koje u krajnjem slučaju ne možemo ni da promenimo sadržajima ovih ugovora, nije važno više.
Mislim da je ovo prilika da popričamo o nečemu o čemu teško pričamo, osim kada se radi o zaduživanju, a to je o ekonomskoj politici zemlje. Mislim da ste trebali odmah da stavite danas na dnevni red i tačku zaduživanja od sedam ili osam milijardi dinara koje ćete napraviti usvajanjem zakona danas u 10,00 sati, pa smo mogli da diskutujemo i o tome, a ne da se nalazimo u septembru ili oktobru kada ćemo da punimo rupu u budžetu koju ste uspešno napravili danas, glasajući za ovaj zakon u 10,00 sati.
Ono što je jasno iz govora predstavnika, moram na to da se osvrnem, pa ću govoriti o zakonima od predstavnika vladajućih stranaka, to je da svi manje ili više imaju nekakav odnos opozicioni prema ekonomskoj politici Vlade. Mi smo slušali malo pre jednog poslanika koji je u vladajućim većinama od kada postoji višestranačje u Srbiji, sa jednim kratkim periodom, koji sa takvim žarom i opozicionom energijom govori o ekonomskoj politici Vlade, konkretno ulaganjem u jedan region u Srbiji, kao da i sam nije saučesnik u svemu tome, 11 godina, hvala kolega Krasiću. Prosto, to na prvi pogled izgleda neukusno, nekulturno. Mi smo na to uložili neku žalbu, ali to suštinski pokazuje šta čak i vladajuća većina misli o ekonomskoj politici koju vodi, bez obzira iz koje stranke potiču, osim što su neke stranke disciplinovanije od drugih.
Dakle, mi imamo dve grupe danas predloga za zaduživanje. Isto ću se kao i prethodnici iz opozicije složiti da je važan ovaj prvi deo koji se odnosi na mogućnost da mala i srednja preduzeća pokrenu ili obnove svoju proizvodnju, kako god hoćete, da se zaduže pod nekim uslovima koji su ljudskiji od onih koji im se trenutno nude.
Žao mi je što je otišao ministar zato što mislim da je ključno pitanje pod kojim će na kraju uslovima oni, mala i srednja preduzeća, moći da dobiju te kredite, a da ih koriste. Tu nije reč samo o kamati. On je rekao u svom obrazloženju zakona kakva se otprilike kamata očekuje, ali ono što nas zanima, to su i uslovi pod kojima će preduzeća, mala i srednja naročito, moći da uzmu te kredite i način na koji će moći da ih potroše i ulože u svoj razvoj, rast ili prosto održanje.
Mislim da je danas situacija u Srbiji takva da ako ste malo ili srednje preduzeće, jedino je moguće da dobijete kredite u slučaju da vam ne treba. Kada ispunite sve preduslove banke koje banke komercijalne postavljaju pred vas, da biste kredit dobili, to samo znači da vam ni jednog trenutka nije ni bio potreban. Takvi su preduslovi koji vladaju kod nas.
Meni je žao što tu ne može nikada da dođe do ozbiljne rasprave o ekonomskoj politici koja se tiče malih i srednjih preduzeća. Mi smo kao poslanička grupa LDP insistirali na takvom jednom razgovoru, ali on u Skupštini Srbiji prosto se nikada nije poveo. Razlog za to je vrlo jednostavan i rekao ga je malopre bivši ministar Dinkić, da preko milion ljudi radi u malim i srednjim preduzećima u Srbiji. To je više od stotina Fijata, stotina Jura, Benetona, o čemu god se ovde govorilo. To je pokretačka snaga ove zemlje, ne ove, to je pokretačka snaga svake zemlje.
Pitanje nezaposlenosti se ne može rešiti velikim državnim projektima, to je zabluda od koje su sve civilizovane zemlje odustale odavno. Ono se može rešiti samo omogućavanjem rada normalnih uslova poslovanja i nesputavanjem prirodne ljudske inicijative svakog čoveka da se o sebi brine, tako što mu država neće otežavati taj rad ni na jedan način, osim onog koji je preko neophodan, a tiče se nekakvog poštovanja nekakvih osnovnih pravila.
Ako pogledamo, to je način na koji Vlada razmišlja. On je jasan. Dakle, 250 miliona evra, možemo to banalizovati, koje je država obezbedila za milion zaposlenih na istoj sednici i 500 miliona evra za hiljadu i nešto zaposlenih koji će uz najbolje ispunjenje svih želja moći da doguraju do 2600 zaposlenih. Znači, više od duple sume novca za 2600 ljudi u odnosu na milion ljudi koji rade sa druge strane. To zvuči banalno, ali mislim da Fijat, ako bi ostvario sve snove ministra bivšeg Dinkića i prodao sledeće godine u Evropi 200 hiljada vozila i kada bi svi proizvođači komponenti došli u okolinu Kragujevca ili u Skupštinu grada Kragujevca i tu počeli da rade, neće imati nikada više od pet ili šest hiljada ljudi koji su povezani svojim poslom vezanim za Fijat.
Sve drugo bi bilo potpuno neefikasno, neracionalno a koliko je nama poznato ni jedna strana kompanija ne bi na takav način poslovala.
Dakle, "Fijat" je došao ovde iz nekoliko razloga. Jedan je svakako koji niko ne pominje, a to je da je "Fijat" već bio ovde. Znači, u to vreme mnogi od nas nisu, ako se ne varam ni bili rođeni, a neki su bili vrlo mladi, tako da nije sada, kada je nastao G 17 tada i "Fijat" došao u Srbiju i prosto nije ta situacija, moramo biti realni. Neko prethodno iskustvo je njih vezivalo ovde i to je bio osnovni razlog za počinjanje razgovora.
Mi smo vas podržali u tome i nema nikakvih problema niti mi imamo dilemo oko toga da li je dobro što je "Fijat" u Srbiji ili nije. Dobro je iz hiljadu razloga, iz hiljadu razloga. Međutim, to ne oslobađa nikoga odgovornosti za novac koji država troši na tom projektu. To da neki sveti cilj opravdava sredstva ne važi u ovom našem poslu. Možda važi u nekim drugim, ali mi smo živeli u vreme 90-ih kada su neki sveti ciljevi bili opravdanje za sve i za svakakvo ponašanje, pa se na kraju ispostavi da ukoliko ne stvarate normalan sistem, naročito ekonomski, onakav kakav je poznat u civilizovanom svetu i ne pratite na svim poljima ekonomiju i privredu da džaba i taj jedan dovođenje "Fijata" koji je možda i zavisilo od lične energije jednog ili dvoje ljudi u Vladi. Ukoliko ceo sistem se ne razvija u tom pravcu, sve ovo što mi radimo je džaba i ovo neće biti garancija nego dugovi.
Naše primedbe mogu da idu u nekoliko pravaca. Jedna je taj plan proizvodnje vozila, koji se ovde servira kao da je to nekakav plan u nekom smislu, da li je ta fabrika sposobna, da li će biti sposobna da proizvede toliko vozila. To nas ne treba da zanima. Nas treba da zanima ozbiljna procena, ako već ulažemo novac u to ili se od nas traži da to podržimo, koliko će ta fabrika biti sposobna da proda tih vozila. Da li je cifra od 200 hiljada prodatih vozila u EU sledeće godine za vozilo koje ne postoji realna, mislim da nije, ali vi možete da imate drugo mišljenje oko toga, možemo da se prepiremo. Ali, praviti svoje optimalne želje, procene i nastupati u parlamentu od koga se traži još garancija za 200 miliona prosto nije racionalno i ne bi trebalo da bude manir ozbiljnog ponašanje odgovornih političara u Srbiji.
To je neki plan. Mi možemo da pomognemo na razne načine da se taj plan ostvari ili da se desi. Ali, to je samo plan. Suština je ono što će se desiti ili što se desilo do sada. Do sada mi znamo da je zbog krize čitav taj projekat u jednom velikom zakašnjenju ako se ne varam. Bilo je na početku dilema. Taj projekat je bio i uzdrman. Bilo je pitanje da li će se realizovati ili ne. Dobro je da će se na kraju realizovati. Dobro je i za vas što će taj prvi kompakt automobil, onu drugu reč na engleskom ne umem da izgovorim, neki spešel li ili nešto. Da će se taj automobil napraviti pre početka izborne kampanje, opet ćete moći da se vozite u koloni, kao sa onim "Fićama" u aprilu prošle godine i to je sve dobro. Ali ne treba da ulazimo, niti da stavljamo državu u nekakav preveliki dug zbog toga, niti treba da sve svoje snage usmerimo na tu jednu stvar, i da onda ako te stvari ne bude bilo, da konstatujemo kolaps i da izbegavamo svoju političku odgovornost za to.
Mi mislimo da su mnogo važnije dve tačke, ove prve dve, po našem redosledu. To su krediti za mala i srednja preduzeća. Možemo samo da žalimo da činjenicom da i taj kredit nije dovoljno velik i možemo da žalimo za činjenicom da je prosto nuđenje rešenja koje Vlada nudi na problem,funkcionisanje u ekonomskom životu naše zemlje vrlo površno.
Ministar ili bivši ministar Dinkić, svejedno, govorio je, pošto je ona dao politički nekakav okvir ovo o čemu razgovaramo, pa moramo sa njim da polemišemo, dao je primer Slovačke u kojoj je napravljena izvozna prijava.
Ne smeta mi žamor, ali stvarno muzika.
(Predsedavajući: Molim vas da ugasite mobilne telefone, to je bar mala mera pristojnosti. Izvinite gospodine Andriću.)
Ministar je dao nekakav politički okvir poredeći Srbiju sa Slovačkom. Na žalost, mislim da je jednim delom i u pravu. Naravno da je to tačno što je rekao za Slovačku, ali je zanemario čitav niz poteza koja su se takođe dešavali u Slovačkoj. Dakle, mi sada možemo da diskutujemo o svemu što je on rekao , ali prosto tamo je da kažem sve bilo nekako drugačije. Reč je bilo o stabilnoj zemlji koja ide vrlo jasno i brzo evropskim putem, koja je postala članica NATO, time je potvrdila svoju političku stabilnost, ekonomsku stabilnost, kreditnu stabilnost, ona se ponaša, vlast u Slovačkoj iz tih godina o kojima priča ministar Dinkić je diametralno suprotno se ponaša od onog kako se danas naša vlast ponaša. I pored te želje da podržimo takve ideje. Naša je obaveza da ukažemo i na druge stvari koje fale.
Dakle, pre svega fale u procesu evropskih integracija. Ministar spoljnih poslova 2006. godine i 2007. godine nije objašnjavao Slovenačkoj zemlji kako nema šta da traži u NATO u EU i kako treba da traži svoj drugi put, kao što to nama objašnjava nama naš ministar Spoljnih poslova i to svaki dan, kako postoji zamor materijala u EU, kako nas oni u stvari neće.
Dakle, od tog simboličnog primera, pošto ne mislim da je predsednik Udruženja teniskih profesionalaca važna ličnost u našoj politici, ali prosto on se nalazi na mestu Ministra spoljnih poslova, čak vidim da se i on bavi ekonomijom, kako se kaže to je sada popularno, da se o tome nešto smatra. Ali prosto čitav jedan okvir tome fali. Mislim da je vrlo jasno i kada razgovarate a vidim da razgovarate, vidim ministre iz G17 plus na televiziji, da se kreću među građanima ove zemlje.
Jasno je šta su osnovni problemi naše privrede. Jedan deo je svakako nedostatak sredstava za nastavak, pokretanje, proširenje proizvodnje kako god hoćete ili svoje osnovne delatnosti, ali drugi je nelikvidnost koja na svom početku ima državu. Mi ne možemo da dobijemo odgovor na pitanje koliko država duguje domaćoj privredi. Odgovor na to pitanje ne možemo da dobijemo. Da li je to dvesta miliona evra, trista milion evra, koliko je to dinara, kad je taj dug nastao, ko je odgovaran itd.
Možemo da vam damo jednu sugestiju. Važnije možda od svega ovoga je da utvrdite kako je taj dug nastao i kako će taj dug da se reši. Mi razumemo da je propala privatizacija Telekoma, možda je jedna od stvari za trošenje tog novca bila i vraćanje tog unutrašnjeg duga. Možda je i nije.
Mi znamo da je teško vama da to prihvatite i da ga shvatite kao pravi motiv zato što ne možete da taj ciklus okrenete pre nego što dođu izbori, ali ste mogli prošle godine da ste počeli prošle godine. Mi vam kažemo važniji od svih ovih mera za državu i za privredu, pre svega za mala i srednja preduzeća u našoj zemlji, je da se taj konačni balans nelikvidnosti i ne plaćanja prekine. On će se prekinuti tako što će se promeniti zakoni, što će se promeniti uredbe, dakle, regulativa, ali pre svega tako što će država početi da vraća svoje prethodno nastale obaveze. I kada taj krug krene ljudi će se sami snaći. Nije nama, nikome od nas nije potrebno da nam ministar dovodi nekog da nas zaposli. To je potrebno nekom delu ljudi u nekim starim sistemima da se obnove. isto tako ja tu ne priznajem da je reč o lošim potezima. Mogao je i Sulejman Ugljanin da dovede nekog u Rašku, u fabriku u Rašku, dakle pa nije doveo. Bio je turski premijer, video je i pobegao odande glavom bez obzira, otišao je u Leskovac ili ne znam gde.
Dakle, prosto radi se o mnogo stvari, ali ne može se tako banalno i tako da kažem neukusno zloupotrebljavati ono što postoji kao zdrav temelj našeg društva. Neće se poljoprivreda rešiti time što će poljoprivrednici moći da uzmu kredite, jednostavnije nego do sada i neće se ekonomska situacija u državi promeniti tako što će mala preduzeća, mala i srednja moći da uzmu kredit po jeftinijim kamatnim stopama, nižem kamatnim stopama. Da li će oni u opšte i moći da uzmu taj kredit to je veliko pitanje, o tome ne možemo danas da govorimo, govorićemo za dva meseca kada proše neki rok.
Ono što nas danas zanima od ljudi koji vode ekonomiju ove zemlje je šta će se raditi na drugim planovima? Plan je jednostavan i jasan – ubrzani put ka evropskim integracijama. Naš predlog je dodatno podržan željom zemlje da uđe u NATO savez. Oko toga ima političkih nesporazuma, ali bar može o tome da se govori a ne tajno da se šunja oko NATO-a. Dakle, mora da se nastavi da se menja privredna klima u zemlji time što će država svoje nadležnosti napuštati i prepuštati to ljudima da sami vode. Dakle, mora nestati to neko nepoverenje ili poverenje od strane države ili to očekivanje od strane štrajkača i svakog drugog koji je nezadovoljan da država rešava sve njihove probleme, prosto zato što to neko u ovoj zemlji mora da kaže da to nije moguće.
Takav sistem je u ovoj zemlji postojao i on je doživeo kolaps. Mi nismo jedina zemlja u kojoj je taj sistem doživeo kolaps. U pola sveta je dokazano da je nemoguće. I nama ta stimulacija koju Vlada čini već dugo, ne sada, u predizbornoj kampanji, u kojoj predsednici otvaraju fabrike, ministri i šefovi poslaničkih grupa se guraju ispred kamera, sve to učvršćuje jedan stav ili jednu vrstu politike koja je u svetu potpuno prevaziđena a to je da postoji nekoliko ljudi u ovoj zemlji od kojih cela srpska ekonomija zavisi. Nažalost, ja mislim da je to tačno i ne mislim da je to iluzija i svakako mislim da je to jako loše.
Sve dok taj sistem koji će onemogućiti bilo koga, pa bio on predsednik ili šta god, da samo od njega zavisi, kada takav sistem bude prestao da postoji, tada ćemo mi biti Slovačka, a ne tako što ćemo se takmičiti u dovođenju firme a sve ostalo ćemo ostaviti po strani i praviti se da ne postoji. Ne može se u ovoj zemlji ekonomska politika voditi van ostalog dela politike. Nekoliko puta smo već sa ljudima koji danas vode ekonomsku politiku u ovoj zemlji ulazili u konflikt oko toga.
Podsetiću vas da prvi veliki uspeh, a to je otpis pariskog duga, nije nastao zato što smo mi imali dobre pregovarače tada, Mlađana Dinkića i Miroljuba Labusa, nego zato što je isporučen Slobodan Milošević. Ja vas molim da vodite računa da kada govorite o ekonomiji da podrazumevate da u ovoj zemlji postoji još mnogo teških tema i ne treba lagati ljude i govoriti da to nema veze jedno sa drugim. Mi vam danas kažemo da se ne može ekonomska politika voditi odvojeno od procesa evropskih integracija, a taj proces je najvažniji proces, pre svega za ekonomsku stabilnost u ovoj zemlji. A ova vlada mnogo kasni po pitanju evropskih integracija u svom reformskom delu. Hvala.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Zahvaljujem.
Reč ima ministar, gospođa Verica Kalanović.

Verica Kalanović

Dame i gospodo, evo mene ponovo u Skupštini kad su u pitanju ekonomski zakoni.
Pre 15-20 dana, kada je za ovim klupama dok su sedeli poslanici srpske privrede na parlamentu srpskih privrednika, nikome nije bilo čudno što ministar ekonomije i potpredsednik Vlade zadužen za privredni razvoj sede sa ove strane, slušaju i odgovaraju na pitanja. Ali, nije ovo prvi put da predstavnici opozicionih partija zlonamerno vezuju funkcije i odgovornosti koje obavljaju ministar ekonomije i potpredsednik za privredni razvoj, želeći da stvar politizuju a ne da pogledaju šta je suština.
Kao inženjer, želela bih veoma precizno da sistematizujem neka od pitanja koja su postavljena. Reći ću da na prvo pitanje, krajnjih ishoda ili autfuta, kako to vole bankari da kažu za mala i srednja preduzeća, potpuno jasno piše u obrazloženju da su finansijskim ugovorom predviđeni elementi koje će morati da sadrže ugovori o posredovanju koje zaključuje Narodna banka sa komercijalnim bankama, sa poslovnim bankama i elementi koji sadrže ugovore o zajmu koje poslovne banke zaključuju sa krajnjim korisnicima.
Da podsetim, u svom uvodnom izlaganju ministar Ćirić je naveo ono što jesu osnovni elementi ugovora, a to su dužina ili rok vraćanja kredita i kamate. Kamate za mala i srednja preduzeća koje se kreću oko 5,5% na godišnjem nivou sa rokom vraćanja od sedam godina, s tim što je dve godine grejs period. Za preduzeća srednje tržišne kapitalizacije sa prosečnom kamatom, naravno, radi se o nešto većim preduzećima i mogućnostima zaduživanja do 12,5 miliona evra, od oko 6% kamate na godišnjem nivou sa 12 godina vraćanja, od čega četiri godine grejs period.
Potpuno je jasno da sektor malih i srednjih preduzeća, ali i nešto većih preduzeća koja po drukčijem rangiranju u zemljama EU i razvijenijim zemljama mogu da spadaju u preduzeća koja su srednja po veličini. Kod nas ta preduzeća prevazilaze po sva tri kriterijuma rangiranje srednjih preduzeća tako da ona kod nas spadaju u veća i odnose se na ovaj Apeks 2B.
Sledeća stvar koja je vezana za "Fijat". Meni nikako nije jasno da li je u LDP-u osnovni problem što je G 17 plus realizovao projekat ili je projekat loš? Loš ne može da bude i na vaše pitanje da stalno imamo zakašnjenja, ja moram da odgovorim kontra-pitanjem – po kojim vi parametrima tvrdite da postoji zakašnjenje u realizaciji projekta? Jer, i po osnovnom ugovoru i po akcionom planu završetak fabrike je predviđen za kraj godine. Proizvodnja u 2012. godini treba da bude do 200 hiljada automobila i ja zaista ne znam na osnovu čega vi neprekidno tvrdite da taj projekat negde pod navodnicima visi, kad to prosto nije tačno? Pozivam vas da odete u Kragujevac i vidite kako izgleda nova hala, nova fabrika koju "Fijat" pravi. Podsetila bih vas na slike kako je izgledala u onom trenutku kad je "Fijat" ušao. Podsetila bih vas i na one radnike koji su pola milijarde evra dobili kroz subvencije za 10 godina i koji su danas na obukama i prekvalifikacijama i njih 2.400 u 2012. godini proizvodiće nove automobile. Podsetiću vas da je 3.000 novih automobila u jednom trenutku proizvodila fabrika "Zastava automobili" Kragujevac.
Na kraju, govorimo o tome da je osnovni problem ove zemlje nelikvidnost. Govorili su o tome da je osnovni problem nelikvidnost. Tačno je. Postoji velika nelikvidnost i ako ste pratili napore Vlade Republike Srbije, nelikvidnost će u narednom periodu biti regulisana na način na koji to radi EU. Ali, ako se pozivamo na ono što radi EU, ja želim da vas podsetim da je direktivu o borbi protiv kašnjenja plaćanja EU usaglašavala u lancu, u svojim zemljama, između poverilaca 15 godina i da je tek prošle godine doneta direktiva o borbi protiv kašnjenja, koja predviđa maksimum 30 dana rok za izmirenje dugova i predviđa koje su kazne i na koji način se naplaćuju u slučaju da se rokovi probiju.
Petnaest godina je za to trebalo Evropskoj uniji. Niko ne daje za pravo Srbiji da narednih 15 godina usaglašava nešto sa direktivom Evropske unije i u dva koraka Vlada predviđa usaglašavanje borbe protiv kašnjenja tako što ćemo doneti odluku o roku od 60 dana u naredne dve godine i onda ćemo ići ka smanjenju roka, do trenutka dokle se ne usaglasimo sa onim što je praksa Evropske Unije.
Na kraju, zaista ne znam koje to televizijske stanice gledate i koje su to novine koje čitate, ali jako dobro znam da i predsednik Sjedinjenih Država se i te kako uključio i javno pojavljivao u rešavanju problema u "Krajsleru", da se Angela Merkel i te kako javno uključila u rešavanju problema u "Opelu", da se Sarkozi i te kako uključio u rešavanje problema u "Pežou".
Ovde se radi samo o stavu da se uključuju oni ljudi i pojavljuju oni ljudi koji direktno učestvuju realizaciji tog projekta i znaju kako se to rešava, za razliku od onih drugih koji veoma lepim rečnikom zaokružuju nešto što ne znam šta unutra postoji.