Šesta sednica Prvog redovnog zasedanja, 05.05.2015.

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

Šesta sednica Prvog redovnog zasedanja

01 Broj: 06-2/180-15

05.05.2015

Beograd

Sednicu je otvorio: Veroljub Arsić

Sednica je trajala od 10:10 do 18:25

OBRAĆANJA

...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije | Predsedava
Reč ima ministar Selaković. Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Nikola Selaković

Hvala uvaženi predsedavajući.
Dame i gospodo narodni poslanici, smatram za potrebno da se osvrnem i na neka pitanja koja je uvaženi kolega narodni poslanik Dragan Jovanović postavio, a koja su zaista od značaja i za samu temu današnje naše rasprave povodom Predloga zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku.
Dakle, istina je da kao što sam rekao 874 hiljade, preko 874 hiljade starih predmeta, predmeta starijih od pet godina po inicijalnom aktu jesu predmeti izvršenja na osnovu verodostojnih isprava. Ubedljiva većina tih predmeta jesu predmeti u kojima su izvršni poverioci JKP.
Na osnovu dosadašnje prakse, a ja želim samo da vam napomenem da smo mi imali više od polovine 2014. godine jedan vid zaštite prava na suđenje u razumnom roku koji smo definisali trima članovima Zakona o uređenju sudova i zbog šturosti, nedovoljnosti i mogu slobodno da kažem, nepostojanosti jasnih pravila ušili smo u donošenje jednog zakona, ali smo imali jednu polugodišnju praksu u kojoj smo mogli da vidimo kako izgleda primena jednog koncepta zaštite prava na suđenje u razumnom roku.
Ja imam i konkretne podatke kako su korišćena pravna sredstva u toku 2014. godine, kako u prva tri meseca 2015. godine. Mogu vam reći da je recimo za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku u 2014. godini isplaćeno nešto malo manje od tri miliona dinara obeštećenja građanima.
Kada su u pitanju prva tri meseca 2015. godine, ta cifra je preko 15 miliona. Ovo može da se pravda time da je veliki broj odluka koje su bile pripremljene u 2014. godini, jednostavno objavljene u 2015. godini, pa je preneto u ovu godinu.
Međutim, nije za očekivati da ovih preko 800 hiljada slučajeva izvršenja na osnovu verodostojnih isprava gde su izvršni poverioci većinom javna preduzeća, da dođe do prituživanja na povredu prava na suđenje u razumnom roku iz nekoliko razloga. Jedan od glavnih razloga jeste što ćemo mi ovaj problem tretirati donošenjem zakona o izvršenju i obezbeđenju gde ćemo kao posebnu problematičnu situaciju razmatrati ove predmete i tražiti način kako da iz njih izađemo.
Kao što je kolega Petar Petrović rekao, ubedljivu većinu među ovim predmetima opet čine predmeti gde je predmet potraživanja, odnosno verodostojne isprave, gde je predmet potraživanja 100, 200 do 500 dinara. Imamo tu problem izvršnih poverilaca javnih preduzeća u kojima odgovorna lica sa pravom i ne može im niko zameriti to, ne žele da se odreknu i da otpišu ta dugovanja iz niza razloga. Neću sada elaborirati zašto i kojih, ali pogledajte samo po zakonu velikih brojeva kada vi 500 dinara pomnožite sa 100 hiljada predmeta, onda vidite koliki je to iznos. Dakle, do sada nije se preuzimala odgovornost u toj oblasti.
Međutim, ono što je ovde zanimljivo, čak i kada otpišemo tih 874.000 predmeta, onih preostalih 79.000 predmeta, recimo u parnici, u krivici, za mene je i dalje zabrinjavajuće veliki broj predmeta. Ako vi pogledate, recimo, da u apelacionim sudovima mi imamo 1.001 predmet stariji od 10 godina, dakle, u drugom stepenu preko 1.000 predmeta, u 1.000 predmeta, preko 10 godina nije se došlo do pravnosnažne izvršne sudske presude. To je veliki problem.
S druge strane, moram vam reći da dosadašnja primena ona tri člana Zakona o uređenju sudova, negde nam oslikava gde se najviše građana prituživalo i tražilo zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Bilo je za očekivati da to budu osnovni sudovi, odnosno da su se prituživali višim sudovima. Više je zahteva, odnosno pritužbi zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku dospelo u apelacione, nego u više sudove, što ukazuje da su se građani više prituživali na dužinu trajanja postupka pred višim, a ne pred osnovnim sudovima. Naravno, ova tendencija ne mora da bude nešto što je apsolutna zakonitost. Ipak, tek ćemo sada imati godinu dana neke vrste zaštite prava na suđenje u razumnom roku pred redovnim sudovima, odnosno pred sudovima, a ne pred Ustavnim sudom, kao što je to bilo do sada.
U svakom slučaju, mislim da nema toliko mesta nekom opravdanom strahu da sada tih 874.000 izvršnih poverilaca pohita da zaštiti svoje pravo na suđenje u razumnom roku, jer je to zaista problem koji je nastajao godinama, koji godinama nije rešavan. Ali, moram da vam kažem da kada se pogleda pažljivo godišnji izveštaj u radu sudova u Srbiji, postoje sudovi u kojima je poboljšanom organizacijom rada suda postignut izvanredan rezultat.
Evo, ja ću iskoristiti priliku da pomenem jedan sud koji je godinama slovio za jedan od najneuređenijih osnovnih sudova u Srbiji po rezultatima rada. To je, recimo, Osnovni sud u Pančevu. Osnovni sud u Pančevu je u 2014. godini, kada je u pitanju postupanje po ovim IV predmetima, postigao najbolje rezultate. Oni su broj starih predmeta prepolovili samo zahvaljujući dobrom i stručnom rukovođenju tim sudom i dobroj organizaciji poslova u samom sudu.
S druge strane, imamo sudove u kojima se maltene nije ni promenio taj broj predmeta. Kada razgovarate sa predsednicima sudova, većina njih će vam reći da je maltene godišnjim rasporedom u prethodnim godinama, u prethodnom nizu godina, sudije koje nisu bile neke zavidne stručnosti, da su raspoređivane u izvršna odeljenja, otprilike da smetaju u krivici ili u parnici, što je dalo svoje pogubne rezultate.
Postavili ste još jedno pitanje, recimo, zašto je ostavljeno pravo da posle četiri meseca stranka opet traži? Napravili ste nehotice jednu grešku. Dakle, kada u drugom stepenu odlučuje predsednik neposredno višeg suda, njegova odluka je tu konačna i na nju ne postoji nikakvo pravo žalbe. Ali, zašto posle četiri meseca opet građanin stiče to pravo da se pritužuje zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku? Pa, zato što u tom periodu može da nastane povreda tog prava.
Znate, kao član Visokog saveta sudstva, odlučujući u drugom stepenu, bio sam prisutan i u nečemu o čemu ne mogu da govorim ad personam, dakle, u ličnosti, a to je postupanje Visokog saveta kao disciplinskog organa. Moram vam reći da smo imali slučajeve sudija o kojima smo raspravljali krajem 2014. godine, koji su imali preko 20, 30 predmeta u kojima nisu preduzele od 2008. godine ni jednu jedinu procesnu radnju.
Sada bi neko rekao – pa, znate, između je bila 2010. godina, pa su presignirani i preraspodeljivani predmeti sudijama. Ovde se radi o sudiji koja je nasledila svoje predmete, dakle, koje je imala i pre 2010. godine. I onda shvatite da tu nešto nije u redu. Zamislite, šest godina u 20 predmeta nemate ni jednu jedinu procesnu radnju preduzetu.
Postavlja se jedno osnovano pitanje – šta ostaje tom građaninu, ppošto su u pitanju parnični postupci, šta stoji tom građaninu na raspolaganju? Zamislite, šest godina ne zakaže vam sudija apsolutno ništa, ni jedno jedino ročište. Predsednik suda uopšte ne reaguje. Dakle, sigurno da je građanin, ja pretpostavljam, jer pazite, nije to jedan predmet, to je dvadesetak predmeta. Ja pretpostavljam da su makar neke stranke tražile prijem kod predsednika suda. Ovakvim predlogom zakona takav građanin postaje malo zaštićeniji nego što je to ranije bio. I postoji neko ko je obavezan da o njemu vodi računa.
S druge strane, u onom sijasetu razloga zbog kojih se inače povredi pravo na suđenje u razumnom roku, i rekao sam već u uvodnom izlaganju, ne treba krivicu svaliti, ne sme krivica da se svali samo na sudije. U mnogim slučajevima odgovornost nije na njima. Kada imate sudiju kome se procesni zakon u četiri godine promenio dva puta u njegovim bitnim suštinskim odredbama, onda to nije krivica sudije, još ako je taj zakon stupao na snagu odmah, ako njemu nije prethodila neka temeljna, dobra priprema za primenu tog zakona.
Neko je pomenuo, znate, negde zakaže veštak. Sudija je taj koji rukovodi tokom postupka. Ako je veštak neko ko odugovlači, sudija može da ga kazni, sudija može da za zameni.
S druge strane, kada je u pitanju zakazivanje postupaka, i sam sam bio jednom u prilici da mi se, recimo, zakaže ročište za šest meseci od dana nemogućnosti održavanja istog, a onda kada, hajde da kažemo, malo urgirate kod sudije i kažete mu – nemojte molim vas za šest meseci, bitno mi je iz tog i tog razloga, sudija uzme i zakaže vam za mesec dana. Što vam nije odmah zakazao za mesec dana?
Postoje mnogi problemi. Daleko od toga da ćemo mi ovim Predlogom zakona kada se usvoji čarobnim štapićem rešiti sve probleme. Ne, mi ovde stvaramo uslove da se oni rešavaju na bolji način.
Ono što ste malopre rekli, Dragane, da stvorimo jedan viši stepen odgovornosti kod ljudi koji rade u sudu i da svi imaju svest o tome da je novac kojim raspolaže sud, pa i sutra kada isplaćuje ovo obeštećenje zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, da je to novac građana Srbije, da je to novac svakoga ko u Srbiji radi, ko svojim radom puni budžet. Bojim se da takav stepen odgovornosti ne postoji.
Daću vam primer. Samo kada je u pitanju Osnovni sud u Novom Pazaru, u 2014. godini, po odlukama Evropskog suda za ljudska prava, iz budžeta Republike Srbije isplaćeno je nešto manje od dva miliona evra obeštećenja, samo za Osnovni sud u Novom Pazaru. Sledeći je Osnovni sud u Čačku.
Hoćete li da vam kažem zašto? Imali smo predmeta u kojima, recimo, u odluci stoji da radnik preduzeća u stečaju, koji je bio izvršni poverilac, nije mogao da se naplati na imovini preduzeća i u obrazloženju odluke Strazburškog suda stoji – zato što sudski izvršitelj nije hteo da izađe na teren.
Sada ne govorim o ovim sudovima koje sam pomenuo malopre. To što je ove godine Novi Pazar, ne znači ništa. Pretprošle godine je bio neki drugi sud. Ali, u svakom slučaju, došli smo do toga da je tom radniku od strane Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu opredeljena naknada koja je dva, tri ili četiri puta veća nego što bi je po ovom zakonu dobio.
Kada ste se baš dotakli pitanja Evropskog suda za ljudska prava i tog velikog broja predstavki, ja sam već iznosio taj podatak. Dakle, mi smo uspeli da za ove dve godine nizom mera koje smo preduzimali smanjimo broj predstavki pred Evropskim sudom za ljudska prava, odnosno broj postupaka koji se tamo protiv Republike Srbije vode, sa preko 14.000 na nešto više od 2.000.
Treba imati u vidu da nije predmet svaki od tih predstavki povreda prava na suđenje u razumnom roku, ali sistem povlačenja tih predstavki iz Strazbura i mogućnost pregovornog rešenja sa državom jeste nešto što je primenjeno u nizu zemalja, primenjeno je u Poljskoj, primenjeno je u Turskoj, primenjeno je u nekim drugim državama koje su imale problem velikog broja predstavki.
Jedno pitanje – zašto evro, a ne dinar? Moram da vam kažem da, prvo, ovo nije prvo pominjanje određene novčane vrednosti u evrima, odnosno navođenje u evrima sa obavezom dinarske protivvrednosti, obračunavanja na osnovu kursa Narodne banke. Mi već imamo takve odredbe u Zakonu o parničnom postupku.
Jednostavan je razlog. Postojanija je i trajnija kategorija. Ovo ograničenje je uvedeno opet na osnovu razgovora sa ekspertima Saveta Evrope koje smo imali i rad sa njima je, mogu slobodno da kažem, doprineo boljem kvalitetu ovoga zakona i komentari koje su oni dali na ovaj zakon su zaista pozitivni i mogu samo da nam služe na čast.
Sa druge strane, ako hoćete, opredeljivanje toga iznosa je na neki način kod nas i vršeno na osnovu onoga što je radio Evropski sud za ljudska prava u Strazburu. Oni su opredeljivali naknade u evrima, a mi smo rekli u evrima, ali u dinarskoj protivvrednosti i može se reći da je to jedan od razloga.
Da li je ovde bilo moguće iskazati tu vrednost u dinarima? Mislim da jeste bilo moguće. Ovo je nešto što ja više gledam kao jednu vrstu tehničke stvari, a svakako da mi je dinar negde miliji od evra, ali nažalost evro je vredniji od dinara. Tako da ovo ima i neku vrstu psihološkog uticaja i na samu stranku kojoj je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Hvala vam na dobroj diskusiji i na kvalitetnim pitanjima.
...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Slobodan Homen.
...
Socijaldemokratska stranka

Slobodan Homen

Socijaldemokratska stranka, Zajedno za Srbiju, Zeleni Srbije
Hvala.
Poštovani predsedavajući, gospodine ministre, dame i gospodo iz Ministarstva pravde, poštovane kolege, slušali smo i gospodina ministra i kolege iz vladajuće koalicije koje su naravno podržavale ovaj tekst zakona i ovakvo rešenje, a nadam se da ćete imati razumevanja i za malo kritičnije tonove.
Što se tiče samog zakona, mislim da nesporno predstavlja jedan lep tekst, da ne kažem jedno lepo parče papira, i na prvi pogled – zašto svi mi ne bi to podržali? U tom smislu, da bi bili konstruktivni, podneli i neke amandmane. Nadam se da je gospodin ministar imao prilike da ih pogleda i videće da u svakom slučaju idu u prilog samom tekstu zakona.
Ono što je naš strah i što je naše razmišljanje jeste – da li će ovo lepo parče papira zaista nešto promeniti ili će ono što se često dešava sa srpskim zakonima ostati samo mrtvo slovo na papiru, odnosno da će biti još jedna od dobrih intencija, dobrih namera da nešto promenimo, a da će možda čak i zakomplikovati situaciju u pravosuđu?
Ono što je moja ideja i što je predlog jeste da pre donošenja ovakvog zakona pravosudni organi, pre svega, moraju da se pozabave sa primenom procesnih zakona i u tom smislu ministar, kao ministar, nema nadležnost, ali ima i te kako kao član visokog saveta sudstva. O čemu se radi? Već postoji niz rešenja u raznim procesnim zakonima koji bi omogućili efikasnije postupanje nadležnih sudova, naravno bez zadiranja u samu vrstu odluke koju će sud doneti, odnosno da se ne urušava sama nezavisnost pravosuđa.
Takođe, postoje odredbe o kojima je ministar govorio, a koje se tiču disciplinske odgovornosti sudija, jer izlaganje, mislim da smo shvatili, a tu ću se potpuno složiti, puno zavisi od same organizacije suda, odnosno konkretno od predsednika suda. Već kroz istoriju se pokazalo, kada imate dobrog predsednika suda, da je sud daleko efikasniji u odnosu na neke druge sudove. Ono što je problem ovog zakona, da onim predsednicima sudova koji su dobri, koji se ne boje da prijave kolege koje ne rade dobro, da pokrenu disciplinske postupke, vi dajete sada strašno puno novog posla, koji će njih u potpunosti preopteretiti i neće raditi ono što jeste osnovna obaveza predsednika suda, a to je da se stara i o zakonitosti i o efikasnosti rada sudova.
Ne bih voleo da ovaj papir završi samo kao jedan politički pamflet, gde će se vladajuća koalicija pohvaliti – da, mi smo doneli zakon, ali je problem nerešiv. Sa jedne strane lepo zvuči, jer manji deo naših građana ima dodir sa sudom, veći deo građana može da kaže – donet je Zakon o pravu na suđenje u razumnom roku.
Ono što jeste suština samog problema je upravo ono o čemu sam počeo da govorim, a to je veliki broj novih postupaka koji će nastati pred sudovima. U zakonu se jasno kaže, naveli ste, da postoji niz pravnih sredstava kojima će se štititi pravo na suđenje u razumnom roku. Znači, postoji prigovor, postoji žalba, postoji zahtev za pravično zadovoljenje itd. Drugim rečima, ne opterećuje se samo predsednik suda koji mora da odlučuje o prigovoru, već ako stranka nije zadovoljna odgovorom na prigovor, postoji mogućnost žalbe. Kako smo čuli da postoji 80 hiljada predmeta, ako ignorišemo ove koji su vezani za izvršenja, zamislite sada 80 hiljada raznih prijava, a biće ih daleko više, jer ovo su samo ekstremne situacije koje smo navodili, da li je to suđenje preko 10 ili pet godina. Ima veliki broj suđenja koji traju tri, četiri godine, gde se takođe ispunjavaju kriterijumi da se podnesu prigovori, odnosno, ako prigovor ne bude usvojen, da se postupa po žalbi.
Bojim se da ćemo na ovaj način, rešavajući ovako, svaljujući kompletan posao na predsednike sudova, dovesti samo do daljeg zagušenja rada sudova i da ti sudovi neće biti operativniji.
Postoji još jedan suštinski problem ako pričamo o primeni ovog zakona, odnosno o podnošenju prigovora ili žalbe. Vi, kao stranka u postupku, želite što pre da okončate sudski postupak, ali želite još jednu stvar pre toga, želite da uspete u postupku. Postavlja se pitanje, kada vi podnesete prigovor protiv postupajućeg sudije, kakva će biti konačna meritorna odluka samog sudije? Da li će sudija protiv koga podnesem prigovor reći – nema problema, niste zadovoljni, podneli ste prigovor, uspeli ste u prigovoru, ali ćete izgubiti spor? Da li će se stranke plašiti, kada su važni, veliki predmeti, da podnose ove prigovore kako se ne bi zamerili postupajućem sudiji? Nisam siguran da je predlagač zakona vodio računa o svim aspektima same funkcionalnosti zakona.
Ono što je problem u samom zakonu, tu delimično mogu da se složim sa ministrom i njegovim objašnjenjem, a to je pitanje roka, odnosno kada se smatra da je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku. Po članu 4. Predloga zakona navode se merila za ocenu i trajanje suđenja u razumnom roku. Lepo zvuče, zvuče dosta logično. Mogu da pročitam: „Pri odlučivanju o pravnim sredstvima, kome se štiti pravo u razumnom roku, uvažavaju se sve okolnosti predmeta suđenja, pre svega pravna pitanja, itd, itd“.
Postavlja se pitanje – ko je taj koji ceni rok? Zašto ovo pitam? Razne stranke će smatrati da im je povređeno pravo na suđenje u razumnom roku od tri meseca, šest meseci, godinu dana. Dovešće do velikog broja prigovora. Postavljam pitanje, iako ne postoji to u praksi, toga smo svi svesni, da je ipak trebalo ograničiti pravo na podnošenje određenim vremenskim rokom, kako u prvom, tako i u drugom stepenu. Smatram da bi taj rok bio vrlo pristojan i da se kaže da je donošenje, recimo, meritorne odluke u prvom stepenu, na primer, godinu dana, u drugom stepenu dve godine i da tek tada mogu da se podnose prigovori, pa bi se na taj način sigurno rasteretilo ono što je intencija zakonodavca, a to je da se podigne efikasnost samog rada pravosuđa.
Takođe, pored ovih pitanja na koja, nadam se, ću dobiti odgovor, postavljaju se još neka pitanja koja možemo da rešimo amandmanima, ali mi nije jasno, kada je u pitanju pravo na prigovor i kada je u pitanju rad tužilaštva, nisam siguran da je tužilaštvu mesto u ovom zakonu, ali ako uzmemo da je to stav zakonodavca, voleo bih mi se objasni, kada je u pitanju prigovor, odnosno sadržina prigovora, u tački 7. traži se da stranka sama iznese ili predloži u prigovoru podatke o predmetu istrage koji ukazuju na to da javni tužilac odugovlači sprovođenje istrage. Izvinite, kako ja kao građanin mogu da dođem do podataka o predmetu istrage? Da li ja treba da odem u policiju – izvinite, ovaj ubica ili organizovani kriminal, šta god, gde se nalazi, zašto ne može da se uruči, zašto ne može da se privede i odem kod tužilaštva? Znamo da tu postoje oznake poverljivosti, da tužilac ili policajac vama, kao stranci, oštećenom ispriča podatke iz istrage.
Mislim da je to apsolutno nezamislivo, nesprovodivo i zbog toga smo predložili da se ova tačka 7. briše, jer time sužavate pravo strankama da podnesu prigovor, a intencija zakona valjda jeste da protekom vremenskog roka upravo imaj pravo da podnesu prigovor bez obzira na određene podatke, detalje koje oni jednostavno ne mogu da znaju.
Što se tiče rokova koje ste naveli u zakonu, to je isto značajno i tu smo podneli amandman i smatram da ima načina i razloga da ga usvojite. Znači, predsednik suda, kako kaže član 7. Zakona, dužan je da odluči o prigovoru u roku od dva meseca, od dana prijema prigovora.
Smatramo da je rok neprimereno dug i da je više nego dovoljan rok od 30 dana, pogotovo ako ste uzeli u obzir da on može da legira svoje poslove kolegama. Jer, ako je dva meseca za prigovor, pa on odbije prigovor, pa vi ulažete žalbu, mi opet pričamo o realnih šest ili sedam meseci, pa onda on odluči da li je ekspedovao prigovor ili nije. Znači, svi ti rokovi su vrlo rastegljivi kada je u pitanju pravosuđe, jer faktički vi kao stranka ne dobijate prigovor, ne dobijate zadovoljenje, sve dok vam se ne uruči taj prigovor. Pa, poštom putuje, pa jeste otkucan, nije otkucan, to već znamo kako izgleda i kada su u pitanju pismeni otpravci, presude, a što takođe je dobro regulisano u procesnim zakonima i što bi moglo na osnovu disciplinske odgovornosti da se sigurno uspešno primeni.
Što se tiče daljih zamerki, postoje još neke vrlo značajne, evo ja ću govoriti i o članu 30. – visina novčanog obeštećenja. Argumente gospodina ministra mogu da razumem, jeste kada je u pitanju naknada Suda u Strazburu, da se kreće u iznosu od 300 evra do 3.000 evra. Ja se slažem sa predlogom da iznosi budu u evrima, jer ovim štitite određena prava, pa ako dođe, što niko ne želi, do devalvacije dinara, opet stranke će ostvariti manje pravo, manji iznos, a što bi moglo da bude osnov za suđenje u Strazburu, tako da ova odredba u ovom smislu ima smisla.
Ali, šta se dešava sa ovom naknadom kada su u pitanju sporovi velike vrednosti. Ono što je ključno za našu zemlju, to slušamo već duže vremena od strane Vlade Republike Srbije, to su investicije. Evo, konkretno imamo primer „Beograd na vodi“ i imamo potpisan ugovor pre dva, tri dana.
Šta se dešava ako dođe do spora hipotetički između Beograda, odnosno Javnog preduzeća „Beograd na vodi“ i na primer investitora? To će sigurno biti nadležnost privrednog suda. Mi tu pričamo o sporu u vrednosti od nekoliko stotina miliona evra, da sada ne politizujem i da ne pričam koliko je čije ulaganje, mislim da uopšte nije tema.
Strani investitor, u ovom slučaju arapski investitor, nije ni bitno, pokrene spor i naravno država pošto ima interes neće da izgubi, neće da plati penale, oteže. Neko je uložio 300 miliona evra i vi kroz pravo na suđenje u razumnom roku obeštetite investitora za 300 evra ili 3.000, svejedno.
Mislim da bi ova naknada morala da bude bolje uređena. U redu je za većinu predmeta, to su novi iznosi, a kada su u pitanju privredni sporovi koji su izuzetno važni, u pitanju je efikasnost rada u pravosuđu, razvoj ove zemlje i što je ključ, ako želite da imate investitora u Srbiji, jer ko god dođe u zemlju u Srbiju da ulaže ili bilo koju drugu zemlju, jedna od stvari jeste ekonomski interes, profit koji može da napravi. S druge strane, ako nešto krene po zlu, a često krene po zlu, u kom roku će imati pravo na kakvo-takvo pristojno obeštećenje. Naravno, sve stranke veruju da su u pravu, tako da će posegnuti sigurno i sa sudskim postupkom. U tom smislu, nematerijalna šteta od 300 do 3.000 evra je besmislena kada su u pitanju tako veliki sporovi.
Što se tiče možda i ključnog člana, ako bi to promenili možda bi ovaj ceo tekst zakona imao smisla, on se tiče člana 33. – obezbeđivanje sredstava za isplatu. Ja verujem da će i gospodin ministar dobro razumeti. Ja ću ga pročitati pa ću objasniti dalje šta bi možda bila korisna ideja za ovaj zakon – sredstva za isplatu novčanog obeštećenja i naknade imovinske štete obezbeđuju se iz budžeta Republike Srbije. U okviru sredstava koja su namenjena pokriće tekućih rashoda sudova javnih tužilaštava od kojih se izuzimaju rashodi za zaposlene, itd.
Drugim rečima, ovih 300 do 3.000 evra kako je predloženo plaćamo svi mi, je li tako? Plaćaju građani Republike Srbije. Mi popunjavamo budžet, iz budžeta se ta sredstva prelivaju na sudove, kao i na sve druge državne organe.
Postavlja se pitanje – zašto bi sudije bile efikasniji, kada znaju da će neko drugi to namiriti tu štetu, a ono što najgore može da se desi kao poseban problem, pošto vi ne možete sudijama umanjiti plate, onim sudijama koji loše rade, koji imaju usvojen prigovor, odnosno žalba, nego posledica će biti da nema papira u sudu, jer, jednostavno kroz izvršenje vi blokirate račun suda i ta sredstva odu prema nekakvoj presudi onome kome treba da idu i sudovi neće moći da funkcionišu, jer neće imati dovoljno sredstava.
Ono što bi imalo smisla, vezati upravo za rashode za zaposlene, odnosno ne za zaposlene, nego za sudije. U tom slučaju vi kao sudije kada postupate i svesni ste što smo čuli danas, da postoje sudije koje 20 predmeta godinama nisu uzeli u rad, da će njima biti umanjene plate do određenog procenta, nisam zastupnik ideje da oni ostaju potpuno bez plate, da budu svesni da će oni lično trpeti posledice, ovaj zakon bi i te kako imao smisla. I ne samo zbog toga, nego i druge kolege, jer kada se umanji ukupan fond za plate u jednom sudu, samim tim i druge sudije bi verovatno imale manje plate, pa bi terali kolege da rade, ne bi dozvoljavali da predmeti ili zastarevaju, ili da se odugovlače, a sa druge strane mislim da bi predsednici sudova bili daleko motivisaniji da podnose prijave protiv svojih kolega, jer imaju razlog to da urade.
U pravosuđu važi pravilo da svi štite jedni druge. Jednostavno nećete da se zamerate kolegi, neće advokati da se zameraju i to je situacija u kojoj se danas nalazimo. Samim ovim potezom bilo bi daleko efikasnije pravosuđe, jer na kraju krajeva ovim ne zadirete u nezavisnost Ustava, imaju pravo na platu i oni moraju da trpe određe konsekvence za svoj posao. Smatram da o tome treba razmisliti, jer ako bi se tako postavile stvari ovaj zakon bi zaista dao vrlo brzo rezultate.
Na samom kraju mog izlaganja celog koncepta zakona o kojem sam već govorio, mislim da nije sporno da ovakav tekst zakona nema uporište u nekim evropskim direktivama ili da kažem nekom evropskom zakonodavstvu, i na kraju krajeva to je i sam predlagač zakona rekao da ne postoje. Da nije prevedeno na jezik, da ne postoji propisi, itd, već se poziva na konvencije Saveta Evrope.
Ne bih voleo da, iako je puno grešaka pravljeno u prošlosti, da opet izmišljamo toplu vodu koja neće dati rezultat i molim vas da me ne shvatite pogrešno, zaista bi voleo da ovo da rezultat, ali se bojim da već za nekih godinu dana primene Zakona, videćemo da li su rezultati minimalni, a da situacija u kojoj se nalazimo da li će rasti broj starih predmeta i da jednostavno nećemo se kvalifikovati za dalje evropske integracije kroz poglavlje 23. i 24.
Smatram da je daleko efikasniji način rada upravo efikasna kontrola pravosuđa od strane Visokog saveta sudstva, predsednika sudova, neposredno viših sudova i da zaista, ako se taj sistem postavi kako treba uz jasnu odgovornost da mi ovaj problem nećemo imati u budućnosti. Hvala.
...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera Srbije | Predsedava
Reč ima ministar Selaković.           
...
Srpska napredna stranka

Nikola Selaković

Hvala uvaženi predsedavajući.
Dame i gospodo narodni poslanici, sa pažnjom sam pratio izlaganje gospodina Homena i postoje neke stvari u kojima možemo, u kojima ne možemo da se složimo. Hvala bogu zato i jesmo na dva suprotna politička pola, ali osvrnuću se na neke stvari koje je uvaženi prethodnik podvukao i istakao po značaju.
Krenuću od ove poslednje, a to je pitanje člana 33. Predloga zakona koji glasi - sredstva za isplatu novčanog obeštećenja i naknadu imovinske štete obezbeđuju se iz budžeta Republike Srbije, u okviru sredstva koja su namenjena pokriću tekućih rashoda sudova, javnih tužilaštava, od kojih se izuzimaju rashodi za zaposle i tekuće održavanje objekata i opreme.
Ima logike ono što je gospodin Homen rekao, nije sporno, ali ovakvo rešenje treba priznati je napredak u odnosu na rešenja koja su postojala pre, a rešenje koje je postojalo pre toga jeste da se nekontrolisano u sličnim stvarima isplaćuju sredstva sa budžetskih razdela, odnosno pozicija Ministarstva pravde, koje na teško koji način da je moglo u pojedinačnim slučajevima u postupcima da utiče na trajanje postupka.
Dakle, sa jedne strane mogli ste da imate kao onaj malopre slučaj pomenuti sudije koji od 2008. do 2014. godine ne zakazuje ni jedno jedino ročište. Ne sprovodi ni jednu jedinu procesnu radnju i po postojećim rešenjima, odnosno po rešenjima do juna meseca 2014. godine kada je krenula primena tri člana Zakona o uređenju sudova, eventualno obeštećenje bi za takav nemar i nedisciplinu sudije plaćala direktno država, odnosno Vlada sa razdela Ministarstva pravde.
Moje mišljenje je da je ovo rešenje korak napred. Ovo je rešenje koje inače treba da motiviše predsednike sudova da vode računa o radnoj disciplini svojih sudija i moram vam reći da je moguće nabrojati na prste dve ruke predsednike sudova koji su prethodnih godinu, godinu i po dana podnosili disciplinske prijave protiv svojih sudija. U tome je prednjačio ubedljivo predsednik Vrhovnog kasacionog suda, mislim da je preko 50 prijava on podneo. Imate nekoliko slučajeva gde su to podneli predsednici sudova, najčešće apelacionih sudova, ponekog višeg suda i možda tri do četiri osnovna suda.
Na neki način predsednici sudova nam nisu bili motivisani ili nisu hteli da se uhvate u koštac sa onim što je realan problem. Dozvolite mi da primetim jednu stvar. Predsednik suda ima i šira ovlašćenja od običnog sudije suda, ima i veća primanja od običnog sudije suda i na njemu je odgovornost za loš rad suda kojim rukovodi i pohvala za dobar rad suda kojim rukovodi.
Kako ga motivisati? Pa, znate, ako imate predsednika suda u okviru čijeg suda imate potpuno nemarnog, neažurnog, nekad možda i nestručnog sudiju, taj sud će osetiti konkretne posledice takvog nečega.
Ja bih iskoristio da pomenem nešto što je postojalo kao praksa i stariji među nama će se setiti toga vremena. Kolega Homen i ja smo u ovom mlađoj generaciji ljudi pa možemo toga da se setimo iz priča. Ranije, pre tridesetak, 40 godina na ulazu u svaki sud u Srbiji, svaki opštinski, svaki okružni sud imali se oglasnu tablu, imate i danas. Na toj oglasnoj tabli stajali su rezultati rada najboljeg sudije u tom mesecu ili prvih nekoliko najboljih sudija po rezultatima rada u tom mesecu ili čitava rang lista svih sudija po rezultatima rada. I kada dolazi do izbora, recimo, iz opštinskog u okružni sud gledalo se samo to.
Što je to nemoguće danas uraditi u svim sudovima u Srbiji? Što je nemoguće danas građaninu, recimo, u nekom Prokuplju, kada uđe u sud na vidi na oglasnoj tabli ko je u prethodnom mesecu bio najbolji sudija. Neću da pominjem da se vidi i ko je bio najlošiji. Mislim da je to nešto što treba da se zna. Onda u ovom konkretnom slučaju kada imate predsednika suda koji nema jedan, dva, pet ili 20 meseci novčanih sredstava za rad svog suda zato što se zbog lošeg ili nemarnog rada sudija otežu postupci zbog kojih se dosuđuje obeštećenje strankama koje su pogođene tom povredom prava na suđenje u razumnom roku, tu nešto treba promeniti. Ako predsednik suda nije zainteresovan da nešto menja, on više ne zaslužuje da bude predsednik tog suda.
Visoki savet možete da predloži, Narodna skupština može da razreši predsednika tog suda. Moram vam reći dobrim delom veliki broj problema je nastajao i zbog toga što se Visoki savet sudstva u periodu od 2010. godine pa do kraja 2012. godine bavio ispravljanjem grešaka lošeg opšteg izbora sudije i nije se vodilo računa o disciplinskoj odgovornosti. Imali ste godine u kojima na osnovu disciplinskog postupka ni jedan sudija nije razrešen.
Imate prethodnu godinu gde je to već u odnosu na te godine kada nije bio razrešen ni jedan već je značajan broj i zanimljivo je zaista kada uzmete i pogledate te slučajeve to su bili knjiški primeri. Malopre sam naveo jedan predmet. Imate, recimo, drugi slučaj gde sudija vanparničar koja je bilo u obavezi da postupa u roku od osam dana, hajde da kažemo, obrati se predsedniku suda zbog nekih određenih okolnosti da produži taj rok, ali imali smo slučaj sudija vanparničara gde se kasnilo sa izradom odluka od 150 i više dana u preko 1400 odluka. Taj sudija je, recimo, imao tri, četiri ili pet sudijskih pomoćnika na raspolaganju. Imate sudova gde ne postoji ni jedan sudijski pomoćnik da pomaže sudiji vanparničaru, a on radi mnogo bolje i ažurnije. Ovde treba probuditi upravo, i to je deo u kojem se slažemo, treba probuditi predsednika suda. Treba mu reći u određenoj meri - ti si odgovoran za organizaciju rada svoga suda i u sklopu te organizacije za jedan deo, onaj tehnički deo rada svojih sudija.
Nedopustivo je da imamo jedno potpuno neažurno i nepredvidivo zakazivanje ročišta. Zaista je nedopustivo. Znate šta, na kraju će to opet ne samo platiti građani, platiće država. Po mom mišljenju u ovom trenutku razmatrati to rešenje gde će čak biti ugrožene i plate zaposlenih zbog ovakvih stvari je prenagljeno rešenje.
Da li možemo da razgovaramo o budućnosti o tome da se ide i na to, pa kada se zaokruži budžet pravosuđa i sav bude u kontroli Visokog saveta sudstva i Državnog veća tužilaca mislim da je to tema o kojoj možemo da raspravljamo. Uostalom, gospodin Homen je bio i državni sekretar u Ministarstvu pravde, pa je postojala prilika da se ovako nešto i uradi. Sumnjam da bi iko napravio tako radikalan, tako naglu promenu, tako radikalan rez.
Što se tiče visine obeštećenja, pa evo vam jedno uporedno rešenje, u Sloveniji je maksimalno obeštećenje pet hiljada evra, što je realno znatno više nego u Srbiji jer ovih tri hiljade evra u Srbiji je nešto više od osam prosečnih zarada, a pet hiljada evra u Sloveniji je nešto oko pet prosečnih zarada. Slovenija je zemlja koja ima ozbiljne probleme sa zaštitom prava na suđenje, ne sa zaštitom, već inače sa dugim trajanjem sudskih postupaka. Donošenje ovakvog jednog zakona nije im rešilo sve probleme, ali ih je u dobroj meri ublažilo i uvelo je meru mnogo bolje radne discipline u sudovima.
Znate kako, ako imate i to je ono što bi ovaj zakon i trebalo kada počne da se primenjuje da da na srednji rok neke rezultate. Na osnovu ovog zakona, ako izuzmemo izvršne predmete, o kojima smo govorili, koji će biti predmet regulisanja u Zakonu o izvršenju i obezbeđenju, ako izuzmete te predmete, vi ćete u ovim slučajevima moći da vidite ponegde i koji je to sudija koji je zaista problem svom sudu, koji ne ume, neće ili ne želi da radi ili koji jednostavno, dobar je sudija u smislu da ume da izradi dobru odluku, loše rukovodi sudskim postupkom, oteže ga suviše dugo.
Mi smo nekada imali slučaj u Trećem opštinskom sudu u Beogradu gde je jedan sposoban predsednik suda uveo plaćanje izvesne naknade za odlaganje održavanja ročišta, naravno ne u smislu da to ugrozi samu suštinu postupka. To je dovelo do toga da je to bio najopremljeniji opštinski sud u Beogradu. Od tih sredstava on je kupovao nove računare, opremao kabinete, sudnice.
Dakle, ono što ste rekli malopre, sposoban predsednik suda i bez ovakvog zakona može da dovede svoj sud u bolje stanje, ali ako se oslanjamo samo na ličnost onda ćemo završiti sa izgradnjom institucija, a institucije se grade zakonom.
Naravno da je svima nama kada biramo predsednike sudova da polazimo od zakonske pretpostavke da je to ličnost koja je dostojna i koja će kvalitetno i dobro da obavlja svoj posao. Nema tu pravila. Nekada je predsednik suda loš predsednik a izuzetan sudija. Nekada je prosečan sudija odličan predsednik suda. Vi to znate.
Tako je i u advokaturi. Imate ljude koji vode velike advokatske kancelarije, koji nisu izvanredni advokati, ali su odlični organizatori posla, dobro uspostave rad svoje kancelarije i on protiče na jedan dobar način.
Da li će ovaj zakon biti delotvoran? To na prvom mestu zavisi od njegove primene i od rada samih predsednika sudova i javnih tužilaca. Šta će biti sankcija za njihov loš rad? Sankcija će biti to da će oni biti izuzetno loši predsednici sudova i ako budu pravili isuviše problema i troškova zbog toga što nisu kadri da dobro organizuju rad svoga suda, više neće biti na tom mestu.
Kažu Francuzi „nobleso bliž“, ali ovde funkcija obavezuje. Nije funkcija predsednika suda da daje izjave za medije, da se fotografiše, već da radi. Mi smo imali i još uvek imamo jedan pokušaj da rasteretimo predsednika suda, recimo, onih nesudijskih obaveza u organizaciji rada suda, pa je uvedena institucija sudskog menadžera ili upravitelja suda. Zamisao jeste dobra, ali ona je retko gde u Srbiji zaživela.
Mi ćemo ući u sklopu racionalizacije rada državnih organa, pa i racionalizacije rada sudova, u formiranje zajedničkih službi. Preko 10 pravosudnih organa je u Beogradu, svaki treba da ima svoju službu za javne nabavke i često se desi da mnogi od njih nemaju kvalifikovane službenike koji mogu taj posao dobro i kvalitetno da rade, pa zašto ne formirati jednu službu, jednu centralnu službu? Na takav način sakupićete ljude koji se bave tim poslovima na jedno mesto, efikasnije, kvalitetnije i bolje ćete sprovoditi javne nabavke. Dao sam ovo čisto kao primer. Zašto ne formirati jedinstvene službe računovodstva? Šta je tu problem? Na takav način treba rasteretiti predsednike sudova nečega što jednostavno nije njihov posao.
Tako je i u ovom slučaju. Hajde da predsedniku suda, ako je on taj koji predlaže godišnji raspored rada sudija, on će kroz primenu i ovoga zakona odgovarati za sprovođenje odnosno za organizaciju rada svoga suda.
Mislim da je ovo dobar put. Jednom, kao što rekoh, možda razmatrati ovu mogućnost, jer pokazalo se, ja verujem da ste i vi bili nekada u toj prilici dok ste radili u Ministarstvu pravde kada se zbog neke kompjuterske greške desilo da je kasnila plata dva dana, znate kakva je bila reakcija u sudovima i u tužilaštvima. Dakle, sudija je javni funkcioner, on je organ vlasti Republike Srbije. Dajte da mu omogućimo, mi ćemo se kroz ulaganja u infrastrukturu sudsku, kroz donošenje kvalitetnijih i boljih zakona, truditi da mu stvorimo mnogo bolje uslove za rad. Ali, to ne znači da su ti ljudi neodgovorni.
Sudijsku funkciju odlikuje stalnost i nezavisnost, ali ta nezavisnost sa sobom vuče i drugu stranu, a to je odgovornost. Počela je da se uspostavlja odgovornost, Visoki savet sudstva je u disciplinskim postupcima koje je sprovodio dokazao da to može da radi na jedan dobar, kvalitetan, pravno predvidiv način, ali ne smemo da izgubimo iz vida da je glavni beneficijar i glavni korisnik onoga što mi ovde donosimo, što Vlada predlaže a vi narodni poslanici donosite, da su to građani Srbije.
Još samo jedan detalj. Mislim da nema mesta određenom strahu stranaka ukoliko se pritužuju na nepoštovanje prava na suđenje u razumnom roku kada je u pitanju ishod njihovog postupka. Da je tako, znate, onda bi svaki zahtev za izuzeće, recimo sudije, izazivao takav strah, onda bismo u prethodnih oko godinu dana imali identifikovan isti taj strah, jer mogu da vam pročitam, recimo, podatke za 2014. godinu. U 2014. godini ukupno je primljeno u Vrhovni kasacioni sud 1.117 zahteva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku, u apelacione sudove 3.809, u više sudove 3.022, u Privredni apelacioni sud 1.370 i u Prekršajni apelacioni sud 9.353 zahteva.
Ovo je sistem koji već funkcioniše. Mi ga ovim Predlogom zakona samo bolje definišemo. I kao što sam rekao, uveren sam da uz dobru pripremu imamo šansu da od 1. januara 2016. godine ovu oblast uredimo bolje, delotvornije i da građani Srbije čiji se predmeti raspravljaju i rešavaju pred srpskim sudovima imaju viši stepen zaštite. Izvinite što sam malo više odužio, ali, osvrtao sam se zaista na stvari iz diskusije i mislim da je i jedna i druga diskusija bila veoma korisna. Hvala vam.
...
Srpska napredna stranka

Veroljub Arsić

Srpska napredna stranka | Predsedava
Zahvaljujem.
Reč ima narodni poslanik dr Vesna Besarović. Izvolite.
Izvinjavam se, pravo na repliku, narodni poslanik Biljana Pantić Pilja.
...
Srpska napredna stranka

Biljana Pantić Pilja

Srpska napredna stranka
Hvala vam.
Većinu stvari je rekao ministar, ali ja bih se nadovezala, pošto je spomenuto od kolege Homena kako imamo u Predlogu zakona pravo na prigovor, pa onda imamo pravo na žalbu, pa da će predsednici sudova biti zatrpani, mislim da mora da se poštuje načelo dvostepenosti postupka. Znači, ako je stranka nezadovoljna odlukom po prigovoru i ako nije odlučeno o prigovoru, da stranka ima pravo žalbe predsedniku suda. To je jedna stvar.
Druga stvar, ja ću se nadovezati na ministra – u skladu sa ovlašćenjima Zakona o sudijama i Zakona o uređenju sudova i sudskim poslovnikom, znamo koje su dužnosti i obaveze predsednika sudova. On nije tu samo zato da bi primao veću platu, nego da bi rukovodio radom suda i da bi vodio računa o blagovremenom radu svojih sudija. Takođe, da će odluke biti prejudicirane samim tim ukoliko stranka izjavi prigovor, pa će sudija možda zbog sujete da donese odluku suprotno toj stranci, pa opet imamo načelo dvostepenosti, iako ja zaista ne sumnjam da će sudija da se rukovodi pravom a ne sujetom.
Kolega Homen je takođe naglasio da bi trebalo da se uvedu merila za ocenu trajanja suđenja u razumnom roku, na primer, da se stavi neki rok za meritorno presuđenje od, naprimer, godinu dana. Nemojte zaboraviti da smo jednim zakonom o parničnom postupku imali rok od šest meseci u kom treba da se reše radni sporovi i nikada nije ispoštovan taj rok i uvek je kršena ta odredba zakona. Zato je i izbačena, odnosno izbrisana iz zakona i donet je novi Zakon o parničnom postupku. Zato mislim da ne treba da prejudiciramo da se neki spor rešava za godinu dana, za dve, za šest meseci, jer ne znamo koja je pravna problematika tog spora. Hvala vam.
...
Srpska napredna stranka

Veroljub Arsić

Srpska napredna stranka | Predsedava
Pravo na repliku, narodni poslanik Slobodan Homen. Izvolite.
...
Socijaldemokratska stranka

Slobodan Homen

Socijaldemokratska stranka, Zajedno za Srbiju, Zeleni Srbije
Poštovani predsedavajući, zaista nemam ništa protiv mlade koleginice, ali vama moram da kažem kroz repliku, ne želim kroz povredu Poslovnika. Niti sam koleginicu pomenuo, niti SNS, obraćao sam se gospodinu ministru koji mi je odgovorio. Znači, mogu da se složim da je u pravu ili da nije u pravu.
Ali, već kada sam se javio i hvala koleginici za repliku, imam pitanje za gospodina ministra. Malo ću da skrenem s teme. Nešto što sam čitao oko javne rasprave, tiče se Zakona o izvršenju, ne bih mnogo da menjam temu ali je ipak povezano sa pravom na suđenje u razumnom roku, a to je da će biti ponovo uvedena žalba. Ako vam nije teško, voleo bih da mi odgovorite da li je to tačno, znači, u izvršnom postupku, jer smatram da će to direktno uticati na ovaj zakon i da će biti daleko teže primenjiv, odnosno da će dalje doći do osporavanja samog izvršenja i kompletnog sudskog postupka. Hvala.

Whoops, looks like something went wrong.