Zahvaljujem.
Određivanje koliko će dece predškolske aktivnosti imati na jezicima nacionalnih manjina mi smatramo da ne treba da se određuje procentom roditelja i zakonskih zastupnika dece. Jezik životne sredine ili fakultativno učenje jezika koji se inače govori u društvu kakvo je Srbija, srećom, bi trebalo da je vrednosno dobra stvar.
Odrasla sam u delu Novog Sada gde je odlična Osnovna škola „Vasa Stajić“, gde smo imali fakultativni mađarski jezik. Nije se tražilo da roditelji to utvrđuju, niti je trebalo 50%, kao što ima drugih škola gde deca kojima je maternji jezik jedan uče fakultativno i drugi jezik. Da ne govorim o bilingvalnoj deci čiji su roditelji sa različitim maternjim jezicima, srećom, imam u porodici i takvu decu.
Dakle, zašto bi ostavili da se za to treba opredeliti najmanje 50% roditelja? Ako je očigledno da vam treba jezik nacionalne manjine, koji god da je, što vam trebaju spiskovi od 50% roditelja, što vam trebaju procedure za to? Zašto ne kažemo – ovo je dobro, dobro je za svakog, kakav god da mu je jezik kojim su ga učili mater i otac, da ga zna za ubuduće, da može da se sporazume sa onim ko mu je u komšiluku, da radi sa ljudima koji govore drugačiji jezik? Ovo nije dobra poruka ni onima koji govore jezik većine, koji god da je, niti jezik manjine.
Ono što je poseban problem, znam da ćete vi reći da se ovo ne odnosi na to, ali imate sredina gde je većinski jezik – manjinski jezik, jer su drugi jezici relativna manjina. Hoćete li njima tražiti da 50% njih kaže – e, mi hoćemo da učimo srpski? Nemojte to da radimo. Znati jezike, imati ih u svojoj okolini je bogatstvo i kažimo – takvi smo, govorimo šest jezika, što bi rekao Mika Antić, dobro je. Nemojte procente.