Deseto vanredno zasedanje , 28.07.2021.

1. dan rada

OBRAĆANJA

...
Jedinstvena Srbija

Đorđe Kosanić

Poslanička grupa Jedinstvena Srbija
Zahvaljujem.

Poštovana ministarko Gojković sa saradnicom iz Ministarstva, poštovana potpredsednice Skupštine, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama su danas dva predloga zakona, prvi o izmenama Zakona o kulturi i drugi o izmenama Zakona o bibliotečko-informacionoj delatnosti i poslanička grupa Jedinstvene Srbije u danu za glasanje podržaće pomenute predloge zakona.

Na samom početku moje izlaganje biće usmereno na Predlog zakona o kulturi i konkretne izmene koje se odnose na ovaj predlog zakona obezbeđuju zastupljenost manje zastupljenog pola i to na samom početku sa 40% u Nacionalnom savetu za kulturu, upravnim i nadzornim odborima, ustanovama kulture, a kojih je osnivač kako Republika Srbija, autonomna pokrajina, ali i jedinice lokalne samouprave.

Praktično, rodna ravnopravnost u oblasti kulture obuhvata jednaku slobodu kulturnog i umetničkog stvaralaštva, a sa druge strane ravnopravni pristup kulturnim dobrima i kulturnim sadržajima, jednaku mogućnost ispoljavanja i razvijanja talenata u umetničkom i kulturnom stvaralaštvu, ravnopravno učešće na konkursima za projekte kulture i umetnosti, kao i ravnopravno učešće na konkursima za nagrade koje se dodeljuju u oblasti kulture i umetnosti.

Kada je reč o rodnoj ravnopravnosti u oblasti javnog informisanja, izmene se odnose na član 44. i praktično zabranjuje se izražavanje mržnje i omalovažavanja kako za žene, tako i za muškarce, ali i javno zagovaranje i podržavanje i postupanje zasnovano na predrasudama, običajima i drugim društvenim obrascima ponašanja, a koji su zasnovani na ideji nadređenosti, odnosno podređenosti kako muškarca, tako i žene i ono što je važno za sredstva javnog informisanja, da su dužni da prilikom izveštavanja koriste rodno osetljivi jezik.

Sada, ministarka, ono što nisam mogao danas da zaobiđem da kažem, a to je Strategija razvoja Srbije od 2020. do 2029. godine. Ona praktično predstavlja osnovni i strateški dokument kulturne politike Republike Srbije kojom se planski i sistemski reguliše javni interes u oblasti kulture i određuju strateški prioriteti razvoja kulture u narednom desetogodišnjem periodu.

Ministarka, neki osvrt kada govorimo sada o kulturi, najpre da kažem kada govorimo o pozorišnom životu, Beograd ima najintenzivniji pozorišni život, zatim Novi Sad, sa druge strane Subotica, Niš, Kragujevac i to predstavlja otprilike 60% srpskog pozorišta.

Sa druge strane, u oblasti muzičkog stvaralaštva u Republici Srbiji funkcionišu tri simfonijska orkestra: Beogradska filharmonija, Vojvođanski simfonijski orkestar u Novom Sadu, ali i Niški simfonijski orkestar, a vi, ministarka, znate da dolazim iz Kragujevca, dobro ste upoznati da u okviru Muzičkog centra u Kragujevcu funkcioniše Kragujevački simfonijski orkestar, ali to nije jedino. Dakle, Gradski kamerni hor „Liceum“, Gradski kamerni orkestar „Šlezinger“, zatim Kragujevački akademski orkestar „Akordeonista“, Gradski omladinski hor i Gradski dečiji hor.

Isto tako, ministarka, ono što ovde zaista ne mogu da zaobiđem, a kada govorimo o Strategiji, nešto što je, čini mi se, pokazano od velike važnosti u Strategiji, jeste saradnja između kulture i obrazovanja. Mogu da dam dobar primer da su u Kragujevcu već 2018. godine prepoznali tu sienergiju između kulture i obrazovanja. Još 2018. godine potpisan je Memorandum o saradnji između Grada Kragujevca i svih osnovnih i srednjih škola.

Želim ovde još da kažem da će se u Kragujevcu, vi to dobro znate, naslonjeno na ovu Strategiju, usvojiti plan tokom ove godine, razvoja grada Kragujevca od 2021. do 2025. godine.

Na samom kraju kada govorimo o kulturi, ministarka, veoma važan je onaj projekat što je vaše ministarstvo donelo, a to je projekat i da pohvalim na kraju projekat - prestonica kulture Srbije 2023. godine… Taj projekat, mislim, je po uzoru na evropski projekat Evropska prestonica Srbije i, što je još najvažnije, on se oslanja na decentralizaciju kulturnu Srbije. Svaka od lokalnih samouprava treba da prepozna značaj ovog projekta i da se dobro pozicionira, kako na kulturnom nebu Srbije, tako na turističkom nebu Srbije, ali čini mi se, ne samo na kulturnom i turističkom nebu Srbije, već mnogo šire, u čitavom regionu.

Ono što na samom kraju želim da kažem jeste da će poslanička grupa u danu za glasanje podržati oba predloga zakona o kojima sam danas govorio. Zahvaljujem.
...
Savez vojvođanskih Mađara

Elvira Kovač

Poslanička grupa Savez vojvođanskih Mađara | Predsedava
Zahvaljujem.
Reč ima zamenik predsednika poslaničke grupe SPS, narodna poslanica Snežana Paunović.
...
Socijalistička partija Srbije

Snežana Paunović

Poslanička grupa Socijalistička partija Srbije
Zahvaljujem, potpredsednice.

Uvažena gospođo Gojković sa saradnicom, na dnevnom redu Narodne skupštine je kultura. Za mene i za vas kontinuitet od pet godina. Današnji povod, dva predloga zakona, i to izmene i dopune Zakona o kulturi i Zakona o bibliotečko-informacionoj delatnosti.

Pre analize uopšte sadržaja ovih predloga zakona, osvrnula bih se i ovoga puta najpre na kulturu, na njen značaj za napredak i razvoj jednog društva, odnosno našeg društva. Za kulturu je uvek vreme. Kultura je proces, izbor socijalizacije pojedinca, način života, faktor integracije različitosti, čuvanje starog i stvaranje novog, možda najsnažnija veza zapravo je između prošlosti i budućnosti. To je, pre svega, čuvanje vrednih obeležja i kulturnih tragova jednog naroda, ali i univerzalnih kulturoloških vrednosti čovečanstva koje se i stvaraju prožimanjem svih kultura.

Zato kulturu uglavnom posmatramo i kao nacionalnu i kao opštu, nadnacionalnu, odnosno univerzalnu kategoriju koja briše granice i približava narode određenim obrascima ponašanja i stvaranjem različitih kulturnih vrednosti koje se uvažavaju i poštuju i mogu postati vrednost čitavog čovečanstva.

Primer za to su, pre svega, naši spomenici kulture, naši manastiri srednjevekovne Srbije koji su uvršteni na svetsku listu kulturne baštine pod zaštitom UNESKO - Studenica, Stari Ras, Sopoćani, Gračanica, Pećka Patrijaršija, Bogorodica Ljeviška, Visoki Dečani i da ne nabrajam. Na UNESKO-voj listi nematerijalne baštine nalazi se i srpska slava i kolo, kao naša nacionalna igra.

Primer za univerzalnost kulture jeste i naša freska Belog Anđela iz manastira Mileševa, za koju zna čitav svet jer je prvi satelitski prenos video signala preko satelita Telstar sadržao fresku Beli Anđeo. To je bio prvi satelitski TV pozdrav Evrope Americi.

Dakle, kulturno blago Srbije i srpskog naroda od neprocenjive je vrednosti i obogatilo je kulturno stvaralaštvo čitavog sveta. Zato svaki narod, a mi pre svega imamo obavezu da sačuvamo pečate svoje istorije, kulture, svog stvaralaštva, jer se tako identifikujemo kao jedinstvena nacionalna kultura na svetskoj kulturnoj mapi. Mi kao narod možemo biti ponosni što su nam preci iz mnogih vekova ostavljali materijalne i duhovne zadužbine po kojima smo prepoznati na univerzalnom svetskom nivou. To nam niko ne može oduzeti koliko god da postoje takve težnje. Neki bi svakako hteli da oduzmu i kontinuitet našoj državi koja neprekidno postoji više od 10 vekova. Zvala se ona Raška ili Srbija, bila ona Dušanovo carstvo ili današnja moderna Srbija ona postoji 10 vekova i to je nepobitna činjenica.

Kultura je važna sociološka odrednica i potreba svakog čoveka, pre svega, kao socijalnog bića. To je osećaj blagostanja, duhovne ispunjenosti naše ličnosti koja može birati i opredeljivati se za kulturne sadržaje i simbole, za obrasce, pa na kraju i za ličnosti.

Ono što je suštinska uloga kulture kao baze socijalizacije jeste da kreira i promoviše prave i tradicionalne vrednosti, da afirmiše sadržaje koji doprinose pozitivnoj socijalizaciji, kao i u sportu gde ovih dana imamo posebno zadovoljstvo, gde su nam sada nacionalni uzori Novak Đoković, mlada Milica Mandić. Svi smo juče bili beskrajno srećni. Jedan je najbolji svetski teniser. Mlada Milica je najtrofejnija, mislim, srpska sportistkinja, sa dva zlata. Sve to doprinosi prosperitetu ličnosti, zajednice, jer takva dva mlada čoveka, a ima ih još, nego prosto da ne nabrajam, jesu dobar uzor za našu decu.

Kada su kultura i kulturna politika u pitanju, uloga institucija i uglednih pojedinaca, pre svega, kulturnih stvaralaca koji predstavljaju poželjan društveni obrazac je ogromna. Tu se ponovo vraćam na taj primer pozitivnog uticaja, najpre Novaka, a onda i svih naših mladih sportista zbog kojih se deca u trenutku opredele da će se baviti baš tim sportom, jer imaju želju da, poput košarkašica, jednoga dana budu pozdravljeni i pojave se na balkonu Starog dvora.

Istina, nije uvek nekima lako da gledaju ovoliko uzastopnih pobeda i ovoliko trofeja, pre svega, tog našeg Novaka, titulu najboljeg sportiste svih vremena, najboljeg svetskog tenisera i da pri tome imaju svest o tome da je on Srbin. Međutim, mi smo imali sreće, a problem je njihov. On jeste Srbin koji voli svoju zemlju, kao što je to bio i Nikola Tesla.

Ne mogu da danas ne pomenem Nikolu Teslu iz mnogo razloga, našeg, ali svetskog naučnika koga zna, slavi cela planeta, jer dobrobit njegovih neponovljivih pronalazaka koristi čitava moderna civilizacija.

Pre dve nedelje, tačnije 10. jula, navršilo se 165 godina od Teslinog rođenja. Možda je trebalo da budemo glasniji, smeliji, primereniji, da obeležimo ovaj jubilej. Tesla ipak nije samo naučnik. Tesla je uzor, naučnik svetskog glasa kakav se posle njega još uvek nije rodio.

Moramo naglas da kažemo da je Tesla naš. On ima svoje poreklo i on je na svoje poreklo bio izuzetno ponosan. Neki bi da ga prisvoje. Pune su novine ovih dana i tog karikiranja koje imamo mogućnost da vidimo. On je ipak Srbin, gde god da se rodio, a rodio se u Smiljanu, mesto u Lici, tadašnjoj vojnoj krajini gde su Srbi vekovima čuvali Habzburšku monarhiju od upada Otomanskog carstva. Rodio se kao sin pravoslavnog srpskog sveštenika – Milutina Tesle. To što svi svojataju Teslu nikako ne znači da mu mogu promeniti nacionalnost. To je nečija želja da u nedostatku svoje uzima našu istoriju i Srbija je, čini mi se, nikada više bila izložena ovoj otimačini. To je možda najblaža reč koju mogu da upotrebim. Ako bih bila blaža, onda bih rekla da se u najmanju ruku to može zvati nedostatkom kulture komunikacije ili nedostatkom mere za istinom.

Da se vratimo našoj kulturnoj sceni i kulturnoj ponudi koju još uvek zbog korone konzumiramo pretežno preko elektronskih medija, pisanih medija, društvenih mreža, interneta, takoreći virtuelno, i svašta se tu može naći. Možda je kultura dijaloga koja je na nekom niskom nivou, rekla bih, takođe posledica Kovida, ali su neke stvari prosto nedopustive.

Da ne govorim o nedopustivom rečniku i govoru mržnje. O scenama koje nam se usred dana nude kroz neke programe koje gledaju i maloletna deca i koliko god da smo svi bili skloni tom kritičkom osvrtu, a često se u ovoj sali čulo deiktički govorimo o nekakvim rijalitim programima, ja prosto ne znam da li su možda čak i oni u jednom trenutku mogli da budu primer toga – ovakvi ne trebate biti. Šteta je ukoliko bi se kod mladih ljudi to krenulo primenjivati kao model ponašanja ili se iz toga crpeli nekakvi idoli.

Nisu sjajne ni naslovnice pojedinih pisanih medija. Sve ređe pročitamo vest o nekim medaljama naših mladih naučnika, istraživača, talenata. Da ne govorim o tom jeziku mržnje i tolerancije, optužbama, presudama. One pljušte i od svih i od svakoga i to uglavnom od neovlašećnih i nekompententnih. Sadržaj na društvenim mrežama na kojima su naša deca svakodnevno, i to je praktično jedan dobar mamac, kad bih krenula da dalje nabrajam i ovo do ovde pobrojano ne zvuči ama baš ni malo optimistično.

Ono što mi je dodatna fascinacija je što se nekada zapanjim i kada vidim sve poruke koje šalju neke javne ličnosti preko svojih društvenih mreža, pre svega, često su to nažalost ličnosti iz sveta kulture i informisanja, onda se zapitate - ko je zapravo taj koji modelira kulturu ponašanja i dijaloga ako to nisu ljudi iz sveta kulture? Imamo nažalost nedavno primer jedne javne ličnosti koja na društvenim mrežama koristi takav jezik da, i rečnik, mene je lično sramota i da to pročitam a kamoli da citiram i onda je pitanje - kome takvi ljudi mogu predstavljati kulturni obrazac? Mnogo je toga i svakodnevno prisutno da pomislite kultura ponašanja, pristojnost, šta to beše, gde se to izgubilo i šta se tačno dogodilo.

Šta da kaže na uvrede takvog tipa koje može da pročita jedan mlad čovek, ako ih pročita na Instagramu, Fejsbuku ili Tviter profilu nekoga ko mu je možda do juče bio i simpatičan i interesantan? Hoće li tako početi da misli ili će se razočarati u onoga za koga je do juče možda mislio da treba da mu bude uzor kao kulturni stvaralac ili neka druga javna ličnost? Ima li to ikakvog smisla? Ima li kraja svemu ovome i gde je tu pre svega lična odgovornost svake javne ličnosti koja se osmelila da se na bilo koji način pridruži i učestvuje u javnom životu?

Nekada je u socijalizmu kao društvo rada kultura bila definisana kao nadogradnja ličnosti, kao bazična potreba svakog čoveka kao socijalnog bića. Tako je definisana i uloga društva, odnosno države da kulturnom politikom čuva i prenosi tradicionalne i kulturne vrednosti i utiče na formiranje i zadovoljavanje kulturnih potreba pojedinaca i grupa, ali i na formiranje kulturnih obrazaca i stavova koji se smatraju pozitivnim i poželjnim sociološkim vrednostima, stavovima koji su prosperitetni i potvrđuju da smo apsolutno kulturno razvijeno društvo.

Uloga medija jeste gotovo presudna u formiranju vrednosnih stavova posebno mladih generacija koje su danas izloženije medijima i njihovom uticaju i o tome nekako u ovoj sali govorimo uvek i kada na dnevnom redu imamo REM, svejedno je da li izveštaj o radu Regulatornog tela za elektronske medije ili izbor članova, što se nedavno dogodilo. Oni imaju zakonsku obavezu, pored ostalog, da pre svega kontrolišu sprovođenje javnog interesa u oblasti elektronskih medija i unapređenju kvaliteta medijskih usluga.

Da se vratim na Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o kulturi odnosi se na sastav Nacionalnog saveta za kulturu u kome će zastupljenost manje zastupljenog pola sata iznositi 40% u skladu sa Zakonom o rodnoj ravnopravnosti, koji smo pre izvesnog vremena usvojili i koji sadrži i ovu antidiskriminatornu meru. Nema nikakve dileme da je bilo za očekivati od vas, gospođo Gojković, da vrlo brzo intervenišete na temu pošto ste jedna od žena koja je zaista bila, kako bih rekla, inicijator te tako epohalne promene između 30% i 40% žena. U politici smo to postigli. Dobro je da je ovde. S tim da kultura, kažu, prema nekim nezvaničnim podacima u dobroj meri možemo muškarce smatrati manje zastupljenim polom, da se više žena u stvari bavi kulturom, hajde da to tako kažem.

Juče smo imali na Odboru za kulturu možda jednu dilemu – šta kod organa koji imaju po tri člana i kako će to procentualno biti zadovoljeno? Međutim, ja lično mislim da to matematički – jedan će biti manje zastupljen pol. Istina, to onda znači, grubo matematikom, procentualno 33%, ali je svakako više od 30%, što jeste bila težnja ove izmene.

Ne sumnjam da će Ministarstvo kulture prilikom predlaganja sastava Nacionalnog saveta za kulturu sada vrlo voditi računa da to sve bude zastupljeno onako kako treba i ova izmena zaista, koliko god je mi doživljavali kao takvu, nije samo pravno-tehničke prirode. Ona je iskorak, opet značajan iskorak pre svega u davanju mogućnosti manje zastupljenom polu, pa čak neka se potvrdi da su u kulturi možda to i muškarci, da u većem procentu učestvuju u kreiranju i sprovođenju pre svega kulturne politike u realizaciji nacionalnih i lokalnih ciljeva kulturnog razvoja, u očuvanju i promociji naše vredne kulturne baštine.

Ova izmena je kontinuitet i politike ove Vlade i Narodne skupštine da taj nivo ravnopravnosti među polovina prosto podigne još više u svim segmentima društvenog života. Rekoh, tu je kultura prosto bila prirodan sled.

Danas kada sa više strana iz okruženja, posebno od Albanaca sa KiM dobijemo poruke da naše kulturno blago u stvari nije naše nego njihovo, da naše istorijske ličnosti i naši naučnici i brojni stvaraoci u stvari nisu naši veoma je važno ko će i kako voditi i upravljati našim institucijama kulture.

Pored adekvatnije zastupljenosti polova, u našim institucijama kulture, za koje se istinski zalažemo, isto toliko važna je i stručnost i posvećenost kulturnih stvaralaca i institucija kulture u negovanju i očuvanju naše kulturne tradicije i umetničkog stvaralaštva koje se degradira i ne umanjuje značaj Srbije na kulturnoj mapi Evrope i sveta.

Imala bih još mnogo toga da kažem kada je u pitanju kultura i sve ono sa čim se Srbija uopšte suočava ovih dana, nekako čini mi se najnaglašenije, ali ću završiti zbog moje uvažene koleginice Dunje Simonović Bratić koja će govoriti posle mene i koja će više govoriti o izmenama i dopunama Zakona o bibliotečko-informacionoj delatnosti koju smatram takođe jako važnom, jer su biblioteke ustanove, kao što su to ustanove kulture, muzeji, galerije, čuvari jedne neprocenjive vrednosti pisane baštine i moderne pisane reči koje potvrđuju veliki i neosporni talenat našeg naroda i naroda koji sa nama žive.

Iako danas živimo u eri digitalnih tehnologija, ta pisana reč je važna i nešto što nikako ne smemo niti da zapustimo, niti da napustimo. Zaista bih iskreno volela da se vratimo pravoj knjizi, kao što je ovlašćeni predstavnik SPS, Jelena Mihajlović rekla u svom izlaganju, poslanici SPS će sa zadovoljstvom podržati izmene oba predložena zakona. Hvala.
...
Savez vojvođanskih Mađara

Elvira Kovač

Poslanička grupa Savez vojvođanskih Mađara | Predsedava
Zahvaljujem.
Reč ima narodni poslanik Milimir Vujadinović.
Izvolite.
...
Srpska napredna stranka

Milimir Vujadinović

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu"
Hvala predsedavajuća.

Uvažene kolege, uvaženi predstavnici Vlade, poštovani građani Srbije, danas jedan Zakon o kulturi, a sa nama uvažena gospođa ministarka Gojković. Gospođo Gojković, ja se, hteo ja to ili ne hteo, vas sećam iz nekog potpuno drugog asocijacija, jer ste mi za neko drugo vreme, valjda i prirodno, u ovom parlamentu ste proveli dva mandata, koliko me moje znanje i sećanje služi, ne sećam se da je neko bio predsednik parlamenta u dva mandata osim vas.

Zašto to govorim? Vi ste asocijacija za sve ono što se dešavalo u nekom prethodnom periodu u ovom parlamentu. Vi ste neko ko je pretrpeo čak i ozbiljno nasilje braneći ugled ove institucije i vi ste u stvari personifikacija onoga što se dešavalo kada su u ovom uvaženom parlamentu sedeli tadašnji parlamentarni opozicionari, a današnji ulični i kada su se svim silama trudili da uruše ugled ove institucije i naštete ove države.

To je upravo ono što danas gledamo, kada je u pitanju predsednik republike. Naravno, bilo je to i tada, ali evo danas ti isti ljudi svoje napade usmeravaju na predsednika države. Napadi na predsednika države su personifikacija napada na Republiku Srbiju. Isti ljudi, isti akteri.

Vi ste, i mi vas pamtimo iz tog perioda, gospođo ministarka, kao čvrstog i odvažnog borca za ugled ovog parlamenta i ove institucije, a upravo to se očekuje od vas kada je u pitanju pozicija na kojoj ste sada. Čvrst stav i odbrana onoga što u stvari čini suštinu našeg naroda i naše nacije.

Još ranije postoji jedna anegdota, već dosta puta ispričana, nikada ona nije zvanično potvrđena, niti postoji istorijsko utemeljenje, kada su nemačke „štuke“ jurnule na Britaniju, tražeći sredstva za finansiranje odbrane u Velikoj Britaniji, neki ministri u Vladi su Čerčilu predložili da umanje sredstva za kulturu, a on je rekao - pa ako ne branimo kulturu, šta ćemo onda braniti?

Nije to nikada istorijski potvrđeno i ostalo je, kao anegdota, ali i kao podstrek za one koji rade danas poslove poput vas, koji brane kulturu, koja, opet kažem, je srž i suština postojanja jedne nacije, odnosno jednog naroda.

Naime, ne zaboravite, vi ste svakako dolazeći na čelo ovog ministarstva i najavili jedan ovakav deo i ovaj zakon ste nešto ranije najavili i evo ga danas pred nama. Na izgled, kratak i mali, ali veoma, veoma važan i suštinski sadržajan.

Međutim, ono što ohrabruje, ja moram malo proći i vratiti se unazad, je i povećanje sredstava, kada su u pitanju budžetska sredstva za kulturu. Ove godine su ona, oprostite ako pogrešim, za 15% do 20% veća u odnosnu na prethodne godine, ali ono što me posebno raduje, što je povećanje tih sredstava u procentima pratilo i povećanje u istim tim procentima onog dela sredstava koja su usmerena na finansiranje naših društava u regionu, svih onih koji se bave zaštitom kulture našeg naroda u regionu.

O tome smo malo i danas govorili i vi ste se dosta takli te teme i moje kolege, kroz diskusije o Nikoli Tesli, kroz diskusije o Andriću, ali mnogo je tih stvari, još i Selimović i Šantić, jer u poslednjim danima postoje jedne ozbiljne namere da se Šantić, tj. njegovo stvaralaštvo relativizuje i svede u nekakve, takozvane bosansko-hercegovačke okvire. Još jednom napominjemo sa ovoga mesta, Šantić jeste srpski stvaralac, čije stvaralaštvo pripada svima nama koji živimo na ovom prostoru.

Uvažena ministarka, na putu toga bih stvarno i da pozdravim ono što radite, kada je u pitanju saradnja sa institucijama u regionu. I ono što radite posetama u Rumuniji, i ono što radite kada je u pitanju Gradiška, gde ste nedavno sa predstavnicima institucija Republike Srpske otvorili jednu izložbu crteža slikara Milića od Mačve i to jeste pravi put čuvanja kulture identiteta kulturnog nasleđa našeg naroda u celini.

Međutim, moram napomenuti, SPC je jedan od najvećih čuvara identiteta i najvažnijih čuvara identiteta i kulturnog nasleđa srpskog nasleđa. Znate i podsetiću vas na događaj od prošle godine iz Crne Gore, gde su SPC i njeni vernici trpeli ozbiljne udarce, a suština svega toga je upravo pokušaj krađe identiteta i kulturnog nasleđa srpskog naroda u Crnoj Gori.

Dobro je što ste vi kao Ministarstvo i Vlada u Beogradu pokazali jedan potpuno drugačiji pristup. Naime, svakako da pozdravljamo to što ste u prethodnim danima uvažili zahteve patrijarha srpskog, njegove svetosti Porfirija, kada je u pitanju Zakon o kulturnom nasleđu i uvažili sve one primedbe kada je u pitanju SPC, odnosno nacrt zakona o kulturnom nasleđu. To govori o jednom suštinski drugačijem pristupu ove države i mnogih država u regionu, jer, ne zaboravite SPC pojedinačno gledano je najveći vlasnik duhovnog pokretnog i nepokretnog kulturnog nasleđa ovog naroda.

Molim vas da taj principi primenite i kada su u pitanju i druge crkve i verske zajednice i pokažete demokratičnost i društva Srbije i srpskog naroda, u celini.

Malo ste govorili danas i o infrastrukturi. Ubeležio sam da je za ovu godinu opredeljeno 350 miliona dinara za infrastrukturu u kulturi i mogu reći da ste mi na jedan način možda i ukrali temu o kojoj sam hteo govoriti, a u pitanju je Narodno pozorište u Subotici. Rekli ste sve ono što sam i sam hteo da kažem.

Molim vas u ime građana sa severa Srbije da nastavite u tom poslu završetka izgradnje Narodnog pozorišta u Subotici, gde će vam grad i gradonačelnik svakako biti veran partner. To je jedna od decenijskih stvari koje smo nasledili od onih koji su ustanove kulture rušili, kao što je to slučaj sa Narodnim pozorištem u Subotici ili su ih u najmanju ruku zatvarali, kao što je to slučaj u ostalim delovima Srbije, a o pomoći ustanovama kulture našem narodu u regionu, da ne govorim.

Sve u svemu, da ne bih dužio i da bi nešto vremena ostalo i za moje kolege, uvažena ministarka, pred vama i pred predsednikom države je svakako jedan težak posao. Pošto ova anegdota u Čerčilu i njegovom odgovoru, kada je u pitanju odbrana Britanije, nije istorijski potvrđena, postoji jedan istorijski potvrđen podatak.

Na današnji dan Austrougarska je objavila rat Srbiji 1914. godine, posle ultimatuma koji je objavljen, gle slučajnosti, 23. jula, na isti datum kada je još jedan novi Austrijanac Incko postavio jednu ultimativnu odluku u ovo vreme srpskom narodu i Srbija je na današnji dan odlučila da se brani. Neka vam to vreme i ti ljudi koji su Srbiju branili u to doba, budu vodilja i merilo kako danas da branite zajedno sa predsednikom države i srpski narod i srpsku državu, a u okviru toga srž onoga što je srpski narod, njegovu kulturu. Hvala.
...
Savez vojvođanskih Mađara

Elvira Kovač

Poslanička grupa Savez vojvođanskih Mađara | Predsedava
Hvala.
Poštovani narodni poslanici, u skladu sa članom 87. Poslovnika Narodne skupštine, određujem pauzu u trajanju od jednog sata.
Sa radom nastavljamo u 15.00 sati.
(Posle pauze)
...
Socijalistička partija Srbije

Ivica Dačić

Poslanička grupa Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Dame i gospodo narodni poslanici, nastavljamo sa radom.

Samo jedna informacija za sutrašnji dan. Imajući u vidu, kao što sam rekao, Olimpijske igre, sutra će na drugom programu RTS biti zasedanje Skupštine u terminu od 16.00 do 18.00 časova, a ostalo vreme će biti na trećem kanalu, na RTS 3.

Nastavljamo dalje. Reč ima Dunja Simonović Bratić.

Izvolite.
...
Socijalistička partija Srbije

Dunja Simonović Bratić

Poslanička grupa Socijalistička partija Srbije
Zahvaljujem.

Poštovani predsedniče Skupštine sa saradnicima, uvažena ministarko Čomić, ja danas govorim, naravno, kao poslanik SPS, ali i kao osnivač Fondacije „Sreten Stojanović“ i kao neko ko se lično i porodično trudi da učestvuje u kulturnom životu i da da neki doprinos.

Tako da, moja diskusija će biti sa aspekta uticaja kulture i ovog dela oko biblioteka i ovih zakona koje danas donosimo. Naše kolege su iznele pojedinosti, vi ste danas imali jednu iscrpnu analizu svih tih promena i u tom kontekstu, a i zbog vremena koje je ostalo, osvrnuću se na jedan malo širi kontekst vezano za knjige, tj. krajnje korisnike biblioteka i kulture.

Svedoci smo u zadnje vreme monstruoznih zločina koje su činili neki mladi ljudi drugim mladim ljudima, čiji je zajednički imenitelj navijač. Ne možemo a da se ne pitamo da li bi se ovakvi užasi dešavali da su ti isti mladi ljudi bili članovi neke od naših biblioteka, da li bi krenuli takvim putem i da li bi uradili to što su uradili?

Pitanje je naizgled retoričko, ali u njemu se krije nešto mnogo dublje, a to je kakvo smo društvo postali i šta mi vrednujemo i baštinimo? Mi koji smo roditelji i imamo sreću da imamo i žensku i mušku decu, imamo veliku dilemu da li će nam muško dete biti navijač i to ovako uspešan, a žensko dete cenjena starleta, ili će nam deca biti štreberi.

I ova „prima facie“ deluje kao retoričko pitanje, ali u našem društvu na štrebere se gleda podrugljivo, sa podsmehom, skoro pa sa žaljenjem se konstatuje - šta će mu bre to, gubi vreme, vidi ove sa kupljenim diplomama kako su uspešni, lepi i pametni. Ko je još lud da ide u čitaonicu ili biblioteku, ili još luđe da ima člansku kartu biblioteke? Ako ćemo realno, knjige ne govore, ne skiče, ne vrište, nemaju silikonske dodatke, niti tetovaže, korice i omot nisu u šari brenda Luj Viton.

Ako su popularne javne rasprave, evo predloga za jednu. Koliko knjiga i kojih naslova dete u određenom uzrastu, a i to je za debatu o kom uzrastu pričamo, treba da čita ili da mu se čita da bi zavoleli pisanu reč, pored ove agresivne tehnološke kakofonije? Ako gledamo u budućnost, ovakva pitanja trebalo je da postavljamo juče. Šta sada mi kao društvo možemo da uradimo ako znamo da je finale jednog rijaliti programa gledalo tri i po miliona naših građana?

Spaljivanje knjiga nije bio nacistički izum. Lomača sa knjigama postojala je od pamtiveka. Jedan od najpoznatijih bibliokausta desio se u čuvenoj Aleksasndrijskoj biblioteci kada je hrišćanstvo pobedilo paganizam. Neki hrabri ljudi nešto su sačuvali. To je dovelo do renesanse, duhovnog oslobođenja čovečanstva. Tada su goreli i ljudi i knjige, ali nad njihovim pepelom stvorio se novi svet. Biti bibliotekar bilo je zanimanje opasno po život. Čuvari knjiga bili su pobunjenici, revolucionari, jeretici.

Ko su bili ljudi koji su sačuvali, recimo, takozvane Kumranske rukopise, kao i arapski filozofi koji su sačuvali spise grčkih filozofa? Utemeljivači evropske civilizacije, da ne kažemo zapadne demokratije. Ko se sada seća Averoesa i Avicene kada priča o demokratiji u Evropi? Ko god je hteo da nas porobi slao je svoje stručnjake za Balkan, južne Slovene i Vizantiju. Veliki broj univerzitetskih profesora iz Beča i Berlina je u vojničkim uniformama harao i otimao iz naših riznica i biblioteka, a onda bi po obavljenom poslu zasuli bombama tu istu biblioteku.

Najveći izazov naše kulturne diplomatije jeste vraćanje starih rukopisa u Maticu. Kao što će Miroslavljevo jevanđelje dobiti svoju stranicu, želim da verujem da će se i drugi vredni rukopisi vratiti kući.

U osvit 26. objetnice vojnoredarstvene operacije Oluja, ili na srpskom jeziku proterivanje 250.000 Srba iz njihovih kuća i sa njihove zemlje i ubistva preko 1200 civila i oko 600 vojnika od strane hrvatskih branitelja, apelujem na najviše državne organe da se uspostavi uz kulturu sećanja koju baštinimo još jedna važna ustanova, jer i ona nam je simbolički oteta kroz kulturnu oluju.

Naime, 1950. godine osnovan je Leksikografski zavod SFRJ, institucija koja je imala sedište u Zagrebu, a za nju su najviše radili srpski akademici. Već dugo se u intelektualnoj čaršiji pričalo o formiranju srpskog leksikografskog zavoda, bilo je i nekih neuspelih i nesretnih pokušaja. Leksikografski zavod Srbije bio bi kruna naših težnji da znanjem i kulturom pokažemo da smo dostojni naših umnih predaka. To bi bilo mesto susreta mladih istraživača i uvaženih profesora.

Hrvatska država se najviše ponosi Krležom, pa po njemu Hrvatski leksikografski zavod danas nosi ime. Imajmo u vidu da je i Franjo Tuđman jedno vreme radio u njemu. Oni su se nama stručno i sistematski bavili, gotovo leksikografski. Zato, nemamo prostora više za izgovore i vreme je da spasimo sećanja. Zahvaljujem.
...
Socijalistička partija Srbije

Ivica Dačić

Poslanička grupa Socijalistička partija Srbije | Predsedava
Hvala.
Reč ima Predrag Rajić.
...
Srpska napredna stranka

Predrag Rajić

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu"
Hvala predsedniče Narodne skupštine gospodine Dačiću.

Poštovana gospođo Čomić, dame i gospodo narodni poslanici, cenjeni građani koji pratite ovaj prenos, tema kulture je mnogo šira nego što to možda nekada deluje. Često govorimo o tome kako se za kulturu ne troši dovoljno novca, jer imamo neke preče potrebe, ali definitivno možemo postaviti sebi pitanje - da li savremena, napredna, civilizovana država može da funkcioniše bez ulaganja u kulturu?

Kada govorimo o ulaganju u kulturu moramo imati na umu i u vidu da su uglavnom kulturni poslanici zanesenjaci, ljudi koji rade svoj posao uglavnom iz ljubavi, ali ipak i ta ljubav mora biti potpomognuta nekada materijalnim dobrima, jer sve to košta, košta i papir na kom se štampaju najlepše pesme, koštaju štafelaji, koštaju i nosači zvuka, mora im se pomoći da bi mogli da nas reprezentuju adekvatno u svetu da bi mogli da obrazuju naše nove naraštaje i da bi mogli da ostave iza nas neki pečat generacija kojima i mi pripadamo.

Ono što mene posebno raduje i zbog čega sam, između ostalog, a mnogo je razloga što sam ponosan što sam narodni poslanik baš u ovom sazivu i baš u ovoj poslaničkoj grupi koja nosi ime našeg predsednika Aleksandra Vučića, jeste to što, rekao bih po prvi put u poslednje tri decenije, naša kulturna politika ima svoj nacionalni predznak. Šta to znači? Videli ste kakvu je histeriju u samozvanim levoliberalnim medijima koji se uglavnom finansiraju iz inostranstva, neki od njih su i prijavljeni u inostranstvo i tamo plaćaju porez, kakva je histeriju i kakvu je salvu napada i neodobravanja zapravo izazvao potez naše države kada je podignut spomenik utemeljivaču srpske državnosti Stefanu Nemanji. Nemojte da vas to čudi i nemojte da mislite da je to samo bila jedna tačka gde su se oni kao i po običaju usprotivili i javili za reč da bi napali sve što radi predsednik Vučić. Ima tu i dubljih razloga.

Nakon tri decenije, ili gotovo tri decenije lutanja po postjugoslovenskim bespućima država Srbija napokon dobija svoj rodoljubivi, nacionalni, a i istovremeno i građanski predznak, baš kako je jeste upisano u našem Ustavu.

U našem Ustavu je upisano da je država Srbija država srpskog naroda i svih građana koji ovde žive i mi to ljubomorno čuvamo. Vi vidite kroz izdatke koje ova država ima na više različitih nivoa, ja dolazim sa teritorije AP Vojvodine i znam koliko se izdvaja na pokrajinskom nivou, koliko se izdvaja na nivou lokalnih samouprava za potrebe nacionalnih zajednica naših sugrađana, koji kao maternji jezik koriste neki drugi jezik, a ne srpski, i koji imaju drugo etničko poreklo. Mi to ljubomorno čuvamo zato što želimo da pomognemo našim sugrađanima, našim komšijama, našim prijateljima, našoj braći i Rusinima, i Bunjevcima, i Gorancima i Vlasima koji nemaju svoje nacionalne države i kojima je zapravo nacionalna država Srbija, jer niko se o njima toliko ne brine i niko ne ulaže toliko u njihovu kulturu koliko to ulaže država Srbija. To možete pitati njih i to će vam i oni reći.

Mi se trudimo da maksimalno potpomognemo izgradnju kulturnih kapaciteta i naših sugrađana romske nacionalnosti koji su brojni, koji su već integrisani u naše društvo, ali kojima svakako treba pomoći da što adekvatnije iskažu sve ono što njihova bogata kultura poseduje, da to institucionalizuju, formalizuju koliko je to neophodno, ali to takođe radimo sa pripadnicima i svih drugih naroda i nacionalnih zajednica, etnički zajednica, koje ovde žive, naših prijatelja, komšija i naše braće Mađara koji po rečima premijera Viktora Orbana imaju najviša prava na svetu u Srbiji, ako izuzmemo Mađarsku.

To treba da nam služi na čast i na ponos. Na čast i na ponos kao potomcima i Nemanjića i pre njih Vlastimirovića i posle njih i Karađorđevića, i Obrenovića, i Petrovića, može da nam služi i to što mi danas imamo odgovornu nacionalnu kulturu koja se ne stidi da kaže ko smo, odakle potičemo i kuda idemo i koja se ne stidi da kaže da mi kao potomci tih dinastija, da mi kao potomci tih junaka možemo s ponosom da podignemo spomenik svakome od njih. Sramota je što srpski narod u svojoj srpskoj prestonici Beogradu sve do nedavno nije imao spomenik Stefanu Nemanji. E, te nepravde se danas ispravljaju na to sam ja ponosan.

Sramota je što visokom Stefanu nismo imali spomenik do nedavno u Beogradu, a još je veća sramota što mi imamo jedan deo naše javnosti, jedan deo medija, jedan deo političkih stranaka, koje se ponašaju nedržavotvorno. Pazite, ja iskreno verujem u demokratiju i ja nemam ništa protiv da se neko suprotstavi mom stavu, da je neko protiv stava stranke na vlasti ili da je neko protiv stava koalicije koja upravlja ovom državom, ali ja imam protiv kada je neko protiv države, ja imam problem sa tim kada je neko protiv države.

Ne možete u kontinuitetu napadati sve ono što radi ova vlast samo zbog toga što radi ta vlast. Ne možete u kontinuitetu nadati se, zahtevati intervenciju spolja kako bi ovde bila gora situacija, kako bi se pogoršala situacija u državi Srbiji, a sve po sistemu što je gore Vučiću, to je gore Srbiji ili što je gore Srbiji to je gore Vučiću, a to je onda bolje njima, bolje tom delu opozicije koji se ponaša svakako samo ne državotvorno.

Odrastao sam u jednom gradu, koji je relativno mali zove se Kula u zapadnoj Bačkoj, znam koliko je tim gradovima kao što je Kula recimo značila svaka ustanova kulture. Na primer, biblioteka, opštinska biblioteka u Kuli je bila uvek okupljalište intelektualne elite tog grada. Znam koliko je teško palo tom gradu kada je jednim nesrećnim slučajem, pre više od deset godina, ta biblioteka izgorela i koliko je bilo teško da se ona oporavi ponovo da dobije knjižni fond, da se ponovo ta elita, je li, koja se oko te biblioteke okupljala, formira i vrati na to isto mesto.

Mi smo imali jednu veliku krizu države, rekao bih, sa onom nesrećnom reformom pravosuđa pre duže od deset godina, i znamo, sad neću govoriti o, da kažem, pravničkim ili legalističkim perspektivama i aspektima tog problema, već o jednom sociološkom. Ukidanjem sudova širom Srbije, ukidanjem onoga što su bili opštinski sudovi, napravljen je i taj problem što je ukinuto jedno mesto, jedan nukleus koji je okupljao intelektualce iz tih sredina. To su bile sudije, predsednici sudova, advokati, tužioci koji su bili elita društva.

Na taj način oni su bili primorani da napuštaju te manje sredine i da odlaze u veće sredine što je naravno oštetilo sredine iz kojih su odlazili, jer jako je teško i mnogo vremena treba da protekne da biste vi izgradili jednog intelektualca koji je odlučio da živi u manjoj sredini i koji treba kao predstavnik intelektualne elite da predvodi to društvo i tu zajednicu.

Zato je važno da se ulaže u biblioteke, u čitaonice. Iako živimo u eri interneta, mada i biblioteke i čitaonice i te kako mogu biti i ovim propisima će i biti dodatno digitalizovane, i to Vlada premijerke Ane Brnabić odlično radi poslednjih godina, važno je da se ulažu i da shvatimo da tu postoji jedan dublji sociološki fenomen. Što više ulažemo u čitaonice i biblioteke, to će lakše biti da ojačaju postojeće elite u manjim sredinama, to će biti lakše da intelektualci ostaju u tim sredinama i to će biti lakše da te manje sredine opstanu.

Stalno govorimo o tome i suočavamo se sa jednim fenomenom koji nije karakterističan samo za Srbiju, već za celu Evropu, a to je da manje sredine odumiru, da se sela odumiru, da one sredine koje nisu blizu ključnih magistralnih putnih pravaca imaju manje šanse za uspeh i za opstanak. Ovo je jedan od načina da pomognemo da ojačaju te lokalne intelektualne elite. Ovo je jedan od načina da pomognemo da manje sredine u potpunosti ili u najvećem delu ispune svoje kapacitete da sprečimo njihovu majorizaciju, odnosno da sprečimo da dođemo u situaciju ili u poziciju za neku godinu ili neku deceniju da imamo samo dva ili tri velika centra u državi Srbiji, a da sve ostalo bude ili velika spavaonica ili manje-više prazno.

Kada govorimo o nacionalnoj kulturi, moramo biti svesni i kakvog uticaja ima obrazovni sistem na vaspitavanje mlađih naraštaja. Mi smo imali nekoliko decenija komunističke diktature tokom druge Jugoslavije, koja je imala princip izgradnje kulta ličnosti Josipa Broza Tita i koja se apsolutno nije bavila izgradnjom srpskom rodoljublja, već ga je potiskivala i gurala u stranu.

Onda smo imali devedesetih godina i nakon 5. oktobra jednu kakofoniju, gde smo imali sve, samo ne rad na edukaciji mladih u pravcu da i oni spoznaju zapravo šta znači biti pripadnik srpskog naroda i zbog čega treba da budu ponosni na to. To se često preplitalo od autošovinizma koji je ulazio u naše institucije, pa do kafanskog nacionalizma. I jedan i drugi pristup su štetni. Autošovinizam zbog toga, naravno, očigledno je što vas tera da mrzite i prezirete sopstveni narod, a kafanski nacionalizam zbog toga što ismeva, zapravo, vaše rodoljublje i ono čemu vi pripadate.

Mi sada imamo napokon jednu kulturnu strategiju, jednu nacionalnu strategiju. Spomenik Stefanu Nemanji nije samo simbol koji će, eto, biti interesantan turistima, mada vidim da jeste interesantan turistima i kad god prođem tamo vidim strance da se slikaju, da su oduševljeni kako on impozantno izgleda, a kako i ne bi kada ga je jedan od najvećih umetnika sveta danas iz Rusije vajao. Ono što ja primećujem i što ja vidim jeste da je on simbol toga da Beograd danas konačno ponovo postaje srpska prestonica.

Beograd je predugo bio jugoslovenska prestonica i Beograd je izgubio svoj srpski predznak. Beograd je od grada koji je bio rasadnik srpstva, a pričamo mnogo o Nikoli Tesli, Nikola Tesla je o Beogradu govorio u jednom svom govoru kao o rasadniku srpstva u koji svi Srbi, gde god živeli, gledaju kao u svetionik. On je, nažalost, to svetlo ugasio i od srpske trobojke postao jugoslovenska trobojka, koja se stidela svojih srpskih korena, gledajući ih neretko kao na nešto retrogradno, nazadno, primitivno, ruralno, jer se to ruralno često poistovećivalo sa ovim prethodnim neadekvatnim, netačnim i pogrešnim pridevima – nazadno, pogrešno, retrogradno.

Znate, onog momenta kada su nam nametnuli, a to se desilo pre nekoliko decenija, da su opanci nešto čega treba da se stidimo, a da je sve ono što nam dolazi iz inostranstva nešto čemu treba da se divimo i da ako koristite što više tuđica, vi zapravo bivate pametniji i obrazovaniji pred drugima i vi samim tim dokazujete svoj intelektualni kapacitet, tog momenta smo mi ušli u jednu ozbiljnu nacionalnu krizu, koja je samo kulminirala devedesetih godina i nastavila se, naravno, lošim izborima nakon 2000. godine.

Godine 2012. smo to presekli. Ako neko misli da je lako to preseći, ako neko misli da tek tako možemo da preokrenemo točak istorije i da poništimo sve ono što nam se dešavalo poslednjih decenija za samo osam ili devet godina, taj se grdno vara. Ali mi radimo na tome. Mi smo deo tog projekta i treba da budemo ponosni na to. Svako od nas kad se vrati u svoju sredinu treba da bude ponosan na to.

Ja sam ponosan na to što je moj Novi Sad, srpska Atina, danas u punom smislu te reči, što je to grad koji služi na ponos svim svojim građanima, bez obzira na nacionalni predznak, što se tamo apsolutno niko ne oseća loše, a što je opet zaista postao srpska kulturna prestonica, prestonica za kompletan srpski faktor, ma gde Srbi živeli, lepo se osećaju kada dođu u Novi Sad. To nije palo sa neba i to nije slučajno. To je posledica magistralnog pravca koji je zadao predsednik Aleksandar Vučić, a koji gradonačelnik Miloš Vučević odlično prati u samom Novom Sadu.

Mišljenja sam da moramo više razgovarati sa mlađim naraštajima, da moramo adekvatnije da im priđemo, da ne treba da se osećamo otuđeno kada razgovaramo sa njima, a ne razumemo se baš možda najbolje u prvi mah, jer tako se ni sa nama nisu razumele starije generacije kada su u prvi mah razgovarale. Moramo biti svesni da, kao što je našim dedama i babama bio čudan mobilni telefon, a mi smo ga lako koristili, i to oni stari mobilni telefoni koji su mogli da služe kao hladno oružje, ali smo ih mi smatrali velikim tehnološkim napretkom, i kao što su oni nama tada bili čudni što oni to ne razumeju tako lako kako mi razumemo, da smo tako danas i mi čudni onima koji su rođeni posle 1995. godine, na primer, jer oni drugačije gledaju svet, oni drugačije posmatraju vreme, oni drugačije posmatraju fenomene. To je normalno i to nije za osudu i ne treba da se ponašamo džangrizavo i da se povučemo na neki balkon i da govorimo – šta radi ova omladina, to je strašno i to je ružno. Nije. To je deo vremena. Ali treba ih uklopimo u to da shvate i da uvide da je to što oni rade da mora biti sastavni deo nacionalne kulture etnosa kom pripadaju, naroda kom pripadaju. Da to što znaš strane jezike ne znači da nisi dovoljno dobar Srbin ili da treba da se stidiš svog srpstva.

Evo, pogledajte Đokovića, na primer. On se ne stidi srpstva. Njemu su nudili kada je počinjao svoju karijeru, toga se možemo setiti, i Švajcarci, i Amerikanci, i Francuzi i Britanci, brdo novca da pređe da igra za njih, samo da prihvati njihovu zastavu, mogao je da dobije razne milione. Nije to hteo. Nije to uradio. I ja cenim te ljude. I ti ljudi treba da nam budu uzor. Ti ljudi treba da budu uzori tim našim mlađim naraštajima. To su talentovana deca. Samo im treba prići na adekvatan način. Nije pogrešan ni „Instagram“, ni „Tik-tok“, ni „Jutjub“, ni „Fejsbuk“ sam po sebi, to je deo savremene kulture i zato treba da se digitalizujemo i da idemo dalje. Samo treba adekvatno da im priđemo, da im kažemo na tim platformama mogu da pronađu neke edukativne, kvalitetne sadržaje, a ne samo one koji su površni, jer internet vam je kao vatra ili voda – dobar sluga, a jako loš gospodar. Tamo svašta možete pronaći.

Možete to koristiti kroz aplikacije koje neke sudije Apelacionog suda u Beogradu brane do onog momenta dok FBI ne upadne u sedište te iste aplikacije, govorim o „Skaju“, i ne zatvori je i onda te iste sudije Apelacionog suda stalno sa kritikama i sa napadima na naš MUP zbog toga što je pozivao one koji su te aplikacije koristili za najgore moguće zločine. Ali o njima neću sada. Namerno neću da kažem ime tog sudije Apelacionog suda, pošto znam da on uživa u pažnji kada mu se ime pominje u najvišem domu u ovoj državi, pa neka pati malo zbog toga što neću da mu pomenem prezime.

Naša nacionalna politika, kada je reč o kulturi, mora i treba da ostane rodoljubiva, treba da ima svoj intelektualni predznak i ne sme da dozvoli sebi nikada da se komercijalizuje. Zašto to kažem? Ne možete iz interesa voleti svoj narod i svoju državu. E, zato je važno da Beograd, kao generator Srbije, kao najveći, najmoćniji centar, sa najvećim potencijalom, sa jako mnogo rodoljuba, sa jako mnogo kvalitetnih ljudi koji su ovde da li došli, da li rođeni, da li odrasli, da li sada prešli zbog posla, to je najmanje bitno, ali koji su ovde na istom mestu, mogu da tu svoju energiju kanališu adekvatno, da je ujedine i da je usmere u jednom pravcu, da to bude jedna snaga, jedna srpska energija koja će od Beograda napraviti ponovo srpsku prestonicu. Neka on ima i svoj kosmopolitski karakter, i treba da ima, i meni je drago da ga ima, a to vidite i po nazivima ulica, to vidite i po nazivima restorana, i po raznim, od kuhinja koje možete naći u Beogradu do stranaca koji uvek zadovoljno ovde dođu da bi se lepo proveli i da bi nešto videli. I treba da ima taj karakter, naravno.

Biti rodoljub ne znači biti isključiv, ne znači biti ksenofoban. Naprotiv, biti rodoljub znači biti upoznat sa svojom kulturom i biti otvoren za upoznavanje drugih kultura, ali ne toliko da bi ti zbog toga svoju kulturu nipodaštavao ili zaboravio. To što sam ja Srbin etnički mene ne čini ništa u startu ni gorim ni boljim od drugih. To što sam ja Srbin i što sam svestan svog identiteta nacionalnog govori da sam svestan svog porekla, da sam svestan svojih pradedova, i onog sa očeve strane koji je poginuo u Drugom svetskom ratu u borbi protiv fašizma i onog sa mamine strane koji je pregazio Albaniju i probijao Solunski front. To znači da ja neću nikada da pognem glavu pred drugima i da kažem da sam pripadnik genocidnog naroda. To znači da ja neću nikada da pognem glavu i da kažem da me je sramota zbog toga što imam Stefana Nemanju, a manje-više svi drugi iz okruženja bi dali grdne novce da imaju svog Stefana Nemanju, da ne moraju da izmišljaju nekakve grobnice i nekakve spise. Neću da pominjem ko to radi.

Mi ne moramo da falsifikujemo istoriju, mi imamo vrlo adekvatnu, konkretnu i jasnu istoriju. Mi ne moramo da se stidimo svoje prošlosti, mi njome moramo da se ponosimo. A dok to radimo i kad to radimo, moramo imati pravilan metod. Ovo što radi predsednik Aleksandar Vučić i ovo što radi Vlada Republike Srbije jeste pravilan metod. Na adekvatan način se prvo samoobrazovati, pa onda nastupati isto tako i pred drugima. Zbog toga stalno pominjem Beograd, jer je Beograd sedište naše kulture, sedište naše politike, sedište naše privrede, i zato je važno da se vrati svojim korenima, a on to može i ja verujem da će on to postići.

Beograd služi i treba da služi na ponos svim svojim građanima. On treba da služi na ponos i svim Srbima, ma gde živeli i to je njegova specifičnost. Jer svi mi imamo svoj grad porekla ili grad gde živimo, ali je Beograd grad svih nas, svih Srba, jer je on prestonica srpskog naroda, jer je on svetionik u koji ponovo treba da gledamo. I ja se iskreno nadam da ćemo u skladu i sa ovim reformama koje sada imamo iz polja kulture opet uspeti da okrenemo tu trobojku sa svetionika Beograda, da ona više ne bude plavo-belo-crvena, nego da ponovo bude crveno-plavo-bela. Hvala.