Jedanaesto vanredno zasedanje , 07.09.2021.

1. dan rada

OBRAĆANJA

...
Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Stefan Krkobabić

Poslanička grupa PUPS - "Tri P"
Zahvaljujem.

Uvažena potpredsednice Jevđić, uvažena gospođo Matić, saradnici ministarke, da Predlog zakona o zaštiti potrošača, o kome danas raspravljamo, samo sadrži jedan, i to član 85. koji kaže da distributeru zabranjuje da obustavi pružanje usluga snabdevanje toplotnom i električnom energijom ili gasom kojima se potrošač snabdeva radi grejanja tokom grejne sezone ako u domaćinstvu živi i jedan ugroženi potrošač, vredelo bi ga podržati samo zbog toga, a ovaj zakon sadrži mnogo, mnogo više.

Partija ujedinjenih penzionera Srbije kao stranka socijalne pravde koja je od svog nastanka dosledno okrenuta brizi za najranjivije kategorije stanovništva sa nestrpljenjem je čekala da se ovaj zakon nađe na dnevnom redu našeg parlamenta.

I penzioneri i proleteri radnici i poljoprivrednici, tri sloja naših građana koji su u fokusu PUPS-a, osim što su ranjivi po drugim osnovama, istovremeno se ranjivom kategorijom mogu smatrati i kada ih posmatrate kao potrošače osnovnih životnih potrepština i usluga.

Zato nam je veoma važno i to što će prema ovom zakonu prodavcima, ali i pružaocima usluga od opšteg ekonomskog interesa, poput struje, grejanja ili gasa, biti zabranjeno da diskriminišu potrošače po bilo kojem kriterijumu, pa više nećemo imati neke dužnike i sa po nekoliko stotina hiljada dinara duga, koji i dalje imaju struju, a nesrećnici koji duguju nekoliko hiljada dinara bivaju isključivani.

Bićemo iskreni, nas najviše zanima onaj potrošač koji je u smislu ovog Predloga zakona definisan kao ugroženi potrošač, a to je svaki onaj koji zbog svog ekonomskog i socijalnog položaja, uslova života, posebnih potreba ili drugih teških ličnih neprilika ili kupuje robu ili koristi uslugu pod naročito otežanim uslovima ili je u tome potpuno onemogućen. Zato ćemo sve ono što novo donosi ovaj zakon pokušati, pre svega, da sagledavamo iz ugla tih najranjivijih grupa i kategorija građana Srbije.

Istraživanja navika potrošača koje se tiču odnosa životnog stila i navika u ishrani pojedinih kategorija stanovništva godinama kod nas daju slične rezultate. Recimo, žene više od muškaraca paze na kalorije i kvalitet hrane koju unose u organizam, češće čitaju deklaracije na prehrambenim proizvodima koje kupuju, ali su, tako govore istraživanja, i podložnije uticaju reklame i dizajna ambalaže, jer češće veruju da iza atraktivnog pakovanja stoji kvalitetan artikal.

Mlađa populacija, pak, jede neredovno fast-fud, stalno nešto grickaju, konzumiraju nezdravu hranu, eksperimentišu sa egzotičnim jelima. Stariji ljudi su, sa druge strane, i pre ove pandemije poklanjali mnogo više pažnje i zdravoj ishrani nego mladi. Stariji imaju uobročenu ishranu, retko preskaču redovne obroke i retko jedu između obroka. Više vole da kuvaju i da jedu kuvano, više vode računa da hrana bude zdrava i bez veštačkih aditiva.

Kako obezbediti da npr. ovakav pozitivan stav najstarijih sugrađana o zdravlju stvarno zaživi i u praksi ako su naši maloprodajni objekti prepuni proizvoda sumnjivog kvaliteta? Prava potrošača se neretko ne poštuju, pa čak ni posebna zaštita maloletnika kojima su dostupni i alkohol, duvan i pirotehnička sredstva.

Iako kod nas postoji relativno duga tradicija pokreta potrošača, tek nekoliko procenata naših građana zna koja su to neprikosnovena prava potrošača. Da podsetim, svaki građanin Srbije ima zakonsko pravo na zadovoljavanje svojih osnovnih potreba, dostupnost najnužnijih roba i usluga, kao što su hrana, odeća, obuća i stambeni prostor, zdravstvena zaštita, obrazovanje i higijena. Zatim, sledi pravo na bezbednost, koju pomenuh malopre, a to je zaštita od robe i usluga koje su opasne po život, zdravlje, imovinu ili životnu sredinu ili robe čije je posedovanje ili upotreba zabranjena i, naravno, pravo na zdravu i održivu životnu sredinu i život i rad u njoj, a onda ide i pravo na obaveštenost, to jest raspolaganje tačnim podacima koji su neophodni za razuman izbor ponuđene robe i usluga, pravo na mogućnost izbora između više roba i usluga po pristupačnim cenama, uz odgovarajući kvalitet, pravo na učešće i zastupljenost interesa potrošača u postupku donošenja i sprovođenja politike zaštite potrošača, kao i pravo na pravnu zaštitu potrošača u zakonom predviđenom postupku u slučaju povrede njegovog prava i naknada materijalne i nematerijalne štete koju mu prouzrokuje trgovac i tako dalje.

Građani moraju da znaju da je dužnost trgovca da transparentno, na nedvosmislen, čitak i lak uočljiv način istakne prodajnu jediničnu cenu robe ili usluge. Ovim zakonom staće se na put zloupotrebe ove obaveze kroz tzv. skrivene, sitnim slovima pisane stavke ugovora sa dodatnim nevidljivim troškovima.

Za PUPS kao partiju socijalne pravde i jednakosti, to znači da ovu stavku moraju naročito i striktno da poštuju trgovci koji pružaju usluge trajnog snabdevanja električnom energijom, toplotnom energijom ili vodom, putem cevovoda i sličnim uslugama od životne važnosti za svakog građanina.

PUPS očekuje da će se ovim zakonom stati na put i veoma rasprostranjenoj nepoštenoj poslovnoj, a naročito obmanjujućoj i nasrtljivoj praksi trgovaca prema potrošaču pre sklapanja, a za vreme i nakon sklapanja pravnog posla, jer će teret dokazivanja tačnosti i činjeničnih navoda trgovcu u vezi sa njegovom poslovnom praksom biti na trgovcu, a ne na potrošaču.

Pod obmanjujućem se u smislu ovog zakona smatra poslovna praksa trgovca kojom navodi ili preti da navede potrošača da donese ekonomsku odluku koju inače ne bi doneo tako što mu daje netačna obaveštenja ili stvaranjem opšteg utiska ili na drugi način, čak i kada su obaveštenja koja daje tačna, dovodi ili preti da dovede prosečnog potrošača u zabludu.

Nadamo se da će se ovim iskoreniti i nasrtljiva poslovna praksa u kojoj neki trgovci uznemiravanjem, prinudom, čak i fizičkom, ili nedozvoljenim uticajem narušavaju slobodu izbora ili ponašanje prosečnog potrošača u vezi sa određenim proizvodom i na taj način navodi ili preti da navede potrošača da donese ekonomsku odluku koju inače ne bi doneo.

Tu spadaju i oni slučajevi – poseta potrošača u njegovom stanu bez njegove prethodne saglasnosti, direktno pozivanje dece ili maloletnika da kupe ili utiču na roditelje ili druga odrasla lica da za njih kupe proizvod, zahtev potrošaču da plati, vrati ili čuva proizvod čiju isporuku nije ni tražio, višestruko obraćanje potrošaču protivno njegovoj volji telefonom, faksom ili elektronskom poštom.

Starije osobe i druge ranjivije kategorije stanovništva naročito su podložne gutanju pogrešnog utiska kojim ih hipnotiše trgovac prevarant da će, recimo, preduzimanjem određene radnje osvojiti nagradu ili kakvu drugu korist ako na neki račun uplati izvesnu sumu novca.

Sada se zabranjuje direktno oglašavanje telefonom, faksom ili elektronskom poštom bez prethodnog pristanka potrošača, što je naročito važno zbog naših starijih sugrađana koji vrlo često bivaju nasamareni na ovaj način.

Ugovorne odredbe koje regulišu odnos trgovca i potrošača, osim retkih oko kojih prihvata da pregovara, trgovac unapred priprema unapred formulisane ugovorne odredbe, su po pravilu duge i složene tako da nestručni potrošač ne može da ih brzo pročita niti lako da ih razume. Ipak, potrošač pristaje na njih iako ih dobro ne razume, svesno da u njima ne može ništa da izmeni, da je reč o tzv. tipskom ugovoru.

Situacija u kojoj se nalazi potrošač omogućava trgovcu da iskoristi nejasne i nerazumljive ugovorne odredbe da bi kroz njih nametnuo potrošaču neke dodatne obaveze ili olakšao sebi izvršenje sopstvenih obaveze.

U ugovoru sa trgovcem potrošač skoro uvek ima podređen položaj. Trgovac je uvek nadmoćna strana u odnosu sa potrošačem. Sa takve pozicije najčešće je trgovac u prilici da nametne potrošaču uslove prodaje ili pružanje usluga koje su isključivo u njegovom interesu, zanemarujući interese potrošača.

Posebnim pravima koje ovaj zakon garantuje potrošačima i obavezama koje nameće trgovcima otklanja se nejednakost i popravlja položaj potrošača u ugovornom odnosu sa trgovcem.

Da je tako, govori, na primer, predloženi član 16. stav 3. koji određuje da je teret dokazivanja o tačnosti činjeničnih navoda trgovaca u vezi sa svojom poslovnom praksom na trgovcu a ne na potrošaču.

Nepravična ugovorna odredba, bilo ona za koju se pretpostavlja da je nepravična dok trgovac suprotno ne dokaže, bilo ona koja je u svakom slučaju nepravična, jeste ništavna i ne proizvodi pravno dejstvo.

Nepravične i nejasne ugovorne odredbe, pogotovo na tzv. tipskim ugovorima, imale su za posledice značajnu nesrazmeru u pravima i obavezama ugovornih strana uvek u korist prodavca, a na štetu potrošača.

Od sada će nejasne odredbe ugovora između potrošača i trgovca da se tumače u korist potrošača. Od sada, ugovorna odredba čiju je sadržinu odredio trgovac tako da se smatra da je potrošač pristao na nju, ta skrivena klauzula, ako izričito ne naglasi da na tu odredbu ne pristaje, ne obavezuje potrošača.

Prodavac je dužan da potrošaču kao deo prateće dokumentacije preda uputstvo za upotrebu i druge informacije kojima se potrošač upoznaje sa svojstvima robe, s obzirom na njena svojstva, namenu ili u skladu sa posebnim propisima, ali na srpskom, a ne na nekom drugom jeziku, na jasan i razumljiv način.

Preciziraju se i obaveze i garancije procedura reklamacije, a prodavac će, ukoliko odbije reklamaciju, biti dužan da potrošača obavesti o mogućnosti rešavanja spora i vansudskim putem i uputi ga na nadležna tela za vansudsko rešavanje potrošačkih sporova.

U slučaju postojanja osnovane sumnje da je ugroženo pravo potrošača na bezbednost, odnosno da je ugrožena zaštita potrošača od roba i usluga koje su opasne po život, zdravlje, imovinu ili životnu sredinu ili robe čije je posredovanje ili upotreba zabranjena, resorni ministar je dužan da predloži Vladu da donese odluku o hitnom sprovođenju zajedničke ili koordinisane vanredne inspekcijske kontrole od strane svih nadležnih inspekcijskih organa.

Ono što je nama iz PUPS-a takođe veoma važno jeste to što će trgovci uslugama od opšteg interesa, struja, voda i gas, biti obavezni da u računu za pružene usluge potrošaču navedu i elemente koji mu omogućavaju da proverava i prati iznos svog zaduženja, ali i ostvaruje uvid u tekuću potrošnju radi provere ukupne potrošnje prema pruženom kvalitetu usluge, kao i da su ti trgovci dužni da ukoliko se nudi ili javno oglašava za vršenje usluge trajnog snabdevanja strujom, centralnim grejanjem ili vodom putem cevovoda, u ponudi ili oglasu jasno naznači jediničnu cenu kilovat-časa potrošene struje, kubnog metra gasa, vode. Osim jedinične cene, trgovac je dužan da označi sve cene koje se ne računaju prema potrošenoj mernoj jedinici.

Poštovane kolege narodni poslanici, trenutno je kod Agencije za privredne registre upisano 90 udruženja iz Saveza za zaštitu potrošača koja imaju status "aktivan". Međutim, regionalna savetovališta po prigovorima potrošača minulih godina su u samo 10% slučajeva pregovarala sa trgovcima. U 4% prigovora su pružane informacije potrošača, a u samo 3% prigovori su rešavani pisanjem podneska, dok se njihova aktivnost u 82% slučajeva svodila samo na savete.

Zato je bitno što ovaj Predlog zakona, članom 170. prepoznaje institut povrede kolektivnog interesa potrošača, koji nastaje kada se ukupnom broju od najmanje 10 potrošača istovetnom radnjom, odnosno na istovetan način od strane istog lica povređuje pravo koje je zagarantovano ovim zakonom. Tada resorno ministarstvo pokreće postupak po službenoj dužnosti radi utvrđivanja povrede kolektivnog interesa potrošača po službenoj dužnosti, ako u postupku inspekcijskog nadzora, na osnovu

dostavljenih inicijativa, informacija ili drugih raspoloživih podataka, osnovano pretpostavi da neko činjenje ili nečinjenje učesnika na tržištu, a posebno o postojanju nepravične ugovorne odredbe, ugrožava ili preti da ugrozi kolektivni interes potrošača.

Vansudsko rešavanje sporova uz pomoć medijatora koje licencira Ministarstvo pravde postaće, nadamo se, najčešći ali najefikasniji kanal za dalje unapređenje sistema zaštite potrošača.

Smatramo da je kao vid prevencije veoma dobro što za neke prekršaje, uz prekršajnu novčanu kaznu, pravnom licu i njegovom odgovornom licu, kao i preduzetniku, može izreći zaštitna mera zabrane da obavlja određene delatnosti u trajanju od šest meseci do godinu dana, kao i zaštitna mera javnog objavljivanja presude.

Ono što je već dokazano u razvijenom svetu, jačanjem institucionalne zaštite potrošača pojačava se i konkurencija na tržištu.

Kada je reč o kaznenim odredbama ovog zakona, naše je da poželimo da ih što manje bude primenjeno u praksi, što znači da mi iz poslaničkog kluba PUPS - 3P verujemo da će trgovci u najvećoj meri poštovati ovaj zakon. Zahvaljujem se na pažnji. Hvala.
...
Srpska napredna stranka

Radovan Tvrdišić

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu" | Predsedava
Zahvaljujem.
Sledeći ima reč narodni poslanik Đorđe Milićević. Izvolite.
...
Socijalistička partija Srbije

Đorđe Milićević

Poslanička grupa Socijalistička partija Srbije
Zahvaljujem.

Uvaženi predsedavajući, poštovana ministarko, poštovani predstavnici Ministarstva, poslanička grupa SPS smatra da se predlogom novog Zakona o zaštiti potrošača značajno unapređuje ova oblast i usklađuje sa pravnim tekovinama EU, kako sa izvorima primarnog, tako i sa izvorima sekundarnog prava EU.

Zaštita potrošača je svakako važan segment života, posebno danas kada smo u eri potrošačkog društva za koje važi deviza - kupujem, dakle postojim.

Potrošačko društvo podrazumeva masovnu proizvodnju proizvoda i ponudu roba i usluga koje daleko nadilaze zadovoljenje osnovnih potreba pojedinaca i porodice. To je mnogo više od potrebe. Stručnjaci ovu potrošačku pojavu nazivaju konzumirizam, koja se širi na globalnom nivou kao produkt globalizacije i digitalizacije, koja sve te proizvode, bili oni nužni, potrebni ili luksuzni, čini dostupnim potrošačima širom sveta. A uspeh konzumerizma se temelji na uverenju da određena roba, određeni proizvodi, daju i dodaju vrednost i značenje pojedincima i njihovu ulogu u društvu.

Robni brend danas se posmatra kao neophodni uslov za prepoznavanje pozicije pojedinaca. Tako se stvaraju veštačke potrebe koje povezuju odabrane i željene robe sa statusom pojedinaca, a to je i cilj potrošačkog društva, da svaka roba nađe svog kupca, odnosno da svaka roba nađe svog potrošača.

Svaki građanin se u određenom trenutku nalazi u ulozi potrošača odnosno kupca određenih roba za ličnu upotrebu, za porodicu ili za domaćinstvo. Kupujemo hranu, odeću, obuću, kućne aparate, nameštaj, ali i luksuzne robe, umetničke predmete, turističke aranžmane i razne druge usluge, kojima želimo da poboljšamo svoje uslove života i da svoj dom učinimo prijatnim.

Naravno, kupovinu uvek želimo da organizujemo shodno svojim materijalnim mogućnostima, mada potrošački mentalitet ne zaobilazi, nažalost, nikoga od nas. Ali, šta god da kupujemo i koliko god da košta proizvod ili usluga za koju smo se opredelili, uvek kao potrošači očekujemo da on ima određeni i garantovani kvalitet. To podrazumeva da je proizvod pre svega ispravan, siguran, pouzdan i ima upotrebnu vrednost, a da usluga bude adekvatna ponudi i ceni.

Ovo je vreme globalnog potrošačkog društva u kome, nažalost, najčešće kapital i njegovo sticanje ima primat nad kvalitetom i garancijama koje proizvođač mora da ponudi potrošaču. Nije proizvođaču uvek cilj kvalitet, već dobit sa što manje ulaganja i što manje troškova. Cilj je brz, što veći obrt kapitala, tako da se često zaboravlja i na poslovni moral, ali često se zaboravlja i na odgovornost. Upravo zbog tog globalnog trenda proizvodnje i potrebnih i nepotrebnih roba koje su karakteristika potrošačkih društava potrošač mora biti zaštićen.

Otuda i potreba da država propisuje zakone kojima se garantuju osnovna prava potrošača, a to su pravo na zaštitu zdravlja, bezbednosti, imovinskih interesa potrošača, a s tim u vezi se propisuju i mere zaštite i način njihovog sprovođenja, naravno. Srbija ima i Strategiju zaštite potrošača i Zakon o zaštiti potrošača koji je donet 2014. godine, a on je zamenio ranije donet zakon 2010. godine. Dakle, ova oblast je značajna i sa dosta pažnje se uređuje kod nas, što govori da idemo ka izgradnji socijalno odgovorne države prema svojim građanima, ali pre svega prema potrošačkim potrebama koje su suština životne potrebe.

Novi predlog zakona koji je pred nama govori u prilog činjenici da se radi o veoma fleksibilnoj, dinamičnoj i promenama podložnoj oblasti, koja se stalno mora institucionalno i pravno dograđivati, kako bi se išlo u korak sa našim strateškim ciljevima, sa međunarodnim standardima, ali i sa stalnim potrebama potrošača da se njihova prava zaštite od svih devijantnih pojava na tržištu roba i usluga koje se stalno menja kako bi se zadovoljilo potrošačko društvo u celini, a devijantnih pojava na tržištu, nažalost, ima.

Nažalost, česti smo svedoci toga. Tako često kupimo neispravan kućni aparat ili se isti pokvari pre garantnog roka. U poslednje vreme, mislim na ono vreme pre Kovida, kada se mnogo više putovalo, mnoge vesti su počinjale informacijama da su turističke agencije prevarile turiste, da su aranžmani duplo prodati ili da kvalitet izdaleka nije onakav kakav je u prospektu, odnosno u reklamnom materijalu.

Upravo zato je zakon garant da proizvodi koji su naša potreba i kojima smo okruženi moraju biti bezbedni i moraju biti, pre svega, ispravni za upotrebu, mada nijedan zakonski sistem ne može garantovati da ne postoji nikakav rizik ili da su proizvodi 100% bezbedni. Naša zemlja ima visoke standarde bezbednosti proizvoda i neprekidno se zakonskom regulativom, što je upravo ovaj predlog zakona o kojem danas govorimo, kao i ostalim kontrolnim mehanizmima, bori za unapređenje tih standarda.

Bezbednost proizvoda je naročito važna kada je u pitanju hrana, posebno hrana za bebe, mada ni bezbednost drugih proizvoda nije manje značajna.

Pitanje bezbednosti hrane je najsloženije, jer je u pitanju, pre svega, zdravlje stanovništva i istovremeno je potrebno sagledati celokupan lanac, kako često kažemo - od njive do trpeze, kako bi se postigla bezbednost proizvoda.

Bezbednost hrane uključuje proizvođača, uključuje otkupljivača, prerađivača, distributera i na kraju uključuje trgovca. Nije uvek lako utvrditi čija je odgovornost zdravstveno neispravnog proizvoda.

Istina je, kod prodaje svih proizvoda, odgovornost prema kupcu snosi prodavac, ali je ovde očita i odgovornost proizvođača, tako da je taj lanac odgovornosti neophodno uspostaviti kako bi se odgovornost i podelila među svim učesnicima u ovom lancu, odnosno među svim učesnicima u ovom čitavom procesu.

Proizvođač svoju odgovornost snosi za poštovanje deklaracije i deklarisanog sadržaja. Doduše, kada uzmete neki proizvod, vidite da je sastav proizvoda ispisan najsitnijim slovima, često nečitljivim, što demotiviše potrošača da se na licu mesta upozna sa karakteristikama proizvoda, a u pitanju je hrana isključivo.

Stoga poseban zakon, a to je Zakon o bezbednosti hrane, uređuje način na koji poljoprivrednici proizvode hranu, uključujući i to koje hemikalije se koriste pri uzgoju biljaka i životinja, kako je hrana obrađena, koje veštačke boje i aditivi se dodaju u postupku prerade i same finalizacije prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda i kako se ta hrana prodaje.

Takođe, Republika Srbija ima Zakon o zdravstvenoj ispravnosti predmeta opšte upotrebe, kojim se reguliše bezbednost drugih potrošačkih dobara, kao što su igračke, kozmetički proizvodi i duvanski proizvodi.

Ono što je kvalitet Zakona o zaštiti potrošača jesu mere zaštite, tako da se nebezbedni proizvodi, proizvodi kojima je istekao rok, proizvodi koji ne odgovaraju deklarisanom sadržaju i kvalitetu moraju povući sa tržišta.

Kada je hrana u pitanju ne mogu a da se ne osvrnem na našu veliku neodgovornost u pripremi i korišćenju prehrambenih namirnica. Danas se hrana, nažalost, mnogo baca. Prema nekim podacima Svetske organizacije za hranu i poljoprivredu, na globalnom nivou godišnje se baci trećina proizvedene hrane. Od toga, po proceni, se čak 10% do 15% hrane baci zbog isteka roka. To govori da su procene proizvođača loše i da se proizvodi više nego što je potrebno. S druge strane, mnogo je još uvek gladnih u svetu, pa je nepojmljivo da bogati deo sveta tako neodgovorno koristi ove resurse. Sa hranom se mora odgovornije postupati, a to ćemo postići jačanjem upravo odgovornosti i proizvođača, ali i jačanjem odgovornosti i potrošača.

U tom smislu bih pohvalio što je na nivou UN određen Svetski dan bezbednost hrane, koji se obeležava svakog 7. juna, kako bi se skrenula pažnja i osnažile aktivnosti na sprečavanju, otkrivanju i upravljanju rizicima od hrane, odnosno doprinelo ukupnoj bezbednosti hrane, a time i zdravlju ljudi, ali i pristupu tržištu, ukupnom ekonomskom prosperitetu, poljoprivredi, turizmu i, naravno, održivom razvoju.

Citirao bih poruku prethodnog Svetskog dana bezbednosti hrane. Ona je važna za sve nas, a glasi – bezbednost hrane svačiji je posao. Ovom porukom se promoviše svest o značaju bezbednosti hrane, o obavezi svih nas da o tome brinemo, kao što brinemo o ostalim segmentima sopstvenog zdravlja.

Ovaj globalni cilj se postiže ne samo zakonskim rešenjima, već opštom edukacijom stanovništva, pre svega o bezbednosti hrane, ali i odgovornim korišćenjem namirnica, kako bi se izbeglo rasipanje ljudskih i prirodnih resursa i bacanje hrane.

I u Srbiji se, nažalost, baca mnogo hrane. Mi jesmo veliki proizvođač poljoprivrednih proizvoda, ali to ne znači da hranu treba bacati.

Naišao sam na podatak da se u Srbiji godišnje baci 83 kilograma hrane po stanovniku, što iznosi preko 700.000 tona godišnje. Čak 61% hrane bace sama domaćinstva, što potvrđuje neodgovoran odnos prema hrani, ali i prema kućnim budžetima, jer složićemo se, danas je najveća stavka u kućnom budžetu upravo trošak za hranu.

Kada je zaštita potrošača u pitanju, pomenuo bih značaj inspekcijskog nadzora i kontrole, jer to je jedan od efikasnijih načina otkrivanja neispravnih namirnica i drugih roba koje se nalaze u prodaji.

Osim prijava samih potrošača, najčešće se tokom inspekcijskih kontrola ustanove nedostaci proizvoda koji mogu prouzrokovati i fatalne ishode. Sećamo se svi onog tzv. slučaja rakije zozovače, nažalost.

Stoga je, ponoviću to, regulatorni okvir najvažnija brana od različitih oblika manipulacija, neodgovornosti, koristoljublja i protivpravnog ponašanja proizvođača i trgovaca prema potrošačima.

Ono što je, čini mi se, praksa pokazala, je da potrošači nisu dovoljno obavešteni o svojim pravima. Tu želim da istaknem važnost informisanja i edukacije, ali i aktivnosti udruženja za zaštitu potrošača, koja ovim zakonom dobijaju značajne ingerencije, što je takođe veoma važno.

Kao dobro zakonsko rešenje smatram zaštitu posebnih kategorija potrošača, kao što su maloletnici, jer se prodavcu zabranjuje da maloletnim licima prodaju alkoholna pića, uključujući i pivo, duvanske proizvode i pirotehnička sredstva. Nažalost, ova zabrana se, rekao bih, nedovoljno poštuje, jer je na prodavcu da slobodno proceni da li je neko lice ili nije maloletna osoba.

Još jedan aspekt zaštite potrošača bih naveo kao važan, a to je kupovina robe preko interneta ili naručivanje putem telefona. To pitanje se ovim zakonom adekvatnije uređuje, jer elektronsku trgovinu u komunikaciji nije jednostavno kontrolisati. Mi smo pre izvesnog vremena usvojili i Zakon o elektronskoj trgovini, tako da se on praktično implementira u ovom zakonskom predlogu.

Gotovo svakom od nas se desilo da kasni isporuka robe poručene preko interneta, da dobijete robu koji niste poručili, da kvalitet ni izdaleka nije onakvim kakvim se predstavlja. U suštini, shvatite da je internet trgovina bila rizik, jer odgovornost proizvođača i trgovca nije bila adekvatno pravno uređena.

Zakonom se sada izričito zabranjuje nepoštena poslovna praksa trgovca prema potrošaču i podvlači uloga ugovora o kupoprodaji proizvoda. Svim ovim izazovima novih oblika trgovanja treba odoleti, a to se može postići neprekidnom, ponavljam, edukacijom potrošača i jačanjem odgovornosti prodavaca, što sam već pomenuo kao bitnu karakteristiku zaštite potrošača. Sve to prate i adekvatne zakonske sankcije, što bi trebalo da unese više reda na tržištu.

Ono što novi Zakon o zaštiti potrošača dobro uređuje jeste nasrtljiva poslovna praksa i obmanjivanje kupaca. Danas proizvođači podstiču kupovinu svojih proizvoda sve agresivnijim marketingom, tako da popularni brendovi i agresivne reklamne poruke utiču na opredeljivanje potrošača za određene brendove koji danas diktiraju potrošačke navike, životni stil i modu, takoreći.

Negativni konteksti potrošačkog društva se mogu izbeći realnijim pristupom potreba potrošača, ali i kvalitetnim zakonskim okvirom koji garantuje prava potrošača i njihovu adekvatnu zaštitu, što Srbija upravo i čini ovim zakonskim predlogom.

Potrošnja roba jeste smisao proizvodnje, ali i usaglašavanje sa potrebama i mogućnostima potrošača biće nužno u narednom periodu, jer sve što kao čovečanstvo činimo mora biti usaglašeno sa održivim razvojem i sa zaštitom životne sredine.

Na kraju bih u kontekstu potreba potrošača istakao činjenicu da osnovne potrošačke potrebe ekonomski merimo cenom potrošačke korpe, a s tim u vezi i minimalnom cenom rada. Vlada Republike Srbije je pre nekoliko dana utvrdila novu minimalnu cenu rada za 2022. godinu. Ona je povećana i iznosi 35.012,00 dinara, što potvrđuje razvojne rezultate i ekonomske mogućnosti naše države, što će uticati i na povećanje plata i penzija u narednom vremenskom periodu.

Na samom kraju, još jednom ću ponoviti, poslanička grupa SPS u danu za glasanje podržaće ovaj zakonski predlog. Zahvaljujem.
...
Srpska napredna stranka

Radovan Tvrdišić

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu" | Predsedava
Zahvaljujem.

Reč ima narodni poslanik Veroljub Arsić.
...
Srpska napredna stranka

Veroljub Arsić

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu"
Dame i gospodo narodni poslanici, svakako da je bilo potrebno doneti novi Zakon o zaštiti potrošača. Već u svom uvodnom izlaganju koje sam imao kao predstavnik Odbora za privredu, koja je nadležna i za poslove trgovine, dao sam neke svoje primedbe i stavove samog Odbora, tj. od poslednjeg zakona koji je donet pre sedam godina, mnogo toga se promenilo. Mnogi vidovi trgovine su se promenili, pružanja usluga, navike potrošača, navike trgovaca, mogu da kažem da nije bilo baš velike zloupotrebe prilikom same trgovine, ali je ono što smo primetili jeste tzv. nova delatnosti.

To je bila trgovina na daljinu, najčešće telefonskim putem, gde je prodavac, trgovac na određen način pokušavao da plasira svoju robu u direktnom kontaktu sa kupcem najčešće, po meni, na jedan prilično neprimeren način, bez obzira na njihovu ljubaznost. Ja to mogu smatrati kao jedan vid uznemiravanja, pogotovu ako vas pozivaju posle 22 sata ili uporno pokušavaju dan za danom da vam neki proizvod prodaju, a do toga da su to samo proizvodi koje vi ne vidite, nemate priliku da se upoznate sa njima, možete da verujte njima samo na reč i da je tu postojala vrlo mala odgovornost tih prodavaca i vrlo slaba zaštita samih potrošača, kada je ovakav vid trgovine u pitanju.

Donošenjem ovog zakona, prvo, naši građani će moći da biraju da li će da se nalaze na spisku koje prodavci na daljinu mogu da kontaktiraju ili će to biti zabranjeno. Dovoljno će biti da oni obaveste nadležan organ koji će praviti tu listu i koja će biti dostupna svim trgovcima na daljinu, da znaju koga mogu da zovu ili ne, i one kaznene odredbe ukoliko neko nastavi sa tom jednom takvom nepoštenom praksom.

Sama zaštita potrošača jeste osetljiva tema. Mi smo pre nekoliko decenija prešli na potpuno liberalan način trgovine, naravno da nije postojala zakonska materija koja je štitila potrošača, nije postojala zakonska obaveza koja je štitila potrošača u smislu da on zaista kupuje neki proizvod ili konzumira neku uslugu onako kako to on misli, a često puta se dešavalo da to nije baš tako i da je cena ili prevelika ili sam proizvod ne pruža onaj kvalitet, komfor, uslugu koja je bila ponuđena kada je kupac na određen način doveden u zabludu. Samim tim, ovim zakonom još više unapređujemo stepen zaštite potrošača u odnosu na zakon iz 2014. godine.

Naravno da je najosetljiviji deo, a gde sam iz ličnog iskustva, iskustva kao predsednik Odbora video, da se jedan veliki deo zloupotreba baš dešava kod proizvoda koji su u garantnom roku i to onih proizvoda koji su u garantnom roku koji je manji od

šest meseci, a kada kupac može da bira hoće li da mu se nepravilnost proizvoda otkloni, da mu se novac vrati ili da mu se zameni roba koju je on kupio.

Mogu da kažem da su trgovci zaista postali vešti da naprave jedan privid pridržavanja zakona. Evo, iz neke skorašnje prakse u radu kao predsednik Odbora. Građanin se obratio sa jednom molbom da mu pomognemo da ostvari svoje pravo koje mu je garantovano zakonom.

Najčešće su u pitanju proizvodi tehničke prirode. Znači, mobilni telefoni, televizori, obični telefoni i slični proizvodi. Poslao je svu moguću dokumentaciju kojom je tada raspolagao. Kvar je bio takav da bi i laik koji imalo poznaje rad mobilnog telefona primetio da je taj aparat potpuno neispravan. Nemojte da mislite da je to nešto beznačajno. Mobilni telefoni koštaju od par stotina evra, pa naviše i nije to baš tako jeftin proizvod.

Posle osam dana, on u zakonskom roku koji je predviđen po važećem zakonu i po novom zakonu, prodavac je odgovor da nije uspeo da utvrdi da je telefon neispravan. Pazite, vrhunski bezobrazluk – nije uspeo da utvrdi da je telefon neispravan koji ne može ni da se uključi i da je o tome obavestio servis i poslao telefon na servis.

Posle 30 dana kažu da je telefon ispravan i da građanin dođe da ga preuzme, što nije bilo tačno. Onda smo morali preko tržišne inspekcije da reagujemo i da zaštitimo tog potrošača.

Gde je najveći problem? Ni u prethodnom zakonu, ni u ovom ja ne vidim kaznene odredbe za jednog takvog prodavca. Znate šta? Slažem se da postoji sudska zaštita, slažem se da sada postoji način vansudskog rešavanja spora, ali ako pogledate i samu proceduru, videćete da u toj proceduri čak i ako građanin pokrene taj postupak vansudskog rešavanja, ko će da snosi te troškove? Svaka strana svoje. Tako smo napisali u zakonu.

Ako bi pokrenuo sudski postupak, a građani se teško rešavaju da za takve stvari pokrenu sudski postupak i ako čak na sudu dokaže da je bio u pravu i ostvari svoje pravo da mu se novac vrati, zameni aparat, čak i naknada štete koju je imao, čak i to da uspe, postavljam pitanje, znači sud je utvrdio da trgovac nije poštovao zakon, hoće li on biti kažnjen? Neće. Ni po važećem, ni po novom predlogu zakona.

Ja tu nemam nekih velikih dilema i nekih visokih razmišljanja. Neka nešto košta jedan dinar, neka je to potpuno beznačajna cena, taj dinar je neko zaradio i taj neko je hteo sa tim svojim novcem da omogući sebi nešto ili članovima svoje porodica boljitak, neki svoj komfor ili bilo šta drugo. Ne mogu da prihvatim da trgovci, koji obavljaju delatnost prodaju nešto što je neispravno ili nije ispravno u onim rokovima u kojima bi trebalo po našim zakonima, ne nadoknade štetu, jer nisu oni krivi ako neki proizvod nije ispravan, ali svesno neće da nadoknadi štetu, zameni proizvod, nego upućuje korisnika usluge ili kupca robe na sud, izgubi sudski spor, ne pridržava se zakona i ne snosi zakonske posledice.

Makar i mandatnu kaznu, makar bilo šta što će da ga natera da zakone koje donosimo striktno poštuje i da ne pokušava da ih izigra ili zloupotrebi nepoznavanje propisa naših građana. Valjda zakone donosimo da neku materiju rešimo, da se ljudi međusobno ne svađaju.

Znate na šta se najčešće svodi ta priča oko garantnih rokova i vraćanje robe koja je u garanciji?

Postoji više vida ostvarivanja prava na garanciju u samom sistemu i distribuciji robe. Proizvođač proizvoda često da se ne bi bavio i garantnim rokom i zamenom proizvoda u garantnom roku, svom distributeru robe daje proizvode po nižoj ceni, a da distributer prihvati kvarove koji nastanu u garantnom roku. Drugi uslov je da to proizvođač reguliše, ali tada je drugačija.

Šta rade distributeri i čitav niz u trgovini? Dobijaju određenu robu po nižoj ceni, zato što oni treba da prihvate reklamaciju u garantnom roku, prodaju po višoj, a žele da zarade i na robi koja je neispravna i za koju su primili od proizvođača određena sredstva, u vidu niže cene. Tako to danas izgleda u realnosti i u životu.

Mislim da sa tom praksom treba konačno da napravimo čvršću zakonsku regulativu. Ja se nadam da ćemo u nekom narednom periodu da nađemo kvalitetnu zakonsko rešenje, da se ovakvim stvarima konačno stane na put. Ako je neko izgubio sudski spor, ne vidim ništa i nadležni sudovi koji rešavaju o ovakvim stvarima, da im damo zakonsko ovlašćenje da izreknu i kaznu pa neka razmišlja hoće li da pokušava nekoga da izigra ili neće.

Evo, danas i juče se povela još jedna polemika u našoj javnosti, vidim da su se ponovo određene turističke organizacije, ne mogu da kažem turistička udruženja, ponovo traže za produženje roka koji je vezan za one turističke aranžmane koji su potpisani pre epidemije, znači pre marta meseca 2020. godine, traže da se to reši produžavanjem, traže da se to reši da im država da sredstva ili im pomogne u obezbeđivanju kredita. Neću da ulazim u to koliko je to opravdano, to ćemo u pojedinostima malo o tome da raspravimo kako izgledaju ta zamenska putovanja na teritoriji Republike Srbije i da vidimo da li baš svakoj turističkoj agenciji treba da pomognemo, da li baš svakoj.

Ali, evo ovde mogu da pročitam u članu 101. koji se tiče pružanja turističkih usluga - Organizator može da poveća ugovorenu cenu iz ugovora o organizovanju putovanja ako je to pravom ugovoreno, ako je ugovoreno da putnik ima pravo na umanjenje cene. Organizator može da poveća cenu iz stava 1. ovog člana u slučaju promene cene prevoza putnika do koje je došlo usled promene cene goriva ili drugih izvora energije, postojećih taksi ili uvođenjem novih taksi, deviznog kursa itd.

To kada pročitate vi zaista mislite da je to fer odnos. Ja tvrdim da i nije baš potpuno fer, jer ako sam ja nešto kupio danas, a realizovaću za godinu dana i danas to platio, zašto smo dozvolili, dali pravo da organizator turističkog putovanja za 363 dana promeni cenu usluge koju je naplatio danas? E, to ne može.

Da raščistimo, novac je roba. On je dobio novac. Da li će on taj novac da upotrebi odmah da plati hotelski smeštaj, avionske karte, aerodromske takse itd. to mene više ne interesuje. Ako jeste, konzumiraće ih i on i ja u trenutku realizacije putovanja. Ali, ako je on novac koji je danas dobio od mene, a realizovaću svoje putovanje za godinu dana, koristi kao svoja obrtna sredstva, nije uredu da ja sa njim delim rizik oko toga da li će aranžman koji sam uplatio i koji realizujem za godinu dana u međuvremenu da poskupi. E, to nije u redu i to ne može.

Ja bih voleo tako da dobije neko novac, pazite vi to, da ga koristi kao obrtna sredstva, da zarađuje na tom novcu, a onda da rizik snosi onaj ko im je dao novac.

Mislim da ovo možemo, imamo još uvek vremena da ako je aranžman uplaćen 70, 80 ili više procenata u trenutku zaključenja ugovora, bez obzira da li je na rate, jer rate daje banka ne može turistička agencija, ne može organizator putovanja da menja cene, osim da ih umanjuje, pod uslovom da je i onaj ko je njegov dobavljač u nizu, pružalac neke usluge, takođe umanjio cene u trenutku realizacije.

Moram nešto i da vam kažem, u realnom životu to nikada ne biva. Nikada se još nije desilo, bar meni nije poznato da ste nešto danas platili, konzumirali za godinu dana, a onda vam vratili novac zato što je to za godinu dana bilo jeftinije. E, to se nikada nije desilo. Možda jeste bilo jeftinije, ali ne znam, nije mi poznato da se nekom vratilo.

Isto tako, vidim još uvek da stoji ona odredba u članu 11. Zakona, treba da stoji, a to je način izdavanja računa. Trgovac je dužan da za kupljenu robu ili uslugu potrošaču izda račun. Pa u nekom delu člana tog 11. zabranjeno je naplaćivanje izdavanja i slanja računa potrošaču. Ko postupa suprotno ovim odredbama, predviđena je mandatna kazna u iznosu od 50.000 dinara.

Malo smo dok je bila ova rasprava u načelu, dok su govorile moje kolege poslanici koji su bili ovlašćeni ispred drugih poslaničkih grupa, tu poveli jednu temu. Iz javnosti možete da vidite da SBB Dragana Šolaka uporno pokušava da ubedi i tržišnu inspekciju i nas narodne poslanike da ovaj član u zakonu ne postoji i da on ima pravo da štampa račun, da pošalje račun i da naplati konzumentu i štampanje računa i slanje računa.

Ja pozivam sve građane Republike Srbije koji imaju ovakvih neprijatnosti sa Draganom Šolakom da to prijave tržišnoj inspekciji. Ne donosimo mi zakone da bi neko imao pravo da ih izigrava i da se zakoni prema nekima primenjuju, a prema nekima ne primenjuju nego da se prema svima primenjuju. Ako je on spreman da plaća kazne, neka plaća. Pošto je račun pojedinačna javna isprava, očekujem da tržišna inspekcija tako i postupa. Prema svakom računu mandatna kazna 50.000 dinara, ako plati u roku od osam dana 25.000 dinara, da li je tako? Ne grešim? Dobro.

To je ta kazna, pa sada neka vidi da li mu se isplati da i građanima crno ispod nokta otima. Da vas podsetim, to je onaj isti SBB i onaj isti Dragan Šolak, pajtos Draganu Đilasu, koji je neovlašćeno koristio instalacije Toplifikacije Beograd, JP, da distribuira svoju kablovsku televiziju.

To je isti onaj Dragan Šolak koji je krao od građana, pazite ovo nema posredne krađe nego direktna, tako što je svoje instalacije svoje kablovske televizije kačio na zajedničko brojilo u zgradama i na taj način su građani njemu plaćali što gledaju njegovu kablovsku televiziju, iako za to već plaćaju određene usluge. Vidite dokle to ide.

Ja bih voleo da što pre donesemo ovaj zakon o kablovskim operaterima, da jednoj pirateriji, jer Šolak nije ništa drugo nego pirat, prodavao je piratske kasete, nije tu bilo nikakve zaštite autorskih prava, stekao milione. Sada je vlasnik kablovske televizije. Ovo je zaista piraterija.

Pričamo o zaštiti potrošača. Recimo, postoje tri vrste, koliko je meni poznato, signala za televizije. Imate lokalne frekvencije, regionalne frekvencije i nacionalne frekvencije. Ko god hoće da radi u toj delatnosti mora da konkuriše da do bije određenu frekvenciju, da za to plati određenu naknadu.

E, sada pazite, taj isti Šolak, znači proizvođač jedne robe, to se zove televizijski program, je ta mala televizija. On će naplatiti toj televiziji da prodaje njen proizvod, krajnjem konzumentu, odnosno potrošaču, da bi naplatio i od proizvođača programa televizije i od konzumenta građanina, novac, zatim fakturisao preko svoje piratske televizije N1 iz Luksemburga SBB-u račun, kao da je to ne znam koja televizija i kao da prenosi sletanje na Mars svaku sekundu, njegova televizija fakturiše njegovom kablovskom operateru, iznosi novac iz Srbije, ne plaća porez, pa još krade na računima, krade struju, krade od javnih preduzeća.

Pa, mislim da je krajnje vreme da jedan takav zakon donesemo da konačno toj pirateriji koju predvode Dragan Đilas i Šolak stanemo na put i da ne može bilo koja televizija na bilo koji način da se pojavi ovde, osim po onim međunarodno priznatim propisima. Ne možete vi program da pravite u Srbiji, emitujete u Srbiji, a fakturišete iz Luksemburga, kao da je to prekogranična saradnja, kradete od građana struju i fakturišete im još izdavanje računa i slanje računa preko poštanskog javnog operatera. Pa, to zaista nema smisla.

Očekujem da ćemo u nekim narednim mesecima uskoro da imamo i zakonsku materiju koja će svim ovim zloupotrebama konačno da stane na put i da naši građani i naša Srbija imaju kompletan zakonski okvir protiv ovakvih pirata.
...
Srpska napredna stranka

Radovan Tvrdišić

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu" | Predsedava
Zahvaljujem.
Sada prelazimo na redosled narodnih poslanika prema prijavama za reč i prva na listi je koleginica Misala Pramenković. Izvolite.
...
Stranka pravde i pomirenja

Misala Pramenković

Poslanička grupa Stranka pravde i pomirenja SPP – Ujedinjena seljačka stranka USS
Zahvaljujem uvaženi predsedavajući.

Poštovana ministarko sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača. Iz izlaganja prethodnih govornika svakako smo mogli čuti o koliko važnim odredbama zakona se zapravo radi, jer je pitanje trgovine. Generalno kupoprodaje, područja koje je jako promenljivo, jako aktivno, jako živo, i ono je u potrebi da se stalno pravo dorađuje, odnosno da se adekvatnije pravno donesu određena rešenja. Upravo procena efekta donetih zakonskih odredaba od 2014. godine, uzrokuju i nove izmene i dopune.

Čuli smo da zapravo u ovom zakonskom rešenju postoji niz veoma konkretnih i kvalitetnih zakonskih rešenja koja će u mnogome olakšati sam status potrošača i zaštiti njihova prava, a to uostalom i treba biti stalna intencija kako države, aparature cele, tako i samih građana u pogledu svesnosti svojih prava, a to ćemo ponovo postići najbolje edukacijom građana.

Čuli smo od kolege prethodnika da i kroz neka zakonska rešenja, nažalost može doći do zloupotrebe određenih prava. U tom smislu je jako značajno da nadležne institucije edukuju same građane, a da se koliko je moguće sama birokratija i procedura pojednostavi, odnosno sa što manje komplikacija da bude.

Pitanje van sudskog rešavanja sporova je nešto što je sada unapređeno iako, složićemo se da kako smo i čuli nekada, može se možda i vremenski malo odugovlačiti, pa i izgubiti na značaju za sam proizvod koji je možda predmet spora.

Pitanja odnosa prema posebnim kategorijama potrošača, kao što su maloletnici je veoma značajno i ako imaju slobodu prodavci da u određenim momentu procene da li je lice maloletno ili ne, smatram da tu može doći do određenih zloupotreba i tu bi možda zakonski trebalo adekvatnije reagovati.

Ono što bih želela kroz par rečenica istaći jeste pitanje bezbednosti proizvoda koje kupujemo, posebno u oblasti proizvodnje i prodaje hrane je nešto što svakog od nas kao potrošača krajnjeg potrošača zanima i zapravo Zakon o bezbednosti hrane i reguliše ovaj segment. Ali je takođe činjenica da u praksi imamo veoma često različitih zloupotreba ili problema. Neki od tih problema verovatno su vezani za možda nekada slabiju kontrolu sirovina od kojih se pravi hrana, bez obzira da li su sirovine domaće ili iz uvoza i tu treba svakako pojačati ili ne samo pojačati, već ažurnije da inspekcijske kontrole obavljaju svoj posao.

Sa druge strane, deklaracija proizvoda nekada jako zna biti problematična u smislu da se dobro ne vidi da li je rok istekao, dakle, datum proizvodnje, odnosno predviđeni rok za upotrebu određenih namernica, onda nutritivne tablice koje se nalaze na proizvodima vrlo su često nerazumljive i njih mogu razumeti samo stručnjaci iz određene oblasti, a onda dođemo do saznanja, recimo, da su veoma nekada i štetne stvari po zdravlje ljudi, sakrivene iza određenih emulgatora, brojeva itd.

Tako da je u tom smislu potrebno adekvatnije delovati, posvetiti više pažnje ovom segmentu i sve raspoložive resurse zaista usmeriti prema zaštiti, bezbednosti hrane od koje nam svakako zavisi i kvalitet života i generacijama koje dolaze. Hvala.
...
Srpska napredna stranka

Radovan Tvrdišić

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu" | Predsedava
Zahvaljujem.
Sledeća je koleginica Samira Ćosović.
Izvolite.
...
Socijaldemokratska partija Srbije

Samira Ćosović

U cilju zaštite svojih građana koji se svakako u nekom trenutku nađu i u ulozi potrošača, država je propisala zakon kojim se garantuju osnovna prava potrošača. Predlogom zakona o zaštiti potrošača koji je danas pred nama biće ispravljeni svi uočeni nedostaci postojećeg zakona i omogućiti njegovo dalje usklađivanje sa evropskom regulativom.

Za građane je verovatno najznačajnija novina kojom će se poboljšati njihov položaj kao potrošača u odnosu na prodavce, što se ovim predlogom zakona predviđa, da trgovac ima obavezu da se odazove postupku vansudskog rešavanja spora. Kako ova odredba ne bi ostala prazno slovo na papiru, za trgovce koji se ne odazovu i odbiju da učestvuju u postupku vansudskog rešavanja spora sa potrošačima, predviđena je kazna od 50.000 dinara. Naravno, da bi potrošači bili efektivno zaštićeni neophodno je da budu upoznati sa mehanizmom zaštite koju im ovaj zakon pruža.

Ovim zakonom se propisuje obaveza da u svakom prodajnom mestu bude istaknuto obaveštenje da je po zakonu prodavac obavezan da učestvuje u vansudskom postupku, a ukoliko prodavac ne istakne ovo obaveštenje, propisana je kazna od 50.000 dinara. Zakon takođe propisuje da postupak vansudskog poravnanja može da pokrene jedino potrošač, tako da je mogućnost zloupotrebe ovog mehanizma zaštite potrošača od strane prodavca ograničena.

Međutim, kako bi se smanjio broj ovakvih postupaka, uslov da se pokrene je da potrošač prethodno pokuša da sa trgovcem reši predmet spora. Ova mogućnost zaštite potrošača je postojala i ranije, međutim, prema podacima Ministarstva trgovine i telekomunikacija, u regionalnom savetovalištima potrošača je u toku 2020. godine evidentirano čak 22.213 potrošačkih prigovora, a samo dva su rešena vansudskim poravnanjem, dok je podneto svega 16 tužbi protiv trgovaca. Ovo je bilo moguće, jer postojećim rešenjima nije postojala obaveza trgovca da učestvuje u ovom sporu.

Kao što se vidi iz brojeva koje sam malopre navela, oni govori o visokom nivou zainteresovanosti građana da ovim putem brane svoja prava i ovaj zakon će im omogućiti da to ostvare na efikasniji način nego što je to bio slučaj do sada. Ovaj zakon će primorati neetične prodavce da promene svoju poslovnu logiku, a građani više neće morati da troše značajno vreme, pa i sredstva kako bi na sudu ostvarili svoju pravdu.

Iz ovoga vidimo da će uvođenje obavezne medijacije imati i taj benefit da će smanjiti pritisak na sudove u kojima ima mnogo predmeta vezanih za potrošačke sporove, ali ne postoji podatak koliko ih je tačno.

Sudovi će ovim zakonom biti obavezni da vrše evidenciju svih tužbi potrošača i da jednom godišnje dostavljaju podatke o broju potrošačkih sporova, donetih presuda i prosečnoj dužini trajanja potrošačkih sporova, Ministarstvu nadležnom za poslove pravosuđa i na taj način dobićemo kompletniju sliku o tome kako funkcioniše zaštita potrošača kako bi u budućnosti mogli još efikasnije da ih zaštitimo.

Druga značajna novina koju ovaj zakon donosi jeste registar potrošača koji ne žele da primaju pozive i poruke od direktnog oglašavanja. Svedoci smo da građani godinama se žale na pozive koje svakodnevno dobijaju od raznih prodavaca koji pokušavaju da ponude svoje proizvode i usluge i verujem da se svako od nas našao u sličnoj situaciji. Ovakvi agresivni oblici marketinga narušavaju mir sugrađana, ali predstavljaju i vektor preko koga nesavesni trgovci mogu da zloupotrebe naivnost naših, posebno starijih sugrađana.

Ovim predlogom zakona zabranjuje se direktno oglašavanje telefonom, elektronskom poštom i faksom bez prethodnog pristanka potrošača. Ukoliko prodavci ne budu poštovali želje potrošača koji će biti zabeležene u – „ne zovi“ registru predviđeno je zakonom da će platiti kazne od 50.000 dinara.

Novi zakon donosi još niz novina, kao što je proračun za sve usluge skuplje od 5.000 dinara, zatim tu su i novi detalji u proceduri po reklamaciji proizvoda, zaštita korisnika turističkih usluga, a ono na šta ću ja još obratiti pažnju govoreći o novom Zakonu o zaštiti potrošača jeste i usklađivanje sa regulativom EU.

Posebno treba napomenuti da se ovim zakonom regulativa iz oblasti zaštite potrošača usklađuje sa pravom EU, a da u određenim segmentima i prevazilazi standarde koje je postavila EU. Pored toga direktiva EU o pravima potrošača predviđa da je trgovac u obavezi da pribavi prethodni pristanak potrošača na bilo koju dodatnu uplatu koja prelazi prvobitno ugovoreni iznos naknade za pružene usluge.

Pošto je nezamislivo unutar EU, da potrošač kada je reč o visini cene koju su dužni da plate za proizvod ili usluge budu iznenađeni, može se zaključiti da se domaća regulativa u tom smislu približava evropskim standardima, kao što smo posebno videli u segmentu naplate pružanja usluga od strane majstora. Ali, postoji jedan segment u kome ovaj predlog zakona ide dalje od onoga što zahteva regulative EU. Imajući u vidu da prema direktivi EU o alternativnom rešavanju sporova ne postoji obaveza da se prodavac odazove na poziv za vansudsko rešavanje spora, da se ovim predlogom predviđa da je odgovor prodavca obavezan, može se zaključiti da je u ovom ključnom segmentu zaštita prava potrošača ovaj zakon čak korak ispred onoga što se zahteva u EU.

Poslanička grupa SDPS podržaće ovaj predlog zakona. Zahvaljujem.
...
Srpska napredna stranka

Radovan Tvrdišić

Poslanička grupa "Aleksandar Vučić - Za našu decu" | Predsedava
Zahvaljujem.
Sledeći je narodni poslanik Slavenko Unković.
Izvolite.