Predsedavajuća, koleginice i kolege narodni poslanici, članovi Vlade, uvaženi građani, u ovom delu rasprave koji se odnosi na potvrđivanje međunarodnih ugovora pažnju ću posvetiti Predlogu zakona o dopuni Zakona o potvrđivanju Evropske povelje o lokalnoj samoupravi.
U kontekstu ovog zakona važno je istaći da je Vlada Republike Srbije 9. jula 2021. godine usvojila Program za reformu sistema lokalne samouprave za period od 2021. do 2025. godine.
Programom za reformu lokalne samouprave kao opšti cilj reforme sistema lokalne samouprave navedeno je, citiram: „Uspostavljanje sistema lokalne samouprave koji omogućava efikasno i održivo ostvarivanje prava građana na lokalnu samoupravu. Vizija ove reforme jeste moderna, profesionalna, efikasna i odgovorna lokalna samouprava. Lokalna samouprava u budućnosti treba da bude u potpunosti sposobna da pruža kvalitetne javne usluge građanima i privredi, da primenjuje načela dobrog upravljanja u svom radu i da svojim delovanjem unapređuje kvalitet života građana i doprinosi ravnomernom razvoju Republike Srbije.“ Kraj citata.
Načela decentralizacije i dekoncentracije definisana su kao vodilje reforme sistema lokalne samouprave.
Dalje se programom navodi da domaće zakonodavstvo nije u potpunosti usaglašeno sa Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi, kao i to da se u praksi ne sprovode potpuno i suštinski pojedina načela Evropske povelje o lokalnoj samoupravi. Pa se postavlja pitanje – šta je vlast sprečavalo da to uradi?
Zakonom o lokalnoj samoupravi, lokalna samouprava je definisana kao pravo građana da neposredno i preko slobodno izabranih predstavnika upravljaju javnim poslovima od neposrednog, zajedničkog i opšteg interesa za lokalno stanovništvo.
Realnost je potpuno drugačija, jer lokalne samouprave u Republici Srbiji nemaju pravo i mogućnost da upravljaju značajnim delom javnih poslova koje možemo svrstati u kategoriju, kako to Zakon o lokalnoj samoupravi kaže – poslova od neposrednog, zajedničkog i opšteg interesa za lokalno stanovništvo.
Republička vlast, koja inače raspolaže gotovo neograničenim pravnim, političkim, finansijskim i drugim resursima, često posegne za kažnjavanjem lokalne vlasti, a posledice trpe obični građani.
Republika Srbija, kao duboko centralizovana država, lišena je sposobnosti da pravedno i jednako vodi računa o svim područjima i građanima i trenutno ne može da dosegne ideal države jednake prema svim svojim građanima i države ravnopravnih građana i naroda.
Jedan od uzroka za takvo stanje jeste i činjenica da Republika Srbija nije ratifikovala neke od ključnih članova Evropske povelje o lokalnoj samoupravi. Taj problem je prepoznat i u Programu za reformu lokalne samouprave, pa se postavlja pitanje – zbog čega Vlada Srbije nije ovim zakonom obuhvatila i ratifikaciju člana 4. stavovi 3. i 5. i član 8. stav 3, već je samo ovim predlogom zakona propisana ratifikacija člana 6. stavovi 1. i 2. i člana 7. stav 2?
Član 4. stav 3. Evropske povelje o lokalnoj samoupravi propisuje da će javne poslove prvenstveno obavljati oni organi vlasti koji su najbliži građanima. Ovo načelo je u samim temeljima evropskog koncepta lokalne samouprave, a zauzima i značajno mesto u uređenju Evropske unije.
Srbija nije ratifikovala ni stav 5. istog člana, koji glasi – tamo gde su im ovlašćenja dodeljena od strane centralne ili regionalne vlasti, lokalnim organima vlasti će, u meri u kojoj je to moguće, biti tada puna sloboda odlučivanja u prilagođavanju svojih aktivnosti lokalnim uslovima.
U programu se dalje kaže da ustavna rešenja za sistem lokalne samouprave daju mogućnost da se on dalje značajno razvija i unapređuje, dok deo reformi ipak iziskuje izmene Ustava, o kojima se treba otvoriti širi dijalog. Pa se, na primer, navodi uvođenje dvostepene lokalne samouprave, regionalnog nivoa samouprave, jačanje finansijske autonomije lokalne samouprave itd.
Ovaj strateški dokument predviđa da se do budućeg modela sistema lokalne samouprave treba doći uzimajući u obzir ekonomski, demografski, obrazovni, nacionalni, kulturološki i politički kontekst.
Kada govorimo o tome kojim nadležnostima treba ojačati status opština i gradova, stava smo da je u prvom redu potrebno sve poverene poslove koje opštine i gradovi sada obavljaju i predvideti kao izvorne poslove, odnosno izvorne nadležnosti jedinica lokalnih samouprava.
Pomenuću samo neke od nadležnosti i prava kojima je potrebno ojačati ulogu lokalne samouprave. Potrebno je, na temelju prakse koja postoji u modernim i demokratskim državama, upravne poslove koji se odnose na izdavanje ličnih dokumenata i dodeljivanje matičnih brojeva građanima, koje vrši Ministarstvo unutrašnjih poslova, poveriti lokalnim samoupravama, kao i samo upravljanje određenim segmentima policije.
Lokalnu samoupravu treba ovlastiti da daje saglasnost i na godišnje planove i programe rada i druge vrste akata kojima se reguliše aktivnost, rad i delovanje organizacionih jedinica javnih preduzeća, ustanova, službi i fondova i drugih pravnih lica osnovanih od strane Republike Srbije, a uspostavljenih na teritoriji jedinice lokalne samouprave.
Budžetima lokalnih samouprava treba pripasti i veći procenat od naplate PDV-a, ali i drugi prihodi koji se u stvari prikupljaju na teritoriji jedinice lokalne samouprave, a na koje lokalne samouprave nemaju trenutno pravo, shodno odredbama važećeg Zakona o finansiranju lokalne samouprave.
Lokalnim samoupravama treba dati u nadležnost vlasništvo i gazdovanje šumama, upravljanje vodama, te bezuslovno korišćenje drugih prirodnih resursa koji se nalaze na teritoriji lokalne samouprave. Takođe je neophodno da se ukine obaveza da lokalne samouprave u Republici Srbiji plaćaju naknadu za korišćenje vodnog dobra koji građani koriste za piće i druge namene. Kada govorim o tome, podsetiću vas da član 1. stav 2. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima kaže da svi narodi mogu slobodno da raspolažu svojim prirodnim bogatstvima i prirodnim izvorima, te da jedan ne može ni u kom slučaju da bude lišen sopstvenih sredstava za život.
Dakle, sve što je predviđeno Evropskom poveljom o lokalnoj samoupravi, odnosno članom 4. stavovima 3. i 5. i članom 8. stavom 3, koji još uvek nisu ratifikovani, ključna je prepreka da bi jedna opština mogla u punom kapacitetu da upravlja javnim poslovima od opšteg, zajedničkog i neposrednog interesa za lokalno stanovništvo, kako to kaže Zakon o lokalnoj samoupravi.
Poslanica SDA Sandžaka, koleginica Minela Kalender danas je iznela suštinske probleme obespravljenih građana Sjenice, sa tačno navedenim činjenicama da građani u ovoj opštini svoja osnovna prava ostvaruju u susednim opštinama i gradovima, odnosno u tri okruga, a ne u svojoj opštini. Odgovore na probleme koje je koleginica Kalender istakla jedino može dati premijer, jer obuhvataju više oblasti i odnose se na više ministarstava, a predsednik Vlade je po zakonu ovlašćen da vodi i usmerava Vladu, usklađuje rad članova Vlade i jedini ima pravo ostalim članovima Vlade davati obavezna uputstva i posebna zaduženja.
Međutim, ministarka zaštite životne sredine Pavkov je zloupotrebila svoje prisustvo i sve istaknute probleme građana Sjenice omalovažila i svela ih na pitanje upravljanja i organizacije rezervatom Uvac, od kojeg građani Sjenice u trenutnoj situaciji nemaju apsolutno nikakvu korist. Kao jedan od primera navešću problem realizacije razvojnih turističkih projekata i otvaranja adekvatnih turističkih objekata.
Kada se govori o pravilima i načelima kojima se uređuju uslovi za osnivanje opština, dužan sam da istaknem da je Republici Srbiji, bar prema našem mišljenju, tu potreban liberalniji i ujednačen pristup i da teritorijalni raspored opština i gradova u Srbiji, uobličen 60-ih godina 20. veka, samo je u manjoj meri menjan.
Upravo je u tom procesu, negde 1960. godine u Brodarevu, jednoj sandžačkoj varoši na granici Srbije i Crne Gore, nepravedno oduzet status opštine i uključeno je u sastav opštine Prijepolje. Brodarevo je udaljeno oko 25 kilometara od administrativnog centra opštine Prijepolje, a građani Brodareva često moraju putovati u Prijepolje za osnovne administrativne usluge. Građani Brodareva često su suočeni sa činjenicom da se zanemaruju njihove potrebe u izgradnji infrastrukture, ali i u drugim oblastima od značaja za zadovoljenje njihovih osnovnih potreba. Kao što sam rekao, Brodarevo je pogranično mesto, sa svojim specifičnim identitetom, tradicijom i posebnošću koje ga razlikuju od drugih delova opštine Prijepolje, kojoj trenutno pripada.
Zakon o lokalnoj samoupravi, u članu 18. stav 1, propisuje da se opština osniva za teritoriju koja ima najmanje 10.000 stanovnika. Međutim, trenutno stanje u ovoj oblasti pokazuje da u Republici Srbiji ima 28 opština sa brojem stanovnika manjim od 10.000. Dakle, ne bi smele da postoje smetnje da se ovoj sandžačkoj varoši vrati status opštine, koji joj je nepravedno oduzet. Važna činjenica jeste i to da Brodarevu Bošnjaci čine većinsko stanovništvo, te im je status opštine potreban i radi lakšeg ostvarivanja prava garantovanih Ustavom.
Lokalna samouprava ujedno je i važan faktor i mehanizam za položaj i ostvarivanje prava manje brojnih naroda, jer je staranje o ostvarivanju prava, zaštiti i unapređenju položaja nacionalnih manjina jedna od izvornih nadležnosti lokalne samouprave.
Možemo konstatovati da opravdanost ove inicijative je potkrepljena čvrstim argumentima i da bi se njenom implementacijom izašlo u susret potrebama građana Brodareva, što bi proizvelo višestruke pozitivne efekte u svim oblastima društvenog života. Hvala.