Član 14. ovog Predloga zakona je možda jedan od najopasnijih, jer daje državi, odnosno vladajućoj partiji praktično neograničenu moć nad izdavanjem udžbenika. Ovim članom se otvara mogućnost da javni izdavač pod potpunom kontrolom vlasti odlučuje ne samo šta će da štampa, nego i ko će da radi, kako će da radi i kojim tempom i kojim kvalitetom, a svi znamo šta znači javni izdavač u Srbiji danas. To znači Vladina propagandna mašina, to znači poslušnici koji rade po nalogu, a ne po znanju i stručnosti. I zato je ovaj član duboko suprotan međunarodnim obavezama Srbije i domaćim propisima koji zahtevaju pluralizam, autonomiju i depolitizaciju obrazovanja. Ako dozvolimo ovaj član, sutra će jedan čovek moći da odlučuje kako izgleda srpska istorija, kako izgleda geografija, šta je pesma, šta je kultura, ko je heroj, a ko izdajnik, sve preko udžbenika.
Narodni pokret Srbije neće da učestvuje u kreiranju generacija koje će učiti istoriju po dnevnim potrebama SNS-a. Zato ovaj član mora da se obriše, da spasimo obrazovanje od partijske šape koja predugo drži Srbiju zarobljenom.
Dakle, ovde se kao u nekom od prethodnih članova, kada ste govorili o Komisiji za recenziju, postavlja ključno pitanje i svugde se postavlja to ključno pitanje, ministre, kako opredeljujete ko je autoritet u kojoj oblasti? Kako opredeljujete koji krug stručnjaka za pisanje određenih udžbenika, svojom biografijom i svojom bibliografijom zaslužuje da bude u toj Komisiji?
Dok se nisam bavio politikom, dakle, ja sam bio asistent na Katedri za sociologiju i moj predmet je bio Sociologija religije. Ako biste me sada pitali - ko bi mogao iz te oblasti da bude u toj Komisiji, rekao bih – profesor Đuro Šušnjić, profesor Milan Vukomanović, npr. Šta ako neko od tih ljudi odbije? Kako uopšte dolazite do ljudi koji nesumnjivo svojom biografijom i intelektualnim integritetom mogu da ispune ove standarde koje ste propisali? Hvala.